-
AuthorPosts
-
Bruceloza
Prije su ljudi čitali novine da im život bude opušteniji. Sada je nešto drugo. Crne hronike su najčitanije. Zli ljudi zlo vole. To im je pogonska snaga. Šta bi drugo moglo biti? Na onim jednim plaho čitanim novinama, na udarnoj strani, uslikan neki sredovječni čova, kako u naramku drži mlado jare. Poš’o kaže u parlament. Nisu mu dali. Onaj čuvar, što više nije čuvar, već zaštitar mu kaza: – Đe ćeš sa jaretom, među ove vukove?
Kad, nije to! Hotio čova, što ga zovu bosanskim farmerom, da onima, u tim plaćenim klupama, kaže, da i sada hara ona ovčija, a i drugih hajvana bolest, bruceloza. Dobio je poruku i gluhi odgovor: ›› Hara tebi, nama ne hara ‹‹. Eto, živimo to ubrzano, moderno, rastrzano i teško doba, kad nema brige ni za insana, a ni za hajvana. A prije?
Živilo se u doba nekog stvaralačkog zamaha. Nije bilo dana, a da na onim vjestima ne govore o izgradnji puteva, fabrika, dvorana. Širilo bi to naku ugodu i mirisalo bi na merak života. Lahko se dolazilo do posla. Radilo se, onako, a i zarađivalo. Gradilo se i kod nas. U narodu se proturi haber da će uskoro na boričkoj zaravni biti gotov moderni ovčarnik. Izgradiše ga. Ubaciše neku novu vrstu ovce, što je stalno veterinar nadgled’o. O tome pisaše sve tadašnje novine. Smetalo onim agronomima stalno čuvanje, ali eto bi to uvozni hajvan i pomuhanat, a i nauka se morala ispoštovati. Bilo je bukadar novih ovaca. Čuvali ih oni mještani, što im je to bio pos’o. Dođe i vrijeme parenja, a i nove tehnologije.
Kako li će sad ići ovo? – pitaju se oni seljaci. Onaj novopridošli tehničar Simić, što su ga zvali ›› Zlatni zub ‹‹, reče onim zabrinutim seljacima:
– Sve će to veterinarska stanica obaviti za nekoliko dana.
Gledaju u njega oni seljaci i onako izokola komentarišu:
– Ko ovu budalu dovede?
– Odakle ovaj dođe?
– Ama, ovaj je prolup’o. Da nije, ost’o bi u svojoj Bijeljini.
I poče pos’o. Veterinari osjemenjivali ovčice uz pomoć onih njihovih veterinarskih sprava. Gled’o to i onaj čuvar Bajro i bi mu začudo, ali eto drago mu da vidi kako to nauka radi. Zamisli se i kaza: ›› Sad će hajvan, a nekad kasnije insan ‹‹. Haman je potrefio. Sutradan veterinar kasnio. Svi nervozni. Narediše Bajri da dežura i traži muštuluk kad se pojavi. Kloio tako Bajro na ćošku onih modernih štala. Ugledavši prašinu od lijeske, pritegnu opanke i pravo šefovima. Primičući se Bajro zapjeva koliko ga grlo nosi: ››Blago vama ovčice u toru, eto vama ovna na motoru ‹‹.
Kako god.
Živjeli smo pored ovaca, bez bruceloze.
Sada???
Čini mi se, baš k’o one,
Sa brucelozom.Aci Tagor 1414
Maja mjeseca 2012. godineHvala za ovako lijepu priču moj prijatelju Aci Tagor 1414 iz ,, Eci Tagor,,.
ŠATOROVLJANI
Ima onaj novinar iz Dalmacije što stalno počinje priču sa onim nekim Kožom, a koji ga stalno budi iza pola noći da mu k’o biva ispriča novi vic. Taj vrsni spisatelj kaže da se u svakom kraju priroda poigrala sa ljudima. Jednima podarila pitominu i svakojake prigode, a drugima to podobro uskratila. Prenu me ova njegova misao i polahko prebaci u naš zavičaj. I bi onaj „kožavi“ upravu. Imamo i mi takvih krajeva. Nekako mi se čini da opet sve što je vezano za vodu izgleda pitomije i podosta rahatnije od onoga kraja koji to nema. Sve uz gorsku ljepoticu Rakitnicu je bilo nekako blaže, rodnije, nego tamo gdje je nema. Ali, bilo je i vakta kad je svima haman isto. Kad su kakvi belaji, jal prirode čudi. Pričaju oni stariji da je znalo biti teško nekad svima, zbog sušnih i nerodnih godina.
Tamo u ono doba kraljevine Jugoslavije, a nekako pred dunjalučki kijamet, je bio takav vakat. Pitoma rogatička kotlina je opet i rađala zahvaljujući namli šepurenjunjene ljepotice. Imali bezi, age i gazde. Raja životarila potanko i život provodila u nadničenju. Ponesi motiku i ako te aga primi po vazdugi dan argatuj po rogatičkim njivama. I to ko bi ugrabi, bio je šen veseo. Nisu svi bili ni vješti sa motikom. Najizbirkaniji bili Šatorovljani, pa im to dade dobru preporuku. Brže su dobijali pos’o od drugih. Mnogi ostajali bez zarade, a počesto i bez zahire. Iako su im polja bila dosta blizu, Kovanjci nekoliko puta ostaše kratkih rukava. Zabrinuše se.
Dumajući i dudlajući škiju, sjedeći jedan do drugog k’o gavrani, gledaše u seosko guvno. Odnekud se stvori i Zajko Cvrk i onako zgrnut, kakvog ga je majka priroda dala, odalami: ›› Šta je?! Šta hudite?! Šta ste se skupili k’o os na baljači? Ha!!!
Šute oni seljani i dalje valjaju svoju muku, a Zajko će ti:
– Znam ja šta je! Ubila vas šatorovska motika!
– Pusti nas Zajkane, nije nam ni do čega.
– Nije vala ni meni. Nego, čujte malkice vi svog’ Zajkana. Hajte vi sutra zamnom u rogatička polja na rad.
– Kako ćemo bolan benevreče dobiti pos’o od onih šatorovljana?
– Ja ću vam ga dati!?
Zbunjeni, češući se ispod onih kapa, gledaju u Zajku i vele:
– Peke, pa da i to vidimo.
– Sutra prije sabaha po motike i zamnom.
Odskakuta Zajko kikočući se u sebi i poluglasno govoreći ››Slunte, sluntave‹‹ , dok se nad guvno nadvija teška grobna tišina.
Kovanjci, nasikirani i nenaspavani sa motikama na ramenima su već sat vremena koračali niz rogatičku kotlinu, obavijeni maglom i tišinom, koju je noćas prekidao pokoji udaljeni horozov pjev. Čila koraka i uspravna hoda naprijed je izašao Zajkan. Taman su se približavali drvenom mostu, kad su se sa Ptičijaka čuli glasovi. Neko izusti: – Idu Šatorovljani!
Zajkan stavi prst na usta i tiho progovori:
– Idemo!
– Kuda bolan?!
– Pod most, hablečine!
Ščućuriše se ispod mosta, osluškujući sve bliže dolazak kolone. Kad su bili na pedesetak metara od mosta, Zajkan skoči i hitro se poče svlačiti. Pošto zadnji komad haljinke zbaci, izleti onako gologuz na most i zapomaga:
– Ha! Kud ste pošli Šatorovljani!?
Kovanjci razrogačili oči i gledaju Zajkana golog kako skače po mostu i leleće.
Kad su prišli mostu Šatorovljani i vidjeli kako iz magle iskoči go insan u sabah rani i još galami, zapomagaše:
– Šejtan!
– Džin!
– Zna ko smo! Joj, bježimo!
I nazad trčeći put Ptičijaka.
Smijući se Zajkan dotrča pod most, obuče se i sav važan prozbori:
– Haj’mo tražiti posla, maksumi jedni.
Dobiše posla. Zaradiše, a nešto i za zimu ostaviše.
Kad bi se zimi sijelo sabralo, oni mlađi šereti bi dobacuj:
– Domaćine, ima li kukuruza?
– Ima, ima!
– Od koga?
– Od Zajke gologuza!26. septembar 2012.
Aci Tagor 1414Ringišpil
Ufati me jak, iznenadan pljusak kod vatrogasne brigade na Skenderiji. Pretrčah ulicu i nađoh se na ulazu u bivši kulturni dom ››Trasa‹‹ , gdje sam nekad davno gledao monodramu Josipa Pejakovića „Oj živote“. To je sada moderna kino dvorana. Stojeći onako šćućuren k’o nenin šućur, vidjeh da mi neko maše da uđem u omladinsku kafanicu, smještenu u nekom ganjku, tog lijepog filmskog zdanja. Bijaše to poznanik Peca, sa kojim sam pohađ’o neki kurs o poslovnoj informatici, a što ga je organizovala jedna od mnogih nevladinih organizacija, sve u sklopu famoznog ››cjeloživotnog učenja‹‹. Kažu da je to tako na zapadu, a mi ono k’o đoja, hoćemo tamo.
Ulazeći u polutamni prostor, zapahnuše me razni mirisi, te se na prijedlog mog poznanika poverasmo na sprat gdje su bili njegovi radni prostori. Uđosmo u prostoriju iz koje je Peca, inače jedan od najstarijih kino-operatera, prikazivao filmove. Posjeti me na naše kino i naše prikazivače: Akšamija Teufika-Tea i Čamdžija Rifeta. To su bili vrsni znalci ovog umjetničkog zanata. Sada je tu moderna oprema. Uživajući uz bosansku kahvu, vidjeh da se vrti film Danisa Tanovića ››Cirkus Kolumbija‹‹. Jedna scena privuče mi pažnju i vrati u naš zavičaj. Bio je to ringišpil.
Dolazili su sa raznih strana i vrtili se na raznim mjestima. Vrtili se na kupalištu u Zakuli, na plohi ispod hotela, na vašerima i teferićima. Ali jedan je bio poseban. Posjedovao ga, kao i cijeli zabavni park, naš zemljak, Alija Dajdžić zvani Sikirica. Dajdžići su bili stara familija, aristokratskog kova sa podosta učevnih potomaka koji su posvršavali visoko škole. Ali eto, bilo je i onih koje je životni put odveo na drugu stranu, uzrokovan zulumom. Sikirica je japijom, a pomalo i likom ličio na Čkaljinog jarana Paju Ćuturu. I ponašanje je bilo u pet deka.
Dođe nama Aljo, sa svojim skalamerijama na plato sadašnje autobuske stanice, taman preko puta imanja gdje se rodio i koje mu je ondašnja vlast otela. Dovede i ženu Anđu i tri kćerke: Suzanu, Sandru i Emu, i čitav zabavni park. Naši stari mu odmah daše ime ››mamipara‹‹. Ta mamipara je imala: ručni fudbal; flipere; streljanu; lončiće za gađanje sa onom zamotanom čarapom; ruku za igračke; autiće na akumulator; ringišpile i ››ko nabije, taj dobije‹‹.
U toplije vrijeme familija je spavala, jela i radila u autobusu, a kad je postajalo hladno, koristili su pola kuće na Holuću kod Raške i Taiba Muhića zvanog Bibe.
Nama tada to bila jedina zabava. Kupi žeton ili više njih i hajcaj povazdan. Pos’o iš’o dobro. Kad bi kreni na kakav teren Sikirica bi vodi pomoćnike. Desna ruka u poslu bijaše samozatajeni Mirso zvani Čoča. Uskakali bi i profani Picek, Kale zvani Mistrija i mali Krajina zvani Zakon. Ljeto je doba kosidbe, kupljevine i žetve, a i teferića. Jedan takav pojak i čuven priprem’o se u srednjoj Bosni, u blizini rudarske Breze. Bio je to teferić na Hrasnu. Zna Aljo da će tu narod doći iz Vareša, Ilijaša, Vogošće, Breze, Kaknja i Visokog, ali mu mrsko sklapati i rasklapati tu silnu skalameriju. Duma, šta da radi? Podaleko jeste, a opet haj’ propusti dobru šansu. Onako zamišljen ode kod Tea na kahvu i požali se svom ahbabu Rasimu Kapi:
– Daleko brate. Valja ono sklapati i rasklapati, a i najmanje tri dana ostati.
– A imal’ žena, Mićo? – upita Rasim
– Biće raspuštenica i udovica za deset ringišpila.
– Ja bih Mićo, pješice preko Romanije!
Uto ti na vrata, u onoj poštanskoj ujudurmi, bahnu Omer poštar i k’o da je znao šta Sikiricu muči, onako u prolazu dobaci: ››Haj’mo Mićo, haj’mo Teo, haj’mo Hasno, vozi nas Aljo na Hrasno‹‹!
– Odkud ova kajda Omere? –dobaci Kapo
– Čuo od onih Aljinih klapaca.
– Eto Mićo, upregni irgate i komanduj!
I bi tako. Natovariše skalameriju, staviše zvučnike i polahko preko Romanije put Breze. Kad su došli na raskršće u Sumbulovac, Aljo uključi razglas, pristavi svirku i naredi Čoči da krene marketing.
Red pjesme i red reklame. I poče: ›› Nije Zaim, nije Sajo, nije Cica, stig’o vam je ringišpil i Aljo Sikirica‹‹. I tako sve do Breze. U Brezi bi pusti Safetovu pjesmu i galami: ›› Hajmo Sevdo, Hajro, Zlaja i Hasno, poziva vas Sikirica na Hrasno‹‹. Čim bi stigli, Aljo bi potraži domaćina i odmah saznaj za najbolji plac. Plati bi unaprijed, naruči za podne pečenu janjetinu i sve što uz to ide. Mlađa raja bi za nekoliko sahata sklopi i veliki i mali ringišpil i pusti u probu.
Uvečer bi proakšamluči, pripremi pjesme i izdaj naredbe. Odmah sa sabaha počeli bi pristizati i ostali zabavnjaci: Violine sa kalesijskom muzikom, harmonike i cajke, poneka tambura, pa i saz. Kretali bi janjci i roštilji i nicali stolivi sa svakojakom robom. Teferič je po pravilu otvarao ringišpildžija. Tako je bilo i sada. Oko jedanaest sati, uz muziku Minje Subote kretale bi prve vožnje na malom dječijem ringišpilu. Za njih je baška najavu radio sam Aljo uz slogan: ››Hajm’o mala raja, stig’o čika Aljo –Paja ‹‹. A onda bi na Aljin znak uz pjesmu „Oj Safete Sajo Sarajlijo“ kretao Čoča sa:
›› Bujrum rode, da vidite ove zgode,
Vamo, vamo, ne varaj se tamo,
Evo sprave koja srce hladi
A dušu i novčanik vadi
Šica, Šica, Aljo Sikirica ‹‹
Ova zadnja je bila najava cajkama i ostalim šatorskim „damama“ da je gazda raspoložen za flert. I danas to rade ali na drugačiji način. Tviteraju se i fejsbuče, ali i guglaju.
Bio je to vakat kad se imalo, a i trošilo. I vrtilo se. Šuške se slagale u plastične vrećice. Aljo ćejfio, odbio dimove i gladio brkove. Ćoća je pušt’o muziku i dalje galamio:
›› Hajm’o curice, udovice i snaše
Hajm’o raspuštenice, hanume i goge
Voza vas raja iz Roge. ‹‹
I onda bi obavezno dodaj:
›› Ništa Lenka, ništa Zisko, ništa Foča,
Voza vas vaš majstor Čoča ‹‹
Pred sam smiraj dana dođe jedna pkabasta cajka i pridruži se Sikirici. Nakon nekog vremena zamakoše u autobus,a Čoča navi „Rokere s’ Moravu“ i pjesmu „Turio Ljubiša pivu da se ladi“ i najavi:
›› Ima meda, ima meda
Voza vas Aljo sve odreda,
Ima masti, ima masti
Sikirica vas časti ‹‹
Utisci su se sređivali sutradan. Nakon prebrojanog pazara svi su bili prezadovoljni. Sklopi bi vrteće mašine i uz pjesmu sleti niz Romaniju u svoju Rogu. Svako bi dobio svoje. Aljo bi po navici, kad se vrati, obavezno proakšamluči sa svojim adešom učiteljem Alijom Isakovićom. U muhabetu mu je napomenuo da je super bilo i da je zaradio njegovu godišnju plaću. I danas estrada vlada.
Aljo je volio i karte. Naročito remi. Bilo je podosta ljubitelja ove igre u našem gradu. Brzo su ga ubacili u mašinu. Vidjela to i Anđa. Prigovarala bi:
– E moj Aljo, ti njih vozaš po danu, a oni tebe po noći!
Uvijek bi odgovori:
– Šta ću ja kad je pukla guma od gaća.
Il’ je guma, il’ žene, il’ karte, nešto je uzrokovalo rastavu Anđe od našeg Sikirice.
A možda je i izgubljena ljubav još od djetinstva, ili nije pohađ’o kurseve cjeloživotnog učenja. Kako god da jeste, Aljo je druge vrtio.12.12.2012. god. Aci Tagor 1414
P.S.
Sa skalamerijom se nastanio na Pale, gdje ga je zatekao rat. Nismo bili puritanci i živjeli smo onako kako je opisano, ipak nas većina ne bi onaj zamijenili za ovaj vakat. Pa i kako bi?! U ovom smo izgubili zavičaj. Otišla je duša, a ostala fizika.
AutorS L O B O D A
Jedni ga zovu nogomet, a drugi opet fudbal. Kažu da je to najvažnija sporedna stvar na svijetu. I ne samo to. Ta sporedna stvar je postala treći svjetski biznis. Sjetim se ovog kad god gledam one utakmice „Lige prvaka“ i ona razna prvenstva. Naravno, mi po običaju ispadnemo u prvom krugu, a jedino reprezentacija gura svjetski. Talenta i duha imamo. I čini se jedino to. Ostalo nam sve fali. A ni Evropa nas neće, a u svijetu smo po svemu među zadnjima.Jedino smo po lopovluku prvi. Nama koji vučemo porijeklo iz manjih sredina, komšijski derbiji su uvijek bili poseban gušt. U centralnoj Bosni jedan od jačih derbija je onaj između kakanjskog „ Rudara “ i visočke „ Bosne “.
Na jednoj takvoj utakmici prisustvovah razgovoru dvojice vremešnih navijača iz ove dvije čaršije.
– Znaš da me je nešto ova tekma podsjetila na jedan doživljaj iz onog poganog rata. Sjećaš li se ti šta smo učili o Titovom ratnom putu?
– Na šta ciljaš?
– Na onu partizansku olimpijadu u Foči.
– Kako neću znati kad mi je mati Fočanka. Oni su ti igrali lopte na toj slobodnoj teritoriji. Turnir po brigadama.
– A znaš li da je to isto bilo u ovom zadnjem ratu kod vas i kod nas?
– Kako?
– Evo slušaj! Bilo ti je primirje. Čini mi se ’94 ili ’95, sad nisam siguran, ali dođe nama dopis u Visoko od predsjednika Saveza Pušine, da uvrstimo u takmičarsku sezonu neki novi klub. Raspitamo se mi, šta je, kad Bogami, ljudi traže da igraju lopte. I to zamisli, registrovali klub one izbjeglice iz IB-a i dali mu ime. Dobili mi memorandum na kojem piše da se zovu – prvi muhađerski nogometni klub „Sloboda“, a desno u ćošku simbol kluba – fudbalska lopta na koju slijeće bijeli golub raširenh krila. Nas je taj simbol rasplakao. Ljudi prognani sanjaju o slobodi, a u sebi imaju ponosa i prkosa i takmičarskog duha. Primismo mi njihovu delegaciju. Dvojica namli Rogatičana i jedan Višegrađanin. Ama šta god mi upitamo, oni spremni k’o zapete puške.
– Imate li opremu?
– Bolju nego vi!
– Nemojte se ljutiti,to je osnova.
– Ne ljutimo se.Oprema je došla od „Bajerna“ iz Minhena.Poslo nam Enver Marić.
– A imate li stadion?
– Imamo!
– Kako imate? Pa ovdje piše da ste muhađerski klub?
– Pa, je li ovo BiH? Valjda su i vaši stadioni i naši! Ako su vojnici,onda moraju biti i stadioni!
– Ama, nemojte se vrijeđati.Mora neki biti prijavljen kao domaći.
– Pa, pročitaj živ bio!
– Stvarno stoji. Znači, vi ćete domaće utakmice igrati na stadionu “ Mladosti “ iz Doboja kod Kaknja.
– Jeste, jer nas podsjeća na zavičaj.
– A čime ćete prevoziti igrače?
– Kamionom!?
– Kako boni kamionom?
– Lijepo. To jedino imamo, a da se molimo za svaku utakmicu, to nećemo. Bogu se moli, a ljudima jok.
– Još nešto. Imate li tim? Imate li para za kotizaciju?
– Imamo registrovan tim. Imamo trenera. Imamo teren. Imamo opremu. Imamo prevoz, a i platili smo tu kotizaciju.I buraz, nisam imao kud. Uvrstimo ih u opštinsku ligu, iako je Pušina tražio da se pojave na turniru u Zenici sa prvoligašima, zbog podizanja morala građanstvu. I krenuše se takmičiti. Dugo vremena bili prvi. Sve redom pobjeđivali. Dobiše i dvije garniture dresova. Obezbjediše igračima pakete, a onima koji su bili u vojsci, čak i slobodne dane za utakmicu. I voziše igrače kamionom. Kasnije su mi rekli da su to bili igrači pravi muhađeri, a oni koji su imali mala auta, igrali za naftu, su naši lokalni. Oni njihovi pregovarači i upravitelji su bili strašan tim. Saznao sam od naših sugrađana da su uradili jako puno za odbranu zemlje. Kaže mi jaran iz vojnog odsjeka, da su više oni uradili nego cijeli regionalni logistički centri. Šutili i radili. Sumnjam da im se dobro vratilo.
– Sada se i ja sjećam njih. Bili su dobre čove, ali pomalo ono namli, što bi narod kaz’o, nisu dali nase.
Oni su ti organizovali posjetu Kaknja Mostaru. Lično Košnik garantovao za tu posjetu. To ti je bila posjeta, u to doba, na najvišem nivou. Oni su imali dva uslova. Da njihova „Sloboda“ odigra utakmicu sa „Veležom“ i da bude zabavno veče. Zato je pošao bend „Autostop“ i poznati zabavljač Pado. Utakmica se igrala u sjevernom logoru. Majko moja! Velež u nekim starim rutama, a muhađeri ko manekeni u dresovima „Bajerna“. Napraši ih „Velež“ rukometnim rezultatom. Veležov trener mi kaže:
– Dobri him dresovi. Iste nam je poslo Mara, ali su negdje zalutali.
Uveče na koncertu u pećini onaj pjevač u pola noći poče skandirati:
– Hajmo svi na more!Boba je falilo da ponovo krene pucnjava.
– I šta bi sa njima?
– Ugasili su klub. Raja se počela razilaziti. Jedni vani, a drugi prema Sarajevu. Bili su dostojanstveni. Nikome nisu ostali dužni, nizašta. Zamisli, onu crno-zelenu kombinaciju dresova su donijeli i poklonili našem „Rudaru“, koji je tada bio početnik u prvoj ligi.– Nema više onakvih ljudi.Jednom sam sreo onog njihovog glavnog. Pitao sam ga šta bi sa narodom. On mi sa sjetom u očima odgovori, da je onaj ko je otišao vani dobio finansijsku slobodu, oni u šeheru ušli u strančarenje i izgubili duhovnu slobodu, a da su svi izgubili čaršije.
Ispričao mi je i jedan kratki vic. Tipični irski crni humor. Pita on mene:
– Kakva je razlika između BiH političara i BiH reprezentativaca?
– Ne znam!
– Reprezentativci zabijaju strancima,a političari zabijaju Bosancima!?
Uz grohotan smjeh komšija, saznah da smo i pored rata imali „Slobodu“.
Izgleda da smo je u miru izgubili.Aci Tagor 1414
06.02.2013.godineP O Š T A
Uvijek sam zavidio stanovnicima gradova koji su opjevani u sevdalinkama, pa i danas. Nekako mi se činilo da su namliji od nas. I komšije su imale pjesme o svojim čaršijama, a mi jok. K’o da je nismo ni voljeli?! Kad bi brigadiri otiđi na radnu akciju, obično bi se natpjevavaj sa brigadirima iz Juge i pjevaj o svom zavičaju iskompleksirane i “niđe veze” pjesme. Tako bi zapjevaj ” Rogatica stala u dva reda, ni Nju Delhi bolje ne izgleda”. Pregonili smo, a i krivo nam što nemamo pjesmu o gradu k’o komšije Višegrađani. Ispalo je da smo mi pod konac, a Indijci araja-taraja. A i nije baš tako. Eto jedna zgrada na glavnoj džadi je pofino stršila. Krenula prema cesti, ili je cesta prema njoj, svejedno je, al nije bila u suri.
Bila je to zgrada stare gradske pošte. Vazda mi je ličila na pošte iz ‘talijanskih kaubojskih filmova, sa uposlenicima k’o da su u nju umarširali pravo iz “Mapet Šoa”. Svaka zgrada je imala i svoj vonj. Naša pošta je vonjala na papir i lijepilo. Odmah sa ulaza, iza šaltera, koji su bili sa lijeve strane, dočekaj vas suhonjavi, visoki lik, sa naočalima velike dioptrije. Bio je to Murat sa Zakule.
Tu blizu njega je sjedio oniži, puniji čova sa brčićima i strožijim izrazom lica. Zvao se Ahmed Paralović iz Krušćice. Tik do njega stajao bi jedva vireći čovječuljak čičkave kose, vesele naravi i sa deformisanom kičmom. To je bio Krivi Miko iz Donjeg polja. Poštu bi razvrstavaj i pripremaj za raznositi poštar Stanoje, veseljak koji je išao na vatrenu vodicu i uvijek dobacuj nasmijanom čovi Omeru Šišiću, monteru.
Poštari i monteri su imali svoje uniforme sivkaste boje sa šapkama na glavi i poznatim znakom PTT.Činovnici iza šaltera su bili u mantilima ili bi imaj narukvice do lakata, kao prepoznatljivi znak šalterskog radnika. Na vrlo malom i uskom prostoru se predavala i primala pošta, kupovale razglednice i čestitke, predavao novac i podizao, kao i sve vrste paketa, a u maloj metar sa metar kabini se uspostavljala veza sa dunjalukom. Priču iz kabine su mogli rahat svi čuti. Transparentnost je bila na zavidenom nivou, pa se i nije svašta pričalo. Mi djeca smo poštu voljeli za praznične dane. Ponajviše zbog razglednica i čestitki. Takmičili smo se ko će bolju kupiti, a pravili se važni kad smo iste ubacivali u sanduče koje je bilo obješeno na ulazu u poštu.
Ljetnog julskog dana sedamdesettreće godine onog tamo vijeka, pridružih se komšiji u utovaru nekih stvari koje treba odvući nekom čoji u Donje polje. Dođosmo pred kuću. Pozvonih i pričekah. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi čovjek iz pošte, Miko. Pozva nas unutra, ugosti i smješeći se, zamoli da saslušamo njegovu priču. Slegosmo ramenima i poslušasmo.
“ Znate vi da mi u onoj našoj pošti radimo povazdan, oko onih raznih pošiljki, ali eto i oko para. Počesmo raditi sa onim novčanim doznakama. Slali oni irgati izvana svojoj familiji. Poštari su raznoslili na kućni prag. Išlo to uredno, bez ikakve muke. U onu, za nas glavnu poštu, u Goraždu, slali smo mjesečne izvještaje. Jednog mjeseca se utvrdi manjak od 120 DM. Provjerili nekoliko puta, ali džaba. Nema para. Znali smo otprilike, na čiji je šer udarilo. Dogovorismo se. To ćemo zajednički pokriti, jer su se vukla škakljiva vremena i sve se kontrolisalo, a još iznad glave visi Partija. Ubrzo, po poslanom izvještaju, iz Goražda dođe haber, da će nam u kontrolu doći glavni partijski poštanski činovnik. Čim su poslovi sa inostranstvom, tu je politika. A sinak, gdje se politika primakne, blizu je i zatvor i svaki jad. Mi smo fina raja i ja predložih da se sami odbranimo. Svi prifatiše moj plan,da se odbranimo “igrom riječi”.
Kišnog utorka, oko jedanes’ sati, upravnik pozva Murata i reče mu da odmah ide u zgradu Komiteta. To je značilo da je gutavo. Ode Murat i nađe tog našeg isljednika, inače polupismenog tečajca iz okoline Goražda. Tak’e je guralo na položaje.
Ispitivanje ti je moj sinak, bilo otprilike vako:
– Dobar dan, druže Murate!
– Dobar dan, sekretaru!
– Znaš li ti što sam te pozvao? A i druge ću.
– Vjerujte da ne znam.
– A, je li sve kako treba u onoj vašoj pošti?
– Koliko ja znam, jeste.
– I sve znači pravo?
– Čini mi se da jeste.
– Ima li, po tebi, tamo išta krivo?
– Ima!?
– Kaži. To mi i treba.
– Miko. Kriv je Miko.
Posla ti on Murata nazad u poštu, pun zadovoljstva, a pozva Omera. Isti slijed pitanja i isti odgovori. Da bi on sve dobro utvrdio, odlučio je pozvati Ahmeda, jer je upravnik napomenuo da je on najozbiljniji radnik.
Dobio je isti odgovor:
– Kriv je Miko.Isljednik odluči pozvati još dvojicu iz Goražda i ispitati Krivog Miku, dolčim mene. Saznam to ja i odlučim sve dići na zajebanciju, inače ode ova kriva koža na Pazar. Za dva dana uđe zabrinut i sav isprepadan upravnik i naredi mi da idem u zgradu Komiteta.
Obučem mantil, stavim šešir i pravo pred tu kažnjeničku ekipu.
– Dobar dan drugovi!
– Dobar dan! Ti si taj Miko!?
– Jeste. Ja sam Miko iz Donjeg polja. Živim u gradu Rogatica, a uposlen sam u gradskoj pošti.
– Eh,Miko, Miko! Svi kažu da je kriv Miko. Jel’ tako?
– Jeste bogami. Miko je jadan kriv.
– Znači priznaješ?
– Priznajem! Kriv, da ne može biti krivlji.
– Uzeo si pare?
– Kakve sad pare?
– Pa manjak?
– To nisam.
– Pa sad ti kaza da si kriv.
– Kriv jesam.
– Pa, ko je uzeo pare?
– Niko.
– Kako sad to? Kriv Miko, a uzeo pare niko.
– Stani bolan. Il’ je Miko, il’ je ???
– Niko.I tako mi nekoliko puta ukrug. Oni iz Komisije zbunjeni i oznojeni razmišljaju, kao dalje? Ja se sam javih i rekoh:
– Bio je u ovoj čaršiji sličan slučaj. I ona Komisija ga riješila. Da ispričam?
– Hajde, da i to čujemo.
– Ovdje u Rogatici ima jedan Boro. On nije sastavio oko lijeske, pa i familiji bio na teretu. Tražiše pomoć od socijalne službe i odvedoše ga na Sokolac, pred ovako sličnu Komisiju. Kaže njemu predsjednik :
– Boro, eno tamo šuplje bure i kanta sa vodom. Naspi ga.
– More. Ti do pola, a ja ću od pola.
– Ma, marš napolje! Poj’o govno k’o te zovno.
Ja ušutih, a ona Komisija sva crvena u licu, glava k’o pretis lonac. Odjednom začuh jauk:
– Marš Miko napolje! Poj’o govno k’o te zovn’o.
Eto, poslije izvjesnog vremena, sazna i čaršija, šta se dogodilo u zgradi glavne pošte. I sad šta god se u ovom gradu događa: „ Kriv je Miko. Nego i vas kad to pitaju znate odgovor.”Saslušasmo poduže kazivanje, istovarismo stvari i pravac kući.
Eto, u Mikino doba se pečatalo, igralo riječima i malko kraduckalo.
U ovo se muhura, tunjha i uzima lopatama.
– Pa, ko je kriv???07.12.2012.god. u 16,17 časova Aci Tagor 1414
S P I N O Z A
Ima u velikim gradovima svega i svačega. Tako i u našem šeheru. Jedni pucaju, drugi štrajkuju, treći organizuju sajmove. Od ovih revolveraša se ježim, a opet ovi štrajkovi su mi neki mlaki, bez jasnih ideja. Razni su sajmovi, ali meni nekako, od rane mladosti, prionu za dušu, onaj o knjigama. Pišu pjesnici, knjževnici, domaćice, starlete, glumci, novinari, naučnici, filozofi, pa i fudbaleri. Svi pišu. Svako na svoj način. Hodam onim prohladnim hodnicima Skenderije i gledam to šarenilo boja. Osjećam miris papira i tek osušene farbe. U ćošku jedne promocije, naletih na poznanika i prijatelja profesora Bajtala, filozofa, pisca, mislioca oštre riječi i buntovnog karaktera. Hodajuća ljudska veličina sa čuvenom krilaticom “Nesposoban sam da budem podoban“. Eglenisanje sa ovim dubokoumnim čovjekom, meni dođe k’o mehlem na živu ranu. Bi promocija njegove, čini mi se desete knjige, i to o našoj sevdalinci. Umolih ga da malo pročešljamo ovu sadašnjost.
– Šta je ovo pobogu profesore?Šta se ovo dešava? Upitah mislioca.
– Nekako,ove male zemlje nikako da preboluju velike bolesti. A boluju od njih. Zbog palanačkog mentaliteta. Sav je Balkan takav. Mi, možda i ponajviše. Ima nas u priči svugdje. K’o onaj najgorči začin smo. Pa i ovo naše stanište što se Bosnom zove, uvijek isto.
– Pa šta smo mi? Društvo ili skup plemenskih zajednica?
– Nismo ništa! Možda jesmo predplemenska skupina, koja zavisi od vođa. Društvo nikako. Društva, pogotovu ona uspješna i sretna se ponašaju shodno svojim pravilima i jedina mjera kakva su, jeste odnos prema djeci i starcima. Kod nas se sve vrti oko prvog lica jednine. Ja i samo ja. Meni i samo meni. A tamo neko sirotanče ili neka nana, što su izgubili babu ili sina što je prsima zaustavljao horde zla, šta im ja mogu?! “Takve su sudbine“. “Takav im grah pao“. Jes’, aha! Tražimo izgovor za našu kaljavu dušu. Svugdje i na svakom mjestu.
– Pa,šta nam se desi? Upitah profesora koji reže po našoj zbilji preciznije od mikrohirurga.
– Velika bolest. Desila se negativna selekcija. Fini, časni, gordi, pošteni sinovi domaje Bosne dadoše život, vjerujući u bolje sutra. K’o osta’? Ratni profiteri, bagra svake vrste, inteligencija koja to nije i prometnuše se putem uprljanih para za vladare. Opasna bolest nas strefi i mogla bi nas progutati, prije one crne rupe. Ima i tvojih zemljaka u ovim što su ostali.
– A zlatne kašike?
– E tu ih nisu pravarili. Tu su im istinu u oči govorili.
– Kako sad to?
– Pa, onaj što im se obratio je kazao: “Ješćemo zlatnim kašikama“. I jedu. Nije im kazao: “Ješćete zlatnim kašikama“. To ti je ogromna razlika i danas vidljiva i ostvarena.
Zamislih se nad riječima mislioca i sve kontam da dodaje malo crne boje više, da nas drže budnim, a opet mi pred očima oni novinski natpisi govore da je debelo u pravu. Zadnjih dana su izlazili naslovi: “11541 prazna crvena stolica“; „Rijeka krvi tekla opkoljenim gradom Sarajevom“; “I nakon deset godina bol,suze i grč na licima građana glavnog grada BiH“; “Policajac ubio djevojku u Mostaru“; “Demobilisani borci i dalje na pločnicima“; “Špirić povećao sebi budžet za 40%“; “Oslobođen Zoran Marjanović za zločine u Rogatici“; “Mirko Šarović potpisao Ugovor o saradnji sa Hrvatskom“; “Anri Levi u Sarajevu zbog filma „Bosna“.
Rastasmo se ošamućeni od ove surove stvarnosti. Naručih jaču duplu kahvu, zapalih škiju i mislima pobjegoh u svoju lijepu seharu.
Kad li smo mi počeli filozofirati?
Uvedoše u onim školama dva nova predmeta; logiku i filozofiju. I dovedoše profesora sa Teslinog kraja. Od Gospića iz Like, stiže u našu samoljubivu čaršiju profesor Zubović. Visok, crn, ćelav, sa terhanli naravi. Krenu on podučavati nas tim novim naukama. Jedni to shvatiše ozbiljno, drugi onako, a treći nikako. E, pričalo se da je među trećim bio i pjevač Kasim Lemezan. Ganj’o pjesmu i košarku. Jedno kod kudovaca, a drugo odmah na susjednom igralištu. Mala raja ga zvala Džerdža. Isto k’o on bac’o na koš. “Iza ušica“, što bi rekli stari.
Biti u Rogatici, a ne nositi nadimak je bilo jeres, veća nego biti pop, a ne ići u crkvu. Zubovića prozvaše Spinoza. Volio tog filozofa. Čuo ti to naš pjevač i odluči da, što bolje savlada znanje o tom filozofu. I uradi tako. Dođe i doba propitivanja. Zalomi ti profa dnevnik na prezimenu našeg pjevača.
– Lemezan!
– Izvolite druže profesore.
– Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki.
Dade pjevaču ocjenu, dobar. Elem, naš ti pjevač upade među mlade talentovane filozofe. Staja podebljanja trojka haman do kraja godine. Pred sami kraj, eto ti profe iz Gospića, ponovo zalomi dnevnik i poistiha izusti:
– Lemezan Kasim.
– Recite, naš predobri profesore.
– Učio si?
– Jesam. K’o vavlica.
– Šta je to?
– Oni naši stari to kažu za onog k’o zna i brzo to kaže.
– I ti si ta vavlica?
– Ama profesore, jedini u razredu. K’o vaš zemljak Tesla.
– E dobro vavlica, a šta si naučio?
– Sve profesore, ali Vam moram nešto reći. Svi ovi filozofi na jednu stranu, a onaj Spinoza na drugu. Čast Kantu, pa i Hegelu, ali Spinoza. On je meni, kako da kažem, ma filozofčina.
– Znaš Spinozu?
– Sve.
I naš ti pjevač ponovo o Spinozi. Zubović zavali četvorku i ne znajući da mu je pjevač cijele godine prodav’o isti fol. Ispa’ profa naivan k’o naša mlada fudbalska reprezentacija.
Svaka ljubav se plaća.
Plati četvorkom i profesor Zubović svoju zaljubljenost u filozofa Spinozu.
Lemezana održa pjesma.
I danas.
A, da li je filozofija održala Zubovića u Rogatici?
More biti.Na sajmu knjiga, krajem aprila 2012.godine
Aci Tagor 1414S P I N O Z A
Ima u velikim gradovima svega i svačega. Tako i u našem šeheru. Jedni pucaju, drugi štrajkuju, treći organizuju sajmove. Od ovih revolveraša se ježim, a opet ovi štrajkovi su mi neki mlaki, bez jasnih ideja. Razni su sajmovi, ali meni nekako, od rane mladosti, prionu za dušu, onaj o knjigama. Pišu pjesnici, knjževnici, domaćice, starlete, glumci, novinari, naučnici, filozofi, pa i fudbaleri. Svi pišu. Svako na svoj način. Hodam onim prohladnim hodnicima Skenderije i gledam to šarenilo boja. Osjećam miris papira i tek osušene farbe. U ćošku jedne promocije, naletih na poznanika i prijatelja profesora Bajtala, filozofa, pisca, mislioca oštre riječi i buntovnog karaktera. Hodajuća ljudska veličina sa čuvenom krilaticom “Nesposoban sam da budem podoban“. Eglenisanje sa ovim dubokoumnim čovjekom, meni dođe k’o mehlem na živu ranu. Bi promocija njegove, čini mi se desete knjige, i to o našoj sevdalinci. Umolih ga da malo pročešljamo ovu sadašnjost.
– Šta je ovo pobogu profesore?Šta se ovo dešava? Upitah mislioca.
– Nekako,ove male zemlje nikako da preboluju velike bolesti. A boluju od njih. Zbog palanačkog mentaliteta. Sav je Balkan takav. Mi, možda i ponajviše. Ima nas u priči svugdje. K’o onaj najgorči začin smo. Pa i ovo naše stanište što se Bosnom zove, uvijek isto.
– Pa šta smo mi? Društvo ili skup plemenskih zajednica?
– Nismo ništa! Možda jesmo predplemenska skupina, koja zavisi od vođa. Društvo nikako. Društva, pogotovu ona uspješna i sretna se ponašaju shodno svojim pravilima i jedina mjera kakva su, jeste odnos prema djeci i starcima. Kod nas se sve vrti oko prvog lica jednine. Ja i samo ja. Meni i samo meni. A tamo neko sirotanče ili neka nana, što su izgubili babu ili sina što je prsima zaustavljao horde zla, šta im ja mogu?! “Takve su sudbine“. “Takav im grah pao“. Jes’, aha! Tražimo izgovor za našu kaljavu dušu. Svugdje i na svakom mjestu.
– Pa,šta nam se desi? Upitah profesora koji reže po našoj zbilji preciznije od mikrohirurga.
– Velika bolest. Desila se negativna selekcija. Fini, časni, gordi, pošteni sinovi domaje Bosne dadoše život, vjerujući u bolje sutra. K’o osta’? Ratni profiteri, bagra svake vrste, inteligencija koja to nije i prometnuše se putem uprljanih para za vladare. Opasna bolest nas strefi i mogla bi nas progutati, prije one crne rupe. Ima i tvojih zemljaka u ovim što su ostali.
– A zlatne kašike?
– E tu ih nisu pravarili. Tu su im istinu u oči govorili.
– Kako sad to?
– Pa, onaj što im se obratio je kazao: “Ješćemo zlatnim kašikama“. I jedu. Nije im kazao: “Ješćete zlatnim kašikama“. To ti je ogromna razlika i danas vidljiva i ostvarena.
Zamislih se nad riječima mislioca i sve kontam da dodaje malo crne boje više, da nas drže budnim, a opet mi pred očima oni novinski natpisi govore da je debelo u pravu. Zadnjih dana su izlazili naslovi: “11541 prazna crvena stolica“; „Rijeka krvi tekla opkoljenim gradom Sarajevom“; “I nakon deset godina bol,suze i grč na licima građana glavnog grada BiH“; “Policajac ubio djevojku u Mostaru“; “Demobilisani borci i dalje na pločnicima“; “Špirić povećao sebi budžet za 40%“; “Oslobođen Zoran Marjanović za zločine u Rogatici“; “Mirko Šarović potpisao Ugovor o saradnji sa Hrvatskom“; “Anri Levi u Sarajevu zbog filma „Bosna“.
Rastasmo se ošamućeni od ove surove stvarnosti. Naručih jaču duplu kahvu, zapalih škiju i mislima pobjegoh u svoju lijepu seharu.
Kad li smo mi počeli filozofirati?
Uvedoše u onim školama dva nova predmeta; logiku i filozofiju. I dovedoše profesora sa Teslinog kraja. Od Gospića iz Like, stiže u našu samoljubivu čaršiju profesor Zubović. Visok, crn, ćelav, sa terhanli naravi. Krenu on podučavati nas tim novim naukama. Jedni to shvatiše ozbiljno, drugi onako, a treći nikako. E, pričalo se da je među trećim bio i pjevač Kasim Lemezan. Ganj’o pjesmu i košarku. Jedno kod kudovaca, a drugo odmah na susjednom igralištu. Mala raja ga zvala Džerdža. Isto k’o on bac’o na koš. “Iza ušica“, što bi rekli stari.
Biti u Rogatici, a ne nositi nadimak je bilo jeres, veća nego biti pop, a ne ići u crkvu. Zubovića prozvaše Spinoza. Volio tog filozofa. Čuo ti to naš pjevač i odluči da, što bolje savlada znanje o tom filozofu. I uradi tako. Dođe i doba propitivanja. Zalomi ti profa dnevnik na prezimenu našeg pjevača.
– Lemezan!
– Izvolite druže profesore.
– Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki.
Dade pjevaču ocjenu, dobar. Elem, naš ti pjevač upade među mlade talentovane filozofe. Staja podebljanja trojka haman do kraja godine. Pred sami kraj, eto ti profe iz Gospića, ponovo zalomi dnevnik i poistiha izusti:
– Lemezan Kasim.
– Recite, naš predobri profesore.
– Učio si?
– Jesam. K’o vavlica.
– Šta je to?
– Oni naši stari to kažu za onog k’o zna i brzo to kaže.
– I ti si ta vavlica?
– Ama profesore, jedini u razredu. K’o vaš zemljak Tesla.
– E dobro vavlica, a šta si naučio?
– Sve profesore, ali Vam moram nešto reći. Svi ovi filozofi na jednu stranu, a onaj Spinoza na drugu. Čast Kantu, pa i Hegelu, ali Spinoza. On je meni, kako da kažem, ma filozofčina.
– Znaš Spinozu?
– Sve.
I naš ti pjevač ponovo o Spinozi. Zubović zavali četvorku i ne znajući da mu je pjevač cijele godine prodav’o isti fol. Ispa’ profa naivan k’o naša mlada fudbalska reprezentacija.
Svaka ljubav se plaća.
Plati četvorkom i profesor Zubović svoju zaljubljenost u filozofa Spinozu.
Lemezana održa pjesma.
I danas.
A, da li je filozofija održala Zubovića u Rogatici?
More biti.Na sajmu knjiga, krajem aprila 2012.godine
Aci Tagor 1414G R A D O N A Č E L N I K
– Znaš li ti koju pjesmu većina naroda na Balkanu sluša? A poneko i zapjeva.
– Koju to pjesmu pjevaju?
– Pjesmu Radojke Šverko ” Kud plovi ovaj brod ”.
-A, znaš kako izgleda ta raja? Oni su ti hodajuće visibabe i kalkulatori. Idu oborene glave, usljed zgaženog dostojanstva, ubijene budućnosti, natovarenog samara brigama i raspolućenog uma i duše, šapčući i sabirajući u glavi one feninge, pokušavajući opstati u ovom zvjerinjaku.
– Šta onda manjina pjeva?
– E, manjina ti iz obijesti pjeva ” I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je ‘vako svaki dan ”, i još pride jednu opominjuću ” Ko se s nama druži, život mu je duži ”
– Čemu onda, oni liče.
– Liče na strijelca. Sjede ustureni u onim skupocjenim limuzinama, sa crnim očalima na nosu i rukama na volanu, k’o da drže snajper, a do sebe imaju po pravilu, mlado njegovano žensko čeljade, vozeći ga u neki od kasina, hotela ili vila i vikendica, u koje je ugrađen znoj, suze, crvena tečnost i košćana japija onih prvih ojađenih i obespravljenih.
– Otkud dođoše ti jahači?
– Čudno je i to. Ona ista raja, kad je ljuta i kada se javi na radio, moli da se pokrene protest protiv tih “ ljudi iz šahta ”, kako ih oni nazivaju.
– Ma to je ludnica na otvorenom. Pa ta ista raja ih bira???
– Eno u našem kantonu, podosta vremena su glavni igrači od one Rogatice. Šveđani. Kanton su počeli zvati Velika Rogatica.
Presjede mi kolač kraj fontane u slastičarnici „ Palma “ i postiđen onim što čuh za susjednim stolom, krenuh put Doline ćupova. Sam sebi počeh postavljati pitanja:
– Je li moguće „ da smo “ postali nosioci svih nevolja i nedaća?
– Ko su ti koji tako ružno prezentiraju rodni grad?
– Otkud ovolika zapuštenost, površnost, bahatost i totalna socijalna neosjećajnost?
– Zar tako obnašaju vlast?
– Kako da imamo svu tu modernu tehnologiju, sve te razne fakultete, a životni prostor nam se sve više sužava i svakodnevno tonemo u bezdan?
– Pišemo li to mi sami sebi ispisnicu iz ove prelijepe BiH?
– Kako stari nisu imali ništa od te tehnike i tih silnih univerziteta, a vladali su od Skadra do Zadra?
– Na kojim principima je bila ta vladavina?
Odlučih da tražim odgovore. I nađoh ih na ovoj našoj često napadanoj stranici. Biografija gradonačelnika Rogatice, Ahmed-bega Bukvice mi je podosta toga odgovorila, a prisjetih se i legendarnog Meše Hadžibega. Meša bi na ovakva moja pitanja odgovori: ” Može lipicaner roditi ragu, ali raga lipicanera nikad” ili “ Može plemeniti roditi neplemenitog, ali neplemeniti, plemenitog, nikad”.
Sjetih se da je jedne prilike prenio kazivanja svog oca starog Hadžibega, na sijelu kod Jesenkovića. Besjedio je: ” Stari mi je kaziv’o da je gradonačelnik Bukvica Ahmed beg bio najčuveniji gradonačelnik u Bosni. Bio je mudar, pravedan, tačan, strog i nadasve pouzdan. Data riječ se morala ispoštovati. Cijenili su ga svi. Zvali su ga “ pravedni ” k’o onog sultana. Haman je dugo vlad’o k’o i sultan. Savjete je crpio od starijih ljudi. Uvidje viša vlast umješnost njegovog vladanja i poče slati druge na obuku kod gradonačelnika. Nije bio lukav. Volio je svoje znanje prenositi drugima, a naročito mlađim. Eto, tom jednom skupu je prisustvov’o i moj stari i kaza da je gradonačelnik ovako zborio:
– Dragi ahbabi,
Kako je kika i vijeka i kako će dalje biti ,na dunjaluku postoje tri skupine insana, a to su: insani Rahmani, insani Šejtani i insani Hajvani. Insani Rahmani su dobri ljudi. Oni teže ravnoteži. Podržavaju pravdu, a osuđuju nepravdu. Štite sirotinju i pomažu joj. Rade i nastoje da i drugi nađu pos’o. Nastoje svaki dan učiniti neko dobro djelo. Vole učiti, a drugima u tome pomagati. Stalo him je da zajednica raste i razvija se, ali i da se štiti od svakojakih zala. Savijest kod njih nikada ne spava. Sve su ovo njihove osobenosti. Kod njih postoji samo jedna mahana. Najmanja su skupina na dunjaluku.
Insani Šejtani su skroz drugačiji. Čim se probude, smišljaju neku gadost. Hoće podobro slagati. Licemjerni su. Hoće oteti od drugog, pa him haram čini hranu. Napadaju druge i nasrću na njihovu imovinu. Varanje kod njih čini način življenja. Ni zinaluk him nije stran. Raduju se tuđoj nevolji, više nego svojoj sreći. Imovinu koju steknu, rijetko kad je to na pošten način. O zajednici ne brinu, a državu gledaju k’o kravu muzaru. Sirotinju preziru i ne pomažu joj. Irgate izrabljuju. Smetnja su him insani Rahmani. Ako dođu do vlasti, ona him služi za njihove prohtjeve, a tad slabe zajednicu i mogu je odvesti u nestanak. Država ima od njih koristi kad hi ulovi u nedjelima i uzme pare i imanja. Daleko su veća skupina od Rahmana.
Insani Hajvani su daleko najbrojnija skupina. Vrlo su čudna skupina i pomalo nejasna drugima, a i sebi. Ove naše komšije za ovu sortu insane kažu: ” Ni vino, ni voda ”. Nejmaju ni mirisa, a ni boje. Ni o čemu nejmaju svoj stav. Nepouzdani su. Zapušteni u svim vidovima života. Haman se sa strahom rađaju i sa strahom umiru. Vidim da ste u čudu, šta Vam haberim. Znam da sada mislite: ” Pa kako opstaju ”? E, dragi si moji, oni su vam uvlačiguzi i navijači. Oni vam iz prikrajka gledaju vječitu borbu između Rahmana i Šejtana. Ako pobjede Rahmani, prvi čestitaju, sami se predlažu i govore ” Znali smo da ste vi pravi i zato smo na vašoj strani ”. Često pobjede Šejtani. Hajvani su prvi na skupovima i plješću him. U priči govore: ” Mi smo stalno uz vas i dobro je što ste vi preuzeli vladavinu”.
Kad Hajvani stanu na stranu Rahmana, onda se taj vakat pamti k’o rahatluk, a kad stanu na stranu Šejtana, e taj vakat se pamti k’o zulum.
– Dragi ahbabi,
Pitate me, kako onda vladati? Lahko nije. Najteže je upravljati insanima. Mene ako pitate, prvo ćete u svojoj nahiji upoznati ove tri skupine. Ako ćete biti dobri i pravedni, a valjda zbog toga slušate moj muhabet, prvo ćete među Rahmanima pronaći ponajbolje i primaći hi uz koljeno i time poslati hajvanima poruku da i njima želite dobro. Šejtane ćete pratiti i obuzdati u prljavim nakanama. I ovo će vam biti najteži dio posla. Uspjećete, ako budete poštovali narodnu: ” Nedaj metli iza vrata ”. Ako budete neoprezni, pomešće Vas.
Ja sam se ovoga uglavnom pridržav’o i eto do danas trajem. Ako sam šta pomog’o bilo mi je zadovoljstvo. Moj stari Hadžibeg mi je kaz’o da se nikad ushićenije nije osjeć’o k’o na tom kazivanju”.
Dobih i ja jasnu sliku, o velikom gradonačelniku u maloj Rogatici.
Prošla su doba rahatluka.
Živimo doba zuluma.
A da li ćemo progledati?
Koga pitati ???Napisano u Rogatici 07.07.2012.godine
Aci Tagor 1414G R A D O N A Č E L N I K
– Znaš li ti koju pjesmu većina naroda na Balkanu sluša? A poneko i zapjeva.
– Koju to pjesmu pjevaju?
– Pjesmu Radojke Šverko ” Kud plovi ovaj brod ”.
-A, znaš kako izgleda ta raja? Oni su ti hodajuće visibabe i kalkulatori. Idu oborene glave, usljed zgaženog dostojanstva, ubijene budućnosti, natovarenog samara brigama i raspolućenog uma i duše, šapčući i sabirajući u glavi one feninge, pokušavajući opstati u ovom zvjerinjaku.
– Šta onda manjina pjeva?
– E, manjina ti iz obijesti pjeva ” I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je ‘vako svaki dan ”, i još pride jednu opominjuću ” Ko se s nama druži, život mu je duži ”
– Čemu onda, oni liče.
– Liče na strijelca. Sjede ustureni u onim skupocjenim limuzinama, sa crnim očalima na nosu i rukama na volanu, k’o da drže snajper, a do sebe imaju po pravilu, mlado njegovano žensko čeljade, vozeći ga u neki od kasina, hotela ili vila i vikendica, u koje je ugrađen znoj, suze, crvena tečnost i košćana japija onih prvih ojađenih i obespravljenih.
– Otkud dođoše ti jahači?
– Čudno je i to. Ona ista raja, kad je ljuta i kada se javi na radio, moli da se pokrene protest protiv tih “ ljudi iz šahta ”, kako ih oni nazivaju.
– Ma to je ludnica na otvorenom. Pa ta ista raja ih bira???
– Eno u našem kantonu, podosta vremena su glavni igrači od one Rogatice. Šveđani. Kanton su počeli zvati Velika Rogatica.
Presjede mi kolač kraj fontane u slastičarnici „ Palma “ i postiđen onim što čuh za susjednim stolom, krenuh put Doline ćupova. Sam sebi počeh postavljati pitanja:
– Je li moguće „ da smo “ postali nosioci svih nevolja i nedaća?
– Ko su ti koji tako ružno prezentiraju rodni grad?
– Otkud ovolika zapuštenost, površnost, bahatost i totalna socijalna neosjećajnost?
– Zar tako obnašaju vlast?
– Kako da imamo svu tu modernu tehnologiju, sve te razne fakultete, a životni prostor nam se sve više sužava i svakodnevno tonemo u bezdan?
– Pišemo li to mi sami sebi ispisnicu iz ove prelijepe BiH?
– Kako stari nisu imali ništa od te tehnike i tih silnih univerziteta, a vladali su od Skadra do Zadra?
– Na kojim principima je bila ta vladavina?
Odlučih da tražim odgovore. I nađoh ih na ovoj našoj često napadanoj stranici. Biografija gradonačelnika Rogatice, Ahmed-bega Bukvice mi je podosta toga odgovorila, a prisjetih se i legendarnog Meše Hadžibega. Meša bi na ovakva moja pitanja odgovori: ” Može lipicaner roditi ragu, ali raga lipicanera nikad” ili “ Može plemeniti roditi neplemenitog, ali neplemeniti, plemenitog, nikad”.
Sjetih se da je jedne prilike prenio kazivanja svog oca starog Hadžibega, na sijelu kod Jesenkovića. Besjedio je: ” Stari mi je kaziv’o da je gradonačelnik Bukvica Ahmed beg bio najčuveniji gradonačelnik u Bosni. Bio je mudar, pravedan, tačan, strog i nadasve pouzdan. Data riječ se morala ispoštovati. Cijenili su ga svi. Zvali su ga “ pravedni ” k’o onog sultana. Haman je dugo vlad’o k’o i sultan. Savjete je crpio od starijih ljudi. Uvidje viša vlast umješnost njegovog vladanja i poče slati druge na obuku kod gradonačelnika. Nije bio lukav. Volio je svoje znanje prenositi drugima, a naročito mlađim. Eto, tom jednom skupu je prisustvov’o i moj stari i kaza da je gradonačelnik ovako zborio:
– Dragi ahbabi,
Kako je kika i vijeka i kako će dalje biti ,na dunjaluku postoje tri skupine insana, a to su: insani Rahmani, insani Šejtani i insani Hajvani. Insani Rahmani su dobri ljudi. Oni teže ravnoteži. Podržavaju pravdu, a osuđuju nepravdu. Štite sirotinju i pomažu joj. Rade i nastoje da i drugi nađu pos’o. Nastoje svaki dan učiniti neko dobro djelo. Vole učiti, a drugima u tome pomagati. Stalo him je da zajednica raste i razvija se, ali i da se štiti od svakojakih zala. Savijest kod njih nikada ne spava. Sve su ovo njihove osobenosti. Kod njih postoji samo jedna mahana. Najmanja su skupina na dunjaluku.
Insani Šejtani su skroz drugačiji. Čim se probude, smišljaju neku gadost. Hoće podobro slagati. Licemjerni su. Hoće oteti od drugog, pa him haram čini hranu. Napadaju druge i nasrću na njihovu imovinu. Varanje kod njih čini način življenja. Ni zinaluk him nije stran. Raduju se tuđoj nevolji, više nego svojoj sreći. Imovinu koju steknu, rijetko kad je to na pošten način. O zajednici ne brinu, a državu gledaju k’o kravu muzaru. Sirotinju preziru i ne pomažu joj. Irgate izrabljuju. Smetnja su him insani Rahmani. Ako dođu do vlasti, ona him služi za njihove prohtjeve, a tad slabe zajednicu i mogu je odvesti u nestanak. Država ima od njih koristi kad hi ulovi u nedjelima i uzme pare i imanja. Daleko su veća skupina od Rahmana.
Insani Hajvani su daleko najbrojnija skupina. Vrlo su čudna skupina i pomalo nejasna drugima, a i sebi. Ove naše komšije za ovu sortu insane kažu: ” Ni vino, ni voda ”. Nejmaju ni mirisa, a ni boje. Ni o čemu nejmaju svoj stav. Nepouzdani su. Zapušteni u svim vidovima života. Haman se sa strahom rađaju i sa strahom umiru. Vidim da ste u čudu, šta Vam haberim. Znam da sada mislite: ” Pa kako opstaju ”? E, dragi si moji, oni su vam uvlačiguzi i navijači. Oni vam iz prikrajka gledaju vječitu borbu između Rahmana i Šejtana. Ako pobjede Rahmani, prvi čestitaju, sami se predlažu i govore ” Znali smo da ste vi pravi i zato smo na vašoj strani ”. Često pobjede Šejtani. Hajvani su prvi na skupovima i plješću him. U priči govore: ” Mi smo stalno uz vas i dobro je što ste vi preuzeli vladavinu”.
Kad Hajvani stanu na stranu Rahmana, onda se taj vakat pamti k’o rahatluk, a kad stanu na stranu Šejtana, e taj vakat se pamti k’o zulum.
– Dragi ahbabi,
Pitate me, kako onda vladati? Lahko nije. Najteže je upravljati insanima. Mene ako pitate, prvo ćete u svojoj nahiji upoznati ove tri skupine. Ako ćete biti dobri i pravedni, a valjda zbog toga slušate moj muhabet, prvo ćete među Rahmanima pronaći ponajbolje i primaći hi uz koljeno i time poslati hajvanima poruku da i njima želite dobro. Šejtane ćete pratiti i obuzdati u prljavim nakanama. I ovo će vam biti najteži dio posla. Uspjećete, ako budete poštovali narodnu: ” Nedaj metli iza vrata ”. Ako budete neoprezni, pomešće Vas.
Ja sam se ovoga uglavnom pridržav’o i eto do danas trajem. Ako sam šta pomog’o bilo mi je zadovoljstvo. Moj stari Hadžibeg mi je kaz’o da se nikad ushićenije nije osjeć’o k’o na tom kazivanju”.
Dobih i ja jasnu sliku, o velikom gradonačelniku u maloj Rogatici.
Prošla su doba rahatluka.
Živimo doba zuluma.
A da li ćemo progledati?
Koga pitati ???Napisano u Rogatici 07.07.2012.godine
Aci Tagor 1414E L Č O
U sami akšam, pred polazak onog plavog lokalnog voza, uđe kondukter Džemo, krupni Kakanjac i veseljak i krenu sa pjesmom:
„ Zar si morala takva da se rodiš, ti lijepa ženo, nemirna rijeko,
Ko te sada čuva, ukradeni cvijete, u domu tuge negdje daleko“…
Nakon što je otpjeva, tužnog lica, gledajući u mene polahko prozbori:
„ Da sam znao da će te pogoditi, ne bih je majke mi poteg’o, nema para.“
Suznih očiju, stisnuta grla, jedva progovorih:
„ To je bila pjesma jednog takvog veseljaka kao što si ti. Podsjetila me na njega i na moj zavičaj“.
Ostavio me samog u kupeu da otplačem i olakšam zor izranjavanoj duši. Eto, jedne pokreće ljubav, druge rad, treće sport, a neke opet samo i jedino pjesma. I njega je. Kretati se sa onu stranu Rakitnice, a ne sresti njega i ne čuti njegovu pjesmu, bilo je, pa skoro nemoguće. Taj kršni meraklija bio je Hadžihasanović Elvedin. Rođen u višečlanoj porodici, veselih srca, srdačna smijeha i zvonkog pijeva najljepše pjesme što je duša tka, sevdalinke. Zvali smo ga: Hlevnjak, Manjak, Elčo, Hadžija. Naša generacija je pripadala Balaševićevoj iz pedeset i neke. Sam se nazvao Hlevnjak. U osnovnoj školi, kada bi se podijeli da igraj hlopte, Skender Mrkulić-Skendo bi reci:
– Ti u odbranu! Kako ti se zove onaj?
– Hlevnjak.
– E, Hlevnjak, odbrana!
Kad bi zaustavi napad protivničke ekipe, Elvedin bi počeo sam sebe bodriti, imatirajući onog spikera Edu Pecija: “ Loptu je oduzeo Hlevnjak. Hlevnjak je neprelazan. Hlevnjak se odvažio i ide u kontru.“
U starijim razredima počeše ga zvati Manjak. Vesela i radoznala narav ga je odvela na gradsku pijacu, gdje je upozao nekog Miku Srbijanca od Čačka, koji bi cijelo ljeto prodaji svoje povrće i lubenicu. Miko je volio cugnuti. Znao je povazdan provesti u „pomoćnoj“ kod dobroćudnog Murata Drakovca. Ostavi bi Elvedina da vodi tezgu. Kad bi se vrati, usporenog krivudavog koraka sa nakrivljenim šeširom na glavi, upitaj bi:
– Kako je bilo bre mali?
– Manjak!
– Kako bre?
– Eto, manjak bre?
Tako išlo mjesec dana, svaki dan. Miko bi breko i smiri bi se, jer mu je mali opet trebao. Ona raja okolo ubrzo dade nadimak, Manjak.
Ulaskom u momačko doba, svi ga zvaše, Elčo. I mi rogatička raja, tako smo ga zvali. Nekako nam je bio bliži. Onaj Mikin, Manjak, nama baš i nije anlais’o. Nije nam godio našoj čaršiji. Tako nam se tad činilo.
Elčo je život shvatio kao igru i tako ga je živio. Punim plućima, bez zadatih normi. Sve što je bilo omeđeno nekim ogradama, njega je više dražilo da ih preskače i na svoj im se način ruga. Pjesma mu je bila sve. Sa njom se budio, i sa njom lijegao. I dok je spavao, čini mi se da mu je duša pjevala. Životne nedaće je bjedio smijehom i šeretlukom.
Gladeći one žute brkove, Nurčo bi reci: “ Sav si mi nakav hašarijast, Hašar živi “.
Zatekosmo se pod vinovom lozom u raspjevanom sokaku, kod kuće rahmetli Ibrahima Hadžihasanovića. Bio je to muški famelijarni skup. Sale, Mesa, Eso, Elčo, Kena i Kena Ajanović. Dođe i najpoznatiji Rogatičanin, Hamdija. Krenu i pjesma. Pjevalo se i pomalo koja prozbori. Taman Eso završi jednu Safetovu, a Elčo će ti Hamdiji:
– Role, ja bih nešto da te pitam?
– Neka Elčo, kasnije.
I opet tako, dok Hamdija ne reče:
– E, hajde dobri si moj Elčo.
– Ma znaš, ono ti gore u Tvornici primaš podosta radnika u onu novu halu. Pred’o i ja papire. Pa, k’o velim, ako ima šanse.
– Šanse veliš. E, tu ima jedan problem?
– Kakav sad problem?
– Ima, ima!
– Koji???
– Šta ćeš ako te prime?
Nasta smijeh. Znao je Hamdija da Elčo voli život, a da su mu ograde smetnja, a TPR sav u žici.
Dođe i doba vojnikovanja. Ispratismo ga onakog plečatog, crne kratke četkaste kose, u vojsku u Doboj, iz kojeg nam se vrati sa nadimkom Hadžija. Dao mu ga onaj Bora-Čorba, kojem je naš Elčo bio desetar. Sjećam se da smo ga posjetili u Doboju, a pola sljedeće hefte završili u Beogradu sa njegovim vojnikom, kao gosti. Hadžija je opravd’o onaj nadimak, a i onom vojniku priliči i njegov. Na orijentu, kad hoće da kažu za nekog da je potanak k’o insan, onda namignu i izuste: – Čorba!
Negdje pred kraj ljeta vratismo se iz Subotice, sa nekog sleta. Što smo tamo bili, ni danas ne mogu da dokučim. Odlučismo prespavati u Sarajevu, te sutradan nastaviti u šeher Ćelebi Pazar. Obresmo se na korzou u sadašnjoj Ferhadiji, kod ekonomije. Elču privuče naka dreka. Neki špico sa Bistrika se der’o na onom ćošku na sav glas:
– Haj’mo vamo! Narode, narode, da vidiš ove zgode! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije! Hajmo žene! Navalite kod mene! Vruć, vruć, vruć u ruku!.
To je bila direktna i najbolja reklama za kuhani kukuruz. Za kratko vrijeme proda onaj špico oko dvjesta kukuruza. Elčo, osta’ zapanjen gutom love.
Ubrzo dođoše naši dani opštine. Mi frontalni kokuzi. Ode Elčo u komšiluk po robu. Meldova se u prolazu u parku, odmah do trafike. Montira neki stari lonac i neki „pretis“ lonac bez poklopca i uključi plin.
– Kako je onaj špico galamio?
Ponovih Elči od riječi do riječi. Vidim, znoji se.
– Šta je? Da nisi šta bolestan?
– Ma, jok to! Kako ću bolan? Lahko je onom špici zjaliti u Sarajvu. Hajde ti u ovom našem vilajetu. Sve će bolan kontati nakaradno. Šta ću reći Ramizu i Šuhri? Da se bolan ne obrukam? Ama, opet kud ću obrukaniji, kokuz. Ma, i u sred ljeta, kokuzu je zima. I meni. Zato se ja i znojim!?
Sabra se i otisnu:
– Vruć, vruć, vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije!
Priđe jedna dama iz Višegrada grada i reče: – Ne valja ti reklama.
– Šta bona? Šta sam posefio?
– Daj ga zagrij, pa ga odmah hladi!?
Ode, smijući se i ostavljajući nas zabezeknute i bez odgovora.
Sad se Elčo ćeška po glavi i promuca:
– Ja ću onako kako ja znam, pa makar me iz kuće izbacili.
Nakašlja se, proba jednu sevdalinku i gromko zagalami:
– Narode, narode, da vidiš ove zgode! Haj’mo žene, navalite kod mene! Vruć u ruku! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, prži ga kasnije!
Odoše kukuruzi k’o halva, a mi postasmo solventni dečki.
Nama je život sa Elčom bio fešta, sve dok ne nahrupi zvjersko doba.
Vihor rata ga odnese.
Njega i još mnoge.
Na hiljade.Nastala u novembru 2013.godine Aci Tagor 1414
Kazujući u pero i slušajući stihove
„I umrijeću,prežalit vas neću“.E L Č O
U sami akšam, pred polazak onog plavog lokalnog voza, uđe kondukter Džemo, krupni Kakanjac i veseljak i krenu sa pjesmom:
„ Zar si morala takva da se rodiš, ti lijepa ženo, nemirna rijeko,
Ko te sada čuva, ukradeni cvijete, u domu tuge negdje daleko“…
Nakon što je otpjeva, tužnog lica, gledajući u mene polahko prozbori:
„ Da sam znao da će te pogoditi, ne bih je majke mi poteg’o, nema para.“
Suznih očiju, stisnuta grla, jedva progovorih:
„ To je bila pjesma jednog takvog veseljaka kao što si ti. Podsjetila me na njega i na moj zavičaj“.
Ostavio me samog u kupeu da otplačem i olakšam zor izranjavanoj duši. Eto, jedne pokreće ljubav, druge rad, treće sport, a neke opet samo i jedino pjesma. I njega je. Kretati se sa onu stranu Rakitnice, a ne sresti njega i ne čuti njegovu pjesmu, bilo je, pa skoro nemoguće. Taj kršni meraklija bio je Hadžihasanović Elvedin. Rođen u višečlanoj porodici, veselih srca, srdačna smijeha i zvonkog pijeva najljepše pjesme što je duša tka, sevdalinke. Zvali smo ga: Hlevnjak, Manjak, Elčo, Hadžija. Naša generacija je pripadala Balaševićevoj iz pedeset i neke. Sam se nazvao Hlevnjak. U osnovnoj školi, kada bi se podijeli da igraj hlopte, Skender Mrkulić-Skendo bi reci:
– Ti u odbranu! Kako ti se zove onaj?
– Hlevnjak.
– E, Hlevnjak, odbrana!
Kad bi zaustavi napad protivničke ekipe, Elvedin bi počeo sam sebe bodriti, imatirajući onog spikera Edu Pecija: “ Loptu je oduzeo Hlevnjak. Hlevnjak je neprelazan. Hlevnjak se odvažio i ide u kontru.“
U starijim razredima počeše ga zvati Manjak. Vesela i radoznala narav ga je odvela na gradsku pijacu, gdje je upozao nekog Miku Srbijanca od Čačka, koji bi cijelo ljeto prodaji svoje povrće i lubenicu. Miko je volio cugnuti. Znao je povazdan provesti u „pomoćnoj“ kod dobroćudnog Murata Drakovca. Ostavi bi Elvedina da vodi tezgu. Kad bi se vrati, usporenog krivudavog koraka sa nakrivljenim šeširom na glavi, upitaj bi:
– Kako je bilo bre mali?
– Manjak!
– Kako bre?
– Eto, manjak bre?
Tako išlo mjesec dana, svaki dan. Miko bi breko i smiri bi se, jer mu je mali opet trebao. Ona raja okolo ubrzo dade nadimak, Manjak.
Ulaskom u momačko doba, svi ga zvaše, Elčo. I mi rogatička raja, tako smo ga zvali. Nekako nam je bio bliži. Onaj Mikin, Manjak, nama baš i nije anlais’o. Nije nam godio našoj čaršiji. Tako nam se tad činilo.
Elčo je život shvatio kao igru i tako ga je živio. Punim plućima, bez zadatih normi. Sve što je bilo omeđeno nekim ogradama, njega je više dražilo da ih preskače i na svoj im se način ruga. Pjesma mu je bila sve. Sa njom se budio, i sa njom lijegao. I dok je spavao, čini mi se da mu je duša pjevala. Životne nedaće je bjedio smijehom i šeretlukom.
Gladeći one žute brkove, Nurčo bi reci: “ Sav si mi nakav hašarijast, Hašar živi “.
Zatekosmo se pod vinovom lozom u raspjevanom sokaku, kod kuće rahmetli Ibrahima Hadžihasanovića. Bio je to muški famelijarni skup. Sale, Mesa, Eso, Elčo, Kena i Kena Ajanović. Dođe i najpoznatiji Rogatičanin, Hamdija. Krenu i pjesma. Pjevalo se i pomalo koja prozbori. Taman Eso završi jednu Safetovu, a Elčo će ti Hamdiji:
– Role, ja bih nešto da te pitam?
– Neka Elčo, kasnije.
I opet tako, dok Hamdija ne reče:
– E, hajde dobri si moj Elčo.
– Ma znaš, ono ti gore u Tvornici primaš podosta radnika u onu novu halu. Pred’o i ja papire. Pa, k’o velim, ako ima šanse.
– Šanse veliš. E, tu ima jedan problem?
– Kakav sad problem?
– Ima, ima!
– Koji???
– Šta ćeš ako te prime?
Nasta smijeh. Znao je Hamdija da Elčo voli život, a da su mu ograde smetnja, a TPR sav u žici.
Dođe i doba vojnikovanja. Ispratismo ga onakog plečatog, crne kratke četkaste kose, u vojsku u Doboj, iz kojeg nam se vrati sa nadimkom Hadžija. Dao mu ga onaj Bora-Čorba, kojem je naš Elčo bio desetar. Sjećam se da smo ga posjetili u Doboju, a pola sljedeće hefte završili u Beogradu sa njegovim vojnikom, kao gosti. Hadžija je opravd’o onaj nadimak, a i onom vojniku priliči i njegov. Na orijentu, kad hoće da kažu za nekog da je potanak k’o insan, onda namignu i izuste: – Čorba!
Negdje pred kraj ljeta vratismo se iz Subotice, sa nekog sleta. Što smo tamo bili, ni danas ne mogu da dokučim. Odlučismo prespavati u Sarajevu, te sutradan nastaviti u šeher Ćelebi Pazar. Obresmo se na korzou u sadašnjoj Ferhadiji, kod ekonomije. Elču privuče naka dreka. Neki špico sa Bistrika se der’o na onom ćošku na sav glas:
– Haj’mo vamo! Narode, narode, da vidiš ove zgode! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije! Hajmo žene! Navalite kod mene! Vruć, vruć, vruć u ruku!.
To je bila direktna i najbolja reklama za kuhani kukuruz. Za kratko vrijeme proda onaj špico oko dvjesta kukuruza. Elčo, osta’ zapanjen gutom love.
Ubrzo dođoše naši dani opštine. Mi frontalni kokuzi. Ode Elčo u komšiluk po robu. Meldova se u prolazu u parku, odmah do trafike. Montira neki stari lonac i neki „pretis“ lonac bez poklopca i uključi plin.
– Kako je onaj špico galamio?
Ponovih Elči od riječi do riječi. Vidim, znoji se.
– Šta je? Da nisi šta bolestan?
– Ma, jok to! Kako ću bolan? Lahko je onom špici zjaliti u Sarajvu. Hajde ti u ovom našem vilajetu. Sve će bolan kontati nakaradno. Šta ću reći Ramizu i Šuhri? Da se bolan ne obrukam? Ama, opet kud ću obrukaniji, kokuz. Ma, i u sred ljeta, kokuzu je zima. I meni. Zato se ja i znojim!?
Sabra se i otisnu:
– Vruć, vruć, vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije!
Priđe jedna dama iz Višegrada grada i reče: – Ne valja ti reklama.
– Šta bona? Šta sam posefio?
– Daj ga zagrij, pa ga odmah hladi!?
Ode, smijući se i ostavljajući nas zabezeknute i bez odgovora.
Sad se Elčo ćeška po glavi i promuca:
– Ja ću onako kako ja znam, pa makar me iz kuće izbacili.
Nakašlja se, proba jednu sevdalinku i gromko zagalami:
– Narode, narode, da vidiš ove zgode! Haj’mo žene, navalite kod mene! Vruć u ruku! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, prži ga kasnije!
Odoše kukuruzi k’o halva, a mi postasmo solventni dečki.
Nama je život sa Elčom bio fešta, sve dok ne nahrupi zvjersko doba.
Vihor rata ga odnese.
Njega i još mnoge.
Na hiljade.Nastala u novembru 2013.godine Aci Tagor 1414
Kazujući u pero i slušajući stihove
„I umrijeću,prežalit vas neću“.ROGATICE LJUBAVI MOJA
„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414
ROGATICE LJUBAVI MOJA
„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414
BORAČKA
U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.