-
Višegrad, juli 2010 .
Nostalgične i druge priče iz Bosne
18.10.2010.
http://bosnanostalgicar.blogger.ba/arhiva/2010/10/18/2608252
Dobrodošli na moj blog nostalgičnih priča iz Bosne. Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: letecihol@gmail.com
Moramo ići u Višegrad, brat i ja. Nekim poslom, zaostalim od vremena nekadašnjeg življenja u ovome gradu. Nisam mislio da ću, nakon onih strašnih događaja i pogroma bošnjačkog stanovništva, ikada više vidjeti grad u kome sam proveo trinaest prvih godina života.Lijepo je vrijeme, istina pretoplo. Napuštamo Kanton Sarajevo, veliki pano nas obavještava da ulazimo u Republiku Srpsku. U Ljubogošti je zastoj, pravi se novi most preko Mokranske Miljacke. Za nama se čuju policijske sirene, jedan policijski auto i policijski kombi, pretiču vozila. Zaustave se na nekom mjestu, pa onda opet pretiču sa upaljenim siurenama i plavim svjetlima. Tako sve do raskrsnice kud se skreće za Sokolac.
Odatle je preko Glasinca saobraćaj sve rjeđi. Kafana pred Han Sjenicama je zatvorena, a predio od Sjenica do Rogatice izgleda potpuno pust. Rogatica se rastegla duž puta, neodržavane kuće ostavljaju depresivan utisak . Fabrike na ulazu u mjesto ne rade vec decenijama.
Vozimo se pored Rakitnice, pa kanjonom Prače. Od nekadašnjeg restorana u Brčigovu nema ni traga. Na sporednom putu pored bivšeg restorana gomile smetlja. Pred njima zaustavljeno auto, vozač mokri u travu kraj puta.
U Ustiprači putokaz prije raskrsnice za Goražde i Dubrovnik. Imena oba grada na putokazu su izbrisana, ostala su su samo imena Višegrada i Beograda. U Ustiprači je obnovljena džamija. Na jednom zidu grafit Delija, navijača Zvezde.
Vozimo se pored Drine, ukroćene branom kod Višegrada. Put većim dijelom prolazi kroz tunele, koji imaju rasvjetu, ali radi samo nekoliko sijalica. Pretičemo kombi sa italijanskom registarskom oznakom UD (Udinese). I u Međeđi nas dočekuje vitko minare džamije.Mjesto izgleda sasvim pusto. Sjetih se nekadašnje Međeđe koja je najvećim djelom potopljena jezerom. Bilo je to ljupko i pitomo mjesto na obali brze Drine. Sada sve prekriva vodena masa jezera neprirodno uvaljenog među brda obrasla šikarom.
Na ulazu u Višegrad s desne strane stare barake još od vremena građenja brane, još uvijek u njima neko stanuje. S lijeve strane je selo Nezuci, nekoliko stogova sijena pored puta ukazuje da su se i tu vratili neki bivši stanovnici.
Hidrocentrala u Bajinoj Bašti je u remontu, pa je brana podignuta i Drina u Višegradu ponovo ima nivo koji je imala nekad davno, prije izgradnje brane. Most Memed Paše Sokolovića se pokazuje u svoj svojoj ljepoti, mada je kamen u donjim dijelovima kula (stalno potopljenih jezerom) potpuno potamnio. Iako nema jezera, tok Drine nije ni izbliza onakav kakav ga pamtimo iz vremena prije brane. Nema onih lijepih bukova, ne vide se Police, nekadašnje najpopularnije kupalište višegradske mladosti.
Na ušću Drinu, mjestu koje smo zvali Sastavci, Rzav je sasvim mali. Kod izgradnje brane napravljeno mu je široko korito,ogradjeno kamenim zidom. Korito je sada skoro suho, ispunjeno rijekom sasvim na kraju, u širini ni petine korita. Najveći dio vode Rzava odvojen je u Srbiji za potrebe jezera na Tari, pa je nekadašnja poprilično mocna rijeka sada pretvorena u malo veci potok.
Prolazimo preko novog mosta preko Drine (napravljenog prije užasne agresije na grad). U našem Garču, gdje je nekad bila naša zemlja, je izgrađeno potpuno novo naselje. Neposredno iznad vrela, uvijek tekuće česme na Mezalinu, je napravljena kuća, pa sad izgleda kao da voda ističe iz same kuće. Na kući se, ne znam iz kog razloga, vijori italijanska zastava.
Parkiramo u Novoj Mahali. Dvije stambene zgrade u Novoj Mahali su u jadnom stanju. Posebno zaleđina zgrada ima skoro potpuno otpalu fasadu. Iz ulice koja sada nosi ime Užičkog korpusa (!)ulazimo u našu bivšu ulicu. Ranije se zvala ulica Hamida Beširevića, sada se zove Karađorđeva. Hamid Beširević je jedini narodni heroj iz višegradske opštine.Kuća u koj je stanovala familija narodnog heroja je skoro sasvim srušena, ostali su ogoljeni zidovi zarasli u zelenilo. Nekoliko bliskih rođaka, Beširevića, se u posljednjim zločinima pridružilo ogromnom broju ubijenih Višegrađana.U jadnom su stanju su i još neke kuće bivših stanovnika, koji su bili primorani da bježe iz grada. Oni koji su još živi žive daleko od Višegrada, najviše ih je u Švedskoj.
Bivša zgrada kina je takođe u ruševnom stanju. Višegradsko kino je nekada bilo centar kulturnog djelovanja, i za njega su starim Višegrađanima vezane mnoge lijepe uspomene. Teško je zadržati pogled na potpuno ruševnoj zgradi.
Do kina je moja bivša osnovna škola u kojoj je sada kao neki Poslovni fakultet. Uređeno je prizemlje jednog dijela, a u drugom dijelu je spomen učionica Ive Andrića. Sjećam se da je tu na dva metra od tla bila ploča sa horizontalnom srtom koja je pokazivala nivo vode koja je u velikoj poplavi u devetnaestom vijeku potpuno potpila grad.
Pred Domom Kulture je kafana. Samo je jedan sto slobodan. Muzika je neutralna. Naručujemo kafe i kiselu. Kisela voda je “Sarajevski Kiseljak”. Preko puta kamion “Komunalnog” istresa kontejnere. Mora se priznati da je grad prilično čist.
Sa nama sjedi i čovjek starosjedilac Višegrada. Moja je generacija, u penziji je. Sjeća me se iz škole, kako sam jednom u školi držao predavanje umjesto nastavnika. Kaže da u Višegradu ne radi ni jedna fabrika, a pred rat je u nekoliko fabrika bilo kojih pet-šest hiljada radnika. Najpoznatija je bila drvna industrija “Varda” I hemijska industrija “Terpentin”. Jedino radi hidrocentrala “ Višegrad” koju je početkom agresije htio da sruši Murat Šabanović. U opštini ne živi ni polovina bivšeg broja stanovnika, a u samom gradu se skoro potpuno izmjenio sastav stanovništva. Bošnjaka više nema, Srbi starosjedioci su se iselili u velikoj mjeri, dosta ih je pomrlo. Dodaje kako se osjeća strancem u vlastitom gradu.
Ispod policijske stanice, čiji su pojedini zidovi na zaleđu zgrade takođe bez fasade i sa razbijenim prozorima, je bivši zatvor, u kome je danas uprava katastra. Tu je i ulaz u pijacu koja se sastoji od desetak tezgi na kojima se prodaje jeftina obuća i odjeća. Kod ulaza napuštena radnja, koja se prodaje, na staklu izlijepljeni plakati koji reklamiraju novu knjigu Vojislava Šešelja. Neki jadan olinjali pas lutalica nas uplašeno pogleda. Na pijaci nema nikoga da nešto kupi.Prije su vozom dolazili prodavci voća iz Srbije, prodavali lubenice i grožđe,spavali su noću na pijaci I ostajali danima.
Na Rzavskom mostu se popriječila policijska kola, dok radnici uz pomoć dizalice mijenjaju sijalicu na uličnoj rasvijeti. U čaršiji, nekadašnjoj Titovoj ulici (koja se sada zove ulica kralja Petra I) ne vidimo nikoga poznatog. Ulazim u poslugu da kupim flašu vode. Ispred mene pred kasom dvojica. Svaki kupuje samo po kutiju sarajevske Drine.
Na oglasnoj ploči džamije samo jedna smrtovnica sa zelenim okvirom. Na oglasnoj ploči kod samog mosta smrtovnice umrlih pravoslavaca. Ima ih jako puno.
Ipak mi se neko srdačno javi. Stariji čovjek vodi za ruku malog dječaka. Sjetio sam se Želje, bivšeg komšije. Pita za svu moju familiju, zove na kafu. Kažem mu da se još sjećam sprovoda njegove pokojne majke. Umrla je mlada, bilo mi je tada pet-šest godina.
Ulazimo u sud. Prvo u prijatno hladan hodnika, onda u neuglednu mračnu prostoriju.U prostoriji je neopisivo vruće. Meni neizdržljivo, pa izlazim napolje da promijenim već mokru majicu. Zaposleni pokusavaju biti ljubazni , možda zato jer smo u društvu sa lokalnim uglednikom, ali se situacija iskomplikovala, pa nas šalju u katastar. A katastar je u bivšem zatvoru.
Tu srećemo i jednog starijeg čovjeka, povratnika u selo Nezuke ( gdje smo na ulazu u Višegrad vidjeli one plastove sijena). Kaže nam da se u sam grad vratilo možda dvoje-troje Bosnjaka, u selima ima nešto više. Poznaje našu familiju, sjeća se da je naša sestra svirala harmoniku na priredbama. Dok pricamo cujem ezan sa dzamije, petak je i vrijeme za dzumu.
Poslije u čekaonu dođe još jedna žena. Govori ekavski. Rođena je u Višegradu, čim je završila srednju školu otišla je u Srbiju, sada živi u Užicu. Otac je još uvijek u Višegradu, živi sam. Pitam je kako je u Užicu. Kaže tako, tako, kao i svugdje. Bila je u Sarajevu, na Ohridu, svugdje isto. Ne kaže kako je to isto.
Ulazimo u kancelariju. Opet prilično ljubazna službenica. Dok pali cigaretu kuka kako joj je danas sve kompikovaniji od komplikovanijeg slučaja i da jedva čeka da dođu tri sata. Srećom da je petak Ona nas onda šalje kod notara.
Prostorije u kojima je smješten notar su sasvim drugačije od onih državnih (koje izgledaju kao da nisu okrečene decenijama). Na ulazu zlatna ploča sa grbom Republike Srpske i natpisima na oba pisma, ime i prezime notara latinicom i ćirilicom. Unutra nekoliko prostorija, luksuzno opremljenih. Ima I zaštitar, i atraktivno obučena mlada sekretarica koja govori ekavski, i stručna pravnica koja takođe lijepo izgleda. Niko ne puši, sve prostorije, pa i sam ulaz su pod video nadzorom. Pravnica, na monitoru preko puta nje, ima kontrolu nad svim prostorima i svim zaposlenima.
Atraktivna pravnica nam poslovno saopštava da je ovu stvar nemoguće danas završiti. Previše je komplikovano. Moraćemo opet doći.
Na odlasku kod Osojnice se zaustavljamo i slikamo ćupriju. Pošto je brana u Bajinoj Basti dignuta, i jezero oteklo, ovo je jedinstvena prilika vidjeti most u cijeloj njegovoj visini.
Putem ka Međeđi pretičemo neki automobil, koji je sa obje strane zabio zastavu države Srbije, onu sa bijelim orlom. Nisam stigao vidjeti da li su mu bosaske ili srbijanske tablice na autu.
Rogatičanke
Ima jedna anegdota vezana za Razu i Rogatičanke
Džemalova supruga Raza je rođena Rogatičanka, sa Podlipe, djevojačko prezime Ferhatbegović. Džemal je upoznao početkom rata u Foči. Bez nje nije išao na putovanja, a zbog žene je zavolio mnoge Rogatičane.
Jednom, 1976, u lovištu u Brčkom, došao je neznanac za sto i počeo da se žali na svoju ženu, od koje nije mogao da “dahne”. Džemal je saslušao njegove jadikovke i rekao: “Dobro, ja ne mogu da vjerujem šta si ti meni sve ispričao. Odakle je tvoja žena?” “Iz Rogatice”, odgovorio je čovjek. “Pa, i moja je iz Rogatice, pa i nisu tako zle”, uzvratio je Džema. “Auuuuu, kako mi je – tako mi je, džaba sam ja tebi ovo zborio”, prokomentarisao je razočarani čovjek i otišao. Ovo je poslužilo za bezroj šala na račun Raze.
Rogatičanke
Ima jedna anegdota vezana za Razu i Rogatičanke
Džemalova supruga Raza je rođena Rogatičanka, sa Podlipe, djevojačko prezime Ferhatbegović. Džemal je upoznao početkom rata u Foči. Bez nje nije išao na putovanja, a zbog žene je zavolio mnoge Rogatičane.
Jednom, 1976, u lovištu u Brčkom, došao je neznanac za sto i počeo da se žali na svoju ženu, od koje nije mogao da “dahne”. Džemal je saslušao njegove jadikovke i rekao: “Dobro, ja ne mogu da vjerujem šta si ti meni sve ispričao. Odakle je tvoja žena?” “Iz Rogatice”, odgovorio je čovjek. “Pa, i moja je iz Rogatice, pa i nisu tako zle”, uzvratio je Džema. “Auuuuu, kako mi je – tako mi je, džaba sam ja tebi ovo zborio”, prokomentarisao je razočarani čovjek i otišao. Ovo je poslužilo za bezroj šala na račun Raze.Crtice iz djetinjstva – Sjećanje na kurban bajram i hadžije u Rogatici
Zehra Alispahić, Radio BIR, dani kurban bajrama 1431./2010.
Najjasnije slike koje čuvam u svojoj sehari djetinjstva vezuju se za blagdansko vrijeme, za vrijeme ramazansko i vrijeme dvaju bajrama. Onaj prvi, ramazanski bio je je pun ushićenja, razdraganosti, više se hodalo i obilazilo a ovaj drugi bajram, kurban ili hadžijski, mi djeca provodili smo u drukčijem ozračju. Dan prije, na dan Arefata, na dan nalik ovom današnjem, u našu mahalu, i u našu avliju seljaci iz okoline Rogatice dovodili bi naše kurbane koje su otac i majka jos nekoliko mjeseci prije dogovorili i kaparisali. Po dva lijepa šarena, rogata ovna dugog runa mi bismo uvodili na zato specijalno uređeno mjesto sa vodom i hranom. „Lijepo je da kurban prenoći kod kuće“, govorila je moja rahmetli majka Mujesira i nana Ševala. Mi djeca smo se sakupljai oko njih, milovali ih i davali im sijena, ali ne puno, tako su nam kazivali. Ujutro bi komšija Smajo, rahmet mu duši, po želji moje majke prvo nama klao kurbane, sve onako po redu, isplanirano, uz pripremljene sude, siniju i iskopanu rupu u zemlji… Mi djeca smo nestrpljivo čekali da se kurbansko meso ohladi, da ga moj otac veoma pedantno isječe. Slijedilo je pakovanje i onda bi nam mati stavljala kurbane na tevsiju: prvo po mahali, najbližim komšijama, onima koji nemaju nikoga, onima kojih je puna kuća a onda korpa po korpa sortiranih kurbana dalje, po ulicama. Ja i sestra zajedno smo dijelili kurbane ali smo zajedno morale i dijeliti i dobiveni novac, što meni i nije uvijek bilo drago ali je na kraju ipak bila jača ljubav prema mojoj mlađoj sestrici. Bilo je tu i čokolada i bombona i gurabija čitav ritual. Najgore je bilo kad nekog ne nađemo pa moramo ići ponovo. Uvečer bi rodbina dolazila na bajramsku sofru. Svi su voljeli bajramska okupljanja u našoj kući u kojima je prvo naša nana r. Ševala a potom moja majka davala posebnu atmosferu. Od priče dozivanja, pohvala i primjedbi za jemeke teško da smo čuli jedni druge ali su ipak svi bili zadovoljni a mi djeca ponajviše jer je rodbina za bajram driješila kesu.
U mom kraju nije bilo mnogo hadžija, žena koje su obavile hadž još manje. Mogli su se nabrojati na prste. Mi smo ih poznavali, uvažavali, pozdravljali i sa posebnim respektom provodili vrijeme sa njima. Dvije hadžinice r. Hadžira i r. Alija živjele su u mojoj ulici. Lijepi dugi namazbezi ili šamije, veseli katovi i
drvene nanule bili su ono po čemu smo ih prepoznavali. Nisu se puno pojavljivale. Život nakon hadža provodile su tiho u ibadetu, dostojanstveno, vjerovatno sa slikama koje su nosili iz Haremi Šerifa, sa Arefata čuvajući ih od svih natruha vremena – tako je bilo, a mi to nismo znali. Petkom o džumi našom ulicom znao je proći dedo, imena mu se ne sjećam, sa fesom obmotanim narandžastom mahramom. Znali smo da je sa hadža. Mi djeca u mektebu bivali smo tih godina obradovani malim plastičnim tv-projektorima koje smo prinosili oku i tamo gledali slike kabe, Poslanikove dzamije, ljudi u ihramima.Te slike i srdžade sa iscrtanom kabom i haremom kao i tespihi koje smo dobivali sa Ćabe i koji su obavezno visili na prozoru bili su neizostavni elementi moje slike hadža, tog mističnog ambijenta, koju sam u svojoj mašti slikala još od djetinjstva.
A na hadž, pa tako smo odgajani, treba ići kada se ostari. Ustvari ja nisam ni znala da mladi ljudi mogu ići na hadž, dakako, bilo je to iz prizme moje dječije slike svijeta i vjere koju je gradio ambijent moga djetinjstva
- You must be logged in to reply to this topic.