-
Vojska ušla u Benghazi
Pobunjenici oborili Gaddfijev vojni avion
Gaddafijevi tenkovi ušli su u najjače pobunjeničko uporište, grad Benghazi, tvrdi reporter BBC-a, iako je vlada objavila da je prekinula vatru.
Pobunjenici su tokom napada Gaddafijevih snaga uspjeli oboriti vojni avion, koji je eksplodirao na tlu.Nadlijetanje aviona iznad Benghazija dokaz je da Gaddafi ne poštuje ni rezoluciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija o zabrani letova iznad zemlje zahvaćene žestokim ratnim sukobima.
Lider Velike Britanije, SAD-a, Francuske i arapskih zemalja danas će u Parizu zasjedati o mogućoj vojnon akciji. Prema predviđanjima stranih stručnjaka, vojni udari mogli bi početi odmah po okončanju pariškog sastanka.
[b]Očekuje se zračni napad
Francuski lovci nadlijeću iznad Libije[/b]
Francuski lovci ušli su danas u vazdušni prostor Libije, javio je arapski televizijski kanal “Al Arabia”, pozivajaći na na francuske vojne izvore.
“Nekoliko francuskih izviđačkih aviona je sada iznad Libije”, navode izvori.Pozivajući se takođe na vojne izvore, agencija France press javila je da je nekoliko lovaca “Rafale” preletilo libijsku teritoriju u izviđačkoj misiji.
Isti izvori navode da su avioni poletjeli danas iz baze Saint-Dizier u istočnoj Francuskoj.
Izviđačke misije biće okončane večeras, a avioni tokom nekoliko sati leta iznad Libije nisu imali problema.U međuvremenu, ni druge zemlje ne zaostaju u pripremama za vojnu intervenciju pa je premijer Jens Stoltenberg najavio da će Norveška učestvovati sa šest borbenih aviona F-16 u međunarodnoj vojnoj operaciji protiv Libije.
“Norveška je spremna da pošalje šest aviona F-16 u vojnu akciju u Libiju. Avioni mogu biti spremni u narednih nekoliko dana”, rekao je Stoltenberg novinarima u Parizu, gdje učestvuje na samitu o Libiji, kome je domaćin francuski predsjednik Nicolas Sarkozy.
On je dodao da će Norveška preuzeti svoju odgovornost. “Želimo da doprinesemo sprovođenju rezolucije”, rekao je on, a prenosi novinska agencija NTB.
Kasno u petak, parlament susjedne Danske jednoglasno je podržao prijedlog vlade o slanju vojnih aviona u Libiju.
Dansko Ministarstvo odbrane saopštilo je da će ova zemlja učestvovati sa četiri aviona F-16 zajedno sa dva lovca i jednim transportnim avionom.
Portparol Ministarstva odbrane rekao je Frans presu da su borbeni avioni napustili Dansku rano jutros i da se nalaze u bazi na Siciliji.
I Kanada je podržala ideju brze vojne akcije protiv Libije, ali će joj trebati dva dana da pripremi avione za operaciju, rekao je portparol vlade tokom međunarodnih razgovora u Parizu.
“Kanada podržava brzu akciju i njeni avioni su već u regionu, ali trebaće im dva dana da se pripreme”, rekao je portparol kanadskog premijera Stivena Harpera.
[b]kantni snimci iz Afganistana
Američki vojnici ubijali civile i nasmijani pozirali pored tijela[/b]
Šokantne fotografije američkih vojnika koji s osmijehom na licu poziraju pored tijela ubijenih afganistanskih civila objavio je u ponedjeljak ugledni njemački sedmični list Spiegel. Zvaničnici američke vojske su odmah nakon objave fotografija izdali saopćenje i izvinili se, no NATO je naveo da postoji veliki strah od reakcija Afganistanaca.
(Foto: Spiegel)Stravična ubistva Afganistanaca počinili su članovi takozvanog “tima ubica”. Kako navodi Spiegel, oni su civile ubijali bez ikakvog razloga, a zatim se snimali pored njihovih mrtvih tijela pokušavajući to predstaviti kao čin samoodbrane.
Za gnusne zločine optuženo je 12 Amerikanaca i njima bi uskoro trebalo početi suđenje. Jedan od njih, 22-godišnji kaplar Jeremy Morlock priznao je ubistva trojice Afganistanaca prije tri mjeseca i optužen je za ubistvo s predumišljajem.
Spiegel navodi da su odlučili objaviti samo nekoliko fotografija, ali posjeduju nekoliko hiljada snimaka i fotografija koji potkrepljuju njihove navode da je “tim ubica” nemilosrdno ubijao afganistanske civile.
Na nekoliko objavljenih fotografija vidi se kako američki vojnici uživaju dok poziraju pored tijela mrtvog Afghanistanca, a uz to još drže njegovu glavu poput nekog trofeja.
Spiegel navodi da su vojnici išli dotle da su sami detonirali ručnu granatu kako bi na fotografijama i snimcima izgledalo da su Afganistanci njih napali.
(Foto: Spiegel)Jedan od vojnika koji je učestvovao u zločinačkoj “zabavi” je i 21-godišnji vojnik Adam Winfield koji je svom ocu, putem Facebooka, opisao šta su radili.
“Napravili su da izgleda kao da je taj čovjek bacio ručnu granatu na njih”, napisao je Winfield ocu, prenosi Spiegel.
Nakon objavljivanja šokantnih fotografija američka državna sekretarka Hillary Clinton odmah je razgovarala sa svojim kolegama u Afganistanu. Također, savjetnik za nacionalnu sigurnost Tom Donilon je razgovarao s dužnosnicima u Kabulu, zbog straha da bi moglo doći do još većeg pritiska na ionako krhke odnose između Afganistanaca i Amerikanaca.
U saopćenju pukovnika američke vojske Thomasa Collinsa navodi se da pripremaju dokumentaciju protiv 12 vojnika, kojima bi uskoro trebalo početi suđenje. On je naveo da su prizori s fotgrafija u potpunoj suporotnostu od standarda i vrijednosti koje zagovaraju Sjedinjene Američke Države.
“Te fotografije su u potpunoj suprotnosti od discipline, profesionalizma i poštovanja, osobina koje karakterizuju naše vojnike”, navodi se u saopćenju.
Čelni ljudi NATO-a, pak, istakli su da postoji bojazan od protesta u Afganistanu, pa čak i od potencijalnih napada na jedinice NATO-a u toj zemlji.
(Foto: Spiegel)Zvaničnici američke vojske i diplomate uputili su izvinjenje i obećali da će svi odgovorni biti procesuirani, te istakli da se nadaju da afganistanski predsjednik Hamid Karzai neće u javnosti iznositi nikakve oštre izjave o ovom slučaju.
sarajevo x
Izuzetno kvalitetan clanak u danasnjem Avazu:
[b]
Dobitnik Pulitzera Ron Suskind objavio knjigu o Obaminoj vladavini: “Slabić” na vrhu svijetaObamu prikazuje kao potpunog “nesposobnjakovića” koji nije u stanju donijeti ni običnu odluku[/b]
Autor Redakcija | Objavljeno 17.10.2011. u 01:30
Dobitnik Pulitzerove nagrade Ron Suskind upravo je objavio šokantnu knjigu o Obaminoj vladavini Amerikom, prikazavši ga kao nesposobnog lidera koji nije u stanju donijeti nijednu ključnu odluku dok najmoćnijom državom svijeta upravljaju ljudi kojima na umu nije interes javnosti, nego onaj krvožednih banaka koje su i izazvale svjetsku ekonomsku krizu, piše hrvatski sedmičnik “Globus”.
Sami smo kod kuće. Nema nikoga od odraslih. Nikoga tko bi upravljao, donosio odluke. Clinton ne bi napravio takve pogreške. Ovim je riječima Larry Summers objasnio Peteru Orszagu u kakvim se točno, pa sranjima, Amerika našla.
Larry Summers bio je glavni ekonomski savjetnik Baracka Obame i ministar financija u vrijeme Clintonove vladavine. Orszag je bio Obamin proračunski direktor. Razgovor se odvijao na večeri u washingtonskom Bombay Clubu. Citiran je u eksplozivnoj, upravo objavljenoj knjizi koju je napisao dobitnik Pulitzerove nagrade i bivši novinar Wall Street Journala Ron Suskind.
Nesposobni predsjednik
Knjiga se zove “Confidence Men: Wall Street, Washington, and the Education of a President”, a razotkriva Obamine “ljude od povjerenja” (naslov je i igra riječi jer aludira na pojam “con men”, odnosno prevarante), koji uglavnom žive i spavaju za Wall Street, te Obamu prikazuje kao potpuno nesposobnog predsjednika koji nije u stanju donijeti niti najobičniju odluku. Knjiga nije mogla doći u gore vrijeme: američkom predsjedniku koji se proslavio rečenicom “Da, mi to možemo”, popularnost u javnosti i dalje pada, ne nailazi na podršku za svoj novi ekonomski plan, a kako stvari stoje, vjerojatno neće iduće godine biti ponovno izabran za predsjednika bivše najmoćnije države na svijetu (jer svima je jasno da je primat preuzela Kina).
Problema s Obaminim ljudima od povjerenja imala je, otkriva Suskind, i Anita Dunn, bivša predsjednikova direktorica za komunikacije. Izjavila je autoru knjige kako danas, “gledajući unazad, shvaća kako je njezino bivše radno mjesto dušu dalo da se nađe na sudu zbog neprijateljske radne atmosfere… Zapravo, to je školski primjer radnog okruženja u koje žene nisu dobrodošle”.
Nezadovoljna je bila i Christine Romer, još jedna bivša ekonomska savjetnica, koja se, nakon što ju je Summers “zaboravio” pozvati na jedan od sastanaka, osjećala kao “komad mesa”. Suskind citira u knjizi kako je Romer pitala Elizabeth Warren, profesoricu na Harvardu i Obaminu suradnicu: “Zašto je uvijek sve na ženama? Zašto smo mi jedine ovdje koje imaju muda?”
Suskind piše kako je posebno teško vrijeme za žene u Bijeloj kući bilo 2009. i 2010. godine. “Uspješne žene u toj zgradi bile su u to vrijeme praktički pokošene… i često su se osjećale kao fikusi na sastancima s dečkima. S vremenom je njihovo nezadovoljstvo toliko naraslo da je postalo opipljivo, a kulminiralo je na sastanku s predsjednikom u jesen 2009. godine kad su ga posjele i rekle mu da je to problem oko kojeg mora nešto učiniti.”
Na njihovu žalost, Obama nije bog zna što učinio. Saslušao ih je, izrazio žaljenje, no na kraju sastanka im je rekao otprilike da su “Rahm Emanuel i Larry Summers – na koje su mnogo žene upućivale kao na izvor problema – njemu važni ljudi i da su mu potrebni”. Bio je to tužan trenutak, piše Suskind, jer je svaka od tih žena na sastanku bila spremna za Obamu hodati bosa po žeravici.
Obama učestvovao u pisanju knjige
Vjerojatno je najveća ironija knjige što je u njezinom pisanju indirektno sudjelovao i sam Obama koji je Suskindu, autoru tri bestselera o tome kako je Busheva administracija ozbiljno naškodila kredibilitetu čovjeka za kojeg je radila, dao intervju. Razgovarali su 50 minuta.
“Područje moje uprave u kojem je, vjerujem, moje upravljanje i razumijevanje ovoga posla najviše napredovalo, ali i u kojem smo napravili najviše pogrešaka, nije bilo toliko u politici, koliko u komunikaciji”, izjavio je Obama autoru. “Vjerujem da su, kad su u pitanju prve dvije godine moje vladavine, bile najopravdanije one kritike koje su se odnosile na moj preopušteni odnos prema tehnokratskom načinu upravljanja… iz toga je proizišao niz problema koje treba riješiti.” Dodao je i kako su “i Carter, i Clinton i on bolovali od bolesti koja bi se mogla nazvati politička neodlučnost”.
Zanimljiva usporedba, jer je Jimmy Carter, koji nije uspio ponovno osvojiti izbore 1980. godine, godinama bio simbol za predsjednika za jedan mandat, koji nije imao dodira sa stvarnošću. Administracija u Bijeloj kući debelo se namučila da se izbjegne svaka javna usporedba Cartera i Obame. No… predsjednik im očito pomaže.
Iako je Suskindova knjiga objavljena tek prije sedam dana, o njoj se naveliko piše. Bijela kuća je u panici i pokušava smanjiti štetu, pa je lansirana opsežna operacija kojoj je cilj diskreditirati autora, a administracija se ne ustručava niti zvati novinare koji pišu osvrte o njoj – zovu ih da ih upozore čak i na najmanje pogreške koje su otkrili u Suskindovoj knjizi. Obamini bivši suradnici koji su citirani u knjizi, sad se povlače ili tvrde da nisu baš tako rekli to što su rekli, iako Suskind tvrdi da je razgovarao s više od 200 bivših i sadašnjih pripadnika predsjednikove administracije i u tim razgovorima proveo 746 sati.
Direktor Bijele kuće za odnose s javnošću, Dan Pfeiffer, u izjavi za javnost tvrdnje iz knjige komentirao je ovako: “Istina je jednostavna i dobro poznata: predsjednik Obama i njegov ekonomski tim ušli su u ured u vrijeme najveće financijske krize od Velike depresije i krenuli s odvažnim, odlučnim akcijama koje su spriječile urušavanje financijskog sustava, spasile milijune radnih mjesta i vratili ekonomiju natrag na noge, što je omogućilo rast i otvaranje novih radnih mjesta”.
Odjek u američkoj javnosti
Najveće rasprave u javnosti, potpuno neočekivano, izazvala je seksistička epizoda iz knjige, ona o Aniti Dunn. “Nisam to rekla autoru. Ne vjerujem u to i svi koji poznaju mene i povijest moje potpore predsjedniku kao kandidatu znaju da to nije istina”. Suskind i dalje ostaje pri tome da je točno prenio njezine riječi u svojoj knjizi, a u nedavnom je intervjuu rekao kako vjeruje da je Anita Dunn trenutno pod velikim političkim pritiskom, jer o tome kako se osjećala u Bijeloj kući sa Suskindom nije razgovarala samo jednom, nego nekoliko puta, i svaki je put ponavljala isto.
Oni pribraniji u Americi tome se beskrajno čude jer ističu da je knjiga ukazala na sasvim druge, mnogo ozbiljnije probleme od toga da li Obamini dečki poštuju ili ne poštuju žene s kojima rade. Primjerice, problem odabira ljudi na ključna mjesta nove administracije. I sam autor to ističe kao najveću slabost Obamine uprave. U knjizi se vraća u prosinac 2008. godine, kada Obama u praktičnom smislu još nije preuzeo vlast, ali je već Timothyja Geithnera izabrao za ministra financija, a Lawrencea Summersa postavio na čelo Nacionalnog ekonomskog vijeća, dva najvažnija ekonomska mjesta u svojoj vladi.
“Ne razumijem kako si to mogao učiniti”, navodno je Obami rekao demokrat iz Sjeverne Dakote, senator Byron Dorgan. “Odabrao si krive ljude!”
Obama je ignorirao njegovo upozorenje u vezi s Geithnerom i Summersom, iako su u pitanju dvojica ljudi “čija su djela pridonijela istoj onoj financijskoj katastrofi koju bi sada trebali riješiti”, piše u knjizi Suskind. Nije li, naime, Geithner bio predsjednik njujorških Federalnih rezervi, isti onaj koji je pomogao Wall Streetu da se jeftino izvuče? Nije li Summers bio borbeni pametnjaković s Harvarda koji je, tijekom svojeg boravka u Ministarstvu financija, smislio briljantnu ideju o regulaciji derivata? Pored toga, Geithner je bio Summersov zaposlenik u administraciji Billa Clintona, a obojica su bili povezani s Robertom Rubinom, bivšim izvršnim direktorom Goldman Sachsa, koji je pak postao predsjednik Citigroupa u trenutku kad je ta banka počela tonuti u ponor. Mnogi Rubinovi članovi B-tima, kako ih Suskind naziva, prometnuli su se iz ljudi na visokim pozicijama u Clintonovoj administraciji u bogataše s Wall Streeta.
Zašto je Obama odabrao Geithnera i Summersa kad je mogao stvoriti vlastiti prvoligaški tim na čelu s Paulom Volckerom, bivšim predsjednikom Federalnih rezervi, jedno je od najčešće postavljanih pitanja u turbulentne prve dvije godine njegove vladavine.
Iako se Suskind u knjizi dominantno bavi “vražjim paktom” koji su sklopili Bijela kuća i Wall Street otkako je Obama došao na vlast, samog predsjednika ipak prikazuje sa simpatijama. Obama je, prema Suskindu, briljantan amater, iskren čovjek koji nije bio pripremljen za toliku moć.“Tijekom mnogih dana krize u njegove prve dvije godine, Obama je često osjećao pritisak – morao je igrati ulogu predsjednika, biti samopouzdan i imati kontrolu, svaki dan, i to pred svojim ponosnim, natjecateljskim timom, čiji su mnogi članovi do jučer služili prethodnome predsjedniku”, piše Suskind. U knjizi tvrdi da se Obama, nakon jednog privatnog “izljeva” slabosti, povjerio jednom od svojih najbližih suradnika: “Ne mogu dopustiti da me ljudi vide ovakvog, ne želim da me tim vidi ovakvog. No ustajem svakoga dana. Težak je to teret.”
Predsjednik “talac” svojih ljudi
Izoliran unutar ružičastog oblačića Bijele kuće, Obama je, na naki način, postao talac ljudi koje je odabrao za najbliže suradnike, a onda preuzeo i pasivnu ulogu, dok su njegovi suradnici vodili glavnu riječ. Glavni majstor debate bio je, naravno, Summers, a prilikom jedne, osobito žestoke rasprave u ožujku 2009. godine, iscrpljeni i pokoreni Obama napustio je sastanak kako bi otišao na šišanje i večeru s obitelji. “Kad se vratim, želim da ovo bude riješeno”, navodno je rekao.
Summers i Geithner, piše Suskind, dugo su tvrdili da ekonomija, kao i bolestan pacijent, treba liječnika koji će slijediti Hipokratovu zakletvu – “prvo, ne čini nikakve štete”. Slijedom toga su obojica savjetovali Obamu da ne poduzima korake koji bi mogli imati nepredvidljive posljedice, no zaštita od nepredvidljivih posljedica uglavnom se odnosila na banke, a ne na milijune koji su zbog njihova profita ostali bez posla, zdravstvenog osiguranja i krova nad glavom, pa su se tako, primjerice, Summers i Geithner protivili mjeri za koju se zalagao Volcker, da se bankama zabrani trgovanje za vlastiti račun (proprietary trgovanje).
Zapravo, optužuje Suskind, Obamin tim je direktno ignorirao ili barem usporavao njegove direktive o restrukturiranju banaka koje su izazvale financijsku krizu. Obama je, navodno, još početkom 2009. godine naložio da se složi plan koji je trebao dovesti u red “brojne velike, problematične banke, počevši sa Citigroupom”, no mjesec dana kasnije je otkrio da je Ministarstvo financija potpuno ignoriralo njegov nalog.
Geithner, kojeg je jedan od bankara nazvao “našim čovjekom u Washingtonu”, jer je pomagao da se izbjegnu sistemske promjene koje bi mogle utjecati na Wall Strett, odbacio je Suskindove tvrdnje, rekavši kako su u pitanju izmišljotine. Larry Summers, čiji je citat “Sami smo kod kuće, nema nikoga od odraslih” zapravo središnji dio knjige koja portretira Obamu, također danas tvrdi da tako nešto nikada nije rekao i da je ta “glasina”, koja mu je pripisana, “kombinacija fikcije, iskrivljavanja i riječi izvađenih iz konteksta”.
Suskind ostaje i pri tom citatu. Tvrdi da ga je čuo od izvora iz Bijele kuće koji je pouzdan i da je ta Summersova rečenica nekoliko puta ponovljena. Suskind je pri kraju pisanja knjige razgovarao i sa samim Summersom, i obavijestio ga da će iskoristiti taj citat u knjizi. “Nikada to nisam rekao”, povikao je najprije Summers, ali onda i odgovorio na drugo Suskindovo pitanje: “Što ste mislili pod time kad se to izjavili?” Odgovor se, kaže autor, nalazi u knjizi, piše “Globus”.
Izuzetno kvalitetan clanak u danasnjem Avazu:
[b]
Dobitnik Pulitzera Ron Suskind objavio knjigu o Obaminoj vladavini: “Slabić” na vrhu svijetaObamu prikazuje kao potpunog “nesposobnjakovića” koji nije u stanju donijeti ni običnu odluku[/b]
Autor Redakcija | Objavljeno 17.10.2011. u 01:30
Dobitnik Pulitzerove nagrade Ron Suskind upravo je objavio šokantnu knjigu o Obaminoj vladavini Amerikom, prikazavši ga kao nesposobnog lidera koji nije u stanju donijeti nijednu ključnu odluku dok najmoćnijom državom svijeta upravljaju ljudi kojima na umu nije interes javnosti, nego onaj krvožednih banaka koje su i izazvale svjetsku ekonomsku krizu, piše hrvatski sedmičnik “Globus”.
Sami smo kod kuće. Nema nikoga od odraslih. Nikoga tko bi upravljao, donosio odluke. Clinton ne bi napravio takve pogreške. Ovim je riječima Larry Summers objasnio Peteru Orszagu u kakvim se točno, pa sranjima, Amerika našla.
Larry Summers bio je glavni ekonomski savjetnik Baracka Obame i ministar financija u vrijeme Clintonove vladavine. Orszag je bio Obamin proračunski direktor. Razgovor se odvijao na večeri u washingtonskom Bombay Clubu. Citiran je u eksplozivnoj, upravo objavljenoj knjizi koju je napisao dobitnik Pulitzerove nagrade i bivši novinar Wall Street Journala Ron Suskind.
Nesposobni predsjednik
Knjiga se zove “Confidence Men: Wall Street, Washington, and the Education of a President”, a razotkriva Obamine “ljude od povjerenja” (naslov je i igra riječi jer aludira na pojam “con men”, odnosno prevarante), koji uglavnom žive i spavaju za Wall Street, te Obamu prikazuje kao potpuno nesposobnog predsjednika koji nije u stanju donijeti niti najobičniju odluku. Knjiga nije mogla doći u gore vrijeme: američkom predsjedniku koji se proslavio rečenicom “Da, mi to možemo”, popularnost u javnosti i dalje pada, ne nailazi na podršku za svoj novi ekonomski plan, a kako stvari stoje, vjerojatno neće iduće godine biti ponovno izabran za predsjednika bivše najmoćnije države na svijetu (jer svima je jasno da je primat preuzela Kina).
Problema s Obaminim ljudima od povjerenja imala je, otkriva Suskind, i Anita Dunn, bivša predsjednikova direktorica za komunikacije. Izjavila je autoru knjige kako danas, “gledajući unazad, shvaća kako je njezino bivše radno mjesto dušu dalo da se nađe na sudu zbog neprijateljske radne atmosfere… Zapravo, to je školski primjer radnog okruženja u koje žene nisu dobrodošle”.
Nezadovoljna je bila i Christine Romer, još jedna bivša ekonomska savjetnica, koja se, nakon što ju je Summers “zaboravio” pozvati na jedan od sastanaka, osjećala kao “komad mesa”. Suskind citira u knjizi kako je Romer pitala Elizabeth Warren, profesoricu na Harvardu i Obaminu suradnicu: “Zašto je uvijek sve na ženama? Zašto smo mi jedine ovdje koje imaju muda?”
Suskind piše kako je posebno teško vrijeme za žene u Bijeloj kući bilo 2009. i 2010. godine. “Uspješne žene u toj zgradi bile su u to vrijeme praktički pokošene… i često su se osjećale kao fikusi na sastancima s dečkima. S vremenom je njihovo nezadovoljstvo toliko naraslo da je postalo opipljivo, a kulminiralo je na sastanku s predsjednikom u jesen 2009. godine kad su ga posjele i rekle mu da je to problem oko kojeg mora nešto učiniti.”
Na njihovu žalost, Obama nije bog zna što učinio. Saslušao ih je, izrazio žaljenje, no na kraju sastanka im je rekao otprilike da su “Rahm Emanuel i Larry Summers – na koje su mnogo žene upućivale kao na izvor problema – njemu važni ljudi i da su mu potrebni”. Bio je to tužan trenutak, piše Suskind, jer je svaka od tih žena na sastanku bila spremna za Obamu hodati bosa po žeravici.
Obama učestvovao u pisanju knjige
Vjerojatno je najveća ironija knjige što je u njezinom pisanju indirektno sudjelovao i sam Obama koji je Suskindu, autoru tri bestselera o tome kako je Busheva administracija ozbiljno naškodila kredibilitetu čovjeka za kojeg je radila, dao intervju. Razgovarali su 50 minuta.
“Područje moje uprave u kojem je, vjerujem, moje upravljanje i razumijevanje ovoga posla najviše napredovalo, ali i u kojem smo napravili najviše pogrešaka, nije bilo toliko u politici, koliko u komunikaciji”, izjavio je Obama autoru. “Vjerujem da su, kad su u pitanju prve dvije godine moje vladavine, bile najopravdanije one kritike koje su se odnosile na moj preopušteni odnos prema tehnokratskom načinu upravljanja… iz toga je proizišao niz problema koje treba riješiti.” Dodao je i kako su “i Carter, i Clinton i on bolovali od bolesti koja bi se mogla nazvati politička neodlučnost”.
Zanimljiva usporedba, jer je Jimmy Carter, koji nije uspio ponovno osvojiti izbore 1980. godine, godinama bio simbol za predsjednika za jedan mandat, koji nije imao dodira sa stvarnošću. Administracija u Bijeloj kući debelo se namučila da se izbjegne svaka javna usporedba Cartera i Obame. No… predsjednik im očito pomaže.
Iako je Suskindova knjiga objavljena tek prije sedam dana, o njoj se naveliko piše. Bijela kuća je u panici i pokušava smanjiti štetu, pa je lansirana opsežna operacija kojoj je cilj diskreditirati autora, a administracija se ne ustručava niti zvati novinare koji pišu osvrte o njoj – zovu ih da ih upozore čak i na najmanje pogreške koje su otkrili u Suskindovoj knjizi. Obamini bivši suradnici koji su citirani u knjizi, sad se povlače ili tvrde da nisu baš tako rekli to što su rekli, iako Suskind tvrdi da je razgovarao s više od 200 bivših i sadašnjih pripadnika predsjednikove administracije i u tim razgovorima proveo 746 sati.
Direktor Bijele kuće za odnose s javnošću, Dan Pfeiffer, u izjavi za javnost tvrdnje iz knjige komentirao je ovako: “Istina je jednostavna i dobro poznata: predsjednik Obama i njegov ekonomski tim ušli su u ured u vrijeme najveće financijske krize od Velike depresije i krenuli s odvažnim, odlučnim akcijama koje su spriječile urušavanje financijskog sustava, spasile milijune radnih mjesta i vratili ekonomiju natrag na noge, što je omogućilo rast i otvaranje novih radnih mjesta”.
Odjek u američkoj javnosti
Najveće rasprave u javnosti, potpuno neočekivano, izazvala je seksistička epizoda iz knjige, ona o Aniti Dunn. “Nisam to rekla autoru. Ne vjerujem u to i svi koji poznaju mene i povijest moje potpore predsjedniku kao kandidatu znaju da to nije istina”. Suskind i dalje ostaje pri tome da je točno prenio njezine riječi u svojoj knjizi, a u nedavnom je intervjuu rekao kako vjeruje da je Anita Dunn trenutno pod velikim političkim pritiskom, jer o tome kako se osjećala u Bijeloj kući sa Suskindom nije razgovarala samo jednom, nego nekoliko puta, i svaki je put ponavljala isto.
Oni pribraniji u Americi tome se beskrajno čude jer ističu da je knjiga ukazala na sasvim druge, mnogo ozbiljnije probleme od toga da li Obamini dečki poštuju ili ne poštuju žene s kojima rade. Primjerice, problem odabira ljudi na ključna mjesta nove administracije. I sam autor to ističe kao najveću slabost Obamine uprave. U knjizi se vraća u prosinac 2008. godine, kada Obama u praktičnom smislu još nije preuzeo vlast, ali je već Timothyja Geithnera izabrao za ministra financija, a Lawrencea Summersa postavio na čelo Nacionalnog ekonomskog vijeća, dva najvažnija ekonomska mjesta u svojoj vladi.
“Ne razumijem kako si to mogao učiniti”, navodno je Obami rekao demokrat iz Sjeverne Dakote, senator Byron Dorgan. “Odabrao si krive ljude!”
Obama je ignorirao njegovo upozorenje u vezi s Geithnerom i Summersom, iako su u pitanju dvojica ljudi “čija su djela pridonijela istoj onoj financijskoj katastrofi koju bi sada trebali riješiti”, piše u knjizi Suskind. Nije li, naime, Geithner bio predsjednik njujorških Federalnih rezervi, isti onaj koji je pomogao Wall Streetu da se jeftino izvuče? Nije li Summers bio borbeni pametnjaković s Harvarda koji je, tijekom svojeg boravka u Ministarstvu financija, smislio briljantnu ideju o regulaciji derivata? Pored toga, Geithner je bio Summersov zaposlenik u administraciji Billa Clintona, a obojica su bili povezani s Robertom Rubinom, bivšim izvršnim direktorom Goldman Sachsa, koji je pak postao predsjednik Citigroupa u trenutku kad je ta banka počela tonuti u ponor. Mnogi Rubinovi članovi B-tima, kako ih Suskind naziva, prometnuli su se iz ljudi na visokim pozicijama u Clintonovoj administraciji u bogataše s Wall Streeta.
Zašto je Obama odabrao Geithnera i Summersa kad je mogao stvoriti vlastiti prvoligaški tim na čelu s Paulom Volckerom, bivšim predsjednikom Federalnih rezervi, jedno je od najčešće postavljanih pitanja u turbulentne prve dvije godine njegove vladavine.
Iako se Suskind u knjizi dominantno bavi “vražjim paktom” koji su sklopili Bijela kuća i Wall Street otkako je Obama došao na vlast, samog predsjednika ipak prikazuje sa simpatijama. Obama je, prema Suskindu, briljantan amater, iskren čovjek koji nije bio pripremljen za toliku moć.“Tijekom mnogih dana krize u njegove prve dvije godine, Obama je često osjećao pritisak – morao je igrati ulogu predsjednika, biti samopouzdan i imati kontrolu, svaki dan, i to pred svojim ponosnim, natjecateljskim timom, čiji su mnogi članovi do jučer služili prethodnome predsjedniku”, piše Suskind. U knjizi tvrdi da se Obama, nakon jednog privatnog “izljeva” slabosti, povjerio jednom od svojih najbližih suradnika: “Ne mogu dopustiti da me ljudi vide ovakvog, ne želim da me tim vidi ovakvog. No ustajem svakoga dana. Težak je to teret.”
Predsjednik “talac” svojih ljudi
Izoliran unutar ružičastog oblačića Bijele kuće, Obama je, na naki način, postao talac ljudi koje je odabrao za najbliže suradnike, a onda preuzeo i pasivnu ulogu, dok su njegovi suradnici vodili glavnu riječ. Glavni majstor debate bio je, naravno, Summers, a prilikom jedne, osobito žestoke rasprave u ožujku 2009. godine, iscrpljeni i pokoreni Obama napustio je sastanak kako bi otišao na šišanje i večeru s obitelji. “Kad se vratim, želim da ovo bude riješeno”, navodno je rekao.
Summers i Geithner, piše Suskind, dugo su tvrdili da ekonomija, kao i bolestan pacijent, treba liječnika koji će slijediti Hipokratovu zakletvu – “prvo, ne čini nikakve štete”. Slijedom toga su obojica savjetovali Obamu da ne poduzima korake koji bi mogli imati nepredvidljive posljedice, no zaštita od nepredvidljivih posljedica uglavnom se odnosila na banke, a ne na milijune koji su zbog njihova profita ostali bez posla, zdravstvenog osiguranja i krova nad glavom, pa su se tako, primjerice, Summers i Geithner protivili mjeri za koju se zalagao Volcker, da se bankama zabrani trgovanje za vlastiti račun (proprietary trgovanje).
Zapravo, optužuje Suskind, Obamin tim je direktno ignorirao ili barem usporavao njegove direktive o restrukturiranju banaka koje su izazvale financijsku krizu. Obama je, navodno, još početkom 2009. godine naložio da se složi plan koji je trebao dovesti u red “brojne velike, problematične banke, počevši sa Citigroupom”, no mjesec dana kasnije je otkrio da je Ministarstvo financija potpuno ignoriralo njegov nalog.
Geithner, kojeg je jedan od bankara nazvao “našim čovjekom u Washingtonu”, jer je pomagao da se izbjegnu sistemske promjene koje bi mogle utjecati na Wall Strett, odbacio je Suskindove tvrdnje, rekavši kako su u pitanju izmišljotine. Larry Summers, čiji je citat “Sami smo kod kuće, nema nikoga od odraslih” zapravo središnji dio knjige koja portretira Obamu, također danas tvrdi da tako nešto nikada nije rekao i da je ta “glasina”, koja mu je pripisana, “kombinacija fikcije, iskrivljavanja i riječi izvađenih iz konteksta”.
Suskind ostaje i pri tom citatu. Tvrdi da ga je čuo od izvora iz Bijele kuće koji je pouzdan i da je ta Summersova rečenica nekoliko puta ponovljena. Suskind je pri kraju pisanja knjige razgovarao i sa samim Summersom, i obavijestio ga da će iskoristiti taj citat u knjizi. “Nikada to nisam rekao”, povikao je najprije Summers, ali onda i odgovorio na drugo Suskindovo pitanje: “Što ste mislili pod time kad se to izjavili?” Odgovor se, kaže autor, nalazi u knjizi, piše “Globus”.
Vedrana Rudan: Kad neko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam!
Zar se svijet više ne dijeli na muslimanske zemlje u kojima žive teroristi i civiliziranu Evropu u kojoj netko poludi jednom u nekoliko godina? Poput onog Norvežanina koji je ukokao, više i nije bitno koliko djece, ali smo doznali ono što smo i znali da ćemo čuti, gospodin je
luđak, ne terorist.Čitam, u Belgiji je panika. Dogodilo se čudo u zemlji dosade i čokolade. Jedan je bolesnik, ne terorist, teroristi su u Afganistanu, Iranu, Iraku, Pakistanu…, odlučio na glavni trg u idiličnom Liegeu baciti nekoliko granata i kalašnjikovim ukokati jadnike koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu.
Da li je moguće da i Liege može biti krivo mjesto? Kamo ide ovaj svijet? Ako čovjek nije siguran u Belgiji gdje je siguran?
Zar se svijet više ne dijeli na muslimanske zemlje u kojima žive samo teroristi i civiliziranu Evropu u kojoj netko poludi jednom u nekoliko godina? Poput onog Norvežanina koji je ukokao, više i nije bitno koliko djece, ali smo doznali ono što smo i znali da ćemo čuti, gospodin je luđak, ne terorist.
Što je zaista terorizam?
Terorizam je kad živiš u zemlji kojom vladaju razbojnici koji ni tebi ni tvojoj djeci ni tvojim unucima, a neće dati ni tvojim praunucima šansu da žive od svoga rada.
Terorizam je kad imaš fakultet, govorim o Hrvatskoj, dvoje djece, radiš petkom i svetkom pa ili ne dobiješ plaću ili dobiješ četiri tisuće kuna jednom u šest mjeseci. Terorizam je, govorim u Hrvatskoj, kad političar tjedan dana prije nego će postati ministar u novoj vladi dobije ogroman kredit za svoju propalu firmu.
Terorizam je kad živiš u zemlji u kojoj nikad nećeš dobiti stalni posao. Terorizam je kad možeš dobiti plaću, čak i dnevnicu, jedino ako u Afganistan odeš ubijati “teroriste”.
Terorizam su bankarski krediti koje dižeš da bi kupio kruh i mlijeko, u najgorem slučaju garsonijeru na trideset godina.
Terorizam je kad si slab i star i bolestan ali ne možeš doći do lijeka. Terorizam je kad odeš u privatnu kliniku, a u svim su ordinacijama kamere koje te snimaju i polugologa i gologa.
Terorizam je kad ti u državnoj bolnici padne strop na bolesnu glavu. Terorizam je kad Ameri, koji nikad nisu bili vizionari ali jesu kreatori, najave da će uskoro u Evropi buknuti rat.
Terorizam je kad ti tvoji političari, mislim na Hrvatsku, opisuju Evropu kao raj u koji ćemo ući, a još nisu raspisali referendum. Terorizam je kad je lopovska Evropa u koju ćemo tek ući već ušla u našu zemlju u obliku banaka, osiguravajućih društava, privatnih poliklinika…
Terorizam je kad ubijaš djecu u Afganistanu, Iraku, Libiji, Pakistanu, Gazi, za koji dan Iranu, pa onda to nazivaš borbom protiv terorizma.
Da, terorizam ima tisuću lica. Kad netko u Evropi uzme kalašnjikov u ruke, pa baci nekoliko granata na bilo koji trg u zemlji u kojoj se trenutno nalazi, to nije terorizam. To je odgovor na terorizam.
(DEPO PORTAL)
http://www.pozivuraj.comPisma iz Guantanama
Londonski The Independent objavio je odlomke iz pisama koje je Šaker Amer, zadnji britanski zatočenik u Guantanamu, pisao svojoj supruzi. Pisma svjedoče o mučenjima koje je pretrpio kao američki ratni zatočenik kojemu se i 10 godina nakon hapšenja u Afganistanu nikada nije sudilo.
13.02.2012 21:37Nakon što je 1996. godine oženio britansku državljanku, Saudijac Šaker Amer dobio je stalnu dozvolu boravka u Velikoj Britaniji. 2001. godine odlazi u Afganistan kao, kako kaže, zaposlenik islamske humanitarne organizacije, a nakon invazije na Afganistan, savezničke snage ga hapse u decembru 2001. godine. Navodno su ga savezničkim snagama za 5.000 dolara prodali stanovnici jednog afganistanskog sela. Dok Amer tvrdi da je bio angažovan na gradnji lokalne škole, savezničke strane tvrde da se s talibanima borio protiv njih. Prvo je zarobljen u Kandaharu i Bagramu, a u februaru 2002. godine prebačen je u Guantanamo. Sve je to vrijeme bio mučen i zlostavljan, nekoliko puta i u prisustvu agenta britanske službe MI6, a danas je jedini britanski stanovnik ili državljanin koji je još zatočen tamo.
“Nećeš vjerovati, ali dok ti pišem, bole me ruka i leđa. Ostario sam. Napunio sam 41 godinu, ali fizički se osjećam kao da imam 50. Muči me artritis, bubrezi. Imam problema sa sluhom i vidom, kosa mi je počela opadati. Osjećam bol i u prsima”, piše Amer svojoj supruzi u pismu od 19. augusta 2002. Za njegovo psihičko i fizičko stanje narušeno zbog dugotrajnih zatočeništava u samici zabrinuti su i njegovi advokati
“Molim vas, mučite me na one stare načine. Ovdje psihički i fizički uništavaju ljude, a da pri tome ne ostavljaju vidljive tragove na njima”, prenosi The Independent apel koji je uputio Amer onima koji su ga zarobili.
Amer ima četvoro djece, a najmlađeg sina još nije vidio, a do sada je izgubio 40 posto svoje tjelesne težine. “Ljubavi, da, izgubio sam puno kilograma, da, imam sve boleštine i ne vidim dobro, da, bole me kosti i posijedio sam, ali… moje srce je još uvijek mlado, a moj um jači nego ikada”, napisao je Amer u pismu 9. augusta 2008.
“Šaker je smršavio na nekih 68 kilograma, na licu mu se može vidjeti sva patnja koju je pretrpio i iako mu je duh još uvijek živ, čini mi se da su vlasti odlučne da ga potpuno slome”, tvrdi advokat. Clive Stafford Smith, drugi branilac, ispričao je kako je Amer čitao knjigu “1984” Georgea Orwella kada ga je posjetio prošle godine.
“Moraš pročitati ovu knjigu kako bi razumio što se događa ovdje u Guantanamu”, rekao je tada Amer advokatu.
“Ti si duša mog života i ono najbolje u mom srcu. Znaš li koliko si važna za mene? Ako se slomiš, i ja ću se slomiti, ako postaneš slaba, i ja ću postati slab. Trebam te jaku”, piše Amer supruzi u pismu od 9. marta 2005.
Šaker Amer kaže da su ga u razdoblju od 2002. do 2005. godine u Guantanamu tri puta ispitivali britanski agenti, što se događalo u vrijeme kada je mučenje bilo uobičajenom metodom ispitivanja osumnjičenika za terorizam. Međutim, vlasti u Londonu negiraju svaku umiješanost u mučenje Amera i ponavljaju kako su više puta protestvovale kod američkih vlasti zbog slučaja svog stanovnika, ali bez uspjeha.
(jutarnji.hr/federalna.ba)
Da Allah Milostivi pomogne tim ljudima u tom nezapamcenom zatvoru . A za ove zulumcare koji drze zatocene ljude godinama bez sudjenja i bez ikakvih dokaza mogu samo najgore da zelim i dovim Allahu. A saznace zulumcari, sigurno ce saznati kakva ih kazna ceka.
- You must be logged in to reply to this topic.