-
DRVO ŽIVOTA NURE BAZDULJ – HUBIJAR
DRVO ŽIVOTA
Bio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
– Što će biti kada odem? – često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći – mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
– Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. – kazao je nekako zbunjeno.Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
– Kupio sam ti drvo života – kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
– Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
– Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto – govorio bi. – Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
– Pogledaj – kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
– Tvoje drvo života se porodilo – kazao je smiješeći se.
– To si ti – kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
– Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
– Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.
U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.
Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.
Nura Bazdulj-Hubijar
Otac i sin
Jarani.ba
Jedan stari covjek sjedaše u dvorištu svoje kuce zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. Iznenada, vrana sletje na zid. Otac upita sina: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”Prode nekoliko minuta a otac ponovo upita, treci put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oce, upravo sam ti rekao da je to vrana.” Ne prode dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oce, to je vrana, vrana!” Ponovo otac upita: “Šta je ono?” Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oce, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana. Zar nisu u stanju razumjeti?”Otac ustade i ode do sobe. Ubrzo se vrati noseci svoju staru svesku-dnevnik. Otvarajuci stranicu, rece sinu da procita ono što je na toj stranici zapisano. Sin procita:“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. Sincic me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana. Ono što osjecah bila je ljubav prema mome nevinome sincicu.”Tada je otac objasnio sinu razliku izmedu oceva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima vec ti uporno odgovarah. A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajuci ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”[b]
Bogata ruska grofica i siromašni bosanski brico[/b]
11.11.09 11:35
Za vrijeme Prvog svjetskog rata Mumin Dervišević iz Cerske kod Konjević- Polja, kao ratni zarobljenik „zapao“ je u Rusiju. Poslije nekog vremena, u kojem se napatio i radio teške poslove, Mumin se na carskom dvoru zaposlio kao brico i šišao i brijao najviše dvorske službenike, pa i samog cara.
IlustracijaRadeći svoj posao Mumin je pogledima mjerkao mlađahnu groficu Jevdokiju (Evdokija), koja mu je i sama davala znake simpatije. Rodi se obostrana ljubav.
„Mumin je, pričala mi je moja nena, bio lijep ko slika, najljepši u selu. Nije mu, bogami, mogla odoljeti ni grofica Jevdokija. Bio je i govorljiv i simpatičan te je grofica naprosto „pukla“ za njim, priča Lutvo Ahmetović, mještanin Cerske.
Želja za povratkom u Bosnu i svoju rodnu Cersku pojavila se 1918. godine, kad je svjetski rat završen. Ljubav prema Jevdokiji bila je isuviše jaka i nije je želio izgubiti. Predložio joj je da krenu zajedno.
„Ona je bila zaslijepljenja Muminovom ljepotom pa je njena grofovska porodica nije mogla odvratiti da ne krene na dug i neizvjestan put. Mumin, se međutim, poslužio lažima kako bi je na taj put nagovorio i zauvijek pridobio. Rekao je da idu u Beč, gdje on, navodno, ima pilanu i svoje radnike. Za Jevdokiju je to bilo manje važno. Od silne ljubavi nije vidjela dalje od carskih zidina, a kamoli do Beča, priča Šemsudin Ahmetović, povratnik u Cersku.
Uzalud su carska porodica, grofovi i grofice odvraćali Jevdokiju od puta za Beč. Rastali su se sa suzama i nikad se više nisu vidjeli. Jevdokija i Mumin su krenuli za Beč, a završili u Cerskoj!
„Kad su stigli u Beč, Mumin joj je rekao da on nije iz Beča i da nema pilanu. Otkud pilana u Beču u poratno vrijeme, a i da je bila, ne bi ona bila Muminova. Priznao je da nije iz Beča, već iz Sarajeva i da moraju tamo ići. Pitao ju je „Znaš li ti gdje je brdoviti Balkan?“ Ona je rekla da zna, da je čula i za Sarajevo i pristala je da krenu. Povratka joj nije bilo, priča Šemsudin.
Od Beča do Sarajeva Mumin je smišljao kako će 19-godišnjoj grofici objasniti da nije iz Sarajeva i da će morati u Cersku, u brdoviti kraj planine Udrč. Znao je da se grofica sada neće, a i ne može sama vratiti u Rusiju. Ne bi ona, grofica s carskog dvora, mogla sama natrag. Ne bi znala i ne bi smjela sama da se vrati kroz razrušenu Evropu, kroz mjesta u kojima je još bilo naoružanih ljudi i raznih bandi koji bi nju, mladu i prelijepu groficu zasigurno prisvojili. Znao je Mumin da ona ne može natrag kroz poratno vrijeme gdje je još vladao metež i ljudi tumarali kao muhe bez glava. Znao je da bi i ona, njegova velika ljubav i sama bila takva.
„Po dolasku u Sarajevo, Mumin je Jevdokiji rekao da je njegov grad malo podalje i da će morati još ići. Grofica je pristala i na to. Kad su došli do Vlasenice, Mumin nije imao kud više obmanjivati svoju veliku ljubav. Rekao joj je „Vidiš li onu planinu ? (Vrh Udrča se vidi iz Vlasenice). „Vidim“, rekla je Jevdokija. „E odande sam ja, tamo moramo ići. Ali, to je čarobna planina, tamo raste srebrno drveće“, rekao je Mumin misleći na breze, koje grofica nije nikad u Rusiji ni vidjela i kome se kasnije i divila, kazuje Šemsudin.
Put od Vlasenice do Cerske dvoje zaljubljenih prepješačili su. Priča se da je Jevdokija u selo došla bosa.
„Put je, kao i danas, bio makadamski i grofica nije htjela da uništi sandale s povećom štiklom, već ih je donijela u rukama. Kad je došla, nije bila iznenađena jer je, idući planinom mogla da pretpostavi gdje će i doći i na šta će „udariti“, kaže Mumin.
I zaista je ovo bio kraj svijeta. Selo je zavučeno među planinama, kuće „razbacane“ po visovima i udolinama, a najbliži veći gradovi su bili Zvornik i Vlasenica, gdje, priča se, Jevdokija nikad nije ni odlazila. Ovdje je grofica Jevdokija svoj carski dvor zamijenila običnom šeperušom, ali je, kroz ljubav prema Muminu, zavoljela ovaj kraj i ljude. Mlađahna grofica obukla je dimije, prihvatila seoske običaje i promijenila ime. Zvala se Fatima. Rusiju i carski dvor ubrzo je zaboravila.
„I ona je bila lijepa, nema šta. Bila je pismena, te je okupljala djecu i učila ih slova i brojeve. Poslije nekog vremena, potpuno se uklopila u naš ambijent. Nije znala dobro da govori naš jezik, ali i toj brzo savladala. Imala je mali tranzistor, pa su ljudi išli kod nje da slušaju muziku, kazuje Lutvo.
Mumin i grofica Jevdokija, odnosno Fatima imali su troje djece. Još je jedino živa Begija (80) koja se vratila u Cersku. Leži na postelji i sjeća se svoje majke, ruske grofice.
„Bila je dobra prema nama. Pazila nas kao cvijeće. Poslije očeve smrti, ona je umrla od tuge. Fala bogu, imamo puno djece – unučadi, praunučadi i prapraunučadi. Ima ih i ovdje puno, a i u svijetu, priča Begija.
Mumin je umro davno, a nešto kasnije i grofica Fatima. U selu se vijećalo gdje da je sahrane. Neki su bili mišljenja da, kao strani državljanin, da kao grofica iz Rusije nije muslimanka, ne može biti ukopana u seosko groblje. Stariji su rekli da može pošto je prešla na islam, pošto se zvala Fatima i sahranjena je na zajedničkom groblju. Nekad bogata ruska grofica nema sada obilježen mezar, kao uostalom ni većina drugih ukopanih ovdje prije 30-40 godina.
U Cerskoj ima mnogo potomaka porodice Mumina Derviševića i ruske grofice Jevdokije. Kažu ovdje da su i oni “grofice i grofovi” jer vode takvo porijeklo. Ima ih i po čitavom bijelom svijetu, rođenim u ljubavnom romanu koji su ispisali siromašni brico Mumin iz brdovite Bosne i bogata grofica Jevdokija s ruskog dvora.
Fena / BH Telecom
- You must be logged in to reply to this topic.