Svi mi sanjamo svoje snove…neke dosanjanje ,neke ne…moji snovi ostaju u mom srcu ,u čaršiji u kojoj sam živjela…Pitam se zašto moji snovi ostadoše tamo do 1991.Ko mi je ukrao osmjeh,ko mi je ukrao nade…ko mi dade suze na lice koje rijetko prestaju za mojim najmilijim…ko nas rasturi po čitavom svijetu da čeznem za svojom rajom ,sa kojima sam provodila dane i dane…šta skrivi tolika mladost ove čaršije koja strada zbog drugačijeg…zna se ko i u ime čega…
ali sjeta je na mom licu koja govori više od riječi…i moje srce koje kuca za sve ljude koji još su tu…
Sjetim se dana kada sam zadnji put prošla svojom mahalom.Bila je mrkla noć,ali ja sam se stalno osvrtala upijajući pogledom svaku kuću,kao da sam predosjetila da je takvu više neću vidjeti.Teško mi je i pisati i opisati taj događaj i kako je u mom srcu ,tuga i očaj.
Da….ispunila su se moja očekivanja,uništena je naša čaršija,tako lijepa…ali sve nam mogu uzeti,ali sjećanja ne…ona žive i živjeće u nama do smo živi….
