[behar]

in reply to: Samo misli….. #494

Oči moje.

Jesen oko mene u punom je jeku,
Siva kao grane što plodove daše,
Nezna da je gledam ja očima drugim,
Očima što nekad od radosti s’jaše.

Sada tužne oči što oproštaj žele,
Kao da su krive što vidjet ne mogu,
Prijatelje drage i poznata mjesta,
Svijetlost u tunelu niti zore bijele.

Ne plačite oči ne krivite sebe,
Za zla koja tudže ruke počiniše,
Zračite životom za sve one oči,
Što vam nekad davno toliko značiše.

Ne dozvol’te nikad svijetlost da se gasi,
Nemojte da mračne sile vas pobjede,
Dok je vašeg sjaja i drugi će znati,
Za dobra vemena što nekad vidjeste.

Najljepše im kad se sa kapcima vrelim,
Pokriju k’o dijete u bešici svojoj,
Tada oči vide sve što ja poželim,
Slike koje čuvam ja u duši mojoj.

23-01-2008 **BEHAR**

[behar]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #488

Jako mlad izgubih oca, koji je bio akšamlija i svedalija, pa me to nažalost natjera da prekinem školovanje (posle srednje škole) i krenem trbuhom za kruhom. S jedne strane mi bješe žao što mi se nije ukazala prilika da se okušam na fakultetu jer sam školu istinski volio a s druge radeći (preko studendskog servisa) u većini firmi u Rogatici stekoh neko sasvim drugo životno iskustvo (strpljenje, samopouzdanje, upornost…) koje mi je kasnije u životu više pomoglo.

Prva sevdalinka, duboko urezana u moje sjećanje, je već spomenuta na ovoj temi a to je “Đulzulejha”. Akšamluče rahmetli tetak i babo a ja k’o DJ puštam muziku na stari gramofon i pošto ima i žena u kući da ih ne bi bihuzurili pjesmom u neka doba babo veli:“ Elvire, deder nam pusti Đlzulejhu, a’l samo da tetak i ja čujemo“. Eto i dan danas, kad čujem to pjesmu, koža mi se naježi pa se vratim u ta meni tako draga vremena.

Druga, isto tako, jako mi draga sevdalinka je “Grana od Bora”, ali prije nego je zabilježim na ovoj stranici želim napisati jednu anegdotu koja me podsjeća na tu pjesmu. Idem tako s posla (iz Plavog Bisera) jedne hladne zimske noći (ili jutra jer je dva sata posle ponoći) kad kraj Arnautovića džamije zagrlila se dva jarana i pjevaju iz sveg glasa a to su brat od profesora rahmetli Ibrahima Salana – Mačka i jaran mu Stevo (autoprevoznik). Pjevaju:

GRANA OD BORA

GRANA OD BORA PALA KRAJ MORA
HEJ MARICE MLADA KRČMARICE
DONESI VINA

NE MOGU TI JA DONIJETI VINA
HAJ PALA ROSA A JA SAM TI BOSA
OZEBŠĆU TI JA

SAZUJ PAPUČE OBUJ NANULE
AKO MENI DRAGI BOG POMOGNE
KUPIT ĆU TI KUNDURE

NE KUPUJ MI TI NE TREBAJU MI
HAJ IMAM OCA NA MORU TRGOVCA (Stevo)
HAJ IMAM BABU IĆI ĆE NA ČABU (Mačkov buraz)
KUPIT ĆE MI ON.

[behar]

in reply to: Sjecanja – Uspomene – Anegdote #487

U našoj se kući uvijek pridavala velika važnost Bajramu, mada to možda, gledajući sa strane, mnogima i nije izgledalo tako. Moja rahmetli nena Mulija kao i moja mama su klanjale pet vakata namaza otkako ja znam za sebe, pa bi tako i postile cijeli ramazan, neobazirući se na svakodnevne obaveze koje su kuća i čeljad u njoj nametali.

Tako bi se za Bajram pripremi baklava, hurmašice il’ ružice a bogami i dosta finih slanih jela. Rodbina bi posle Bajram namaza dolazila prvo u našu kuću, ono po starini, na mubareć neni, a ja kao dijete nisam mogao dočekati da se počne jesti, a do baklave nikad doći.

I tako svake godine, o Bajramu možda i nisam znao onoliko koliko sam trebao ali sam mu se uvijek radovao, posebno zbog baklave (k’o da se drugim danima nije imalo šta jesti) a bogami bi se dobila i poneka bajrambanka. Godine su prolazile neprimjetno i bezbrižno, neosvrčući se na njih, ja odrastoh u momčića i počeh raditi. Došla su druga vremena, promjene na političkoj sceni bivše države su sa sobom donijele i promjene u narodu, kao da smo se nekako dozvali, pa se Bajramu i bajramskim praznicima, i na javnim mjestima, počelo pridavati sve više pažnje.

Te predratne godine provedoh radeći u Plavom Biseru ili kako je raja voljela reći „Kod Žoleta“. Restoran je bio smješten u podrumu gradske pošte, znači nedaleko od gornje džamije, kako bih je ja zvao. Nikad nisam bio siguran za imena pa da ih ne bi mješao ona bliža prostorijama islamske zajednice je uvijek bila donja a ova druga gornja. Te godine za Bajram Žole je stavio razglas napolje i od ranih jutarnjih sati se mogla čuti lijepa sevdalinka širom grada. Također nam je naredio da je svim gostima koji svrate poslije Bajram namaza, kahva i baklava na račun kuće.

Ljudi su počeli dolaziti. Lijepo obučeni, obrijani baš kako je i dolikovalo pravim bošnjačkim porodicama u Rogatici. Dok servirah društvo, jednog od mnogih popunjenih stolova tog jutra, naglasih da su kahva i baklava na račun kuće, dok će jedan od prisutnih: „E onda su sokovi od mene“! Ostali se nasmijaše poručiše što su htjeli i nastaviše razgovor ne pridajući pažnju glasnoj muzici koja je dopirala ispred restorana. Kad sam se za nekoliko minuta vratio sa svim što poručiše, najmlađi medžu njima zaučini:“Eh brate, šta sve čovjek treba pojesti i popiti da bi se došlo do pive“, prisutni prasnuše u smijeh, dok su ih sa drugih stolova pratili znatiželji pogledi.

Mene to vrati u moje rano djetinstvo pa se sjetih dana kad sam se pitao slično pitanje:“Šta sve treba pojesti da bi se došlo do baklave“?

[behar]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #486

ZIMA ’92-ge

Puno je vrmena proslo, pa covjek nekako, srecom, sve manje razmislja o onome cemu je bio podvrgnut bez ikakvog normalnog razloga. Sve rijedje razmislja ali ne zaboravlja. Zaboraviti se ne moze i ne smije.

Bio je to jos jedan pocetak zime ali ne zime kakvu smo mi svi znali, zime gdje ce se stariji zavuci u kuce pa prepricavati vec davno ispricane price i prozivljavati vec davno dozivljene dogadjaje. Zime gdje ce mladjarija napuniti kafice dupke i po petnaest minuta se gurati do sanka da naruci pice jer konobar ne moze doci od guzve. Zime gdje ce djeca ici na kuletaricu i ostajati do nekih doba dok ne obidu sve staze od Jevtinog preko Canovca, Zivaljevine, Biljinovca i Suhare pa sve do Suplje Gromile.
Ova zima je bila potpuno drugacija. Bila je hladna, surova, tmurna, a najvise ne predvidiva. Bila je to zima ’92-ge.

Nakon cetrdesetak minuta voznje kamion se zaustavio na namjenski pripremljenom prosirenju. Jedan po jedan iskakali smo iz kamiona uz pratnju tri do zuba naoruzana srpska vojnika. Ja sam bio u napola ispucanim patikama, na desnom koljenu prodrtim samotnim pantolama i za dva broja manjoj zimskoj jakni(rahmetli babo mi je kupio kad sam posao u srednju skolu) ispod koje se u fazi raspada krila majica kratkih rukava. Bjelina snijega, suncanog zimskog jutra, mi zaslijepi oci a hladan planinski zrak mi k’o nozem zapara prsa. Naprijed, naisareti nam puskom jedan od vojnika, pokazujuci prema razgazenoj prtini u snijegu, koja je vodila u planinu.
Majevica je u isto vrijeme izgleala ocaravajuce lijepo i zastrasujuce tajanstveno pod golemim snijeznim pokrivacem. Cijelu tu idilu su kvarile rastrkane planinske kucice iz kojih se pravo k’o sa svijece izvlacilo vreteno dima. Cutke smo isli, samo se moglo cuti otezano disanje iscrpljenih logorasa, i daleka grmljavina granata koje su padale po Tuzli.

Vec posle dvadesetak minuta hodanja osjetih da su mi noge mokre i promrzle od snijega. Majevica kao da nas nije htjela prihvatiti. Vrijeme se promijenilo. Teski oblaci puni snijega, doneseni hladnim sjevercem se spustise na vrhove planine i prosuse po nama. Vjetar i snijeg su bili tako snazni da su odmah zatrpavali nase tragove. Nos, obrazi i celo su mi se poceli kociti od hladnoe a nije pomagalo ni ti sto smo bili osisani na Jedinicu pa mi se cinilo da mi pahuljice udaraju direktno u mozak. Grmljavina granata je postajala sve glasnija. Priblizavali smo se prvoj borbenoj liniji. Zaustavismo se pred bunkerom iz kojeg se cula dernjava pijanih srpskih vojnika. Nasi pratioci su usli unutra a nas k’o ovce ostavise da cekamo. Ubrzo iz bunkera izadjose dvojica bradonja sa subarama, okicenim kokardama. Pocese nam dijeliti krampe i lopate. Oni koji nisu dobili alat ce kopati rukama rekose. Ali kako? i ne uspjede izgovoriti jedan od logorasa a vec se nasao u snijegu udaren lopatom po glavi. Ko ti je dao pravo da pricas – zagrmi jedan od cetnika diz’ se. Jadan momak se pridize a u snijegu osta trag k’o da je neko nehotice prosuo casu crvenog vina. Prije nego krenusmo dalje cetnici nam objasnise da ulazimo u nasu (muslimansku) teritoriju i da ce nas jedan pogresan korak kostati zivota jer je sve minirano.

Nas bez alata poslase da donsimo hrastove balvane za krov. Snijeg je i dalje padao. Oborena i pripremljena stabla su bila kojih stotinjak metara od mjesta gdje se kopalo. Nosili smo balvane k’o uz nos a snijega pola metra. Odjedanput se zacu pucnjava i metci pocese zvizdati oko glave. Hasan (momak iz Kalesije) i ja k’o po dogovoru zalegosmo u snijeg a balvan pade po nama. Lezali smo tako pod balvanom nekih petnestak minuta dok se pucnjava nije smirila. Kad smo ustali i krenuli dalje na balvanu su bila vidna dva-tri mjesta gdje su pogodili metci – ovaj put smo imali srece. Cete ovo iskoristise da nam kazu kako nasi ‘oce da nas ubiju. Vec se blizio aksam kad zavrsismo bunker i kanal (transeju) koji je vodio do drugog bunkera. Tek tada nam dadose po pastetu i pola hljeba, na petoricu, i naredise da krenemo. Kamion i noc su nas cekali na onom istom prosirenju. Nazor se popeh i svalih uz haldnu stranicu kamiona, otresajući led s promrzlih pantola sjetih se sijela po kucama, guzve po kaficima i kuletarica, pa se upitah dali ce to ikad opet doci?

[behar]

in reply to: Samo misli….. #424

Stara slika…….

Aksam pade jacija se sprema
Stara slika utjehu mi daje
Pa me pita sto me dugo nema
I sto nema one stare raje.

Gledam sliku rodnoga mi grada
A u sebi tugu velku tajim
Gdje su otac i mati mi sada
Sto u srcu ja ih svome gajim

A sa slike behar mi mirise
U daljini svjetiljke se pale
Sa munare ezan okujise
Uspomene sad se bude stare

Pred kaficem staro drustvo sjedi
Tiha pjesma ugodjaj im daje
Uspomeni nedam da izblijedi
Nikom nedam svoje stare raje

Neki sada nisu vise snama
A’l u srcu vazda ce ostati
Dusu mi je obavila tama
Gora mi je od svake bolesti

Daleko sam i to mi sad smeta
Dok mi slike u glavi se mnoze
Sva ljepota sa ovoga svjeta
Moj grad rodni zamjenit ne moze

Stara sliko dok u tebe gledam
Progutaj me mom me gradu vrati
Da sa rajom meraku se predam
Da zaustim kako si mi mati.

01-08-2007 **BEHAR**

[behar]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #423

Odlazim, Odlazim……

Najvjerovatnije (na zalost) nisam bio jedina osoba koja je bila u potpunosti zbunjena zbivanjima u bivsoj Jugoslaviji, Bosni i Hercegovini, pa i nasem gradu, pocetkom 1992 godine. Nisam ba mog’o skontati sto bi to neko dig’o ruku na moju familiju, moju raju i prijatelje, na mene – kad koliko sam ja znao nismo nacinili nikome nikakvog zla. Jednostavno nisam htio da prihvatim ono sto je bilo ocigledno, sto bi rek’o nas narod, ono sto se iz aviona moglo vidjeti.

Vjerovatno je to i galavni razlog sto me prvi ozbiljniji napad na Rogaticu zatekao u Sehinom kaficu. Sjedili smo uz sank i pili espreso, pricajuci o necem sasvim desetom, jer nismo mogli (ili nismo htjeli) vjerovati da je istina to sto se dogadjalo oko nas, pa o tome nismo ni razgovarali. Odjedanput se zacu snazan prasak granate, pa jos jedne, pa jos jedne. Pocelo je, viknu neko, i odmah nastade neocekivana panika. Oci kao da mi se otvorise, k’o da me prasak te prve granate probudio is nekog dubokog sna, i u sekundi svatih da vise nema zajebancije. Sjetih se da sam majku, nenu i tetku ostavio na Holucu u porodicnoj kuci i dadoh se u trk. Granate padaju a oko glave zvizde meci. Ulice su pune zbunjenog naroda i vecina ide ka sredistu grada, nasuprot mene. Trcim pored osnovne skole a masa raje dolazi mi u susret i neko od njih mi govori, Pucaju iz Seljana vracaj se nazad, nemas gdje tamo. Kontam kojom ulicom da idem da bih bio vise zasticen od granata i snajperskih hitaca(mada to i nije pravilo veliku razliku jer je pucnjava dolazila sa svih strana).

Naizad stigoh na Holuc i zatekoh moje na avliji, spremaju se da sjedu u tetkinog ficu da idu u stan na trgu. Nena blijeda ko krpa, drhce (zna ona sta je rat, zapamtila i prvi i drugi svjetski), tetka mi pruza kljuceve od auta, de ti vozi veli, a mama u rukama drzi tepsiju nepecene maslenice, nadosla je ispecicu je u stanu bogati, rece. Utrcah u kucu, zgrabih rusak u kome sam imao pripremljeno par konzervi, nesto garderobe i rahmetli babin pistolj, nek se nadje, kontam. Sjeli smo u auto ali fico nece da upali, prazna mu baterija. Ma kontam upalice on niz Houluc, nizbrdo je. Granate jos uvijek treste. Mati veli ne zatvorismo kapiju, cini mi se da ona jos uvijek nije svijesna o cemu se ovdje radi, pa nismo posli na teferic pobogu, odgovorih joj. Fico nije htio upaliti k’o uz inat. Stadosmo na mejdanu, pred Crvenjkovom kucom. Na brzinu smo izasli iz autai pa po uputama drugih, sakrismo se u podrum jedne od kuca u komsiluku. U tom podrumu je bio narod iz skoro cijele mahale. Niko nije nista govorio samo se moglo cuti tiho ucenje starijih zena, koje bi postajalo sve glasnije sto bi granate blize padale.

Kad se granatiranje smirilo i pucnjava stala, narod iz podruma se poceo razilaziti. Njih tri odose u stan a ja, po maminom naredjenju, se vratih kuci da vidim imali kakve stete i da zatvorim kapiju. Uci ce kakvo hajvance pa ce mi sve uhelaciti, veli mati. Huloc je bio pust, ili nikoga vise tu nije bilo ili se niko nije usudjivao pojaviti napolje.
Te noci sam se spustio do Gracanice pa onda koritom rakitinice do Zakule i onda do stana u zgradi koja se nalazila preko puta supermarketa, neki su je zvali Lepa Brena. Sledecih nekoliko dana granatiranje se nastavilo, nekad intenzivnije nekad malo slabije ali redovno. Onda je uslijedio poziv da se svi lojalni (drugim rijecima ludi) gradjani prijave u prihvatni centar u srednjoj skoli gdje ce biti zasticeni i postedzeni od bilo kakve opasnosti , dok se grad ne ocisti od zelenih beretki. Ne znam da li i koliko se ljudi dobrovoljno prijavilo ali mi smo ostali sa ostalim porodicama u zgradi.
Nekoliko dana posle toga, za vrijeme intenzivnog granatiranja, dok smo cucali zbijeni u podrumu, zacusmo galamu i korake oko zgrade. Dosli su, sta cemo sad? Prasak stakla ulaznih vrata na zgradi nam je rekao sve prije nego se zacuo drzak glas s vrata podruma; Brzo napolje (edit by webmaster) vasu ko ne izadje u roku od pet minuta bacamo bombu unutra. Napolje. Izbora nije bilo. Na izlazu iz podruma stajala su dva maskirana vojnika i udarali nogama ili kundacima puski svakoga ko bi prolazio pored njih. Prizor napolju je bio stravican, neke kuce oko zgrade su bile u plamenu a ispred zgrade potrbuske s rukama na ledzima je lezalo dvadesetak muskaraca. Zene i djeca su stajali na cosku zgrade nekih desetak metara nize. Medju njima primjetih i svoje. Oko zgrade u krugu se nalazilo tridesetak maskiranih (neki nisu imali maske) vojnika. Ubrzo sam se i ja nasao na zemlji. Posle toga se zacuo odjek rucne bombe u podrumu i vrisak jednog od civila. Sve se utisalo osim jauka ranjenika u podrumu, jecanja djece i zena i pucketanja zapaljenih muslimanskih kuca u blizini. Tada nam se obrati jedan od vojnika: Ako neko ima bilo kakvo oruzje neka ga odmah preda. Ici cemo od stana do stana i gdje nadjemo oruzje ubit cemo vlasnika na licu mjesta. Sjetih se pistolja u spavacoj sobi i iz sebi ne objasnjivih razloga dobrovoljno digoh ruku. Kad to spazi jedan od (ne maskiranih) vojnika, dize me sa zemlje i na ocigled prisutnih izvadi noz iza pojasa te ga stavi pod moju bradu. Znas li ti da je moj brat danas ranjen,sad cu te zaklati majku li ti tvoju, zaurlika. Zacuh jecaj moje majke koja je stajala kojih desetak metara odatle. Neces, povika drugi vojnik, i naredi mi da mu predam oruzje. Posao sam prema stanu a on me pratio. Penjuci se uz stepenice, okrenuh se i zatrazih mu cigaru(kontajuci da mi je poslednja). Dok mi je davao cigaru obrati mi se smirenim glasom i rece da me pozna i da se ne brinem poslat ce me s majkom u srednju skolu. Kad sam ponovo izasao iz zgrade, muskarci su jos uvijek lezali na zemlji dok su im vojnici vezali ruke zicom a zene su vec odavno otisle osim moje majke, nene i tetke, cekale su na mene.
Prvih nekoliko dana u skoli nije bilo puno muskaraca pa sam i ja vecinu vremena provodiou krijuci se u WC-u. Kasnije je jos dosta naroda dovedeno, mada sam ja izbjegavao da se pojavljujem osim ako nisam morao. Kad su organizatori ovog prihvatnog centra shvatili da nas ima i vise nego sto su planirali odlucise da nas potrpaju u kamione i autobuse i prebace na nasu teritoriju. Kisa je padala ili je nebo plakalo sluteci sta ce se desiti i dok sam se penjao na zastavin trotonac na zacelju kolone numpade mi pjesma Bijelog Dugmeta: Odlazim, odlazim, ostavljam te ali ne kao prije. Ovaj put zauvijek, sad placi jer vise nikad ti necu doc…………..

[behar]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #421

Ah taj sevdah, bas mi to dobro dodje, ali ne znam kad ga vise zelim, kad sam u crnjaku sto rece Twin Peaks il’ kad sam u dobrom raspolozenju….
Bilo kako bilo, koristim ga u redovnim dozama i sto vecim kolicinama…
Ne mogu “uprijet'” prstom ni u jednu pjesmu jer to nekako zavisi od drustva i raspolozenja al’ evo jedna koja se moze redovno cuti na repertoaru.

Zarasle su staze moje

Zarasle su staze moje
i sad one puste stoje
bijele ruze nema vise
pokraj staze da mirise

Stazama sam prolazio
kad sam dragoj odlazio
od kako se draga uda
ne prolazim vise tuda

Vec se staza ne poznaje
a i ruza uvela je
pod kojom sam cesto stao
dok sam dragu milovao

Staze nema, ruza vene
draga nije pokraj mene
ostala mi samo sjena
da se sjecam uspomena

[behar]

in reply to: S L I K E #265

[behar]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #264

Dervis i Smrt

Cetrdeset mi je godina, ruZno doba: covjek jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bijnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Mesa Selimovic

Davno procitah ovo grandiozno djelo Mese Selimovica i moram priznati da sam se tada pitao sta je to u stvari pisac htio reci, gore citiranim pasusom? Pokusavao sam razumjeti poruku ali mi nije islo od ruke, sve do danas. Danas, kad i sam prelazim to famoznu granicu, gdje za neke zivot tek pocinje a meni se cini sve daljim od mene, tek danas u potpunosti svatih o cemu se radi i stvarno je ocigledno. Vi koji ste prije mene presli ovu granicu ce te me razumjeti, a vama koji joj se primicete bih preporucio da budete strpljivi.

[behar]

in reply to: Samo misli….. #262

ponekad ovdje napisao:

Samo mislima izraziti osjecanja….
Ovdje mozemo pisati samo mislima… iznijeti svoja osjecanja… svoja sjecanja….

U Mislima….

Eto tako cesto, u mislima svojim,
Spustim se do grada sto u srcu gajih,
Ulicama setam, poznanike brojim,
Pozdravljam se s njima uvijek tako radih.

A ulice lijepe mirisu beharom,
Ja ljepote ove vidi mili Boze,
Ljudi nasmijani i sve je po starom,
Rahatluk se ovaj zamjenit ne moze.

Pa prodjem Holucem, tom ulicom malom,
Sto k’o neki cuvar Rogaticu gleda,
Najljepsi je brate u proljecu ranom,
Dusa mi se odmah sva u sevdah preda.

Kad kraj rijeke prodjem setalištem dole,
Kroz vene mi tada Rakitnica hrli,
Na klupama sjede oni sto se vole,
A sunce se sjajno tad sa Ljunom grli.

A kad aksam padne i sunce se skrije,
I svetiljke prve kad se palit stanu,
Od meraka velkog srce jace bije,
Rogatici tad je tesko naci manu.

Korzo kad ozivi raja kad izadje,
Cure se sredile gledat ih milina,
Tad dusa u picu prijatejla nadje,
I utjesi sebe rujnom casom vina.

Eto, tako cesto, u tu istu casu,
Natocim k’o nekad ovog rujnog vina,
U mislima odem ja u Rogu nasu,
Pa sam sebi kazem bas je bila fina.

20-07-2007 **BEHAR**

[Author]

Posts