[Dedo]

#38635

Ispovijest Ahmeta Čovića, sina strijeljanog vođe Cazinske bune: Strašna kazna za prognanike
Oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac kažnjeno je 170 porodica sa 1.066 članova

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 27.05.2012. u 06:03

Nakon Cazinske bune 1950. godine 170 porodica sa 1.066 članova, prema istraživanju Ahmeta Čovića, sina vođe Cazinske bune Aleta Čovića, kažnjeno je oduzimanjem imovine i protjerivanjem u Srbac. Strašna i bolna kazna ostavila je fizičke i psihičke tragove do današnjih dana.

Smještani u svinjce
Čović se sjeća dolaska u srbačko selo Martinac. Neke porodice su smještane u svinjce, a gaženje ljudskog dostojanstva bilo je sastavni dio kazne države za “kulačku kontrarevoluciju”.

– Prvu godinu progonstva živjeli smo od prošenja. Majka i nena su povremeno radile kod imućnijih mještana i prehranjivale nas. Sa požnjevenih žitnih polja, krompirišta i s obranih kukuruzišta sakupljali smo preostalo žito. Sakupljali smo plodove u prirodi – sjeća se Ahmet Čović u nastavku svoje ispovijesti za naš list.

Čović: Preživio trogodišnju tešku bijedu i glad

U bijedi srbačkih logora i trogodišnjoj gladi, rijetki osmijeh izmamio bi kukuruz pronađen na stabljici. Ahmet i njegova braća zvali su majku da ga ubere jer su bili mali i nisu ga mogli dohvatiti.

Djeca logoraša, prema riječima Čovića, čuvala su stoku mještanima za goli obrok. U toku druge godine progonstva jedan broj prognanika se zaposlio u poljoprivrednom dobru “Motajica”, među kojima i Ahmetova majka Bejza.

– Radili su od jutra do mraka na veoma teškim poslovima, za minimalnu naknadu. Najstariji brat Ramo sa 11 godina često je mijenjao majku na radu u vrijeme kada ona zbog bolesti nije mogla ići na posao. Dolazila je umorna, prljava i nervozna nakon robovskog nadničenja. Radni staž im nije nikad evidentiran. Teško bolesna bila je hitno upućena na liječenje u Banju Luku, a potom u Zagreb – kazuje Ahmet Čović.

Majka je odbila dugotrajno liječenje i vratila se djeci u srbačku pustolovinu. Bolest ju je pratila do smrti. Čoviću je u posebnom pamćenju ostala posjeta daidže Ferida prognanoj rodbini u Srpcu. Bio je užasnut stanjem u kome ih je našao.

Torba somuna

– Daidža nam je donio punu torbu somuna! Tada smo bili presretni vidjevši kruh. Danas se s jezom sjećam tih trenutaka. Majka i daidža su preplakali cijelu noć – sjeća se Čović.

Povratak na pradjedovsko ognjište nakon tri godine iz srbačkog sužanjstva bio je nova epopeja boli i nesreće. U Srbac su došli bez igdje ičega i u Cazinsku krajinu se vratili u prazne kuće.

– Došli smo gladni, žedni, istrošeni, izgubljeni. Naše majke i nene bile su utučene, potištene, uplašene i psihički slomljene. Među nama je bilo djece koja su prerano osijedila, a traume vučemo, svako na svoj način, do danas – kaže Ahmet Čović.

Za pljačku njihovih imanja pobrinuli su se pojedini odbornici, udbaši i drugi “čuvari” države, ali i pojedine komšije. Od zemljišta, stoke, ratarskog pribora i druge imovine prognanih u Srbac formirana su državna dobra “Rujnica” i “Tržac”.

Tako se porodica Arifa Nadarevića nije mogla vratiti u kuću, jer je u njoj bila smještena uprava državnog dobra “Tržac”, čiji je upravnik bio Sulejman Beganović Lenjin, a druga kuća je bila pretvorena u kuhinju.

– Ova “dobra” nastala su po “ho-ruk sistemu”, bez planskog i stručnog pristupa, od naše muke, krvi, suza, znoja, bez halala, i ubrzo su propala – ističe Ahmet Čović.

“Novi život” počeo je na zapuštenoj i neplodnoj zemlji, u opustošenoj kući, bez stoke, ratarskog i drugog pribora, uz stalni prezir i pritisak vlasti, otpor sredine i druge nedaće.

Bio je to život bez osmijeha i radosti.

Ko su bili progonitelji

– U akciji protjerivanja porodica dominirala su lica srpske nacionalnosti Mićo Carević, Rade Medić, Momir Kapor, Uglješa Danilović, Drago Dodik, Jovica Mudrinić, Gojko Mutić. Od muslimana značajnu ulogu imali su Hakija Pozderac, Hajro Kapetanović i Šukrija Bijedić – navodi Čović.

Od gladi umrlo 14 djece i 13 odraslih

Broj umrlih prognanika u srbačkim logorima nikada se neće tačno saznati. Samo u selu Martinac od gladi je umrlo 27 logoraša i to 14 djece i 13 odraslih.

– Izostankom bilo kakve brige o nama, namjera progonitelja je i bila da prognanici umru od gladi, bolesti ili smrzavanja. Smrzavanje sam doživio i ja. Ovu, u osnovi genocidnu mjeru, provela je legalna i regularna država na odabranoj grupi svog stanovništva, porodicama ustanika – potcrtava Ahmet Čović.

Majka je plakala i govorila: ‘Bože, šta smo to skrivili, dokle ćemo ovako…’

Ahmet Čović zauvijek pamti majčine suze i riječi: “Bože, šta smo skrivili, dokle ćemo ovako…” Nena Bejhana tješila ju je: “Nemoj, snaho, plakati…, nemoj galamiti na djecu…, nemoj proklinjati Alu…, sve je to sudbina i Božija volja, proći će, bit će bolje…, nije muka dovijeka…”

(U sljedećem broju čitajte kako je Ahmetu Čoviću bilo zabranjivano zapošljavanje u rodnoj Krajini, kako je ušao u partiju da smanji pritisak na sebe te kako je cijela njegova životna i poslovna karijera bila pod kontrolom Udbe)

[Dedo]

#38811

Udba me pratila u stopu
Čovića su pratili doušnici Udbe još kao srednjoškolca, a potom i studenta i profesora

Autor M. DEDIĆ | Objavljeno 03.06.2012. u 11:11

Ahmet Čović: Žigosan kao “unutrašnji neprijatelj” koji je zbog očeve “greške” natovario sebi državu na glavu sve do kraja njenog postojanja Ahmet Čović je, kako kazuje, do sedme godine bio “obično” dijete, a onda je postao sin državnog neprijatelja Aleta Čovića. Sa stigmom sina “bandita”, kojeg je država kaznila smrću zbog vođenja Cazinske bune 1950. godine, proživio je cijeli život. Iako se učlanio u Partiju, kako bi smanjio pritisak na sebe i porodicu, partijski dosje sina buntovnika Aleta Čovića pratio ga je u stopu. Žigosan je kao “unutrašnji neprijatelj” koji je zbog očeve “greške” natovario sebi državu na glavu sve do kraja njenog postojanja.

Pretres stana

– Godine 1992. razgovarao sam s Omerom Čovićem zvanim Vuk iz Šturlića, doušnikom Partije, koji me je pratio u srednjoškolskim i studentskim danima. On mi je ispričao da su posebno praćena djeca ustanika koja su bila “na školama” – kaže Čović.

Još kao učenik osnovne škole Ahmet Čović je kažnjen predisključenjem, jer je nakon 20 sati u cazinskom kinu gledao kaubojski film. Kao srednjoškolca od 1958. do 1962., ali i kao studenta, provocirali su ga iskusni partijci poput Aleta Škrgića tako što su “napadali” Partiju i “vrijeđali sistem”. Čović je šutio ili je branio Partiju. Na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu dogurao je do sekretara partijske organizacije i tada su htjeli da ga vrbuju da radi za Udbu.

– Šef Udbe u Cazinu Duško Solomon iz Šipova i bihaćki šef Udbe Mile Kenjalo govorili su mi da sam “poželjan” kao kadar za Udbu, jer niko neće sumnjati na mene, čak ni ustaše u inozemstvu – sjeća se Ahmet Čović.

Izbjegao je ovu zamku riječima da bi mu bila čast da radi za Udbu, ali tek nakon što okonča studij i dobije stalni posao. Kada se preselio u Zenicu 1969., Ahmet Čović je slučajno saznao da je za njim iz Bihaća “stigao” i njegov dosje. Bio je direktor srednje škole u Zenici kada ga je ekonom u školi Hasan Avdić šokirao.

– Ispričao mi je šta sve imam u stanu i nabrojao knjige i literaturu koju sam posjedovao, iako nikada nije bio kod mene! Odao mi je tajnu da je s mojim pomoćnikom Todorom Đorđevićem zvanim Toške iz Niša ulazio u moj stan kada sam bio na godišnjem odmoru. Potom su sve posložili da ništa ne primijetim. Hasan je vrbovan od Udbe kao Mladi musliman u banjalučkom zatvoru “Crna kuća” – kazuje nam Čović.

Kada su Đorđevića htjeli smijeniti zbog grešaka i nestručnosti Ahmet Čović ga je branio!?

– Tako sam ga mogao nadzirati. Bravu na vratima nisam mijenjao, u stan sam stavio Titov portret i nabavio “revolucionarna” izdanja. Đorđević mi je poslije vratio uslugu tako što me upoznao s načelnikom Općinskog štaba TO Božidarom Stojevićem. Tako sam se riješio minobacača 82 mm koji mi je na brojnim vojnim vježbama odvaljivao leđa još od studentskih dana – iznosi Čović.

Pogibija brata

On i članovi porodice godinama su izbjegavali konflikte, jer su bili uvjereni da bi na sudovima gubili sporove. Čak i kada je htio kupiti “ladu”, koja se u Cazinu mogla kupiti u ovlaštenom servisu “Rad”, tadašnji direktor Ismet Hrle, po čijem se odobrenju auto isključivo mogao kupiti, nije to dozvolio.

Odnos prema porodicama ustanika Ahmet Čović je iskusio i slušajući javne govore u Krajini.

– Juso Alagić, partijski sekretar u Cazinu i član Okružnog komiteta, na zboru građana 1965. u Tržačkim Raštelama rekao je da familije Aleta Čovića i Milana Božića neće uspjeti dok je on živ. Zboru je prisustvovao i Hakija Pozderac – priča on.

Ahmetu Čoviću bila su zatvorena vrata i u zemljoradničkim zadrugama u Tržačkim Raštelama i Šturliću, a po završetku Više pedagoške škole i u krajiškim školama. Kada je završio Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, iako stipendist cazinske Gimnazije, nije dobio posao u njoj niti u općinskoj administraciji koja je tada “ključala” od analfabeta.

– Godine 1972. javim se na konkurs u Prosvjetno-pedagoški zavod u Bihaću, na mjesto savjetnika za biologiju. Iako sam imao najbolje predispozicije, dobio sam odbijenicu – navodi Čović.

Dvije godine kasnije radio je u Zenici kao direktor srednje škole, a već je bio magistar i redovni profesor na Pedagoškoj akademiji u Tuzli kada je bihaćki Prosvjetno-pedagoški zavod opet konkursom tražio savjetnika.

– Javio sam se opet, ali dogodilo se isto – odbijenica bez obrazloženja – priča Čović.

Ni njegova braća nisu mogla dobiti zaposlenje u Cazinskoj krajini, izuzev jednog brata koji je tek kratko radio u “Željezari” u Cazinu.

– Najmlađi brat Mustafa, razočaran što poslije osmogodišnje škole nije mogao nastaviti školovanje, dobiti posao, a ni pasoš, dva puta je ilegalno pokušao prijeći italijansku granicu. Nakon vojske dobio je pasoš i odmah otišao u Njemačku kao gastarbajter. Poginuo je 1970. u 21. godini u saobraćajnoj nesreći – završava svoju ispovijest Ahmet Čović.

Vojnički karton

Kao vojnik pješadinac Ahmet Čović je poslan u Ajdovščinu iako su mu dvojica braće već bila u JNA, što je bilo protivzakonito. Ali, kada su u pitanju Čovići, zakon se mogao i prekršiti.

– U vojsci sam kao pisar kod pukovnika Beuka i pukovnika Šupe slučajno nabasao na moj karton. Bio sam šokiran. U njemu je pisalo da je moj otac Ale Čović digao ustanak protiv države, da sam neprijateljski element i da na mene treba obratiti posebnu pažnju… – sjeća se Čović.

Život obilježen partijskom ‘brigom’

Zenički period života Ahmeta Čovića također je bio obilježen partijskom “brigom”. U Radničkom univerzitetu zaposlio se 1973., a iste godine postao je direktor Škole učenika u privredi “Ibrahim Perviz” u kojoj su vladali loši odnosi i u kojoj je za 11 godina promijenjeno devet direktora.

– Za tri godine preporodio sam školu i dobio nagradu Grada Zenice “12. april”. Tada mi je načelnik općinske službe za obrazovanje Junuz Hadžić priznao da je od njega 1973. sekretar Komiteta Vinko Jeličić tražio da me ne postavljaju za direktora – priča Čović.

Zahvaljujući Abdulahu Mutapčiću, članu CKSK BiH iz Zenice, ostao je. Kada je trebalo da bude primljen u Institut “Hasan Brkić” kao magistar zaštite životne sredine, iznenada je stiglo “nekakvo” pismo i od posla nije bilo ništa.

– Krajem 1983. bio sam najozbiljniji kandidat za poziciju člana Izvršnog odbora grada za obrazovanje, nauku i kulturu, ali je moja kandidatura povučena iz “nepoznatih” razloga. Ustvari, Partija se potrudila i poslala zabilješku o meni – ispričao je Ahmet Čović.

[Author]

Posts