[behar]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #893

“Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima
mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na
razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome
talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke
pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da
ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame
nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova
ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su
ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija
nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da
zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida
zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da
gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se
placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi,
raznjezeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj
neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A
kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti. ”

Mesa Selimovic

[behar]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #889

Nura

Znala je da dolaze. Znala je da dolaze ima šest mjeseci i nije brojala dane. Dani su se sami brojali. Čekala je na ovo više od sedam godina i spremala se. I bojala se da spremna nije bila. Midu, svog sina, nije vidjela više od pet godina, snahu više od sedam, a djecu nikad, osim na slikama. Kad su najavili da dolaze, a to je bilo za šest mjeseci, k’o da su je zatekli. K’o da dolaze sutra. Vrijeme brzo leti, mislila je. Ustala je sa kauča ipočela pospremati kuhinju. Od nervoze. Zapaljivala je već zapaljenu cigaru.

Prvo nije imao para, nekoliko godina, dok se nije snašao, a poslije nije imao vremena kad se snašao, razumjela je Nura amričke priče, mada u Americi nikad nije bila. Ali znala je da će doći, kad tad, ali će doći. Pripreme za doček su, zapravo, počele već sutradan. Treba okrečit, nove jorgane za djecu kupit, nakuhat hrane. Znala je dobro šta Mido voli, šta je volio. Vratila joj se volja za životom. Jel’ ranoza krečenje? Jest, ali nije za dogovor. Našla je majstora od četke i detaljno ugovorila datum. Stan će biti k’o nov, sedam dana prije njihovog dolaska. Ni pušit neće u stanu. Ide na balkon. Da djeci ne smrdi, razmišljala je. Proleti šest mjeseci k’o dlan od dlan i sad su se samo sati brojali do dolaska Mide i njegovih. I njenih. Novi jorgani, forange, stoljnaci, cvijeće na balkonu, sve je bilo uredno i spremno. Najradije bih ovih nekoliko dana ptišla da spava kod nekog drugog, da ne naruši ovaj red pospremljen za njih. Da počne kuhati još je rano, ali nije da se i frižider napuni. Rano je još za sve, ali bi najradije sad počela i ne bi stajala dok se oni ne pojave na vratima. Kupila je i dvije nove svilene košulje kod Kineza. Sebi inače nije ništa novo kupila ima pet godina. Ne treba joj. Da se djeca ne prepadnu, mislila je. Poslije je kupila i dvije suknje, pa dva dana prije dolaska zakazala kod frizera i trajnu da da. Eto, kak’a sam, trajnu nisam dala skoro deset godina.

Priprema za doček njenog sina Mide i njegovih kod Nure su trajale šest mjeseci. Najteže je bilo zadnja četiri dana pred njihov dolazak. Oka nije mogla sklopiti. Od kad joj je umro Ramiz, a ima tome četiri godine, nije više razmišljala. Njie htjela, al’ misli su same išle. Nije Mido mogao tad doći na dženazu ocu. Kaz’o je da mu nisu dali u firmi. Čim dođu, dobro, ne isti dan, nego sutra, idu na groblje. Volio je Mido oca više nego nju i bio vezan za njega. Tako je planirala, to bar može planirat, a ostalo nek oni sami odluče. Sve što je zamislila učinilo joj se neprikladnim, tako da je odustala od bilo kog plana. Nije tačno znala ni koliko ostaju, mada joj je Mido na telefon rekao, daće poslije malo na more, da djeca vide.

Sačekala ih je na aerodromu i rezervisala dva taksija. Jedan je malo, mislila je. Midu je odma’ prepoznala! Jest da je smrš’o i malo se uozbiljio, al’ je to onaj njen isti Mido, k’o daga je juče vidjela. Snaha se udebljala i sad se boji u crveno i trepće očima više nego nekad. Djece ne može da se nagleda. Djece njenog Mide. Samo da je ramiz živ da vidi djecu, mislila je i plakala, od sreće ili žalosti, nije znala, ali je plakala. Nisu tu noć sjedili dugo. Umorni od puta, svi su brzo zaspali. Nura je čekala zoru, ko zna koju tih dana. Osluškivala hoće li ko ustat da kafu pristavi, da doručak spremi. U stanu je bilo hrane ne za četiri gosta, nego za četrdeset, najmanje. I to kakve! Djeca valjda isto vole što i Mido.

Gosti su ustali oko dvanest. Kafa se popila, a Nura nije skidala oči sa unučadi, pa joj se učinilo da se zbog toga djeca osjećajunezgodno, te da je i ne gledaju, a od stida izmeću sebe pričaju američki. Znaju oni naš, objašnjavao joj je Mido, slabo govore al’ razumiju. Amerikanci su ti oni, moja stara. Nek su ti samo živi i zdravi, pa bili i Amerikanci, rekla je Nura. Nakon doručka svi su otišli. Djeca su pitala ima li neki restoran gdje se može pojesti hamburger i frnč frajz. Vratili su se kasno. Nura nije spavala i čula ih je, al’ nije htjela izlaziti iz sobe, da im ne smeta. Sutra je isto bilo. Pričala je malo sa Midom, uz kafu, i pokazivala mu na zidu slike koje je stavila, a koje je on slao iz Pensilvanije. Uz slike je bila i karta Svijetana kojoj je penkalom Nura povukla liniju od Pensilvanije do Sarajeva. Mido je pušio cigaru za cigarom, a snaha požurivala familiju da ne zakasne u obilazak grada. Vratili su se opet kasno. I opet je Nura čula al’ nije izlazila.

Sutra joj je uz kafu snaha pričala kako je ovdje sve prljavo i primitivno, a da kod njih u Americi toga nema. Mido je dodao da više nema stare raje, djeca su između sebe pričala američki i slušala neku muziku na ušima. Poslije su svi opet otišli. Sutra su rekli da idu na more, a snaha je dodala da će sa svojim roditeljima, koji su inače živjeli sa njima u Pensilvaniji, dogodine ići u Las Vegas, a ne u Bosnu, jer je ovo veliki primitivizam. Uspjela je na odlasku samo da Midi da kovertu s parama i da mu kaže, da te pare više trebaju njemu nego njoj. Posle je Mido vidio da su to bile parekoje je on njoj slao, a i nešto više. Na kraju su rekli da će se možda vratiti u Sarajevo na povratku, ako budu imali vremena. A očito da vremena nisu imali. Da je nebi zvali da ide sa njima, rekla je prije da neće ići, jer ne podnosi vrućinu i da za nju u ovim godinama nije more, te da se oni dobro provedu. Kad su otišli sjetila se da nisu otišli Ramizu na mezar, te je odlučila da sama sutra ode i sve mu ispriča. Nije im ni rekla da je do Ramiza zakupila sebi parcelu za grob i da se ne sikiraju, ako joj šta budde. Sjetila se posle da mnogo šta nije rekla, što je htjela. S jeseni, u Sarajevu brzo padne mrak, već oko pet. Sjedila je Nura u mraku pored otvorenog prozora i razmišljala o njenom Midi i njegovim. Mislila je kako je njima teško samima, negdje daleko u Pelsinvaniji.

Dalibor Bilić

Pročitah ovu kratku priču Dalibora Bilića, pa se odlučih da je postavim kao moj 100-ti post na ove naše predivne stranice i upitah se koliko li je samo majki k’o Nura po Bosni što čekaju na nas – njihove sinove?

[behar]

in reply to: Poezija #887

NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O

Skender Kulenovic

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
– kucni hajduci vukodlaci –
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem…

[behar]

in reply to: Poezija #824

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat kô sto ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke kô ce naci bolju?!
A majka vasa zemlja vam je ova;
Bacite pogled po krsu i polju,
Svuda su groblj vasih pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli sto je branit znase,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vase.

Kô pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u narucja sveta;
Zivite zato da mozete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece
Bolji su svoji i krsevi goli
No cvjetna polja kud se tudjin krece.

Ovdje vam svako bratski ruku steze –
U tudjem svijetu za vas pelen cvijeta;
Za ove krse sve vas , sve vas veze:
Ime i jezik, bratstvo i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat kô sto ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Aleksa Santic

[behar]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #811

Da li je to samo slučajnost ili sudbina ne mogu vam reći ali ću vam napisati par riječi o tome šta mi se desilo pa vi sami presudite. Naime, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i onoga što ja proživjeh, u životu (ili da potpuno ne puknem) su me održavale dvije stvari. S jedne strane vjera u Alaha dž.s. a s druge strane želja da ponovo vidim majku i ono što prisilno moradoh ostaviti iza sebe. Cijelo to vrijeme u misli mi se uvukla jedna pjesma koju sam znao tiho pjevušiti čak i najtežim trenutcima moje golgote a to je “Pamtim Još“ – Hanka Paldum.

I eto tako dragi Alah me sačuva pa i s majkom se sretoh nakon dugih pet godina ali u Rogaticu ne odoh sve do prije dvije godine, znači punih trinaest godina. Vjerovatno svi vi koji ste posle rata ponovo bili u Rogatici ćete se složiti sa monom da čovjek u glavi ima unikatnu sliku onoga što je ostavio pa kako se više primiće rodnom gradu pokušava da nađe i uporedi sve te svari sa slike sa stvarnošću i u tom procesu se polahko gubi i zbunjuje.

Spuštajući se sa Stjenica prema Rogatici, vozio sam što sam sporije mogao i punio dušu (moj lični akumulator), sa što više energije, udišući prošlost punim plučima. Činilo mi se da poznajem svaki kamen i svko drvo dok se prisjećah davnih vremena i izleta sa meni dragim licima. I baš dok se primicasmo Kovanju i tada zapuštenom komadu zemlje na kom moj rahmetli babo nekad napravi vikendicu i sredi ga po svom samo za čejf i akšamluke, sa radija u autu, me k’o rukom dotače poznata melodija te iste pjesme na koju se oslanjah k’o na vjernog prijatelja za vrijeme stradanja po srpskim logorima.

Prvi put nakon trinaest godina sjedim na SVOM komadu zemlje i sa SVOJOM majkom pijem kahvu iz termoske dok mi ugođaj upotpunjava pjesma sa radija.

PAMTIM JOŠ

Prolazi moja mladost,
Dolaze druga vremena,
Ono što je nekad bilo,
Toga sada više nema.

Ali pamtim još,
One livade, one rijke,
One šume i puteljke, Ref x 2
Staru majku dok se smije,
I ognjište dok me grije.

Sad imam što sam htjela,
O čemu sam nekad snila,
Trebalo bi da sam srećna,
A ja sam to nekad bila.

Ref x 2

Došli su novi dani,
Drugim se životom živi,
Uzela sam što sam htjela,
Drugi mi nisu krivi.

Ref x 2

Hanka Paldum

[behar]

in reply to: Samo misli….. #810

Majka….

Gledam staru majku,
Dok drhtavom rukom,
Kahvu nam razljeva,
I pitam se čime,
Lice njeno zrači,
K’o da sunce žarko,
Na čelu joj drijema.

Ona k’o da znade,
U mislima mojim,
Šta to sada lebdi,
Šta mi dušu grije,
Pa mi veli sine,
Dobro si mi doš’o,
Ima majka s kime,
Kahvu da popije.

I dok sunce rano,
S istoka daleko,
Na terasi našoj,
Zadnje sjene briše,
Ja napunim pluća,
Bosnom ovog jutra,
Na majkinu ljubav,
Sad mi sve miriše.

Čuvaj mi se stara,
Nemoj srkletiti,
Jesen tvog života,
Nek ti zlatna bude,
A dok ti je sina,
Makar i daleko,
Tebi majko ništa,
Neće zafaliti.

**BEHAR**

[behar]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #809

BRIJANJE MOZGA

Prošlo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije nekoliko dana saznao pravu istinu o tom događaju. Sve do tada sam mislio da je Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i poslao ga nekoj drolji.
E, pa nije bilo baš tako.
Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan Dardić, koji već godinama počiva na požarevačkom groblju. Kako li se Vinsent zatekao baš u toj brijačnici ostaje poma¬lo nejasno, ali postoje neke indicije da je mahnuo dva-tri pića u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi pomislio kako se nešto u njihovim životima može promijeniti jednostavnim brija¬njem (ili šišanjem), da je popio još dva “zvekana”, pojeo tripice i, ne plativši, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)
Ostalo mu je taman toliko para da kupi flašu konjaka i da se obrije…
Gazda Drago je bio zauzet šišanjem druge mušterije, pa je riđu bradu prepustio svom šegrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije britvom počeo fazonirati Van Gogove zulufe – tad ga je posjekao. Van Gog je jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali šljagu; Ramo se sagnuo, a šljaga je završila na Gogovoj glavi.
Slijedila su izvinjenja i po čaša konjaka i sve je bilo izglađeno, ali je Ramo, dotjerujući drugi zuluf ponovo recnuo mušteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet je slika bila ista – šljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet izvinjenja, opet piće…
Ramo je već poprilično bio nervozan i tom stanju, pri pokušaju da više ništa ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!
Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao: “Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali.”
Možda vam ova priča zvuči suludo, ali takav je i život, pa i ja zapravo ne znam zašto sam je uopšte pričao.
Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (čiji naslov nije vri¬jedan pominjanja) autora (čije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je uspio u nemogućem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i četrdeset stranica u kojoj nema nijedna suvis¬la, gramatički ispravna rečenica!
Nasumce šaram pogledom i nalazim: “Ferid je bio uporan da abortira, iako je ona željela dijete.” (Kako ćeš, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam znaš da to može biti opasno u tvojim go¬dinama, a i da ne govorimo da je to velik grijeh.)
“Trideset mi je godina, dopadljiva i muževna izgleda, moderno odjeven, mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno ženama.” (Ovako nešto čak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)
Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije koja ima problema s matematikom, pa se boji da će joj to onemogućiti upis na Pravni fakultet (?!): “Vježbali su mate¬matiku i narednih dana, ali nisu više reskirali da kod nje održavaju intimne odnose, nego su to činili kod njega kada je bio sam,” (Ja sam često sam, a tada, kad “održavam intimne odnose”; to zovem – drkanje.)
Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatički ispravne rečenice – upravo sam naletio na jednu:
“Sakiba F. je bila iz Ilijaša.” (Mašala!)
“Miralem Pekmezhodžić se osjećao savršeno dobro u trenutku dok se je u rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojačko Goblenović.” (E, jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmišljam, ali ću vam, uz pristojnu nadoknadu, ustupiti na čitanje -i psihijatrijsko promatranje – ovaj “rad”.)
Dosta! Što je dosta – dosta je!
“Glupost je najzaraznija bolest”, pisao je jedan od ideologa hipi pokreta, Jerry Rubin, pa s gađenjem ispuštam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i rečenice Jacka Kerouaca: “Perut je prvi znak ludila”, i idem pred ogledalo, prstima češljam kosu – pa, i nisam toliko lud.
Zvoni telefon:
“Je li to stan Darija Džamonje?”
“Nažalost, nije. Ali govorite s Dariom Džamonjom.”
“Htjela bih…”
Pravim se da se sjećam o kakvom je dogovoru riječ, a u obri¬janom mozgu se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: …1979. godina, dernek u “Šetalištu”, izašla mi prva knjiga, na prvoj strani me “prekrstiše” u Dano, ali, baš me briga – ja sam Pisac…
…2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanović najavljuje da će “pročitati” moj roman, a publika plješće i izmjenjuju poglede: “E, jebo me bog ludi, ko me nagovori da dođem?”
Biban (ne čita), jer ga zna napamet: “Ubiću se! Ah, neću.” To je početak i kraj.
…1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kćerka, Nevena, pri predstavljanju kaže da joj je tata Pisac…
… isti dan, isto veče, njena učiteljica me pita:
“Nevena kaže da ste pisac, ali šta vi, ustvari, radite?”
… godina ova, dva sata je po ponoći, zove me kćerka i pita:
“Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?”
“Smiješ, kako da ne smiješ, sine. Ali, nemoj.”
“Pa, šta ću napisati, tata?”
“To!”
“Šta, tata?”
“To što si sad rekla. U toj rubrici “zanimanje” napiši – Tata.”
“Mogu li dodati da ga volim?”
“Možeš, ako me voliš više nego ja tebe.”
“E, pa, onda mogu.”

* * *
Tri sata je ujutro, nema šanse da mi san poklopi oči, idem u kupatilo, prstima češljam kosu – mnogo je više peruti.

(Dario Džamonja)

[behar]

in reply to: Poezija #808

UTJEHA OČIJU

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, k’o u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, k’o odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Antun Branko Šimić

[behar]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #807

Književniku

ZIJI DIZDAREVIĆU
ubijenom u logoru Jasenovac 1942

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih prića, i o strašnom kraju koji te zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kom još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim rodnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudsom liku? Jesu li slični onima što su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bezpovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: „Crni su im konji, crne potkovice“.
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim stranicama i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dimu rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinstvu i ono bez prestanka niče, cvijeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote, kroz koje sam prolazio, ali korjen je ostajao, životvoran i neuničtiv, i pod sunce ponovo isturao svju nejačku zelenu klicu, svoj bajrak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim lice. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stješnjenom svijetu, sluti ih po hladnoj jezi, koja im je predhodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo….. Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš….

Branko Ćopić

[behar]

in reply to: Da se ne zaboravi….. #676

JEDAN DAN ( ŽIVOTA )

Negdje oko četiri posle podne, otvoriše se vrata sobe u kojoj smo bili smješteni, i tako zatečeni iznenadnom posjetom, zaustavismo oči na srpskom vojniku koji naizgled uzbuđen reče:“Pokupite sve svoje stvari i izadžite vani. Došlo je vrijeme, idete u razmjenu“. Nisam bio siguran da li je ovo bila dobra ili loša vijest, ali mi je nešto govorilo da Rogaticu neću vidjeti dugo vremena. Jedan po jedan postrojili smo se u dvorištu poljuprivrednog dobra nedaleko od poznatog Partizanskog Groblja u Rogatici. Ispod oka sam gledao iscrpljena lica zarobljenika, ljudi koji djele moju sudbinu. Nisu to više bila lahko prepoznatljiva, nasmijana lica koja sretah po čaršiji i kafićima, nasuprot, bila su to zabrinuta već duže vremena ne brijana, utučena lica, lica ljudi bez nade i vjere da će dočekati sutra.

Prije nego smo sjeli u autobus rogatičkog Tehnotransa, objašnjeno nam je da ćemo biti prebačeni na „našu“ teritoriju, gdje ćemo se sastati sa familijama, za koje nismo čuli ništa već tri sednice. A Rogatica, pomislih, čija je to teritorija? Pa ja sam ovdje rođen, ovdje živim već dvadespet godina! Čija je onda ovo teritorija, ako nije moja? Pomislih a’l ne upitah. Bilo nas je tridesetak. Sa nama i dvije žene. U pratnji pet- šest vojnika (svi iz Rogatice) i jednog policijskog golfa, krenuli smo u pravcu Gučeva. Još uvijek je bio dan i iz autobusa se moglo tačno vidjeti gdje su nekad bile muslimanske kuće i naselja. Nije ih više bilo, samo zgarišta. Uz put su nas, mašući sa tri prsta, pozdravljali djeca i žene. U autobusu se mogao čuti šapat zarobljenika koji su postavljali pitanja i odmah odgovarali na ista, hrabreći se kako će sve biti u redu. „Šta misliš gdje nas vode“? „Sigurno će nas ostaviti u Olovu“! „Možda nas prebace na Kladanj“? „Ma jok bolan Olovo je bliže“. „Da nas neće pobiti“? „Da su nas htjeli biti mogli su to uraditi i u Rogatici“. A ja sam šutio. Šutio i mislio o svom rahmetli babi. Kontah, blago njemu, umrije na vrijeme.

U akšam stigosmo do Vlasenice. Iznenadi me da su pojedini dijelovi, na očigled pustog grada, imali gradsku rasvjetu. U Rogatici već duže vremena nije bilo struje pa se oči navikle na mrak. Dugo smo stajali pred policijskom stanicom u Vlasenici, što me jako brinilo. Izgleda da nije baš sve išlo po planu ili je možda sve to i bilo dio plana? Napokon vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo dalje. Napolju se više ništa nije vidjelo. Nervoza i neizvjesnost su počeli da rastu. Niko nam ništa nije govorio. Gdje nas vode? Nakon petnestak minuta vožnje u nepoznatom pravcu autobus se neočekivano zaustavi. Uzalud smo pokušavali vidjeti gdje se nalazimo, oblaci te noći nisu dozvoljavali mjesecu da nam pokaže put. Neko od iskusnijih reče: „Ovo mora da je Tišće“. Meni je to malo značilo, nikad čuo, nisam znao gdje smo. Šaputanje u autobusu prekide bučna rasprava vani i nekoliko pucnjeva. U meni, odjedanput, k’o kad prevrneš pročitanu stranicu knjige, osjećanje izgubljenosti preraste u strah i neizvjesnost. Prednja vrata autobusa se otvoriše, praćen jakim smradom jeftine rakije, u autobus uđe četnik. K’o iz ratnih filmova, širi nego duži, s dugom kosom i zapuštenom bradom, okićen redenicima preko prsa i šajkačom s kokardom na glavi. Teško se nama, pomislih. Šetajući autobusom promatrao nas je potkrvavljenim očima. Čitao je imena sa spiska na koja smo morali odgovarati u znak prisutnosti, a kada je završio, nekome je naredio da dotjera bager.

I nakon dužeg čekanja, na našu sreću, bager se nije pojavio. Vojnici iz pratnje uđoše u autobus i krenusmo. Krenusmo nazad. Niša od razmjene. Vozimo se već pola sata. Niko nam ništa ne govori. Kada se autobus zaustavio naređeno nam je da izađemo vani i da se postrojimo. Pred nama stravičan prizor. Okružen malim potokom s jedne strane i crnogoričnom šumom sa ostale tri duboko u nekoj kotlini nalazio se hangar. Jako svijetlo reflektora je obasjavalo ulaz nasuprot kojeg se nalazio bunker sa teškim puškomitraljezom uperenim u vrata hangara u kojem je bilo oko četiri do pet stotina zarobljenika, uglavnom žene, djeca i stariji a na dnu hangara je bilo desetina mlađih muškaraca. Nakon izvjesnog vremena došlo je nekoliko vojnika da nam poželi dobrodošlicu u logor Sušica. Imali smo sreće, dobili smo samo po jednu porciju batina. Iako fizički izmoren, gladan i psihički iscjeđen tu noć nism mogao zaspati. Ne samo zbog toga što je betonski pod na kome smo sjedili bio ravan zamrzivaču nego većinom zbog vriske silovanih žena i jauka nesretnika sa dna hangara. Vojnici su kroz cijelu noć upadali i odvodili uglavnom mlađe žene a usput bi otišli do dna hangara i mlatili muškarce do bezsvjesti.

Nama je rečeno da ćemo idućeg dana nastaviti naše putovanje ali jutro nikako da dođe. Noć godina. Kada je konačno svanulo i zapjevali prvi pjetli nada se počela polahko vraćati. S nadom izčekivanje. Trzali smo se na svaki zvuk koji je dolazio s vana, misleći da nas traže. Samo da odemo iz ovog pakla, što prije i što dalje. Konačno, vrata se otvoriše i pojaviše se vojnici iz pratnje. Blještavost dnevnog svijetla nam je na trnutak zatvarala oči dok smo jedno po jedno ulazili u autobus. Ubrzo smo krenuli i nakon neduže vožnje prošli smo pored onog mjesta gdje sinoć čekasmo bager. Nismo se zaustavljali. Ali u Šekovićima jesmo, i u Kalesiji i kod Zvornika i kod Janje i u Bjeljini ma skoro na svakom punktu. Naoružani vojnici bi ulazili u autobus i gledali na nas k’o na pse uličare, nazivali nas pogrdnim imenima, pljuvali a ponekad nekoga i udarili. Uz put su se mogli vidjeti poznati prizori, iako nikada nisam išao na to stranu, znao sam koje su (bila) muslimanska naselja. Već odavno nam je bilo jasno da ne idemo na „našu“ teritoriju. Nema od tog ništa.

Negdje oko četiri poslepodne, autobus se zaustavi, u dvorištu nečega što bi podsjećalo na poljuprivredno dobro ili salaš. Uz nekoliko manjih objekata i garaža punih traktorima i drugim poljuprivrednim mašinama, su se nalazila dva veća hangara. I sve dokle je oko moglo vidjeti ničega više nije bilo. Nigdje brda ni šume, ni kuće, nigdje ništa. Samo poljane pune neobrađenih žitarica. K’o da smo došli na kraj svijeta. Nikada prije nisam imao priliku da budem na salašu, pa me čudilo što su hangari ograđeni, preko dva metra visokom, bodljikavom žicom? A onda, k’o da mi neko pokaza, krajićkom oka ugledah neke ćelave ljude, hodaju unutar žice. I ne primjetih „vojnike“ okupljene ispred autobusa, dok nismo počeli izlaziti. Silazeći s autobusa smo morali proći kroz koridor vojnika i postrojiti se uz zid jednog od hangara, dok su nas vojnici udarali nogama, rukama, puškama, ma čime su stigli. Bila je to dobrodošlica u pakao Batkovića.

Ovo su samo dvadesetčetiri sata iz mog života, koji me još uvijek, petnaest godina kasnije, bude u gluho doba noći.

31-08-2007 *BEHAR*

[behar]

in reply to: Sjecanja – Uspomene – Anegdote #675

Ženo ne melji…..

Rogatičani su poznati po tome da uživaju u finom društvu, muzici a Bogami i akšamluku. Tako je po Rogatici bilo nekoliko poznatijih kafanica u kojima bi se okupljala raja i uz fino meze i laganu muziku do nekih doba razglabali o svakodnevnim važnim i nevažnim temama. Vodile bi se burne rasprave u vezi sporta, posla, politike a ponekad bi se doticale i neke privatnije teme s namjerom da se neko dobronamjerno izprovocira ili da se na nečiji račun društvo nasmije. Jedna vrlina/mahana (u zavisnosti s koje tačke gledišta se posmatra) je ista za sve te rogatičke akšamlije a to je da kad se jednom počne pijuckati onda se ne ide kući dok kafane rade. E, nekim od njih, ni to nije bilo dovoljno, nego bi posle svega pozvali društvo kući na kahvu (a uz kahvu da se još poneka popije).

Tako je nastala i ova, kažu istinita, anegdota koju sam ja još kao dječak čuo od mog rahmetli babe. Naime, sastalo se jedno od tih društava, onako posle posla, odmah iza tri sahata, da popiju po jednu pa će kući. Međutim, ta „po jedna“ se pretvorila u po dvije – tri, pa kad su konačno odlučili da idu kući uz put naiđoše na drugu kafanu pa vele: „Ma hajde i ovdje ćemo još po jenu“! I tako se to, kao i obično, razvuklo do „u neka doba“ da bi se na kraju noći jedan od prisutnih ponudio društvu da idu kod njega na kahvu, što su ovi bez razmišljanja prihvatili.

Kad su se pojavili domaćinovoj kući, onako u pripitom stanju, njegova žena im se i nije nešto posebno obradovala, znajući da bi je mogli bihuzuriti dugo u noć. Domaćin odmah s vrata reče ženi da pristavi kahvu a on donese piće da se popije još po jedna. Nezadovoljna supruga je počela rondati, onako meljući kahvu na ručni mlin. Kad je to prigovaranje domaćinu dodijalo htio je pokazati društvu da je on gazda pa će ti onako ljutito ženi:“De Bogati ne melji više“, što je značilo da prestane prigovarati. Sjedili su oni neko vrijeme a žena ne donosi kahvu, tek će ti domaćin priupitati:“Ženo, šta je s tom kahvom?“ a ona mu odgovori: „Pa rek’o si mi da ne meljem i ja ostavila mlin“.

Imena sudionika ove anegdote stvarno ne znam, i ako se neko prepozna zamolio bih ga da mi ne zamjeri, jer sam ovo napisao samo da bih sačuvao jedan mali dio iz života rogatičke čaršije i njenih ljudi.
_________________

[behar]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #674

Tek kad počnem pričati (pisati) o prošlosti, skontam kako je to davno bilo, pa me obuzme neko čudno osjećanje ponosa i straha – ponosa na svoju prošlost, tradiciju, kulturu a strah me da ne zaboravim, jer zaboravit se ne smije. Bilo je tu i dobrih i loših iskustava mada ova lošija više pamtim, vjerovatno zato što bole i ne daju mira, redovno se nepozvana vraćaju da me podsjete a možda je tako i bolje.

Ova druga, prijatnija, ugodnija, oko srca toplija iskustva, se moraju nečim dotaći i probuditi da bi se pojavila i uljepšala trenutak a ponekad i cijeli dan. Eto tako večeras, prelistavajući moju ličnu kolekciju dragih mi pjesama, dotakoh jedno od tih lijepih životnih iskustava. Vratih se u davnu ’82-gu kad završih osnovnu školu ili koji mjesec ranije. Ekskurzija. Prvi put da idem od roditelja i to na pet dana. Iako željno izčekivano, putovanje primih sa određenom dozom nevjerice i nestrpljenja.

Negdje trećeg dana putovanja, pošto smo imali dugo da se vozimo, da ne bi spavali u autobusu a onda naveće bihuzurili narod po hotelu, učitelji organizovaše „Mali Šlager Turneje“. Mogao se prijaviti ko je htio da na mikrofon u autobusu nešto otpjeva a glavna nagrada je bila velika čokolada kad stignemo na odredište. Budući da sam uvijek bio pomalo stidan, ja se ne prijavih, mada me raja prozivala. Kada su svi otpjevali pristupilo se glasanju i proglašenju pobjednika da bi mene posle svega učitelj, na prozivanje raje, natjerao da nešto otpjevam.

Zatečen situacijom, prilazeći prednjem dijelu autobusa, moradoh na brzinu donijeti odluku šta da pjevam! Sjetih se riječi stare narodne, uzeh mikrofon pa zapjevah:

NE KLEPEĆI S NANULAMA

Ne silazi sa čardaka,
I ne pitaj gdje sam bio,
Zašto su mi oči plačne,
Zbog čega sam suze lio.

Stajao sam kraj mezara,
I umrlu majku zvao,
Nosio joj dar od srca,
Ali joj ga nisam dao.

Ne klepeći s nanulama,
Kad silaziš sa čardaka,
Sve popmislim, moja draga,
Da silazi stara majka.

Kasnije je vozač autobusa, Nusret Makaš, pričao mom babi kako je bio pravo iznenađen i pjesmom i izvedbom. Za nagradu sam dobio sladoled od razrednog starješine, ali me zato ostatak ekskurzije raja stalno proganjala „De nam ba jednom onu tvoju“.
_________________

[behar]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #672

MOST ZVANI ČEŽNJA

Dok ovo pišem, pred oči mi izlazi jedna karikatura koju sam davno vidio u nekim davnašnjim novinama: dvojica staraca stoje na suprotnim stranama ulice, između njih nepregledna rijeka automo¬bila, a oni se dovikuju:

“Prijatelju, kako si ti prešao ulicu?” “Nikako. Rodio sam se na ovoj strani.”

Ova karikatura je tužna stvarnost u Sarajevu, gdje je Vrbanja most podijelio grad i postao živa ilustracija čudovišnog i, normalnim ljudi¬ma, nezamislivog projekta, da se cijela Bosna i Hercegovina podijeli po “etničkim granicama” u “etnički čiste cjeline”.

Ljudi koji su imali prijatelje na Grbavici, sarajevskom naselju na lijevoj strani rijeke Miljacke, koje se od početka rata našlo u četničkim rukama, lake duše su mogli zaboraviti na njih; ljudi koji su imali rodbinu u Americi, Australiji ili na Grbavici, mogli su se nadati da će prije i lakše vidjeti one iz Amerike i Australije nego one s Grbavice; ljudi koji su jednog (kao i svakog dotadašnjeg) dana otišli na posao na desnu stranu rijeke ili su se taj dan malo duže zadržali s prijateljima u kafani, ostali su gdje jesu – odvojeni od porodica, bez prebijene pare u džepu, u jednim pantalonama i košulji – izbjeglice u gradu u kojem su rođeni.

Nije da nismo imali nikakvu sliku o životu na “suprotnoj strani”. SRNA – nacionalistička srpska televizija s Pala, svakodnevno je emitovala emisije o “idiličnom životu” u srpskom Sarajevu.

Dok su hiljade i hiljade Sarajlija, u pauzama između teškog gra¬natiranja i prolaza kroz “snajperske aleje”, pretraživale parkove u potrazi za bilo čim što bi moglo poslužiti kao hrana: brezovim lišćem, koprivom, maslačkom, lipovim cvatovima ili puževima, SRNA je prikazivala prepune pijace na Grbavici (što i nije bila lažna slika, jer je devedeset posto pomoći namijenjene zatočenim Sarajlijama završavalo u četničkim rukama) i “srdačne” dočeke “oslobodilaca” iz Crne Gore i Srbije, s šubarama i kokardama na glavi, s kamama za pojasom, koji su, ko biva, došli da brane ono što je “njihovo”. (Koliko je to bilo “njihovo”, najbolje govori podatak da ih je desetine zarobljeno kada bi pijani, ne poznajući grad, zalutali u naše linije.)

Sredinom ljeta su započele prve razmjene građana. Podvlačim građana, jer se nije radilo ni o kakvim ratnim zarobljenicima, nego o običnim ljudima. A koji su se zatekli (ili rodili!?) na “pogrešnoj strani”.

Sve koji su prešli Vrbanju, taj “most zvani čežnja”, dočekivali smo kao da su ustali iz mrtvih i nestrpljivo propitkivali o sudbini drugih, rodbine ili prijatelja.

Tako je bilo i kad se Mahir jedno jutro pojavio u prostorijama fudbalskog kluba Sarajevo. Iako je vladala teška oskudica i svaka njemačka marka (koja je već postala uobičajeno i jedino sredstvo plaćanja) bi se dvaput okrenula u ruci prije nego bi se potrošila, Mahirov sto je u času bio pretrpan pićem.

Mahir se smijao: “Stanite malo, raja. Daj piće svima na moj račun!”

To je bilo krajnje čudno, jer smo znali da “sretnicima” koji su prelazili nije bilo dozvoljeno da iznesu bilo šta od vrijednosti – čak su i žene svih dobi bile izvrgnute “ginekološkim pregledima”.

Onda je Mahir ispričao svoju priču…

Stanovao je preko puta Majmunovićeve mesare na Grbavici. (Majmunović je bio najpoznatiji i najbogatiji mesar u gradu, Srbin).

Muslimanima, tako i Mahiru, bilo je zabranjeno kretanje po ulici i nisu bili na spisku za prehranu, ali je Majmunović, sada u maskirnoj uniformi umjesto mesarske kecelje, i sa kalašnjikovim u rukama, skoro svako jutro nogom lupao na Mahirova vrata i “pri¬jetio”: “Otvaraj balijo, dok ti nisam razvalio vrata!”

Mahir bi otvorio, a Majmunović bi ušao i dalje psujući na sav glas.

Onda bi Majmunović iz ranca izvadio hranu, ponekad flašu ra¬kije, cigarete, kafu… Sjedili bi i pričali o ludilu oko njih, pušili i pili, ka što je i red, samo što bi Majmunović povremeno dreknuo: “Vadi pare ili ću te zaklati! (edit by webmaster) ti (edit by webmaster) balijska, znam da si ih negdje sakrio i neću se smiriti dok ih ne nađem!” Tek toliko da komšije, četnički doušnici, mogu čuti kako revno obavlja svoju dužnost maltretiranja i ponižavanja Muslimana.

Sve tako do jednog jutra kada je mesar, kao i obično, zalupao na vrata, ali ovaj put u pratnji orijaški građenog mladića u uniformi opasnog izgleda.

Mahir, koji je bio košarkaški sudija, prepoznao je mladića kao igrača lokalnog košarkaškog tima Ilidža, a i mladić je prepoznao njega.

“Sudija, daj pare, zlato, sve – da ni slučajno nisi šta zašlepao!”

Bio je smrtno-ledeno ozbiljan i Mahir je izvadio svu svoju ušteđevinu (par hiljada njemačkih maraka) i ženin nakit, pa čak skinuo i burmu s prsta.

Mladić se malo premišljao nad burmom, a onda je i nju strpao u plastičnu kesu, naglasivši: “Vidjećemo se mi još, sudija…”, što nije zvučalo nimalo ohrabrujuće za Mahira.

Nedugo poslije toga, na mostu Bratstva-jedinstva (koje li ironi¬je!), Mahir se našao u grupi za razmjenu, koju je vodio onaj isti mladić.

Kad je na Mahira došao red, prišao mu je i predao mu onu istu plastičnu kesu: “Sve je tu, ne moraš brojati, sudija. Neka ti je Bog na pomoći.”

Mahirova priča nas je sviju duboko dirnula i obradovala, jer nam je dao nadu da će u ovome što se dešava ipak čovjek pobijediti životinju u sebi i da će život, uprkos svemu, teći dalje.

Nažalost, ovo nije jedina priča koju nam je Mahir ispričao…

Svi smo znali ili sjećali se Iris. Bila je jedna od najljepših djevo¬jaka u gimnaziji.

Završila je stomatologiju, neko vrijeme radila u bolnici, a onda se udala, pa kako joj je muž bio iz jedne od najbogatijih i najpoznatijih sarajevskih porodica, uskoro je otvorila privatnu zubarsku ordinaciju, imala predivnu djecu i nesreću da je Srpkinja udata za Muslimana.

Već prvi dan rata muž (kao i mnogi drugi ugledni i bogati Muslimani) uhapšen je zbog “zločina” što je Musliman i odveden u jedan od logora, a da nesreća ne dolazi sama, potvrdio je sticaj okolnosti da je “komandant” kvarta u kojem je Iris živjela bio Bozo Debelnogić, kreatura koja je prije rata imala podebeo policijski dosje i, između ostalog, četiri godine provedene u zatvoru u rodnoj Zenici, zbog silovanja.

Mahir je pričao da je Božo prvo pokušao kod Iris “milom”: obećao je da će joj osloboditi muža iz logora i da će nju i djecu pustiti da idu gdje hoće.

Bio je odbijen s gnušanjem.

Nije mu puno i dugo trebalo da promijeni ćud – flaša rakije.

Prvi ju je on silovao, a onda njegovi “vojnici”. S tim što im je on naredio da pored kreveta svaki od njih ostavi sto njemačkih maraka za silovanje.

Nije mu bilo dovoljno što se sve to dešava pred očima Irisine užasnute djece, nego je okupio i sve komšije Muslimane da gleda¬ju tu životinjsku orgiju.

Urlao je: “Gledajte, (edit by webmaster)! Onda ne pričajte da srpski vojnik ne plaća sve što uzme!”

Pare je, naravno, poslije pokupio, a šta je dalje bilo s Iris i njenom djecom… neka im je Bog na pomoći!

Znam da ima ljudi koji sumnjaju u vjerodostojnost svjedočenja iz ratnog pakla Bosne i Sarajeva, ali ja s njima nemam šta da pričam, samo ih stavljam pred ispit savjesti: ako su povjerovali prvoj priči, zašto ne i drugoj?

Ako su spremni vjerovati samo jednoj od priča – nisu položili ispit.

(Dario Džamonja)

[behar]

in reply to: Poezija #671

Ne vjeruj…
________________________________________
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime –
Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša
Tamo, gdje u grmu proljece leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se cvršce,
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršce,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna
Niti mari, draga, da stihove piše

Aleksa Santic

[behar]

in reply to: S L I K E #612

PiTaRIsToK – bas ti hvala na postavljenim slikama, nazalost narod se uglavnom okuplja na dzenazama. Moram priznati da ne mogu prepoznati bas svu raju na slikama ali je jako lijepo vidjeti poznata lica. Nadam se da ce biti jos slika uskoro.

[Author]

Posts