Forum Replies Created
-
Težak život povratničke porodice
Utorak, 27 OCTOBER 2009 20:17
U Živojevićima kod Goražda 10 godina nakon povratka ništa se ne mijenja. I želje su ostale skromne. Fikret i Fadila Živojević s dvoje djece žive od naslijeđene, minimalne penzije Fikretove majke, sami su sagradili plastenik i teškim radom na škrtoj brdovitoj zemlji pokušavaju nadoknaditi ono što nemaju.
Njihovi sinovi, 22-godišnji Mirza i dvije godine mlađi Smajo, nesposobni su za samostalan život. Oni su mentalno retardirani i pohađali su nastavu u posebnom odjeljenju OŠ „Goražde“, a dalje se nisu mogli školovati.
Sada im je i velika briga što je krava koju imaju stara. Maštaju o tome da imaju mlađu kravu, od koje bi imali više koristi. Živojeviće gotovo više niko i ne posjećuje. Samo predstavnici Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu, koji su im uručili jedino što su imali – krevet koji je donirao Crveni križ FBiH.
– Kada smo doživjeli da Crveni križ mora pomagati povratnicima, možete misliti dokle smo dogurali. A najviše novca u BiH upravo je i došlo za povratak. Da su sredstva došla do povratnika, Fikret ne bi muku mučio kako da kupi kravu – konstatira predsjednik Odbora Himzo Bajrović.
Prvi povratnici
– Oni su bili prvi povratnici i to su bili prvi koraci u povratku u tadašnje srpsko Goražde. Na početku smo čak držali i straže da čuvamo ljude jer takva je bila situacija – kaže Bajrović.(Dnevni avaz
Težak život povratničke porodice
Utorak, 27 OCTOBER 2009 20:17U Živojevićima kod Goražda 10 godina nakon povratka ništa se ne mijenja. I želje su ostale skromne. Fikret i Fadila Živojević s dvoje djece žive od naslijeđene, minimalne penzije Fikretove majke, sami su sagradili plastenik i teškim radom na škrtoj brdovitoj zemlji pokušavaju nadoknaditi ono što nemaju.
Njihovi sinovi, 22-godišnji Mirza i dvije godine mlađi Smajo, nesposobni su za samostalan život. Oni su mentalno retardirani i pohađali su nastavu u posebnom odjeljenju OŠ „Goražde“, a dalje se nisu mogli školovati.
Sada im je i velika briga što je krava koju imaju stara. Maštaju o tome da imaju mlađu kravu, od koje bi imali više koristi. Živojeviće gotovo više niko i ne posjećuje. Samo predstavnici Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu, koji su im uručili jedino što su imali – krevet koji je donirao Crveni križ FBiH.
– Kada smo doživjeli da Crveni križ mora pomagati povratnicima, možete misliti dokle smo dogurali. A najviše novca u BiH upravo je i došlo za povratak. Da su sredstva došla do povratnika, Fikret ne bi muku mučio kako da kupi kravu – konstatira predsjednik Odbora Himzo Bajrović.
Prvi povratnici
– Oni su bili prvi povratnici i to su bili prvi koraci u povratku u tadašnje srpsko Goražde. Na početku smo čak držali i straže da čuvamo ljude jer takva je bila situacija – kaže Bajrović.(Dnevni avaz
Težak život povratničke porodice
Utorak, 27 OCTOBER 2009 20:17U Živojevićima kod Goražda 10 godina nakon povratka ništa se ne mijenja. I želje su ostale skromne. Fikret i Fadila Živojević s dvoje djece žive od naslijeđene, minimalne penzije Fikretove majke, sami su sagradili plastenik i teškim radom na škrtoj brdovitoj zemlji pokušavaju nadoknaditi ono što nemaju.
Njihovi sinovi, 22-godišnji Mirza i dvije godine mlađi Smajo, nesposobni su za samostalan život. Oni su mentalno retardirani i pohađali su nastavu u posebnom odjeljenju OŠ „Goražde“, a dalje se nisu mogli školovati.
Sada im je i velika briga što je krava koju imaju stara. Maštaju o tome da imaju mlađu kravu, od koje bi imali više koristi. Živojeviće gotovo više niko i ne posjećuje. Samo predstavnici Regionalnog odbora za povratak u jugoistočnu Bosnu, koji su im uručili jedino što su imali – krevet koji je donirao Crveni križ FBiH.
– Kada smo doživjeli da Crveni križ mora pomagati povratnicima, možete misliti dokle smo dogurali. A najviše novca u BiH upravo je i došlo za povratak. Da su sredstva došla do povratnika, Fikret ne bi muku mučio kako da kupi kravu – konstatira predsjednik Odbora Himzo Bajrović.
Prvi povratnici
– Oni su bili prvi povratnici i to su bili prvi koraci u povratku u tadašnje srpsko Goražde. Na početku smo čak držali i straže da čuvamo ljude jer takva je bila situacija – kaže Bajrović.(Dnevni avaz
VEZIMA (SEJDALIJA) GRABOVICA
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga VEZIMA (SEJDALIJA) GRABOVICA preselila na Ahiret u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine, u 59. godini života. Dženaza će se obaviti u srijedu, 28. oktobra 2009. godine u 13 30 sati na Gradskom groblju BARE.
O Ž A L O Š Ć E N I : otac Sejdalija, sinovi Zlatan i Amir, sestra Sifa, braća Sakib i Suad, unuke Lamija, Hena i Amina, zet Kenan, snahe Sanela, Irma, Mevlida, Indira i Magbula, daidža Velija, tetke Esma, Sifa, Nezira i Hajra, bratići Edin i Faris, bratične Dženana, Vildama, Ajna, Elma, Ajša i Amina, tetići i tetične, daidžići i daidžične, te porodice Grabovica, Burzić, Adžanela, Jahić, Čongo, Spahić, Čolić, Feriz, Hrustemović, Bukva, Prašović, Ćatić, Mešinović, Dedić, Šuvalija, Đedović, Kapo, Budimlić, Hećo, Kamenica, Kustura, Šljivo i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 30 SATI U KUĆI ŽALOSTI U ULICI BISTRIK br. 36 a. INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.hadži RAMO (HASAN) KADRIĆ
Duboko ožalošćeni obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi hadži RAMO (HASAN) KADRIĆ preselio na Ahiret u nedjelju, 25. oktobra 2009. godine, u 85. godini života. Dženaza će se klanjati u srijedu, 28. oktobra 2009. godine poslije ikindije namaza u haremu Begove džamije, a ukop će se obaviti u 15 30 sati na BAKIJSKOM mezarju FALETIĆI 1. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije sa polaskom u 15 00 sati, do mezarja i nazad.
O Ž A L O Š Ć E N I : sinovi Hasan i Nazif, kćerka Fatima, unučad Benjamin, Merjem, Kevser i Firdeus, snaha Nermina, zet Izudin, šura Enes sa suprugom Šemsom i familijom, svastike Ševka i Fatima sa familijom, amidžić Ismet sa familijom, tetići Numo i Ramo sa familijama, Pemba sa familijom, te porodice Kadrić, Hota, Kulić, Jusić, Jusupović, Šljivnjak, Omerović, Zimić, Arnautović, Karačić, Šatrović, te mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. KUĆA ŽALOSTI : ul. OSMANA NAKAŠA br. 2.ŠABAN (SULEJMAN) OMANOVIĆ
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi ŠABAN (SULEJMAN) OMANOVIĆ preselio na Ahiret u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine, u 69. godini života. Dženaza će se obaviti u srijedu, 28. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na mezarju u ŽEPI. Prijevoz obezbijeđen ispred MZ Sokolje u 9 30 sati sa zaustavljanjima na autobuskim stajalištima Stup i Vijećnica, do mezarja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga Kadira, sinovi Sulejman i Vejsil, kćerke Munevera i Envera, snahe Fatima i Ferida, zetovi Sabrija i Enver, unučad, braća Omer, Osman i Salko, sestre Sulejmana, Osmana i Džemila, snahe Mubera, Šefika i Ziba, zetovi Salko i Hazim, bratići i bratične, sestrići i sestrične, svastike Habiba i Havka sa porodicama, te porodice Omanović, Orić, Radžo, Ćesko, Žižak, Sulejmanović, Špiodić, Vladavić, Gladović, Humkić, Hasanović, Bajić, Torlak, Bogilović, Čavčić, Šodilo, Imamović, Omerović, Subašić, Mehmedović i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U KUĆI ŽALOSTI U ULICI ABDULAHA BOŠNJAKA br. 14-SOKOLJE.VEZIMA (SEJDALIJA) GRABOVICA
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga VEZIMA (SEJDALIJA) GRABOVICA preselila na Ahiret u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine, u 59. godini života. Dženaza će se obaviti u srijedu, 28. oktobra 2009. godine u 13 30 sati na Gradskom groblju BARE.
O Ž A L O Š Ć E N I : otac Sejdalija, sinovi Zlatan i Amir, sestra Sifa, braća Sakib i Suad, unuke Lamija, Hena i Amina, zet Kenan, snahe Sanela, Irma, Mevlida, Indira i Magbula, daidža Velija, tetke Esma, Sifa, Nezira i Hajra, bratići Edin i Faris, bratične Dženana, Vildama, Ajna, Elma, Ajša i Amina, tetići i tetične, daidžići i daidžične, te porodice Grabovica, Burzić, Adžanela, Jahić, Čongo, Spahić, Čolić, Feriz, Hrustemović, Bukva, Prašović, Ćatić, Mešinović, Dedić, Šuvalija, Đedović, Kapo, Budimlić, Hećo, Kamenica, Kustura, Šljivo i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 30 SATI U KUĆI ŽALOSTI U ULICI BISTRIK br. 36 a. INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽI’UN – Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo.hadži RAMO (HASAN) KADRIĆ
Duboko ožalošćeni obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi hadži RAMO (HASAN) KADRIĆ preselio na Ahiret u nedjelju, 25. oktobra 2009. godine, u 85. godini života. Dženaza će se klanjati u srijedu, 28. oktobra 2009. godine poslije ikindije namaza u haremu Begove džamije, a ukop će se obaviti u 15 30 sati na BAKIJSKOM mezarju FALETIĆI 1. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije sa polaskom u 15 00 sati, do mezarja i nazad.
O Ž A L O Š Ć E N I : sinovi Hasan i Nazif, kćerka Fatima, unučad Benjamin, Merjem, Kevser i Firdeus, snaha Nermina, zet Izudin, šura Enes sa suprugom Šemsom i familijom, svastike Ševka i Fatima sa familijom, amidžić Ismet sa familijom, tetići Numo i Ramo sa familijama, Pemba sa familijom, te porodice Kadrić, Hota, Kulić, Jusić, Jusupović, Šljivnjak, Omerović, Zimić, Arnautović, Karačić, Šatrović, te mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. KUĆA ŽALOSTI : ul. OSMANA NAKAŠA br. 2.ŠABAN (SULEJMAN) OMANOVIĆ
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi ŠABAN (SULEJMAN) OMANOVIĆ preselio na Ahiret u ponedjeljak, 26. oktobra 2009. godine, u 69. godini života. Dženaza će se obaviti u srijedu, 28. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na mezarju u ŽEPI. Prijevoz obezbijeđen ispred MZ Sokolje u 9 30 sati sa zaustavljanjima na autobuskim stajalištima Stup i Vijećnica, do mezarja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga Kadira, sinovi Sulejman i Vejsil, kćerke Munevera i Envera, snahe Fatima i Ferida, zetovi Sabrija i Enver, unučad, braća Omer, Osman i Salko, sestre Sulejmana, Osmana i Džemila, snahe Mubera, Šefika i Ziba, zetovi Salko i Hazim, bratići i bratične, sestrići i sestrične, svastike Habiba i Havka sa porodicama, te porodice Omanović, Orić, Radžo, Ćesko, Žižak, Sulejmanović, Špiodić, Vladavić, Gladović, Humkić, Hasanović, Bajić, Torlak, Bogilović, Čavčić, Šodilo, Imamović, Omerović, Subašić, Mehmedović i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U KUĆI ŽALOSTI U ULICI ABDULAHA BOŠNJAKA br. 14-SOKOLJE.Branković Ćamka, rođ. Hadžihasanović Exhumacija
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga Branković Ćamka, rođ. Hadžihasanović kći Mahmut-bega, udova Hakije-bega Exhumacija tragično preselila na Ahiret od zločinačke četničke ruke 2. augusta 1992. godine, u 89. godini života. Dženaza će se obaviti u četvrtak, 29. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na mezarju RAVNE BAKIJE.
O Ž A L O Š Ć E N I : sinovi Ćamil, Hamdija i Muhamed, kćeri Hanumica i Fatima, snahe Fatma, Bahra, Suada, Amira i Fehrija, zet Derviš, unuci Reuf, Fuad, Sakib, Dževad, Haris, Benjamin, Edin, Emir i Ahmed, unuke Emina, Nađa, Džemila, Amra, Sabaheta, Nedžmina, Hasija, Jasmina, Elmedina, Amra, Muhidina, Belma i Emina, braća hadži Zajko i hadži Durmo sa porodicama, sestra Rasema sa porodicom, zet Nezir, sestrići Sejdalija i Adem sa porodicama, bratići, bratične, sestrići i sestrične te porodice Branković, Hadžihasanović, Kapetanović, Čengić, Ćalija, Hadžiahmetović, Alispahić, Avdić, Omerbegović, Sućeska, Salihbegović, Herenda, Arnautalija, Hasagić, Čolić, Tanković, Curo, Ajanović, Ćatić te ostala rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U DŽAMIJI ŠIP – BARE.Branković Ćamka, rođ. Hadžihasanović Exhumacija
Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga Branković Ćamka, rođ. Hadžihasanović kći Mahmut-bega, udova Hakije-bega Exhumacija tragično preselila na Ahiret od zločinačke četničke ruke 2. augusta 1992. godine, u 89. godini života. Dženaza će se obaviti u četvrtak, 29. oktobra 2009. godine u 13 00 sati na mezarju RAVNE BAKIJE.
O Ž A L O Š Ć E N I : sinovi Ćamil, Hamdija i Muhamed, kćeri Hanumica i Fatima, snahe Fatma, Bahra, Suada, Amira i Fehrija, zet Derviš, unuci Reuf, Fuad, Sakib, Dževad, Haris, Benjamin, Edin, Emir i Ahmed, unuke Emina, Nađa, Džemila, Amra, Sabaheta, Nedžmina, Hasija, Jasmina, Elmedina, Amra, Muhidina, Belma i Emina, braća hadži Zajko i hadži Durmo sa porodicama, sestra Rasema sa porodicom, zet Nezir, sestrići Sejdalija i Adem sa porodicama, bratići, bratične, sestrići i sestrične te porodice Branković, Hadžihasanović, Kapetanović, Čengić, Ćalija, Hadžiahmetović, Alispahić, Avdić, Omerbegović, Sućeska, Salihbegović, Herenda, Arnautalija, Hasagić, Čolić, Tanković, Curo, Ajanović, Ćatić te ostala rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 13 00 SATI U DŽAMIJI ŠIP – BARE.DŽEJLANA
Autor: Nedžad LATIĆ
U Močionicama je to bilo; kupili su sijeno, samo je Hasan sjedio pod ševarom s vilama u rukama, kada su šćenci zaskevtali u malom ševaru. Iznad njega je nešto zašuškalo, skršilo granje, zatim tuhnulo u bukvu i prokrivilo se…
Niko drugi nije ni mukajet na lavež štenadi. Tri žene kupile su sijeno zabacujući duge grablje ispred sebe i istežući se dužinom leđa i ruku za njima. Nekoliko djece veralo se po ovršcima trešanja i bacalo gromuljice onima ispod trešnje. U susjednoj čairi pet kosaca pognuto mahalo je kosama ispred sebe.
U bukovoj račvi kobeljala se srna. Koprcala se nogama i mahnito zamahivala glavom. Jedan crni pas se zaskakivao pokušavajući ugristi srnu za butove. Hasan ga je otjerao, doviknuvši koscima.
«Uhvatio sam srnu, ljudi!», derao se.Kosci su zastali u pristranku naslanjajući se na kose, dok jedan od njih nije počeo pokazivati rukom prema račvastoj bukvi i potrčao bacivši kosu u otkos. Tako će zastati i kupilice, pa i djeca, i povikati neke uzvike spominjući srnu.
Dok su se svi sikupili ispod bukve žaleći srnu i strepeći da se ne iskobelja i pobjegne, on se već bio popeo na bukvu i pokušavao je izglaviti. Vidjevši da Hasan radi beskoristan posao, kosci su došli na ideju da posijeku tanji ovršak. Dok su naizmječno po dvojica kosaca zamahivali sjekirama, Hasan je vezao srni nogu tovarnicom. Kako su sjekli ovršak, tako bi srna uz svaki udarac sjekire žmignula izbečenim očima dok nije osjetila da joj stega račve popušta oko stomaka. Kako se ovršak nagnuo, tako je srna skočila, sjekači su odskočili, tovarnica iz Hasanovih šaka se istrgla, nastala je vriska kupilica … Ovršak je pao, srna je ležala na zemlji trzajući zadnju nogu vezanu za tovarnicu. Svi su strčali hvatajući srnu za glavu, vrat i noge.«Hajte vi radite svoj posao», oslobodio je kosce, zametnuvši srnu sebi na ramena.
Odnio ju je u potok. Kako ju je spuštao s ramena na mahovinu ispod bukve u potoku, srna se židala i uvijala udarajući glavom o zemlju. Hasan joj je čvrsto pridržavao noge. «Neću ti ništa, ne boj se!», tepao joj je kao malom djetetu.
I tako se naduravao s njom, vežući je za debele bukove žile, dok je belegijom oštrio nož, krijući ga od srnećeg pogleda. Onda će zapaliti cigaru, a pred srnu donijeti vode u ćanku, ne skidajući pogleda s nje. Kako je kasnije pričao, tad je razmišljao da je pusti i da slaže koscima da je pobjegla. Odustao je od nauma kad je shvatio da bi je opet zaganjali šćenci i da bi je lahko ovako uhakanu savladali.
Već se bilo zaratilo. Svaki se dan govorilo da Švabe prelaze Drinu ili Savu, a po šumama su se pojavljivali pošumnjaci. Više od vojski narod se bojao neimaštine i gladi.Eto šta je nadvladalo Hasanovo sažaljenje, pa je prišao s leđa polegućenoj srni, naslonio joj koljeno na plećku, hvatajući je rukom za donju vilicu, a drugom držao nož iza leđa, da bi hitro zamhnuo i povukao oštricu noža preko grkljana.
«Bismillahi, Allahu ekber!», izgovorio je poluglasno.Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.
Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
U tom trenutku srna je od bola istrgla glavu i, isplazivši jezik, zaječala poput djeteta, a iskobeljenim očima gledala u Hasana. On je, okrenuvši glavu, nasumce još nekoliko puta zarezao oštricom po zakrvavljenom grkljanu, jače pritišćući koljenom srnu u plećku, dok se srna cijelim tijelom istezala i trzala, a papcima rovala zemlju, da bi u jednom trenutku Hasan odskočio i bacio nož u potok. Krvavim šakama zaklopio je oči.
Dok joj je gulio kožu, osjećao je kako ga poduzima drhtavica, poput damara na malim srnećim butićima. Jedva je strpao meso i kožu u bisage.
Hasanova žena podijelila je meso po komšiluku kao kurban, a on je od kožice sačinio postekiju. Od te noći zadugo mu se neće pošmagati ni na kakvu hranu, ni na mivku.
Pred zimu će morati u muhadžerluk. Hasan nit je jeo, a tad se nije imalo šta ni jesti, nit je spavao, nit je pričao. Po vas dan bi sjedio, ležao i ponajviše klanjao na kožici.«Trebalo bi ti razliti strahu», rekla mu je Hajra držeći bakricu s olovom u ruci.
«Donesi nam jednu ćasu s vodom», zamolila je djevojčicu dok je sjedala pred furunu.
Zatim je rastapajući olovo u bakrici na žeri šaputala dove u sebi. Kad se olovo rastopilo, izlila ga je iz bakrice, preko mašica, u ćasu s vodom, da bi cvrknulo uz mali oblak dima.«Teška ti straha, moj Hasane!» uzdahnula je.
«K’o dva dječija oka na nožu! Gluho bilo, ovo nikad vidjela nisam,» progovorila je.
Hasan je skinuo jemeniju s lica, umio se vodom iz čase i zaplakao.
«Zašto plačeš babo?», upitala ga je kćerkica privijena uz njegovo koljeno.
Od kada je zakrenuo glavu koljući srnu da ne gleda njene oči, do sada nikad nije mogao pogledati u okice svoje Ajke.Rat će se svršiti, i oni će se vratiti u svoje selo na sprženo ognjište. Još su se pojavljivali pošumnjaci po šumama, odbjegli četnici koje je proganjala nova partizanska vlast.
Hasena mu je uskoro umrla, a Ajka je odgađala udaju da bi mu hizmetila.
«Hajde kćeri, da te podučim salijevati strahu», obratio joj se.
«Neću, vala, ja, babo, krmeljive starce umivati», maskarila se s tim.
Istog će dana plijeviti lijehe luka. Podavivši nogavice dimija pod koljena, čučnula je i gegala se s noge na nogu kao patka, ne dižući se dok je plijevila korov oko zelenih stabljika luka. I kad je osjetila da je nešto dirka i golica uz leđa, punih šaka korova, nije mogla da se oslobodi perke luka, kako je mislila da je dirka svojim ovrškom.I kad se pridigla, u njeno se krilo s ramena skliznula zmija. Vrisnula je i hitnula je iz krila dimija prema gromili kamenja. Kako je njen vrisak odjekivao u bašči, tako se zmija vijugala u zraku, kao da plovi po tonovima krika, i kao da je živi krik izišao iz njenih usta, dok nije pala na gromilu. Istovremeno iz gromile iskočio je bradat čovjek u dronjcima i unezvjerenih očiju gledao odakle je krik došao! Ajka će opet kriknuti, mnogo jače i snažnije, kao da je vidjela samog šejtana koji se stvorio iz zmije! Jednom rukom skinula je mahramu s glave, a drugom je držala krilo dimija koje nije ni ispuštala kad je hitnula zmiju iz njega, i potrčala kao luda preko lijeha luka, i krompirišta.
«Eh, eto, kćeri, ni bradatog čovjeka, ni zmiju straha ne pokaza, već ti, evo, dva srca u strahi.Tebe teže briga mori od straha koji si danas preživjela,» reče joj vidno nasikiran.
Ta dva srca u strahi bila su dva momka koja su razdirala Ajkino srce, a bradata spodoba nije bio šejtan, već Mita Pošumnjak, odbjegli četnik koji se krio po šumama.
«Rastajem se s dušom, kćeri, u strahu za muslimansko ženskinje,» rekao joj je na samrti.Svijet će zaboraviti i Hasana i Ajku, kad će ponovo ozuhuriti četnici i izbiti rat. Ajkina kćer Mevluda, ljuljajući u krilu svoju uspavanu kćerkicu Džejlanu, sjedila je u magazi i mislila o njima. Kajala se i plakala što nije shvatila ozbiljno dedine riječi koje joj je izgovorila i mati na samrti, kako ju je strah gdje je ostavlja.
Selo je bilo u okruženju. Znalo se da su četnici krenuli na Srebrenicu, pa su te noći i preostali seljani izbjegli. Čule su se samo granate, puškaranja i povici. Mevludi je njen Šemsudin, koji je bio komandant seoske vojske, rekao da ne miče iz magaze i da će on doći po njih, jer je odlučio povući vojsku s linija, pa će sami krenuti ka Srebrenici.
«Izdali su nas, Mevluda!», plakao je dok je odlazio od kuće ljubeći Džejlanu.
Mevluda je ljubila njega i plakala. Nije smjela izustiti ono čega se najviše bojala.
«Šta ako se, ne daj Bože, ne vrati?!», grizla je usnu da ne izusti ono što misli.
Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
Šta se dalje dešavalo, niko ne zna, do momenta kad je uplakana Džejlana istrčala u valiju, i spazio je UNPROFOR-ov vojnik, koji je s transportera kamerom snimao spaljeno selo.
On će uhvatiti djevojčicu koja se pripremala skočiti u bunar u avliji, a zatim ući u magazu, gdje je vidio, i kamerom snimio, tri leša u uniformi srpske vojske i jednog borca Armije BiH vezanog žicom, u kome je Džejlana prepoznala svoga babu. Mrtvog ga je ljubila, dok je unproforac svlačio leš crne džukele s leđa njene mrtve majke.
DŽEJLANA
Autor: Nedžad LATIĆ
U Močionicama je to bilo; kupili su sijeno, samo je Hasan sjedio pod ševarom s vilama u rukama, kada su šćenci zaskevtali u malom ševaru. Iznad njega je nešto zašuškalo, skršilo granje, zatim tuhnulo u bukvu i prokrivilo se…
Niko drugi nije ni mukajet na lavež štenadi. Tri žene kupile su sijeno zabacujući duge grablje ispred sebe i istežući se dužinom leđa i ruku za njima. Nekoliko djece veralo se po ovršcima trešanja i bacalo gromuljice onima ispod trešnje. U susjednoj čairi pet kosaca pognuto mahalo je kosama ispred sebe.
U bukovoj račvi kobeljala se srna. Koprcala se nogama i mahnito zamahivala glavom. Jedan crni pas se zaskakivao pokušavajući ugristi srnu za butove. Hasan ga je otjerao, doviknuvši koscima.
«Uhvatio sam srnu, ljudi!», derao se.Kosci su zastali u pristranku naslanjajući se na kose, dok jedan od njih nije počeo pokazivati rukom prema račvastoj bukvi i potrčao bacivši kosu u otkos. Tako će zastati i kupilice, pa i djeca, i povikati neke uzvike spominjući srnu.
Dok su se svi sikupili ispod bukve žaleći srnu i strepeći da se ne iskobelja i pobjegne, on se već bio popeo na bukvu i pokušavao je izglaviti. Vidjevši da Hasan radi beskoristan posao, kosci su došli na ideju da posijeku tanji ovršak. Dok su naizmječno po dvojica kosaca zamahivali sjekirama, Hasan je vezao srni nogu tovarnicom. Kako su sjekli ovršak, tako bi srna uz svaki udarac sjekire žmignula izbečenim očima dok nije osjetila da joj stega račve popušta oko stomaka. Kako se ovršak nagnuo, tako je srna skočila, sjekači su odskočili, tovarnica iz Hasanovih šaka se istrgla, nastala je vriska kupilica … Ovršak je pao, srna je ležala na zemlji trzajući zadnju nogu vezanu za tovarnicu. Svi su strčali hvatajući srnu za glavu, vrat i noge.«Hajte vi radite svoj posao», oslobodio je kosce, zametnuvši srnu sebi na ramena.
Odnio ju je u potok. Kako ju je spuštao s ramena na mahovinu ispod bukve u potoku, srna se židala i uvijala udarajući glavom o zemlju. Hasan joj je čvrsto pridržavao noge. «Neću ti ništa, ne boj se!», tepao joj je kao malom djetetu.
I tako se naduravao s njom, vežući je za debele bukove žile, dok je belegijom oštrio nož, krijući ga od srnećeg pogleda. Onda će zapaliti cigaru, a pred srnu donijeti vode u ćanku, ne skidajući pogleda s nje. Kako je kasnije pričao, tad je razmišljao da je pusti i da slaže koscima da je pobjegla. Odustao je od nauma kad je shvatio da bi je opet zaganjali šćenci i da bi je lahko ovako uhakanu savladali.
Već se bilo zaratilo. Svaki se dan govorilo da Švabe prelaze Drinu ili Savu, a po šumama su se pojavljivali pošumnjaci. Više od vojski narod se bojao neimaštine i gladi.Eto šta je nadvladalo Hasanovo sažaljenje, pa je prišao s leđa polegućenoj srni, naslonio joj koljeno na plećku, hvatajući je rukom za donju vilicu, a drugom držao nož iza leđa, da bi hitro zamhnuo i povukao oštricu noža preko grkljana.
«Bismillahi, Allahu ekber!», izgovorio je poluglasno.Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.
Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
U tom trenutku srna je od bola istrgla glavu i, isplazivši jezik, zaječala poput djeteta, a iskobeljenim očima gledala u Hasana. On je, okrenuvši glavu, nasumce još nekoliko puta zarezao oštricom po zakrvavljenom grkljanu, jače pritišćući koljenom srnu u plećku, dok se srna cijelim tijelom istezala i trzala, a papcima rovala zemlju, da bi u jednom trenutku Hasan odskočio i bacio nož u potok. Krvavim šakama zaklopio je oči.
Dok joj je gulio kožu, osjećao je kako ga poduzima drhtavica, poput damara na malim srnećim butićima. Jedva je strpao meso i kožu u bisage.
Hasanova žena podijelila je meso po komšiluku kao kurban, a on je od kožice sačinio postekiju. Od te noći zadugo mu se neće pošmagati ni na kakvu hranu, ni na mivku.
Pred zimu će morati u muhadžerluk. Hasan nit je jeo, a tad se nije imalo šta ni jesti, nit je spavao, nit je pričao. Po vas dan bi sjedio, ležao i ponajviše klanjao na kožici.«Trebalo bi ti razliti strahu», rekla mu je Hajra držeći bakricu s olovom u ruci.
«Donesi nam jednu ćasu s vodom», zamolila je djevojčicu dok je sjedala pred furunu.
Zatim je rastapajući olovo u bakrici na žeri šaputala dove u sebi. Kad se olovo rastopilo, izlila ga je iz bakrice, preko mašica, u ćasu s vodom, da bi cvrknulo uz mali oblak dima.«Teška ti straha, moj Hasane!» uzdahnula je.
«K’o dva dječija oka na nožu! Gluho bilo, ovo nikad vidjela nisam,» progovorila je.
Hasan je skinuo jemeniju s lica, umio se vodom iz čase i zaplakao.
«Zašto plačeš babo?», upitala ga je kćerkica privijena uz njegovo koljeno.
Od kada je zakrenuo glavu koljući srnu da ne gleda njene oči, do sada nikad nije mogao pogledati u okice svoje Ajke.Rat će se svršiti, i oni će se vratiti u svoje selo na sprženo ognjište. Još su se pojavljivali pošumnjaci po šumama, odbjegli četnici koje je proganjala nova partizanska vlast.
Hasena mu je uskoro umrla, a Ajka je odgađala udaju da bi mu hizmetila.
«Hajde kćeri, da te podučim salijevati strahu», obratio joj se.
«Neću, vala, ja, babo, krmeljive starce umivati», maskarila se s tim.
Istog će dana plijeviti lijehe luka. Podavivši nogavice dimija pod koljena, čučnula je i gegala se s noge na nogu kao patka, ne dižući se dok je plijevila korov oko zelenih stabljika luka. I kad je osjetila da je nešto dirka i golica uz leđa, punih šaka korova, nije mogla da se oslobodi perke luka, kako je mislila da je dirka svojim ovrškom.I kad se pridigla, u njeno se krilo s ramena skliznula zmija. Vrisnula je i hitnula je iz krila dimija prema gromili kamenja. Kako je njen vrisak odjekivao u bašči, tako se zmija vijugala u zraku, kao da plovi po tonovima krika, i kao da je živi krik izišao iz njenih usta, dok nije pala na gromilu. Istovremeno iz gromile iskočio je bradat čovjek u dronjcima i unezvjerenih očiju gledao odakle je krik došao! Ajka će opet kriknuti, mnogo jače i snažnije, kao da je vidjela samog šejtana koji se stvorio iz zmije! Jednom rukom skinula je mahramu s glave, a drugom je držala krilo dimija koje nije ni ispuštala kad je hitnula zmiju iz njega, i potrčala kao luda preko lijeha luka, i krompirišta.
«Eh, eto, kćeri, ni bradatog čovjeka, ni zmiju straha ne pokaza, već ti, evo, dva srca u strahi.Tebe teže briga mori od straha koji si danas preživjela,» reče joj vidno nasikiran.
Ta dva srca u strahi bila su dva momka koja su razdirala Ajkino srce, a bradata spodoba nije bio šejtan, već Mita Pošumnjak, odbjegli četnik koji se krio po šumama.
«Rastajem se s dušom, kćeri, u strahu za muslimansko ženskinje,» rekao joj je na samrti.Svijet će zaboraviti i Hasana i Ajku, kad će ponovo ozuhuriti četnici i izbiti rat. Ajkina kćer Mevluda, ljuljajući u krilu svoju uspavanu kćerkicu Džejlanu, sjedila je u magazi i mislila o njima. Kajala se i plakala što nije shvatila ozbiljno dedine riječi koje joj je izgovorila i mati na samrti, kako ju je strah gdje je ostavlja.
Selo je bilo u okruženju. Znalo se da su četnici krenuli na Srebrenicu, pa su te noći i preostali seljani izbjegli. Čule su se samo granate, puškaranja i povici. Mevludi je njen Šemsudin, koji je bio komandant seoske vojske, rekao da ne miče iz magaze i da će on doći po njih, jer je odlučio povući vojsku s linija, pa će sami krenuti ka Srebrenici.
«Izdali su nas, Mevluda!», plakao je dok je odlazio od kuće ljubeći Džejlanu.
Mevluda je ljubila njega i plakala. Nije smjela izustiti ono čega se najviše bojala.
«Šta ako se, ne daj Bože, ne vrati?!», grizla je usnu da ne izusti ono što misli.
Svaka granata i svaki metak, koji je čula u noći, prostrijeli bi joj srce. Džejlana je zaspala.Do zore je pucnjava utihnula, a sve će joj se češće priviđati muški povici.
Uzela je tejemum o kameni zid u mraku magaze i stala klanjati. Kad je aminala, sjedeći podvijenih nogu, molila je da se Šemso što prije vrati. Suze su joj pratile dove.U tom trenu začula je korake u avliji. Sklopila je ruke da bi brzo skočila do prozora zakovanog daskama. Od dahtanja koje je čula u avliji nije mogla razaznati korake. Zato je prestala disati, misleći da to čuje vlastito disanje. Tek kad je nešto zagrebalo vrata i zacvililo, zgrabila je dvije bombe. A Džejlana, koja je već bila budna, potrčala je mami i obrglila je oko struka. Odjeknuo je rafal kroz vrata, koja se otvoriše, tako da je nevidljiva crna džukela u hipu zadahtala kod njih. Ajka je bacila bombe kroz vrata, i svila se nad Džejlanom u čošku, dok joj je džukela trgala meso iz stegna i leđa!!!
Šta se dalje dešavalo, niko ne zna, do momenta kad je uplakana Džejlana istrčala u valiju, i spazio je UNPROFOR-ov vojnik, koji je s transportera kamerom snimao spaljeno selo.
On će uhvatiti djevojčicu koja se pripremala skočiti u bunar u avliji, a zatim ući u magazu, gdje je vidio, i kamerom snimio, tri leša u uniformi srpske vojske i jednog borca Armije BiH vezanog žicom, u kome je Džejlana prepoznala svoga babu. Mrtvog ga je ljubila, dok je unproforac svlačio leš crne džukele s leđa njene mrtve majke.
