-
AuthorPosts
-
Dan povratka
Njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom.”
Dan se polahko povlacio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sat. Cinilo joj se da vrijeme tako sporo odmice… A onda se iz daljine zacuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom. Bila je to šesta noc šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kceri se poudale. Dok je iftarila slušala je ucenje Kur’ana sa audio-kasete, i razmišljala o ajetima koje je upravo cula. Iako je mnogo puta procitala prijevod Kur’ana, cinilo joj se da ove ajete prvi put cuje. Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo: “O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekom od vas dodje smrt, pa da onda kaze: “Moj Gospodaru, da mi hoceš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih! – Ali Allah nece nikom odgoditi kad mu dodje posljednji cas, a Allah zna sve što vi radite.” (Prijevod znacenja – Munafikun, 9-11.)
Duboko je uzdahnula klimajuci glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrduje tu cinjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuci zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sat, koji je bucno otkucavao, remeteci mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo cekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima. “La havle ve la kuvete illa billahi – ko bi to mogao biti?” – upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno. Nevoljko pride vratima i otvori. Mlad covjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjecao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajuci se ko je on i ocekujuci da joj to sam kaže. A njegove rijeci bijahu pravo iznenadjenje: “Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno ocekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru necete povratiti? A zaista tvoje vrijeme istice sutra sa podnevskim ezanom.” I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoce, shvati da je nepoznati covjek vec otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima. Lagano zatvori vrata, udje u svoju sobu i umornim pogledom prede po njoj. “O moj Bože, zar je sutra kraj?” – pomisli ona. “Sutra ce doci po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posudjeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace. Teško meni, ona cak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tudji hak je težak, a sad mi valja ici s njim i za njeg odgovarat!” Svašta joj je dolazilo na um i prisjecala se raznih grešaka. Osjecala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo. Krenula je prvo da pospremi kucu da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je prece da klanja i uci Kur’an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur’an, a onda se sjeti da ce odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dodju da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima. Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kcerke. Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina… Aiša uzdahnu, a oci joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da cuje. Znala je Aiša da ce biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme tece i sve je bliži trenutak kad ce sve morati ostaviti kad, ništa nece moci ispraviti, a onda…? Onda polaganje racuna za sve što je uradila i govorila. “O moj Bože.” – uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle. Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi – a sada – nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, vec naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: “Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ceš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dodje onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo! Lijepo je on nama govorio: “Bojte se svog Gospodara, jer Njemu cete se vratiti i pred njim racun polagati.” – a mi mislimo da još nije red na nas! O Bože, o Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!”. A onda se odmaknu, uze novcanik i pode prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je prece tevbu da ucini, pa sve ostalo.
Odjednom se sve zamraci, zacu se huka kao huka vodopada i zacu se glas: “Došlo je tvoje vrijeme!” I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: “Nee, nee, ne mogu još!”, a pred ocima joj se poceše mijenjati slike. Vidjela je svoje kcerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi racun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvucena u mracni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka…
Aiša otvori oci i shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mracno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se zacu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno celo i požuri da se abdesti. U sebi je ucila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške. Iako je bila umorna i taj dan provela posteci, još dugo, dugo u noci kroz suze se cuo njen šapat: “Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli – Ente Er-rahmer-Rahimin.” – “Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.”.
NAFAKA
Sjedim i dumam šta mi je nafaka. Rekoše mi da je imam i da ću je naći. A ja je ne nađoh i ne sretoh nigdje, osim ako nije u ovoj pjesmi (ili priči).
Svak ima svoju nafaku, samo je treba naći, slušao je Midho starog Asifa kako besjedi okupljenoj seoskoj dječurliji dok su čuvali ovce u podnožju Velikog Vrha. Nafaka je sreća, ljepota i dragost, milina i radost, govorio je Asif, a kržljavi Midho ništa od toga nije doživio, činilo mu se. Nafaka često čeka čovjeka tamo gdje se i ne nada, raspredao je Asif.
A gdje li je to, pitao se Midho.
Ponekad nafaka neće ni doći čovjeku ako je ne potraži sam, mudrovao je stari Asif i uživao u razgoračenim dječijim pogledima.
A gdje bih je ja išao tražiti, mislio je Midho.
Nafaku ćeš naći ako ideš za svojim srcem, razvezivao je stari mudrijaš misao koju je možda negdje i pročitao.
Kako ići za srcem, zbunjivalo je Midhu.
Ako pođeš tražiti ono što voliš sigurno ćeš ga kad- tad naći, objašnjavao je seoski filozof kao da je čuo Midhino pitanje. Mnogi su otišli iz sela i više se nikad nisu vratili, ali su našli svoju nafaku, bilo je zadnje što je Midho zapamtio iz zamršenog Asifovog mudrovanja o dalekoj sreći i bijelom svijetu punom nafake.
Te noći dugo nije mogao zaspati. Prevrtao se i znojio, maštao i lomio se, odlučivao o svojoj nafaki. Kada je pred zoru konačno umoran zaspao, sanjao je čudan san. Veliki rogati ovan, njegov ponos, najjači megdandžija na planini, pričao mu je čudnu priču, o svojoj nafaki. ”Bio sam kržljavo i metiljivo jagnje, oca i ne znam, a majku mi zaklali ljudi. Svi u stadu su me tukli, rugali mi se i progonili me dalje od sočne trave. Molio sam se Bogu da i mene ljudi zakolju jer nikakve nade nisam vidio. A onda, kada sam pristajući za stadom izašao na Veliki Vrh i vidio nepreglednu dolinu sa puno zelene trave, odlučio sam da krenem. Dugo sam išao preko potoka, šikara i šuma dok nisam izbio na jedan proplanak sa kojeg nisam znao na koju ću stranu. Stao sam tu da čekam sudbinu. Smrklo se i ja sam zaspao. Probudio me vreo dah. Neki pas me našao i prijateljski me lizao po licu. Ubrzo je iz šume izašao i čovjek sa puškom. Nasmiješio se psu, a i meni, učinilo mi se. Dugo me je dobri čovjek hranio kozijim mlijekom, ovaca nije imao, i ja sam ubrzo počeo da osjećam nabujalu snagu u tijelu. Počeli su da mi rastu i rogovi. Kasnije sam sa kozama šumskog dobričine probirao samo najbolju planinsku travu i sočne vrhove žbunja. Izrastao sam kao tele, a rogovi se uvili u moćnu spiralu. Milina ga pogledati, govorio bi gazda. I tada je naišao tvoj otac. Kada me vidio odmah je donio odluku da moram biti u njegovom stadu. Dugo je nagovarao mog dobrog šumskog čovjeka da me proda. Na kraju je i moj dobročinitelj shvatio da bi mi najbolje bilo sa drugim ovcama. I tako sam ponovo došao u selo iz kojeg sam pobjegao. Niko me nije prepoznao. Pun snage, počeo sam se tući sa seoskim ovnovima i ubrzo postao kralj planine sa krunom od spiralnih, dugačkih rogova za kojima su sve ovce uzdisale, a ovnovi im se sklanjali sa puta.” – Ustaj, sine Midho, moraš goniti ovce na Veliki Vrh. Babo ti naredio. Gore je, kaže, najbolja trava. – budila ga je nježno majka. Popeo se na Veliki Vrh i ugledao nepreglednu dolinu. Krenuo je kao u snu. Išao šumom i šikarama dahćući i nadajući se svojoj nafaki. Nešto je ubrzano zujalo na kraju šume, nekakve zujeće sjene promicale su, kao grmljavina, putem koji se nazirao iza bukovih stabala. Istrčao je na put kao jelen, iskočio pred grmljavinu misleći da mu gromoglasni zvuk donosi nafaku. Nije još ni osjetio asfalta pod svojim opancima kada ga je veliki kamion smrskao. Veliki točkovi zahuktale sudbine samljeli su njegovu krhku, ushićenu priliku od koje je ostala samo krvava krpa vunenog džempera i rascijepljena kost cjevanice u opanku. Kamion je bio natovaren svježom planinskom travom. Možda je u travi bila i neka djetelina sa četiri lista.
Eh, što ti je nafaka.Enes Topalović
–
ZRNOSjedio je stari Smajlaga sam u svojoj radnoj sobi u sutonu života i prebirao po uspomenama iz mladjanih dana kada je još bio u najboljim i najplodonosnijim godinama svoga bitisanja. Gledao je stare knjige koje je nekada rado citao. Onomad, one su bile nadahnuce njegovog životnog puta i ophodjenja sa sredinom u kojoj je živio. Gledao je stare slike, neke su bile vec otrcane, crno-bijele one sjetne i prve slike u boji iz sretnih dana sa svojom porodicom dok su još svi bili na okupu. Gledao je slike lijepih djevojaka sa kojima je nekada hodao. Medju njima je bilo dobrih i manje dobrih, lijepih, rasnih ili hrdjavijih koje su bile sa njim iz samo njima znanih pobuda…Mogao je imati sve i imao je sve a ono što mu je falilo postizao je sa zapanjujucom lahkocom. On sam je bio lijepo gradjen muškarac, dorastao, sa finim crtama lica i još ljepšim manirima u ophodjenju sa drugim ljudima, nadaren. Valjda je ta njegova nadprosjecnost i posebnost medju ljudima budila simpatije onih koji su ga sustretali. Kao covjek obdaren je mnogim vrlinama koje su si drugi ionako mogli samo poželjeti. A sada, on je sam, a njegovi najmiliji su vec podaleko odmakli svojim životnim putevima…
Uživao je na udobnoj stolici za radnim stolom i divio se cvatu i bujanju prirode na lijepom majskom suncanom danu. Sunceva svjetlost se je u kasnom popodnevu presijavala preko polica sa lijepo poredanim raznovrsnim knjigama. Jer stari Smajlaga je uvijek pokazivao zanimanje za sve što nas okružuje. Bio je cijeli život radoznao. U njegovim grudima je obitavao budan i živ duh. Samo neznani stranac se je mogao cuditi svim silnim priznanjima, diplomama i nagradama koje su u nizu znacajno pozirale u regalima i na zidovima.
Razgledao je po enterijeru a zatim bacio pogled na jednu zbirku djecijih prica koja je pripadala njegovom unuku. Mnogo je volio unuka. To valjda cine svi djedovi, jer se kroz unuke vracaju ponovo i u svoje djetinjsvtvo i postanu sa njima mladji..nauce se ponovno igrati pa onda iskreno radovati i diviti jednostavnim stvarima života. Zbirku prica je kupio na jednim od mnogobrojnih poslovnih putovanja a sada poželi i on sam da vidi o cemu te price govore. Otvorio je prvu stranicu i poceo citati pricu o lavu i njegovoj hrabroj borbi za pravdu i borbi za one koji nisu bili u stanju boriti se sami za sebe. U njoj nikada nije posustao. Lav je ostao i u najtežim danima odan svome pozivu i onom za šta se bori.
Onda je radoznalo listao stranice i našao pricu o starcu i mudrosti kojom je probudio jednog ocajnika vec godinama klonulog od teške borbe protiv sebe i sopstvenih poroka. Uglavnom, prica gvori o tome da mu je starac jednom prišao i rekao kako se on smatra najsretnijim covjekom na svijetu. Možda ga ocajnik nebi ni primjetio, možda ni pogledao da taj starac nije bio više skromno odjeven nego nalik sretnijoj pojavi. Ocajnik ga u polusnu opijenog bunila radoznalo pogleda i pomalo se nasmješi kao da želi pitati, a šta je to sreca druže moj? Vidiš, nastavi starac…ima jedna molitva koja je starija od hiljadu i tristo godina i dan danas moja braca i sestre tiho i jedva cujno izgovaraju tu molitvu. Oni mole za mene otkako je prije trinaest stoljeca po prvi put izrecena ljudskim usnama. Zato sam ja sretan, presretan. Ocajnik više nije spavao i nije gledao starca kroz maglu svoje nemoci. I šta vele ta tvoja braca i seje, priupita s podsmjehom ocajnik?
Starac zataji na trenutak, dug je bio momenat pogleda koji je uputio ispred sebe a onda podiže glavu i rece; Oni traže dobro za nas, na ovom i na buducem svijetu i iako sam griješan kao i svaki živi covjek Gospodar moj je porucio svim ljudima da se i mi griješni trebamo radovati. Tako je mudrac svojim pažljivim rijecima plijenio pažnju a pomalo i srce onog covjeka. Dugo su razgovarali njih dvojica. Prvo na trotoaru. Iako bijahu svima na putu, niko ne obracaše pažnju na dvije neskladne spodobe koje lijaju okolo. A onda su nastavili razgovor na klupi pored puta. Sutradan malo ljepše odjeveni u obližnjoj bašti a vec prekosutra su se sretno šetkali gradom u šarenom razgovoru i cekali prvi akšam ispred džamije.
Onda je stari i cijenjeni Smajlaga naišao na pricu o pceli i njenom požrtvovanju za zajednicu u kojoj živi. Slijedila je poslušno puteve Gospodara svoga, nikada ne posustajuci i bezgriješno do zadnjeg uzdisaja sakupljala slatke napitke koji služe kao poslastica a u njima je i lijek za ljude. Pcela sve radi za zajednicu samo da bude jaca, bolja, naprednija, veca. Ona sakupi više meda no što njima samima treba. Uvijek je korisna ne samo svojoj zajednici, vec i ljudima i šarenim mirisnim cvijetovima što cvatu u raznim mjesecima koje posjecuje svaki dan i više puta zaredom.
Onda vec na sljedecem listu stajala je neprocitana prica o ptici i ljubavi. Bog dragi podari ptici snažna krila i lijep glas. Svake zore je razdragano budila ljude na rane sabahe koji se diviše njenoj slavujnoj pjesmi i cvrkutu. A kada je stasala vec sljedeceg proljeca se vratila sa juga na stara ljetna staništa njenih roditelja. Onda odluci da savije gnijezdo i nastani se u širokoj krošnji kestena, sasvim skrivena od ociju ljudskih i grabljivaca. U proljetnom bujanju došli su i mali ptici koje je valjalo podici i nahraniti. Ta ptica lijepog perja i još ljepšeg glasa nije posustala od zadace vec je svom snagom svoje ljubavi letjela raznim poljima na sve krajeve kako bi sakupila dovoljno ishrane za svoje male ptice. Jednog dana ona nadje zrno i ponese ga ka gnijezdu. U jednom zamahu krila ptica izgubi zrno a ono pade u visoku travu na medji. Ptica se nije mnogo obazirala na gubitak vec u sljedecem zamahu krila odredi sebi drugi pravac ne bil našla možda crva što je svakako bolje od malog zrnca. Ona to sigurno nije znala ali iz zrna koje izgubi iz kljuna vec sljedece proljece izraste mali izdanak jabukovog stabla. Za nekoliko godina ona je porasla i pocela davati slatke velike i rumene plodove. Pošto je stablo jabuke bilo udaljenije od sela niko nije odlazio tamo da bere lijepe velike i slatke jabuke. Jednog dana tu naidje siroce uze jednu jabuku pa je pojede. Svidjelo se djetetu kako jabuka bi slatka pa ono uze još jednu, jer bijaše gladno pa pojede i tu. Onda ponese nekoliko jabuka kuci ako opet osjeti glad. Tako je to siroto dijete dolazilo svaki dan da ubere nekoliko jabuka i dolazilo je sve dok nije nastala kasna jesen a jabuka je još uvijek bilo dovoljno.
Citao je stari Smajlaga te lijepe price za djecu i baš u tom jednom trenutku je upoznao sebe kroz lijepe osobine tih bica iz djecije price i shvati da on nikada nije bio kao jedno od njih.
Nikad nije podržao obaspravljene kao onaj hrabri lav, niti je ucinio nešto za svoju zajednicu kao mala radišna pcelica, niti je ikada svojim usnama zanizao trinaest stotina godina staru molitvu za za svoj narod, niti je kao ona ptica posadio zrno koje ce jednoga dana izniknuti u korisno stablo. Shvatio je da se je mogao boriti kao lav pravde, jer mogao je i imao je mogucnost sa svim svojim lahko stecenim visokim znanjem nacinom držanja. Obdaren oštroumnošcu shvati da je sve te godine više licio na nekoga ko je natovaren znanjem što koristi samo njemu i nije imao vremena ni za šta pored vlastite samokoristi. Mislio je u tom trenutku da su ga mnogi mogli pamtiti po dobru i ruci punu dobrote koju bi svakome ispružio.
Mogao je toliko toga uciniti za zajednicu i sredinu u kojoj živi jer je bio ugledan, sposoban i snalažljiv u svakom poslu. Mogao je biti kao pcela medju ljudima. Onda pomisli da je mogao bar ono što bijaše još lakše a mnogo vrjednije, da zaniže usnama onu trinaest stotina godina staru molitvu za dobro zvog naroda naroda. Ni to nikada nije ucinio i od zaprepaštenja nad ovom spoznajom je svakog trena sve više tonuo u nemoc. Sjetio se je stari Smajlaga i svoga djetinjstva i njegove majke koja je dugo izgovarala molitve jutrom i nocima dugim, za redom. Nije manjkalo tih sjecanja ni primjera, a slike iz tih dana su postajale sve jasnije, bujnije, živopisne i zapitao se je, što li je to ona tada šaputala dok je on pored nje spokojno spavao i u polusnu osluškivao majcina šaputanja. Možda je ona kao i onaj starac sa mudrošcu bila sretno bice i kao svi prethodni naraštaji izgovarala one iste rijeci svojih predaka a u tom trenu mislila na njenog Smajlagu da bi i on postigao dobro na ovom i na buducem svijetu.Ponestalo mu je vec daha u grudima i sve teže se održava na stolici. Sakupio je zadnje zehre staracke snage i pokušao da otvori prozor kroz koji ce uci malo svježeg majskog zraka. Za koji tren sabra kuvet i povrati se. Onda je prihvati olovku i na list pored one price o ptici upisa lijepim slovima, pismom ucenog «A ja, nikada nisam izgubio zrno, da sam to makar i nevješto ucinio.» U potpis metnu svoje ime i zatvori zadnju stranicu knjige koju je držao u rukama. Kratko nakon toga stari i cijenjeni Smajlaga se razboli, nije više mogao govoriti i tako bi trideset dana privezan za postelju.
Danima je svojim besjajnim ocima samo pratio unuka kada bi ušao u sobu koja više nije bila radna vec bolesnicka. Knjige, regale i slike su zamjenili medicinskim pomagalima i tu nije bilo više ništa što je podsjecalo na prijašnji Smajlagin život. Nakon trideset dana, življenje u kuci se je nastavilo, a Smajlaga je preselio u vjecni dom. Svi su ga ispratili. Došli su cak oni koje nikada nije upoznao. Došli su oni za koji su ga rado htijeli pamtiti kao njihovog lava pravde, pobornika obespravljenih. Došli su i oni za ciju je zajednicu mogao tako mnogo uciniti. Oni su njemu odali poštovanje i izvršili svoju dužnost. Došli su svi koji su trebali doci da još jednom zajedno izgovore one rijeci hiljaduljetne molitve i da mu požele dobro na oba svijeta.
Prošle su duge godine a od njih se skrojiše decenije i danas je unuk rahmetli Smajlage vec covjek u muževnom dobu kojem ništa ne manjka, jer je uspješan i obdaren svim onim cime je i dedo Smajlaga bio obdaren.
A ono što je rajhmetli Smajlaga stekao mnogostruko se uvecalo i unuk Smajlagin bijaše sretan u svim blagodatima koje ga okružuju. Opet je bio lijep ljetni dan pun svjetlosti, a Smajlagin unuk je veselo je caskao sa svojom milom suprugom pa u jednom momentu poželi on da joj pokaže neke sitnice iz svog djetinjstva. Htio je da joj pokaže sve one igracke koje je volio, svoje slikovnice, prve cipelice, prvu mašnu, prve slike, sve prvo što je imao. Krenuo je sa njom u potkrovlje doma da potraži onu seharu što ju je majka za njega u kraj sklonula.
Veselo je prebirao po svim tim sitnicama iz djetinjstva i pokazivao svojoj supruzi ono što mu je nekad pricinjavalo toliko zadovoljstvo i radost. Zatim je našao onu knjigu sa pricama za djecu koju je toliko volio i poceo listati. Okretao je stranicu za stranicom i prisjecao se svih prica i njihovog redosljeda dok nije naišao na pricu o ptici. Onda je na krajicku stranice otkrio lijepi rukopis svog dede Smajlage. Vidio ga je i prije ali nikada nije mogao odgonetnuti smisao njegovih rijeci. Danas je bio dovoljno zreo da nazre poentu tih rijeci rahmetli Smajlage i shvatio konaco da je njegov dedo pred sami kraj života bio jako nesretan. Znao je sada da se je Smajlaga postidio sjede kose i da je sa dna srca izrunio silne suzne tobete, jer je baš u djecijim pricama upoznao sebe. Tako prosto, ponekad još stignemo u središte nas samih.
Zalud je bilo svo silno steceno Smajlagino znanje i nagrade koje su krasile police u regalu. Ljubav prema unuku i želja da mu pokloni nešto lijepo i trajno bila je sebep da upozna bitak života koji je ostavio na zemlji. Unuk rahmetli Smajlage shvati da je samilost medju bicima ta koja veže svaku pricu ispisanu u knjizi i da veže naše živote i ono što ih okružuje. Istog trena odluci da uz Božju pomoc podigne hram, kog u sebi nazva hram milosti što nikada nece stajati kao natpis iznad vrata vec ce biti ispisano u njegovim grudima svetim slovom dobrote. I podiže hram unuk rahmetli Smajlage, za hajr njegovog dede koji je citko ispisao bit našeg putovanja, njegovog babe koji ga je podigao, njegove majke što je ostavila silno blago u seharu njegovog djetinjstva i za hajr njegove porodice. I kada je hram bio završen on zastade pored i zagleda se u nj. Bio je tako bijel i jednostavan da ostade zadivljen i krenu da ga obidje. Pomilovao je svaki cošak. Lijepo bi zastao i naslonio svoj dlan na cošak, a onda sljedeci i opet sljedeci. Zapazio je neobicno, vješto izradjena i izrazita vrata koja su vodila u unutarnjost. Sada ce on služiti zajednici i u njemu ce ljudi tražiti starom molitvom za dobro oba svijeta za sve ljude, one prije i one koji ce doci poslije, koji vjeruju i dobra djela cine, jer Gospodar tvoj je uvijek pokajanje primao. Kada je završio krug i ponovno zastao shvati da je njegov život kao i ovaj hram sazdan od zidova i da se u život ulazi i izlazi na samo ta jedna i jedina, izrazita, posebna vrata milosti. On nikada ne poželi da izgubi zrno, vec ga posadi svojom rukom da ostane kao znamenje dobra iza unuka rahmetli dede Smajlage. Možda jedan takav hram bijaše sazdan i u tvojoj mahali ili u tebi samom, a postoji samo malo onih koji mu se dive. Možda je srušen od onih koji milosti nemaju i možda vecina ljudi ne razumije/ djerdani.blogger.ba /
POKLON.Eto tog decembra mjeseca,prosle godine.Napolju vec cetri dana kisa i vjetar prave teferic.Ujutro oko osam,otrcah pa kupijo hljeba i novine.Vratijo se kako kazu prokiso do koze.A i novine pokisle.Kad okrecem listove, oni se cijepaju.Nerviram se zbog toga.Okrecem te iscjepane stranice,i u jednom trenutku,mali tekst mi skrenu paznju.Naslov.Velika porodicna tragedija.Kaze”U saobracajnoj nesreci koja se desila sinoc,otac,majka i njihova cetvorogodisnja kcerka izgubili zivot.Iza njih ostao sedmogodisnji sin koji je te veceri osto kod dede i bake.Rekoh mi, jadno dijete.Izgubi oca,majku i sestru.Pa mahinalno okrenuh stranicu i nastavih citata ostale vijesti.I deset minuta poslije zaboravih.Dvije sedmice poslije,Posto stize nova godina,odoh u prodavnicu igracki.U prodavnici gledajuci sta cu kupiti mojoj djeci,sta ce im djeda mraz”donijeti”vidjeh starijeg covjeka sa jednim malim djetetom.Gledam djete place.Cudim,se mali muskarac a moli djedu da mu kupi lutku.Pa onako ko budala,umjesam se pa rekoh djetetu:Kako te nije sramota,trazis da ti dedo kupi lutku.Znas li ti da su lutke za curice.Gledam njegovog djeda,mislim,da sam mu pomogo,a on nerece nista,okrenu glavu i osjetih poce plakati.Osjetih isto da me neko vuce za rukav,i kad se okrenuh vidim to je onaj mali.Kaze:Gospodine lutka nije za mene.Znate moja mala sestra je otisla sa tatom i mamom u nebo.Nije imala vremena ponijeti svoje igracke,a htjela ovu lutku za novu godinu.Ja sam samo zamolijo mog djedu da je kupi za moju sestru,pa cu zamoliti djeda mraza kad donese meni moje poklone,ako moze odnijeti ovu lutku mojoj maloj sestri.A spremijo sam i jednu kuvertu za tatu i mamu.Nacrtao nasu kucu tatu,mamu moju sestrui mene ispred kuce.Ponovo pogledah starog covjeka,place jos uvijek.Cak malko vise.I odjednom sjetih se onog clanka u novinama.I osjetih jednu suzu na mom obrazu.Hocu da kazem nesto lijep,utjehu,bilosta.Nista,ni jedna rijec,nista.Samo jos koje suze i pitanje,naivno, djecije.:Sta vam je gospodine zasto placete?Ma nista nesto me stipaju oci.Nisam imao hrabrosti i reci:Stipa me srce.Izvinuh se njegovom djedi.Istrcah iz prodavnice.Zaustavim se pored mojih kola,podignoh glavu prema nebu i pomisli:Dragi boze,jesili vidijo i cuo.Uradi tako da njegova mala sestra dobije svoju lutku.MOlimte boze.
…
Bio neki vladar i naredi slugama da mu naprave prsten,a na tom prstenu da napisu nesto,al,i kad je tuzan i kad je veseo,kad pogleda u prsten da mu tuznom vrati raspolozenje,a i veselog odrzi raspolozenog.Razmisljali oni sta da napisu,i dosjete se.Na prstenu je pisalo;”I OVO CE PROCI”.Babo mozes li mi dati 10 dolara?
Jedan čovjek se vratio kasno kući sa posla, umoran i iznenađen da ga njegov 5-godišnji sin čeka na vratima.
«Babo mogu li te nešto upitati?»
«Možeš sine, kaži šta želiš?», odgovori čovjek.
«Babo, koliko ti para zaradiš za jedan sat vremena?»
«Ma sine odkud da me to pitaš, to tebe netreba da interesuje», odgovori babo ljutito
«Samo hoću da znam, molim te reci mi koliko zaradiš?»
«Ako već moraš da znaš, 20 dolara za sat.»
«Oh» odgovori dječak, pognuvši glavu. «Babo, možeš li mi posuditi 10 dolara?», gledajući u oca.
Čovjek se naljuti.
«Ako je to jedini razlog zašto hoćeš da znaš koliko zaradim, da bi od mene uzeo pare da kupiš neku igračku ili neku drugu besposlicu, onda odmah idi u svoju sobu i spavaj. Razmisli zašto si tako sebičan. Ja radim svaki dan teške poslove i nemam vremena za takve dječije stvari.»Mali dječak mirno ode u svoju sobu i zatvori vrata. Čovjek sjede i poče razmišljati o pitanju djeteta. Kako se može usuditi pitati takva pitanja samo da dobije malo para. Poslije nekoliko vremena razmišljanja čovjek pomisli da je bio previše grub prema svome sinu. Možda je stvarno nešto važno bilo pa je htjeo da kupi sebi za 10 dolara, a nije ni tako često tražio para.
Čovjek ode do sobe svoga sina otvori vrata i upita:
«Spavaš li sine?»
«Ne spavam babo», odgovori dječak.Ja sam razmislio, možda sam bio previše grub prema tebi malo prije», reče čovjek.
«Bio mi je težak dan te sam malo previše bi ljut na tebe. Evo ti 10 dolara za koje si pitao»
Dječak radosno ustade i zahvali se babi za pare. Okrenu se i izvadi ispod jastuka još nekoliko novčanica. Kad čovjek ugleda da dječak već ima para ponovo se naljuti. Dječak je mirno brojao svoje pare.«Zašto si tražio para kad već imaš?», upita ga čovjek galameći na njega.
«Zato što nisam imao dovoljno, ali sada imam», odgovori dječak.
«Babo ja imam 20 dolara sada…mogu li kupiti jedan sat tvog vremena??»–
DRVO ŽIVOTA
Nura Bazdulj-HubijarBio je mjesec Ramazan. Sjedio je uz majku čekajući da se upale kandilji na džamiji i da otac iz Ramizove pekare donese vruće lepinje.
Majku je prije dvije godine udarila moždana kap. Pri otpustu iz bolnice ljekari su ga uvjeravali kako će se vježbanjem i lijekovima za nekoliko mjeseci majčino zdravlje vratiti u staro stanje. Ili su se prevarili, ili su ga svjesno zavaravali. To nije znao niti je time razbijao glavu. Tek, majci je iz mjeseca u mjesec bivalo gore, pokretljivost se smanjivala, bolovi pojačavali. Za Ramazana bi često tiho plakala što ne može postiti.
Brinuo se za majku kao za dijete.
– Što će biti kada odem? – često se pitao, a nešto bi zapeklo u dubini umornih očiju. Tu je otac, zdrav i jak, i tetka je blizu, ali ničija ruka njoj neće biti blaga poput moje. Ali, zar ja nemam pravo na svoj život kad sam ga istom našao? Onaj do sad, punih četrdeset, bio je poput teške, crne bosanske noći – mislio je, bacio pogled kroz prozor i vidio da kandilji gore.
Upitao se šta je sa ocem, davno se trebao vratiti i baš u tom času čuo korake koji se žurno približavaju.
Bila je Amina, djevojka iz susjednog sokaka, sva nekako ošamućena kao u pijanstvu. Ponavljala je isprekidano, drhtavo, dvije riječi koje su polako dopirale do svijesti: Umro je…
Otac je pao kao proštac silazeći niz dva stepenika Ramizove pekare. Sjatili se rijetki prolaznici, prodavci iz okolnih trgovina, neko je zvao Hitnu pomoć, došla su kola koja više nisu mogla pomoći. Ljekar nije znao je li umro od srčanog udara ili naprasne smrti uzrokovane nečim drugim, ili je u pitanju bio nesretan slučaj.
Toga dana je pao prvi snijeg, a kako je vladala studen, na stepenicama se uhvatila ledena skramica. On je pao udarivši o stepenik potiljkom. Svi prisutni su jasno vidjeli u crveno obojen pramen sijede kose baš na mjestu gdje glava prelazi u vrat. Bilo kako bilo, tijelo su odvezli, sasim malo krvi u vidu nepravilne pruge saprao je pekar toplom vodom koja se u času sledila.
Tu su noć presjedili u užasnoj tišini što se razlila velikom sobom. Pred zoru je na četvoro poderao avionsku kartu za Phoenix.
Zima bila blaga, ali nezamislivo duga. Čežnjivo, kao što djevojčica kad se preobražava u djevojku čeka prvi poljubac, čekao je proljeće nadajući se da će vedrina sunčanih dana ublažiti bolnu grimasu koja je izobličila majčino lice, da će proljeće iz neiscrpnih izvora svojih sokova i njoj darivati koju kap.
Proljeće je došlo, priroda se rasanila, razbudila pa bujala, a majka venula. Kako su dani odmicali sve više se bojala smrti. Vremenom, smrt je postala stalna prijetnja, malo-malo pa bi se trzala, podizala glavu i uplašena pogleda zurila oko sebe kao da će je vidjeti. Često je bio rasijan, mnogo toga počinjao, ništa privodio kraju jer su ga misli o načinu kako da bar malo razvedri majku naprosto raskidale. Nije pomagalo egzotično voće ni najbolji kolači, ogrlica od žada kakvu je dugo željela, par žutih papiga od kojih je jedna svako malo kreštavo izgovarala: Živjeli. Nisu pomogli ni novi cvjetni zastori, stočić na rasklapanje na kome joj je servirao jelo, šolja za čaj na kojoj je pisalo I love mum, meke, tople termo čarape, češljići kojima joj je podizao kosu. Ubijao ga je pogled koji ga je slijedio, od koga ni u san nije mogao pobjeći, pogled iz koga je jasno čitao: Bojim se. Ponekad bi mu pucao film, gadio se njenoga beskorisnog straha, kad dođe čas, bijega nema, psovao bi u sebi, mrštio se i izlazio vani. Pa joj je zamjerao što nikad nije ni spomenula, kamoli upitala žali li što je zbog nje ostao, što nikad čak ni ne registrira kada njega muči čir ili glavobolja, što ga nikad ne upita je li se umorio, zašto je tako tih, zašto bar na pola sata sa prijateljima ne ode na piće, što nikada nije kazala kako u sobi može zapaliti, svirati, upaliti tv ili radio. Nije ga pitala boli li razdvojenost od onih kojih voli, žene i kćerke, boluje li za njima, da li mu misli na njih dvije remete san pa do kasno u noć koracima bezbroj puta mjeri svoju sobu. Jest, falile su mu, stajale vječno kao kost u grlu, suze bi se zacaklile kada bi pred njima oživio sliku njegove nasmijane djevojčice pjegava lica. Onda bi huja prolazila, pomirljivo bi prihvaćao majčinu sebičnost da je samo ona važna, da samo ona ima pravo žaliti se, bolovati, plakati. Zapravo, vraćao se u svoje uobičajeno stanje, stanje u kojem mu je, nakon što je kušao sav jad i čemer ovoga svijeta, za sve bilo svejedno. Kopče koje su njega vezivale za život, sva ljepota, sva buduća sutra, polako su se gasili i zgasnuli. Jedino što ga je još držalo, kad se već opredijelio za ostanak, bilo je uljepšati život nekom kome je bio potreban.
U jedno ljubičasto predvečerje, predvečerje u kakvima počinju nove ljubavi, kada se rađaju snovi, kad kao nikad prija pivo i cigareta u kafanskoj bašti, naišao je pored cvjećarske radnje. Zastao je, ušao i gledao mnoštvo ruža, irisa, gerbera, margareta. Zamolio je cvjećarku da aranžira buket. Dok je djevojka odabirala cvjetove pogled mu je lutao po saksijskom cvijeću. Među palmama, fikusima, filodendronima, azalejama, vidio je neobičan cvijet. Zapravo, ni cvijet ni drvo. Biljka je imala čvrsto kratko stablo ravno odrezano na kojih dvadesetak centimetara od zemlje iz čijeg je bočnog dijela raslo tanje, mekše stablo koje se račvalo u mnogo sabljastih, zelenih, sočnih listova. Upitao je djevojku koja je to biljka, a kad je odgovorila da je to drvo života, u trenu je promijenio odluku.
– Oprostite, predomislio sam se. Radije ću njega uzeti. – kazao je nekako zbunjeno.Majka ga je dočekala u postelji s tugom u očima, sa smješkom na modrim usnama. Poljubio ju je u vruć obraz.
– Kupio sam ti drvo života – kazao je, spustio saksiju na pod i skinuo papir u koji je bila uvijena. Bacajući ga, u kanti za smeće primijeti kore od limuna.
– Ovaj put ih je zaboravila baciti kroz prozor.
Znao je on, dobro je znao kako majka i nije slaba kakvom se čini, da za njegova odsustva sebi priušti neko sitno zadovoljstvo uklanjajući potom tragove, brižljivo i oprezno kao da čini nešto nedozvoljeno.
Ugrizao se za usnu pa vratio u sobu.
Svakodnevno je brisao prašinu sa listova koji su iz dna u dan bili bogatiji, zeleniji, visočiji. Zalijevao ga je srijedom, ustajalom vodom koju je obogaćivao smjesom minerala kupljenoj u biljnoj apoteci. Ako bi neki list počeo s vrha žutjeti, gledao je na to kao upozorenje, loš znak, pa bi ga pažljivo, tankim makazama odsjecao tik do stabla.
Moglo bi se reći da je na neki način bio sretan, onoliko koliko to može biti rođeni melankolik, predodređeni gubitnik. Kad bi s njegovim ulaskom zgasle oči oživjele, zaboravljao je na, sad mu se činilo, davnu želju da počne negdje daleko, tamo gdje ga je čekaju one koje voli. Više ne čekaju, tako je napisala na razglednici s poštanskim žigom Phoenixa.
Kad bi se javljali bolovi a staračke oči počele suzama kruniti, hvatao je listove za same vrhove, dizao cvijet zajedno sa saksijom.
– Vidi, bona, mama, kako je tvoje drvo života čvrsto – govorio bi. – Dok je ono dobro, obećavam da ćeš i ti biti.
Riječi su gotovo uvijek djelovale ljekovito, suze bi presahle a tiha vatrica nade palila se u očima.
Tijekom zime je držao saksiju daleko od radijatora, u proljeće je iznio u hlad balkona da proljetno sunce ne sprži listove što su samo čuvali uspomenu na prethodno proljeće, ljeto, uspomenu koja ih, dakako, ne bi mogla zaštiti. Suvišno je kazati koliko je volio to drvo, kao da uistinu od njegovog života zavisi i onaj drugi zbog kojega se mnogo puta i mnogo čega odrekao.Zima se otimala, no osjećalo se kako izdiše. Jednog popodneva majka ga je dočekala vedra, razdragana, kakva je nekad davno bila.
– Pogledaj – kazala je glasom u kome nije bilo ni slabosti, ni prenemaganja, ni tuge.
Pratio je njen pogled do biljke u saksiji i vidio kako se iz stabla pomolio novi izdanak.
– Tvoje drvo života se porodilo – kazao je smiješeći se.
– To si ti – kazala je majka i slabašno mu stegla ruku.
Život je tekao jednoličan, zamoran, mučan. Često su uvečer šutjeli kao dvoje ljudi koji više nemaju šta reći jedno drugom. On se umorio od tetošenja, kuraženja, bdijenja, ona kao da je žalila što ipak nije otišao. Jedne noći, prije nego što će otići u svoju sobu, tiho je prošaputala kako je za ljude kao ona najbolje rješenje Dom za umirovljenike. Njena penzija može pokriti troškove boravka, neka on mirne duše ide onima kojima je potreban, uz koje mu je i po Božijim i po ljudskim zakonima mjesto. Otvorio je usta da joj protivuriječi, ona mu je prstom dala znak da šuti.
– Ne samo da se neću ljutiti, naprotiv, to je moja posljednja želja. Već sutra se raspitaj za mjesto… Neću biti sama. Ponijet ću moje, mislim naše drvo života. O ovome razmišljam od dana kada se drvo porodilo. Na njemu si, ti to znaš, neuporedivo dragocjeniji ti.
Oboje su pogledali stablo u saksiji, mladi izdanak što je polako a sigurno jačao. Onda su pogledali jedno drugo. U majčinim očima odlučnost nije bila hinjena.
– Poslušaj me, molim te. Već sutra se raspitaj.Bila je to jedna u nizu onih noći kada se san samo šunja ali nikako ne dolazi. Duga, crna, teška.
U pansionu je odabrao sobu, udobnu, jednokrevetnu, s pogledom na park. Provirio je u trpezariju i vidio mnoštvo lica sličnim majčinome, sva na neki način nalik jedno na drugo. S upraviteljicom se dogovorio oko pojedinosti. Kao istom probuđen iz ružnoga sna žurio je prema autu, palio ga i polako dodavao gas. Zamišljao je lice svoje žene dok čita poruku, dok je prenosi pjegavoj djevojčici. Kad je izašao iz okuke vidio je psa. S naporom se vukao preko ceste. Neće stići preći. Munjevito je savio volan na suprotnu stranu ceste. Posljednje što je vidio bio je veliki, džinovski šleper tik ispred sebe. Bilo je kasno i za krik.
Majka je skuhala je i popila šoljicu kafe, saprala posuđe, vratila ga u kredenac pa je polako, tražeći oslonac u zidu ili komadu namještaja pošla u krevet. Nestrpljiva kao nikad čekala je njegov dolazak, svako malo pogledala vrijeme na zidnome satu. Prolazeći pored saksije, nešto zapara u očima, ostavi odjek u grudima. Ponestade joj daha, a srce zadrhta. S nevjericom i užasom pruži ruku i dotače izdanak. Ostao joj je u ruci, mlitav, uvenuo.
6.2.2003.
Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.
On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.
Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, “usput kaslje, usput dise cisti zrak”, pa za njega kazu: “on je teska industrija, on je taj fundament”. Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.MILJENKO JERGOVIĆ
Iznad glave zacujes zvizduk, pa prodju dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prasine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekas jos nekoliko trenutaka da prepoznas o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredjeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog carsijskog gazde, pun starinskog masivnog namjestaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i jos brze nestane pustajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znas da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomisljas da je Sarajevo lezalo na knjigama. Ako i nije, zelis da kazes da je tako dok prstima dodirujes svoje, jos nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najvise je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato sto su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodirujes cesto prvih dana nakon kupovine, otvaras je, procitas dva-tri reda i vracas je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljas je, ili je iz daljine pogledavas s blagim gadjenjem. Cesto si pozelio odnijeti je u najblizu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, rijesiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budes oprastao od njih. Gotovo ces razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada jos nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u zivotu. Sve dobre djecje price imale su tuzan kraj iz kojeg nisi mogao nista nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vaznija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se zena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zasto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i doslo ti je da places.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ces ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadjao kraj. Kasnije su te uzbudjivale i svojim sadrzajem i izgledom. No i njih ces, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stignes u druge gradove i u jos uvijek zive knjizare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepse i temeljitije gore jos samo rukopisi.
S gasenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrzana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuzio onaj sarajevski knjizevnik i bibliofil koji je prosle zime umjesto da trosi skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativsi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za casom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono sto je ljudska ravnodusnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varsave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vise nema. A i ako ih bude, tada u njima zive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono sto ga je Zuko Dzumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traziti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudjene knjige uredno vracas, poklonjene pokusavas izbjeci ili izgubiti, a napisane saljes prijateljima koji zive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen moze progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilicne knjiznice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Mozda bas istog datuma kad ti ovo citas. Pomiluj njezno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.Miljenko Jergovic
Pitanje pripadanja
Nostalgija je nemoguća bez izmještanja, ali i neizlječiva, kao reuma
Kraj osamdesetih u Sarajevu sam proveo dozlaboga zaljubljen. Bilo je to, prirodno, divno vrijeme: lipe u cvatu, seks u fići – skoro savršena mladost. Pa ipak, moja tadašnja djevojka je htjela da se iz Sarajeva ispali, negdje u slobodarsko inostranstvo, zato što je osjećala, rekla je, da “ovdje ne pripada”. Budući zateleban, ja sam spremno nazvao kanadsku ambasadu da se raspitam da li bi nas možda mlade uzeli, ali je čitav razgovor bio tako obeshrabrujući i ponižavajući da sam ja tu batalio svaku pomisao na odlazak. Svojoj ljubljenoj sam rekao da sam shvatio da se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i nisam imao namjeru da napustim ono što je moje.
Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu. Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav – moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš. Silom prilika, neprilika i zločina mnogi se Sarajlija ispisao iz Sarajeva a da se nikad nije upisao u drugi grad, a kamoli državu.
Nostalgija je, naravno, neprebolni osjećaj da si jednom nekom mjestu i vremenu pripadao i da tamo više povratka nema. Nostalgija je tako nemoguća bez izmještanja: to dobro vrijeme je prošlo, tom dobrom mjestu više nema pristupa, a ovo i ovdje nije ni nalik onome onda – nikad više ništa nije kao što je nekad bilo, niti će ikada biti. Jedna od posljedica te bolne iluzije je izvjesna šizofrenija: ako ništa nije kao što je nekad bilo, onda ni ja nisam ono što sam nekad bio, što će reći da fali dobar komad onog mene koji je pripadao tom dobrom mjestu i vremenu. Čovjek se podijeli, kao ameba, na prošlog i sadašnjeg sebe i njih dvojica povremeno razgovaraju, ali nikad nisu na istom mjestu u isto vrijeme. Nostalgija je neizlječiva, kao reuma, te tako nema spasa od povremenog žiganja, a nekada se čovjek ne može ni pomjeriti. Ipak je lakše ako se odnos sa novim i starim mjestom zasniva na onome što ti pripada, na stvarima koje se mogu prenijeti iz nekada-tamo u sada-ovdje i obrnuto.
Iz raznoraznih razloga, od kojih su mnogi vezani za najobičniji očaj, ja sam od početka svog boravka u Chicagu počeo tragati za stvarima koje mogu da mi pripadaju, počevši od onih temeljnih: kafana, bircuz, brico, mesar, pekara, raznovrsne loge, ljudi za lopte, poznanici s kojima možeš da se na ulici pozdravljaš i vodiš besmislene ali prijatne razgovore tipa “Šta ima? – Evo ništa” a da im nikad imena ne saznaš, itd. Za to su bile potrebne godine teškog rada i landaranja, tokom kojih mi je postalo kristalno jasno da je moj odnos sa Chicagom zapravo sarajevski. Moj emotivni tlocrt Chicaga je kopija onog koji sam iscrtao u Sarajevu – isti projekat, drugi materijal. Lični grad koji je na osnovu tog tlocrta izgrađen u mojoj glavi i duši, uključuje osjetilne trenutke koji te za grad zakače kao udica, trenutke duge koliko i treptaj u kojem se čini da ti kompletan grad bez ostatka pripada: kao što sam u Sarajevu nekad (a i sad) znao iskusiti drhtaj totalnog prisustva u svijetu u momentu kad ramazansko sunce zađe a svjetla na svim minaretima se istovremeno upale, tako u Chicagu danas zadrhtim kad vidim svjetla aviona iznad aerodroma O’Hare dok trepere na noćnom nebu kao zbunjeni svici; kao što sam nekad sa Trebevića slušao huk grada, sve zvuke stopljene u monolitni šum, nalik na šum krvi u ušima, tako danas iz luke Montrose po noći gledam rijeku bijelih i rijeku crvenih svjetala, koja, kao krvna zrnca, kolaju Lake Shore Driveom – prednja i zadnja svjetla automobila koja idu u suprotnim pravcima. U takvim trenucima, grad se ukaže kao živi organizam i u tom trenutku čovjek postane jedna od ćelija tog grada.
Svako malo me neko u Chicagu upita hoću li se odseliti, sad kad sam, kao, postao uspješan pisac, pri čemu bi vrli grad New York bio najlogičnije odredište. Učestalost tog pitanja je usko vezana za kompleks mnogih stanovnika Chicaga da je ovo “drugi grad”, zauvijek druga violina u odnosu na New York. Pitaju me, u osnovi, hoću li ih ostaviti sad kad više ovdje ne pripadam. Pitanje me uvijek malo iznervira, a malo me i potrese, pošto pretpostavlja da se moje veze sa Chicagom mogu lako pokidati pošto sam kao stranac slobodan da nigdje posebno ne pripadam. Rijetko im, međutim, održim predavanje o tome kako se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada, a i mrsko mi je objašnjavati vrijednost trenutka u kojem se usred ljute zime, kad je temperatura oko -30 stepeni Celzijusa, mučeni putnici zguraju ispod grijača na nadzemnoj stanici podzemne željeznice, kao pilići ispod sijalice; niti im mogu objasniti značaj specifične sivozelene nijanse jezera Michigan, koja se ukaže isključivo kad puše sjeverozapadni vjetar. A nemoguće mi je i objasniti da je moja odanost Chicagu usko vezana za moju ljubav prema Sarajevu i da bih, da napustim Chicago, nekako – ponovo – napustio Sarajevo, gdje je ostalo toliko toga što mi još uvijek pripada.
Aleksandar Hemon
Jednog dana otac je poveo svoga sina na izlet na selo da bi vidio kako na svijetu ima mnogo siromasnih ljudi.
Njihova obitelj bila je vrlo bogata i djecak je mogao imati sve sto pozeli. Proveli su dan i noc na farmi gdje su zivjeli vrlo siromasni seljaci. Kada su se vratili, otac je upitao sina:
Kako ti se svidio izlet?
Bilo je jako dobro.
A jesi li vidio kako ljudi mogu biti siromasni? – nastavio je otac.
Da!
I sto si naucio? – nije odustajao otac.
Vidio sam da mi imamo jednoga psa, a oni imaju cetiri. Mi imamo bazen koji se prostire do pola vrta, a oni imaju potok koji nema kraja. Mi imamo uvozne svjetiljke u vrtu, oni imaju zvijezde. Mi imamo vidik do ograde, a oni citav horiziont.Kada je djecak zavrsio otac nije znao sto bi rekao. Ostao je bez rijeci.
– Hvala ti, oce, sto si mi pokazao kako smo siromasni – dodao je djecak.
Bio jednom jedan trgovac koji je imao cetiri zene
Volio je CETVRTU ZENU najvise.
Obozavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno.
Brinuo se o njoj najvise i davao joj samo ono najbolje.On je volio i svoju TRECU ZENU jako puno.
Bio je vrlo ponosan na nju i cesto ju je pokazivao prijateljima.
No, jadni trgovac bio je cesto u strahu da ce ga ova ostaviti i pobjeci s drugim muskarcem.On je naravno volio i svoju DRUGU ZENU.
Jer ona je vrlo obazriva, strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje.
Kad god bi trgovac naisao na neki problem, trcao bi drugoj zeni i ona bi mu pomagala kako nadici velike probleme.I na kraju PRVA TRGOVCEVA ZENA Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaze oko posla, stjecanja bogatstva te u odrzavanju cijelog imanja.
Bilo kako bilo, trgovac i nije bas puno volio svoju PRVU. zenu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjecivao.Jednoga dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme priblizilo i da ce umrijeti. Pomislio je na svoj bogati zivot te rece: “Imam sada CETIRI zene, ali kada umrem biti cu sam, vrlo sam!”
Onda upita CETVRTU ZENU: “Volio sam te najvise kupovao ti haljine najljepse. Obasuo te paznjom. Sada kada umirem hoces li poci sa mnom i ciniti mi drustvo?” “Nikako!” odgovori cetvrta zena i izide bez ijedne druge rijeci. Odgovor se zabio kao mac u trgovcevo srce.
Onda trgovac upita TRECU ZENU: “Volio sam te citava zivota. Sada kada umirem hoces li poci sa mnom i ciniti mi drustvo? “Ne!” odgovori treca zena. “Zivot na zemlji je suvise dobar, preudati cu se nakon tvoje smrti.” Trgovcevo se srce smrzlo od hladnoce odgovora.
Tada upita DRUGU ZENU, “Uvijek sam isao tebi kad sam trebao pomoc. Evo trazim jos jednom tvoju pomoc. Sada kada umirem hoces li poci sa mnom i ciniti mi drustvo?” “Zao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoci!” odgovori DRUGA zena. “Najvise sto mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.
Tada se zacu glas : “Ja idem s tobom, kamo god ti posao.” Trgovac se okrenu i vidje svoju PRVU ZENU. Bila je tako mrsava i ispacena kao da je izgladnjela. Zahvalno i zalosno rece trgovac: “Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam jos mogao !”
U stvari svi mi imamo CETIRI zene u svom zivotu…
CETVRTA ZENA JE NASE TIJELO…Bez obzira koliko ga njegovali i posvecivali mu paznje, napusta nas kad umiremo.
TRECA ZENA JE NASA POZUDA, STATUS I BOGATSTVO…Kada umremo, sve ide drugima.
DRUGA ZENA JE OBITELJ I NASI PRIJATELJI …Bez obzira koliko nam bili blizu za zivota, ne mogu poci s nama u grob.
PRVA ZENA JE NESTO STO NE MOZES VIDJETI, A TO JE TVOJA DUSA………
Cesto je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva, koje nas okruzuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Mozda ne bi bilo lose da se njome pozabavimo sada umjesto da placemo na smrtnoj postelji
Pismo muza, cija zena je u bolnici
Sve je uredu, draga Mirelice!
Puno hvala na tvom lijepom pismu. Ne treba da se brines za mene.
Sve je u redu.
Kuham sam, i svaki dan se sve vise cudim kako to dobro funkcionse!
U meduvremenu mogu to i da pojedem, bez da idem u bolnicu na ispiranje zeluca.Posto sam cesto u zurbi, juce sam peko krompir.
Mora li krompir da se ljustri?!
Dok se to peklo, otisao sam da kupim somun.
Kad sam se vratio, emajl u tiganju se skroz istopio.
Nisam mogao da vjerujem da tako malo moze da izdrzi.
Dim u kuhinji se razisao u medjuvremenu, ali macka je crna ko davo i kaslje.
Od tada panicno bjezi cim ukljucim sporet ili pocnem da lupam serpama.
Posto, kao sto znas, moram najmanje jednom dnevno pojesti nesto toplo,
macka se vise i ne pojavljuje.Reci mi, koliko se dugo kuhaju jaja?
Kuhao sam ih dva sata ali nikako da postanu mekana.
Ajde napisi mi molim te, da li se zagorjelo mlijeko moze
jos za nesto iskoristiti. Da li da ga stavim sa strane dok se ti ne vratis?Imao sam mali problem sa gulasom kad sam htio da podgrijem konzervu.
Nazalost expodirala je u mikrotalasnoj.
Vratanca od mikrotalasne su izletjela kroz prozor i unistila nas lijepi staklenik .
i prozor isto.
A’l, posto je prozor bio zatvoren (moram da ga zatvaram kad kuham jer inace uvek dodu vatrogasci),
izletio je zajedno sa nadprozornikom.
Udarni talas je bio strasan.Konzerva je nasuprot vratancima izletela kao raketa prema gore,
probila plafon i pogodila 15-godisnju cerku gospodina Ljutog koji zivi iznad nas, tačno izmedu nogu. Ona je upravo svirala klavir, i njoj se nije nista desilo ali ucitelj klavira je ostao bez tri prsta.Da li ti se vec dogadalo da ti se prljavi sudovi ubudaju?!
Kako li je to samo moguce za tako kratko vrijeme?Ti nisi ni pune 4 nedelje odsutna.
Iza sudopere sto-sta zivi, mogao bi covijek UNIVERZUM da snimi.
Odakle li samo nabasaju svi ti gmizavci?
Uglavnom, napokon sam se sabrao i oprao sudove.
Draga, nemoj se molim te ljutiti i vikati, ali onaj skupoceni porculan od tvoje drage nane je polomljen.
Izgledao je tako cvrst da mi nije bilo ni na kraj pameti da nece izdrzati.
Mozda su 1000 obrtaja masine za ves ipak malo previse. Usput receno i ona je pokvarena.
Prilikom centrifugiranja, veliki noz za meso malo je ostetio bubanj i sada se nalazi u zidu .. noz ne bubanj.
Bubanj je probio zid. I sada lezi bez veze, negde napolju.Dok sam jeo, zaprljao sam tepih u dnevnoj sobi i to sokom od paradajza.
Ti si mi uvijek govorila da je sok od paradajza nemoguce ocistiti.
Tu se varas draga moja, fleka je odlicno uklonjena, dlake od tepiha, nazalost, isto tako.
Mozda ipak nije trebalo koristiti nitro-razredivac.Morao sam da otopim frizider.
Ti si uvek tako nespretna, led se odlicno skida i zidarskim cekicem.
A’l,cudno, sad vise ne hladi, nego grije.
U svakom slucaju meso je dobro peceno, a jogurt,sampanjac i mineralna voda su eksplodirali.Draga moja, u cetvrtak sam zaboravio da zakljucam stan.
Mora da je neko bio ovde jer nedostaju neke vrijedne stvari,
ali, novac sam po sebi ne cini covjeka srecnim, kako ti to uvijek kazes.
Ormar je prazan, mada sigurno nije bilo puno u njemu
jer ti uvek govoris da nemas sta da obuces.Kada sam sinoc posao da nahranim zeca, prevrnula mi se svijeca. Zec je sad bez dlake.
Izgleda prilicno smijesno.Ovim bih da zavrsim za danas. Sutra malo vise. Nadam se da uzivas u miru u bolnici i da se dobro odmaras.
Puno toplih pozdrava od Tvog Hama!!!
P. S.
Kada je tvoja mama saznala za nesrecu, dobila je mozdani udar. Dzenaza je bila juce, nistam ti mogao reci odma a sta da ti pricam da se ne uzbudujes bez razloga.
Ipak si ti u bolnici i treba da se odmaras.SNAHA I SVEKRVA
Jednom davno, devojka zvana Li-Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke. Za veoma kratko vreme Li-Li je shvatila da nikako nece uspeti da se slozi sa svojom svekrvom…Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sta je svekrva pak odgovarala kritikom. Prolazili su dani, prolazile su nedelje..
Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadzaju. Uostalom, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohteve, dodatno je otezavala situaciju. Zbog svih tih svadza i nesreca u kuci, muz je jako patio.
Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da stoprije nesto preduzme.
Otisla je kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve. Ispricala mu je o cjeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rjesiti problem. Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: « Li-Li , pomoci cu ti da rjesis tvoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao. » Li-Li rece : « Da, gospodine Huang, ucinicu sta god mi kazete”.
Gospodin Huang ode u straznju sobicu i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.
Rekao je: « Mozes koristiti otrov koji brzo deluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medzutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadzati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica¨.
Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zavjerom ubistva svekrve. Prolazile su nedelje, prolazili su mjeseci… Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.
Nakon sest meseci cjela kucna atmosfera je bila izmjenjena.
Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro, da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest meseci. Svekrva je delovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primecivalo. Njeno ponasanje prema Li-Li se promenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodzenu cerku.
Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i cerka.
Muz joj je bio jako sretan videvsi sta se dogadza u poslednje vreme.
Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : ¨Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprjecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!¨
Gospodin Huang se nasmesi i zavrte glavom “Li-Li , nemoj nista brinuti. Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmenila.”
U Kini kazu: Osoba koja voli druge, je osoba koju drugi vole.
Jedno dijete koje se kritizira,
uci se osudjivati.
Dijete koje bude tuceno,
nauci se tuci.
Dijete koje bude izlozeno preziru,
bude nesigurno i bojazljivo.
Dijete koje se izlozi ironiji,
dobije losu savjest,
ali dijete koje dobije podrsku
nauci se povjerenju.
Dijete koje se srece sa tolerancijom
uci se odvaznosti.
Dijete koje dobija savjete
nauci se da cijeni ljude oko sebe.
Dijete koje dozivi cistu igru
nauci se pravdi.
Dijete koje dozivi prijateljstvo
nauci se vjerovati u drugarstvo.
Dijete koje osjeti paznju i njeznost
nauci se sta je LJUBAV
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.