[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37633

Omer Kovač – Omica

Najmlađi Mladomuslimanski šehid ubijen pod istragom kobne 1949. godine

Porijeklo

Omer Kovač, zvani Omica, rođen je 1932, u Godijenu kod Foče, sin je Omera i Fatime.
Otac mu je bio domar u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu.

Školovanje

Omer je bio učenik četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu. Ova škola je internatskog tipa, tako da je tu i stanovao. Prostorija zvanične “Narodne omladine”, gdje su se učenici družili i održavali sastanke, nalazila se u dvorišnoj zgradi, zvanoj Kuršumlija, u Saračima, preko puta Begove džamije.

Mladomuslimanska aktivnost

Organizacija MM je imala jako uporište u Gazi Husrevbegovoj medresi, najviše zahvaljujući nastavniku Halidu Kajtazu, koji je bio član Vrhovnog vodstva MM. U samoj Medresi rukovodnu su grupu činili: Esad Kojić, Ferid Čičkušić i Mehmed Alibegović. U aktivnosti MM su uključivani bolji i agilniji učenici, pa je 1949, godine u ovoj školi iz viših razreda bilo angažovano oko 40 članova.

Predsjednik rukovodne grupe Esad Kojić je ujedno bio i predsjednik “Narodne omladine” za ovu školu. On je i u sekretarijat omladine uključio većinu članova MM, tako da su oni najviše sastanaka održavali upravo u Kuršumliji.

Kad je Vrhovno vodstvo MM donijelo odluku da je svaki član dužan da u potpunosti savlada gradivo koje su imale ranije škole, prije dolaska komunista na vlast, kao predmet vjeronauke predviđen za učenike viših razreda srednjih škola, tada su učenici viših razreda Medrese, članovi MM, zaduživani da se uključe u grupe koje su djelovale van Medrese, te da članovima tih grupa budu kao nekakvi instruktori u islamskoj ideološkoj izgradnji. Među onima kojima je to bilo dato u zadatak, bio je i Omer Kovač. Međutim, kako učenicima Medrese, s obzirom da je internatskog tipa, nisu bili dozvoljeni izlasci bez pis­mene dozvole, to je Esad Kojić, kao predsjednik “Narodne omladine” imao ovlaštenje da daje izlaznice, pa je to pravo uveliko koristio i omugućavao svojim članovima MM da učestvuju u radu vanjskih MM-grupa.

Ko su članovi MM u školi, to je znala samo pomenuta rukovodna grupa. Ostali su bili podijeljeni u grupe od 3-5 članova. Iz konspirativnih razloga, svaka od ovih grupa nije imala uvid koje još grupe postoje, niti koje sve u Medresi član MM.

Pored održavanja sastanaka i prerađivanja ma­terijala dobivenih iz Vrhovnog vodstva, ovdje su ti pisani materijali i umnožavani na šapirografu. Škol­sko rukovodstvo MM je pravilo takve rasporede sas­tanaka i umnožavanja materijala da iz konspirativnih razloga ne dođe do kolizije, to da dvije MM-grupe održavaju istovremno sastanke u istoj prostoriji.

Sve te aktivnosti su se normalno i vrlo uspješno odvijale, dok nije za direktora Medrese postavljen početkom 1949. Sulejman Kemura.

Posebna Omicina zaduženja

Omici nije bila dovoljna samo ideološka izgradnja, niti samo na tom planu pomaganje drugima, nego je nastojao da se uključi i u druge vidove mladomuslimanskih aktivnosti. Tu njegovu nak­lonost, a i marljivost i pouzdanost, uočili su njegovi pretpostavljeni, Tako je došlo do toga da su mu povjeravani i vrlo delikatni i rizični zadaci. Naime, u vrijeme kad je u komunističkom bloku došlo do raskida, nakon objave Rezolucije INFORMBIROA, 1948, godine, očekivalo se da bi moglo doći do ratnog sukoba između SSSR-a i SFRJ-a. Tada je. nakon iz­vjesnih razmimoiaženja u prognozama šta se može desiti ako do tog sukoba dođe, prevladalo mišljenje da tu situaciju ne bi smjeli dočekati goloruki ne samo članovi MM, nego i općenito Muslimani u ovom di­jelu Balkana. Zato je odlučeno da se počne prikupljati vatreno, a i izrađivati hladno oružje za odbranu. Uz to, trebalo je savlađivati borilačke vještine, te završavati kurseve hitne pomoći, polagati vozačke ispite i dr. Prikupljeno oružje je trebalo raspoređivati i deponovati na sigurna mjesta.

Pored obaveznog pohađanja kurseva i polaganja ispita, Omica je učestvovao u nekoliko akcija: – Od oca je saznao, po povratku u Sarajevo sa ljetnih ferija, da se u podrumu Medrese nalaze zakopane neke puške. To je iznio na prvom sastanku, pa je od­mah odlučeno da se te puške izvade i prenesu na sigurnije mjesto. Poslove vezane za prikupljanje oružja Nusret Fazlibegović iz Vrhovnog vodstva je povjerio Hilmiji Muftiću, kojemu je dat na vezu i raspolaganje Omer Kovač. Zato je Omer o tome iz­vijestio Hilmu. Odmah se Hilmo sa grupom, u kojoj su pored njega i Omice bili još Duvnjak i Velija Frljak, uputio noću u Medresu. Omer i Velija su iz podruma iskopali četiri puške. Svaki od njih je uzeo po jednu i odnijeli ih kući Mustafe Jusufovića. A kako je Mustafa bio kompromitovan zbog istupa na nekoj konferenciji, to je njegov rukovodilac Duvjak zadužio jednu grupu koja je te puške premjestila kod Alije Imamovića.

Učestvuje u akcijama za uvježbavanje razoružavanja naoružanih oficira, da bi se dosio do oružja. Opet akcijom rukovodi Hilmija Muftić, koji je držao na vezi i Omicu. U jednoj takvoj akciji, uoči Nove 1949. godine, učestvuje tzv. Udarna grupa u sas­tavu: Hilmija Muftić, Nazif Šeta, Hajrudin Serdarević, Hasib Branković, Alija Imamović, Besim Mutapčić, zvani Bimbo, Halid Trtak i, kao najmlađi, Omer Kovač. Akcija je ometena, pa nije ni izvedena.

Kolega Nusreta Fazlibegovića sa Medicinskog fakulteta Jovan Rolović, bio je ujedno i službenik UDB-e. On je nazirao da je Nusret sasvim drugačijeg ideološkog opredjeljenja i drugačijeg ponašanja, te da se bavi nečim što se vlastima ne sviđa. Nusret je želio da sazna kud se Rolović kreće, sa kim sarađuje i kome opažanja dojavljuje. Zato je zadužio Hilmiju Muitića, da organizuje da se prati Rolović, te da ga se obavještava o njegovom kre­tanju. Ovaj zadatak je Hilmija povjerio Omeru Kovaču. Omer je šest dana pratio Rolovića od izlaska iz kuće do povratka, nekada i do kasno u noć, Podnio je izvještaj po kojem je Rolović stalno sa istim licima, najviše na Fakultetu i u Studentskom domu. Bilo je prijedloga da se Rolović negdje presretne i likvidira. Tome se suprotstavio Halid Kajtaz, pa nije ništa poduzeto. Vijest o ovom prijedlogu je procurila pod istragom prije velikog Sarajevskog procesa, pa je zbog toga organizacija MM, pro­glašena terorističkom. Ne zna se da li je možda Rolović saznao da ga je pratio Omer Kovač, pa je možda baš zbog toga tako surovo maltretiran pod is­tragom da je i podlegao.

Povod hapšenju

Direktor Medrese, Sulejman Kemura, jednog dana je sa upravnikom internata, Vrebac Ibrahimom, obilazio spavaonice. U njima se učenici nisu smjeli zadržavati van propisanog vremena za spavanje i dnevni odmor.

Tom prilikom su u jednoj spavaonici zatekli Omera Kovača, koji je bio gripozan. Vidjeli su da čita neki materijal, pa se direktor zainteresovao šta to on čita. Omer je odbio da pokaže, jer se zaista radilo o kom promitiraj ućem MM-materijalu, nego je taj materijal bacio kroz odškrinuti prozor. Materijal je pao u procjep između zgrade Medrese i zgrade u dvorištu Medrese, u kojoj je bila smještena garderoba učenika.

Direktor je nekog poslao da mu donese bačeni materijal. Kad je vidio o kakvom se materijalu radi, a to je najvjerovatnije bio Pravilnik MM, očito je o tome obavijestio nadležne organe, pa je Omica pozvan na informativni razgovor. Sutradan je pozvan Esad Kojić, kao predsjednik “Narodne omladine”, u Grad­ski komitet omladine, koji se nalazio iznad Knjižare u zgradi s lijeve strane potoka, nasuprot Alipašine džamije. Do tada su predstavnici “Narodne omladine” kontaktirali samo sa Rejonskim komitetom. U Gradskom komitetu su Kojića pitali da li išta zna o djelovanju MM u Medresi, te šta zna o radu Kovača i o incidentu koji je napravio pred direktorom: Od Esada, naravno, nisu mogli ništa saznati, jedino su ga ovim slučajem punukali da u Medresi pojača konspirativnost. Zadužili su Esada Kojića, kao predsjed­nika “Narodne omladine”, da poveća budnost i da organizuje da se Omica prati, s posebnim osvrtom s kim se sastaje u Medresi i van nje.

U razgovoru u Gradskom komitetu omladine učestvovao je i jedan Kojiću nepoznat čovjek. Kasnije ga je dobro upoznao. To je bio poručnik Pero Popović, s kojim se, kad je kasnije i sam uhapšen, susreo u Centralnoj UDB-i, gdje je bio glavni i po zlu čuveni isljednik.

Po povratku iz Gradskog komiteta, Esadu Kojiću je bilo sasvim jasno da je; direktor Sulejman Kemura uputio otkriveni materijal na “pravo” mjesto.

Kojić je odmah shvatio da se povodom ovog slučaja treba hitno alarmirati na budnost ne samo u Medresi, nego po svim mjestima i u svim grupama, naročito u onim grupama u koje je bio Omer Kovač uključen. O tome je Kojić upoznao ne samo Nusreta Fazlibegovića, kojem je bio organizaciono podređen, nego i Halida Kajtaza, kao ranijeg pretpostavljenog i kao nastavnika Medrese.

Poslije ovoga, poduzete su potrebne mjere da se Omica izoluje, te da se ne sastaje ni sa jednim članom organizacije MM. Nije se moglo vjerovati da praćenje Omice nije organizovano i nekim drugim kanalom., UDB-a ga sigurno nije odmah uhapsila, upravo da bi saznala sa kim je on povezan.

UDB-a je bila posebno kivna na učenike Medrese, koje je nazivala ideološkim neprijateljima, a samu Medresu su nazvali: “Kovačnica Mladih Musli­mana“ .

Hapšenje

Nakon izvjesnog vremena, Omica je uhapšen. Pri odlasku poručuje svome babi: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti”. Kasnije, kad je došlo do opšte provale organizacije MM, uhapšen je i Esad Kojić i još neki učenici Medrese, a i Halid Kajtaz i ostali iz Vrhovnog rukovodstva MM.

Istraga

Pod istragom se Omica držao onog što je babi poručio. Iz njega nisu mogli izvući nijednu riječ priznanja vezanih za njegovu mladomuslimansku ak­tivnost.

Isljednici su nastojali da ne zatvaraju u iste ćelije članove MM, ali su na to nekada bili prisiljeni, jer se povećavao broj pritvorenih MM-članova. Tako su se povremeno našli neki i sa Omicom u istoj ćeliji.

Više pritvorenih je zbijeno u malom prostoru. Hrana je vrlo slaba. Umjesto ručka i večere naslan­jana voda. Isljednici muče hapšenike. Čuju se krici i jauci kroz dreku i povike mučitelja: “Priznaj, priznaj!”, uvijek popraćeno grubim psovkama. Omer je čvrst, neće progovoriti, pa ma sta bilo.

Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Poljevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti. Prvobitno oboljenje se pogoršava. Tučnjava i stalno poljevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera; daje samo slabe znake života. Gubi svijest.

Edah Bećirbegović je bio u susjednoj ćeliji. Žali se da mu je bilo hladno, jer nije imao zimsku odjeću. Njegov isljednik je bio Besim Ibrahimpašić, pa je vjerovatno on isljeđivao i Omera Kovača,

Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih du­plji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udarao o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio.

Mehmed Arapčić je pričao, kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon poljavanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi, sami kos­tur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio Bolnice na Koševu.

Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije, Omica je izdahnuo. Tako je, eto smrtno stradao jedan sedam­naestogodišnjak, jer je bio borac protiv komunističke nasilne ateizacije.

Ispraćaj na ahiret

Nije se moglo sakriti šta se zbilo sa mladim Omerom Kovačem. Njegovo tijelo je predano njegovom ocu, koji nosi isto ime. Nije smjela saznati javnost šta se zbilo sa Omerom, tako da je dženaza obavljena u strogoj diskreciji. Jedva se dozvolilo da uz kabur bude još neko osim oca i imama, kako bi se moglo klanjati dženazu-namaz. Imamio je hfz Sahačić.

Prije nego stoje mejt spušten u kabur, radoznali otac je želio da vidi sina i da ga poljubi. Sa glave mu smače ćefin i gle: pola glave je modro, a oči izbuljene. Svima su suze briznule iz očiju. Merhuma spuštaju u kabur.

Ismeta Dalagija, predsjednica ženske sekcije MM je saznala za ovaj nemili događaj, te je organizovala da se u najužom krugu prouči tevhid.

* * *

Pored kabura, za koji merhumovi jarani i ne znaju gdje se nalazi, ostaće za sjećanje novim pokoljenjima naziv ulice, koja se ranije zvala Braće Bajčetić, a sada Ulica Omera Kovača.

Rahmetullahi alejhi!

Ilahija posvecena ovom sehidu :

Omer dječak islamski

Svom Allahu predala sam
kletve svoje i moj bol…
Srce samo saznalo je
kad preseli dječak moj!

Obješen i krvav bješe,
s polomljenim rukama,
a Šehadet uzdisaše
u posljednjim mukama!

“Moj Allahu, svoju krvcu
prol’jevam za Islam Tvoj!
Nejma većeg zadovoljstva
mojoj duši mu’minskoj!”

Kad mu Majka na namazu
šapnu tekbir sabbahski,
u ćeliji nasm’ješi se
njezin dječak islamski!

Kraj rešetki šutjele su
sjenice i leptiri…
Od Omera umrloga
bježali su ćafiri!

”Allah će vam silu slomit,
a Islam će pomoći!
Kad ja umrem, brojna braća
mojim putem će poći!”

[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37617

Omer Kovač – Omica

Najmlađi Mladomuslimanski šehid ubijen pod istragom kobne 1949. godine

Porijeklo

Omer Kovač, zvani Omica, rođen je 1932, u Godijenu kod Foče, sin je Omera i Fatime.
Otac mu je bio domar u Gazi Husrevbegovoj medresi u Sarajevu.

Školovanje

Omer je bio učenik četvrtog razreda Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu. Ova škola je internatskog tipa, tako da je tu i stanovao. Prostorija zvanične “Narodne omladine”, gdje su se učenici družili i održavali sastanke, nalazila se u dvorišnoj zgradi, zvanoj Kuršumlija, u Saračima, preko puta Begove džamije.

Mladomuslimanska aktivnost

Organizacija MM je imala jako uporište u Gazi Husrevbegovoj medresi, najviše zahvaljujući nastavniku Halidu Kajtazu, koji je bio član Vrhovnog vodstva MM. U samoj Medresi rukovodnu su grupu činili: Esad Kojić, Ferid Čičkušić i Mehmed Alibegović. U aktivnosti MM su uključivani bolji i agilniji učenici, pa je 1949, godine u ovoj školi iz viših razreda bilo angažovano oko 40 članova.

Predsjednik rukovodne grupe Esad Kojić je ujedno bio i predsjednik “Narodne omladine” za ovu školu. On je i u sekretarijat omladine uključio većinu članova MM, tako da su oni najviše sastanaka održavali upravo u Kuršumliji.

Kad je Vrhovno vodstvo MM donijelo odluku da je svaki član dužan da u potpunosti savlada gradivo koje su imale ranije škole, prije dolaska komunista na vlast, kao predmet vjeronauke predviđen za učenike viših razreda srednjih škola, tada su učenici viših razreda Medrese, članovi MM, zaduživani da se uključe u grupe koje su djelovale van Medrese, te da članovima tih grupa budu kao nekakvi instruktori u islamskoj ideološkoj izgradnji. Među onima kojima je to bilo dato u zadatak, bio je i Omer Kovač. Međutim, kako učenicima Medrese, s obzirom da je internatskog tipa, nisu bili dozvoljeni izlasci bez pis­mene dozvole, to je Esad Kojić, kao predsjednik “Narodne omladine” imao ovlaštenje da daje izlaznice, pa je to pravo uveliko koristio i omugućavao svojim članovima MM da učestvuju u radu vanjskih MM-grupa.

Ko su članovi MM u školi, to je znala samo pomenuta rukovodna grupa. Ostali su bili podijeljeni u grupe od 3-5 članova. Iz konspirativnih razloga, svaka od ovih grupa nije imala uvid koje još grupe postoje, niti koje sve u Medresi član MM.

Pored održavanja sastanaka i prerađivanja ma­terijala dobivenih iz Vrhovnog vodstva, ovdje su ti pisani materijali i umnožavani na šapirografu. Škol­sko rukovodstvo MM je pravilo takve rasporede sas­tanaka i umnožavanja materijala da iz konspirativnih razloga ne dođe do kolizije, to da dvije MM-grupe održavaju istovremno sastanke u istoj prostoriji.

Sve te aktivnosti su se normalno i vrlo uspješno odvijale, dok nije za direktora Medrese postavljen početkom 1949. Sulejman Kemura.

Posebna Omicina zaduženja

Omici nije bila dovoljna samo ideološka izgradnja, niti samo na tom planu pomaganje drugima, nego je nastojao da se uključi i u druge vidove mladomuslimanskih aktivnosti. Tu njegovu nak­lonost, a i marljivost i pouzdanost, uočili su njegovi pretpostavljeni, Tako je došlo do toga da su mu povjeravani i vrlo delikatni i rizični zadaci. Naime, u vrijeme kad je u komunističkom bloku došlo do raskida, nakon objave Rezolucije INFORMBIROA, 1948, godine, očekivalo se da bi moglo doći do ratnog sukoba između SSSR-a i SFRJ-a. Tada je. nakon iz­vjesnih razmimoiaženja u prognozama šta se može desiti ako do tog sukoba dođe, prevladalo mišljenje da tu situaciju ne bi smjeli dočekati goloruki ne samo članovi MM, nego i općenito Muslimani u ovom di­jelu Balkana. Zato je odlučeno da se počne prikupljati vatreno, a i izrađivati hladno oružje za odbranu. Uz to, trebalo je savlađivati borilačke vještine, te završavati kurseve hitne pomoći, polagati vozačke ispite i dr. Prikupljeno oružje je trebalo raspoređivati i deponovati na sigurna mjesta.

Pored obaveznog pohađanja kurseva i polaganja ispita, Omica je učestvovao u nekoliko akcija: – Od oca je saznao, po povratku u Sarajevo sa ljetnih ferija, da se u podrumu Medrese nalaze zakopane neke puške. To je iznio na prvom sastanku, pa je od­mah odlučeno da se te puške izvade i prenesu na sigurnije mjesto. Poslove vezane za prikupljanje oružja Nusret Fazlibegović iz Vrhovnog vodstva je povjerio Hilmiji Muftiću, kojemu je dat na vezu i raspolaganje Omer Kovač. Zato je Omer o tome iz­vijestio Hilmu. Odmah se Hilmo sa grupom, u kojoj su pored njega i Omice bili još Duvnjak i Velija Frljak, uputio noću u Medresu. Omer i Velija su iz podruma iskopali četiri puške. Svaki od njih je uzeo po jednu i odnijeli ih kući Mustafe Jusufovića. A kako je Mustafa bio kompromitovan zbog istupa na nekoj konferenciji, to je njegov rukovodilac Duvjak zadužio jednu grupu koja je te puške premjestila kod Alije Imamovića.

Učestvuje u akcijama za uvježbavanje razoružavanja naoružanih oficira, da bi se dosio do oružja. Opet akcijom rukovodi Hilmija Muftić, koji je držao na vezi i Omicu. U jednoj takvoj akciji, uoči Nove 1949. godine, učestvuje tzv. Udarna grupa u sas­tavu: Hilmija Muftić, Nazif Šeta, Hajrudin Serdarević, Hasib Branković, Alija Imamović, Besim Mutapčić, zvani Bimbo, Halid Trtak i, kao najmlađi, Omer Kovač. Akcija je ometena, pa nije ni izvedena.

Kolega Nusreta Fazlibegovića sa Medicinskog fakulteta Jovan Rolović, bio je ujedno i službenik UDB-e. On je nazirao da je Nusret sasvim drugačijeg ideološkog opredjeljenja i drugačijeg ponašanja, te da se bavi nečim što se vlastima ne sviđa. Nusret je želio da sazna kud se Rolović kreće, sa kim sarađuje i kome opažanja dojavljuje. Zato je zadužio Hilmiju Muitića, da organizuje da se prati Rolović, te da ga se obavještava o njegovom kre­tanju. Ovaj zadatak je Hilmija povjerio Omeru Kovaču. Omer je šest dana pratio Rolovića od izlaska iz kuće do povratka, nekada i do kasno u noć, Podnio je izvještaj po kojem je Rolović stalno sa istim licima, najviše na Fakultetu i u Studentskom domu. Bilo je prijedloga da se Rolović negdje presretne i likvidira. Tome se suprotstavio Halid Kajtaz, pa nije ništa poduzeto. Vijest o ovom prijedlogu je procurila pod istragom prije velikog Sarajevskog procesa, pa je zbog toga organizacija MM, pro­glašena terorističkom. Ne zna se da li je možda Rolović saznao da ga je pratio Omer Kovač, pa je možda baš zbog toga tako surovo maltretiran pod is­tragom da je i podlegao.

Povod hapšenju

Direktor Medrese, Sulejman Kemura, jednog dana je sa upravnikom internata, Vrebac Ibrahimom, obilazio spavaonice. U njima se učenici nisu smjeli zadržavati van propisanog vremena za spavanje i dnevni odmor.

Tom prilikom su u jednoj spavaonici zatekli Omera Kovača, koji je bio gripozan. Vidjeli su da čita neki materijal, pa se direktor zainteresovao šta to on čita. Omer je odbio da pokaže, jer se zaista radilo o kom promitiraj ućem MM-materijalu, nego je taj materijal bacio kroz odškrinuti prozor. Materijal je pao u procjep između zgrade Medrese i zgrade u dvorištu Medrese, u kojoj je bila smještena garderoba učenika.

Direktor je nekog poslao da mu donese bačeni materijal. Kad je vidio o kakvom se materijalu radi, a to je najvjerovatnije bio Pravilnik MM, očito je o tome obavijestio nadležne organe, pa je Omica pozvan na informativni razgovor. Sutradan je pozvan Esad Kojić, kao predsjednik “Narodne omladine”, u Grad­ski komitet omladine, koji se nalazio iznad Knjižare u zgradi s lijeve strane potoka, nasuprot Alipašine džamije. Do tada su predstavnici “Narodne omladine” kontaktirali samo sa Rejonskim komitetom. U Gradskom komitetu su Kojića pitali da li išta zna o djelovanju MM u Medresi, te šta zna o radu Kovača i o incidentu koji je napravio pred direktorom: Od Esada, naravno, nisu mogli ništa saznati, jedino su ga ovim slučajem punukali da u Medresi pojača konspirativnost. Zadužili su Esada Kojića, kao predsjed­nika “Narodne omladine”, da poveća budnost i da organizuje da se Omica prati, s posebnim osvrtom s kim se sastaje u Medresi i van nje.

U razgovoru u Gradskom komitetu omladine učestvovao je i jedan Kojiću nepoznat čovjek. Kasnije ga je dobro upoznao. To je bio poručnik Pero Popović, s kojim se, kad je kasnije i sam uhapšen, susreo u Centralnoj UDB-i, gdje je bio glavni i po zlu čuveni isljednik.

Po povratku iz Gradskog komiteta, Esadu Kojiću je bilo sasvim jasno da je; direktor Sulejman Kemura uputio otkriveni materijal na “pravo” mjesto.

Kojić je odmah shvatio da se povodom ovog slučaja treba hitno alarmirati na budnost ne samo u Medresi, nego po svim mjestima i u svim grupama, naročito u onim grupama u koje je bio Omer Kovač uključen. O tome je Kojić upoznao ne samo Nusreta Fazlibegovića, kojem je bio organizaciono podređen, nego i Halida Kajtaza, kao ranijeg pretpostavljenog i kao nastavnika Medrese.

Poslije ovoga, poduzete su potrebne mjere da se Omica izoluje, te da se ne sastaje ni sa jednim članom organizacije MM. Nije se moglo vjerovati da praćenje Omice nije organizovano i nekim drugim kanalom., UDB-a ga sigurno nije odmah uhapsila, upravo da bi saznala sa kim je on povezan.

UDB-a je bila posebno kivna na učenike Medrese, koje je nazivala ideološkim neprijateljima, a samu Medresu su nazvali: “Kovačnica Mladih Musli­mana“ .

Hapšenje

Nakon izvjesnog vremena, Omica je uhapšen. Pri odlasku poručuje svome babi: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti”. Kasnije, kad je došlo do opšte provale organizacije MM, uhapšen je i Esad Kojić i još neki učenici Medrese, a i Halid Kajtaz i ostali iz Vrhovnog rukovodstva MM.

Istraga

Pod istragom se Omica držao onog što je babi poručio. Iz njega nisu mogli izvući nijednu riječ priznanja vezanih za njegovu mladomuslimansku ak­tivnost.

Isljednici su nastojali da ne zatvaraju u iste ćelije članove MM, ali su na to nekada bili prisiljeni, jer se povećavao broj pritvorenih MM-članova. Tako su se povremeno našli neki i sa Omicom u istoj ćeliji.

Više pritvorenih je zbijeno u malom prostoru. Hrana je vrlo slaba. Umjesto ručka i večere naslan­jana voda. Isljednici muče hapšenike. Čuju se krici i jauci kroz dreku i povike mučitelja: “Priznaj, priznaj!”, uvijek popraćeno grubim psovkama. Omer je čvrst, neće progovoriti, pa ma sta bilo.

Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Poljevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti. Prvobitno oboljenje se pogoršava. Tučnjava i stalno poljevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera; daje samo slabe znake života. Gubi svijest.

Edah Bećirbegović je bio u susjednoj ćeliji. Žali se da mu je bilo hladno, jer nije imao zimsku odjeću. Njegov isljednik je bio Besim Ibrahimpašić, pa je vjerovatno on isljeđivao i Omera Kovača,

Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih du­plji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udarao o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio.

Mehmed Arapčić je pričao, kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon poljavanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi, sami kos­tur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio Bolnice na Koševu.

Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije, Omica je izdahnuo. Tako je, eto smrtno stradao jedan sedam­naestogodišnjak, jer je bio borac protiv komunističke nasilne ateizacije.

Ispraćaj na ahiret

Nije se moglo sakriti šta se zbilo sa mladim Omerom Kovačem. Njegovo tijelo je predano njegovom ocu, koji nosi isto ime. Nije smjela saznati javnost šta se zbilo sa Omerom, tako da je dženaza obavljena u strogoj diskreciji. Jedva se dozvolilo da uz kabur bude još neko osim oca i imama, kako bi se moglo klanjati dženazu-namaz. Imamio je hfz Sahačić.

Prije nego stoje mejt spušten u kabur, radoznali otac je želio da vidi sina i da ga poljubi. Sa glave mu smače ćefin i gle: pola glave je modro, a oči izbuljene. Svima su suze briznule iz očiju. Merhuma spuštaju u kabur.

Ismeta Dalagija, predsjednica ženske sekcije MM je saznala za ovaj nemili događaj, te je organizovala da se u najužom krugu prouči tevhid.

* * *

Pored kabura, za koji merhumovi jarani i ne znaju gdje se nalazi, ostaće za sjećanje novim pokoljenjima naziv ulice, koja se ranije zvala Braće Bajčetić, a sada Ulica Omera Kovača.

Rahmetullahi alejhi!

Ilahija posvecena ovom sehidu :

Omer dječak islamski

Svom Allahu predala sam
kletve svoje i moj bol…
Srce samo saznalo je
kad preseli dječak moj!

Obješen i krvav bješe,
s polomljenim rukama,
a Šehadet uzdisaše
u posljednjim mukama!

“Moj Allahu, svoju krvcu
prol’jevam za Islam Tvoj!
Nejma većeg zadovoljstva
mojoj duši mu’minskoj!”

Kad mu Majka na namazu
šapnu tekbir sabbahski,
u ćeliji nasm’ješi se
njezin dječak islamski!

Kraj rešetki šutjele su
sjenice i leptiri…
Od Omera umrloga
bježali su ćafiri!

”Allah će vam silu slomit,
a Islam će pomoći!
Kad ja umrem, brojna braća
mojim putem će poći!”

[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37525

O šehidu Mustafi Busuladžiću ispjevana je ilahija. Tekst ilahije glasi :

Ako mogu ubit’tebe, tvoje knjige nece moci,
Ya Mustafa, rana zvijezdo duge noci,
Sarajevo, nijemo strijepi crni dan;
Odvedose nam Mustafu u zindan
Kopa mezar, brise celo ledeno
Sta ce biti sa Islama voljenog?
Jos I jedanput grad pogleda bijeli,
Bistrim okom sve munare izgrli,
Pucali su preko prsa cafiri,
Rujni sabah sarajevski zamiri,
Noc je prosla propali su zlotvori,
Pocrkali manji neg se rodili,
svako pita gdje je mezar Mustafin, Nad Saraj’ vom sehid bdije uceni.

http://www.youtube.com/watch?v=z7Itv7iWuMc

Mustafu su kjafiri ubili jer je NAPISAO KNJIGU !!!
SubhanAllah !
SubhanAllah !
SubhanAllah !

[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37529

O šehidu Mustafi Busuladžiću ispjevana je ilahija. Tekst ilahije glasi :

Ako mogu ubit’tebe, tvoje knjige nece moci,
Ya Mustafa, rana zvijezdo duge noci,
Sarajevo, nijemo strijepi crni dan;
Odvedose nam Mustafu u zindan
Kopa mezar, brise celo ledeno
Sta ce biti sa Islama voljenog?
Jos I jedanput grad pogleda bijeli,
Bistrim okom sve munare izgrli,
Pucali su preko prsa cafiri,
Rujni sabah sarajevski zamiri,
Noc je prosla propali su zlotvori,
Pocrkali manji neg se rodili,
svako pita gdje je mezar Mustafin, Nad Saraj’ vom sehid bdije uceni.

http://www.youtube.com/watch?v=z7Itv7iWuMc

Mustafu su kjafiri ubili jer je NAPISAO KNJIGU !!!
SubhanAllah !
SubhanAllah !
SubhanAllah !

[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37510

Prvi period djelovanja “Mladih Muslimana” obuhvata zbivanja od začetaka Pokreta 1939 godine. Tokom 1947. i 1948. godine održano je više sudskih procesa članovima “Mladih Muslimana”.

20. i 21. februara 1949. godine u Sarajevu je održan značajan skup Mladomuslimanskog Pokreta. To je bio plenum na kome su donijete vrlo bitne odluke. Na plenumu je imenovano i rukovodstvo Pokreta u sastavu Hasan Biber, Halid Kajtaz, Salih Behmen i Tarik Muftić. Dva mjeseca nakon plenuma počela su masovna hapšenja mladomuslimana. Održano je više sudskih procesa širom BiH. Glavni proces je organiziran u Sarajevu i trajao je od 1. do 12. augusta 1949. godine: na tom suđenju izrečene su smrtne presude za Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Nusreta Fazlibegovića i Omera Stupca. Tokom hapšenja i istrage ubijeni su Omer Kovač, Fikret Pločo i Asim Čamdžić. Period od 1949. do 1991. godine obilježen je stalnom represijom komunističkog režima prema “Mladim muslimanima”: · Pohapšeni i suđeni članovi Pokreta izdržavaju zatvorske kazne i druge oblike represije od strane tadašnjeg komunističkog režima. Cilj je da se Pokret u potpunosti zatre i unište tragovi (naročito idejni) njegovog postojanja. Iako Pokret više nije djelovao, svi njegovi članovi pomno su praćeni i nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni.

Obavezno pogledajte film :

http://www.youtube.com/watch?v=R2XeHDwtePY&feature=player_embedded#!

Mustafa Busuladžić je rođen 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, a poslije tri godine prebacio se u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu gdje je i maturirao.

Još kao učenik medrese objavljivao je svoje tekstove u Islamskom glasu, Novom Beharu, Obzoru, Svijesti, El-Hidaji, Glasniku VIS-a, Našoj domovini i drugim publikacijama.

Nakon završene medrese upisao se na Višu islamsku šerijatsku školu u Sarajevu gdje je diplomirao 1941. godine. Iza toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Tada je bio saradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Oriente Moderno. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Dobro je govorio arapski, turski, njemački, francuski i italijanski jezik.

U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica El-Hidaje, Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Ova knjiga je bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga na Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.

Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. [b]Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur’an.
[/b]
Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

[pasa]

in reply to: Poruke i pouke iz proslosti #37514

Prvi period djelovanja “Mladih Muslimana” obuhvata zbivanja od začetaka Pokreta 1939 godine. Tokom 1947. i 1948. godine održano je više sudskih procesa članovima “Mladih Muslimana”.

20. i 21. februara 1949. godine u Sarajevu je održan značajan skup Mladomuslimanskog Pokreta. To je bio plenum na kome su donijete vrlo bitne odluke. Na plenumu je imenovano i rukovodstvo Pokreta u sastavu Hasan Biber, Halid Kajtaz, Salih Behmen i Tarik Muftić. Dva mjeseca nakon plenuma počela su masovna hapšenja mladomuslimana. Održano je više sudskih procesa širom BiH. Glavni proces je organiziran u Sarajevu i trajao je od 1. do 12. augusta 1949. godine: na tom suđenju izrečene su smrtne presude za Hasana Bibera, Halida Kajtaza, Nusreta Fazlibegovića i Omera Stupca. Tokom hapšenja i istrage ubijeni su Omer Kovač, Fikret Pločo i Asim Čamdžić. Period od 1949. do 1991. godine obilježen je stalnom represijom komunističkog režima prema “Mladim muslimanima”: · Pohapšeni i suđeni članovi Pokreta izdržavaju zatvorske kazne i druge oblike represije od strane tadašnjeg komunističkog režima. Cilj je da se Pokret u potpunosti zatre i unište tragovi (naročito idejni) njegovog postojanja. Iako Pokret više nije djelovao, svi njegovi članovi pomno su praćeni i nakon odsluženja dugogodišnjih zatvorskih kazni.

Obavezno pogledajte film :

http://www.youtube.com/watch?v=R2XeHDwtePY&feature=player_embedded#!

Mustafa Busuladžić je rođen 1914. godine u Gorici kod Trebinja. Po završenoj osnovnoj školi upisao se u medresu u Travniku, a poslije tri godine prebacio se u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu gdje je i maturirao.

Još kao učenik medrese objavljivao je svoje tekstove u Islamskom glasu, Novom Beharu, Obzoru, Svijesti, El-Hidaji, Glasniku VIS-a, Našoj domovini i drugim publikacijama.

Nakon završene medrese upisao se na Višu islamsku šerijatsku školu u Sarajevu gdje je diplomirao 1941. godine. Iza toga proveo je dvije godine u Rimu na postdiplomskom studiju iz orijentalistike. Tada je bio saradnik italijanskih časopisa Mondo Arabo i Oriente Moderno. Bio je zaposlen u Sarajevu kao profesor u Šerijatskoj gimnaziji, a honorarno je radio u Ženskoj medresi, Realnoj gimnaziji i Srednjoj tehničkoj školi. Pored prosvjetnog i pedagoškog rada mnogo je pisao i prevodio. Dobro je govorio arapski, turski, njemački, francuski i italijanski jezik.

U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica El-Hidaje, Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Ova knjiga je bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga na Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.

Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. [b]Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur’an.
[/b]
Danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime.

[pasa]

in reply to: Razne Islamske teme #37503

Namaz, namaz…

“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih” (El‐Bekara, 153)
Kada te zebnje okruže, tuge okuju i brige ophrvu, odmah klanjaj, molitvu obavi. Tvoja duša će oživjeti i smiraj dobiti. Doista je namaz spas, uz Allahovu pomoć, od svih briga i žalosti. Namaz je utočište od svake nesreće.
Kada bi ga nešto brinulo, Poslanik, s.a.v.s., kazao bi: “O Bilale, odmori nas namazom.” Namaz je bio Poslanikova najdraža stvar, najveća sreća i razonoda.
Ako razmislimo o životima odabranih ljudi i prvaka ovog ummeta, vidjet ćemo kako su oni u teškim situacijama i velikim tjeskobama hrlili namazu, obavljajući ga skrušeno i pre‐dano. Namaz im je vraćao snagu, volju i želju da nastave svoj plemeniti put.
Salatul‐havf propisan je da se ljudima vrati mir i pri‐sebnost u trenucima straha, kada se crni oblaci nadviju nad sudbinom. Nakon toga oni bi se hrabro suprotstavljali oštricama sablji i odvažno izlazili na megdan. Ovo nam kazuje daje skrušen namaz najbolji smiraj i lijek za duše.
Sadašnje generacije, koje se gube i nestaju u brojnim duševnim bolestima, trebaju se upoznati s džamijom, svojim čelom poljubiti tle, sedždu učiniti, kako bi svoga Gospodara zadovoljili. Samo će se tako njihove duše spasit ove bolne patnje. U suprotnom, suze će i dalje brazdati njihova lica, tuga će razarati njihove živce i svijest. Jedina snaga koja im može priskrbiti mir i sigurnost jeste namaz.
Najveća blagodat pet dnevnih namaza ‐ ako istinski promislimo ‐ jeste oprost grijeha i uzdizanje našeg stupnja kod (6 Namaz u strahu) Allaha. Pored ovog, namaz je najbolji lijek za naše probleme i bolesti. On u naše vene unosi istančane vrijednosti istinskog uvjerenja ‐jekina, i naše srce ispunjava zadovoljstvom. Oni koji izbjegavaju džamije i ne obavljaju namaz samo lutaju od tegobe do tegobe, iz jedne tuge prelaze u drugu, poslije jedne nesreće padaju u drugu.
“A onima koji ne vjeruju — propast njima! On neće djela njihova prihvatiti.” (Muhammed, 8)
Nama je dovoljan samo Allah, divan lije On zaštitnik
Samo se na Allaha oslanjamo. Njemu se sve stvari vraćaju. Potpuno smo uvjereni u Njegovo obećanje, zadovoljni Njegovim određenjem. O Njemu najljepše misli imamo, spas samo od Njega očekujemo. Čovjekovo oslanjanje na Gospodara u svakoj situaciji, uvjerenost u dobar završetak, jedna je od najljepših osobina vjernika i jedan od 14
najuzvišenijih plodova vjerovanja. S ovim osjećajem vjernik je uvijek svjestan da ima Zaštitnika, nekoga ko se brine o njemu, ko ga podupire, pomaže i bodri.
Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, kazao je: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik!” Zbog tog njegovog čina Allah je vatru učinio hladnom i spasom. Kada su se Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi suočili s mnogobrojnijom, opremljenijom i jačom vojskom nevjernika, svi su povikali:
‘”Dovoljanje nama Allah i divanje On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo, i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar.” (Alu Imran, 173, 174)
Sam čovjek ne može se nositi i boriti protiv događaja, suprostavljati se i rastjerati tamu, jer je on slabo i nemoćno stvorenje. To se može promijeniti jedino kad se osloni na svog Gospodara, uvjeren daje On njegov zaštitnik i kada sve povjeri Allahu. Znaj da tajna uspjeha ubogog i nemoćnog roba na čija su se pleća svalile sve tegobe i nesreće leži u kur’anskim riječima: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Alu Imran, 122)
Onaj koji sebi dobro želi neka se osloni na Silnog, Moćnog Gospodara Koji sve posjeduje. To će ga izbaviti od nesreće i spasiti od očaja. Stoga, neka tvoja krilatica bude: “Dovoljan mi je samo Allah, divan li je On zaštitnik.” Ako budeš oskudan u imetku, ako zapadneš u dugove i snađu te svakojake nesreće, reci: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik.”
Ako strahuješ od neprijatelja, ako te nepravednik napadne i nesreća pokori, uzvikni: [b]”Dovoljan mije samo Allah, divan li je On zaštitnik.”
A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i kao pomagač!”[/b] (El‐Furkan, 31)

[pasa]

in reply to: Razne Islamske teme #37507

Namaz, namaz…

“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju molitve! Allah je doista na strani strpljivih” (El‐Bekara, 153)
Kada te zebnje okruže, tuge okuju i brige ophrvu, odmah klanjaj, molitvu obavi. Tvoja duša će oživjeti i smiraj dobiti. Doista je namaz spas, uz Allahovu pomoć, od svih briga i žalosti. Namaz je utočište od svake nesreće.
Kada bi ga nešto brinulo, Poslanik, s.a.v.s., kazao bi: “O Bilale, odmori nas namazom.” Namaz je bio Poslanikova najdraža stvar, najveća sreća i razonoda.
Ako razmislimo o životima odabranih ljudi i prvaka ovog ummeta, vidjet ćemo kako su oni u teškim situacijama i velikim tjeskobama hrlili namazu, obavljajući ga skrušeno i pre‐dano. Namaz im je vraćao snagu, volju i želju da nastave svoj plemeniti put.
Salatul‐havf propisan je da se ljudima vrati mir i pri‐sebnost u trenucima straha, kada se crni oblaci nadviju nad sudbinom. Nakon toga oni bi se hrabro suprotstavljali oštricama sablji i odvažno izlazili na megdan. Ovo nam kazuje daje skrušen namaz najbolji smiraj i lijek za duše.
Sadašnje generacije, koje se gube i nestaju u brojnim duševnim bolestima, trebaju se upoznati s džamijom, svojim čelom poljubiti tle, sedždu učiniti, kako bi svoga Gospodara zadovoljili. Samo će se tako njihove duše spasit ove bolne patnje. U suprotnom, suze će i dalje brazdati njihova lica, tuga će razarati njihove živce i svijest. Jedina snaga koja im može priskrbiti mir i sigurnost jeste namaz.
Najveća blagodat pet dnevnih namaza ‐ ako istinski promislimo ‐ jeste oprost grijeha i uzdizanje našeg stupnja kod (6 Namaz u strahu) Allaha. Pored ovog, namaz je najbolji lijek za naše probleme i bolesti. On u naše vene unosi istančane vrijednosti istinskog uvjerenja ‐jekina, i naše srce ispunjava zadovoljstvom. Oni koji izbjegavaju džamije i ne obavljaju namaz samo lutaju od tegobe do tegobe, iz jedne tuge prelaze u drugu, poslije jedne nesreće padaju u drugu.
“A onima koji ne vjeruju — propast njima! On neće djela njihova prihvatiti.” (Muhammed, 8)
Nama je dovoljan samo Allah, divan lije On zaštitnik
Samo se na Allaha oslanjamo. Njemu se sve stvari vraćaju. Potpuno smo uvjereni u Njegovo obećanje, zadovoljni Njegovim određenjem. O Njemu najljepše misli imamo, spas samo od Njega očekujemo. Čovjekovo oslanjanje na Gospodara u svakoj situaciji, uvjerenost u dobar završetak, jedna je od najljepših osobina vjernika i jedan od 14
najuzvišenijih plodova vjerovanja. S ovim osjećajem vjernik je uvijek svjestan da ima Zaštitnika, nekoga ko se brine o njemu, ko ga podupire, pomaže i bodri.
Kada je Ibrahim, a.s., bačen u vatru, kazao je: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik!” Zbog tog njegovog čina Allah je vatru učinio hladnom i spasom. Kada su se Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi suočili s mnogobrojnijom, opremljenijom i jačom vojskom nevjernika, svi su povikali:
‘”Dovoljanje nama Allah i divanje On Gospodar!’ I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo, i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, a Allah je neizmjerno dobar.” (Alu Imran, 173, 174)
Sam čovjek ne može se nositi i boriti protiv događaja, suprostavljati se i rastjerati tamu, jer je on slabo i nemoćno stvorenje. To se može promijeniti jedino kad se osloni na svog Gospodara, uvjeren daje On njegov zaštitnik i kada sve povjeri Allahu. Znaj da tajna uspjeha ubogog i nemoćnog roba na čija su se pleća svalile sve tegobe i nesreće leži u kur’anskim riječima: “Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju!” (Alu Imran, 122)
Onaj koji sebi dobro želi neka se osloni na Silnog, Moćnog Gospodara Koji sve posjeduje. To će ga izbaviti od nesreće i spasiti od očaja. Stoga, neka tvoja krilatica bude: “Dovoljan mi je samo Allah, divan li je On zaštitnik.” Ako budeš oskudan u imetku, ako zapadneš u dugove i snađu te svakojake nesreće, reci: “Dovoljan mije samo Allah, divan lije On zaštitnik.”
Ako strahuješ od neprijatelja, ako te nepravednik napadne i nesreća pokori, uzvikni: [b]”Dovoljan mije samo Allah, divan li je On zaštitnik.”
A tebi je Gospodar tvoj dovoljan kao vodič i kao pomagač!”[/b] (El‐Furkan, 31)

[pasa]

in reply to: Svijet #37497

Historija civilizacije je u velikoj mjeri historija oružja. Ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško ga je proizvesti, sklona su despotizmu. Sa druge strane, arapski mentalitet u kome je potrebno imati vođu, starješinu, oca ili kakvoga diktatora, još uvijek postoji, ali taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija, danas se pod svaku cijenu mijenja. Ako zanemarim te masovne medije, koji su značajan faktor u propagiranju i širenju (dez)informacija, s obzirom da često ne iznose realno stanje o aktuelnoj situaciji, te slušam priče stvarnih ljudi, koji su boravili u Siriji, njihovo iskustvo u slučaju te zemlje, ne razlikuje se puno od onoga što prenose međunarodne televizijske mreže. Činjenica je da tamo manjina vlada i drži sve konce u svojim rukama! Kina, Rusija i Iran od marta prošle godine blokiraju svaku intervenciju i ozbiljnije sankcije za čovjeka, odnosno porodicu, koja tradiciju genocida brižljivo baštini. Stali su u odbranu sirijskoga režima, a rezultat njihove politike je skoro 9. 000 ubijenih Sirijaca. Narod želi promjene! Dakle, ne radi se isključivo o američkome planu za dominaciju nad tim područjem Bliskoga Istoka, a historijski posmatrano, Sirija je oduvijek bila poprište sukoba.

Alawitsko društvo, koje upravlja sadašnjom Sirijom, dijeli se na više klanova i plemena, koji odražavaju različita etnička porijekla svojih članova – tu ima Arapa, Perzijanaca, Turaka i Kurda. Raznolikost nije spriječila jak osjećaj jedinstva što su ga doživjeli Francuzi tokom svoje vlasti nad Sirijom. Godine 1920. Francuzi su proglasili “Autonomno područje alawita”, koje čak postaje “državom” dvije godine poslije, da bi 1926. područje bilo ponovno pripojeno Siriji, uprkos alawitskim zahtjevima za autonomijom. Današnja je republika nezavisnost stekla 1946. godine, ali je i pored toga ostala obilježena jakom političkom nestabilnošću. Prihvatajući poraz, alawiti su ipak uspjeli okrenuti situaciju u svoju korist i zauzeti sva ključna mjesta već do 1970. godine.

Stoga je Hafezu al-Assadu, nekadašnjem ministru odbrane, alawitskome generalu, pošlo za rukom relativno mirnim državnim udarom preuzeti vlast. Od tada se sudbina ove sekte i sudbina Sirije isprepliću. Uprkos normaliziranju nekih društvenih prilika (ženama je zajamčio ravnopravan status u društvu, država je počela ulagati sredstva u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, urbanizaciju, ekonomiju), koje je Hafez kombinirao političkom represijom, nikada nije pokazivao interes za makar simboličnom demokratizacijom u zemlji. Pripadnik manjinske ekstremističke sekte, čiji su se članovi prvobitno zvali “nusairiti” ili “ansari”, a potom “alawiti” (što bi se prevelo kao „Alijini potomci“), uspio se održati na vlasti sve do svoje nagle smrti, 2000. godine. Ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka – “Masakr u Hami”, koga je tačno prije 30 godina pokrenulo “Muslimansko bratstvo” (tada najveća opoziciona stranka vladajućem režimu) i to neuspješnim atentatom na predsjednika, a nakon čega je, za svega 27 dana, prema podacima sirijskih aktivista za ljudska prava, likvidirano preko 30. 000, uglavnom, sunnitskih muslimana. Neshvatljivo, ali svijet je već tada mirno, posmatrački, dopustio masakr tolikih razmjera, koji se danas opisuje kao “najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u historiji savremenoga Bliskog Istoka”.

Režim je u to vrijeme optužio “Muslimansko bratstvo” za nezakonito posjedovanje oružja, podsticanje na nasilje, kao i da snosi odgovornost za ubistvo grupe studenata, koje se desilo u junu 1979. godine, u gradu Halepu, na sjeveru Sirije. Iako je “Bratstvo” negiralo povezanost sa tim događajem, Hafez al-Assad je to uzeo kao povod i započeo široku kampanju protiv njih. Kulminacija svega je bilo izglasavanje zakona (1980. godine, broj 49) kojim se smrću kažnjava pripadnost “Muslimanskome bratstvu”. U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći tenkove, oklopne transportere i avione na grad Hamu, bukvalno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i 3 crkve, vršile su se racije, medijima je bio zabranjen ulazak u grad, koji je dugo vremena bio totalno izoliran od ostatka svijeta. O tome svjedoči preživjelo stanovništvo, a poslije toga sirijski narod nikada nije izašao protestirati na ulice sve do 2011. godine, kada su počele demonstracije u brojnim arapskim gradovima.

Sirija je država koju više od četiri decenije vode isti ljudi. Izbori se provode svakih sedam godina. Redovitim lažiranjem predsjednik uzima iznad 97% glasova! Kada je bivši vođa umro, Ustav se prilagodio izboru sina za nasljednika. Bashar, oftalmolog po zanimanju, drugi po rođenju Hafezov sin, apolitičan sve do smrti svoga starijega brata Bassela, 1994. godine, u automobilskoj nesreći, prihvata očevu odluku o budućem preuzimanju vlasti. On je nakon šest godina već bio sistematski pripremljen za tranziciju položaja, ali nije imao napunjenih 40 godina, kako je nalagao načelni propis Sirije. To se brzo i jednostavno riješilo. Parlament se sastao i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava, tako što se granica sa 40 spustila na potrebnih 36 godina starosti! Prethodno gradeći imidž političara koji se bori (kao fol) protiv korupcije, brani “palestinsko pitanje”, redovito optužuje politiku Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, napada Ujedinjene nacije, prozivajući ih “političkim tijelom u vlasti Bijele kuće”, izlazi u javnost sa teorijom svjetske zavjere protiv Sirije, opovrgava sistematsko mučenje osumnjičenih osoba u svojoj zemlji, navodeći kako Sirija nema ozakonjenu torturu, kao metodu ispitivanja, opravdao se od brojnih kritika na račun “porodične vladavine”. Bashar je djelomično privatizirao privredu i uveo veću liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene i on ne pristaje na značajnije promjene.

Alawiti, smatrani sjevernim potomcima prastanovnika Sirije, koji se još uvijek služe prikrivanjem nekih svojih konfesijskih naslijeđa i obilježja, sebe za javnost danas definiraju kao podsektu imamitskih šiita, a Siriju, kojom vladaju potpunom vojnom diktaturom, smatraju šiitskom zemljom, uprkos činjenici da većinu stanovništva čine sunniti. Koncem 70-tih godina prošloga stoljeća, libanske šiitske vođe su ih priznale kao “halal šiite 12 imama”. Sirija je igrala dominantu ulogu u političkome životu susjednoga Libana. Do nedavno je tamo držala jake vojne snage i mnoge svoje agente. U teološkome smislu, alawiti su sinkretistička sekta, vezana na predislamsko manihejsko naslijeđe, stara perzijska vjerovanja; čudna mješavina i nekih budističkih, čak i židovskih elemenata, zatim kršćanstva i islama. Slave Božić i Uskrs, perzijsku Novu godinu, priznaju Sveto Trojstvo, ali drugačije – vjeruju u Alija (značenje), Muhammeda (ime) i Perzijanca Salmana al- Farisija (vrata). Tri početna slova njihovih imena tvore riječ “AMS”, koju posvećeni zazivaju u svojim obredima. Oni su bili neki verzirani kršćani i nakon islamskoga osvajanja. Zadržali su svoja stara vjerovanja, da bi se pod utjecajem “ismaili šiita” počeli više približavati islamu. Zbog straha od progonstva, zabranjeno im je pričati o religiji outsiderima. Dugo su bili siromašni građani nižega reda. Obično nemaju džamije, ne respektiraju post, ne klanjaju, a njihove se žene ne pokrivaju sukladno sunnitskim.

Ustvari, alawiti prakticiraju “dvoličnost”, sada službeno ispovijedajući dominantnu islamsku religiju, ali praktično, u stvarnosti, njihov je kult tajni. Nisu oni ni u kakvoj pravoj vezi sa islamom, ali tako se štite. Jedno rade, drugo pričaju. Osim toga, uče da je nusairizam (naziv potječe prema planinskoj zoni Nusayriya na sjeveru Sirije) postojao i prije stvaranja svijeta. Prema tom učenju, nusairi(ti) su živjeli u blizini Boga (estagfirullah), prvobitno kao svjetlosti, u obliku zvijezda. Sami sebe su smatrali savršenima, te su zbog te oholosti prokleti, svrgnuti i poslani u svijet materije, gdje im je suđeno reinkarnirati se iz života u život. Smatraju da griješnici mogu sedam puta doživjeti novo rođenje, ali zbog kazne će svaki put biti rođeni kao kršćani, dok se ateisti, reinkarniraju kao životinje. Njihova je vjerska zajednica u biti zatvorenoga, inicijacijskoga i ezoteričnoga tipa. Osnovna molitva im glasi: “Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje”. Ispovijedanje Bogu je svjedočenje “da nema Boga osim Alija”. Dakle, Isusa su zamijenili Alijem i poistovijetili sa Bogom. Veoma su kontradiktorni.

Alawitski molitvenik, “Nahjul Balagha” (Staza rječitosti) je šiitska zbirka hadisa (poruka, izjava, vijesti), za koju se smatra da su to govori, zapovjedi ili savjeti Alija. Navodno, poslije “Kur’ana”, to im je najsvetija knjiga. Vjeruju u pet stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Piju alkohol, njeguju kult ličnosti, izjašnjavaju se kao muslimani, iako ih većina muslimana ne priznaje kao takve, a različit im je i Šerijat (sveobuhvatni islamski zakon). Ima ih oko 20% u Siriji. Istražujući ovu temu, čula sam, da slaveći svetkovine, okupljaju se i pod vodstvom šeiha zajedno čitaju tekstove iz svoje liturgije. Zatim žrtvuju životinje, koje jedu na gozbi, zazivajući Boga. Izvan tih prigoda, alawiti redovito slave misu tokom koje veličaju vino i piju ga u čast starješina svoje zajednice. Kažu da je potrebno imati najmanje 18 godina, da bi se moglo pristupiti prvoj ceremoniji i tako dobiti pristanak za sve ostale. Toga dana mladića prima skupština mudraca, koja mu naređuje da prizna jednoga od njih kao kuma, što čini tako da stavi na glavu cipelu onoga koga je odabrao. Nakon toga, od njega se traži da popije čašu vina u zdravlje “AMS”-a, a to je formula koju ne može shvatiti istoga trenutka. Također mora prisegnuti da će čuvati tajnu o tome što će naučiti; obavještavaju ga da neće biti dostojanstveno ukopan, ako prekrši tu prisegu. Na kraju, svaki član skupštine se diže i nazdravlja u čast novopridošloga. Tada je posvećen, a kum koji ga vodi, uči ga temeljima, posebno molitvama. Ali, on prvenstveno ovisi o šeihu koji je duhovni vođa mjesne zajednice i koji ima zadatak naučavati posvećene.

U Siriji se produbljuje šiitsko-sunnitski razdor, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim, a kamo li religijskim. I prije izbijanja masovnih prosvjeda stanovništva, znakova nezadovoljstva u Siriji bilo je više nego u drugim arapskim zemljama, ali su bili prigušeni iz taktičkih razloga: nepotizam, korupcija, represija prema političkim disidentima, sporiji društveni razvoj, kao i golema izdvajanja za naoružanje… Ljudi mi pričaju da praksa javnih pogubljenja se uistinu događa, većina internetskih stranica je zatvorena, a Facebook je legalno dozvoljen tek u decembru 2010. godine. Lice predsjednika, poput Orwellovoga Velikog Brata, upozorava, iskačući iza svakoga ugla i nalazi se na svakome jumbo plakatu. Bolnice i školstvo su besplatni, što se lijepo (ironično) slaže uz slogan vladajuće stranke – “Jedinstvo, sloboda, jednakost!”; puke fraze, kao i u svim autoritarnim režimima.

Država je oficijalno sekularna, pored islamske ispovijedi, opisanih alawita i sunnita, u zemlji postoji oko 12% kršćana. Vjerska tolerancija prema njima izražena je u obliku armenskih crkava ili cijelih kršćanskih zajednica. Stanovnici takvih dijelova komuniciraju dijalektom aramejskoga jezika kojim je govorio Isus i trude se sačuvati ga. Pripadnici su pravoslavne crkve, a vladajuća stranka održala se upravo uz pomoć manjinskih skupina. To su samo neki razlozi zašto je Rusija “bratski” uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju kojom se sirijski režim trebao primorati da ode sa vlasti. Ruska mornarica u sirijskoj luci Tartus, na Sredozemlju, ima jedinu bazu koja je izvan granica bivših sovjetskih republika. U tu luku je već uplovio ruski nosač aviona “Admiral Kusnezow“. Pored toga, Rusija prodaje oružje Siriji, a da je rezolucija usvojena, ruske firme, koje proizvode naoružanje, izgubile bi četiri milijarde američkih dolara, kako procjenjuju eksperti u Moskvi.

Ono što Amerika zove demokracijom, ustvari je nametanje vrijednosti koje su drugim narodima veoma strane. Sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu, a „Muslimanska braća“ bi i tamo bez problema uzela glasove. Amerika svakako gleda svoje interese, a u slučaju Sirije nisu jaki kao što je to bilo sa Libijom. Jasno je da se u sirijske nemire miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da Assadova tvrdokorna vlada mora pasti, čak i ako promjena sistema izazove sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u američkim očima već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi sa Izraelom su nikakvi, posebno zbog okupacije strateški važne Golanske visoravni (1967), oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. Sa druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i Washingtona. Uz sve to, Iran pokazuje emancipacijske želje prema prošlosti i perzijskoj imperiji, a Sirija bi se na izvjestan način koristila od strane Zapada, jer se priprema teren za napad na Iran. Priznavanje alawita od strane šiita je politički svjesna odluka, da bi Iran ostvario svoj vjerski san o “polumjesecu”, koji se prostire od Irana preko Iraka, Sirije do Libana. Iran i Sirija su potpisnice ugovora o međusobnoj odbrani, dakle, ako neko napadne Siriju, Iran se obavezao braniti je i obratno, ali taj sporazum od prošle godine, odnosi se samo na saradnju u mornaričkim “vježbama”.

Nikada nisam bila u Siriji, ali sam sebi davno poslagala mistične slike, kao šarene goblene prošlosti, koji vrište od ritma i zvukova, puni boja i mirisa – čari staroga Orijenta, slični onima iz „1001 noći“. Ako jednoga dana tamo odem, ne znam hoću li zateći zemlju, kakva živi u mojoj glavi. Ne znam hoće li Sirija, srce Bliskoga Istoka, dragulj arheologije, zemlja kontrasta i dalje brojati oko 23 miliona gostoljubivih i srdačnih stanovnika. Da li će postojati najrazličitiji krajolici; od polja pšenice i pamuka preko bogatih vinograda i maslinika, do palminih oaza i livada prepunih oleandra? Šta će biti sa hiljadugodišnjim spomenicima, arheološkim nalazištima, impozantnim dvorcima, citadelama i usnulim gradovima, što pričaju slavnu historiju čak 34 različite civilizacije? Ne znam hoće li se i dalje iza ljudskih osmijeha kriti strah od tajne policije, o kojima su mi pričali oni koji su tamo boravili. Hoće li se još dugo sijati smrt, a utjecaj politike na svakodnevni život biti sličan trenutnom? [b]I ono najtragičnije pitanje – koliko će još ljudi i djece morati poginuti u ime nekoga “jedinstva, slobode i jednakosti“? Čini mi se da je ključ promjena u Damasku. Tek kada i njega zahvate masovni, nepovratni nemiri, mir će biti mnogo bliži.
[/b]
Medina Džanbegović-Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka
http://www.minber.ba

[pasa]

in reply to: Svijet #37500

Historija civilizacije je u velikoj mjeri historija oružja. Ona razdoblja u kojima je prevladavajuće oružje skupo i teško ga je proizvesti, sklona su despotizmu. Sa druge strane, arapski mentalitet u kome je potrebno imati vođu, starješinu, oca ili kakvoga diktatora, još uvijek postoji, ali taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija, danas se pod svaku cijenu mijenja. Ako zanemarim te masovne medije, koji su značajan faktor u propagiranju i širenju (dez)informacija, s obzirom da često ne iznose realno stanje o aktuelnoj situaciji, te slušam priče stvarnih ljudi, koji su boravili u Siriji, njihovo iskustvo u slučaju te zemlje, ne razlikuje se puno od onoga što prenose međunarodne televizijske mreže. Činjenica je da tamo manjina vlada i drži sve konce u svojim rukama! Kina, Rusija i Iran od marta prošle godine blokiraju svaku intervenciju i ozbiljnije sankcije za čovjeka, odnosno porodicu, koja tradiciju genocida brižljivo baštini. Stali su u odbranu sirijskoga režima, a rezultat njihove politike je skoro 9. 000 ubijenih Sirijaca. Narod želi promjene! Dakle, ne radi se isključivo o američkome planu za dominaciju nad tim područjem Bliskoga Istoka, a historijski posmatrano, Sirija je oduvijek bila poprište sukoba.

Alawitsko društvo, koje upravlja sadašnjom Sirijom, dijeli se na više klanova i plemena, koji odražavaju različita etnička porijekla svojih članova – tu ima Arapa, Perzijanaca, Turaka i Kurda. Raznolikost nije spriječila jak osjećaj jedinstva što su ga doživjeli Francuzi tokom svoje vlasti nad Sirijom. Godine 1920. Francuzi su proglasili “Autonomno područje alawita”, koje čak postaje “državom” dvije godine poslije, da bi 1926. područje bilo ponovno pripojeno Siriji, uprkos alawitskim zahtjevima za autonomijom. Današnja je republika nezavisnost stekla 1946. godine, ali je i pored toga ostala obilježena jakom političkom nestabilnošću. Prihvatajući poraz, alawiti su ipak uspjeli okrenuti situaciju u svoju korist i zauzeti sva ključna mjesta već do 1970. godine.

Stoga je Hafezu al-Assadu, nekadašnjem ministru odbrane, alawitskome generalu, pošlo za rukom relativno mirnim državnim udarom preuzeti vlast. Od tada se sudbina ove sekte i sudbina Sirije isprepliću. Uprkos normaliziranju nekih društvenih prilika (ženama je zajamčio ravnopravan status u društvu, država je počela ulagati sredstva u infrastrukturu, obrazovanje, zdravstvo, urbanizaciju, ekonomiju), koje je Hafez kombinirao političkom represijom, nikada nije pokazivao interes za makar simboličnom demokratizacijom u zemlji. Pripadnik manjinske ekstremističke sekte, čiji su se članovi prvobitno zvali “nusairiti” ili “ansari”, a potom “alawiti” (što bi se prevelo kao „Alijini potomci“), uspio se održati na vlasti sve do svoje nagle smrti, 2000. godine. Ostao je zapamćen po krvavom gušenju ustanka – “Masakr u Hami”, koga je tačno prije 30 godina pokrenulo “Muslimansko bratstvo” (tada najveća opoziciona stranka vladajućem režimu) i to neuspješnim atentatom na predsjednika, a nakon čega je, za svega 27 dana, prema podacima sirijskih aktivista za ljudska prava, likvidirano preko 30. 000, uglavnom, sunnitskih muslimana. Neshvatljivo, ali svijet je već tada mirno, posmatrački, dopustio masakr tolikih razmjera, koji se danas opisuje kao “najsmrtonosniji čin jedne arapske vlade protiv svoga naroda u historiji savremenoga Bliskog Istoka”.

Režim je u to vrijeme optužio “Muslimansko bratstvo” za nezakonito posjedovanje oružja, podsticanje na nasilje, kao i da snosi odgovornost za ubistvo grupe studenata, koje se desilo u junu 1979. godine, u gradu Halepu, na sjeveru Sirije. Iako je “Bratstvo” negiralo povezanost sa tim događajem, Hafez al-Assad je to uzeo kao povod i započeo široku kampanju protiv njih. Kulminacija svega je bilo izglasavanje zakona (1980. godine, broj 49) kojim se smrću kažnjava pripadnost “Muslimanskome bratstvu”. U napadu sirijske vojske i specijalnih borbenih jedinica, koristeći tenkove, oklopne transportere i avione na grad Hamu, bukvalno su kompletne ulice sravnjene sa zemljom, srušeno je 88 džamija i 3 crkve, vršile su se racije, medijima je bio zabranjen ulazak u grad, koji je dugo vremena bio totalno izoliran od ostatka svijeta. O tome svjedoči preživjelo stanovništvo, a poslije toga sirijski narod nikada nije izašao protestirati na ulice sve do 2011. godine, kada su počele demonstracije u brojnim arapskim gradovima.

Sirija je država koju više od četiri decenije vode isti ljudi. Izbori se provode svakih sedam godina. Redovitim lažiranjem predsjednik uzima iznad 97% glasova! Kada je bivši vođa umro, Ustav se prilagodio izboru sina za nasljednika. Bashar, oftalmolog po zanimanju, drugi po rođenju Hafezov sin, apolitičan sve do smrti svoga starijega brata Bassela, 1994. godine, u automobilskoj nesreći, prihvata očevu odluku o budućem preuzimanju vlasti. On je nakon šest godina već bio sistematski pripremljen za tranziciju položaja, ali nije imao napunjenih 40 godina, kako je nalagao načelni propis Sirije. To se brzo i jednostavno riješilo. Parlament se sastao i u roku od par sati izmijenio tu tačku Ustava, tako što se granica sa 40 spustila na potrebnih 36 godina starosti! Prethodno gradeći imidž političara koji se bori (kao fol) protiv korupcije, brani “palestinsko pitanje”, redovito optužuje politiku Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, napada Ujedinjene nacije, prozivajući ih “političkim tijelom u vlasti Bijele kuće”, izlazi u javnost sa teorijom svjetske zavjere protiv Sirije, opovrgava sistematsko mučenje osumnjičenih osoba u svojoj zemlji, navodeći kako Sirija nema ozakonjenu torturu, kao metodu ispitivanja, opravdao se od brojnih kritika na račun “porodične vladavine”. Bashar je djelomično privatizirao privredu i uveo veću liberalizaciju društva, ali su istinske reforme zaustavljene i on ne pristaje na značajnije promjene.

Alawiti, smatrani sjevernim potomcima prastanovnika Sirije, koji se još uvijek služe prikrivanjem nekih svojih konfesijskih naslijeđa i obilježja, sebe za javnost danas definiraju kao podsektu imamitskih šiita, a Siriju, kojom vladaju potpunom vojnom diktaturom, smatraju šiitskom zemljom, uprkos činjenici da većinu stanovništva čine sunniti. Koncem 70-tih godina prošloga stoljeća, libanske šiitske vođe su ih priznale kao “halal šiite 12 imama”. Sirija je igrala dominantu ulogu u političkome životu susjednoga Libana. Do nedavno je tamo držala jake vojne snage i mnoge svoje agente. U teološkome smislu, alawiti su sinkretistička sekta, vezana na predislamsko manihejsko naslijeđe, stara perzijska vjerovanja; čudna mješavina i nekih budističkih, čak i židovskih elemenata, zatim kršćanstva i islama. Slave Božić i Uskrs, perzijsku Novu godinu, priznaju Sveto Trojstvo, ali drugačije – vjeruju u Alija (značenje), Muhammeda (ime) i Perzijanca Salmana al- Farisija (vrata). Tri početna slova njihovih imena tvore riječ “AMS”, koju posvećeni zazivaju u svojim obredima. Oni su bili neki verzirani kršćani i nakon islamskoga osvajanja. Zadržali su svoja stara vjerovanja, da bi se pod utjecajem “ismaili šiita” počeli više približavati islamu. Zbog straha od progonstva, zabranjeno im je pričati o religiji outsiderima. Dugo su bili siromašni građani nižega reda. Obično nemaju džamije, ne respektiraju post, ne klanjaju, a njihove se žene ne pokrivaju sukladno sunnitskim.

Ustvari, alawiti prakticiraju “dvoličnost”, sada službeno ispovijedajući dominantnu islamsku religiju, ali praktično, u stvarnosti, njihov je kult tajni. Nisu oni ni u kakvoj pravoj vezi sa islamom, ali tako se štite. Jedno rade, drugo pričaju. Osim toga, uče da je nusairizam (naziv potječe prema planinskoj zoni Nusayriya na sjeveru Sirije) postojao i prije stvaranja svijeta. Prema tom učenju, nusairi(ti) su živjeli u blizini Boga (estagfirullah), prvobitno kao svjetlosti, u obliku zvijezda. Sami sebe su smatrali savršenima, te su zbog te oholosti prokleti, svrgnuti i poslani u svijet materije, gdje im je suđeno reinkarnirati se iz života u život. Smatraju da griješnici mogu sedam puta doživjeti novo rođenje, ali zbog kazne će svaki put biti rođeni kao kršćani, dok se ateisti, reinkarniraju kao životinje. Njihova je vjerska zajednica u biti zatvorenoga, inicijacijskoga i ezoteričnoga tipa. Osnovna molitva im glasi: “Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje”. Ispovijedanje Bogu je svjedočenje “da nema Boga osim Alija”. Dakle, Isusa su zamijenili Alijem i poistovijetili sa Bogom. Veoma su kontradiktorni.

Alawitski molitvenik, “Nahjul Balagha” (Staza rječitosti) je šiitska zbirka hadisa (poruka, izjava, vijesti), za koju se smatra da su to govori, zapovjedi ili savjeti Alija. Navodno, poslije “Kur’ana”, to im je najsvetija knjiga. Vjeruju u pet stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Piju alkohol, njeguju kult ličnosti, izjašnjavaju se kao muslimani, iako ih većina muslimana ne priznaje kao takve, a različit im je i Šerijat (sveobuhvatni islamski zakon). Ima ih oko 20% u Siriji. Istražujući ovu temu, čula sam, da slaveći svetkovine, okupljaju se i pod vodstvom šeiha zajedno čitaju tekstove iz svoje liturgije. Zatim žrtvuju životinje, koje jedu na gozbi, zazivajući Boga. Izvan tih prigoda, alawiti redovito slave misu tokom koje veličaju vino i piju ga u čast starješina svoje zajednice. Kažu da je potrebno imati najmanje 18 godina, da bi se moglo pristupiti prvoj ceremoniji i tako dobiti pristanak za sve ostale. Toga dana mladića prima skupština mudraca, koja mu naređuje da prizna jednoga od njih kao kuma, što čini tako da stavi na glavu cipelu onoga koga je odabrao. Nakon toga, od njega se traži da popije čašu vina u zdravlje “AMS”-a, a to je formula koju ne može shvatiti istoga trenutka. Također mora prisegnuti da će čuvati tajnu o tome što će naučiti; obavještavaju ga da neće biti dostojanstveno ukopan, ako prekrši tu prisegu. Na kraju, svaki član skupštine se diže i nazdravlja u čast novopridošloga. Tada je posvećen, a kum koji ga vodi, uči ga temeljima, posebno molitvama. Ali, on prvenstveno ovisi o šeihu koji je duhovni vođa mjesne zajednice i koji ima zadatak naučavati posvećene.

U Siriji se produbljuje šiitsko-sunnitski razdor, koji niko u arapskome svijetu još ne želi nazvati ratom, ni građanskim, a kamo li religijskim. I prije izbijanja masovnih prosvjeda stanovništva, znakova nezadovoljstva u Siriji bilo je više nego u drugim arapskim zemljama, ali su bili prigušeni iz taktičkih razloga: nepotizam, korupcija, represija prema političkim disidentima, sporiji društveni razvoj, kao i golema izdvajanja za naoružanje… Ljudi mi pričaju da praksa javnih pogubljenja se uistinu događa, većina internetskih stranica je zatvorena, a Facebook je legalno dozvoljen tek u decembru 2010. godine. Lice predsjednika, poput Orwellovoga Velikog Brata, upozorava, iskačući iza svakoga ugla i nalazi se na svakome jumbo plakatu. Bolnice i školstvo su besplatni, što se lijepo (ironično) slaže uz slogan vladajuće stranke – “Jedinstvo, sloboda, jednakost!”; puke fraze, kao i u svim autoritarnim režimima.

Država je oficijalno sekularna, pored islamske ispovijedi, opisanih alawita i sunnita, u zemlji postoji oko 12% kršćana. Vjerska tolerancija prema njima izražena je u obliku armenskih crkava ili cijelih kršćanskih zajednica. Stanovnici takvih dijelova komuniciraju dijalektom aramejskoga jezika kojim je govorio Isus i trude se sačuvati ga. Pripadnici su pravoslavne crkve, a vladajuća stranka održala se upravo uz pomoć manjinskih skupina. To su samo neki razlozi zašto je Rusija “bratski” uložila veto u Vijeću sigurnosti UN-a na rezoluciju kojom se sirijski režim trebao primorati da ode sa vlasti. Ruska mornarica u sirijskoj luci Tartus, na Sredozemlju, ima jedinu bazu koja je izvan granica bivših sovjetskih republika. U tu luku je već uplovio ruski nosač aviona “Admiral Kusnezow“. Pored toga, Rusija prodaje oružje Siriji, a da je rezolucija usvojena, ruske firme, koje proizvode naoružanje, izgubile bi četiri milijarde američkih dolara, kako procjenjuju eksperti u Moskvi.

Ono što Amerika zove demokracijom, ustvari je nametanje vrijednosti koje su drugim narodima veoma strane. Sirijski se narod digao na noge. Oni jednostavno žele promjenu, a „Muslimanska braća“ bi i tamo bez problema uzela glasove. Amerika svakako gleda svoje interese, a u slučaju Sirije nisu jaki kao što je to bilo sa Libijom. Jasno je da se u sirijske nemire miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da Assadova tvrdokorna vlada mora pasti, čak i ako promjena sistema izazove sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u američkim očima već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi sa Izraelom su nikakvi, posebno zbog okupacije strateški važne Golanske visoravni (1967), oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. Sa druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i Washingtona. Uz sve to, Iran pokazuje emancipacijske želje prema prošlosti i perzijskoj imperiji, a Sirija bi se na izvjestan način koristila od strane Zapada, jer se priprema teren za napad na Iran. Priznavanje alawita od strane šiita je politički svjesna odluka, da bi Iran ostvario svoj vjerski san o “polumjesecu”, koji se prostire od Irana preko Iraka, Sirije do Libana. Iran i Sirija su potpisnice ugovora o međusobnoj odbrani, dakle, ako neko napadne Siriju, Iran se obavezao braniti je i obratno, ali taj sporazum od prošle godine, odnosi se samo na saradnju u mornaričkim “vježbama”.

Nikada nisam bila u Siriji, ali sam sebi davno poslagala mistične slike, kao šarene goblene prošlosti, koji vrište od ritma i zvukova, puni boja i mirisa – čari staroga Orijenta, slični onima iz „1001 noći“. Ako jednoga dana tamo odem, ne znam hoću li zateći zemlju, kakva živi u mojoj glavi. Ne znam hoće li Sirija, srce Bliskoga Istoka, dragulj arheologije, zemlja kontrasta i dalje brojati oko 23 miliona gostoljubivih i srdačnih stanovnika. Da li će postojati najrazličitiji krajolici; od polja pšenice i pamuka preko bogatih vinograda i maslinika, do palminih oaza i livada prepunih oleandra? Šta će biti sa hiljadugodišnjim spomenicima, arheološkim nalazištima, impozantnim dvorcima, citadelama i usnulim gradovima, što pričaju slavnu historiju čak 34 različite civilizacije? Ne znam hoće li se i dalje iza ljudskih osmijeha kriti strah od tajne policije, o kojima su mi pričali oni koji su tamo boravili. Hoće li se još dugo sijati smrt, a utjecaj politike na svakodnevni život biti sličan trenutnom? [b]I ono najtragičnije pitanje – koliko će još ljudi i djece morati poginuti u ime nekoga “jedinstva, slobode i jednakosti“? Čini mi se da je ključ promjena u Damasku. Tek kada i njega zahvate masovni, nepovratni nemiri, mir će biti mnogo bliži.
[/b]
Medina Džanbegović-Mohamed iz Kaira, mr. književnohistorijskih nauka
http://www.minber.ba

[pasa]

in reply to: Svijet #37415

Krv i med Sirije

Arapsko buđenje je u slučaju Sirije po svoj prilici došlo do najteže etape, do režima koji je brutalan do nezamislivih granica.

Ba’asistički režim već dugo vlada po principu doktrine strpljenja unatoč svim međunarodnim pritiscima. Ni nedavna konferencija “Prijatelji Sirije” održana u Tunisu nije donijela neke značajnije pomake!

Razjedinjenost međunarodne zajednice je očita. Arapsko buđenje je u slučaju Sirije po svoj prilici došlo do najteže etape, do režima koji je brutalan do nezamislivih granica, koji unatoč svjetskoj osudi ima značajne strateške saveznike, prije svih Rusiju, Kinu i Iran, kojima je zadržavanje režima porodice al-Assad na vlasti prije svega vlastiti interes.

Borba na sve ili ništa

Iako su ti interesi, geopolitički gledano, možda razumljivi njih ipak iz temelja delegitimiziraju sve brojnije civilne žrtve – i pitanje je koliko će ih još biti potrebno da bi svijet konačno nešto učinio.

Ono što ipak razlikuje posljednju pobunu protiv režima u Siriji od ranijih slučajeva jeste činjenica da se sirijski režim još nikada nije suočio sa opozicijom ovolikog opsega.

Za najokrutnije i najupornije vladare na Bliskom Istoku koji vladaju “jedinom arapskom majkom” kako ba’asisti zovu Siriju, čiji su ešaloni sastavljeni uglavnom od alevita, ova borba je na sve ili ništa.

Za njih povratka nema, režim mora skršiti opoziciju ili će sam pasti, a s njim padaju i aleviti koji čine oko 12 procenata populacije. Njima bi, prema nekim analitičarima, jedina preostala opcija onda bila da pokušaju osnovati utvrđenja u planinskim predjelima u sjeveroistočnom dijelu zemlje.

I ovaj momenat je uz značajnu osovinu “Rusija – Kina – Iran” saveznika Sirije veoma značajan i objašnjava zbog čega zapadne sile isključuju vojnu intervenciju kao rješenje. Tu svakako ne treba isključiti interese Izraela čija bi se pozicija dodatno iskomplikovala u situaciji nekog regionalnog sukoba.

Podsjećanje na BiH

Kad je u pitanju “humanitarna intervencija”, koncept koji se već dugo vremena osporava u međunarodnim odnosima, izgleda da broj žrtava još uvijek nije kritičan da bi izazvao značajnije uzbuđenje svjetske javnosti i natjerao svjetske moćnike da počnu razmatrati vojne opcije. Za neke analitičare situacija u Siriji sa opkoljenim i granatiranim gradovima, snajperima koji gađaju civile, bolnicama koje su vojne mete, sve više podsjeća na rat u Bosni od prije dvadeset godina.

Umjesto Miloševića i JNA kojom su komandovali lojalni srpski generali sada su na sceni Assad i Sirijska armija sa lojalnim alevitskim generalima koji su armijske tenkove i teško oružje okrenuli protiv civila. Zapad se u Bosni angažirao tek kada je konflikt odnio preko 100 hiljada života i uništio domove miliona…

Pored ovih sličnosti u nekim krugovima se sirijski slučaj sukoba sve više se projicira kao sukob na bazi sektaške pripadnosti. U tom projiciranju strah od potencijalnog širenja sukoba u cijeli region upravo nalikuje balkanskom sukobu na bazi “etničke pripadnosti.”

Ta dimenzija bosanskog rata koji je na Zapadu bio uveliko percipiran kao “etnički sukob” upravo je odvraćala i odugovlačila intervenciju Sjeveroatlantskog saveza. “

Unatoč svoj sili i pripremljenosti za što je Assadov režim, gledajući iskustva drugih arapskih zemalja, imao dovoljno vremena, njegov dugoročni ostanak je izvjesno upitan.

Međutim, na koncu balkanski slučaj je riješen poražavanjem zločinačkog režima. Etničke tenzije jesu ostale, ali upravo je Miloševićev režim bio generator svih potencijalnih nestabilnosti, pa i percepcije o “balkanskom etničkom sukobu.” Sirijska dimenzija sukoba koja se sve više projicira i percepira u sektaškim konturama i prateći zločini koji po svojoj težini mnogo nalikuju balkanskim etničkim (u izvještajima iz izbjegličih logora u Turskoj gdje su izbjegli sirijski civili spominju se svjedočanstva o masovnim silovanjima žena i djevojčica) čini se ima isti efekat neodlučnosti na međunarodnu zajednicu.

Upravo na ovakav scenario je svojim filmom “U zemlji krvi i meda” upozorila i holivudska zvijezda Angelina Jolie na njegovoj nedavnoj premijeri u Sarajevu. Film o strahotama zločina sistematskog silovanja žena, izrazila je nadu Jolieva, treba poslužiti kao poziv na buđenje međunarodne zajednice kako se slične stvari ne bi ponovile i u Siriji.

Realno gledano, uz Irak i Liban te izdašnu podršku Irana, dodavši tome direktne interese Rusije i Kine, te uz iskustvo dosadašnjeg opiranja svjetskim silama, izgledi za skoriji kraj Assadovog režima su veoma blijedi. Ipak, unatoč svoj sili i pripremljenosti za što je Assadov režim, gledajući iskustva drugih arapskih zemalja, imao dovoljno vremena, njegov dugoročni ostanak je izvjesno upitan. Pitanje je samo vremena.

Međutim, važnije pitanje po cijeli region Bliskog Istoka glasi kakva će, ukoliko ikakva, Sirija biti nakon Assada? To pitanje prevedeno u kontekst međumuslimanskih odnosa bi glasilo: hoće li sirijski slučaj voditi široj i dubljoj konfrontaciji po linijama sunnije – ši’ije? Hoće li se, naime, u Siriji preslikati sektaško nasilje i sukobi iz Iraka?

Iako se ovo pitanje danas izbjegava, iako se od njega diže kosa na glavama kako u Teheranu, tako i u Ankari i Rijadu, ono se, s obzirom na dosadašnje pokazatelje sve više uozbiljuje i pretvara u stvarnost? I možda najvažnije, ko su činioci kojima profiliranje sukoba na ovakav način najviše odgovoara? Ba’sizam, posebice njegova sirijska varijanta se dugo vremena zasnivao na postulatima: bolje autokratija nego anarhija, bolje mir nego sloboda, i ponajviše, bolje sekularna vlast nego sektaška. “

Budući da je korupcija u Siriji modus vivendi, to znači da uz režim padaju ogromne interesne grupacije, kako one unutarnje tako i izvanjske koje ga kao takav i održavaju.

U “ispravnost” ovih postulata svaki Sirijac se mogao izravno uvjeriti na primjeru susjednog Libana i građanskog ratnog užasa. Sirijski slučaj pored prijetnje da razbije koncept Arapskog proljeća i proces pretvori u sukob na bazi sunnija i ši’ija sve više delegitimizira i razotkriva Zapadni pristup ukupnim promjenama na Bliskom Istoku.

Od svih slučajeva ustanaka koji su se zbili od Tunisa, preko Bahreina, Egipta, Jemena do Libije, sirijski slučaj je najteži i zbog slabe organiziranosti i razjedinjenosti opozicije u nastupu protiv režima. Sirija definitivno nije ni nalik ranijim slučajevima.

Pobuna protiv režima jeste najozbiljnija do sada, ali režim još uvijek ima znatnu podršku nekih 4-5 milona ljudi od ukupnog stanovništva koje broji oko 23 miliona. Budući da je korupcija u Siriji modus vivendi, to znači da uz režim padaju ogromne interesne grupacije, kako one unutarnje tako i izvanjske koje ga kao takav i održavaju.

Bitka za opstanak režima u ovakvoj konstelaciji stvari je užasna i uvijek praćena crnim prognozama. Uz neprincipijelni odnos Zapada kako prema regionu i fokusiranje na primarno rješavanje prijetnji Izraelu kroz sankcioniranje i izoliranje Irana, to u ovom slučaju stvara dodatne komplikacije, a sirijskom režimu još povoljniju situaciju.

Najcrnije prognoze idu ka onima koje već otvoreno iznose Rusi da će padom Assadovog režima doći do dezintegracije Sirije pri čemu se pominje bojazan od stvaranja nekih novih država baziranih na sektaškoj pripadnosti (ši’ijske, kurdske i neke prekrojene sunnijske).

Ni zaprepašćenost Clintonove na veto Rusije i Kine u Vjeću sigurnosti nije vjerodostojna imajući u vidu skora dešavanja u regionu posebice u slučaju Libije kada se odluka Vijeća sigurnosti o zabrani letova nad ovom zemljom pretvorila u izravnu vojnu intervenciju. Principijelnost u slučaju Sirije ne pokazuju ni oni što najglasnije podržavaju vječito “Palestinsko pitanje” poput Irana.

U slučaju Sirije Iran sada već ozbiljno rizikuje potpuni gubitak kredibiliteta posebice u muslimanskom svijetu koji je većinski sunnijski. Jer, nemoguće je ostati kredibilan i sve dosadašnje ustanke širom Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka umjesto “Arapskim” nazivati “Islamskim buđenjem”, a u slučaju Sirije govoriti kako se radi o teroristima i stranim plaćenicima. “

Zločin prema narodu Sirije se ponavlja zbog toga što niko iz sirijskog režima nije odgovarao za zločine nad stanovništvom Hamme

Nemoguće je kredibilno govoriti o zločinima bahreinskog režima prema ši’ijskim demonstrantima i ubijanje preko stotinu ljudi, a zanemariti više od sedam hiljada koje je tokom zadnje godine pobio režim Bashara al-Assada!? U posljednje vrijeme počinju se javljati informacije o pripadnicima al-Qaede koji se bore na strani pobunjenika u Siriji. Iako to može biti sasvim tačno, zbog blizine Iraka, ova taktika prije svega ima cilj razuvjeriti Zapad, budući da je iste al-Assadov režim odašiljao na frontove u Iraku.

Mač u srce Iranu

Razumljivo je da bi uništenje alevitskog režima u Damasku bio direktan mač u srce Iranu koji jeste u teškom i izoliranom položaju, ali teško je razumijeti podržavanje režima koji ubija svoje vlastite građane muslimane, zarad zaštite tamo nekih muslimana u Palestini od Izraela? Posljednji potezi vojnog manevrisanja mediteranom iranskih brodova i njihov stacioniranje u sirijskom Tartusu potvrđuju koliko suštinski značaj za Iran ima režim al-Assada.

Naposlijetku, zločin prema narodu Sirije se ponavlja zbog toga što niko iz sirijskog režima nije odgovarao za zločine nad stanovništvom Hamme u kome je stradalo skoro 40 hiljada ljudi prije ravno trideset godina, u februaru, 1982. Ipak, taj zločin nije zaboravljen.

Upravo je tu činjenicu Basharu al-Assadu nedavno ponovio turski premijer Redžep Tajip Erdogan podsjetivši ga na propuštene prilike da se taj zločin izvede na čistac i vrati povjerenje među narod. Erdogan se svom kolegi al-Assadu obratio na njegovom arapskom jeziku “Ya Baššar! Man daqqa duqqa!” što bi doslovce značilo “ko kuca na vrata i na njegova vrata će se pokucati,” odnosno, “ukoliko na svojim vratima ne želiš vidjeti nekog s lošim namjerama, trebaš izbjeći da se sam ne nalaziš u takvim situacijama.”

Možda bi se u slobodnijem prijevodu, a dakako i zbog sličnosti sirijske situacije nekadašnjoj bosanskoj ova izreka upravo mogla prevesti bosanskom “ko čeka dočeka!” Sirijski narod će svoju priliku da sudi zločincima sigurno dočekati. I Basharovim zločin(c)ima će biti pokucano na vrata. Nadati se je da je međunarodna zajednica iz bosanskog slučaja nešto naučila.

Autor: Mirnes Kovač

(Al Jazeera)

[pasa]

in reply to: Razne Islamske teme #37403

Amerikanka – medicinska sestra

Vijest o svom prelasku na islam poslala je medicinska sestra iz Amerike pod naslovom :

”Dobrocinstvo prema roditeljima me je povuklo da primim islam”.

Ona kaze: ” Prvi put sam cula o islamu dok sam pratila neki televizijski program. Smijala sam se podacima koje sam slusala. Nakon toga… proslo je godinu dana otkako sam prvi put cula za islam do mog sljedeceg susreta s njim.
Medjutim, gdje?
U bolnici u kojoj sam radila. Dosla su dva bracna druga i u njihovoj pratnji starica, tesko bolesna. Bila je to majka, njen sin i snaha. Snaha bi sjedila pored majke i stalno gledala u nju. Ja, dok bih obavljala svoju duznost posmatrala bih ovu djevojku. Gledala bih je kako stalno place, brise svoje suze, pa place, brise suze i tako neprestano. Jednom sam je upitala za razlog tog njenog silnog placa, pa me je obavjestila da je zajedno sa svojim suprugom dosla iz druge drzave da potraze za njegovu majku lijeka. Dok je pricala sa mnom plakala je i molila za ozdravljenje stare majke.
Mnogo sam se zacudila njenom slucaju. Dolazi iz druge drzave sa svojim muzem kako bi pronasli lijeka za njegovu majku?!”
Ova amerikanka kaze: ” Tada sam se sjetila svoje majke. Gdje je moja majka? Nisam je vidjela vec cetiri mjeseca! I jos uvijek razmisljam o svojoj posjeti njoj! Nisam cesto posjecivala rodjenu majku , a sta bi bilo da je to majka mog supruga?!
Zadivio me je postupak ovih bracnih drugova, jer je starica bila u teskom stanju, bila je blize smrti nego zivotu. Ali, vise me je zadivio postupak snahe! Sta nju briga za majkom njenog covjeka?! Zar da sebe slama zbog starice, a bila je preljepa djevojka?! Zbog cega sve ovo? Zamisljala sam sebe na mjestu ove starice, kako bih voljela i kako bih bila presretna da mene moja djeca ovako paze! Mnogo sam zavidjela ovoj starici na ljubavi njene djece! Bracni drugovi su sjedili uz staricu cijelo vrijeme, nisu je napustali. Dolazili su joj pozivi izvana, vjerovatno ostala djeca ove majke raspituju se za njeno stanje. Jednog dana usla sam u salu za cekanje u kojoj se nalazila i ova mlada djevojka, snaha bolesne majke, pa sam iskoristila priliku da je upitam o onome sto sam htjela. Pricala mi je o pravima roditelja u islamu. Zadivio me polozaj koji islam pridaje roditeljima, nacin ophodjenja s njima na koji islam podstice! Nakon nekoliko dana starica je umrla. Njen sin i snaha mnogo su plakali, kao da su ostali sirocad iza svoje majke.
Mnogo sam razmisljala o postupku ovo dvoje mladih i onome sto sam saznala o pravima roditelja u islamu.
Poslala sam zahtjev jednom od islamskih centara trazeci od njih literaturu o pravima roditelja. Nakon citanja ove literature osjetila sam nesto u svojim prsima kao nikada do tada. Zamisljala sam sebe kao majku! Zamisljala sam svoju djecu kako me vole, raspituju se i brinu za moje stanje sve do kraja mog zivota!
Ovaj lijepi osjecaj podstaknuo me je da iskazem svoju pripadnost islamu!
Ovaj lijepi osjecaj ponukao me je da izgovorim: ”LA ILAHE ILLALLAH, MUHAMMEDUN RESULULLAH”, a od islama sam poznavala samo dobrocinstvo prema roditeljima! Hvala Allahu, udala sam se za covjeka koji je, takodje, primio islam. Rodila sam djecu i Allaha molim za njihovu uputu. Ja sam danas Ummu Abdul-Melik! Molite Allaha za mene i moju djecu, za nasu postojanost u vjeri!”
Preuzeto sa predavanja ”Moja majka” sejha Halida Rasida – Casopis ”El-Asr”

[pasa]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #37394

U kući Živka Babića iz Bosanske Dubice pronađen arsenal oružja
Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija

Policija u Bosnskoj Dubici pronašla je veću količinu oružja i minsko eksplozivnih sredstava tokom pretresa jedne privatne kuće i pomoćnih objekata.

Iz Centra javne bezbjednosti Banja Luka je potvrđeno da je pretres stambenih objekata u vlasništvu Živka Babića izvršen jučer na osnovu naredbe Osnovnog suda Prijedor.

Pronađena su
tri vojnička karabina,
dvije vojne poluautomatske puške,
jedna automatska puška
, vojnička puška “STEYER“,
vojnička snajperska puška M-79,
lovačka puška „BRNO“,
pištolj „Valter“ cal. 6.35 mm,
dvije kombinovane cijevi za lovačku pušku, 169 komada metaka cal. 7,9 mm, sedam komada lovačkog metka cal. 7,57 mm, 60 komada puščanih metaka cal. 7,62 mm, dva komada metka 6,35 mm,
ručna bomba M-52,
tri ručne bombe M-75,
tri vojna eksploziva TM 500,
tijelo vojne potezne mine „SPMR 2 AC“, sporogoreći štapin dužine 108 cm i četiri detonatora za eksploziv.

Babić je lišen slobode zbog počinjenog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, a oduzeto je oružje i municija.

Minsko-eksplozivna sredstva su predana Odsjeku Civilne zaštite Bosanska Dubica.

Nakon izvršene kriminalističke obrade navedeni je, kako je saopćeno, pušten na slobodu, a protiv njega slijedi izvještaj nadležnom tužilaštvu.

[pasa]

in reply to: Zanimljivosti #37386

[b]
MUHAMMED a.s. – I POSLANICI U KUR’ANU[/b]

– RELIGIJE SVIJETA –

Muhammed, a.s., je rodjen oko 570 u Mekki. Vrlo rano je ostao bez roditelja. Jako mlad se ozenio sa Hatidzom, prvom muslimankom, koja mu je sve do svoje smrti bila vjerna zena. U toku braka sa Hatidzom, Muhammed, a.s., nije imao druge zene. Tek nakon njene smrti (619), slijedeci obicaje svoje zemlje, zenio se vise puta.

Negdje, kada je imao oko 40 godina (610), bijase Muhammed, a.s., prozvan za poslanika. Vecina stanovnika Mekke je odbijala da prizna Muhammeda, a.s., za poslanika, odbijajuci sva njegova prenosenja – Objave i Poruke koje je dobivao od Milostivog. Jos jedno vrijeme mu je plemenska pripadnost pruzala zastitu, ali polozaj je bivao sve kriticniji (622.g. – Prva godina po islamskom racunanju vermena), tako da je Muhammed a.s. sa nekolicinom svojih vjernika presao u Medinu – (Hidzra).

Po prelasku u Medinu, ona preuzima vodecu politicku i duhovnu ulogu. U vrlo kratkom vremenu uspjeva Muhammedu a.s. da prihvate njegove Objave. 630. godine Muhammed, a.s., se vraca u Mekku i proglasava Kãbu – Svetistem muslimana cijelog svijeta. Dvije godine kasnije, 632 umire Muhammed, a.s., i time ulazi u povijest svijeta i religije.

Za muslimane se sa Muhammedom, a.s., zavrsava vrijeme poslanika i po islamskom ucenju, Objava vise nece biti.

Povijest Kur’ana o poslanicima prikazuje Muhammeda, a.s., kao vrhunac i kao zadnjeg po redu poslanika koji je imao svoje predhodnike kao: staroarapski (Hud, Salih, Su’aib) ili kao sto su to bili biblijski predhodnici, profeti kao sto su: Adem=Adam; Nuh=Noa; Ibrahim=Abraham; Musa=Mozes; Davud=David; Sulejman=Salomon; Ilijas=Elija; Irmija=Jeremija: Jahja=Ivan Krstitelj; Isa=Isus.

Od svih poslanika u Kur’anu, Muhammed, a.s., je po svom vjerskom zivotu, najslicniji Ibrahimu=Abrahamu, koji u Kur’anu, po islamskoj tradiciji, ima veliko znacenje.

Uz pomoc svog sina Ismaila=Ismaela je Ibrahim=Abraham izgradio Svetiste – Kãbu u Mekki. On je prvi musliman koji je bio od Boga izabran, jos prije Muse=Mozesa i Ise=Isusa.

Zahtjevi od strane Zidova i Krscana da samo oni posjeduju istinsku religiju, su u Kur’anu od strane Ibrahima=Abrahama – odbijeni.

Muhammed, a.s., vidi u Musi=Mozesu svog predhodnika i poslanika, jer je njegovo vjerovanje isto vjerovanju Muse=Mozesa.

Vec je Musa=Mozes bio dobio zadatak od Boga (Allaha), da ljude uci tome, da je Bog samo jedan. Ali, narod Izraelov se nije drzao uputa Muse=Mozesa i njemu poslatog Tevrãta=Tore, koju su vise puta krivotvore kao Pisanu Rijec predanu Musi=Mozesu.

S postovanjem Kur’an govori i Isau,a.s., njegovom zivotu, porukama, ucenju i djelima. U islamskoj tradiciji ce se prenositi sljedeci Muhammedov, a.s., Hadis:

“Najblizi sam sinu Merjeminom, kako u ovom, tako i u onom zivotu”.

Kur’an naglaseno predstavlja posebnost majke Isaove,a.s., Merjeme. (Kur`an, 3). Onda slijedi, dva puta priznanje Kur’ana Isaove,a.s., Objave i njegovog rodjenja (Kur`an, 19 i 3). Isa, a.s., koji je kroz stvaralacke rijeci pozvan u zivot i rodjen od casne Merjeme. Objavom Indzila (Evandjelja – Starog i Novog Zavjeta), je Bog svom Slugi Isau, a.s., blizak i potvrdjuje njegove rijeci predskazanja kroz znakove i cudo.

Po Kur’anu (Kur`an,4,157-159) je Isa,a.s., poslanik Boziji, koji nije umro na Krizu=Krstu; nego ga je Bog spasio i digao sebi u Nebesa. Za razliku od Krscanskog vjerovanja, smrt Isa,a.s., na krizu/krstu u islamu nema isto znacenje.

Takodjer se, po Kur’anu, ne moze Isa,a.s., nazivati Bozijim Sinom. Odbijanje Kur’ana da se predstavi Isa,a.s., kao Boziji Sin je odbijanje istovremeno Krscanskog priznavanja Bozijeg Trojstva.

Uz svo postovanje kojim Kur’an potvrdjuje Isa,a.s., za muslimane je Muhammed, a.s., zadnji i time nenadmasan. Isa,a.s., je njegov predhodnik.

[pasa]

in reply to: Jeste li znali #37325

Ovo je vezano za prethodni tekst. Stav islama po pitanju svinjskog mesa :
Kaže Uzvišeni: ”Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta” (El-Ahzab, 36), te kaže: ”Kad se vjernici Allahu i Poslaniku Njegovu pozovu, da im on presudi, samo reknu: ‘Slušamo i pokoravamo se!’ Oni će uspjeti.”

Svinjetina je zabranjena kur’anskim tekstom, a to su riječi Uzvišenog: ”On vam zabranjuje: strv, krv i svinjsko meso.’‘ (El-Bekare, 173)
Dakle, muslimanu nije dozvoljeno konzumirati svinjetinu ni po koju cijenu osim u situaciji nužde kada je čovjekov život direktno ugrožen zbog žestoke gladi, a svinjetina je jedina hrana koja mu je pri ruci. Sve ovo shodno šerijatsko-pravnom kodeksu koji glasi: ”Zabranjene (stvari) su u nuždi dozvoljene.”

[Author]

Posts