Muhabet sa Hafiz Ef Bugarijem:
Nama je preokupacija danas gdje ćemo provesti godišnji odmor i kako ćemo sebi napraviti dobro raspoloženje, a trebalo bi da nam preokupacija bude samo to kako ćemo olakšati čovjeku da dođe do sebe. Da spozna svoje slabosti i da osjeti harmoniju i ljepotu u braku. To nama fali!
“Svako daje od sebe, a niko neće da sebe da“
Oaza: Esselamu alejkum, cijenjeni hafize! Za početak zamolili bismo Vas da nam kažete nešto o sebi?
Hafiz Bugari: Alejkum selam! Rođen sam u jednom malom gradiću kod Prizrena, Orahovcu. Još kao mladić imao sam želju da upišem medresu. Sve što se želi može se postići, samo je potrebna volja. Moj efendija, rahmetullahi alejh, je stalno tražio od mojih roditelja da mi dozvole da se školujem. Pošto sam bio iz siromašne porodice moj je babo rekao da nema mogućnosti da me školuje. A moj rahmetli efendija je vazda govorio da je važno da imaš želju da ga upišeš, a što se tiče financija to nije tvoj problem. Uzvišeni Allah dž.š. kaže:
“… jer mi vas hranimo, a konac pripada onima koji su svjesni Allaha.“
Upisao sam i završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nakon završene medrese, kao skoro svaki učenik, imao sam želju da studiram u arapskom svijetu. Pošto nisam htio da gubim vrijeme tamo sam predao dokumente, a odmah nakon završenog vojnog roka upisao sam FIN (Fakultet islamskih nauka) u Sarajevu. Dobro se sjećam kako sam se zarekao, ako budem primljen tamo, makar bio ovdje treća godina fakulteta, ja ću ga napustiti i otići. Interesantno, Allah dž.š. me iskušava. Treće godine fakulteta dobijam dokumente da sam primljen. Nisam dugo razmišljao, već sam napustio fakultet i otišao u Medinu. Pošto mi tamo nisu priznali ništa od fakulteta, ja sam prije svega, dvije godine učio jezik i hifz, a ujedno sam se i oženio. Pošto sam želio upisati fakultet koji je bio vezan za Kur’an morao sam biti hafiz ili naučiti 10 džuzeva za prvu godinu dana, da bi ga slijedeće godine cijela napamet znao. Završio sam fakultet 1998. godine, kada sam se vratio u Sarajevo, gdje sam od 1999., pa do 2003. godine bio imam u Čaršijskoj džamiji.
Sada sam imam u jednoj mahalskoj, Bijeloj džamiji na Vratniku. Imam običaj kazati da sve što se više udaljavaš od kuće, sve te Allah dž.š. više približava kući. Tako da sad mogu u papučama doći u džemat. Hvala Allahu dž.š., nije važno gdje čovjek radi, već je važno da radi!
Oženjen sam i imam četvero djece, hvala Allahu dž.š.
Oaza: Poznato nam je hafize da si dosta omiljen među omladinom. Reci nam nešto o stanju omladine u BiH?
Hafiz Bugari: Što se tiče omladine, sa moje tačke gledišta, ja mogu reći da je omladina čista. Okolina je jako važna, ona čini čovjeka. Dakle, gdje čovjek odrasta, on neprimjetno poprima osobine onih s kojima se druži. Našoj omladini tražim hiljadu opravdanja za njihovo ponašanje. Počevši od toga da je to generacija čiji su roditelji odgajani u sistemu u kojem se nije moglo naučiti kako čovjek treba da živi, da osjeti ljepotu u životu, nego se učilo kako ćeš na tuđi račun da živiš i ako imaš od koga da ukradeš – dobro i jest!
Kad čujem da neko kritikuje omladinu, imam običaj reći da je ta omladina komadić zemlje koji je nacionalizovan. I na tom komadiću zemlje se svašta sijalo. I ako su se tikve sijale, nećemo valjda očekivati da niknu lubenice. Znači mi moramo povaditi sve ono što se prije sadilo, ako želimo nešto lijepo i plemenito posijati.
A da bi to postigli, mi moramo žrtvovati sve što imamo! Ako treba, zapostaviti i sebe da bi popravili našu omladinu.
I mogu reći, u odnosu na našu omladinu prije rata, da sam prezadovoljan sa kvalitetom naše omladine danas. Omladina treba “živi primjer“, tj. duhovnog roditelja, koji će se brinuti za njihov život i koji će im pomoći da oni vide u čemu se griješili i čemu teže. To je ono što im trebamo ponuditi, a ne da ih kritikujemo! Jer, ako ne budu imali živ primjer, oni će krenuti i za drogom, a neće za onim što je najvažnije za njih i za društvo.
Oaza: Uvaženi hafize, recite nam kako ste postigli svoju omiljenost među omladinom, u čemu je tajna Vaših rezultata i uspjeha, te nam recite nešto o ljudima drugih vjeroispovijesti koji veoma često dolaze, baš kod Vas, radi prihvatanja islama?
Hafiz Bugari: Što se tiče rezultata i uspjeha to nije u našim rukama. To je kod Allaha dž.š. Naš je problem u tome što mi hoćemo da vidimo svoje rezultate, da drugi vide ko smo mi! A Allah dž.š. kaže:
“I reci, vi radite, pa će Allah vidjeti, i Njegov Poslanik, i vjernici ono što radite.“
Nije rečeno “I ti ćeš vidjeti!“ Znači, ne treba da nam bude preokupacija da po svaku cijenu vidimo rezultat svoga rada. Postoje projekti koji traju po pedesetak godina. Posebno ovi duševni projekti, jer teško je promijeniti prirodu čovjeka. Teško je počupati sav taj korov. Sjećam se kako mi je jedan učenik pričao kako doći do uzurpiranih zemljišta. Kaže, jedan je zemljoradnik okopavao luk, pa je otišao svome učitelju, a to je bio Emin efendija iz mog mjesta, pa mu je rekao da mu nije jasno kako se ponaša korov. On ga čupa, a ovaj ponovo raste. A Emin efendija mu odgovori: “Zar nisi čuo mladiću kako ti taj korov govori da je on domaćin na njivi? Znaš li ti ko je korov posijao? A taj luk je došljak, on do juče nije bio tu. I korov ne želi da luk kao takav tu raste, jer on je došljak, nije odavde!“
Eto, i mi smo u jednoj takvoj situaciji. Naša njiva je dunjaluk, a korova, koji nam sisaju sok imana, ima svugdje oko nas! I da bi mi mogli normalno da odrastemo moramo imati nekoga ko će se brinuti i okopavati našu njivu, da bi luk mogao normalno da raste. Ne budeš li dozvolio da oko tebe tvoj mentor radi i čupa korov, otići ćeš nepismen na “onaj“ svijet! Kao što sam rekao, čovjek mora da se žrtvuje i da reklamira islam kakav jeste, a ne kakav se opisuje u raznim medijima. Poslanik a.s., je rekao: “Najdraža vjera Allahu je čistoća u ljubavi (misli se na fizičku i duhovnu čistoću) i tolerancija.“
Znači, nema posvećivanja ljubavi nekom drugom osim Allahu dž.š., jer nam je On sve to dao, što mi volimo i čemu pridajemo važnost. I to smo sve džaba dobili! I tolerancija. Znači, da budemo širokogrudni, oni koji praštaju i koji su blagi. Zapitajmo se zašto Poslanik a.s., nije rekao koja je vjera u pitanju. Zato što sigurno ima među muslimanima onih koji nisu tolerantni, koji neće ni bratu muslimanu da oproste, a kamoli nekom drugom! Uzmimo sebi za primjer kako je Poslanik a.s., oprostio onom židovu koji mu je svaki dan ostavljao izmet pred vratima! U Meki su na njega bacali utrobu od životinja! I mi to sve uzimamo za primjer, ali nikako da se po tome ponašamo. Vjera islam je ta koja gleda samo dobru stranu kod osobe. Svaki musliman mora da bude svjestan da je Allah dž.š., sjeme dobrote smjestio u svakoj osobi, samo što je ono zatrpano blatom života. Dakle okoline koja ga okružuje i sistem u kojem je živio itd.
Mnogi ljudi drugih vjera jedva čekaju da razgovaraju o islamu. Evo, juče sam razgovarao sa jednom Slovenkom. Došla ovdje, na Vratnik u džamiju. Kad smo pričali o Allahu dž.š. i o vjeri ona je plakala! Zašto? Jer je duša zasićena dunjalukom!
Ne zna omladina više kud bi i zato je pravi izlaz u islamu. Interesantno, što jedni više islam napadaju – muslimani teroristi, ovakvi-onakvi – drugi se sve više vraćaju islamu. Štaviše, islamu se vraćaju ljudi koji su nešto postigli, koji su nešto napisali, ljudi koji razmišljaju, koji su cijenjeni u društvu, tj. elita! Imam običaj svakom kazati da je islam njegova izgubljena stvar.
Zato što se mnogi zgroze čim čuju riječ islam ili tesavuf ili vehabizam ja se često našalim, pa kažem: “Eto, od danas ćemo islam zvati iman!“ Jednom me je upitala jedna osoba druge vjere: “A koja je to vaša vjera?“ Ja joj kažem: “Iman!“ Pa ona upita šta to znači, a ja joj velim da to znači da ja njoj više želim nego sebi! A ona će: “Ah, kako je to divno!“
Žalosno je kako mi zbog drugih ljudi nećemo da dođemo do ljepote i do vječnog rahatluka. Svi ćemo mi biti pitani da li smo svojim ličnim primjerom nekoga otjerali od vjere i da li smo prikazivali pravu sliku islama! Zapamtimo, svi oni koji ne vole vjeru su oni koji vole da udovoljavaju svojim strastima. Islam je ljepota! I mnogi jedva čekaju da tu ljepotu osjete. Pogotovo oni koji su branili BiH, bez obzira koje vjere bili. Oni su vidjeli, a to im je najveći svjedok, da je među nama ostao onaj osjećaj – ja te cijenim, vjeruj ti u šta god hoćeš, samo nemoj nered činiti i smutnju širiti!
Ja se našalim, pa kažem vjeruj ako hoćeš i u semafor, samo kad budeš činio taj svoj ibadet nemoj stajati na trotoaru, jer ćeš ometati ljude u prolazu, i nemoj stajati na cesti, jer će te zgaziti auto! To jest, važno je da ne činiš nepravdu ljudima!
A naša je dužnost da dođemo do tih ljudi, da oni “sutra“ ne bi imali dokaz protiv nas, pa da kažu zašto im nismo rekli, zašto im nismo ponudili islam!
Oaza: Za kraj zamolili bismo Vas za poruku našoj omladini u dijaspori.
Hafiz Bugari: Meni su najslađe poruke Muhammeda a.s. Prenosi se da je on rekao: “Da izađem da izvršim potrebu svome bratu, da mu olakšam, da mu iziđem u susret, to je bolje nego da ostanem u svojoj džamiji, u itikafu dva mjeseca.“ Zamislite, dva mjeseca da se posveti Allahu dž.š., i to Poslanik a.s., i to u njegovoj džamiji! Možete misliti koji je to ibadet! A izići u susret bratu ili sestri je Allahu dž.š. draže od toga!
I drugi hadis u kojem se govori da je bolje da iziđete u susret svome bratu ili sestri nego da ostajete u vašim kućama da se naslađujete sa vašim ženama.
Nama je preokupacija danas gdje ćemo provesti godišnji odmor i kako ćemo sebi napraviti dobro raspoloženje, a trebalo bi da nam preokupacija bude samo to kako ćemo olakšati čovjeku da dođe do sebe. Da spozna svoje slabosti i da osjeti harmoniju i ljepotu u braku. To nama fali! Dakle, ako želimo istinski da se popravimo onda krenimo od sebe!
Pokušajmo da shvatimo dobro ovu bosansku izreku, koju često upotrebljavamo, pa kažemo: “Vala, ja ću dati sve od sebe da napreduje društvo ili džemat.“ Kažemo ja ću dati sve od sebe, a niko neće da sebe da! Ono, nije budala! Dat’ će neko i sto hiljada eura, samo njega ne diraj! A Allah,dž.š., hoće da mi sebe damo. Kako su ashabi sve što su imali žrtvovali i ništa im nije bilo teško. Znali su otići i ne vraćati se petnaest godina! Ode on na zadatak, ode da širi ljubav i harmoniju među ljudima, jer mu je žao da gleda ljude kako se pate, da gleda brakove kako se raspadaju.
Iskoristimo to što nam je omogućeno i nemoj da radimo da bi samo sebe spominjali! Da zikir činimo samima sebi, kako imam običaj kazati. A bolje je da nam zikir čini Allah dž.š., i Njegovi meleci! Jer On je rekao u hadisu kudsi da će onog ko Ga bude spominjao u sebi On spominjati u Sebi. A onog ko Ga bude spominjao u društvu On će spominjati u još boljem društvu. Zamisli, gdje god dođeš ti reklamiraš Allahovu milost, mudrost, znanje i moć, a onda On tebe reklamira kod meleka!
Eto, toliko.
Selam svima u dijaspori!
Izvor: http://www.oaza.at
