[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41884

P O Š T A

Uvijek sam zavidio stanovnicima gradova koji su opjevani u sevdalinkama, pa i danas. Nekako mi se činilo da su namliji od nas. I komšije su imale pjesme o svojim čaršijama, a mi jok. K’o da je nismo ni voljeli?! Kad bi brigadiri otiđi na radnu akciju, obično bi se natpjevavaj sa brigadirima iz Juge i pjevaj o svom zavičaju iskompleksirane i “niđe veze” pjesme. Tako bi zapjevaj ” Rogatica stala u dva reda, ni Nju Delhi bolje ne izgleda”. Pregonili smo, a i krivo nam što nemamo pjesmu o gradu k’o komšije Višegrađani. Ispalo je da smo mi pod konac, a Indijci araja-taraja. A i nije baš tako. Eto jedna zgrada na glavnoj džadi je pofino stršila. Krenula prema cesti, ili je cesta prema njoj, svejedno je, al nije bila u suri.

Bila je to zgrada stare gradske pošte. Vazda mi je ličila na pošte iz ‘talijanskih kaubojskih filmova, sa uposlenicima k’o da su u nju umarširali pravo iz “Mapet Šoa”. Svaka zgrada je imala i svoj vonj. Naša pošta je vonjala na papir i lijepilo. Odmah sa ulaza, iza šaltera, koji su bili sa lijeve strane, dočekaj vas suhonjavi, visoki lik, sa naočalima velike dioptrije. Bio je to Murat sa Zakule.
Tu blizu njega je sjedio oniži, puniji čova sa brčićima i strožijim izrazom lica. Zvao se Ahmed Paralović iz Krušćice. Tik do njega stajao bi jedva vireći čovječuljak čičkave kose, vesele naravi i sa deformisanom kičmom. To je bio Krivi Miko iz Donjeg polja. Poštu bi razvrstavaj i pripremaj za raznositi poštar Stanoje, veseljak koji je išao na vatrenu vodicu i uvijek dobacuj nasmijanom čovi Omeru Šišiću, monteru.
Poštari i monteri su imali svoje uniforme sivkaste boje sa šapkama na glavi i poznatim znakom PTT.

Činovnici iza šaltera su bili u mantilima ili bi imaj narukvice do lakata, kao prepoznatljivi znak šalterskog radnika. Na vrlo malom i uskom prostoru se predavala i primala pošta, kupovale razglednice i čestitke, predavao novac i podizao, kao i sve vrste paketa, a u maloj metar sa metar kabini se uspostavljala veza sa dunjalukom. Priču iz kabine su mogli rahat svi čuti. Transparentnost je bila na zavidenom nivou, pa se i nije svašta pričalo. Mi djeca smo poštu voljeli za praznične dane. Ponajviše zbog razglednica i čestitki. Takmičili smo se ko će bolju kupiti, a pravili se važni kad smo iste ubacivali u sanduče koje je bilo obješeno na ulazu u poštu.

Ljetnog julskog dana sedamdesettreće godine onog tamo vijeka, pridružih se komšiji u utovaru nekih stvari koje treba odvući nekom čoji u Donje polje. Dođosmo pred kuću. Pozvonih i pričekah. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi čovjek iz pošte, Miko. Pozva nas unutra, ugosti i smješeći se, zamoli da saslušamo njegovu priču. Slegosmo ramenima i poslušasmo.

“ Znate vi da mi u onoj našoj pošti radimo povazdan, oko onih raznih pošiljki, ali eto i oko para. Počesmo raditi sa onim novčanim doznakama. Slali oni irgati izvana svojoj familiji. Poštari su raznoslili na kućni prag. Išlo to uredno, bez ikakve muke. U onu, za nas glavnu poštu, u Goraždu, slali smo mjesečne izvještaje. Jednog mjeseca se utvrdi manjak od 120 DM. Provjerili nekoliko puta, ali džaba. Nema para. Znali smo otprilike, na čiji je šer udarilo. Dogovorismo se. To ćemo zajednički pokriti, jer su se vukla škakljiva vremena i sve se kontrolisalo, a još iznad glave visi Partija. Ubrzo, po poslanom izvještaju, iz Goražda dođe haber, da će nam u kontrolu doći glavni partijski poštanski činovnik. Čim su poslovi sa inostranstvom, tu je politika. A sinak, gdje se politika primakne, blizu je i zatvor i svaki jad. Mi smo fina raja i ja predložih da se sami odbranimo. Svi prifatiše moj plan,da se odbranimo “igrom riječi”.

Kišnog utorka, oko jedanes’ sati, upravnik pozva Murata i reče mu da odmah ide u zgradu Komiteta. To je značilo da je gutavo. Ode Murat i nađe tog našeg isljednika, inače polupismenog tečajca iz okoline Goražda. Tak’e je guralo na položaje.
Ispitivanje ti je moj sinak, bilo otprilike vako:
– Dobar dan, druže Murate!
– Dobar dan, sekretaru!
– Znaš li ti što sam te pozvao? A i druge ću.
– Vjerujte da ne znam.
– A, je li sve kako treba u onoj vašoj pošti?
– Koliko ja znam, jeste.
– I sve znači pravo?
– Čini mi se da jeste.
– Ima li, po tebi, tamo išta krivo?
– Ima!?
– Kaži. To mi i treba.
– Miko. Kriv je Miko.
Posla ti on Murata nazad u poštu, pun zadovoljstva, a pozva Omera. Isti slijed pitanja i isti odgovori. Da bi on sve dobro utvrdio, odlučio je pozvati Ahmeda, jer je upravnik napomenuo da je on najozbiljniji radnik.
Dobio je isti odgovor:
– Kriv je Miko.

Isljednik odluči pozvati još dvojicu iz Goražda i ispitati Krivog Miku, dolčim mene. Saznam to ja i odlučim sve dići na zajebanciju, inače ode ova kriva koža na Pazar. Za dva dana uđe zabrinut i sav isprepadan upravnik i naredi mi da idem u zgradu Komiteta.

Obučem mantil, stavim šešir i pravo pred tu kažnjeničku ekipu.
– Dobar dan drugovi!
– Dobar dan! Ti si taj Miko!?
– Jeste. Ja sam Miko iz Donjeg polja. Živim u gradu Rogatica, a uposlen sam u gradskoj pošti.
– Eh,Miko, Miko! Svi kažu da je kriv Miko. Jel’ tako?
– Jeste bogami. Miko je jadan kriv.
– Znači priznaješ?
– Priznajem! Kriv, da ne može biti krivlji.
– Uzeo si pare?
– Kakve sad pare?
– Pa manjak?
– To nisam.
– Pa sad ti kaza da si kriv.
– Kriv jesam.
– Pa, ko je uzeo pare?
– Niko.
– Kako sad to? Kriv Miko, a uzeo pare niko.
– Stani bolan. Il’ je Miko, il’ je ???
– Niko.

I tako mi nekoliko puta ukrug. Oni iz Komisije zbunjeni i oznojeni razmišljaju, kao dalje? Ja se sam javih i rekoh:
– Bio je u ovoj čaršiji sličan slučaj. I ona Komisija ga riješila. Da ispričam?
– Hajde, da i to čujemo.
– Ovdje u Rogatici ima jedan Boro. On nije sastavio oko lijeske, pa i familiji bio na teretu. Tražiše pomoć od socijalne službe i odvedoše ga na Sokolac, pred ovako sličnu Komisiju. Kaže njemu predsjednik :
– Boro, eno tamo šuplje bure i kanta sa vodom. Naspi ga.
– More. Ti do pola, a ja ću od pola.
– Ma, marš napolje! Poj’o govno k’o te zovno.
Ja ušutih, a ona Komisija sva crvena u licu, glava k’o pretis lonac. Odjednom začuh jauk:
– Marš Miko napolje! Poj’o govno k’o te zovn’o.
Eto, poslije izvjesnog vremena, sazna i čaršija, šta se dogodilo u zgradi glavne pošte. I sad šta god se u ovom gradu događa: „ Kriv je Miko. Nego i vas kad to pitaju znate odgovor.”

Saslušasmo poduže kazivanje, istovarismo stvari i pravac kući.
Eto, u Mikino doba se pečatalo, igralo riječima i malko kraduckalo.
U ovo se muhura, tunjha i uzima lopatama.
– Pa, ko je kriv???

07.12.2012.god. u 16,17 časova Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41883

S L O B O D A

Jedni ga zovu nogomet, a drugi opet fudbal. Kažu da je to najvažnija sporedna stvar na svijetu. I ne samo to. Ta sporedna stvar je postala treći svjetski biznis. Sjetim se ovog kad god gledam one utakmice „Lige prvaka“ i ona razna prvenstva. Naravno, mi po običaju ispadnemo u prvom krugu, a jedino reprezentacija gura svjetski. Talenta i duha imamo. I čini se jedino to. Ostalo nam sve fali. A ni Evropa nas neće, a u svijetu smo po svemu među zadnjima.Jedino smo po lopovluku prvi. Nama koji vučemo porijeklo iz manjih sredina, komšijski derbiji su uvijek bili poseban gušt. U centralnoj Bosni jedan od jačih derbija je onaj između kakanjskog „ Rudara “ i visočke „ Bosne “.

Na jednoj takvoj utakmici prisustvovah razgovoru dvojice vremešnih navijača iz ove dvije čaršije.

– Znaš da me je nešto ova tekma podsjetila na jedan doživljaj iz onog poganog rata. Sjećaš li se ti šta smo učili o Titovom ratnom putu?
– Na šta ciljaš?
– Na onu partizansku olimpijadu u Foči.
– Kako neću znati kad mi je mati Fočanka. Oni su ti igrali lopte na toj slobodnoj teritoriji. Turnir po brigadama.
– A znaš li da je to isto bilo u ovom zadnjem ratu kod vas i kod nas?
– Kako?
– Evo slušaj! Bilo ti je primirje. Čini mi se ’94 ili ’95, sad nisam siguran, ali dođe nama dopis u Visoko od predsjednika Saveza Pušine, da uvrstimo u takmičarsku sezonu neki novi klub. Raspitamo se mi, šta je, kad Bogami, ljudi traže da igraju lopte. I to zamisli, registrovali klub one izbjeglice iz IB-a i dali mu ime. Dobili mi memorandum na kojem piše da se zovu – prvi muhađerski nogometni klub „Sloboda“, a desno u ćošku simbol kluba – fudbalska lopta na koju slijeće bijeli golub raširenh krila. Nas je taj simbol rasplakao. Ljudi prognani sanjaju o slobodi, a u sebi imaju ponosa i prkosa i takmičarskog duha. Primismo mi njihovu delegaciju. Dvojica namli Rogatičana i jedan Višegrađanin. Ama šta god mi upitamo, oni spremni k’o zapete puške.
– Imate li opremu?
– Bolju nego vi!
– Nemojte se ljutiti,to je osnova.
– Ne ljutimo se.Oprema je došla od „Bajerna“ iz Minhena.Poslo nam Enver Marić.
– A imate li stadion?
– Imamo!
– Kako imate? Pa ovdje piše da ste muhađerski klub?
– Pa, je li ovo BiH? Valjda su i vaši stadioni i naši! Ako su vojnici,onda moraju biti i stadioni!
– Ama, nemojte se vrijeđati.Mora neki biti prijavljen kao domaći.
– Pa, pročitaj živ bio!
– Stvarno stoji. Znači, vi ćete domaće utakmice igrati na stadionu “ Mladosti “ iz Doboja kod Kaknja.
– Jeste, jer nas podsjeća na zavičaj.
– A čime ćete prevoziti igrače?
– Kamionom!?
– Kako boni kamionom?
– Lijepo. To jedino imamo, a da se molimo za svaku utakmicu, to nećemo. Bogu se moli, a ljudima jok.
– Još nešto. Imate li tim? Imate li para za kotizaciju?
– Imamo registrovan tim. Imamo trenera. Imamo teren. Imamo opremu. Imamo prevoz, a i platili smo tu kotizaciju.

I buraz, nisam imao kud. Uvrstimo ih u opštinsku ligu, iako je Pušina tražio da se pojave na turniru u Zenici sa prvoligašima, zbog podizanja morala građanstvu. I krenuše se takmičiti. Dugo vremena bili prvi. Sve redom pobjeđivali. Dobiše i dvije garniture dresova. Obezbjediše igračima pakete, a onima koji su bili u vojsci, čak i slobodne dane za utakmicu. I voziše igrače kamionom. Kasnije su mi rekli da su to bili igrači pravi muhađeri, a oni koji su imali mala auta, igrali za naftu, su naši lokalni. Oni njihovi pregovarači i upravitelji su bili strašan tim. Saznao sam od naših sugrađana da su uradili jako puno za odbranu zemlje. Kaže mi jaran iz vojnog odsjeka, da su više oni uradili nego cijeli regionalni logistički centri. Šutili i radili. Sumnjam da im se dobro vratilo.

– Sada se i ja sjećam njih. Bili su dobre čove, ali pomalo ono namli, što bi narod kaz’o, nisu dali nase.

Oni su ti organizovali posjetu Kaknja Mostaru. Lično Košnik garantovao za tu posjetu. To ti je bila posjeta, u to doba, na najvišem nivou. Oni su imali dva uslova. Da njihova „Sloboda“ odigra utakmicu sa „Veležom“ i da bude zabavno veče. Zato je pošao bend „Autostop“ i poznati zabavljač Pado. Utakmica se igrala u sjevernom logoru. Majko moja! Velež u nekim starim rutama, a muhađeri ko manekeni u dresovima „Bajerna“. Napraši ih „Velež“ rukometnim rezultatom. Veležov trener mi kaže:

– Dobri him dresovi. Iste nam je poslo Mara, ali su negdje zalutali.
Uveče na koncertu u pećini onaj pjevač u pola noći poče skandirati:
– Hajmo svi na more!

Boba je falilo da ponovo krene pucnjava.
– I šta bi sa njima?
– Ugasili su klub. Raja se počela razilaziti. Jedni vani, a drugi prema Sarajevu. Bili su dostojanstveni. Nikome nisu ostali dužni, nizašta. Zamisli, onu crno-zelenu kombinaciju dresova su donijeli i poklonili našem „Rudaru“, koji je tada bio početnik u prvoj ligi.

– Nema više onakvih ljudi.Jednom sam sreo onog njihovog glavnog. Pitao sam ga šta bi sa narodom. On mi sa sjetom u očima odgovori, da je onaj ko je otišao vani dobio finansijsku slobodu, oni u šeheru ušli u strančarenje i izgubili duhovnu slobodu, a da su svi izgubili čaršije.
Ispričao mi je i jedan kratki vic. Tipični irski crni humor. Pita on mene:
– Kakva je razlika između BiH političara i BiH reprezentativaca?
– Ne znam!
– Reprezentativci zabijaju strancima,a političari zabijaju Bosancima!?
Uz grohotan smjeh komšija, saznah da smo i pored rata imali „Slobodu“.
Izgleda da smo je u miru izgubili.

Aci Tagor 1414
06.02.2013.godine

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41882

Ringišpil

Ufati me jak, iznenadan pljusak kod vatrogasne brigade na Skenderiji. Pretrčah ulicu i nađoh se na ulazu u bivši kulturni dom ››Trasa‹‹ , gdje sam nekad davno gledao monodramu Josipa Pejakovića „Oj živote“. To je sada moderna kino dvorana. Stojeći onako šćućuren k’o nenin šućur, vidjeh da mi neko maše da uđem u omladinsku kafanicu, smještenu u nekom ganjku, tog lijepog filmskog zdanja. Bijaše to poznanik Peca, sa kojim sam pohađ’o neki kurs o poslovnoj informatici, a što ga je organizovala jedna od mnogih nevladinih organizacija, sve u sklopu famoznog ››cjeloživotnog učenja‹‹. Kažu da je to tako na zapadu, a mi ono k’o đoja, hoćemo tamo.
Ulazeći u polutamni prostor, zapahnuše me razni mirisi, te se na prijedlog mog poznanika poverasmo na sprat gdje su bili njegovi radni prostori. Uđosmo u prostoriju iz koje je Peca, inače jedan od najstarijih kino-operatera, prikazivao filmove. Posjeti me na naše kino i naše prikazivače: Akšamija Teufika-Tea i Čamdžija Rifeta. To su bili vrsni znalci ovog umjetničkog zanata. Sada je tu moderna oprema. Uživajući uz bosansku kahvu, vidjeh da se vrti film Danisa Tanovića ››Cirkus Kolumbija‹‹. Jedna scena privuče mi pažnju i vrati u naš zavičaj. Bio je to ringišpil.
Dolazili su sa raznih strana i vrtili se na raznim mjestima. Vrtili se na kupalištu u Zakuli, na plohi ispod hotela, na vašerima i teferićima. Ali jedan je bio poseban. Posjedovao ga, kao i cijeli zabavni park, naš zemljak, Alija Dajdžić zvani Sikirica. Dajdžići su bili stara familija, aristokratskog kova sa podosta učevnih potomaka koji su posvršavali visoko škole. Ali eto, bilo je i onih koje je životni put odveo na drugu stranu, uzrokovan zulumom. Sikirica je japijom, a pomalo i likom ličio na Čkaljinog jarana Paju Ćuturu. I ponašanje je bilo u pet deka.
Dođe nama Aljo, sa svojim skalamerijama na plato sadašnje autobuske stanice, taman preko puta imanja gdje se rodio i koje mu je ondašnja vlast otela. Dovede i ženu Anđu i tri kćerke: Suzanu, Sandru i Emu, i čitav zabavni park. Naši stari mu odmah daše ime ››mamipara‹‹. Ta mamipara je imala: ručni fudbal; flipere; streljanu; lončiće za gađanje sa onom zamotanom čarapom; ruku za igračke; autiće na akumulator; ringišpile i ››ko nabije, taj dobije‹‹.
U toplije vrijeme familija je spavala, jela i radila u autobusu, a kad je postajalo hladno, koristili su pola kuće na Holuću kod Raške i Taiba Muhića zvanog Bibe.
Nama tada to bila jedina zabava. Kupi žeton ili više njih i hajcaj povazdan. Pos’o iš’o dobro. Kad bi kreni na kakav teren Sikirica bi vodi pomoćnike. Desna ruka u poslu bijaše samozatajeni Mirso zvani Čoča. Uskakali bi i profani Picek, Kale zvani Mistrija i mali Krajina zvani Zakon. Ljeto je doba kosidbe, kupljevine i žetve, a i teferića. Jedan takav pojak i čuven priprem’o se u srednjoj Bosni, u blizini rudarske Breze. Bio je to teferić na Hrasnu. Zna Aljo da će tu narod doći iz Vareša, Ilijaša, Vogošće, Breze, Kaknja i Visokog, ali mu mrsko sklapati i rasklapati tu silnu skalameriju. Duma, šta da radi? Podaleko jeste, a opet haj’ propusti dobru šansu. Onako zamišljen ode kod Tea na kahvu i požali se svom ahbabu Rasimu Kapi:
– Daleko brate. Valja ono sklapati i rasklapati, a i najmanje tri dana ostati.
– A imal’ žena, Mićo? – upita Rasim
– Biće raspuštenica i udovica za deset ringišpila.
– Ja bih Mićo, pješice preko Romanije!
Uto ti na vrata, u onoj poštanskoj ujudurmi, bahnu Omer poštar i k’o da je znao šta Sikiricu muči, onako u prolazu dobaci: ››Haj’mo Mićo, haj’mo Teo, haj’mo Hasno, vozi nas Aljo na Hrasno‹‹!
– Odkud ova kajda Omere? –dobaci Kapo
– Čuo od onih Aljinih klapaca.
– Eto Mićo, upregni irgate i komanduj!
I bi tako. Natovariše skalameriju, staviše zvučnike i polahko preko Romanije put Breze. Kad su došli na raskršće u Sumbulovac, Aljo uključi razglas, pristavi svirku i naredi Čoči da krene marketing.
Red pjesme i red reklame. I poče: ›› Nije Zaim, nije Sajo, nije Cica, stig’o vam je ringišpil i Aljo Sikirica‹‹. I tako sve do Breze. U Brezi bi pusti Safetovu pjesmu i galami: ›› Hajmo Sevdo, Hajro, Zlaja i Hasno, poziva vas Sikirica na Hrasno‹‹. Čim bi stigli, Aljo bi potraži domaćina i odmah saznaj za najbolji plac. Plati bi unaprijed, naruči za podne pečenu janjetinu i sve što uz to ide. Mlađa raja bi za nekoliko sahata sklopi i veliki i mali ringišpil i pusti u probu.
Uvečer bi proakšamluči, pripremi pjesme i izdaj naredbe. Odmah sa sabaha počeli bi pristizati i ostali zabavnjaci: Violine sa kalesijskom muzikom, harmonike i cajke, poneka tambura, pa i saz. Kretali bi janjci i roštilji i nicali stolivi sa svakojakom robom. Teferič je po pravilu otvarao ringišpildžija. Tako je bilo i sada. Oko jedanaest sati, uz muziku Minje Subote kretale bi prve vožnje na malom dječijem ringišpilu. Za njih je baška najavu radio sam Aljo uz slogan: ››Hajm’o mala raja, stig’o čika Aljo –Paja ‹‹. A onda bi na Aljin znak uz pjesmu „Oj Safete Sajo Sarajlijo“ kretao Čoča sa:
›› Bujrum rode, da vidite ove zgode,
Vamo, vamo, ne varaj se tamo,
Evo sprave koja srce hladi
A dušu i novčanik vadi
Šica, Šica, Aljo Sikirica ‹‹
Ova zadnja je bila najava cajkama i ostalim šatorskim „damama“ da je gazda raspoložen za flert. I danas to rade ali na drugačiji način. Tviteraju se i fejsbuče, ali i guglaju.
Bio je to vakat kad se imalo, a i trošilo. I vrtilo se. Šuške se slagale u plastične vrećice. Aljo ćejfio, odbio dimove i gladio brkove. Ćoća je pušt’o muziku i dalje galamio:
›› Hajm’o curice, udovice i snaše
Hajm’o raspuštenice, hanume i goge
Voza vas raja iz Roge. ‹‹
I onda bi obavezno dodaj:
›› Ništa Lenka, ništa Zisko, ništa Foča,
Voza vas vaš majstor Čoča ‹‹
Pred sam smiraj dana dođe jedna pkabasta cajka i pridruži se Sikirici. Nakon nekog vremena zamakoše u autobus,a Čoča navi „Rokere s’ Moravu“ i pjesmu „Turio Ljubiša pivu da se ladi“ i najavi:
›› Ima meda, ima meda
Voza vas Aljo sve odreda,
Ima masti, ima masti
Sikirica vas časti ‹‹
Utisci su se sređivali sutradan. Nakon prebrojanog pazara svi su bili prezadovoljni. Sklopi bi vrteće mašine i uz pjesmu sleti niz Romaniju u svoju Rogu. Svako bi dobio svoje. Aljo bi po navici, kad se vrati, obavezno proakšamluči sa svojim adešom učiteljem Alijom Isakovićom. U muhabetu mu je napomenuo da je super bilo i da je zaradio njegovu godišnju plaću. I danas estrada vlada.
Aljo je volio i karte. Naročito remi. Bilo je podosta ljubitelja ove igre u našem gradu. Brzo su ga ubacili u mašinu. Vidjela to i Anđa. Prigovarala bi:
– E moj Aljo, ti njih vozaš po danu, a oni tebe po noći!
Uvijek bi odgovori:
– Šta ću ja kad je pukla guma od gaća.
Il’ je guma, il’ žene, il’ karte, nešto je uzrokovalo rastavu Anđe od našeg Sikirice.
A možda je i izgubljena ljubav još od djetinstva, ili nije pohađ’o kurseve cjeloživotnog učenja. Kako god da jeste, Aljo je druge vrtio.

12.12.2012. god. Aci Tagor 1414

P.S.
Sa skalamerijom se nastanio na Pale, gdje ga je zatekao rat. Nismo bili puritanci i živjeli smo onako kako je opisano, ipak nas većina ne bi onaj zamijenili za ovaj vakat. Pa i kako bi?! U ovom smo izgubili zavičaj. Otišla je duša, a ostala fizika.
Autor

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41881

ŠATOROVLJANI

Ima onaj novinar iz Dalmacije što stalno počinje priču sa onim nekim Kožom, a koji ga stalno budi iza pola noći da mu k’o biva ispriča novi vic. Taj vrsni spisatelj kaže da se u svakom kraju priroda poigrala sa ljudima. Jednima podarila pitominu i svakojake prigode, a drugima to podobro uskratila. Prenu me ova njegova misao i polahko prebaci u naš zavičaj. I bi onaj „kožavi“ upravu. Imamo i mi takvih krajeva. Nekako mi se čini da opet sve što je vezano za vodu izgleda pitomije i podosta rahatnije od onoga kraja koji to nema. Sve uz gorsku ljepoticu Rakitnicu je bilo nekako blaže, rodnije, nego tamo gdje je nema. Ali, bilo je i vakta kad je svima haman isto. Kad su kakvi belaji, jal prirode čudi. Pričaju oni stariji da je znalo biti teško nekad svima, zbog sušnih i nerodnih godina.
Tamo u ono doba kraljevine Jugoslavije, a nekako pred dunjalučki kijamet, je bio takav vakat. Pitoma rogatička kotlina je opet i rađala zahvaljujući namli šepurenjunjene ljepotice. Imali bezi, age i gazde. Raja životarila potanko i život provodila u nadničenju. Ponesi motiku i ako te aga primi po vazdugi dan argatuj po rogatičkim njivama. I to ko bi ugrabi, bio je šen veseo. Nisu svi bili ni vješti sa motikom. Najizbirkaniji bili Šatorovljani, pa im to dade dobru preporuku. Brže su dobijali pos’o od drugih. Mnogi ostajali bez zarade, a počesto i bez zahire. Iako su im polja bila dosta blizu, Kovanjci nekoliko puta ostaše kratkih rukava. Zabrinuše se.
Dumajući i dudlajući škiju, sjedeći jedan do drugog k’o gavrani, gledaše u seosko guvno. Odnekud se stvori i Zajko Cvrk i onako zgrnut, kakvog ga je majka priroda dala, odalami: ›› Šta je?! Šta hudite?! Šta ste se skupili k’o os na baljači? Ha!!!
Šute oni seljani i dalje valjaju svoju muku, a Zajko će ti:
– Znam ja šta je! Ubila vas šatorovska motika!
– Pusti nas Zajkane, nije nam ni do čega.
– Nije vala ni meni. Nego, čujte malkice vi svog’ Zajkana. Hajte vi sutra zamnom u rogatička polja na rad.
– Kako ćemo bolan benevreče dobiti pos’o od onih šatorovljana?
– Ja ću vam ga dati!?
Zbunjeni, češući se ispod onih kapa, gledaju u Zajku i vele:
– Peke, pa da i to vidimo.
– Sutra prije sabaha po motike i zamnom.
Odskakuta Zajko kikočući se u sebi i poluglasno govoreći ››Slunte, sluntave‹‹ , dok se nad guvno nadvija teška grobna tišina.
Kovanjci, nasikirani i nenaspavani sa motikama na ramenima su već sat vremena koračali niz rogatičku kotlinu, obavijeni maglom i tišinom, koju je noćas prekidao pokoji udaljeni horozov pjev. Čila koraka i uspravna hoda naprijed je izašao Zajkan. Taman su se približavali drvenom mostu, kad su se sa Ptičijaka čuli glasovi. Neko izusti: – Idu Šatorovljani!
Zajkan stavi prst na usta i tiho progovori:
– Idemo!
– Kuda bolan?!
– Pod most, hablečine!
Ščućuriše se ispod mosta, osluškujući sve bliže dolazak kolone. Kad su bili na pedesetak metara od mosta, Zajkan skoči i hitro se poče svlačiti. Pošto zadnji komad haljinke zbaci, izleti onako gologuz na most i zapomaga:
– Ha! Kud ste pošli Šatorovljani!?
Kovanjci razrogačili oči i gledaju Zajkana golog kako skače po mostu i leleće.
Kad su prišli mostu Šatorovljani i vidjeli kako iz magle iskoči go insan u sabah rani i još galami, zapomagaše:
– Šejtan!
– Džin!
– Zna ko smo! Joj, bježimo!
I nazad trčeći put Ptičijaka.
Smijući se Zajkan dotrča pod most, obuče se i sav važan prozbori:
– Haj’mo tražiti posla, maksumi jedni.
Dobiše posla. Zaradiše, a nešto i za zimu ostaviše.
Kad bi se zimi sijelo sabralo, oni mlađi šereti bi dobacuj:
– Domaćine, ima li kukuruza?
– Ima, ima!
– Od koga?
– Od Zajke gologuza!

26. septembar 2012.
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41249

Bruceloza

Prije su ljudi čitali novine da im život bude opušteniji. Sada je nešto drugo. Crne hronike su najčitanije. Zli ljudi zlo vole. To im je pogonska snaga. Šta bi drugo moglo biti? Na onim jednim plaho čitanim novinama, na udarnoj strani, uslikan neki sredovječni čova, kako u naramku drži mlado jare. Poš’o kaže u parlament. Nisu mu dali. Onaj čuvar, što više nije čuvar, već zaštitar mu kaza: – Đe ćeš sa jaretom, među ove vukove?
Kad, nije to! Hotio čova, što ga zovu bosanskim farmerom, da onima, u tim plaćenim klupama, kaže, da i sada hara ona ovčija, a i drugih hajvana bolest, bruceloza. Dobio je poruku i gluhi odgovor: ›› Hara tebi, nama ne hara ‹‹. Eto, živimo to ubrzano, moderno, rastrzano i teško doba, kad nema brige ni za insana, a ni za hajvana. A prije?
Živilo se u doba nekog stvaralačkog zamaha. Nije bilo dana, a da na onim vjestima ne govore o izgradnji puteva, fabrika, dvorana. Širilo bi to naku ugodu i mirisalo bi na merak života. Lahko se dolazilo do posla. Radilo se, onako, a i zarađivalo. Gradilo se i kod nas. U narodu se proturi haber da će uskoro na boričkoj zaravni biti gotov moderni ovčarnik. Izgradiše ga. Ubaciše neku novu vrstu ovce, što je stalno veterinar nadgled’o. O tome pisaše sve tadašnje novine. Smetalo onim agronomima stalno čuvanje, ali eto bi to uvozni hajvan i pomuhanat, a i nauka se morala ispoštovati. Bilo je bukadar novih ovaca. Čuvali ih oni mještani, što im je to bio pos’o. Dođe i vrijeme parenja, a i nove tehnologije.
Kako li će sad ići ovo? – pitaju se oni seljaci. Onaj novopridošli tehničar Simić, što su ga zvali ›› Zlatni zub ‹‹, reče onim zabrinutim seljacima:
– Sve će to veterinarska stanica obaviti za nekoliko dana.
Gledaju u njega oni seljaci i onako izokola komentarišu:
– Ko ovu budalu dovede?
– Odakle ovaj dođe?
– Ama, ovaj je prolup’o. Da nije, ost’o bi u svojoj Bijeljini.
I poče pos’o. Veterinari osjemenjivali ovčice uz pomoć onih njihovih veterinarskih sprava. Gled’o to i onaj čuvar Bajro i bi mu začudo, ali eto drago mu da vidi kako to nauka radi. Zamisli se i kaza: ›› Sad će hajvan, a nekad kasnije insan ‹‹. Haman je potrefio. Sutradan veterinar kasnio. Svi nervozni. Narediše Bajri da dežura i traži muštuluk kad se pojavi. Kloio tako Bajro na ćošku onih modernih štala. Ugledavši prašinu od lijeske, pritegnu opanke i pravo šefovima. Primičući se Bajro zapjeva koliko ga grlo nosi: ››Blago vama ovčice u toru, eto vama ovna na motoru ‹‹.
Kako god.
Živjeli smo pored ovaca, bez bruceloze.
Sada???
Čini mi se, baš k’o one,
Sa brucelozom.

Aci Tagor 1414
Maja mjeseca 2012. godine

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #41073

DERVIŠKA

Grabeći po zemlji bosanskoj i pripremajući je za cvijeće, glavom mi kolaju misli o brilijantnom pisanju genija Meše Selimovića i o njegovim junacima iz neprevaziđenog djela ››Derviš i smrt‹‹. Upoređujem ponašanje ljudi u nekom davnom dobu i u ovom današnjem. Da li se je nešto promijenilo? Kakvi su ljudi bili onda, a kakvi danas? Jesu li vremena zaista drugačija? Ako jesu, koja su bolja?
Tako razmišljajući, posegnem rukom za džep, kad me prenu škripa kočnica moćnog „mercedesa“ C klase, one metalik fungave boje. Pogledam vozača. Derviš Muhamed od Visokog. Muhameda sam upoznao u ratnom vaktu i sa njim dosta besjedio o dunjalučkim išaretima. Tada je bio derviški skrušen, sa francuzicom na glavi. Sada se ukaza glava bez kape, sa uvezanim repićem orijeđale sijede kose i sa novim keramičkim osmijehom, omeđenim sa kratko i uredno podšišanom prosjedom bradom.
– Selam, moj dobri ahbabu!
– I tebi, dobri Muhamede.
– Sinoć si mi doš’o u misli, a ti znaš kako sam te skenir’o putem svojih bežićnih talasa. Ništa Tesla.
– I ti si meni. Upravo sam dum’o o sufizmu. Nego, kojim dobrom?
– Vala, poželio sam se muhabeta, onog starinskog. Ovog dunjalučkog mi je i previše. Prepun sam. Svaki dan slušam ovaj naš narod koji je podobro uglibljen u šejtansko i džinsko kolo. Lanetolsum ih bilo! Već, pusti te grablje iz mubareć ruku i haj’mo na jednu bosansku, mrku.
– More, ako ćeš me štogod obradovati.
Popustih grablje i onako slobodno obučen, sjedoh u ponajbolji njemački proizvod. Smjestili smo se u fini restoran u Visokom, urađen u starinskom bosanskom stilu. Izvadih čibuk i tabakeru zajedno sa onim austrijskim fajcagom. Ponudih i derviša. Voli i on odbijati dimove uz kahvu. Do nosnica mi je dopirao zamamni istočnjački miris, koji se širio od derviša. Upitah ga:
– Reci mi, odkud ove promjene? Jesu li i derviši postali novi?
– Umiješ ti to. K’o ona afrička pčela. Pravo među oči.
– Otkud ljutnja kod sufija?
– Znam da nisi dunjalučar, da si sav u posmatranju insana kroz istoriju, ali ću ti reći. Sad sam šejh kaderijskog tarikata. Liječim narod i ovdi i vani. Zapisima, naravno. Otud i auto, kuća, tekija i sve što ide pride. A ti, mešćini isto?
– Jes’ vala. Isto. Niej mi drago, ali sve mi se čini da me je počela pritiskivati ona ›› ko se ne mijenja, biće predmet sažaljenja ‹‹. Uvedeni neki novi kantari, moj ahbabu. Univerzalni kažu. Vagaju samo jedno. Novac. Ovi stariji kantari su vagali, a i mjerili sa više strana. Vagali su i lovu, ali mjerili i kako je ona došla. Ako je neko donosio crne pare na kantar, slabo im’o u društvu prođu. Eto, danas su izjednačene i crne i bijele pare. Samo da ih ima. Kako su došle i da li je ostalo dosta pustih kapa, unesrećenih porodica, žena, djece, to novi kantar ne mjeri.
– Nasikira ti mene. I prije je ovoga bilo.
– Jeste. Slične kantare je im’o jedan narod u Španiji. Vag’o i crno i bijelo isto. Samo neka ga ima.
– I šta bi?
– Nesta i naroda i kantara.
– Nego, imaš li ti koju besjedu od starijih o izjednačavanju dana i noći. Kaži der mi.
– Imam jednu od tvog jako učevnog zemljaka. Čuo sam je od a.r. Mujkića.
Kaziv’o mi je nešto tako slično k’o i ti, ali malo mekše od tebe. Helem nejse. Kaziv’o je, da je u dosta stari vakat Glasinačkim poljem gazdovala čuvena familija Šahinpašić. Imali su u Rogatici imanja, radnje i ekonomije. E, dobri si moj, beg koji je upravlj’o imanjem im’o i djece. Muka je vazda bila kad djeca prispiju za ženidbu. Jal’ za udaju. Gledalo se sve. I krv. I kese. Babo je bio glavni. Njegova je bila zadnja. Bo’me, k’o da se on ženio i udav’o. Upravlj’o babo i kismetom svoje djece. Dosta je beg i putov’o. Imalo se. Jedne prilike bio u Istanbulu. Dojmio ga taj carski grad. Vidio babo njegovu snagu i ljepotu. Mjerk’o život u njemu. A vag’o i život u Bosni. Kod jednog njegovog ahbaba bio ugošćen vam tako. O svemu su raspredali, pa i o budućim planovima. Našem musafiru se domaćin požalio da i on ima iste muke. Ima sina za ženidbu i šćer za udaju. Zagolica bega sa Glasinca da hi lično vidi i upozna. I upriliči se poslije akšama sijelo. Upozna se beg sa momkom i curom. Momak bijahu visok, crn, plečat, guste crne kose i brkova sa zdravim bijelim zubima. U onoj nošnji plaho mu se dopade. A curetak bijaše sav nježan, njegovan, tankovijast, lijepa lica sa garavim očima. Beg je nekako u svojim mislima već preseli na svoje polje ravno. Znao je domaćin da je gost iz Bosne dobrostojeći i da bi to mogla biti dobra prilika za njegovu čeljad. Ujutro uz šerbe zapodjenu izokola priču sa svojim musafirom. Do ikindije je bilo sve utanačeno. Do najsitnijih detalja. Vrati se beg na Glasinac i saopšti svom sinu da mu je ugovorio ženidbu, a kćerki udaju. Kći u Istanbul, a sinu mlada iz Istanbula. Slegnuše djeca ramenima. Babo se pita. Obavi se o jednom trošku sve. Ode glasinačka cura u veliki grad, a dođe istanbulski cvijet na tešku podromanijsku zemlju. Sitnom knjigom su se haberi donosili i odnosili. Nakon nekoliko mjeseci dobi babo Šahinpašić od kćerke sitno napisano:
›› Dobar babo, dobru me rodio,
U najbolje mjesto udomio.
Gdje u peći šimšir drvo gori,
Gdje voda iz kućnih duka žubori.‹‹
Obradova se babo sreći šćerke, ali primjeti da je snaha šutljiva i kaharli. Mučilo ga da dozna šta je. I ubrzo dobi i drugu sitnu knjigu iz koje sazna da je snaha pisala u Istanbul, svom babi i opisala kraj gdje je došla:
›› Jadan babo, jadnu me rodio,
U jadno me mjesto udomio.
Gdje se lože drva iz homara,
Gdje se pije voda iz bunara.‹‹
Eto, tako se radilo na tvom kraju, u neka davna vremena, moj ahbabu.
– Jeste. Zna stari šejh šta je kazivano. Na tuđoj nesreći, ne gradi se vlastita sreća. Znam da se više toga slabo ko pridržava. Čini mi se da smo zato i oboljeli, pa nam šejtani i džini kolo vode. Imaćeš ti mušterija pozadugo.
– Nasikirah te ja, mešćini.
– Nisi vala. Vidim da živimo doba novih faraona koji hoće da dunjaluk pokore sebi i sve što na njemu raste i miče se.
– Nije tebi lahko.
– I nije. Valja gledati budale da kolo vode, koje opijene vlasti tom moći vuku sve za sobom u propast. A i lahko mi je. Znam najmoćniju poruku koja je upućena cijelom čovječanstvu:
›› Tako mi vremena, svi su ljudi na gubitku ‹‹….
Dakle svi.
Osim!?
Pogledajte i podsjetite se.
Marta 2012. godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40922

TRIŠE

Bila je topla majska nedjelja. Kraj osamdesetih u onom dvadesetom vijeku. Nakon rukometne utakmice na gradskom stadionu, gdje su naši rukometaši isprašili one iz Maglaja, onako sa onom rajom krenuh niz čaršiju.
Pobjeda lokalnog kluba uvijek da malo dodatne vedrine i životnog safta. Taman sam prolazio pored Ćanine kafane, što je bila uglavljena između socijalnog suda, kad dobih poziv dvojca, da se pridružim. Neobična ljudska kombinacija je sjedila za onim stolom u ćošku. Bijahu tu: Meša i Triše. Pripadali su likovima našeg zavičajnog teatra na otvorenom. Pošto pripali onu cigaru, Meša priupita Trišeta.
– Ama, kako je bilo na onoj strani?
– Ćuti Meša, i sad mi se smije.
– Deder ti nama to polahko, poterhanluku kaži.
– Baš, sve da kažem?!
– Jašta bolan nego sve. Nikud nam se ne hiti. Ako iko ima vremena za prodavati, onda smo to, ti i ja.
Poćeša se Triše po onoj kuštravoj kosi i krenu:
›› Evo vako. Donese nama poštar nekakav telegram. Javljaju nam iz Srbije da nam je poginuo dalji rođak i obavještavaju o danu sarane. Živio ti je on negdje u okolini Čačka. Naćera mene stari da idem na to i da ispred naše kuće izrazim saučešće. Dade stari lovu i ja sa onim „Hapeem“ u Srbiju. Dođemo mi na veliko imanje. Dobrostojeći bio. Pravi gazda. Bogat sa hajvanom i svim mogućim mašinama. Iza tog rođe ostala mlada udovica i troje djece. Kad bogat umre, svađe je isto. Svi se utrkuju da se nađu pri ruci, a one pope ko će biti glavni. Dobro se plaćalo. Došlo ig nekoliko. Čekalo se na mjesnog popa, jako pridošlog i mlađeg, a pomalo krivinaša. Volio sve što mladi vole. Žene pogotovu, a ponajviše udovice. Znaš da one sarane traju pola dana. Dok pokojnika spreme,iznesu, urede povorku. Pa dok obave svoje one narikače. Mi ti treći sat stigosmo na groblje. Napravi pop raspored i obavlja ono svoje, a one narikače ti: E kuku ovo, e kuku ono. E kuku, svi rade, a ti u rupu! Tako, taman one utinuše kad krenu mlada udovica; što je bila ispred popa i onog njegovog kandila.
– Ko će radit na njivama kraj Morave? Šta ću sa njima?
A naš popa žmireći i mašući onim kandilom poluglasno:
– Meni, meni!
I krenu ti moj Meša, red udovica, red pop. Otprilike vako:
– Ko će stoku hraniti? Kud ću jadna sa njima?
– Meni, meni!

– Kud ću s onim traktorima?
– Meni, meni!
– E, kud ću jadna ja sinja kukavica?
– Meni, meni!
– Šta ću jadna sa onom djecom?
Progleda pop, poćeša se po bradi i glasno izbaci:
– Uzmite braćo i vi nešta. Ne mogu ni ja sve sam!
Potajni smijeh se gotovo proturi u glasni. Pop zbrzi. Mi ukopasmo rođaka, popismo koju rakiju za dušu i krenusmo kućama. Sve sam se sa “ hapcom “ presmio do Rogatice.
– Svašta, reče Meša.
– Jašta, odgovori Triše.

Aci Tagor 1414
mjeseca maja 2012. godine

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40921

RUDARSKA

Ima ti običaja onaj ahbab iz Zenice ponekad nazvati ili poslati poruku, ali uvijek kad nešto treba. Haman nam je životno kretanje svedeno na to.
– Je li onaj vaš?
– Koji?
– Onaj novi direktor struje.
– Kako naš? On je Zlatkov.
– Ama, po prezimenu je čini mi se od vašeg kraja.
– Jeste po prezimenu, a i čehra mu je, nekako, čini mi se, tamošnja.
– Poznaješ li ga?
– Jok. Nova generacija.
– Eh. Onda ništa. Trebalo mi je nešta kod njih.
I ode sa linije bez pitanja: Kako si? Šta ima? Ima li problema? A pitanje: Treba li šta? je gotovo iščezlo. Zbog ovog novog doba. Trka za dunjalukom uveliko traje i kod nas. Tu pobjednika nema. Ima jedino pobjeđenih.
Danas kad ti nešto treba da znaš, uključiš onu mašinu, pritisneš onu dugmad i ona ti sve kaže. A mi smo morali sve učiti. Tako smo iz zemljopisa učili i one znakove što obilježavaju, šta se od industrije nalazi na kom kraju. Pored imena našeg grada, nekako jedan iznad drugog su stajala dva znaka. Ona munja što je pokazivala da imamo centralu što proizvodi struju, i ona dva ukrštena čekića koja su obilježavala rudnik. Struja je bila, a i sada je u Mesićima, a rudnik u Kukavicama je bio. Zatvorilo ga. Sedamdesetih godina prošlog ratnog vijeka, u naš grad su se sa viših škola počele vraćati prve generacije. Među njima je bio i Hidajet Sijerčić zvani Bugi. Šeret na svoj način. Dobi mjesto sekretara u rudniku. Vodio računa o svemu što se ticalo rudnika i rudara. Rudari mu bili interesantni.
Jednog kišnog četvrtka ugavlja u kancelariju onaj rudar Salko što je imao podosta djece. Odhuknu i ne pitajući sjede na onu drvenu klupu. Vidje Hitko naborano čelo i priupita:
– Nešto si sav kaharli?
– Bio bi i ti da si na mom mjestu.
– Reci, biće ti lakše.
– Bruka brate, eto to ti je. Dođem u ponedeljnik s’ posla kad ona moja prevezane glave. Pitam je: – Šta ima za izjesti? – Zeljanica sa žarom. Ušutim se i nekako vovoljeći, ožarim se. Utorak isto. Juče ponovo zeljanica. Bogami sekretaru, ako bude i danas, raniću se.
Otpuhnu još jedan red i onim bangavim prstima potegnu za škiju. I ne pitajući priždi cigaru i lijepo se umisli. Žao Bugiju Salke, al udari mu onaj njegov šejtanski crv i poče:
– Znaš šta ćeš ti?
– Šta? pomozi mi bolan. Ti si iš’o na te škole.
– Kad dođeš kući, a ti uđi u podrum i uzmi onaj konopac, pa pred hanumu. Upitaj je šta je za pojesti. Ako ti kaže da je zeljanica ti kaži: – Nemoj bogati. Nego vako ćemo mi. Evo tebi ovaj konopac pa me pripni kod one tarabe, đe je ponajvisočija žara. Biće stara lakše i tebi i meni. A i šamija ti više neće trebati.
Skoči Salko sa klupe šen veseo.
– Jes vala sekretaru. Kad sam marva na poslu, nek sam marva i kod kuće.
Uze onaj šljem i karabitušu lampu i ode u onim garavim gumenim rudarkama u svoju neizvjesnost.
Ukidoše rudnik mrkog uglja, dekretom kažu.
Zbog čega? Slabo je k’o znao.
Možda je i zbog Bugijevih savjeta.

Aci Tagor 1414, april 2012
na Vrtilištu pored Kaknja

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40763

PESINAVA RUKA

Oni glavni gradovi u susjednim, sada, državama imaju na važnim trgovima spomenike sa konjima. I po tim spomenicima te gradove poznaju. U našem glavnom gradu ima jedan spomenik, koji je onako bojažljivo uglavljen ispred one visoke škole za hajvane.

Stoji pred fakultetom na Malti kljuse, naše, bosansko. Dok nam je trebalo, hvalili ga, a sada je predmet ismijavanja. Dobro meni moja mati kaže: “ Ama čudan smo mi soj sinko. Stisni pišti, pusti vrišti.”
Bosanski slikar, svjetskog ugleda, Mersad Berber, je svoje slikanje ponajviše posvetio konju. Kaže da je to najplemenitija životinja, koja je najopjevanija, najnaslikanija, najisklesanija i o kojoj se ponajviše pisalo. A opet misli da su najsretniji ljudi koji ga posjeduju, sa njim tuguju, timare ga i uživaju u njegovoj skladnoj ljepoti. Ama, lijepih žena i lijepih konja nikad se nagledati. Mi smo onda sretni bili. Uzgajali ih. U onim sjajnim dvolisnicima, što ih prospektima zovu, opisana je naša ergela na Borikama. I naš dobri profa je podosta tekstova posvetio njoj. Ergela je bila državna, privatna, društvena. Vremena i ljudi se mijenjaju, ergela ostajala. Sama za sebe nije mogla opstajati, ali su se oni što su je vodili, dovijali svakako. Helem, u neko doba, proču se čaršijom da je počela raditi nova kafana. U narodu je prozvaše ››Sedam kobila‹‹. Bila je na spratu, iznad čuvene penzionerske. Do nje se dolazilo uskim drvenim basamacima. Sve što je novo, narod mora oprobati. Tad je i bitna, a kasnije, onako. Bila su to doba kada je industrija polahko uzimala zamaha. Tog dana u starim garažama ››Tehnotransa‹‹, bila se bitka za popravku tri kamiona, koja su donosila nafaku. Pos’o popravke povjeren Kori, vrsnom majstoru, natersli karaktera. On okupi tri ekipe. U onoj udarnoj je bio i Safet Hadžihasanović – Sale. Visok, mršav, žilave građe. Cijeli dan je trajala borba sa teškim dijelovima, šarafima i totmasti. Negdje pred sami kraj pojavi se i direktor, te sav važan kaza:
– Drugovi, ovo nam je još jedna pobjeda. Ako sve bude uredu, za nagradu idemo u neku od kafana. Zaslužili ste to. Gdje bi vi?
– U onu ergelinu kafanu, dobaci Pero.
I bi tako. Odoše u željenu kafanu. Zatekoše i svoje konduktere.
– Daj nam svega. Zaslužili smo nakon ovakvog rada.
Prionuše za sofru i opuhaše brzo, doneseno. Ko tajfun da je prohuj’o.
– Ja bih da ovo naplatim, polubojažljivo kaza ona mlada konobarica.
Ona nije ni izgovorila, direktor je već bio u nus prostorijama. Svi se ćešu po glavi, a naš Sale velikog nama k’o Hrid, prifati buđelar i gruhnu:
– Neka, platiće ova pesinava.
I plati.
Vrati se direktor i onako sa pola sale:
– Daj nam mala, ponovi ovo isto.
Ode i ona druga tura.
– Ko će ovo platiti? pita konobarica.
– Pesinava ruka. Direktor je ponovo u hali, dobaci Kena Ajanović.
Vrativši se, onaj direktor zausti, a Sale podiže ruku i zagalami:
– Nije’ne više direktore. Ova pesinava je radila, plaćala, a mogla bi i fusnuti!
Konji ostaše.
Direktori se izvukoše.
A ljudine, poput našeg Saleta, zaplatiše.

Aci Tagor 1414
Aprila 2012. gledajući rogatica.com i na njoj jednog od bivših direktora ergele Borike

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40762

ŠAJBUBA

Kažu oni biolozi, da je onaj Kolumbo iz Amerike donio krompir i da se ta biljka dobro primi i posta glavna zahira u Evropi. Nakon određenog vakta dobi i svog budžetliju što ga harči. Bi to buba zlatastih sjajnih boja, zlatica.

Nekako s’ proljeća sedamdesetih, i naša Roga dobi svoje Šajbube. Stiže na Luftagino u Gračanicu porodica Vatreš i sagradi veliku i podobru kuću. Stari Jakub bijaše građevinski poduzetnik, glava porodice i prepoznat po svom nadimku „Šajbuba“. Bijaše to krupna ljudina, karakteristična govora i hoda, sa stalno prisutnom škijom na rubu usana. Istog adeta k’o Rasim Kapo i najpoznatiji mesar Alija Šećan. Pored ženskih čeljadeta, u porodici bijaše i sin jedinjak Osman. Imadijaše sličan govor ocu, a i raja ga prozva „Šajbuba“. U Rogi biti bez nadimka je isto k’o i ne živjeti. Osman se uklopi u čaršiju na svoj način i prikupi za kratko vrijeme još dva, na daleko čuvena, nadimka: ›› Lutka‹‹ , ››Ofajla‹‹.
Onaj prvi nadimak dobio po ocu, a ona dva prema karakteru. Osmo je k’o kalauz. Otvara sve brave. Tako se i Ole mog’o vidjeti u svim slojevima društva. Sa radnicima, đacima, studentima, ali i sa generalima i političarima. I to sa onim što su u to doba bili velika fora. Znao, šta li? Volio je druženje i sa ženskim insanima. Ako mu se dopadne kakav curetak, Ole bi je počeo oslovljavati sa „lutko“. I sve tako dok bi njemu prijalo. E, ako bi naletio na one malo azgin, pa još ako nije naiš’o na topal prijem, odmah bi uslijedilo: ›› Šta je ofajlo‹‹? Kasnije i muški svijet počeo dijeliti na lutke i ofajle. Tako i dobi ta dva nadimka.ž
Vrlo brzo je uvidio da je politika glavni kotač koji sve vrti. Zato mu škola i nije nešto bila po volji. Ali za svaki slučaj u tom vaktu uze i onaj papir sa Veselog brijega, jer ko zna, more zatrebati. I brzo se uključi u političke tokove. Naravno, preko omladinskih struktura, izviđača i planinara. Prvo lokalno, pa republički i onda na saveznom nivou. Bogami i čaršiju u Jugi počeše prepoznavati po Osmi – Šajbubi. U naš kraj počeše dolaziti političari, generali u Šajbubinoj režiji. Dolaziše: Brano Miljuš, Bogić Bogičević, Azem Vlasi i razni generali, a ponajviše onaj iz Šekovića koji mu je i helikoptere obezbjeđiv’o k’o logistiku. A kako se uhodalo?
Bila je davna 1976. godina. Raspust. Odjednom se pojavi haber da neka grupa, oko Zehrudina Hadžihasanovića i Fadila Jamakovića, hoće da formira radnu brigadu. Kažu, biće sastanak u opštinskoj Sali, a za početak će biti lokalna i radiće u Batovu, na putu za to naselje. Odosmo iz radoznalosti, da vidimo šta je to?
Elem, objaviše šta se hoće i rekoše gdje će biti smještena brigada, a biće i uniforma. Zelenkasta, k’o u onih Korejanaca sa Sjevera. Šatori će biti na Brezju u nekom gaju. Trebalo je dati i ime brigadi. Izviđači joj dadoše ime po čuvenom narodnom heroju ››Ragib Džindo‹‹. Nasta brigada od Fadilovog KUD-a iz Kukavica, izviđača, planinara i čaršijskih znatiželjnika, k’o što su bili Huso Šuvalija i Medo Avdičević. Malo radnika, više zgubidana, a brigada omladinska i to radna. I to rad od trideset dana. Ali ušli, ušli. Odosmo u svojim uniformama u naselje na Brezju, sa Čeom na prsima i petokrakom zvijezdom. Pomalo smo ličili na hajneken pivu.
Poče se raditi. Ispočetka kilavo, dok neko ne ubaci takmičarski fol, k’o ono danas u onim raznim ›› survivor ‹‹ emisijama. Ko uradi više metara puta, dobije neku nagradu. Onaj Makaš Jakub – Jaki sam uradi tridesetak metara. Medo, Huso i ja jedva deset. Medo bi povazdan kont’o smicalice. Zapomaže, napuni usta vodom i prstom pokazuje da mu je nešto upalo u oko. Dok bi onaj, što je dotrč’o da mu pomogne, zagledo, Medo bi ga poprskaj. Nije bilo ljutnje. Poče i Ole dolaziti. Zadužen za kulturni rad. U onom mesičkom šatoru bile i dvije sestre Brigadirke. Ole se nama povjeri da mu je jedna zapala za oko, a i neki ga čudni žmarci obuzimaju kad je vidi. Rekosmo mi to nasoj Brigadirki. Sutradan ona nama predloži da ga ›› ubacimo u mašinu ‹‹. Iznese plan i mi prifatismo. Poče se Brigadirka nositi malo slobodnije majice i motati se oko Šajbube. Huso mu, onako, usput kaza da je i ona pritrzala na njega. Jedne večeri, kad je bila svirka kudovaca, mi ispraznimo mali bolnički šator, ostavimo Brigadirku samu i kažemo Oletu da ga čeka. Prije toga Medo je našao tatule i ubacio u sokove.
Primila ga ona u šator k’o Kleopatra i počela svoju igru. Usput mu ubaci da bi moglo i šta ozbiljno biti. Ole se zijanio. Od nervoze onaj sok ukap popi. Kako priča odmicala, Brigadirka se sve slobodnije ponašala, i u neko doba prozbori:
– Mogla bi. Šta misliš? Imaš li snage?
– Lutko, ja sam ti onaj, kako ga ono zovu?
– Kazanova.
– Isti sam on. Ma kakvi isti. Bolji sam lutko od tog kazandžije. Vidjećeš!
Nije prošlo ni nekoliko minuta, poče Ole da žuti i stišće zube. Vidjevši to, Brigadirka izbaci:
– Hajde više. Ima li muška u tebi?
– Uh! Saću ja. Neka tebe. Uh!
I otrča u onu paprat. Vrati se kroz pola sahata. Življe su kopali.
– Gdje ode ti? Proći će me merak.
– Joj lutko. Treba mi vremena da se saberem. Uh! Evo ga opet. Uh! Majko moja!
Ufati se za kaiš i u paprat. Tako nekoliko puta. Tako nekoliko puta.
Šajbuba je sutra završio u lokalnoj hastahani. Nakon nekoliko dana, dođe nam Ole u posjetu sa nekim generalima.
Brigadirku je zaobilazio k’o visokonaponsku struju. Kad bi prođi pored šatora, raja bi dobacuj: – Seronja!
Tako nam ljubavni brigadirski jadi porodiše novog političara.
A kakav je bio ili još jeste?
Trebalo bi pitati možda Vlasija?
Ili možda raju iz šatora!?

Nastala po kazivanju Zambija koji je dao ime brigadi.
Ljeto 2011.god. Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40761

TURABIJEVAČA

Rat je najveće zlo što može insane zadesiti. Ubija i sije klice iz kojih se rađaju još veća zla, a vala i poslijeratnu budalaštinu. Nekako, odmah poslije rata počeše nicati trgovački centri i benzinske pumpe. Haman ispade narodna: ›› Gdje stigneš ti pumpu posadi.‹‹ ali i apoteke počeše sa radom na svim čoškovima zemlje. Obolio narod i treba hapova. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati.

. Oni naučnici kažu da je sve mjerljivo i izlječivo, osim ljudske gluposti. Eto, tih dana ono se poče u Bosni javno iskazivati. Prvo po novinama, a onda na radio i TV stanicama.
Sretoh se sa tim. Krenuh na neki kurs. Svaki dan put me nanosio pored onih glavnih stanica u šeheru, pored željezničke i autobuske. Nikad puniji vozovi i busovi. Sa ranih sabahskih sati, iz svih krajeva, sneni, olovnih nogu i zabrinuta lica dolaziše insani u Sarajevo. Išli su u Zetru. Na ozdravljenje. Kod nekog mesije što liječi sve bolesti. Turabi se zvao. Liječi dodirom i vodom. Kolone i kolone ljudi čekaju iscjeljitelja. On dođe i rukama šalje masama energiju. Spojen sa vasionom. Bežično. Prima odozgo energiju i proslijeđuje je narodu. Desetinama i stotinama hiljada ljudi prođe pored Turabija. Nikad olimpijska dvorana nije bila punija k’o tada.
To popodne spodbi me neka grupa poznanika iz rudarske Breze, da sa njima idem u posjetu zajedničkom prijatelju u onu državnu hastanu. Prolazili smo pored rijeke ljudi, što iznureni tegle pakete vode, nadajući se da će voda riješiti sve njihove boljke.
– Kakva je ovo zajebancija?
– Ama, onaj Turabi, liječi narod.
– Čime?
– Dodirom i vodom.
– Čuj to! Mog’o bih i ja onda liječiti.
– Čime bi ti liječio?
– Mokrom čarapom izavrata, pa da tegle kolica one vode.
Dođosmo mi u posjetu našem ahbabu, što bijaše na nekim pretragama.
– Šta ima? Kako ide?
– Ama k’o hastana. Ubija me brate.
– Piješ li šta od hapova?
– Ih! Pa znate vi šta mene liječi.
Kako on to izusti, onaj šeret Mice trznu onu polovku. Znali smo da je bila viljamovka. Uto ti uleti glavna sestrica:
– Šta je to? Šta mu dajete?
Mi zbunjeni oborili glave, a onaj Mice dočeka:
– Turabijevača! Liječi sve. Bir iladž.
– A to! Ja mislila nešto drugo. Bogme se ta voda treba zvati ››ublehuša‹‹. A, ako on hoće neka pije. Dobra je sarajevska voda.
Ode sestrica i ne znajući da je ispravno sumnjala.
– Dajder te turabijevače, da mi se vrati život.
– Samo polahko, da ne uletiš u vasionu.
– E moj Turabi. Da se on ne pojavi, ja sve kont’o da su ovce u izumiranju u Bosni. Ja jesmo mi opičen narod, bez mokre čarape.
Da li je narod ozdravio, to nam još niko nije rek’o. A da li je prodavanje ubleha u Bosni isplativ pos’o? Itekako. Turabi otiš’o pun k’o brod, a i prodavači vode. Isplatilo se i onom ››našem‹‹ zemljaku. Dobio ministarsko mjesto. Dal’ zbog Turabija ili zbog zeme, mi dobismo novi nadimak.
››Ublehaši‹‹.

Aci Tagor 1414
Nastala u Aprilu 2011. Godine podsjećajući se na Erazma Rotedamskog i na njegovo djelo ››Pohvala gluposti‹‹.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40760

ŠALO

Osvanu lijep i sunčan dan u dolini rijeke Bosne. Nakon jutarnje kahve, uputih se na obližnju željezničku stanicu. Ni po čemu to nije. Osim po adetu stajanja tih lokalnih vozova. Meni je željeznica lična karta neke zemlje. Po tome smo mi strmeknuli u devetnaesto stoljeće. I ovaj voz po običaju kasni.

Onako sarkastično pomislih: ››Onaj Japanac se sasjek’o zbog minute kašnjenja voza. Nas onda ne bi imao k’o prevoziti‹‹. Još ako upadnem u kakav depresivan vagon, gotov sam.
Dođe onaj „titin“ voz. Uđem u prvi vagon i pokajah se. Pun onih demobilisanih boraca što spavaju na onom mramornom trgu naše domovine. Sjedoh preko puta dvojice jako ozlojeđenih štrajkača. Taman kad sam htio slušati muziku na one bubice, kucnu me onaj jedan i ljutito će:
– Tebe ova naša priča k’o ne interesuje?!
– Poznata i prežvakana, odgovorih.
– Vidi! A odakle si ti tako drčan?
– Sa Istoka. Iz Rogatice.
– Uh! Znao sam. Ja manje čaršije a više generala i ministara još nisam vidio. A čaršija im u šesnaestom vjeku. Kako to? Gdje je tu logika?
Osjetih šutnju u vagonu i mrke poglede upućene u mom pravcu. Progutah pljuvačku, oblizah se jezikom i rekoh tiho:
– Ne znam ti odgovoriti. Jedino da je još prije dvadeset godina ovu našu BiH napustila logika.
Ušutih se i počeh dumati. Jes’ da sada svi trče u činovnike, jer je to sada jedina firma što redovno daje platu i kamaru onih benefita. Prije su se otimali za fabrike. Tamo su plate bile prave. Tako je i trebalo biti. Zarađivali ih. A i logika je stanovala u Bih.
Jedan od najmnogoljudnijih tzv. radnih kolektiva, u našem kraju, bijaše ››Sjemeć‹‹. Šumsko preduzeće, što je imalo od bora do stola. Dugogodišnji direktor bio onaj Mileta, što mu je i porijeklo sa tog sjemečkog kraja. Prim’o i mlađi inžinjerski kadar. Onaj naš sugrađanin Dervišalija – Šalo, posta njegov dobar ahbab. Stalno su nekud tutnjali, a kasnije feštali.
Tmurnog mahmurnog jutra, sjedeći u svom kabinetu, Mileta poruči jaču kahvu i krenu listati dnevnu štampu. Začu kucanje na vratima. Dižući glavu ugleda kako ulazi ona nova atraktivna novinarka. Bila je jordamli, ali tog jutra bijahu sva izbezumljena i pomalo histerična.
– Dobro jutro, druže direktore!
– I tebi. Izvoli. Šta treba?
– Ja više ovako ne mogu!
– U čemu je problem!?
– Direktore Mileta, došla sam da se požalim na onog vašeg inžinjera Dervišaliju – Šalu.
– Šta nije u redu sa njim?
– On je jedan obični bezobraznik.
– Šta je uradio?
– Eto, i jutros me zaustavio na hodniku, čini mi se već deseti put. I svaki put mi postavlja isto pitanje.
– Pa, šta te to stalno pita?
– Kaže mi: ››Ja jesi dobra. Još bi bila bolja kad bi bilo ono za ono‹‹. Ja nisam ni znala šta on traži dok nisam rekla svojoj prijateljici.
– Ah, to! Nije on puno bezobrazan, nego je hrabar.
– Kako hrabar?
– E moja dobra spisateljice. Svi mi to tebi mislimo, samo on ima hrabrosti da ti to kaže.
Zacrveni se naša novinarka, otrese glavom, i ode bez komentara. Onako sa smijehom na licu prisjetih se Šale i rekoh onom preko puta: – Svi mi to moj prijatelju znamo. Onaj što je bio hrabar da to kaže otiš’o zajedno sa logikom u onu Švedsku.
Izlazeći iz voza sjetih se i spisateljice. Našla je i ona svog labuda. I to crnog.

Aci Tagor 1414
Aprila mjeseca 2012 god. u vrijeme onih štrajkova

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #40759

Gojzerice

U nekim pričama što nas vraćaju u starija vremena neostvarenih planova i želja, nekako sve svedeno na ono famozno: da smo. A opet, eto nismo. E, da smo u gradu rođenja vjerovatno bi imali svoj prepoznatljivi džingl

Možda sladunjav sa onim bivišim izbornikom, što bi nam tepajući milovo uho tvrdeći: ”Roga je čudo, što ti tvoj Ćiro kaže”. I jeste, zasigurno. Pored svih upečatljivih posebenosti i individualne kreativnosti, sjetih se da smo bili čaršija sa podosta neženja, a i neudatih cura, kao i čaršija sa ponajviše gojzerica u cijeloj regiji. Izuzev krutog tradicionalizma, stalno sam tražio uzrok te neudatosti i tog neženjaštva. I čini mi se pronašao naizgled banalan, ali upečatljiv razlog. Gojzerice. Osim toga, što su obilježavale modernu i dugoizdržljivu obuću, bile su i obilježje vlasnika, putnika i pješaka. One su bile i najjači adut za put u bliži i dalji svijet. Ko se u njega otisnuo, čini mi se da je izmakao strogom patrijarhalnom oku i osjetio saftali život. Onaj ko ne isproba tu kušnju, osta zapleten u mreži grehota i sramota i dodirnu dno samotinje. Prateći ajnštajnovsku relativnost, možda je grehota ovako promišljati, ali pored neke napisane duhovne datosti, neudatost i nežnjaštvo u svom zavičaju, razložno opredmetnoh u gojzericama.
A kuda su nas to one nosile?
U onoj bivšoj Jugi puno se marširalo. Nije bilo pedlja zemlje, gdje nije bio neki marš, a nije bilo ni dijela društva da nije maršir’o. Vojska je to radila po zadatku, a ostali, onako. Sve u cilju nekih sjećanja i neke tradicije. Mi nismo imali vojske,ali smo za marš uvijek imali spremne izviđače, planinare, lovce, omladince. Ovi prvi su bili najuporniji. Možda i zbog „ šefa parade“ Halučić Mubesira“ , zvanog Muza. Starosjedilac po rođenju, geograf po opredjeljenju i zaljubljenik organizovanog skitaranja.najdraže marširanje je bilo „Tragom prve proleterske“. Te godine pješačilo se od Rudog do Rogatice. Odmor je bio u Međiđi. Na marširanje su krenuli: Mačak,Školjaš,Muza, Kaci,Zambi,Kale,Teva,Meru, Caje, Alem,Šef,Pape,Besim Picek,Šerif Velić i mnogi drugi. Onaj Muza nekako vazda bio najopremljeniji. Sa zahirom pogotovu. Majka Nafa bi sve fino spremi i posluži u rusak. Rusaci su se čuvali kao suho zlato. Znalo se za adet „puhanja“. Taj dan Muza bi malo hodaj, a malo jarcaj:
– A što miriše ova pršuta?
Oni drugi bi gutali prašinu i kovali plan kako da dođu do pršute. Kroz pjesmu i zezanciju kolona dođe na konak u Međeđu. Sjelo je bilo obaveza. Do kasno u noć uz zvuke gitare i harmonike. Ode većina na spavanje, a osta grupa da akšamluči i „ čuva“ rusake. U neko doba Mačkovu pjesmu „ Sunce zađe zapara je ljuta,svaka travka sad je zabrinuta“ prekide bunovni Teva.
– Hoćeš li malo vatrene vodice?
– Neću!
– Pa kuda ćeš?
– Odoh kraj Drine da lajem ćirilicu.
-Što bolan ćirilicu?
– Radi adeta.
I ode. I ona grupica je drijemnula sahatak prije doručka. Raja uze one pripremljene sendviče, a Muza odbi i ode tražiti ruksak. Nađe ga u školi, ali ponese pred kolonu, želeći da vadi mast i drugi dan.
Razmota onu kariranu, kuhinjsku krpu i zinu. Umjesto Nafine pršute, ukaza se bijela izaprana drinska hripa. Nasta smijeh, a onaj Kale-Grujo dobaci:
– Miriše li?
Preznoji se Muza i skonta šta su mu uradili. Hodajući u onim gojzericama , pomalo se i ćosalo. Gojzerice su donosile ljubav.
Ko ih proba i pronosa taj se jal oženi, jal udade.

Aci Tagor 1414
6. Aprila 2012.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #39663

Brada

Nekad davno su ga zvali Visoki Stolni grad u kojem su se krunisali srednjovjekovni bosanski kraljevi. Sada je Visoko. Grad kože, tekstilna, mesa, kahve i svakojake trgovine. A od nedavno i Dolina piramida. Onaj pronalazač i dvostruki doktor Osmanagić im dao i ime. Piramida Sunca i piramida Mjeseca sa nizom podzemnih tunela. Čaršija je prava bosanska.
Nekako samoljubiva i samozatajena. Skrećem s ceste, što je nazvaše auto-put, ka njoj. Nailazeći kraj narandžaste benzinske crpke u vidokrug mi uleti poznata faca. Pumpar. Naše gore list. Avdaga. Zamolih vozača da skrene. Približavajući se, otvorih prozor da čujem razgovor.
– Jao gospođice, što ste Vi meni poznati! A i lijepi ste.
– Možda s TV-a.
– A, jeste. Vi ste ona, ona…..
– Bivša voditeljica OBN-a.
– Jeste. Ma divni ste.
– A i ja Vas odnekud poznajem.
– Možda sa fakulteta. Ja to onako vanredno, iz dosade. Uz to sam i estradni umjetnik.- Pjevate?
– Ko slavuj. A i drugo sam svašta probao. Samo još nisam bio predsjednik države. Šta bi mi falilo? Ljepši sam od one trojice. Priznaćete.
– Jeste. I šarmantni ste!
– Nemojte mi se upucavati, molim Vas. Ja imam stabilnu ljubavnu vezu, ali eto nebih se bunio da Vam zapjevam neku sevdalinku, ili bolje romansu, onako postiha i na Vaše cijenjeno uhašce.
– Kad budete predsjednik, javite mi se. Ćao! Neplativši gorivo, doda gas prelijepa starleta, ostavljajući Avdagu da gladi prepoznatljive brkove.
– Izvolite molim!
– Može li kila od rebara i glavuša u masni papir, sa sifonom sode?
– More, papak istočnjački!
– Bogami bi ti mogo i po turu malo, zbog ovih ljubavnih jada. A jesi li kad fasovo? Priznaj!
– Jesam! Ali zbog šejtanluka. Hajde da ti ispričam. Nema gužve. Dvije ću.
Nedjelja je bila. Uobičajena ko u svim manjim mjestima. Sjedosmo vani za neki okrugli sto i uz kahvu iz termos boce krenu Avdagino kazivanje.
– Čini mi se, kako sam se rodio da sam šejtaniso. Znaš da je naša čaršija imala nakav zadani, ustaljeni život. Ko starinska čaršija, u to doba za moju raju je bila pomalo dosadna. Sve se vrtilo oko grehote i sramote. Šta god da se desi, a da nije uobičajeno, odmah je bilo sramota il grehota. Bio sam pri kraju osnovne škole. Taj dan smo skakali oko Rakitnice. Glumili ribare. Došli do klaonice. Izađemo na put. Makadamski. Nije bio asfalt ko danas. Ni auta nije puno bilo. Velikih inekako a malih vrlo malo. Utom ti iz Roge prema Mesićima naiđe stara praga. Pozno sam šofera. Ibrahim Šehić, Hasin i Husikin stari. Ja se zatrčim i zakačim odpozada. Nije me vidio. Rukama za stranicu, a nogama za kuku. Praši sa svih strana. Ma meni fol. Biću glavni lik u raji. I tako do krečane u Mesićima.
Kad sam se pustio ostale mi ruke ukočene u zraku. Sav sam bio siv od prašine. Ama ličio sam na onog jetija. Ibro kad me vidio, haman se šlagiro. Ko da je duha sreo. Ibretio se čova, rondo i spominjo starog. Vratio me nazad. I naravno, našo babu Izeta i sve mu natenane kazao. Eto ti starog u akšam, malo svratio u pomoćnu i cvrcno i odmah sa vrata: „ Đe je onaj, krečana? Vamo der, da te ja malo omilujem. Bez Mesića.” Izađem. Moram. U rukama kaiš i basa-ćuta. Kakva ljudska i dječija prava.
– Jeli šejtanluk vrijedio kaiša?
– Meni jes. Imam se bar čega sjećati.
– A druga?
– To je gorka. Znaš da je i petkom bio pazarni dan. Ono su ga zvali mrsni pazar.
Nama se baška dopadalo da taj dan motamo oko donje čaršije. Zbog kolača. Na samom ćošku je bila brijačnica starog Mehage. Mehaga je bio ugledan brico. Pedantan, iskren, i pomalo starog kova. Strog. Nije dao da se čaršijski red i adet remeti. To ti skužili Šajka, Gaga i Abeda. Naletim ti ja jednog petka na njih. Dadoše mi nešta para i rekoše šta da kažem sa odškrinutih vrata Mehagine brijačnice.
Nisam ništa frštuljio. Samo su mi kolači bili na hatru. U ruci sam držo lovu dok sam se polahko došunjo do vrata. Odškrinem i provirim. Oni ugledni Rogatičani su čitali novine, a na stolici sjedio gradski pop Milivoje. Mehaga držo češalj i makase i polahko mu sređivao bradu. Onako sa odškrinutih vrata ja vrisnuh: – Obri mu bradu!
Ispade Mehagi češalj iz ruke, spustiše novine oni ugledni, a pop usta zabezeknut.
Vidjeh da sam zabrljo i kidnuh. Znao sam da sam nešto poremetio u čaršijskom redu. Ona stara raja se previjala od smijeha, a meni gutavo. Za kratko vrijeme sva čaršija je znala šta sam uradio. Sazno i stari. Mesar bio. Došlo do njega brže, nego sada mobitelom. Dođe podobro pjan. Pogodilo ga. Ja ga osramotio u čaršiji.
Narušio dobar komšijski odnos. Ja se sakrio pod sto. Kad će ti on staroj:
– Đe je onaj novi brico? Da mu ja štucujem bradu. I štoucova je.
Dok je Avdaga točio gorivo u novi „kavasaki” i proba ga, ja pođoh mislima kroz njegove priče i dolinu Rakitnice.
Imali smo i mi članove kraljevske obitelji. Na Borču, čini mi se. I stećci o tome svjedoće.
Imali.
A Ljun?
Ni nalik na piramidu.

Oktombar 2011 godine
Aci Tagor
P.S. Avdaga je bio i geometar lažni naravno.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #38679

RUMAŠ I DIMIJAŠI

Kakanj. Stoji ime grada, u koji se uputih, na onoj jednoj žutoj i iskrivljenoj plehanoj tabli. Na prvi pogled sav je nakav siv. A tamo je to,kažu tako. Beli, radi one cimentare. Bome se fale da su ugradili prečistače. Hajde ga vjeruj. Ugrađeno, a opet sivo. Ma, mi ti imamo tu boljku, da šta god napravimo je odmah svjetsko, a najmanje evropsko. Sa tim svojim bubicama što vijugaju onom sivom masom svratih sa prijateljima na kahvu u neku osrednju gradsku birtiju.

Bio je pazarni dan. Svjetina sišla sa svih strana. Bosanski pazarni su napobaška priča. Gušteramo i mlatimo onu poznatu bosansku, šuplju. U tom se pojaviše naša dva zemljaka. Ispitasmo se onako reda radi, ko ljuti žiranti. Nešta smo jedni drugima ko garantovali, pa zijanili. Zavičaj valjda. Nejma šta drugo. Sjedoše za susjedni sto i krenuše sa muhabetom o našem kraju. Zagolica me i osluhnuh malkice iz prikrajka.
– Znaš li ti bolan, šta je rumaš?
– Znam! Dodik.
– Ama, rumaš, ko pojam. Kužiš?
– Krupan, nezgrapan.
– Jes. Ali mi smo više kontali da je to naš lokalni izraz za nešto ili nekoga, što je neodmjereno, neotesano, pa i sirovo.
– Jes vala i to. A otkud ti ta priča?
Povuče me na djetinjstvo. Nekako s proljeća, mahale, mejdani i sokaci su bili puni dječije graje. Igralo se klikera. Malo ravne plohe, petom napravljena rupa i igraj. Jal u lovu, jal lovu ili u klikere ili u nešto drugo. A nije se imalo ko danas. A klikeri!!! Joj, milovali smo ih očima ko mladoženja mladu prve bračne noći. Veliki, osrednji, mali. Pa šestoperci. Stakleni, gumeni, a ponekad i gvozdeni. Kuglageri. A i rupa, nije bila rupa, već raša. Znali smo sve vrstre đozgi. Bilo je izbijanja iz raše, a i hinjskog uvaljivanja u rošu. Sad mi to uvaljivanje malo liči, gluhobilo na kurvarluk. Igralo se do akšama, a ponekad ispod drvene bandere i žute sijalice do kasno u noć. Ponekad bi nas prekini neko od starijih. I po adetu bi nam ubacio svoja pravila igre, a najčešće je bio fol u mijenjanju klikera. Kad njega gađaju igra se onim najmanjim, a kad on gađa igra onim velikim.
Taj veliki kliker je pravio pometnju. I kliker i njegov gazda kod raje su se zvali „rumaš“. Ako bi nam porazbijaj naše klikere ili nas ofuči, mi bi ga sačekali u mahali kad ide s curom na korzo, i iza taraba bi uglas dobacivali:
– Rumaš!– Rumaš!
Palilo je. To bi curama bio znak da se radi o neotesanom i posirovom momku. Mi gubili klikere , a on curu.
– Plah vakat!
– A znaš li ko su dimijaši?
– Znam! Tihić.
– Opet on isto. Ama pojam. Pojam hablečino.
Dimijaši su ti bili muški tipovi, koji bi sve živo uradili da spase svoju bijednu kožu. U gustim situacijama su se znali prerušiti u naše nane, navuči dimije i kidnuti sa terena, gdje je trebalo viteštvo pokazati. Kazuju ovi stari da se u onom anamo ratu, svašta događalo. I da je bilo svakojakih vojski koje su vršljale našim krajem. Naročito je bilo gusto na onoj boričkoj plohi. Često bi upadale razne bande u sela. Dovoljno je bilo nekad pripucati i spasiti narod tog sela. Oni hrabri su to odmah radili, a oni drugi bi se dograbili dimija i šamije i kidaj. A i nakon rata, tamo šesetih, kad se penđeralo znalo je doći do gadnih susreta. Dešavalo se da u jednoj kući poslije teferića bude više cura, pa na penđeranje dođe nekoliko grupa momaka. Dođe do svađe, na guranje, pa i marisane. Tražilo se spasa ulijetanjem u domaćinovu kuću, da se ne bi fasovalo. Bunovan domaćin pito bi cure:
– Ko su musafiri?
– Dimijaši, babo.
Desilo se isto i nedavno. Bilo je rumaša i dimijaša. I sada je tako. Živimo njihovo doba. Pogodi onaj. Tamo na Istoku ima jedan rumaš što sve razbija i niko ga ne zaustavlja, a vamo ko da je samit dimijaša. I jedni i drugi samo misle o svojoj guzi. A između je narod. E, na njega niko ne misli.
Dimijaši se sakrili, a ni iza taraba nema više nikoga da povikne:
– Rumaš!

Krajem marta 2012. god. gledajući reklamu sa klikerima
Aci Tagor 1414

[Author]

Posts