[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1683

Slika3: Zihnije Skaljica mladji sin
Slika4: Hari Sokolovic

[behar]

in reply to: Komentari vijesti #1640

Odlicno WEB – samo naprijed.

[behar]

in reply to: Vicevi #1584

:laugh: :laugh: :laugh: :laugh: :laugh: Dobar, Dobar pravo!

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1579

1. Mustafa Avdicevic
2. Haso Suvalija i Huso Krajina

Rodjak, imas li kakvo teze pitanje? Mahsuz selam za sve Lihice sirom svijeta.

[behar]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1578

Najljepse zelje i mahsuz selam i od mene, a para ce ako-Bog-da biti, jako si “probeharo”.

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1523

Foto 1: Sajka???
Foto 2: Misko Salan

[behar]

in reply to: Sjecanja – Uspomene – Anegdote #1489

Dobar dan, izvolite…..

Rogatica, čaršija da se pamti, je imala toliko divnih karektiristika da bi se o tome moglo, a bogami i trebalo, pisati satima i opet bi ostalo nešto nespomenuto. Na žalost, rekoh imala, sada više nema, ali to ne znači da bi se to trebalo i zaboraviti. Dosta toga se izgubilo kao što se izubi i onaj dobri, pošteni, svakodnevni rogatičanin, izgubi se voljom drugih.

Jedna od tih divnih karakteristika Rogatice je u svakom slučaju bio i rogatički sport. Komotno se može reći da nije bilo insana na čaršiji a da nije bio na jedan ili drugi način umješan u tadašnja sportska zbivanja u gradu. Bilo da je bio samo navijač, kažem samo navijač mada se u dosta slučajeva dešavalo da upravo ti „samo navijači“ pobjede utakmice svojom podrškom, ili je neko iz uže porodice zastupao boje nekadašnjih „Rogatičkih Mladosti“(KK,FK,RK,OK).

Ja lično sam ponosan da sam bio dio tih sportskih zbivanja braneći boje OK Mladost-i nekih desetak godina. Rado se sjećam vremena provedenog na treninzima i utakmicama, tim više što sam imao sreće da to vrijeme provodim u društvu predivnih osoba.

Eto i ova kratka anegdota je iz tih meni jako dragih, bezbrižnih vremena. Naime, bilo je to jedno od mnogobrojnih gostovanja OK Mladosti ali ovaj put nam biješe prvi put da idemo u Trebinje, tako da niko nije tačno znao gdje je dvorana u kojoj treba da igramo. Nebo se otvorilo. Kiša tako jako pada da odskače od asvalta po trideset centi. Nigdje žive duše, a mi ne znamo gdje treba ići.

Na par mjeseci prije toga ja sam se zaposlio kod rahmetli Salima Tantule u „Borcu“. Prvo što sam naučio od Salima bješe kako biti ljubazan prema mušterijama, tako da sam iz dana u dan ponavljao jedno te isto, kad bi neko uđi u radnju:“Dobar dan izvolite……“.

I tako mi razglabamo i nagađamo, u tehnotransovom minibusu, negdje u p’o Trebinja, gdje bi mogli ići, na koju stranu, da nađemo dvoranu, kad ono k’o grom iz vedra neba eto ti ulicom starijeg čovjeka ide prema nama. Sa njim, sudeći po godinama, unuk. Skupili se ispod nekog starog kišobrana koji im, ako ćemo pošteno, više smeta nego što ih štiti od kiše. Kako sam ja sjedio naprijed do šofera, odjedanput svi zagalamiše na mene da upitam za direkcije prema dvorani. I tako oni prilaze prema minibusu, ja polahko otvaram prozor, da ne pokisnem. Čovjek vidjevši to skont’o da ću ga nešto pitati, pa onako na pola mokar, stade pored nas a ja ću ti ni pet ni šest nego:“Dobar dan izvolite…..“.

Nekih desetak sekundi u minibusu je vladala mrtva tišina a onda svi, k’o po dogovoru, prasnuše u smijeh. Starac gleda u mene pa ne zna il’ bi se smijao il’ bi mi zvekno šamarčinu. U tom se i ja dozvah pa mu se izvinuh i napokon upitah za direkcije. Cijeli taj dan smo se smijali mojoj maloj opaski, pa je možda i to pomoglo da na brzinu pobjedimo trebinjce 3:0 a onda po dobrom starom običaju na ručak u „Begovu Kuću“.

Ah ta dobra stara vremena………..

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1486

Rukometni golman: Kale
Rukometaš: Šizi

[behar]

in reply to: Poezija #1484

POKAJANJE JEDNOG GRIJESNOG PJESNIKA

Gospode,evo na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam
Prosec:”Oh, daj mi smisao za ljepotom”!
Gospode, evo na sedzdu Ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom,
Otrov mi dadose u bokalu pijanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I, tada sa Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustos i tamu
Ah,strast mi razum u okove sputa,
i s Tvoga skrenuo sam puta

Vjeru i nadu iz srca izgubih
I moju ljubav pomracao je grijeh
Postadoh sarhos osori i grubi,
Sav ideal mu sta je vinski mjeh
Ah, svoju , vjeru, nadu izgubih..

I slavih baka kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo
Vlastitim zubima ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveci Baka kao sveto bice

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu
i sve me ciste klonule se zene
Vaj, tesko mi je bilo siromahu
Jer ljudski prezir pratio je mene

Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje
I Tvog KU RANA, Tvoje vjecne rijeci
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snagu , daj mi volju jaku
Demone sve sto moze da savlada…
Nek, Tvoja milost svjetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada

Raspiri moje stare vjere plamen
Vrati mi ljubav, i sve stare dare
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zagrebem, Venerine care
O, raspiri mi stre vjere plamen!

Gospode,evo, na sedzdu Ti padam
I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom
I molitvu Ti u stihove skladam,
Prosec:”Ah, daj mi smisao za ljepotom”!
Gospode, evo na sedzdu Ti padam!

M.Cazim.Catic

[behar]

in reply to: Poezija za djecu #1483

Ja se često namrštim
i stanem na vrata
pa se srdim i srdim,
po dva po tri sata.

Pitaju me i otac
i tetka i mama:
“Što si tužna Ajlice?”
Ja ne znam ni sama.

A kad čelo razvedrim
to me stane truda,
Onda pitam sama sebe:
“Što sam bila luda”

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1457

Ovo bi mogao biti Muhidin Delija.

[behar]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #1442

HVALISAVAC I PJESNIK

Jedna bučna šarena kreja, koja je povazdan boravila u orašju, sleti za trenutak na prostranu poljanu po kojoj su pasle ovce i u gustoj paprati naiđe na ševu koja je mirno ležala u svom gnijezdu načinjenom u niskoj travi. Skromna ptičica imala je i sada boju suve spržene trave i jedva se razlikovala od okolnog zemljišta. Kad je ugleda tako skromnu i neuglednu, kreja stade da se dere:

– He, he, he, kre, kre, da ružne ptičice. Da nemam ovako dobrih očiju, mislila bih od tebe da je kamen ili bus suve trave. Kre, kre, mijau, to je zaista da čovjek pukne od smijeha.

– Ta što se dereš toliko, nisi u šumi – mirno je opomenu ševa. – Mi, stanovnici pašnjaka, tih smo narod i ne volimo mnogo graje.

– He, he, kre, stanovnici pašnjaka! Ako ste svi tako sivi kao ti, lijep ste onda narod. Ta ko može da voli tako neugledno stvorenje kao što si ti?

– Ko me voli? – osmijehnu se ševa. – Možda imam više ljubimaca nego ti, ljepojko.

– Ah, ah, kakva drskost, dostojna jednog poljskog miša. Pogledaj samo moja divna šarena krila, ljepša od nebeske duge, pa moj rep na kome mi svakako zavide i svraka i grlica. A tek moj glas. Znam da podražavam skoro sve ptičje glasove, znam da maučem kao mačka i da plačem kao ljudski ptić koji leži u drvenom gnijezdu koje mati ljulja…

– Ćuran iz čovjekova dvorišta ima lijepo perje i rep kao lepezu, pa ipak se čitavog dana samo oholo šepuri i brblja gluposti. I baš ga niko ne voli.

– A tebe, misliš, neko voli sa tvojim perjem koje ima boju drumske prašine. Reci mi, šta ima na tebi što može da se zavoli?

– Šta imam? Kako da ti kažem, kad ti to nećeš razumjeti, jer ti je srce prazno i život pun glasna kreštanja – zamišljeno stade da govori ševa. – Znaš, kad se ja dignem visoko, visoko u vazduh, onda u moje srce uđe i modro nebo, i sunce i zemlja okupana u sjaju zajedno sa svim svojim zlatnim žitima i zelenim šumama. A kad sve to osjetim u srcu, onda zapjevam vedru sunčanu pjesmu zbog koje me svi poznaju i vole.

– Uha-ha, kre-kre, ala ova laže – stade da se smije kreja. – Zar u tako malu ptičicu da stane čitava zemlja i još sunce. Ta za te je previše i jedan orahov plod iz mog orašja.

– Ali ne, nisam to mislila – stade da se pravda ševa. – To je nešto sasvim drukčije. Vidiš, da nisi razumjela…

– Čitava zemlja, čitava zemlja – stade da se ruga kreja.

– Eh, vidjećeš sad – ljutnu se ševa i ostavivši gnijezdo diže se u sunčan vazduh.

Letjela je sve više i više, dok se najzad ne pretvori u malu crnu tačku.

I dok je kreja začuđeno gledala za njom, iz visine se odjednom prosu srebrna sunčana pjesma.

– Ciri, ciri, veliko moćno sunce blista nad poljima, talasa se na vjetru zlatno žito i pčela zuji oko crvenog cvijeta djeteline…

– Gle, čuje se ševa – obradovaše se žeteoci u polju i za trenutak zastadoše gledajući u blijedomodro nebo. – Krasna ptičica.

– Ciri-biri – nastavljala je ševa – šuma se stere kao zelen ćilim na brijegu, u njoj živi veseli kos sa crnim okom, a podno brijega vječito putuje potok, a ipak je još uvijek tu sa svojim srebrnim ribama. Zašto onda da ne budemo radosni…

Dva bosonoga dječaka, koji su oko potoka skupljali naplavljene grane za svoju babu, zastadoše s naručjem punim drva i pogledaše jedan u drugog.

– Čuješ li ševu? Hajde, ko će prije da je ugleda.

I spustivši pored sebe drva, oni legoše poleđuške u pijesak i zagledaše se u visinu.

– Circi-rici, po prostranu polju miču se ovce bijele kao snijeg, vidim pastire sa nemirnim psima i nadam se da nijedna neoprezna noga neće stati u moje malo gnijezdo sa šarenim jajima. Oj-hoj, budite oprezni svi koji prolazite poljem.

– Lijepo će vrijeme biti. Čujete li ševu? – reče jedan stari čobanin i razdragan pomilova svoje čupavo pseto. – Hej, djeco, nikad ne dirajte ševina gnijezda, grehota je.

– He, kre-re, mijau – stade da se dere kreja sva uzdrhtala od zlobe i zavisti. – Zar se zaista nekom dopada to što pjeva ta crna tačka visoko u vazduhu?

– Uh, otkud sad ovde kreja, baš me uplaši svojim glupim kreštanjem – trže se stari čobanin. – Hej, djeco, deder skočite pa otjerajte tu glupu ptičurinu.

Skočiše čobančad, zazviždaše kamenice, a kreja srdito krešteći odleti u svoje orašje. A kad se ševa, radosna i živa, ponovo spustila do svoga gnijezda u paprat, začudi se što nema kreje.

– Gle, otišla, svakako joj se nije svidjela moja pjesma – pomisli ona bez imalo ljutnje i leže na svoje gnijezdo u zelenoj sjenci paprati. Skromna i tiha, opet je ličila na bus spržene suve trave.

Branko Copic

[behar]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #1439

Odlutah, nekako iznenada, u proslost, na dernek, cini mi se da je nekom bio rodjendan, mada nam u ono vrijeme i nisu trebali neki posebni razlozi za dernek, nego se sretni u kaficu, popij po koju a onda kod nekoga kuci napravi pravo dobar dernek od toga. Jah, velim odlutah i naleceh na jednu staru sevdalinku, sto pjevasmo u neka doba pod uticajem raspolozenja (citaj alkohola) a bogami i tuge (citaj ljubavi), pa kad nas to dvoje spuca onda bi se branili pjesmama a jedna od tih odbrana bjese i ova.

Sjecas li se Hanuma

Sjecas li se Hanuma
kad smo bili mladi
tad smo jedno drugom
ljubav obecali

Zaklesmo se na vjernost
davno je to bilo
od tada se Hanuma
vise ne vidjesmo

Haj, lijepa Hanuma
tebe volim, vjeruj mi
vec godinama

Danas ti je sesnaesti
draga rodjendan
sve ti lijepo u zivotu
srcem zelim ja

Znam da nosis feredzu
na svom bijelom licu
a rumene usnice
na mene se smiju

Oj Hanuma, Boga ti
tu feredzu skini
godinama zelim
lice da ti vidim

Skinula je feredzu
nasmijala mi se
ja se sagnem i poljubim
medene usnice

Sejo Pitić

[behar]

in reply to: Poezija #1438

Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi… i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…,
I noci zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
“Nikada necu zaboraviti”.
Molim te zaboravi…

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali…, imali…
Zato… Zaboravi.

Cemu sjecanja…?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, …ali pokusaj,
Molim te,.. pokusaj… zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi… i zaboravi.

Rade Serbedzija

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1435

Joojjj mene budale, ja skroz pohlupo loncice – u pravu si Sele.

[Author]

Posts