[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35556

CRNI POTOK
To mjesto, koje se nalazi negdje na sredini jezera izmedju Visegrada i Bajine Baste, sam posjecivao i prije, sa ribarima iz Rogatice. To je ogroman kanjon , obale nepristupacne, i nikad nam nije ni na pamet palo da izadjemo iz camca. Oko podne kad riba ne radi, odmarali smo se u camcu i gledali kako gore daleko po stjenama skacu divlje koze. Na tom podrucju ih je samo i bilo. Ostale su tu, jer gore nisu mogli prici ni lovci ni krivolovci.
Sad evo sa povecom grupom nesretnika idem njihovim stazama, trazimo spasa kao i one. Kisa ljetna, jaka, doduse topla. Mokri smo kao cepine. Trazimo zaklon, ali ga nejma. Idemo do pecine, nekad je neko od putnika bio tamo. Ogromna pecina. Suha, na sredini gori vatra a oko nje pet sest mladica. Poznadoh jednog, iz sela Gostilja opstina Visegrad ,bio je na pocetku rata muhadzir kod mojih a onda otisao u Srebrenicu. On i njegovi prijatelji sjede oko vatre,iscrpljeni, prljavi, prave nesto za jelo. Izbjegli su oni hapsenja u Srebrenici i sad po ovim pecinama, i nepristupacnom terenu pokusavaju naci neki prolaz, produziti zivot za jos koji dan, mjesec ili se spasiti. Culi su oni za strahote u Srebrenici i zato ne smiju preko jezera, trazice neki drugi izlaz.
Mi idemo a ne znamo kud ni sta nas tamo ceka. Nismo ni informisani, jedino instikt i borba za opstanak, nista drugo. Cilj nam je neka lovacka kucica na obali, tu bi trebalo da se dogovorimo sta i kud dalje? Kucica, bolje receno ostatci od kucice, zarasla u zbunje i travu, nema ni krova, nekoliko rogova i zijoka strce, na podu pet sest dasaka i nekoliko greda, a misli smo tu konaciti. Idemo dalje, ali kako preko jezera, vise od pola nas ne zna, ili nedovoljno zna, plivati da bi isao preko jezera.
Srecom medju nama,jedan od najmladjih Ramiz K, na oci sasvim obican momak, ni debeo ni mrsav, ni visok ni nizak ali pun snage a kaze da zna i plivati. Predlaze ”Vi od ovih dasaka napravite skelu, dovoljne su samo tri, a ja cu onda da vozim skelu nekoliko puta dok svi ne predjete”. Sad ga gledam sa nevjericom. Znam da si trebao biti dobro dobar plivac da bi samo jednom preplivao jezero i vratio se. Ovdje to treba cetiri puta. Ne govorim nista. Majstori kojih nije manjkalo za tili cas skovase skelu, vezase neku kanapu na vrh i odnesose je do jezera.
Prva tura, oni koji malo bolje plivaju, pa ce se samo drzati za skelu a odjeca i rusakovi na skelu. Ramiz u jednu ruku uzima kanap od skele a drugom pliva, ide brzo, bez problema, vraca se odmah po drugu, pocinje opet kisa, smeta mu ali pliva, cetiri ture, i smije se nije se ni umorio mnogo. To je prirodna snaga, to nije posljedica treniranja.
Druga strana nepristupacna, ne mozes ni sjesti, ni odmoriti se. Moramo uz ove stijene, nema drugog puta. Ne vjerujem da je tuda ikad prosao covjek ali idemo. Kisa nas prati. Opet nailazimo na pecinu, mala, ne mozemo svi stati a pada, mokri smo. Lovci kazu medvjedja. Imamo dva pistolja uplasicemo ga ako dodje. Mijenjamo se zbog spavanja, pola u pecinu a pola ispred pecine pa opet smjena i sve tako do jutra. Gledam stijene kud treba ici, ne mogu sigurno, ne mogu ni nazad, moram.
Moj poznanik iz Gostilje je ostao. Sta je sa njim i njegovim prijateljima bilo ne znam. Raspitivao sam se ali niko ne zna, u groblju brojeva najvjerovatnije. Otac mu je zavrsio u Radovanovoj klaonici negdje oko Srebrenice.
Ramiz je ziv i zdrav i u formi, radi kao professor u nekoj skoli u Sarajevu. Hvala mu.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35574

CRNI POTOK
To mjesto, koje se nalazi negdje na sredini jezera izmedju Visegrada i Bajine Baste, sam posjecivao i prije, sa ribarima iz Rogatice. To je ogroman kanjon , obale nepristupacne, i nikad nam nije ni na pamet palo da izadjemo iz camca. Oko podne kad riba ne radi, odmarali smo se u camcu i gledali kako gore daleko po stjenama skacu divlje koze. Na tom podrucju ih je samo i bilo. Ostale su tu, jer gore nisu mogli prici ni lovci ni krivolovci.
Sad evo sa povecom grupom nesretnika idem njihovim stazama, trazimo spasa kao i one. Kisa ljetna, jaka, doduse topla. Mokri smo kao cepine. Trazimo zaklon, ali ga nejma. Idemo do pecine, nekad je neko od putnika bio tamo. Ogromna pecina. Suha, na sredini gori vatra a oko nje pet sest mladica. Poznadoh jednog, iz sela Gostilja opstina Visegrad ,bio je na pocetku rata muhadzir kod mojih a onda otisao u Srebrenicu. On i njegovi prijatelji sjede oko vatre,iscrpljeni, prljavi, prave nesto za jelo. Izbjegli su oni hapsenja u Srebrenici i sad po ovim pecinama, i nepristupacnom terenu pokusavaju naci neki prolaz, produziti zivot za jos koji dan, mjesec ili se spasiti. Culi su oni za strahote u Srebrenici i zato ne smiju preko jezera, trazice neki drugi izlaz.
Mi idemo a ne znamo kud ni sta nas tamo ceka. Nismo ni informisani, jedino instikt i borba za opstanak, nista drugo. Cilj nam je neka lovacka kucica na obali, tu bi trebalo da se dogovorimo sta i kud dalje? Kucica, bolje receno ostatci od kucice, zarasla u zbunje i travu, nema ni krova, nekoliko rogova i zijoka strce, na podu pet sest dasaka i nekoliko greda, a misli smo tu konaciti. Idemo dalje, ali kako preko jezera, vise od pola nas ne zna, ili nedovoljno zna, plivati da bi isao preko jezera.
Srecom medju nama,jedan od najmladjih Ramiz K, na oci sasvim obican momak, ni debeo ni mrsav, ni visok ni nizak ali pun snage a kaze da zna i plivati. Predlaze ”Vi od ovih dasaka napravite skelu, dovoljne su samo tri, a ja cu onda da vozim skelu nekoliko puta dok svi ne predjete”. Sad ga gledam sa nevjericom. Znam da si trebao biti dobro dobar plivac da bi samo jednom preplivao jezero i vratio se. Ovdje to treba cetiri puta. Ne govorim nista. Majstori kojih nije manjkalo za tili cas skovase skelu, vezase neku kanapu na vrh i odnesose je do jezera.
Prva tura, oni koji malo bolje plivaju, pa ce se samo drzati za skelu a odjeca i rusakovi na skelu. Ramiz u jednu ruku uzima kanap od skele a drugom pliva, ide brzo, bez problema, vraca se odmah po drugu, pocinje opet kisa, smeta mu ali pliva, cetiri ture, i smije se nije se ni umorio mnogo. To je prirodna snaga, to nije posljedica treniranja.
Druga strana nepristupacna, ne mozes ni sjesti, ni odmoriti se. Moramo uz ove stijene, nema drugog puta. Ne vjerujem da je tuda ikad prosao covjek ali idemo. Kisa nas prati. Opet nailazimo na pecinu, mala, ne mozemo svi stati a pada, mokri smo. Lovci kazu medvjedja. Imamo dva pistolja uplasicemo ga ako dodje. Mijenjamo se zbog spavanja, pola u pecinu a pola ispred pecine pa opet smjena i sve tako do jutra. Gledam stijene kud treba ici, ne mogu sigurno, ne mogu ni nazad, moram.
Moj poznanik iz Gostilje je ostao. Sta je sa njim i njegovim prijateljima bilo ne znam. Raspitivao sam se ali niko ne zna, u groblju brojeva najvjerovatnije. Otac mu je zavrsio u Radovanovoj klaonici negdje oko Srebrenice.
Ramiz je ziv i zdrav i u formi, radi kao professor u nekoj skoli u Sarajevu. Hvala mu.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35359

LJUBAVNI BOR
Toplo ljenje jutro 93. Nigdje oblacka. Iz daljine topli vjetar donosi zvuke eksplozija. Olovo i Gorazde opet meta komsijske artiljerije. Zepska kotlina spava. Samo tezaci i cobani pomalo narusavaju taj mir. I ja nesto nakon dugog vremena dobre volje, a i fizicki se nisam bolje osjecao odavno. Neradni mi je dan a i Duda me danas pozvala na rucak, obecala domacu hranu, kaze” Nista iz sadake”. Bice tu jos zvanica ali ne brini svi su ti poznati.
Nekad poslije podne, kad je dobro ugrijalo, dosao sam do kuce koja se nalazi u podnozju Zlovrha ,na ivici prostranih livada planinskog platoa Sijemac. Nova drvena kuca, namijenjena samo za ljeto, ali u ovo ratno vrijeme naseljena muhadzerima i preko zime. U kuci sam zatekao sve meni poznate i drage osobe.
Nismo ni upolovili drugu partiju remija a rucak gotov. Nije takva vrsta ruckova nikakvo cudo u tim krajevima, ta tradicija nije nikad bila ni zapostavljena ali u to vrijeme su ipak bili rijetkost. Somun od domace psenice u velikoj tepsiji, bi mogao nahraniti i dobro odjelenje regruta, keske od domaceg jecma ostupanog u staroj stupi, grah sa jagnjetinom , pita sirnica, eksija, i na kraju drcelj.
Po starom obicaju Duda je dosla do svakog gosta sa peskirom preko ramena, ibrikom i ledjenom u rukama. Oprali smo ruke, zahvalili se i otisli traziti “sretno” mjesto za cekanje da nam iz neba padne i vecera.
Usred livade na samku odnekud je osta ostari bor. Star, bez grana. Kriv . Samo na vrhu nekoliko zelenih grana. Nije mogao nikog zastititi ni od kise ni od sunca,nije bio ni za kolja a ni za luca. Valjda zato nije nikom ni smetao . Imao je on ipak nesto sto ostali borovi nisu. Oko njega, na tim livadama padala je tog ljeta hrana, pa su ga u pocetku prozvali ”sretni”, a kad su se oko njega poceli okupljati mladi, loziti vatre onda je dobio novo ime ”ljubavni bor”. Svi su ga tako zvali i njemu se islo u kolonama sa svih strana kao na fudblasku utakmicu.
O tome kako je plato Sijemci i Bukovika izgledao tih noci znaju samo oni koji su to dozivjeli. Gore nebo pokovano zvijezdama , pomijesanim sa fosfornim oznakama paleta punih hrane koje ispustaju teretnjaci iz Frankfurta. Dolje stotine vatri, lucki i lampi dokle vidis. Gore, zvuci teretnjaka pomijesani sa planinskim vjetrovima pa se haman i ne razlikuju. Dolje, miris borovine iz prijeke gore i miris pokosenog sijena pomijesan sa mirisom mladosti i ljubavi.
Tu oko tih vatri i oko bora, radjaju se nove ljubavi, ozivljavaju stare,tu pocinju mnoga nova poznanstatva i prijateljstva, tu se ponovo osjeca zivot. Negdje oko jedan u noci kad nastane guzva i otimacina oko paketa tu vise ni brat brata poznati ne moze, dovoljno je samo petnaest minuta i ne znas vise ni gdje su bile vatre ni palete.
Tu vece sam ostao praznih ruku ali nisam bio ni gladan.Cujem iz mraka neki halavac se dere koliko moze ”Onaj domacin gore ne mora za dva mjeseca ici da ceka hranu, cijela mu paleta uletila u sobu”. Trcim i pitam, a onda srecom neko mi rece da je to istina ali da nikog nije bilo u kuci,”probila je krov i plafon i pravo u onu sobu gdje smo danas rucali”. Bi mi lakse, ali dodje vijest da je druga pogodila kucu Muratovog cuke i zgnjecila i njega i kucu. Pravo cudo je daje cuko bio jedina zrtva tih paleta i paketa.
U proljece i ljeto 94. u” zasticenoj” zoni Zepa se rodilo najvise djece.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35375

LJUBAVNI BOR
Toplo ljenje jutro 93. Nigdje oblacka. Iz daljine topli vjetar donosi zvuke eksplozija. Olovo i Gorazde opet meta komsijske artiljerije. Zepska kotlina spava. Samo tezaci i cobani pomalo narusavaju taj mir. I ja nesto nakon dugog vremena dobre volje, a i fizicki se nisam bolje osjecao odavno. Neradni mi je dan a i Duda me danas pozvala na rucak, obecala domacu hranu, kaze” Nista iz sadake”. Bice tu jos zvanica ali ne brini svi su ti poznati.
Nekad poslije podne, kad je dobro ugrijalo, dosao sam do kuce koja se nalazi u podnozju Zlovrha ,na ivici prostranih livada planinskog platoa Sijemac. Nova drvena kuca, namijenjena samo za ljeto, ali u ovo ratno vrijeme naseljena muhadzerima i preko zime. U kuci sam zatekao sve meni poznate i drage osobe.
Nismo ni upolovili drugu partiju remija a rucak gotov. Nije takva vrsta ruckova nikakvo cudo u tim krajevima, ta tradicija nije nikad bila ni zapostavljena ali u to vrijeme su ipak bili rijetkost. Somun od domace psenice u velikoj tepsiji, bi mogao nahraniti i dobro odjelenje regruta, keske od domaceg jecma ostupanog u staroj stupi, grah sa jagnjetinom , pita sirnica, eksija, i na kraju drcelj.
Po starom obicaju Duda je dosla do svakog gosta sa peskirom preko ramena, ibrikom i ledjenom u rukama. Oprali smo ruke, zahvalili se i otisli traziti “sretno” mjesto za cekanje da nam iz neba padne i vecera.
Usred livade na samku odnekud je osta ostari bor. Star, bez grana. Kriv . Samo na vrhu nekoliko zelenih grana. Nije mogao nikog zastititi ni od kise ni od sunca,nije bio ni za kolja a ni za luca. Valjda zato nije nikom ni smetao . Imao je on ipak nesto sto ostali borovi nisu. Oko njega, na tim livadama padala je tog ljeta hrana, pa su ga u pocetku prozvali ”sretni”, a kad su se oko njega poceli okupljati mladi, loziti vatre onda je dobio novo ime ”ljubavni bor”. Svi su ga tako zvali i njemu se islo u kolonama sa svih strana kao na fudblasku utakmicu.
O tome kako je plato Sijemci i Bukovika izgledao tih noci znaju samo oni koji su to dozivjeli. Gore nebo pokovano zvijezdama , pomijesanim sa fosfornim oznakama paleta punih hrane koje ispustaju teretnjaci iz Frankfurta. Dolje stotine vatri, lucki i lampi dokle vidis. Gore, zvuci teretnjaka pomijesani sa planinskim vjetrovima pa se haman i ne razlikuju. Dolje, miris borovine iz prijeke gore i miris pokosenog sijena pomijesan sa mirisom mladosti i ljubavi.
Tu oko tih vatri i oko bora, radjaju se nove ljubavi, ozivljavaju stare,tu pocinju mnoga nova poznanstatva i prijateljstva, tu se ponovo osjeca zivot. Negdje oko jedan u noci kad nastane guzva i otimacina oko paketa tu vise ni brat brata poznati ne moze, dovoljno je samo petnaest minuta i ne znas vise ni gdje su bile vatre ni palete.
Tu vece sam ostao praznih ruku ali nisam bio ni gladan.Cujem iz mraka neki halavac se dere koliko moze ”Onaj domacin gore ne mora za dva mjeseca ici da ceka hranu, cijela mu paleta uletila u sobu”. Trcim i pitam, a onda srecom neko mi rece da je to istina ali da nikog nije bilo u kuci,”probila je krov i plafon i pravo u onu sobu gdje smo danas rucali”. Bi mi lakse, ali dodje vijest da je druga pogodila kucu Muratovog cuke i zgnjecila i njega i kucu. Pravo cudo je daje cuko bio jedina zrtva tih paleta i paketa.
U proljece i ljeto 94. u” zasticenoj” zoni Zepa se rodilo najvise djece.

[svedjanin]

in reply to: Samo misli….. #35315

DONIJELA NAS RODA

Donijela nas roda. To je ono sto znam i u sta sam siguran. Nije nam dala ime, pa su nam zato davali razne nadimke. Beduini, Poturice, Balije, Neopredijeljeni, i najnovije Izmisljeni. Davali su nam to misleci da ce nas time omalovaziti, osporiti nase postojanje a u stvari to je bilo prvo i pravo priznanje da postojimo. Da nas nema koga bi onda Mile zvao Izmisljeni ?
Necu ici u kameno doba ni u doba piramida, ni jesmo li postali od ovog ili onog, to meni nije vazno. Ja znam da nas je u ovo Bosansko kamenje donijela roda. Ko nam je babo i mama ni to nije vazno, vazno je to da smo tu i da postojimo. Mogu osporavati nase ime, i osporavaju,a da nas, kao posebnu etnicku grupu, nisu nikad osporavali dokaz su ovi silni nadimci. Priznavali su nas i u politickim aktima, naucnim istrazivanjima u literaturi ali nikad u Ustavu. Osim sintagme u Ustavu BiH” narodi BiH”, gdje se normalno i mi tad jos uvijek bezimeni podrazumijevamo.
Zbog toga sto nas nejma u zvanicnim dokumentima smo pomalo i mi krivi, odnosno nasi preci, a pomalo i okolnosti u kojima su zivili. Uvijek su se medju nama nalazili ”strucnjaci” koji su nekad drage volje a nekad i prisilno pristajali da ostanemo bezimeni ili da prhvatimo neka privremena rjesenja.
Iako smo dugo postojali kao posebna etniscka grupa , imali svoj jezik , kulturu i religiju, pravi preobrazaj dozivljavamo tek posle II svjetskog rata. Ekonomski, socijalni, kulturni.Naglo raste broj visoko obrazovanih u svim sverama zivota, raste zivotni standard ali problem imena nase etnicke grupe ostaje, ostaje sve do 93. kad sami svojom voljom prihvatamo ime Bosnjaci. Ime koje se ne svidja komsijama i opet pokusavaju da ga omalovaze, da ga ospore nudeci opet neke druge nadimke. Javljaju se opet i nasi kojima se to ne svidja pa bi da se zovemo Muslimani ili Bosanci ili da i dalje ostanemo bez imena. Javljaju se, a to vec konacno i zvanicno upisano u maticne knjige i stavljena tacka na taj problem.
Ista stvar je i sa Bosanskim jezikom. Stalna borba sa kriticarima, negatorima, koji ga osporavaju, ali se uvijek i medju nama nadje neko ko voli da kritikuje. Ovaj put , profesor dr Muhamed Hukovic kritikuje rjecnik Bosanskog jezika, jedan jedini koji imamo i koji je nastao poslije zvanicnog priznavanja jezika . Izmedju ostalog, nabraja organe i institucije koje su trebale biti konsultovane, pitane prije izrade. Da je autor rjecnika cekao da ovi sto kritikuju i oni iz institucija i organa pomognu ili ucestvuju, nikad mi ne bi imali tog rjecnika. Mislim da je ovdje u pitanju nasa zavist. Kad doticni gospodin uradi bolji rjecnik od ovog, onda bih rado citao i uvazio njegova razmisljanja. Sad zasad ovaj nema alternative. To je temelj novog i modernog Bosanskog jezika koji ce se vremenom dogradjivati i usavrsavati.
Gramatika profesora doktora Dzevada Jahica je skoro deset godina, na raznim stranicama i forumima napada sa svih strana a najvise od Bosnjaka, ali jos nisam cuo da je neko ponudio bilo kakvu alternativu a kamo li bolju od nje. Nije to fer. Izgleda vzno je kritikovati.
U pravu su oni koji kazu da su ova cetiri jezika/ Srpski, Hrvatski Bosanski i Crnogorski/ bliska i da bi u medjunarodnim komunikacijama mogli imati jedno ime koje bi zadovoljilo sva cetiri naroda. Jeste u pravu su, ali sam ja u tom pogledu pesimista. Nisam bas siguran da bi lingvisti, Hrvati i Srbi pristali da im se mijenja ime jezika a onda smo mi Bosnjaci bez alternative, ostaje ime . Bez obzira sto jezik nije politicka kategorija o njegovm imenu a i mnogo cemu drugom ona odlucuje, i ja bih volio da to nije tako, ali jeste.

[svedjanin]

in reply to: Samo misli….. #35325

DONIJELA NAS RODA

Donijela nas roda. To je ono sto znam i u sta sam siguran. Nije nam dala ime, pa su nam zato davali razne nadimke. Beduini, Poturice, Balije, Neopredijeljeni, i najnovije Izmisljeni. Davali su nam to misleci da ce nas time omalovaziti, osporiti nase postojanje a u stvari to je bilo prvo i pravo priznanje da postojimo. Da nas nema koga bi onda Mile zvao Izmisljeni ?
Necu ici u kameno doba ni u doba piramida, ni jesmo li postali od ovog ili onog, to meni nije vazno. Ja znam da nas je u ovo Bosansko kamenje donijela roda. Ko nam je babo i mama ni to nije vazno, vazno je to da smo tu i da postojimo. Mogu osporavati nase ime, i osporavaju,a da nas, kao posebnu etnicku grupu, nisu nikad osporavali dokaz su ovi silni nadimci. Priznavali su nas i u politickim aktima, naucnim istrazivanjima u literaturi ali nikad u Ustavu. Osim sintagme u Ustavu BiH” narodi BiH”, gdje se normalno i mi tad jos uvijek bezimeni podrazumijevamo.
Zbog toga sto nas nejma u zvanicnim dokumentima smo pomalo i mi krivi, odnosno nasi preci, a pomalo i okolnosti u kojima su zivili. Uvijek su se medju nama nalazili ”strucnjaci” koji su nekad drage volje a nekad i prisilno pristajali da ostanemo bezimeni ili da prhvatimo neka privremena rjesenja.
Iako smo dugo postojali kao posebna etniscka grupa , imali svoj jezik , kulturu i religiju, pravi preobrazaj dozivljavamo tek posle II svjetskog rata. Ekonomski, socijalni, kulturni.Naglo raste broj visoko obrazovanih u svim sverama zivota, raste zivotni standard ali problem imena nase etnicke grupe ostaje, ostaje sve do 93. kad sami svojom voljom prihvatamo ime Bosnjaci. Ime koje se ne svidja komsijama i opet pokusavaju da ga omalovaze, da ga ospore nudeci opet neke druge nadimke. Javljaju se opet i nasi kojima se to ne svidja pa bi da se zovemo Muslimani ili Bosanci ili da i dalje ostanemo bez imena. Javljaju se, a to vec konacno i zvanicno upisano u maticne knjige i stavljena tacka na taj problem.
Ista stvar je i sa Bosanskim jezikom. Stalna borba sa kriticarima, negatorima, koji ga osporavaju, ali se uvijek i medju nama nadje neko ko voli da kritikuje. Ovaj put , profesor dr Muhamed Hukovic kritikuje rjecnik Bosanskog jezika, jedan jedini koji imamo i koji je nastao poslije zvanicnog priznavanja jezika . Izmedju ostalog, nabraja organe i institucije koje su trebale biti konsultovane, pitane prije izrade. Da je autor rjecnika cekao da ovi sto kritikuju i oni iz institucija i organa pomognu ili ucestvuju, nikad mi ne bi imali tog rjecnika. Mislim da je ovdje u pitanju nasa zavist. Kad doticni gospodin uradi bolji rjecnik od ovog, onda bih rado citao i uvazio njegova razmisljanja. Sad zasad ovaj nema alternative. To je temelj novog i modernog Bosanskog jezika koji ce se vremenom dogradjivati i usavrsavati.
Gramatika profesora doktora Dzevada Jahica je skoro deset godina, na raznim stranicama i forumima napada sa svih strana a najvise od Bosnjaka, ali jos nisam cuo da je neko ponudio bilo kakvu alternativu a kamo li bolju od nje. Nije to fer. Izgleda vzno je kritikovati.
U pravu su oni koji kazu da su ova cetiri jezika/ Srpski, Hrvatski Bosanski i Crnogorski/ bliska i da bi u medjunarodnim komunikacijama mogli imati jedno ime koje bi zadovoljilo sva cetiri naroda. Jeste u pravu su, ali sam ja u tom pogledu pesimista. Nisam bas siguran da bi lingvisti, Hrvati i Srbi pristali da im se mijenja ime jezika a onda smo mi Bosnjaci bez alternative, ostaje ime . Bez obzira sto jezik nije politicka kategorija o njegovm imenu a i mnogo cemu drugom ona odlucuje, i ja bih volio da to nije tako, ali jeste.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35215

PAJA I RULE
Pocetak maja 92. Rogaticka carsija polahko nestaje. Oblaci sa svih strana. Ne grmi jos ali samo sto nije. Titovom ulicom tutnje teretnjaci , NS, BG, TU i mnogi drugi ,natovareni opasnim teretom, poneki i namjerno otvoren da se vide novi borci sa redenicina preko ramena i osamdesetcetvorkama na kriluu. Idu na Pale. Moja komsinica preko ulice komadicima betona i cigle zazidjuje prozorcic na podrumu. Na krovovima zgrada ostrovidne i dobro fizicki pripremljene a maloumne i supljoglave ubice prave snajperska gnijezda. Tamo u skupstiskoj zgradi, nasi i njihovi vode pregovore, pokusavaju se dogovoriti oko neceg oko cega se ne mogu dogovoriti a i da mogu nisu zato ovlasteni. Pomahnitali ubica iz Donjeg polja ceka zeleno svjetlo, da pocne. Na radio Sarajevu Milka po cijelu noc trazi nestale i izgubljene. Zene i djeca po sklonistima i podrumima. Nema vise ni haustorske straze. Okupljamo se na trgu. Svaki dan nas sve manje i manje. Gube se , nestaju. Ali jos uvijek nas prilican broj, hodamo od stana do stana, od zgrade do zgrade, cekamo ko kurbanski ovnovi….? Necu vise da cekam, idem, idem nekud.
Skrasio sam se u Zozinoj kafani. Prazna. Samo Paja i Rule cekaju da neko dodje. Obradovan sto ih vidim i sto imam skim sjesti, i razocaran sto su jos tu, sto nisu nekud otisli, sjedoh. ” Niste nikud otisli, sta cekate”? ”Moj brat sa zenom otisao nekud, babo i majka sami, ja ih ne mogu ostaviti, i necu”, veli Rule. Paja opet veli ”Moja majka sama, moram je veceras voditi kod tetke a ne bih je mogao ni ostaviti”. Paja i Rule su djeca ove carsije, postovani i cijenjeni od starijih, uvazavani medju kolegama, idoli mladima, rado vidjeni u svakom drustvu, sportisti, spremni da krenu u zivot, da zasnuju porodicu, da prave kucu. Cutim i gledam. Sjecanja naviru. Obisli smo zjedno cijelu Bosnu. Znao sam sve njihove tajne, od skolskih ocjena do sadrzaja njihovih prvih ljubavnih pisama. Svi smo znali i kad se Rule zaljubio u neku djevojku iz Foce a Paja upozoravao Harija vozaca, kad smo negdje na domak Maglaja da ide preko Foce. Necu da insistiram, necu da budem sevep, nije to dobro a i tjesim se, nisu oni ni mudzehidini, ni beretke ni provokatori , nisu nista od onog cime Radaovanova propaganda plasi Srbe koji jos nisu pristali da rade to sto im se zapovijeda. Imaju oni puno sklskih kolega, nastavnika, klupskih drugova, komsija, nece oni njih dati…Ipak, na polasku im savjetujem da idu.
Nisu otisli. Ostali su. Rule sa majkom i babom, a Paja sa majkom. O tome sta je i kako je Paja prezivio mogli ste citati na ovoj stranici i necu ponavljati.
Ruletov prijatelj i komsija sto je sa njim provodio vise vremena nego sa bratom, sto su jedan drugom znali koliko sice ima u dzepovima , sto je Ruletovim simpatijama nosao pisma i Rule njegovim, sto je kod Ruletove majke zavirivao u frizider slobodno kao i kod svoje, sto mu je Rule na utakmicama namjestao lopte kad on kaze a ne kad treba, sto su zajedno jurcali po Pticijaku i jedan drugog branili od raje iz drugih mahala…..sto je…
Mogao je Ruletov prijatelj, zarad prijateljstva i zajednickog djetinjstva, reci mu na mjesec dana prije da ide,da se skloni, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj i kad su stigle ubice, sto sui m se ubistva placala sporetima i zamrzivacima izvesti prijatelja, sakriti ga negdje, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj skloniti negdje Ruletovo tijelo, zakopati ga, obiljziti, MOGAO JE ALI NIJE-.
Mogao je zarad morala i ljudskosti skloniti Ruleta iz Masovicevog groblja brojeva, poslije rata, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je davno sapnuti Masovicu gdje Ruletove kosti leze, otici mu na grob kad niko ne vidi, ostaviti ruzu i izvinuti mu se za lazno prijateljstvo, MOGAO JE ALI NIJE.
Moze i sad kad je zrio covjek i kad ima svoju djecu, MOZE ALI NECE. ZAKOVAO MU SE MOZAK.
Ovo bih isto napisao i da je obrnuta situacija budi siguran Ruletov “prijatelju”.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35195

PAJA I RULE
Pocetak maja 92. Rogaticka carsija polahko nestaje. Oblaci sa svih strana. Ne grmi jos ali samo sto nije. Titovom ulicom tutnje teretnjaci , NS, BG, TU i mnogi drugi ,natovareni opasnim teretom, poneki i namjerno otvoren da se vide novi borci sa redenicina preko ramena i osamdesetcetvorkama na kriluu. Idu na Pale. Moja komsinica preko ulice komadicima betona i cigle zazidjuje prozorcic na podrumu. Na krovovima zgrada ostrovidne i dobro fizicki pripremljene a maloumne i supljoglave ubice prave snajperska gnijezda. Tamo u skupstiskoj zgradi, nasi i njihovi vode pregovore, pokusavaju se dogovoriti oko neceg oko cega se ne mogu dogovoriti a i da mogu nisu zato ovlasteni. Pomahnitali ubica iz Donjeg polja ceka zeleno svjetlo, da pocne. Na radio Sarajevu Milka po cijelu noc trazi nestale i izgubljene. Zene i djeca po sklonistima i podrumima. Nema vise ni haustorske straze. Okupljamo se na trgu. Svaki dan nas sve manje i manje. Gube se , nestaju. Ali jos uvijek nas prilican broj, hodamo od stana do stana, od zgrade do zgrade, cekamo ko kurbanski ovnovi….? Necu vise da cekam, idem, idem nekud.
Skrasio sam se u Zozinoj kafani. Prazna. Samo Paja i Rule cekaju da neko dodje. Obradovan sto ih vidim i sto imam skim sjesti, i razocaran sto su jos tu, sto nisu nekud otisli, sjedoh. ” Niste nikud otisli, sta cekate”? ”Moj brat sa zenom otisao nekud, babo i majka sami, ja ih ne mogu ostaviti, i necu”, veli Rule. Paja opet veli ”Moja majka sama, moram je veceras voditi kod tetke a ne bih je mogao ni ostaviti”. Paja i Rule su djeca ove carsije, postovani i cijenjeni od starijih, uvazavani medju kolegama, idoli mladima, rado vidjeni u svakom drustvu, sportisti, spremni da krenu u zivot, da zasnuju porodicu, da prave kucu. Cutim i gledam. Sjecanja naviru. Obisli smo zjedno cijelu Bosnu. Znao sam sve njihove tajne, od skolskih ocjena do sadrzaja njihovih prvih ljubavnih pisama. Svi smo znali i kad se Rule zaljubio u neku djevojku iz Foce a Paja upozoravao Harija vozaca, kad smo negdje na domak Maglaja da ide preko Foce. Necu da insistiram, necu da budem sevep, nije to dobro a i tjesim se, nisu oni ni mudzehidini, ni beretke ni provokatori , nisu nista od onog cime Radaovanova propaganda plasi Srbe koji jos nisu pristali da rade to sto im se zapovijeda. Imaju oni puno sklskih kolega, nastavnika, klupskih drugova, komsija, nece oni njih dati…Ipak, na polasku im savjetujem da idu.
Nisu otisli. Ostali su. Rule sa majkom i babom, a Paja sa majkom. O tome sta je i kako je Paja prezivio mogli ste citati na ovoj stranici i necu ponavljati.
Ruletov prijatelj i komsija sto je sa njim provodio vise vremena nego sa bratom, sto su jedan drugom znali koliko sice ima u dzepovima , sto je Ruletovim simpatijama nosao pisma i Rule njegovim, sto je kod Ruletove majke zavirivao u frizider slobodno kao i kod svoje, sto mu je Rule na utakmicama namjestao lopte kad on kaze a ne kad treba, sto su zajedno jurcali po Pticijaku i jedan drugog branili od raje iz drugih mahala…..sto je…
Mogao je Ruletov prijatelj, zarad prijateljstva i zajednickog djetinjstva, reci mu na mjesec dana prije da ide,da se skloni, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj i kad su stigle ubice, sto sui m se ubistva placala sporetima i zamrzivacima izvesti prijatelja, sakriti ga negdje, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je prijatelj skloniti negdje Ruletovo tijelo, zakopati ga, obiljziti, MOGAO JE ALI NIJE-.
Mogao je zarad morala i ljudskosti skloniti Ruleta iz Masovicevog groblja brojeva, poslije rata, MOGAO JE ALI NIJE.
Mogao je davno sapnuti Masovicu gdje Ruletove kosti leze, otici mu na grob kad niko ne vidi, ostaviti ruzu i izvinuti mu se za lazno prijateljstvo, MOGAO JE ALI NIJE.
Moze i sad kad je zrio covjek i kad ima svoju djecu, MOZE ALI NECE. ZAKOVAO MU SE MOZAK.
Ovo bih isto napisao i da je obrnuta situacija budi siguran Ruletov “prijatelju”.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35208

MOJI PRIJATELJI 2

Negdje pred zoru smo se rastali sa Camilom i prema ranijem dogovoru krenuli glavnim putem prema asfaltu.Sve je jos uvijek izgledalo kao prije. Nista osim putovanja u to doba nije podsjecalo na rat. Skola u Okruglom u kojoj sam stanovnistvu, samo prije nekoliko mjeseci pricao kako nece i ne moze biti rata, kako nas niko ne moze zavaditi, prazna, kao i moja prica, selo Satorovici pored asvalta spava, kazu puno izbjeglica iz Rogatice ko sibica, a ne bi ni straze. I tako kao da se oko nas nista ne desava u koloni jedan po jedan, asfaltom do Tira kuca a onda poljem prema Seticima. U podnozju Mednika nas je zatekla zora, jutarnje magle su pocele da se povlace, vrijeme za trazenje baze gdje cemo predaniti. Izasli smo na put koji vodi prema Seticima i nismo skretali sve do Lugonja kuca. Bili smo jos uvijek odmorni, siti, mogli smo nastaviti put ali nismo smjeli po danu.Skrenuli smo u sumu i zaustavili se negdje izmedju Setica i Dumanjica. Rusakovi su bili puni ali nismo bili gladni. Htjeli smo pusiti ali je bio rizik. Ni vatru nismo smjeli naloziti.Vrijeme uzasno, susnjezica i snijeg, hladno, satorska krila teska,odjeca mokra, dan se oduljio ko godina. Nekoliko stotina metara iznad nas minobacacka jedinica gadja, vjerovatno Godimilje, Staru Goru, Zivaljvice a mozda i rubna Zepska sela, cijeli dan. Cujemo svaku ispaljenu granatu, blizu smo.Ovi mladji su se povukli prema Dumanjicima da vide sta se tamo desava a mi pravimo plan, kuda, kako? Mnogi koji su prije nas pokusali vratili su se. Svuda su vec postavljne mine. Znamo teren, karta nam ne treba ali kakve fajde kad ne znamo gdje su mine i zasjede. U jednom trenutku sam mislio da se vratimo i idemo prema Gorazdu.Tamo je bila vecina a isli smo u nepoznato.Ne znam jesam li to naglas razmisljao kad se ET vratio iz Dumanjica i rekao da je kod kuce samo Himzo Brankovic. Meni se odmah razvedrilo, znao sam da smo brzo na sigurnom.Himzo je bio ugledni domacin, covjek od povjerenja, predsjednik mjesne zajednice u Berkovicima, covjek u godinama ali vitalan i sposoban.Himzo na tom terenu zna svako drvo svaku prepreku a hoce i pomoci. Njegovi odnosi sa komsijama vjrovatno nisu jos dosli do kriticne tacke, pretpostavka i ohrabrenje.Docekao nas je, i obradovao se kad smo usli u kucu. Odmorili smo se, osusili, vecerali i onda za njim stazama koje koriste komsije, gdje sigurno nema mina,na Crkvine. “Kako ce te na Klancicu preko ceste ne znam, ako predjete na slobodnoj ste teritoriji”. Ostao je na drugoj strani ceste gledajuci za nama a mi upadosmo u sumu u kojoj se ni po danu ne vidi a kamo li po noci. Sjeli smo odmah na pocetku, sretni zbog prolaska ali i svjesni da idemo u neizvijesnost, u okruzenje, svjesni cinjenice da ce biti teze izaci otud i ako prezivimo ali vise nije bilo izbora. Kruzili smo sumom cijelu noc iako smo svi dobro poznavali taj teren. Izgubljeni medju homorama nismo imali predstave gdje se nalazimo. Vec smo se i umorili a poodavno je svanulo kad smo prepoznali Taibegov lager, mjesto izmedju Laza i Budete.Spustili smo se niz tocilo i krenuli prema skoli. Tu su na nasu srecu bile nase straze. Moje “sangajke” koje sam na brzinu obuo su izdrzale. Put za koji smo potrosili tri dana sam nekad sa komsijom Begom prelazio za sest sati.Nismo bili ni prvi ni zadnji koji su sa svih strana dolazili u Zepu nadajuci se da ce tu naci spas. Grupe ovakvih kao mi koji su kompletnu imovinu i sve sto su stekli u zivotu stavili u dzepove i rusakove.Tu su vec bile grupe iz Opstina Vlasanica, Visegrad, Han Pijesak a svakim danom su pristizale grupe iz Rogatice.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #35187

MOJI PRIJATELJI 2

Negdje pred zoru smo se rastali sa Camilom i prema ranijem dogovoru krenuli glavnim putem prema asfaltu.Sve je jos uvijek izgledalo kao prije. Nista osim putovanja u to doba nije podsjecalo na rat. Skola u Okruglom u kojoj sam stanovnistvu, samo prije nekoliko mjeseci pricao kako nece i ne moze biti rata, kako nas niko ne moze zavaditi, prazna, kao i moja prica, selo Satorovici pored asvalta spava, kazu puno izbjeglica iz Rogatice ko sibica, a ne bi ni straze. I tako kao da se oko nas nista ne desava u koloni jedan po jedan, asfaltom do Tira kuca a onda poljem prema Seticima. U podnozju Mednika nas je zatekla zora, jutarnje magle su pocele da se povlace, vrijeme za trazenje baze gdje cemo predaniti. Izasli smo na put koji vodi prema Seticima i nismo skretali sve do Lugonja kuca. Bili smo jos uvijek odmorni, siti, mogli smo nastaviti put ali nismo smjeli po danu.Skrenuli smo u sumu i zaustavili se negdje izmedju Setica i Dumanjica. Rusakovi su bili puni ali nismo bili gladni. Htjeli smo pusiti ali je bio rizik. Ni vatru nismo smjeli naloziti.Vrijeme uzasno, susnjezica i snijeg, hladno, satorska krila teska,odjeca mokra, dan se oduljio ko godina. Nekoliko stotina metara iznad nas minobacacka jedinica gadja, vjerovatno Godimilje, Staru Goru, Zivaljvice a mozda i rubna Zepska sela, cijeli dan. Cujemo svaku ispaljenu granatu, blizu smo.Ovi mladji su se povukli prema Dumanjicima da vide sta se tamo desava a mi pravimo plan, kuda, kako? Mnogi koji su prije nas pokusali vratili su se. Svuda su vec postavljne mine. Znamo teren, karta nam ne treba ali kakve fajde kad ne znamo gdje su mine i zasjede. U jednom trenutku sam mislio da se vratimo i idemo prema Gorazdu.Tamo je bila vecina a isli smo u nepoznato.Ne znam jesam li to naglas razmisljao kad se ET vratio iz Dumanjica i rekao da je kod kuce samo Himzo Brankovic. Meni se odmah razvedrilo, znao sam da smo brzo na sigurnom.Himzo je bio ugledni domacin, covjek od povjerenja, predsjednik mjesne zajednice u Berkovicima, covjek u godinama ali vitalan i sposoban.Himzo na tom terenu zna svako drvo svaku prepreku a hoce i pomoci. Njegovi odnosi sa komsijama vjrovatno nisu jos dosli do kriticne tacke, pretpostavka i ohrabrenje.Docekao nas je, i obradovao se kad smo usli u kucu. Odmorili smo se, osusili, vecerali i onda za njim stazama koje koriste komsije, gdje sigurno nema mina,na Crkvine. “Kako ce te na Klancicu preko ceste ne znam, ako predjete na slobodnoj ste teritoriji”. Ostao je na drugoj strani ceste gledajuci za nama a mi upadosmo u sumu u kojoj se ni po danu ne vidi a kamo li po noci. Sjeli smo odmah na pocetku, sretni zbog prolaska ali i svjesni da idemo u neizvijesnost, u okruzenje, svjesni cinjenice da ce biti teze izaci otud i ako prezivimo ali vise nije bilo izbora. Kruzili smo sumom cijelu noc iako smo svi dobro poznavali taj teren. Izgubljeni medju homorama nismo imali predstave gdje se nalazimo. Vec smo se i umorili a poodavno je svanulo kad smo prepoznali Taibegov lager, mjesto izmedju Laza i Budete.Spustili smo se niz tocilo i krenuli prema skoli. Tu su na nasu srecu bile nase straze. Moje “sangajke” koje sam na brzinu obuo su izdrzale. Put za koji smo potrosili tri dana sam nekad sa komsijom Begom prelazio za sest sati.Nismo bili ni prvi ni zadnji koji su sa svih strana dolazili u Zepu nadajuci se da ce tu naci spas. Grupe ovakvih kao mi koji su kompletnu imovinu i sve sto su stekli u zivotu stavili u dzepove i rusakove.Tu su vec bile grupe iz Opstina Vlasanica, Visegrad, Han Pijesak a svakim danom su pristizale grupe iz Rogatice.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34435

MOJI PRIJATELJI I
Bijase prva polovina maja. Vrijeme promjenjivo, kao i obicno u maju, cas hladno sa susnjzicom i kisom, cas opet pravo ljeto. Na putu od Rogatice do Mujine kuce gdje smo konacili pratilo nas je lijepo a onda nagla promjena. Mujo nas je doce kao da smo mu dosli u prijatelje, tako se ponasao i tako smo se i mi osjecali. Informisao nas je o stanju na terenu i tad sam prvi put sebi morao priznati da je vrag odnio salu i da je moja nada da ce se rat izbjeci potonula.
Mujina kuca se nalazi u reonu Madjera, na samku u podnozju Sarana. Od nje se moze vidjeti skoro cijelo podrucje Sljedovica i Kozica, sela koja su mjesovita i gdje je situacija vrlo teska i slozena. Ljudi dezorjentisani , niko ne zna i ne sanja sta dolazi a zalihe hrane male, logistika za bilo kakvu odbranu ravna nuli, totalna informativna blokada, sve radio i TV stanice pod kontrolom i u sluzbi propagande, vijesti iz Sarajeva, jedan dan toplo drugi dan hladno, poneka puska i nesto municije uljeva nadu, nadaju se i da ce se sve to brzo zavrsiti, da ce se naci neko ko moze zaustaviti rat, a ja ne smijem da kazem a znam da po svim teorijama to sto dolazi traje od pet do dvadeset godina a moze i vise a nije ni red da to govorim, oni se opet svakom dolasku iz carsije raduju ne bi li dosla kakva dobra vijest a one samo gora od gore.
Grupa u kojoj se nalazim ne namjerava ostati tu duze vremena a nismo ni Muji ni njegovim komsijama od koristi. Ne mozemo pomoci. Samo , smanjujemo i onako male zalihe hrane. Pred vece smo se zahvalili Muji i polakao se spustili niz padinu na ivicu sume odakle smo mogli osmatrati put u Stupnom Dolu, jer je postojao rizik da naletimo na patrolu ili nas neko sa suprotne strane primijeti. Malo smo se uplasili kad se ispred nas pojavio Tezga /Teskeredic, mlad ne znam mu imena/ dolazio je iz Zepe pa smo iz prve ruke dobili tacne informacije o tamosnjim zbivanjima a njegovim dolaskom grupa se i povecala. I dok su drugi razgovarali sa Tezgom ja sam u glavi prebirao. Kako to i zasto to ja moram da obilazim Rasput Njive? Pa ja sam samo prije mjesec dana tamo bio dragi gost, ja sam tamo mogao u sred noci doci u koju hocu kucu i sa domacinom sjediti do sabaha. Jesam li to ja neko drugi, jesu li oni tako brzo postali neko drugi? Ja tad jos nisam bio postao neko drugi a za njih ne znam i zato je ipak bolje zaobici. Polako se pocela da spusta noc. Sa druge strane puta nazirala se u magli staza koja vodi prema Strmcu, mjestu kuda smo trebali proci. Nigdje zive duse, mrtva tisina. Samo poneka suha grancica pod nasim nogama ponekad narusi mir. Na kraju staze na ulazu u selo zaustavi nas mladic /Curevac, ne znam mu imena/, pomalo isprepadan, zabrinut i plaseci se da nas ne uvrijedi veli ”Ako ikako moze ne idete kroz selo jer smo se mi sa komsijama Srbima dogovorili da stranci ne ulaze u selo”.Prihvatili smo prijedlog i zbog njega i zbog sebe, meni je bilo jasno da je to zamka ali nije vrijedilo upozoravati ga na to. Rastali smo se. Mi smo krenuli bespucem, sumom izmedju Strmca i Seljana. I opet meni po glavi, pa ja tim njegovim komsijama ucio djecu, ja u svakoj kuci do juce bio drag gost a vidi sad moram kroz ovo granje, ne smijem ni pored sela? Lutali smo sumom skoro cijelu noc da bi negdje oko dva noci stigli kod Camilove kuce u Tmorni Do. U Tmornom Dolu nema straze, gluho doba, ni svjetla, ni laveza pasa, ni pendjerasa, nigdje nikog. Ipak osjecaj da ima zivih nas nije prevario. U jednoj prostoriji Camilove kuce se ukaza svjetlo, slabo, lampa ili svijeca .A onda se na vratima pojavi Camil, poznat nama svima a i mi njemu. Onako umorne, mokre uvede nas u kucu i na brzinu bi i kahva i vecera. Na pitanje zasto je selo prazno, odgovori ,da su u ljudi po bajtama i da se samo danju nalaze u kucama. Camilove informacije i savjeti dobro dodose za dalje. Hvala mu.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34456

MOJI PRIJATELJI I
Bijase prva polovina maja. Vrijeme promjenjivo, kao i obicno u maju, cas hladno sa susnjzicom i kisom, cas opet pravo ljeto. Na putu od Rogatice do Mujine kuce gdje smo konacili pratilo nas je lijepo a onda nagla promjena. Mujo nas je doce kao da smo mu dosli u prijatelje, tako se ponasao i tako smo se i mi osjecali. Informisao nas je o stanju na terenu i tad sam prvi put sebi morao priznati da je vrag odnio salu i da je moja nada da ce se rat izbjeci potonula.
Mujina kuca se nalazi u reonu Madjera, na samku u podnozju Sarana. Od nje se moze vidjeti skoro cijelo podrucje Sljedovica i Kozica, sela koja su mjesovita i gdje je situacija vrlo teska i slozena. Ljudi dezorjentisani , niko ne zna i ne sanja sta dolazi a zalihe hrane male, logistika za bilo kakvu odbranu ravna nuli, totalna informativna blokada, sve radio i TV stanice pod kontrolom i u sluzbi propagande, vijesti iz Sarajeva, jedan dan toplo drugi dan hladno, poneka puska i nesto municije uljeva nadu, nadaju se i da ce se sve to brzo zavrsiti, da ce se naci neko ko moze zaustaviti rat, a ja ne smijem da kazem a znam da po svim teorijama to sto dolazi traje od pet do dvadeset godina a moze i vise a nije ni red da to govorim, oni se opet svakom dolasku iz carsije raduju ne bi li dosla kakva dobra vijest a one samo gora od gore.
Grupa u kojoj se nalazim ne namjerava ostati tu duze vremena a nismo ni Muji ni njegovim komsijama od koristi. Ne mozemo pomoci. Samo , smanjujemo i onako male zalihe hrane. Pred vece smo se zahvalili Muji i polakao se spustili niz padinu na ivicu sume odakle smo mogli osmatrati put u Stupnom Dolu, jer je postojao rizik da naletimo na patrolu ili nas neko sa suprotne strane primijeti. Malo smo se uplasili kad se ispred nas pojavio Tezga /Teskeredic, mlad ne znam mu imena/ dolazio je iz Zepe pa smo iz prve ruke dobili tacne informacije o tamosnjim zbivanjima a njegovim dolaskom grupa se i povecala. I dok su drugi razgovarali sa Tezgom ja sam u glavi prebirao. Kako to i zasto to ja moram da obilazim Rasput Njive? Pa ja sam samo prije mjesec dana tamo bio dragi gost, ja sam tamo mogao u sred noci doci u koju hocu kucu i sa domacinom sjediti do sabaha. Jesam li to ja neko drugi, jesu li oni tako brzo postali neko drugi? Ja tad jos nisam bio postao neko drugi a za njih ne znam i zato je ipak bolje zaobici. Polako se pocela da spusta noc. Sa druge strane puta nazirala se u magli staza koja vodi prema Strmcu, mjestu kuda smo trebali proci. Nigdje zive duse, mrtva tisina. Samo poneka suha grancica pod nasim nogama ponekad narusi mir. Na kraju staze na ulazu u selo zaustavi nas mladic /Curevac, ne znam mu imena/, pomalo isprepadan, zabrinut i plaseci se da nas ne uvrijedi veli ”Ako ikako moze ne idete kroz selo jer smo se mi sa komsijama Srbima dogovorili da stranci ne ulaze u selo”.Prihvatili smo prijedlog i zbog njega i zbog sebe, meni je bilo jasno da je to zamka ali nije vrijedilo upozoravati ga na to. Rastali smo se. Mi smo krenuli bespucem, sumom izmedju Strmca i Seljana. I opet meni po glavi, pa ja tim njegovim komsijama ucio djecu, ja u svakoj kuci do juce bio drag gost a vidi sad moram kroz ovo granje, ne smijem ni pored sela? Lutali smo sumom skoro cijelu noc da bi negdje oko dva noci stigli kod Camilove kuce u Tmorni Do. U Tmornom Dolu nema straze, gluho doba, ni svjetla, ni laveza pasa, ni pendjerasa, nigdje nikog. Ipak osjecaj da ima zivih nas nije prevario. U jednoj prostoriji Camilove kuce se ukaza svjetlo, slabo, lampa ili svijeca .A onda se na vratima pojavi Camil, poznat nama svima a i mi njemu. Onako umorne, mokre uvede nas u kucu i na brzinu bi i kahva i vecera. Na pitanje zasto je selo prazno, odgovori ,da su u ljudi po bajtama i da se samo danju nalaze u kucama. Camilove informacije i savjeti dobro dodose za dalje. Hvala mu.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34334

Nebeski i Spasitelj

Soba pet sa tri. Polumrak. Dolje beton. Okolo oronuli zidovi. Na plafonu umazana sijalica. U uglu sto, dva sa pedeset, iza njega klupa za sjedenje i nas osam. Osam opasnih tipova, obucenih u odjecu crvenog krsta, vec isprljanu i poderanu u kanjonu Drine. Ispred nas smrknuta faca policajca. Otprilike stosezdesetpet visok i sezdeset tezak. I po govoru a i po izgledu bi trebalo da je iz okoline Nisa. Spreman da nam odrzi govor, pun sebe a vjerovatno mu sei prvi put u zivotu pruzila prilika da da nekom moze da drzi govor da nesto naredi, da prvi put u zivotu stvarno pomisli da je nebeski i da je dosao odozgo. Mi u stavu mirno cekamo. Onda, onda uvodni dio, djonom vojnicke cizme u prsa gadja dvjicu nasih, bivsih milicionera,svojih bivsih kolega. “Ovo vam je samo opomena, ovih narednih dvanaest sati sam vam ja bog i komandir i komandant. Ustajacete svaka dva sata da se vidimo i da se upitamo za zdravlje, je li jasno” “.Jeste gospodine”. Mi opasni tipovi bacismo jakne na beton i sto blize jedan drugom, da nam bude toplije, legosmo. Ne znam ja vise odavno a vjerovatno ni drugi kad spavam a kad sam budan. I taman sto smo se umirili “bog” cipelom u vrata i onako gazeci jednog po jedog komanduje ”dizi se”i mi opet u stav mirno na isto mjesto i opet poneko dobije palicu ili cizmu i tako cijelu noc. Sutradan, negdje oko podne sa Nebeskim u sobu udje jos jedan. Sportski tip, mlad i ima ga sta,kontam, ako i ovaj bude koristio cizmu i palicu gotovi smo. Nebeski se okrenu prema novom kolegi i veli “evo, predajem ti ih” i ode. Mi ,opasni stojimo kao ukopani, neobrijani , neosisani,dronjavi, prljavi, gladni, samo kosti i koza, tesko bi nas prepoznala i rodjena mater da nas vidi. Cekamo stace novi da kaze. On nas onako sazaljivo gleda i veli :”Ljudi, ja vam nisam kriv sto ste ovdje, niste ni vi meni, ja sam imao preca posla od ovog a vjerovatno i vi.” Pogleda na sat. ”imate sest sati do vecere, ako je bude, mozete spavati i odmarati se ,ja cu biti ispred vrata, niko vas nece uznemiravati”. Cuj sest sati spavanja u komadu, pa to ako bude to je dar odozgo, to je nemoguce,a opet ni blizanci uvijek nisu isti mozda se to i desi, kontam. Tako i bi. Za veceru dobismo po cetvrt hljeba na dvojicu i po jednu sardinu /konzervu/ na cetvoricu. Dobismo i cijelu noc za spavanje. Sledeca smjena, opet Nebeski i opet cizma i palica, i opet prisilno gledanje kad se bokser i karatista moraju tuci golim sakama i sve tako dok ne dodje Spasitelj. Molimo ga da uzme koju smjenu viska, neki su poceli snjim i da razgovaraju , osjecamo da hoce pomoci ali vodi racuna i o sebi. Nismo mu platili, a bili smo spremni. Bez obzira na to, uzeo je jednu ili dvije smjene vise ali i pomogao /vjerovatno/ da Nebeski ode negdje na drugo mjesto.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34354

Nebeski i Spasitelj

Soba pet sa tri. Polumrak. Dolje beton. Okolo oronuli zidovi. Na plafonu umazana sijalica. U uglu sto, dva sa pedeset, iza njega klupa za sjedenje i nas osam. Osam opasnih tipova, obucenih u odjecu crvenog krsta, vec isprljanu i poderanu u kanjonu Drine. Ispred nas smrknuta faca policajca. Otprilike stosezdesetpet visok i sezdeset tezak. I po govoru a i po izgledu bi trebalo da je iz okoline Nisa. Spreman da nam odrzi govor, pun sebe a vjerovatno mu sei prvi put u zivotu pruzila prilika da da nekom moze da drzi govor da nesto naredi, da prvi put u zivotu stvarno pomisli da je nebeski i da je dosao odozgo. Mi u stavu mirno cekamo. Onda, onda uvodni dio, djonom vojnicke cizme u prsa gadja dvjicu nasih, bivsih milicionera,svojih bivsih kolega. “Ovo vam je samo opomena, ovih narednih dvanaest sati sam vam ja bog i komandir i komandant. Ustajacete svaka dva sata da se vidimo i da se upitamo za zdravlje, je li jasno” “.Jeste gospodine”. Mi opasni tipovi bacismo jakne na beton i sto blize jedan drugom, da nam bude toplije, legosmo. Ne znam ja vise odavno a vjerovatno ni drugi kad spavam a kad sam budan. I taman sto smo se umirili “bog” cipelom u vrata i onako gazeci jednog po jedog komanduje ”dizi se”i mi opet u stav mirno na isto mjesto i opet poneko dobije palicu ili cizmu i tako cijelu noc. Sutradan, negdje oko podne sa Nebeskim u sobu udje jos jedan. Sportski tip, mlad i ima ga sta,kontam, ako i ovaj bude koristio cizmu i palicu gotovi smo. Nebeski se okrenu prema novom kolegi i veli “evo, predajem ti ih” i ode. Mi ,opasni stojimo kao ukopani, neobrijani , neosisani,dronjavi, prljavi, gladni, samo kosti i koza, tesko bi nas prepoznala i rodjena mater da nas vidi. Cekamo stace novi da kaze. On nas onako sazaljivo gleda i veli :”Ljudi, ja vam nisam kriv sto ste ovdje, niste ni vi meni, ja sam imao preca posla od ovog a vjerovatno i vi.” Pogleda na sat. ”imate sest sati do vecere, ako je bude, mozete spavati i odmarati se ,ja cu biti ispred vrata, niko vas nece uznemiravati”. Cuj sest sati spavanja u komadu, pa to ako bude to je dar odozgo, to je nemoguce,a opet ni blizanci uvijek nisu isti mozda se to i desi, kontam. Tako i bi. Za veceru dobismo po cetvrt hljeba na dvojicu i po jednu sardinu /konzervu/ na cetvoricu. Dobismo i cijelu noc za spavanje. Sledeca smjena, opet Nebeski i opet cizma i palica, i opet prisilno gledanje kad se bokser i karatista moraju tuci golim sakama i sve tako dok ne dodje Spasitelj. Molimo ga da uzme koju smjenu viska, neki su poceli snjim i da razgovaraju , osjecamo da hoce pomoci ali vodi racuna i o sebi. Nismo mu platili, a bili smo spremni. Bez obzira na to, uzeo je jednu ili dvije smjene vise ali i pomogao /vjerovatno/ da Nebeski ode negdje na drugo mjesto.

[svedjanin]

in reply to: S druge strane linije- zabiljeske #34282

LJUDI /KAMAL HASANOVIC/

Psovale su ga pjandure, svaleri, tezaci i oni sto su nocu dezurali. Psovali su i njega i njegov kamion, kad ranom zorom, napunjen jestivim uljem, zatutnji uz Bukovik, ostavljajuci iza sebe dimnu zavjesu. Niko nije znao ni da ga ima a ni gdje ga je sacuvao od silnih granata, samo se odjednom pojavio i on i njegov kamion. Od tog trenutka je postao trazenija i poznatija licnost od stapskih starjesina i opstinskih cinovnika. Vukli su ga za rukave, molili, da im doveze drva, da sjedu sa njim do planine, da preveze sijeno, da natovari humanitarnu do sela koja su udaljena od centra. Odozdo uz planinu bi se covjek i usudio da sjedne ali odozgo, pa jos kad natovari desetak metara drva i kad se skripa kocnica cuje u selima u podnozju, nikako. Samo su se hrabri usudjivali krenuti sa njim. Nije on od tad za odmor znao,kad nije vozio, onda je popravljao nesto, a poznanici su ga zadirkivali”,odvezi to na stijene covjece, pa otisni u rijeku”. Oko kamiona, koji je na sebi imao vise tudjih, nego svojih dijelova i u cijem je rezervaru bilo vise jestivog ulja nego nafte, je uvijek bilo posla. Nije imao vise ni sekunde vremena,”sacekaj tamo sad cu ja” odgovara kad neko sa sa vrata progovori, ”mjstore, ako Bog da platicu ja tebi ovo kad se rat zavrsi, samo ako prezivim”, a on je znao da nece i da nema i znao je da to za sevap radi,ali je radio.
Nisam nikad smio sjesti sa njim niz planinu a poslednjih dana me zapade da budem snjim u rovu, pomocnik na nekoj puscurini iz onog prvog rata,koju je on zvao puskomitraljzom. Bio je i tad hrabar, nije se ni osvrtao na eksplozije granata koje su iza nasih ledja obarale homorice. Nas razgovor o tome kako ce njegova porodica do slobode nisu remetile ni vijesti o pogibijama i ranjavanjima nasih komsija.
Rastali smo se na Bukoviku u vrijeme kad je rastajanje bilo ravno smrti, kad su se porodice rastavljale.
U logoru nisam imao srecu da budem snjim a posle logora on ode na juzni a ja na sjeverni pol.
Covjek vrijedi onoliko koliko okolina od njeg ima koristi. Kemo je jedan od njih.

[Author]

Posts