[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43159

LAMBINA FILOZOFIJA

Ima ti nešta u ljudskim bićima urođeno, da se okrenu iza sebe i pogledaju šta su to u životu radili i gdje su bili, a gdje su sada. K’o biva prave neku životnu inventuru. I gotovo uvijek svako drži svoju busiju i brani je. Onaj materijalni dunjaluk sve gleda kroz prizmu imetka i bankovnih salda, dok onaj duhovni gleda kroz izričaj duše i njen stvaralački naboj. I jedni i drugi nešto iza sebe ostavljaju. Oni prvi zgrade i imanja, a ovi drugi finu pjesmu, knjigu, sliku, film, kip. Kad zavirimo u onu istorijsku seharu, vidimo da ljudski um uvijek upadne u istu zamku sa postavljenim pitanjem: Ko je bolje prošao? Bogati umiru kao takvi, a duhovni, mahom sa svojim djelima i potankom kesom. Mada i to, danas, ima neku drugu dimenziju. Stalno me proganja misao, kako to da slabo učimo i znamo o bogatim ljudima kroz istoriju, a škole završavamo učeći o Da Vinćiju, Mocartu, Šekspiru, Mikelanđelu i inim, što su svoja djela davali u bescijenje, samo da bi preživjeli. A opet zadužili cijelo čovječanstvo. Prve ne znamo, a drugi su vječni. Šta je onda bogatstvo? Ko je tu bogatiji? Džep ili duša? Sve mi ovo vri u ovoj mojoj sivoj masi, počesto promišljajući o našem zavičaju. Sve radi jednog pitanja: ›› Koga ili šta će to pamtiti novi naši naraštaji‹‹? Koji je njihov znak tzv. identifikacije? Zgrada ››Materijala‹‹ kod bašte ili ove sada veb stranice? Duga glavna ulica ili Safet Zec? Da li smo zbog materije izgubili dušu i grad ili smo zbog duše zanemarili materiju i grad? Šta ostavljamo budućem pokoljenju?
Hrabrost ili kukavičluk?
Znanje ili njegov surogat?
Pohvala gluposti ili pamet?
Laž ili istinu?
Dostojanstvo ili licemjerstvo?
Mi, koje vihor rata nije progutao, šta smo?
Pojedinačni pobjednici koji se zaklanjamo iza raznih titula i sumnjivog imetka, sa ogromnim gubitkom naroda, opštine, grada i svih blaga koje zavičaj pruža?
Falimo li to pohovani jezik, a kudimo cijelog vola?
Šta smo ostavili iza sebe da se pamti?
Da li se materijalno stiče i gubi, a duhovno ostaje? I još koliko i koliko ovakvih i sličnih pitanja? Mi ćemo novim naraštajima, posramljeni, suhoparno kazati:
– To je život?
A i taj život. Šta je?
Naš dobri Lambo je precizno i lakonski odgovorio:
›› Život je kalavara ‹‹.

Aci Tagor 1414
Aprila 2012 filozofirajući o nama, zavičaju i životu.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43140

T A L E

Grad Tuzlu u zadnje vrijeme ponajviše vezuju za štrajkove svih vrsta i bezočnu pljačku radničke klase,ako to više postoji u ovoj „modernoj“ BiH.
Sloboda im je živnula, ali ona fudbalska.
Živnuli i navijači,pa ti se zbog njih sada u Tuzli igraju i utakmice rukometne reprezentacije.
Čim se uključe kamere one državne televizije,nekako gledaocu za oko prione onaj žuti izblajhani komšija Zisko. Aziz zvani Zisko,uvijek podsjeti na svoje rodno Goražde. Kako god okreni, jedno bez drugog je krnjavo. I naša čaršija je imala i ima podosta takvih faca. Čim ga oči spaze,odmah znaš ime grada.
Jedan od takvih je bio Behlulović Teufik, zvani Tale.
Naš Tale.Tale je pripadao grupi petorice. Petorka je bila skup različitih likova i karaktera. Hodali su i družili se:i skričavi Avdaga, namli Soma, filozofski Čojo, židovski Jaki i šeretski Tale. Ponekad bi se priključi učiteljev samozatajni Nego. Mentor ekipe je bio Šele, koji je bio zadužen i za radno zbrinjavanje.
Taleta zapala nabavka .Poslaše ga u šeher. Trebao je donijeti satove, srebrenjake i pokoji zlatnik „ za vjernost kolektivu“, kako se tada govorilo. Zapisa nešto na papirić, kazujući da je to za ličnu potrebu. Neki poklon,valjda!?
Vrati se Tale sa sandukom toga za firmu i donese gumeni čekić u ukrasnom celofanu sa mašnicom.
Niko ne gleda u onaj sanduk.
Svi šute i gledaju u onaj lijepo upakovani gumeni čekić.
-Koji li papak ovo naruči? Nestrpljivo izbaci iz sebe onaj vječito zamišljeni Miko.
-To ovoj hablećini one Sarajlijice uvalile.Nadoveza se iritantni Bugi.
-Ma šta vam je? To je on u onoj frtutmi nečije potkačio. Daje odgovor polušef Hamdo.
Gleda ih Tale onim krupnim plavim očima i onako premoren i ljutit izbaci iz sebe:
-Ja hajvana,ljudi moji! Lijepo je meni moj Bekir govorio:“Sine Tale, uči školu.Bez škole ćeš sine Tale upasti u kakvu jabanu i polusvijet“
.Čekić! Čekić! Šta je? Kakav je? Čiji je? Moj dobri Bekire, ja sam ti up’o među raskopuše. Kud hoda? Šta radi? Otkud mu? To su pitanja u ovoj čaršiji.
-Šta se ba pališ,k’o fosfor. Kome je plavi tipe gumeni čekić?
-On je Sekin.
-Šta će bolan njoj čekić? I to gumeni.
-Nosim joj,da ga ima.
-Šta će raditi sa tom spravom?
-Ima da izbije sebi poklone iz glave!

Zadugo smo glumili detektive. Isplatilo se. Potrošio neplanski pare od poklona za neku godišnjicu. Mot’o se po Sarajevu, ali što god vidi i potegne, ono žara. Naletio na gumeni čekić i kupio ga. Kupujući,onoj prodavačici dobacio:
-Bolje išta,nego ništa. Jelde lutko! Jes da će malo tersati, ali eto,barem sam se sjetio. Pakuj ti. Dobar si ti Tale.Ko šiša one šupke.

Tale je bio dijete grada.
Morao si ga sresti.
Na ulici, u kafani, na utakmici. Im’o je damar za grad i raju, a i oni za njega.
Ne vole svi grad.
Ne vole ni ljude u gradu.
Naročito one što su njihov zaštitni znak.
Nisu voljeli ni namli Somu, ni našeg plavookog i bezopasnog Taleta.
Jedno su znali.Kad uzmeš dušu, tijelo samo obamre.
Gradovi bez duše polahko postaju gradovi duhova.
Kome trebaju takvi g(r)adovi?

P.S.Derviš Sušić je imao svog Taleta. Sulejman Kupusović u nastavcima radio seriju.
Mi smo imali našeg Taleta.
Da je živ poglavica Džanko, i naš Tale bi bio u najpozitivnijoj geografiji.

u Sarajevu,februara 2016.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43151

T A L E

Grad Tuzlu u zadnje vrijeme ponajviše vezuju za štrajkove svih vrsta i bezočnu pljačku radničke klase,ako to više postoji u ovoj „modernoj“ BiH.
Sloboda im je živnula, ali ona fudbalska.
Živnuli i navijači,pa ti se zbog njih sada u Tuzli igraju i utakmice rukometne reprezentacije.
Čim se uključe kamere one državne televizije,nekako gledaocu za oko prione onaj žuti izblajhani komšija Zisko. Aziz zvani Zisko,uvijek podsjeti na svoje rodno Goražde. Kako god okreni, jedno bez drugog je krnjavo. I naša čaršija je imala i ima podosta takvih faca. Čim ga oči spaze,odmah znaš ime grada.
Jedan od takvih je bio Behlulović Teufik, zvani Tale.
Naš Tale.Tale je pripadao grupi petorice. Petorka je bila skup različitih likova i karaktera. Hodali su i družili se:i skričavi Avdaga, namli Soma, filozofski Čojo, židovski Jaki i šeretski Tale. Ponekad bi se priključi učiteljev samozatajni Nego. Mentor ekipe je bio Šele, koji je bio zadužen i za radno zbrinjavanje.
Taleta zapala nabavka .Poslaše ga u šeher. Trebao je donijeti satove, srebrenjake i pokoji zlatnik „ za vjernost kolektivu“, kako se tada govorilo. Zapisa nešto na papirić, kazujući da je to za ličnu potrebu. Neki poklon,valjda!?
Vrati se Tale sa sandukom toga za firmu i donese gumeni čekić u ukrasnom celofanu sa mašnicom.
Niko ne gleda u onaj sanduk.
Svi šute i gledaju u onaj lijepo upakovani gumeni čekić.
-Koji li papak ovo naruči? Nestrpljivo izbaci iz sebe onaj vječito zamišljeni Miko.
-To ovoj hablećini one Sarajlijice uvalile.Nadoveza se iritantni Bugi.
-Ma šta vam je? To je on u onoj frtutmi nečije potkačio. Daje odgovor polušef Hamdo.
Gleda ih Tale onim krupnim plavim očima i onako premoren i ljutit izbaci iz sebe:
-Ja hajvana,ljudi moji! Lijepo je meni moj Bekir govorio:“Sine Tale, uči školu.Bez škole ćeš sine Tale upasti u kakvu jabanu i polusvijet“
.Čekić! Čekić! Šta je? Kakav je? Čiji je? Moj dobri Bekire, ja sam ti up’o među raskopuše. Kud hoda? Šta radi? Otkud mu? To su pitanja u ovoj čaršiji.
-Šta se ba pališ,k’o fosfor. Kome je plavi tipe gumeni čekić?
-On je Sekin.
-Šta će bolan njoj čekić? I to gumeni.
-Nosim joj,da ga ima.
-Šta će raditi sa tom spravom?
-Ima da izbije sebi poklone iz glave!

Zadugo smo glumili detektive. Isplatilo se. Potrošio neplanski pare od poklona za neku godišnjicu. Mot’o se po Sarajevu, ali što god vidi i potegne, ono žara. Naletio na gumeni čekić i kupio ga. Kupujući,onoj prodavačici dobacio:
-Bolje išta,nego ništa. Jelde lutko! Jes da će malo tersati, ali eto,barem sam se sjetio. Pakuj ti. Dobar si ti Tale.Ko šiša one šupke.

Tale je bio dijete grada.
Morao si ga sresti.
Na ulici, u kafani, na utakmici. Im’o je damar za grad i raju, a i oni za njega.
Ne vole svi grad.
Ne vole ni ljude u gradu.
Naročito one što su njihov zaštitni znak.
Nisu voljeli ni namli Somu, ni našeg plavookog i bezopasnog Taleta.
Jedno su znali.Kad uzmeš dušu, tijelo samo obamre.
Gradovi bez duše polahko postaju gradovi duhova.
Kome trebaju takvi g(r)adovi?

P.S.Derviš Sušić je imao svog Taleta. Sulejman Kupusović u nastavcima radio seriju.
Mi smo imali našeg Taleta.
Da je živ poglavica Džanko, i naš Tale bi bio u najpozitivnijoj geografiji.

u Sarajevu,februara 2016.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43135

B A R B A

Galeb je lijepa morska ptica.Njeno ime su koristili da bi dali naziv čokoladi,rublju,avionu.I jedan inpozantni brod je dobio ime „Galeb“.Imao je kamuflirani prefiks.Zvali su ga školski.Pripadao je mornarici bivše zemlje.Koristio ga je Tito.Stariji su prihvatili onaj naziv,a oni mlađi znaju da je to bila najveća jahta na svijetu.Titina logika kao vladara je imala neku svrhu:“Ako sam vam stvorio zemlju,izgradio brodogradilišta,dao vam posao i hljeb,što vi ne biste meni napravili jahtu“.To ti se tada zvalo „ekvivalent pri razmjeni dobara i usluga“.Dajem da daješ.Mornarica je bila rod vojske sa najdužim trajanjem.Najbolji su dolazili na školski brod „Galeb“.Na palubu istog pristupio je i naš Himzo Hodžić.Zavolio je more,a prihvatio ikavicu i počeo pričati k’o pravi Dalmatinac.Raja ga slušala i dala nadimak Barba.A barba nije pravi barba,ako nije za našeg „’Ajduka“.Postao je jedan od strastvenih navijača, član kluba i dio „Torcide“.Jednog Titu je služio,a za drugog navijao.Glavni u „Hajduku“ do smrti je bio Tito Kirigin.“Hajduk“ je pripadao velikoj četvorki i gotovo uvijek bi bio u evropskim takmičenjima.U to doba igralo se na starom stadionu „Pod plinarom“.
Jedne godine ode „Hajduk“ podaleko.Dobi engleski klub.Ne smijem se zakleti,ali čini mi se da je to tada bio slavni „Lids“.Svi navijači osjete pravi trenutak.Znali su da se ovom utakmicom piše istorija kluba.Rogatički bolesnici za balunom u Splitu su bili:Vukas,Kaluša,Cigo,Barba i tada mali Zambi.Bilo je i drugih.Kao po komandi obreše se u vagonu u Bašti.Kovali su plan odlaska na utakmicu.Pojavi se problem.Kako do ulaznica?Dobiti tada kartu je bila lutrija.Za druge navijače sigurno,ali za naše iz naše male Roge,to nije bio problem.Svi su imali u nekom klubu neki vidia borer,koji bi to riješi.Barba je bio za splitski klub.Imao status počasnog člana Uprave.Trzajem telefonske slušalice Barba je obezbjedio karte.Raja iz Roge je preskakale sve formalne budalaštine,da bi živjela punim plućima i sa merakom.
Pade dogovor.Volga Cigina za stariju ekipu,a druga raja na voz za Ploče,a dalje do Splita stopom.Barba i Cigo su primila Zambija da im razbija monotoniju puta i navijačku nervozu.Splićani znaju feštati,a i navijati.Ni nama ništa ne fali.Utakmica kao i svaka bitna.Puno sikiracije,galame,tuge ili radosti.Ako pobijediš,uživaš u svemu i moliš da taj osjećaj što duže traje.Zijaniš li,onda se u tebi sve skahri i ni do čega ti nije stalo.Samo da što prije prođe.“Hajduk“ je čini mi se igrao neriješeno,ali nije otišao dalje.To je opet osjećaj raspolućene duše.Mog’o si,a nisi.Najgori osjećaj.Propuštena šansa.Cigo nabra odmah nazad.Barbu zadržaše poznanici.Osta i nekoliko navijača iz drugog ešalona.Feštalo se.Kad su se izhajcali,uzeše lokalnog taksistu i kući kroz bosanska brda.
Bilo je kasno popodne.Sejriše na kahvi u šeheru.Taksista malo zakunja,a onaj jedan poletarac Barbi dobaci:
-Barba,mi smo dekintirani.Vadi nas.
-Ma ne možete mi ovo raditi.I ja sam na izdisaju.
-Lagumaj Barba!
-Ja sramote.Kako ću na ljudsku odgovoriti pasijom.Zemljo otvori se da propadnem.Joj majko!
Skoči Barbi sve na nos.Ušuti se i poče misliti.Uze olovku i one dvije karte što je ostavio za uspomenu.Nešto napisa,zgužva i ubaci u džep od košulje.Prespavaše put preko Romanije.Čim su ušli dublje u grad,onaj ti taksista zastajkiva svakih sto metara da „navijači“ izađu.“Koje li ironije.Kad smo kretali svi mogu sve.Sad niko ništa“.U svojim mislima Barba kod Bašte osta sam sa taksistom.Kod penzionerske Barba reče Splićaninu da se popne na trotoar.
-Ćuj lipi moj.Doma mi je priko.Iden po pinezi.Mogu devizni šoldi,a lipi?
-Mogu gospar,a ća ne bi mogli.A barba,šoldi ka šoldi.
Baci Barba onaj papirić na pod i ode u pravcu kafane „Korzo“.Uđe u zgradu i izađe iza Abedine brijačnice.Teškim korakom,suznih očiju,krenu ka Tekiji.Staja Dalmatinac više od sahata.Osjeti prevaru i sindikalnu vožnju.Obori pogled i ugleda zgužvanu kartu.Odmota i pogleda.“Lipi moj,biće pinezi.Kadli-tadli.“Hajduk“ u srcu.Barba od Rogatice“.Tada je obraz bio svetinja.Izgovorena ili napisana riječ bila je jača od svih napisanih zakona.Barba je kopnio.“Obrukah se“!Nakon dva mjeseca ode bratu Bobeku i posudi lovu.Skupi hrabrost i uputi se u poznati grad.Hodajući splitskom rivom,iz one iste košulje izvadi onu drugu kartu.Na njoj je bila registarska oznaka automobila taksiste iz Splita.Prvi njegov kolega na kojeg je nabasao,uze ga pod ruku i odvede do konobe.Ulazeći skupa u konobu prolomi se smijeh.Skoči onaj prevareni:
-Evo ga lipi moji!Evo ga!Stiga je kopneni barba.Iz one zajebane Rogatice.Ća ima,a?
-Evo stig’o.Nije obraz džon.Evo ga i dug.
-Skloni to.Ja san tebi dužan.
-Kako sad to?
-Ovo je konoba mog sina.Kako je uokviria tvoju poruku,radi ka lud.Ja tebe od danas iman ka brata,moj kopneni barba.
Bilo je to doba ljubavi i poštovanja.
Sada se za ovo naš plemeniti Barba poteže utoka.Ništa nije kao prije.
Pa ni „Hajduk“.Izgubio je slobodarsku zvijezdu.Neki drugi je znak.
Ostala je poštapalica.
Kadli-tadli.
Split,juli 2o15.godine Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43147

B A R B A

Galeb je lijepa morska ptica.Njeno ime su koristili da bi dali naziv čokoladi,rublju,avionu.I jedan inpozantni brod je dobio ime „Galeb“.Imao je kamuflirani prefiks.Zvali su ga školski.Pripadao je mornarici bivše zemlje.Koristio ga je Tito.Stariji su prihvatili onaj naziv,a oni mlađi znaju da je to bila najveća jahta na svijetu.Titina logika kao vladara je imala neku svrhu:“Ako sam vam stvorio zemlju,izgradio brodogradilišta,dao vam posao i hljeb,što vi ne biste meni napravili jahtu“.To ti se tada zvalo „ekvivalent pri razmjeni dobara i usluga“.Dajem da daješ.Mornarica je bila rod vojske sa najdužim trajanjem.Najbolji su dolazili na školski brod „Galeb“.Na palubu istog pristupio je i naš Himzo Hodžić.Zavolio je more,a prihvatio ikavicu i počeo pričati k’o pravi Dalmatinac.Raja ga slušala i dala nadimak Barba.A barba nije pravi barba,ako nije za našeg „’Ajduka“.Postao je jedan od strastvenih navijača, član kluba i dio „Torcide“.Jednog Titu je služio,a za drugog navijao.Glavni u „Hajduku“ do smrti je bio Tito Kirigin.“Hajduk“ je pripadao velikoj četvorki i gotovo uvijek bi bio u evropskim takmičenjima.U to doba igralo se na starom stadionu „Pod plinarom“.
Jedne godine ode „Hajduk“ podaleko.Dobi engleski klub.Ne smijem se zakleti,ali čini mi se da je to tada bio slavni „Lids“.Svi navijači osjete pravi trenutak.Znali su da se ovom utakmicom piše istorija kluba.Rogatički bolesnici za balunom u Splitu su bili:Vukas,Kaluša,Cigo,Barba i tada mali Zambi.Bilo je i drugih.Kao po komandi obreše se u vagonu u Bašti.Kovali su plan odlaska na utakmicu.Pojavi se problem.Kako do ulaznica?Dobiti tada kartu je bila lutrija.Za druge navijače sigurno,ali za naše iz naše male Roge,to nije bio problem.Svi su imali u nekom klubu neki vidia borer,koji bi to riješi.Barba je bio za splitski klub.Imao status počasnog člana Uprave.Trzajem telefonske slušalice Barba je obezbjedio karte.Raja iz Roge je preskakale sve formalne budalaštine,da bi živjela punim plućima i sa merakom.
Pade dogovor.Volga Cigina za stariju ekipu,a druga raja na voz za Ploče,a dalje do Splita stopom.Barba i Cigo su primila Zambija da im razbija monotoniju puta i navijačku nervozu.Splićani znaju feštati,a i navijati.Ni nama ništa ne fali.Utakmica kao i svaka bitna.Puno sikiracije,galame,tuge ili radosti.Ako pobijediš,uživaš u svemu i moliš da taj osjećaj što duže traje.Zijaniš li,onda se u tebi sve skahri i ni do čega ti nije stalo.Samo da što prije prođe.“Hajduk“ je čini mi se igrao neriješeno,ali nije otišao dalje.To je opet osjećaj raspolućene duše.Mog’o si,a nisi.Najgori osjećaj.Propuštena šansa.Cigo nabra odmah nazad.Barbu zadržaše poznanici.Osta i nekoliko navijača iz drugog ešalona.Feštalo se.Kad su se izhajcali,uzeše lokalnog taksistu i kući kroz bosanska brda.
Bilo je kasno popodne.Sejriše na kahvi u šeheru.Taksista malo zakunja,a onaj jedan poletarac Barbi dobaci:
-Barba,mi smo dekintirani.Vadi nas.
-Ma ne možete mi ovo raditi.I ja sam na izdisaju.
-Lagumaj Barba!
-Ja sramote.Kako ću na ljudsku odgovoriti pasijom.Zemljo otvori se da propadnem.Joj majko!
Skoči Barbi sve na nos.Ušuti se i poče misliti.Uze olovku i one dvije karte što je ostavio za uspomenu.Nešto napisa,zgužva i ubaci u džep od košulje.Prespavaše put preko Romanije.Čim su ušli dublje u grad,onaj ti taksista zastajkiva svakih sto metara da „navijači“ izađu.“Koje li ironije.Kad smo kretali svi mogu sve.Sad niko ništa“.U svojim mislima Barba kod Bašte osta sam sa taksistom.Kod penzionerske Barba reče Splićaninu da se popne na trotoar.
-Ćuj lipi moj.Doma mi je priko.Iden po pinezi.Mogu devizni šoldi,a lipi?
-Mogu gospar,a ća ne bi mogli.A barba,šoldi ka šoldi.
Baci Barba onaj papirić na pod i ode u pravcu kafane „Korzo“.Uđe u zgradu i izađe iza Abedine brijačnice.Teškim korakom,suznih očiju,krenu ka Tekiji.Staja Dalmatinac više od sahata.Osjeti prevaru i sindikalnu vožnju.Obori pogled i ugleda zgužvanu kartu.Odmota i pogleda.“Lipi moj,biće pinezi.Kadli-tadli.“Hajduk“ u srcu.Barba od Rogatice“.Tada je obraz bio svetinja.Izgovorena ili napisana riječ bila je jača od svih napisanih zakona.Barba je kopnio.“Obrukah se“!Nakon dva mjeseca ode bratu Bobeku i posudi lovu.Skupi hrabrost i uputi se u poznati grad.Hodajući splitskom rivom,iz one iste košulje izvadi onu drugu kartu.Na njoj je bila registarska oznaka automobila taksiste iz Splita.Prvi njegov kolega na kojeg je nabasao,uze ga pod ruku i odvede do konobe.Ulazeći skupa u konobu prolomi se smijeh.Skoči onaj prevareni:
-Evo ga lipi moji!Evo ga!Stiga je kopneni barba.Iz one zajebane Rogatice.Ća ima,a?
-Evo stig’o.Nije obraz džon.Evo ga i dug.
-Skloni to.Ja san tebi dužan.
-Kako sad to?
-Ovo je konoba mog sina.Kako je uokviria tvoju poruku,radi ka lud.Ja tebe od danas iman ka brata,moj kopneni barba.
Bilo je to doba ljubavi i poštovanja.
Sada se za ovo naš plemeniti Barba poteže utoka.Ništa nije kao prije.
Pa ni „Hajduk“.Izgubio je slobodarsku zvijezdu.Neki drugi je znak.
Ostala je poštapalica.
Kadli-tadli.
Split,juli 2o15.godine Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43130

BORAČKA

U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.

Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.

Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43143

BORAČKA

U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.

Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.

Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43136

ROGATICE LJUBAVI MOJA

„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.

Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43121

ROGATICE LJUBAVI MOJA

„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.

Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43134

E L Č O

U sami akšam, pred polazak onog plavog lokalnog voza, uđe kondukter Džemo, krupni Kakanjac i veseljak i krenu sa pjesmom:
„ Zar si morala takva da se rodiš, ti lijepa ženo, nemirna rijeko,
Ko te sada čuva, ukradeni cvijete, u domu tuge negdje daleko“…
Nakon što je otpjeva, tužnog lica, gledajući u mene polahko prozbori:
„ Da sam znao da će te pogoditi, ne bih je majke mi poteg’o, nema para.“
Suznih očiju, stisnuta grla, jedva progovorih:
„ To je bila pjesma jednog takvog veseljaka kao što si ti. Podsjetila me na njega i na moj zavičaj“.
Ostavio me samog u kupeu da otplačem i olakšam zor izranjavanoj duši. Eto, jedne pokreće ljubav, druge rad, treće sport, a neke opet samo i jedino pjesma. I njega je. Kretati se sa onu stranu Rakitnice, a ne sresti njega i ne čuti njegovu pjesmu, bilo je, pa skoro nemoguće. Taj kršni meraklija bio je Hadžihasanović Elvedin. Rođen u višečlanoj porodici, veselih srca, srdačna smijeha i zvonkog pijeva najljepše pjesme što je duša tka, sevdalinke. Zvali smo ga: Hlevnjak, Manjak, Elčo, Hadžija. Naša generacija je pripadala Balaševićevoj iz pedeset i neke. Sam se nazvao Hlevnjak. U osnovnoj školi, kada bi se podijeli da igraj hlopte, Skender Mrkulić-Skendo bi reci:
– Ti u odbranu! Kako ti se zove onaj?
– Hlevnjak.
– E, Hlevnjak, odbrana!
Kad bi zaustavi napad protivničke ekipe, Elvedin bi počeo sam sebe bodriti, imatirajući onog spikera Edu Pecija: “ Loptu je oduzeo Hlevnjak. Hlevnjak je neprelazan. Hlevnjak se odvažio i ide u kontru.“
U starijim razredima počeše ga zvati Manjak. Vesela i radoznala narav ga je odvela na gradsku pijacu, gdje je upozao nekog Miku Srbijanca od Čačka, koji bi cijelo ljeto prodaji svoje povrće i lubenicu. Miko je volio cugnuti. Znao je povazdan provesti u „pomoćnoj“ kod dobroćudnog Murata Drakovca. Ostavi bi Elvedina da vodi tezgu. Kad bi se vrati, usporenog krivudavog koraka sa nakrivljenim šeširom na glavi, upitaj bi:
– Kako je bilo bre mali?
– Manjak!
– Kako bre?
– Eto, manjak bre?
Tako išlo mjesec dana, svaki dan. Miko bi breko i smiri bi se, jer mu je mali opet trebao. Ona raja okolo ubrzo dade nadimak, Manjak.
Ulaskom u momačko doba, svi ga zvaše, Elčo. I mi rogatička raja, tako smo ga zvali. Nekako nam je bio bliži. Onaj Mikin, Manjak, nama baš i nije anlais’o. Nije nam godio našoj čaršiji. Tako nam se tad činilo.
Elčo je život shvatio kao igru i tako ga je živio. Punim plućima, bez zadatih normi. Sve što je bilo omeđeno nekim ogradama, njega je više dražilo da ih preskače i na svoj im se način ruga. Pjesma mu je bila sve. Sa njom se budio, i sa njom lijegao. I dok je spavao, čini mi se da mu je duša pjevala. Životne nedaće je bjedio smijehom i šeretlukom.
Gladeći one žute brkove, Nurčo bi reci: “ Sav si mi nakav hašarijast, Hašar živi “.
Zatekosmo se pod vinovom lozom u raspjevanom sokaku, kod kuće rahmetli Ibrahima Hadžihasanovića. Bio je to muški famelijarni skup. Sale, Mesa, Eso, Elčo, Kena i Kena Ajanović. Dođe i najpoznatiji Rogatičanin, Hamdija. Krenu i pjesma. Pjevalo se i pomalo koja prozbori. Taman Eso završi jednu Safetovu, a Elčo će ti Hamdiji:
– Role, ja bih nešto da te pitam?
– Neka Elčo, kasnije.
I opet tako, dok Hamdija ne reče:
– E, hajde dobri si moj Elčo.
– Ma znaš, ono ti gore u Tvornici primaš podosta radnika u onu novu halu. Pred’o i ja papire. Pa, k’o velim, ako ima šanse.
– Šanse veliš. E, tu ima jedan problem?
– Kakav sad problem?
– Ima, ima!
– Koji???
– Šta ćeš ako te prime?
Nasta smijeh. Znao je Hamdija da Elčo voli život, a da su mu ograde smetnja, a TPR sav u žici.
Dođe i doba vojnikovanja. Ispratismo ga onakog plečatog, crne kratke četkaste kose, u vojsku u Doboj, iz kojeg nam se vrati sa nadimkom Hadžija. Dao mu ga onaj Bora-Čorba, kojem je naš Elčo bio desetar. Sjećam se da smo ga posjetili u Doboju, a pola sljedeće hefte završili u Beogradu sa njegovim vojnikom, kao gosti. Hadžija je opravd’o onaj nadimak, a i onom vojniku priliči i njegov. Na orijentu, kad hoće da kažu za nekog da je potanak k’o insan, onda namignu i izuste: – Čorba!
Negdje pred kraj ljeta vratismo se iz Subotice, sa nekog sleta. Što smo tamo bili, ni danas ne mogu da dokučim. Odlučismo prespavati u Sarajevu, te sutradan nastaviti u šeher Ćelebi Pazar. Obresmo se na korzou u sadašnjoj Ferhadiji, kod ekonomije. Elču privuče naka dreka. Neki špico sa Bistrika se der’o na onom ćošku na sav glas:
– Haj’mo vamo! Narode, narode, da vidiš ove zgode! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije! Hajmo žene! Navalite kod mene! Vruć, vruć, vruć u ruku!.
To je bila direktna i najbolja reklama za kuhani kukuruz. Za kratko vrijeme proda onaj špico oko dvjesta kukuruza. Elčo, osta’ zapanjen gutom love.
Ubrzo dođoše naši dani opštine. Mi frontalni kokuzi. Ode Elčo u komšiluk po robu. Meldova se u prolazu u parku, odmah do trafike. Montira neki stari lonac i neki „pretis“ lonac bez poklopca i uključi plin.
– Kako je onaj špico galamio?
Ponovih Elči od riječi do riječi. Vidim, znoji se.
– Šta je? Da nisi šta bolestan?
– Ma, jok to! Kako ću bolan? Lahko je onom špici zjaliti u Sarajvu. Hajde ti u ovom našem vilajetu. Sve će bolan kontati nakaradno. Šta ću reći Ramizu i Šuhri? Da se bolan ne obrukam? Ama, opet kud ću obrukaniji, kokuz. Ma, i u sred ljeta, kokuzu je zima. I meni. Zato se ja i znojim!?
Sabra se i otisnu:
– Vruć, vruć, vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije!
Priđe jedna dama iz Višegrada grada i reče: – Ne valja ti reklama.
– Šta bona? Šta sam posefio?
– Daj ga zagrij, pa ga odmah hladi!?
Ode, smijući se i ostavljajući nas zabezeknute i bez odgovora.
Sad se Elčo ćeška po glavi i promuca:
– Ja ću onako kako ja znam, pa makar me iz kuće izbacili.
Nakašlja se, proba jednu sevdalinku i gromko zagalami:
– Narode, narode, da vidiš ove zgode! Haj’mo žene, navalite kod mene! Vruć u ruku! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, prži ga kasnije!
Odoše kukuruzi k’o halva, a mi postasmo solventni dečki.
Nama je život sa Elčom bio fešta, sve dok ne nahrupi zvjersko doba.
Vihor rata ga odnese.
Njega i još mnoge.
Na hiljade.

Nastala u novembru 2013.godine Aci Tagor 1414
Kazujući u pero i slušajući stihove
„I umrijeću,prežalit vas neću“.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43119

E L Č O

U sami akšam, pred polazak onog plavog lokalnog voza, uđe kondukter Džemo, krupni Kakanjac i veseljak i krenu sa pjesmom:
„ Zar si morala takva da se rodiš, ti lijepa ženo, nemirna rijeko,
Ko te sada čuva, ukradeni cvijete, u domu tuge negdje daleko“…
Nakon što je otpjeva, tužnog lica, gledajući u mene polahko prozbori:
„ Da sam znao da će te pogoditi, ne bih je majke mi poteg’o, nema para.“
Suznih očiju, stisnuta grla, jedva progovorih:
„ To je bila pjesma jednog takvog veseljaka kao što si ti. Podsjetila me na njega i na moj zavičaj“.
Ostavio me samog u kupeu da otplačem i olakšam zor izranjavanoj duši. Eto, jedne pokreće ljubav, druge rad, treće sport, a neke opet samo i jedino pjesma. I njega je. Kretati se sa onu stranu Rakitnice, a ne sresti njega i ne čuti njegovu pjesmu, bilo je, pa skoro nemoguće. Taj kršni meraklija bio je Hadžihasanović Elvedin. Rođen u višečlanoj porodici, veselih srca, srdačna smijeha i zvonkog pijeva najljepše pjesme što je duša tka, sevdalinke. Zvali smo ga: Hlevnjak, Manjak, Elčo, Hadžija. Naša generacija je pripadala Balaševićevoj iz pedeset i neke. Sam se nazvao Hlevnjak. U osnovnoj školi, kada bi se podijeli da igraj hlopte, Skender Mrkulić-Skendo bi reci:
– Ti u odbranu! Kako ti se zove onaj?
– Hlevnjak.
– E, Hlevnjak, odbrana!
Kad bi zaustavi napad protivničke ekipe, Elvedin bi počeo sam sebe bodriti, imatirajući onog spikera Edu Pecija: “ Loptu je oduzeo Hlevnjak. Hlevnjak je neprelazan. Hlevnjak se odvažio i ide u kontru.“
U starijim razredima počeše ga zvati Manjak. Vesela i radoznala narav ga je odvela na gradsku pijacu, gdje je upozao nekog Miku Srbijanca od Čačka, koji bi cijelo ljeto prodaji svoje povrće i lubenicu. Miko je volio cugnuti. Znao je povazdan provesti u „pomoćnoj“ kod dobroćudnog Murata Drakovca. Ostavi bi Elvedina da vodi tezgu. Kad bi se vrati, usporenog krivudavog koraka sa nakrivljenim šeširom na glavi, upitaj bi:
– Kako je bilo bre mali?
– Manjak!
– Kako bre?
– Eto, manjak bre?
Tako išlo mjesec dana, svaki dan. Miko bi breko i smiri bi se, jer mu je mali opet trebao. Ona raja okolo ubrzo dade nadimak, Manjak.
Ulaskom u momačko doba, svi ga zvaše, Elčo. I mi rogatička raja, tako smo ga zvali. Nekako nam je bio bliži. Onaj Mikin, Manjak, nama baš i nije anlais’o. Nije nam godio našoj čaršiji. Tako nam se tad činilo.
Elčo je život shvatio kao igru i tako ga je živio. Punim plućima, bez zadatih normi. Sve što je bilo omeđeno nekim ogradama, njega je više dražilo da ih preskače i na svoj im se način ruga. Pjesma mu je bila sve. Sa njom se budio, i sa njom lijegao. I dok je spavao, čini mi se da mu je duša pjevala. Životne nedaće je bjedio smijehom i šeretlukom.
Gladeći one žute brkove, Nurčo bi reci: “ Sav si mi nakav hašarijast, Hašar živi “.
Zatekosmo se pod vinovom lozom u raspjevanom sokaku, kod kuće rahmetli Ibrahima Hadžihasanovića. Bio je to muški famelijarni skup. Sale, Mesa, Eso, Elčo, Kena i Kena Ajanović. Dođe i najpoznatiji Rogatičanin, Hamdija. Krenu i pjesma. Pjevalo se i pomalo koja prozbori. Taman Eso završi jednu Safetovu, a Elčo će ti Hamdiji:
– Role, ja bih nešto da te pitam?
– Neka Elčo, kasnije.
I opet tako, dok Hamdija ne reče:
– E, hajde dobri si moj Elčo.
– Ma znaš, ono ti gore u Tvornici primaš podosta radnika u onu novu halu. Pred’o i ja papire. Pa, k’o velim, ako ima šanse.
– Šanse veliš. E, tu ima jedan problem?
– Kakav sad problem?
– Ima, ima!
– Koji???
– Šta ćeš ako te prime?
Nasta smijeh. Znao je Hamdija da Elčo voli život, a da su mu ograde smetnja, a TPR sav u žici.
Dođe i doba vojnikovanja. Ispratismo ga onakog plečatog, crne kratke četkaste kose, u vojsku u Doboj, iz kojeg nam se vrati sa nadimkom Hadžija. Dao mu ga onaj Bora-Čorba, kojem je naš Elčo bio desetar. Sjećam se da smo ga posjetili u Doboju, a pola sljedeće hefte završili u Beogradu sa njegovim vojnikom, kao gosti. Hadžija je opravd’o onaj nadimak, a i onom vojniku priliči i njegov. Na orijentu, kad hoće da kažu za nekog da je potanak k’o insan, onda namignu i izuste: – Čorba!
Negdje pred kraj ljeta vratismo se iz Subotice, sa nekog sleta. Što smo tamo bili, ni danas ne mogu da dokučim. Odlučismo prespavati u Sarajevu, te sutradan nastaviti u šeher Ćelebi Pazar. Obresmo se na korzou u sadašnjoj Ferhadiji, kod ekonomije. Elču privuče naka dreka. Neki špico sa Bistrika se der’o na onom ćošku na sav glas:
– Haj’mo vamo! Narode, narode, da vidiš ove zgode! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije! Hajmo žene! Navalite kod mene! Vruć, vruć, vruć u ruku!.
To je bila direktna i najbolja reklama za kuhani kukuruz. Za kratko vrijeme proda onaj špico oko dvjesta kukuruza. Elčo, osta’ zapanjen gutom love.
Ubrzo dođoše naši dani opštine. Mi frontalni kokuzi. Ode Elčo u komšiluk po robu. Meldova se u prolazu u parku, odmah do trafike. Montira neki stari lonac i neki „pretis“ lonac bez poklopca i uključi plin.
– Kako je onaj špico galamio?
Ponovih Elči od riječi do riječi. Vidim, znoji se.
– Šta je? Da nisi šta bolestan?
– Ma, jok to! Kako ću bolan? Lahko je onom špici zjaliti u Sarajvu. Hajde ti u ovom našem vilajetu. Sve će bolan kontati nakaradno. Šta ću reći Ramizu i Šuhri? Da se bolan ne obrukam? Ama, opet kud ću obrukaniji, kokuz. Ma, i u sred ljeta, kokuzu je zima. I meni. Zato se ja i znojim!?
Sabra se i otisnu:
– Vruć, vruć, vruć u ruku! Vadi ga odmah, hladi ga kasnije!
Priđe jedna dama iz Višegrada grada i reče: – Ne valja ti reklama.
– Šta bona? Šta sam posefio?
– Daj ga zagrij, pa ga odmah hladi!?
Ode, smijući se i ostavljajući nas zabezeknute i bez odgovora.
Sad se Elčo ćeška po glavi i promuca:
– Ja ću onako kako ja znam, pa makar me iz kuće izbacili.
Nakašlja se, proba jednu sevdalinku i gromko zagalami:
– Narode, narode, da vidiš ove zgode! Haj’mo žene, navalite kod mene! Vruć u ruku! Vruć u ruku! Vadi ga odmah, prži ga kasnije!
Odoše kukuruzi k’o halva, a mi postasmo solventni dečki.
Nama je život sa Elčom bio fešta, sve dok ne nahrupi zvjersko doba.
Vihor rata ga odnese.
Njega i još mnoge.
Na hiljade.

Nastala u novembru 2013.godine Aci Tagor 1414
Kazujući u pero i slušajući stihove
„I umrijeću,prežalit vas neću“.

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43132

G R A D O N A Č E L N I K

– Znaš li ti koju pjesmu većina naroda na Balkanu sluša? A poneko i zapjeva.
– Koju to pjesmu pjevaju?
– Pjesmu Radojke Šverko ” Kud plovi ovaj brod ”.
-A, znaš kako izgleda ta raja? Oni su ti hodajuće visibabe i kalkulatori. Idu oborene glave, usljed zgaženog dostojanstva, ubijene budućnosti, natovarenog samara brigama i raspolućenog uma i duše, šapčući i sabirajući u glavi one feninge, pokušavajući opstati u ovom zvjerinjaku.
– Šta onda manjina pjeva?
– E, manjina ti iz obijesti pjeva ” I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je ‘vako svaki dan ”, i još pride jednu opominjuću ” Ko se s nama druži, život mu je duži ”
– Čemu onda, oni liče.
– Liče na strijelca. Sjede ustureni u onim skupocjenim limuzinama, sa crnim očalima na nosu i rukama na volanu, k’o da drže snajper, a do sebe imaju po pravilu, mlado njegovano žensko čeljade, vozeći ga u neki od kasina, hotela ili vila i vikendica, u koje je ugrađen znoj, suze, crvena tečnost i košćana japija onih prvih ojađenih i obespravljenih.
– Otkud dođoše ti jahači?
– Čudno je i to. Ona ista raja, kad je ljuta i kada se javi na radio, moli da se pokrene protest protiv tih “ ljudi iz šahta ”, kako ih oni nazivaju.
– Ma to je ludnica na otvorenom. Pa ta ista raja ih bira???
– Eno u našem kantonu, podosta vremena su glavni igrači od one Rogatice. Šveđani. Kanton su počeli zvati Velika Rogatica.
Presjede mi kolač kraj fontane u slastičarnici „ Palma “ i postiđen onim što čuh za susjednim stolom, krenuh put Doline ćupova. Sam sebi počeh postavljati pitanja:
– Je li moguće „ da smo “ postali nosioci svih nevolja i nedaća?
– Ko su ti koji tako ružno prezentiraju rodni grad?
– Otkud ovolika zapuštenost, površnost, bahatost i totalna socijalna neosjećajnost?
– Zar tako obnašaju vlast?
– Kako da imamo svu tu modernu tehnologiju, sve te razne fakultete, a životni prostor nam se sve više sužava i svakodnevno tonemo u bezdan?
– Pišemo li to mi sami sebi ispisnicu iz ove prelijepe BiH?
– Kako stari nisu imali ništa od te tehnike i tih silnih univerziteta, a vladali su od Skadra do Zadra?
– Na kojim principima je bila ta vladavina?
Odlučih da tražim odgovore. I nađoh ih na ovoj našoj često napadanoj stranici. Biografija gradonačelnika Rogatice, Ahmed-bega Bukvice mi je podosta toga odgovorila, a prisjetih se i legendarnog Meše Hadžibega. Meša bi na ovakva moja pitanja odgovori: ” Može lipicaner roditi ragu, ali raga lipicanera nikad” ili “ Može plemeniti roditi neplemenitog, ali neplemeniti, plemenitog, nikad”.
Sjetih se da je jedne prilike prenio kazivanja svog oca starog Hadžibega, na sijelu kod Jesenkovića. Besjedio je: ” Stari mi je kaziv’o da je gradonačelnik Bukvica Ahmed beg bio najčuveniji gradonačelnik u Bosni. Bio je mudar, pravedan, tačan, strog i nadasve pouzdan. Data riječ se morala ispoštovati. Cijenili su ga svi. Zvali su ga “ pravedni ” k’o onog sultana. Haman je dugo vlad’o k’o i sultan. Savjete je crpio od starijih ljudi. Uvidje viša vlast umješnost njegovog vladanja i poče slati druge na obuku kod gradonačelnika. Nije bio lukav. Volio je svoje znanje prenositi drugima, a naročito mlađim. Eto, tom jednom skupu je prisustvov’o i moj stari i kaza da je gradonačelnik ovako zborio:
– Dragi ahbabi,
Kako je kika i vijeka i kako će dalje biti ,na dunjaluku postoje tri skupine insana, a to su: insani Rahmani, insani Šejtani i insani Hajvani. Insani Rahmani su dobri ljudi. Oni teže ravnoteži. Podržavaju pravdu, a osuđuju nepravdu. Štite sirotinju i pomažu joj. Rade i nastoje da i drugi nađu pos’o. Nastoje svaki dan učiniti neko dobro djelo. Vole učiti, a drugima u tome pomagati. Stalo him je da zajednica raste i razvija se, ali i da se štiti od svakojakih zala. Savijest kod njih nikada ne spava. Sve su ovo njihove osobenosti. Kod njih postoji samo jedna mahana. Najmanja su skupina na dunjaluku.
Insani Šejtani su skroz drugačiji. Čim se probude, smišljaju neku gadost. Hoće podobro slagati. Licemjerni su. Hoće oteti od drugog, pa him haram čini hranu. Napadaju druge i nasrću na njihovu imovinu. Varanje kod njih čini način življenja. Ni zinaluk him nije stran. Raduju se tuđoj nevolji, više nego svojoj sreći. Imovinu koju steknu, rijetko kad je to na pošten način. O zajednici ne brinu, a državu gledaju k’o kravu muzaru. Sirotinju preziru i ne pomažu joj. Irgate izrabljuju. Smetnja su him insani Rahmani. Ako dođu do vlasti, ona him služi za njihove prohtjeve, a tad slabe zajednicu i mogu je odvesti u nestanak. Država ima od njih koristi kad hi ulovi u nedjelima i uzme pare i imanja. Daleko su veća skupina od Rahmana.
Insani Hajvani su daleko najbrojnija skupina. Vrlo su čudna skupina i pomalo nejasna drugima, a i sebi. Ove naše komšije za ovu sortu insane kažu: ” Ni vino, ni voda ”. Nejmaju ni mirisa, a ni boje. Ni o čemu nejmaju svoj stav. Nepouzdani su. Zapušteni u svim vidovima života. Haman se sa strahom rađaju i sa strahom umiru. Vidim da ste u čudu, šta Vam haberim. Znam da sada mislite: ” Pa kako opstaju ”? E, dragi si moji, oni su vam uvlačiguzi i navijači. Oni vam iz prikrajka gledaju vječitu borbu između Rahmana i Šejtana. Ako pobjede Rahmani, prvi čestitaju, sami se predlažu i govore ” Znali smo da ste vi pravi i zato smo na vašoj strani ”. Često pobjede Šejtani. Hajvani su prvi na skupovima i plješću him. U priči govore: ” Mi smo stalno uz vas i dobro je što ste vi preuzeli vladavinu”.
Kad Hajvani stanu na stranu Rahmana, onda se taj vakat pamti k’o rahatluk, a kad stanu na stranu Šejtana, e taj vakat se pamti k’o zulum.
– Dragi ahbabi,
Pitate me, kako onda vladati? Lahko nije. Najteže je upravljati insanima. Mene ako pitate, prvo ćete u svojoj nahiji upoznati ove tri skupine. Ako ćete biti dobri i pravedni, a valjda zbog toga slušate moj muhabet, prvo ćete među Rahmanima pronaći ponajbolje i primaći hi uz koljeno i time poslati hajvanima poruku da i njima želite dobro. Šejtane ćete pratiti i obuzdati u prljavim nakanama. I ovo će vam biti najteži dio posla. Uspjećete, ako budete poštovali narodnu: ” Nedaj metli iza vrata ”. Ako budete neoprezni, pomešće Vas.
Ja sam se ovoga uglavnom pridržav’o i eto do danas trajem. Ako sam šta pomog’o bilo mi je zadovoljstvo. Moj stari Hadžibeg mi je kaz’o da se nikad ushićenije nije osjeć’o k’o na tom kazivanju”.
Dobih i ja jasnu sliku, o velikom gradonačelniku u maloj Rogatici.
Prošla su doba rahatluka.
Živimo doba zuluma.
A da li ćemo progledati?
Koga pitati ???

Napisano u Rogatici 07.07.2012.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43118

G R A D O N A Č E L N I K

– Znaš li ti koju pjesmu većina naroda na Balkanu sluša? A poneko i zapjeva.
– Koju to pjesmu pjevaju?
– Pjesmu Radojke Šverko ” Kud plovi ovaj brod ”.
-A, znaš kako izgleda ta raja? Oni su ti hodajuće visibabe i kalkulatori. Idu oborene glave, usljed zgaženog dostojanstva, ubijene budućnosti, natovarenog samara brigama i raspolućenog uma i duše, šapčući i sabirajući u glavi one feninge, pokušavajući opstati u ovom zvjerinjaku.
– Šta onda manjina pjeva?
– E, manjina ti iz obijesti pjeva ” I nikom nije ljepše neg’ je nam, samo da je ‘vako svaki dan ”, i još pride jednu opominjuću ” Ko se s nama druži, život mu je duži ”
– Čemu onda, oni liče.
– Liče na strijelca. Sjede ustureni u onim skupocjenim limuzinama, sa crnim očalima na nosu i rukama na volanu, k’o da drže snajper, a do sebe imaju po pravilu, mlado njegovano žensko čeljade, vozeći ga u neki od kasina, hotela ili vila i vikendica, u koje je ugrađen znoj, suze, crvena tečnost i košćana japija onih prvih ojađenih i obespravljenih.
– Otkud dođoše ti jahači?
– Čudno je i to. Ona ista raja, kad je ljuta i kada se javi na radio, moli da se pokrene protest protiv tih “ ljudi iz šahta ”, kako ih oni nazivaju.
– Ma to je ludnica na otvorenom. Pa ta ista raja ih bira???
– Eno u našem kantonu, podosta vremena su glavni igrači od one Rogatice. Šveđani. Kanton su počeli zvati Velika Rogatica.
Presjede mi kolač kraj fontane u slastičarnici „ Palma “ i postiđen onim što čuh za susjednim stolom, krenuh put Doline ćupova. Sam sebi počeh postavljati pitanja:
– Je li moguće „ da smo “ postali nosioci svih nevolja i nedaća?
– Ko su ti koji tako ružno prezentiraju rodni grad?
– Otkud ovolika zapuštenost, površnost, bahatost i totalna socijalna neosjećajnost?
– Zar tako obnašaju vlast?
– Kako da imamo svu tu modernu tehnologiju, sve te razne fakultete, a životni prostor nam se sve više sužava i svakodnevno tonemo u bezdan?
– Pišemo li to mi sami sebi ispisnicu iz ove prelijepe BiH?
– Kako stari nisu imali ništa od te tehnike i tih silnih univerziteta, a vladali su od Skadra do Zadra?
– Na kojim principima je bila ta vladavina?
Odlučih da tražim odgovore. I nađoh ih na ovoj našoj često napadanoj stranici. Biografija gradonačelnika Rogatice, Ahmed-bega Bukvice mi je podosta toga odgovorila, a prisjetih se i legendarnog Meše Hadžibega. Meša bi na ovakva moja pitanja odgovori: ” Može lipicaner roditi ragu, ali raga lipicanera nikad” ili “ Može plemeniti roditi neplemenitog, ali neplemeniti, plemenitog, nikad”.
Sjetih se da je jedne prilike prenio kazivanja svog oca starog Hadžibega, na sijelu kod Jesenkovića. Besjedio je: ” Stari mi je kaziv’o da je gradonačelnik Bukvica Ahmed beg bio najčuveniji gradonačelnik u Bosni. Bio je mudar, pravedan, tačan, strog i nadasve pouzdan. Data riječ se morala ispoštovati. Cijenili su ga svi. Zvali su ga “ pravedni ” k’o onog sultana. Haman je dugo vlad’o k’o i sultan. Savjete je crpio od starijih ljudi. Uvidje viša vlast umješnost njegovog vladanja i poče slati druge na obuku kod gradonačelnika. Nije bio lukav. Volio je svoje znanje prenositi drugima, a naročito mlađim. Eto, tom jednom skupu je prisustvov’o i moj stari i kaza da je gradonačelnik ovako zborio:
– Dragi ahbabi,
Kako je kika i vijeka i kako će dalje biti ,na dunjaluku postoje tri skupine insana, a to su: insani Rahmani, insani Šejtani i insani Hajvani. Insani Rahmani su dobri ljudi. Oni teže ravnoteži. Podržavaju pravdu, a osuđuju nepravdu. Štite sirotinju i pomažu joj. Rade i nastoje da i drugi nađu pos’o. Nastoje svaki dan učiniti neko dobro djelo. Vole učiti, a drugima u tome pomagati. Stalo him je da zajednica raste i razvija se, ali i da se štiti od svakojakih zala. Savijest kod njih nikada ne spava. Sve su ovo njihove osobenosti. Kod njih postoji samo jedna mahana. Najmanja su skupina na dunjaluku.
Insani Šejtani su skroz drugačiji. Čim se probude, smišljaju neku gadost. Hoće podobro slagati. Licemjerni su. Hoće oteti od drugog, pa him haram čini hranu. Napadaju druge i nasrću na njihovu imovinu. Varanje kod njih čini način življenja. Ni zinaluk him nije stran. Raduju se tuđoj nevolji, više nego svojoj sreći. Imovinu koju steknu, rijetko kad je to na pošten način. O zajednici ne brinu, a državu gledaju k’o kravu muzaru. Sirotinju preziru i ne pomažu joj. Irgate izrabljuju. Smetnja su him insani Rahmani. Ako dođu do vlasti, ona him služi za njihove prohtjeve, a tad slabe zajednicu i mogu je odvesti u nestanak. Država ima od njih koristi kad hi ulovi u nedjelima i uzme pare i imanja. Daleko su veća skupina od Rahmana.
Insani Hajvani su daleko najbrojnija skupina. Vrlo su čudna skupina i pomalo nejasna drugima, a i sebi. Ove naše komšije za ovu sortu insane kažu: ” Ni vino, ni voda ”. Nejmaju ni mirisa, a ni boje. Ni o čemu nejmaju svoj stav. Nepouzdani su. Zapušteni u svim vidovima života. Haman se sa strahom rađaju i sa strahom umiru. Vidim da ste u čudu, šta Vam haberim. Znam da sada mislite: ” Pa kako opstaju ”? E, dragi si moji, oni su vam uvlačiguzi i navijači. Oni vam iz prikrajka gledaju vječitu borbu između Rahmana i Šejtana. Ako pobjede Rahmani, prvi čestitaju, sami se predlažu i govore ” Znali smo da ste vi pravi i zato smo na vašoj strani ”. Često pobjede Šejtani. Hajvani su prvi na skupovima i plješću him. U priči govore: ” Mi smo stalno uz vas i dobro je što ste vi preuzeli vladavinu”.
Kad Hajvani stanu na stranu Rahmana, onda se taj vakat pamti k’o rahatluk, a kad stanu na stranu Šejtana, e taj vakat se pamti k’o zulum.
– Dragi ahbabi,
Pitate me, kako onda vladati? Lahko nije. Najteže je upravljati insanima. Mene ako pitate, prvo ćete u svojoj nahiji upoznati ove tri skupine. Ako ćete biti dobri i pravedni, a valjda zbog toga slušate moj muhabet, prvo ćete među Rahmanima pronaći ponajbolje i primaći hi uz koljeno i time poslati hajvanima poruku da i njima želite dobro. Šejtane ćete pratiti i obuzdati u prljavim nakanama. I ovo će vam biti najteži dio posla. Uspjećete, ako budete poštovali narodnu: ” Nedaj metli iza vrata ”. Ako budete neoprezni, pomešće Vas.
Ja sam se ovoga uglavnom pridržav’o i eto do danas trajem. Ako sam šta pomog’o bilo mi je zadovoljstvo. Moj stari Hadžibeg mi je kaz’o da se nikad ushićenije nije osjeć’o k’o na tom kazivanju”.
Dobih i ja jasnu sliku, o velikom gradonačelniku u maloj Rogatici.
Prošla su doba rahatluka.
Živimo doba zuluma.
A da li ćemo progledati?
Koga pitati ???

Napisano u Rogatici 07.07.2012.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43131

S P I N O Z A

Ima u velikim gradovima svega i svačega. Tako i u našem šeheru. Jedni pucaju, drugi štrajkuju, treći organizuju sajmove. Od ovih revolveraša se ježim, a opet ovi štrajkovi su mi neki mlaki, bez jasnih ideja. Razni su sajmovi, ali meni nekako, od rane mladosti, prionu za dušu, onaj o knjigama. Pišu pjesnici, knjževnici, domaćice, starlete, glumci, novinari, naučnici, filozofi, pa i fudbaleri. Svi pišu. Svako na svoj način. Hodam onim prohladnim hodnicima Skenderije i gledam to šarenilo boja. Osjećam miris papira i tek osušene farbe. U ćošku jedne promocije, naletih na poznanika i prijatelja profesora Bajtala, filozofa, pisca, mislioca oštre riječi i buntovnog karaktera. Hodajuća ljudska veličina sa čuvenom krilaticom “Nesposoban sam da budem podoban“. Eglenisanje sa ovim dubokoumnim čovjekom, meni dođe k’o mehlem na živu ranu. Bi promocija njegove, čini mi se desete knjige, i to o našoj sevdalinci. Umolih ga da malo pročešljamo ovu sadašnjost.
– Šta je ovo pobogu profesore?Šta se ovo dešava? Upitah mislioca.
– Nekako,ove male zemlje nikako da preboluju velike bolesti. A boluju od njih. Zbog palanačkog mentaliteta. Sav je Balkan takav. Mi, možda i ponajviše. Ima nas u priči svugdje. K’o onaj najgorči začin smo. Pa i ovo naše stanište što se Bosnom zove, uvijek isto.
– Pa šta smo mi? Društvo ili skup plemenskih zajednica?
– Nismo ništa! Možda jesmo predplemenska skupina, koja zavisi od vođa. Društvo nikako. Društva, pogotovu ona uspješna i sretna se ponašaju shodno svojim pravilima i jedina mjera kakva su, jeste odnos prema djeci i starcima. Kod nas se sve vrti oko prvog lica jednine. Ja i samo ja. Meni i samo meni. A tamo neko sirotanče ili neka nana, što su izgubili babu ili sina što je prsima zaustavljao horde zla, šta im ja mogu?! “Takve su sudbine“. “Takav im grah pao“. Jes’, aha! Tražimo izgovor za našu kaljavu dušu. Svugdje i na svakom mjestu.
– Pa,šta nam se desi? Upitah profesora koji reže po našoj zbilji preciznije od mikrohirurga.
– Velika bolest. Desila se negativna selekcija. Fini, časni, gordi, pošteni sinovi domaje Bosne dadoše život, vjerujući u bolje sutra. K’o osta’? Ratni profiteri, bagra svake vrste, inteligencija koja to nije i prometnuše se putem uprljanih para za vladare. Opasna bolest nas strefi i mogla bi nas progutati, prije one crne rupe. Ima i tvojih zemljaka u ovim što su ostali.
– A zlatne kašike?
– E tu ih nisu pravarili. Tu su im istinu u oči govorili.
– Kako sad to?
– Pa, onaj što im se obratio je kazao: “Ješćemo zlatnim kašikama“. I jedu. Nije im kazao: “Ješćete zlatnim kašikama“. To ti je ogromna razlika i danas vidljiva i ostvarena.
Zamislih se nad riječima mislioca i sve kontam da dodaje malo crne boje više, da nas drže budnim, a opet mi pred očima oni novinski natpisi govore da je debelo u pravu. Zadnjih dana su izlazili naslovi: “11541 prazna crvena stolica“; „Rijeka krvi tekla opkoljenim gradom Sarajevom“; “I nakon deset godina bol,suze i grč na licima građana glavnog grada BiH“; “Policajac ubio djevojku u Mostaru“; “Demobilisani borci i dalje na pločnicima“; “Špirić povećao sebi budžet za 40%“; “Oslobođen Zoran Marjanović za zločine u Rogatici“; “Mirko Šarović potpisao Ugovor o saradnji sa Hrvatskom“; “Anri Levi u Sarajevu zbog filma „Bosna“.
Rastasmo se ošamućeni od ove surove stvarnosti. Naručih jaču duplu kahvu, zapalih škiju i mislima pobjegoh u svoju lijepu seharu.
Kad li smo mi počeli filozofirati?
Uvedoše u onim školama dva nova predmeta; logiku i filozofiju. I dovedoše profesora sa Teslinog kraja. Od Gospića iz Like, stiže u našu samoljubivu čaršiju profesor Zubović. Visok, crn, ćelav, sa terhanli naravi. Krenu on podučavati nas tim novim naukama. Jedni to shvatiše ozbiljno, drugi onako, a treći nikako. E, pričalo se da je među trećim bio i pjevač Kasim Lemezan. Ganj’o pjesmu i košarku. Jedno kod kudovaca, a drugo odmah na susjednom igralištu. Mala raja ga zvala Džerdža. Isto k’o on bac’o na koš. “Iza ušica“, što bi rekli stari.
Biti u Rogatici, a ne nositi nadimak je bilo jeres, veća nego biti pop, a ne ići u crkvu. Zubovića prozvaše Spinoza. Volio tog filozofa. Čuo ti to naš pjevač i odluči da, što bolje savlada znanje o tom filozofu. I uradi tako. Dođe i doba propitivanja. Zalomi ti profa dnevnik na prezimenu našeg pjevača.
– Lemezan!
– Izvolite druže profesore.
– Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki.
Dade pjevaču ocjenu, dobar. Elem, naš ti pjevač upade među mlade talentovane filozofe. Staja podebljanja trojka haman do kraja godine. Pred sami kraj, eto ti profe iz Gospića, ponovo zalomi dnevnik i poistiha izusti:
– Lemezan Kasim.
– Recite, naš predobri profesore.
– Učio si?
– Jesam. K’o vavlica.
– Šta je to?
– Oni naši stari to kažu za onog k’o zna i brzo to kaže.
– I ti si ta vavlica?
– Ama profesore, jedini u razredu. K’o vaš zemljak Tesla.
– E dobro vavlica, a šta si naučio?
– Sve profesore, ali Vam moram nešto reći. Svi ovi filozofi na jednu stranu, a onaj Spinoza na drugu. Čast Kantu, pa i Hegelu, ali Spinoza. On je meni, kako da kažem, ma filozofčina.
– Znaš Spinozu?
– Sve.
I naš ti pjevač ponovo o Spinozi. Zubović zavali četvorku i ne znajući da mu je pjevač cijele godine prodav’o isti fol. Ispa’ profa naivan k’o naša mlada fudbalska reprezentacija.
Svaka ljubav se plaća.
Plati četvorkom i profesor Zubović svoju zaljubljenost u filozofa Spinozu.
Lemezana održa pjesma.
I danas.
A, da li je filozofija održala Zubovića u Rogatici?
More biti.

Na sajmu knjiga, krajem aprila 2012.godine
Aci Tagor 1414

[Aci Tagor 1414]

in reply to: Price iz sehare #43117

S P I N O Z A

Ima u velikim gradovima svega i svačega. Tako i u našem šeheru. Jedni pucaju, drugi štrajkuju, treći organizuju sajmove. Od ovih revolveraša se ježim, a opet ovi štrajkovi su mi neki mlaki, bez jasnih ideja. Razni su sajmovi, ali meni nekako, od rane mladosti, prionu za dušu, onaj o knjigama. Pišu pjesnici, knjževnici, domaćice, starlete, glumci, novinari, naučnici, filozofi, pa i fudbaleri. Svi pišu. Svako na svoj način. Hodam onim prohladnim hodnicima Skenderije i gledam to šarenilo boja. Osjećam miris papira i tek osušene farbe. U ćošku jedne promocije, naletih na poznanika i prijatelja profesora Bajtala, filozofa, pisca, mislioca oštre riječi i buntovnog karaktera. Hodajuća ljudska veličina sa čuvenom krilaticom “Nesposoban sam da budem podoban“. Eglenisanje sa ovim dubokoumnim čovjekom, meni dođe k’o mehlem na živu ranu. Bi promocija njegove, čini mi se desete knjige, i to o našoj sevdalinci. Umolih ga da malo pročešljamo ovu sadašnjost.
– Šta je ovo pobogu profesore?Šta se ovo dešava? Upitah mislioca.
– Nekako,ove male zemlje nikako da preboluju velike bolesti. A boluju od njih. Zbog palanačkog mentaliteta. Sav je Balkan takav. Mi, možda i ponajviše. Ima nas u priči svugdje. K’o onaj najgorči začin smo. Pa i ovo naše stanište što se Bosnom zove, uvijek isto.
– Pa šta smo mi? Društvo ili skup plemenskih zajednica?
– Nismo ništa! Možda jesmo predplemenska skupina, koja zavisi od vođa. Društvo nikako. Društva, pogotovu ona uspješna i sretna se ponašaju shodno svojim pravilima i jedina mjera kakva su, jeste odnos prema djeci i starcima. Kod nas se sve vrti oko prvog lica jednine. Ja i samo ja. Meni i samo meni. A tamo neko sirotanče ili neka nana, što su izgubili babu ili sina što je prsima zaustavljao horde zla, šta im ja mogu?! “Takve su sudbine“. “Takav im grah pao“. Jes’, aha! Tražimo izgovor za našu kaljavu dušu. Svugdje i na svakom mjestu.
– Pa,šta nam se desi? Upitah profesora koji reže po našoj zbilji preciznije od mikrohirurga.
– Velika bolest. Desila se negativna selekcija. Fini, časni, gordi, pošteni sinovi domaje Bosne dadoše život, vjerujući u bolje sutra. K’o osta’? Ratni profiteri, bagra svake vrste, inteligencija koja to nije i prometnuše se putem uprljanih para za vladare. Opasna bolest nas strefi i mogla bi nas progutati, prije one crne rupe. Ima i tvojih zemljaka u ovim što su ostali.
– A zlatne kašike?
– E tu ih nisu pravarili. Tu su im istinu u oči govorili.
– Kako sad to?
– Pa, onaj što im se obratio je kazao: “Ješćemo zlatnim kašikama“. I jedu. Nije im kazao: “Ješćete zlatnim kašikama“. To ti je ogromna razlika i danas vidljiva i ostvarena.
Zamislih se nad riječima mislioca i sve kontam da dodaje malo crne boje više, da nas drže budnim, a opet mi pred očima oni novinski natpisi govore da je debelo u pravu. Zadnjih dana su izlazili naslovi: “11541 prazna crvena stolica“; „Rijeka krvi tekla opkoljenim gradom Sarajevom“; “I nakon deset godina bol,suze i grč na licima građana glavnog grada BiH“; “Policajac ubio djevojku u Mostaru“; “Demobilisani borci i dalje na pločnicima“; “Špirić povećao sebi budžet za 40%“; “Oslobođen Zoran Marjanović za zločine u Rogatici“; “Mirko Šarović potpisao Ugovor o saradnji sa Hrvatskom“; “Anri Levi u Sarajevu zbog filma „Bosna“.
Rastasmo se ošamućeni od ove surove stvarnosti. Naručih jaču duplu kahvu, zapalih škiju i mislima pobjegoh u svoju lijepu seharu.
Kad li smo mi počeli filozofirati?
Uvedoše u onim školama dva nova predmeta; logiku i filozofiju. I dovedoše profesora sa Teslinog kraja. Od Gospića iz Like, stiže u našu samoljubivu čaršiju profesor Zubović. Visok, crn, ćelav, sa terhanli naravi. Krenu on podučavati nas tim novim naukama. Jedni to shvatiše ozbiljno, drugi onako, a treći nikako. E, pričalo se da je među trećim bio i pjevač Kasim Lemezan. Ganj’o pjesmu i košarku. Jedno kod kudovaca, a drugo odmah na susjednom igralištu. Mala raja ga zvala Džerdža. Isto k’o on bac’o na koš. “Iza ušica“, što bi rekli stari.
Biti u Rogatici, a ne nositi nadimak je bilo jeres, veća nego biti pop, a ne ići u crkvu. Zubovića prozvaše Spinoza. Volio tog filozofa. Čuo ti to naš pjevač i odluči da, što bolje savlada znanje o tom filozofu. I uradi tako. Dođe i doba propitivanja. Zalomi ti profa dnevnik na prezimenu našeg pjevača.
– Lemezan!
– Izvolite druže profesore.
– Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki.
Dade pjevaču ocjenu, dobar. Elem, naš ti pjevač upade među mlade talentovane filozofe. Staja podebljanja trojka haman do kraja godine. Pred sami kraj, eto ti profe iz Gospića, ponovo zalomi dnevnik i poistiha izusti:
– Lemezan Kasim.
– Recite, naš predobri profesore.
– Učio si?
– Jesam. K’o vavlica.
– Šta je to?
– Oni naši stari to kažu za onog k’o zna i brzo to kaže.
– I ti si ta vavlica?
– Ama profesore, jedini u razredu. K’o vaš zemljak Tesla.
– E dobro vavlica, a šta si naučio?
– Sve profesore, ali Vam moram nešto reći. Svi ovi filozofi na jednu stranu, a onaj Spinoza na drugu. Čast Kantu, pa i Hegelu, ali Spinoza. On je meni, kako da kažem, ma filozofčina.
– Znaš Spinozu?
– Sve.
I naš ti pjevač ponovo o Spinozi. Zubović zavali četvorku i ne znajući da mu je pjevač cijele godine prodav’o isti fol. Ispa’ profa naivan k’o naša mlada fudbalska reprezentacija.
Svaka ljubav se plaća.
Plati četvorkom i profesor Zubović svoju zaljubljenost u filozofa Spinozu.
Lemezana održa pjesma.
I danas.
A, da li je filozofija održala Zubovića u Rogatici?
More biti.

Na sajmu knjiga, krajem aprila 2012.godine
Aci Tagor 1414

[Author]

Posts