-
AuthorPosts
-
http://www.youtube.com/watch?v=qzeJorM5mYA Evo scena bas prije one famozne fraze “Nepusim uzbrdo”
U Svrakinom su napravili i onu ko bajagi nasu kucu.Proveo sam tamo dosta vremena.Kuca je bila od sperploca ali ofarbana od strucnjaka pa kad gledas film imas osjecaj da je to prava kuca.Za taj perijod me vezuje vise dogadzaja,interesantnih a i smijesnih.Vec sam vam prico o vozu koji ode u…Da ne ponavljam.Kad gledate film u jednom trenutku kroz prozor kuce vidite svjetlo varilaca naseg buduceg stana.Moralo se snimati nocu jer onaj varilac je u Novom Sarajevu,na krovu pa vi koji ste gledali film mislite da se radi o izgradnji nove zgrade.Kustina caka.Uvece vidis samo svijetlo,a u to vrijeme zgrade su ve bile izgradzene.
:laugh: Seno!..Ne prekidaj tok sjednice!
:) Ovo je najbolji insert iz filma.:laugh:
“Sjecas li se Dolly Bell”
Abdulah Sidran – Sjecas li se Dolly Bell
kad podzes u cile
Prolazeci pored plocanskog groblja, na putu prema Saburinoj skoli, dzaci jutarnje smjene ispustali su tasne iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oci: u Hitlerovom igralistu osvanuo je pravi pravcati ringispil sa dvadesetak drvenih sjedista okacenih zeljeznim lancima za siroki isarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tisinu mahalskog jutra nahrupise zestoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od cega naglo strujnu krv u zastalim dzackim tijelima. Ziv a nestvaran zenski glas, u ritmu koji su djecija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke cudne rijeci od kojih se u glavi maglilo a pred ocima mutile slike:
“Kad podzes ti sad u dalek kraj,
u Cile, u Cile,
znaj da su sve zene tamo bajne kao vile
i lepe kao san.
Ajaaaj, ajaaaaj – u Cile!”
Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim zenama u dalekom nekom Cileu, pocelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kuci i medzu drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjecanjem ponosa sto je upravo njemu zapalo da iz porodicnog kataloga imena ponese ime ocevoga brata, Sabahudina Zolja, graficara, tipografa, komuniste ciji su se zivot i tijelo, potonuvsi negdje u jasenovackim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odskrinutim vratima zivota, velikog Zivota, kako je tu rijec sam obicno ispisivao na stranicama svojih aljkavo vodzenih dnevnika.
Ni djecak ni mladic, ni covjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bicence, musko bicence tek napadnuto nocnim snovima erotickog elektriciteta, bice brzo na jeziku i lako na suzi, sto je, kao svojstvo, po svemu sudeci, bilo ukrstaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nocnih orgazmicnih casova citanja i citanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a sto se, sasvim netacno i nepravedno, imenuje sundom – i drugog, kome je tesko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodicne selidbe na relaciji Sarajevo-Zvornik-Sarajevo: tesko brundanje kamiona natovarenih drvenim namjestajem, oci natekle od sto pustenih a sto progutanih suza, povracanje grozdane kiseline, konzumirane malocas, u velikim zuto-bijelo-natrulim bobicama, dok je sofer odmarao masinu i podmazavao grlo u vlasenickom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati “Kod Rodze”.
Eto – pred ocima takvog placljivog djecarca toga su se ljeta vrata zivota otvorila u obliku rasirenih lijepih, zdravih nozica N. N., seljancice cije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po cemu se procula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, sirom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tuznog života. Nije ostalo upamceno kako se to slucilo da ljepuskasta seljancica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjecaju guzvi i tuca pred sarajevskim ljetnjim kinom “Istra” pamte i da se tih godina najduze vrtio carobni film s naslovom “Evropa nocu”, u kome se, u nekom pariskom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Djecaci, dezurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u casu kad bi se, ulicicama pored Bezistana, ugasenih svjetala, necujno privukla “marica” puna spremnih i dobro raspolozenih momaka iz lugavinske i vratnicke stanice milicije, na celu kojih bi se, naravski, nalazio cuveni Salko Jez od cijeg je masnog i znojnog lica sa cetiri podvoljka i dlakave mesnate rucerde bjezalo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duzno i neduzno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika.
(Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo – sarajevska specijalnost: Dragan = Drago, Tarzan = Tarzo —
– dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Jezu! Koje li je taj batine morao pojesti?)
Zivot se dakle toga ljeta zbivao sto pred ljetnjim kinom, sto pred Kajtezovim vratima, sto u Hitlerovom igralistu, prema kojem su, uz Kovace, djeca trcala podvriskujuci: U Cile, u Cile! Okolo su, pored nisana, na ponjavama sjedile zene iz okolnih kuca: svjetla brojnih sijalica, u ritmickom okretanju, prelamala su se u mesingu zutih dzezvi. Zensko mahalsko tefericenje nije potrajalo dugo: uskoro zaredase tuce. Vratnicani protiv Bistricana, Patkacani protiv Pirusana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringispila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pjesadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo kocili ringispil, u zraku se sudarale stolice, djecija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedzike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih nisana. Sabahudina su ove tuce mimoilazile, prislonjen uza zid pokusavao je razabrati smisao toga sto se zbiva, uocivsi nepogresivo pravilo po kojem majstori, poslije tuce, navijaju muziku ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tuce. Prilazio je ringispilu oprezno, kao i drugi, trazeci u rulji koja se skuplja poznato lice djevojcice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjecanjem krivnje i necisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih ociju tanku mrenu bola i povrijedzenosti, dok se u stomaku grcilo klupko nekakve nejasne zelje za osvetom: sada mu se njeno lice cinilo bezazleno i glupo, glupo bezgranicno, u tome je, cinilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, sto upravo tresti, kao da je namijenjena njemu, on pokusava misao zaposliti necim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te rijeci pune samo njemu znanog bola i smisla:
“… Na mostu cekam na te
da l’ ces ipak doc’,
i drhtim videc’ bujne vode
silnu moc –
Kao reka koja tece
ti cec pokraj mene proc.. ”
Ta ce mu melodija zvoniti u glavi i nocu, u samoci golubarnika sto ga je stvorio sam, podijelivsi prostor supe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom zicanom mrezom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine “baze” s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto zito i perje, s druge svijeca, baterija, “Kako se kalio celik”, “Dubrovacki gusar”, “Estetika” nekakvog Benedeta Krocea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nacuditi otkuda u kucnoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspresa restorana, covjeka ciju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, cak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom — ali ciji mu cjelovit ljudski lik i zivotni put nikako nije bio jasan. Cesti razgovori izmedzu oca i sina doticali su se svake bozije i ljudske teme i price, samo je teska zavjesa sutnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao zivot prvotnog masinbravara, potonjeg sindikaliste i visokog cinovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.dani i noci u kuci zoljevih
Jutra u kuci Zoljevih osvitala su s majcinom ceduljom i novcanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oci sinova svakoga su jutra citale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. Cuvajte kusur i Melihu. A svaki je od brace odlazio u svoje dane i poslove : Kerim, negdje dolje, u grad, medzu prijatelje – maturante u cijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim plocama Pol Enke i gdje su nocu odrzavane sjedeljke s picem i plesom, nazivane cudesnom rijecju zur, u kojoj je Sabahudin osjecao miris zenskog tijela i polumraka, ali cije mu je doslovno znacenje ostajalo tajnom, on se sklanjao u mir golubane, medzu knjige iz cijih je svjetova izlazio osamucene glave :medzu drugove, u ulicu, dolazio je seprtljava koraka, lisen identiteta kusao je gledati taj svijet ocima Nike Bartule, dubrovackog gusara ciji mu se zivot cinio jedinim prihvatljivim, stvarnim i mogucim. Samo ce ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti recenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove carobne literature : « Nema to veze. Palamude – od A do Z ». Najmladzi od brace Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni ucenik elektroprivredne skole, okretao je neke svoje poslove i trgovine : lutrija, staro gvozdze, gus, mesing i bakar – s jedmm tako bliskim a tesko ostvarivim ciljem : da se udvostruci stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u « ozbiljnije poslove ». Sabahudin je svome mladzem bratu zelio svaku srecu u teskom poslu umnozavanja novca i oholost starijega nije ga prijecila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajuci nize poslove rucnoga rada : sipanje brokata po novogodisnjim cestitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih ce nastati spicasta novogodisnja kapa …
Iz majcinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio sto se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka : oko kusura, braca su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmisljenih skolskih potreba, za sto ni jednom, bogu hvala, nije nedostajalo maste. Sestrica se igrala u dvoristu izmedzu baraka i ako je oko nje nesto trebalo paziti i cuvati cinile bi to dobre komsinke u ime ljubavi i sazaljenja prema Seniji Zolj, knjigovodzi u trgovinskom preduzecu « Zeljeznica », pacenickoj materi cetvoro djece « Sve jedno drugom do uha » i nesrecnoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvrdzeno mišljenje : dobar i fini covjek – samo kad ne pije.
A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u « Dnevniku » zapisao: « Iz knjiga sam naucio da puno mislim o sebi » – uzalud je nastojao pronaci neku zakonomjernost u ocevim opijanjima. Cinilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obuce cistu kosulju, i ispeglano odijelo, cemu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Mazuci i glancajuci oceve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i cudio se sta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva cujno pjevusi dok cetkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smedzezutih cekinjastih dlacica: « S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla … »
Bezbolna i srecna varijanta ocevoga opijanja zbivala se – kako Sabahudin pamti – kada kuci dodze u popodnevnim satima, neznatno zaklacen u hodu, i odmah s vrata postavi jedno od onih svojih pitanja na koja odgovor niti trazi niti ocekuje:
– Sta se novo zbiva u svijetu?
– Kazi nam, pa da ti kazemo – govorila je majka hineci ljutnju, koja ce, tren potom, postati stvarna, jer ce Mahmut Zolj poceti iz svih dzepova da vadi izguzvane novcanice i da ih, ne gledajuci i ne brojeci, dijeli sinovima nespremnim da odbiju.
– Ovako on i po kafanama. A ja ovdje nemam sta jesti.
– Komunizam mora doci do dvije hiljadite godine! – uzviknuo je Mahmut Zolj podizuci svoju zenu u zrak i vrteci je ukrug opasno nagnut ledzima prema podu.
– Nemoj ti pit’ – kuces boljeg komunizma!? – odgovarala je mater otimajuci se iz ocevog zagrljaja, dok su se Sabahudinove oci sirile od zadovoljstva sto ih gleda u necemu sto bi moglo naliciti sreci.
Ona bolna i nesrecna varijanta ocevih pijanstava zbivala se nocu: prigusen majcin plac, zatim tamna sjenka ocevog tijela u otvoru vrata i pijana ruka sto baulja oko prekidaca:
-Ustajanje, bando banditska!
Sinovi bi, jedan po jedan, napustali siroki bracni krevet, kao osudzenici prilazili stolu za kojim je, naoko miran i pribran, u procelju sjedio otac:
– Zene u drugu sobu! – bivala je posljednja oceva naredba prije pocetka nocne porodicne konferencije na cijem se « dnevnom redu » nalazio splet kucnih tekucih problema sto su u zapisnik ulazili jednostavnim imenovanjem: 1. Kerim, 2. Sabahudin, 3. Midho, 4. Razno. Vosak ocevog lica topio se nad stolom u plamenu sijalice po kojoj su muhe ostavile crne tackaste tragove.
Sabahudin nije mogao odvojiti oci od njegove ruke na stolu: prsti spleteni u cvor iz koga se, povremeno otima desna saka i prstima nervozno lupka po sarama plasticne museme.
– Da ne mislite da sam pijan, sastanak ce voditi Kerim.
Strah od batina, predvidzenih pod cetvrtom tackom nocnog dnevnog reda, cinio je da Kerim svoje recenice izgovara telegrafskim jezikom, presucujuci sto se moglo i dalo presutjeti, ublazujuci sto se moglo i dalo ublaziti: Midhine jedinice, Sabahudinovo pusenje, svoje prekoracenje kucnih nadleznosti dok batinama intervenise povodom grijehova mladze brace…
Braca su ove nocne konferencije razlikovali jednu od druge po tome sto je otac na svaku od njih donosio neku novu rijec. Bivale su to rijeci kojih znacenja Sabahudinu mahom nisu bivala znana, ali bi ocevo beskrajno ponavljanje ucinilo da mu se njihov smisao otvarao s lakocom:
– Ja to od tebe permanentno dozivljavam. Per-ma-nen-tno!
– Ti to permanentno obecavas! Per-ma-nen-tno!
Tako su u Sabahudinov jezik ulazile i one rijeci na koje nije nailazio u svom svijetu pustolovne literature: apstrahovati, distinkcija, apsurd, apsolvirati, digresija… I brzo je shvatio da je spasonosni ishod nocne konferencije moguc samo ukoliko otac sam upadne u mrezu digresije, iz koje su izlazile nimalo alegoricne price o njegovom skolovanju u nanulama, o samofinansiranju izradzivanjem crteza za djecu imucnijih roditelja, (o cemu su dokazi stajali na stolu: izguzvane dnevne novine s marginama prepunim zmijolikih crtarija, karikaturalnih portreta …), o batinama pojedenim za dvomjesecnog robijanja u Belediji, Gestapo i domobrani…
– Prodze razno bez batina – rekao bi Midho zavlaceci se pod Sabahudinov pokrivac suprotno okrenutog tijela, s nogama na gore, na sto Sabahudin nije odgovarao nista podredzujuci polozaj tijela ekonomiji pokrivaca, dok mu je u glavi zvonila recenica: « Sve ovo treba opisati, jednoga dana. »pred kajtezovim vratima
Nenapisani ljetopis Bascarsije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i zanemariti sta hoce, ali niposto ne istorijski znacaj koji je vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra povrsine, s nesto natrule daske kapijskog praga i uglacanim ovalima ledza na drvenim vratnicama s kojih se ljusti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, bas kao na strazi, smjenjivale su se generacije Patkacana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tacke zudno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepenista, raste prozirna lokva svegeneracijske pljuvacke. Sabahudin se ne sjeca da je ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuce sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opsteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s musepkom i sa tuznog, dugackog Emina-hanuminog lica po njima padale rijeci od suza:
– Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo sto nije umro, a vi tako. Gdje ce vam dusa, bog vas ne ubio dabogda?!
U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatracnicom, i misleci prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi (« Bio na osmatracnici. Nije prosla. ») – nije ni slutio koliko je bogato znacenjem ime koje je, u naporu ka sifriranju dnevnickih zapisa, smislio za betonsko stepeniste pred kapijom Kajtez-begove kuce.
Osmatracnica!
Dok napregnute usi Sabahudinovih ispisnika – ne razlikujuci stvarno od nestvarnog, moguce od nemoguceg – po stoti put slusaju erotske ispovijesti – mastarije Drenke Zloka, vjecitog dobrovoljca-dezurnog pripovjedaca, i dok svejednako raste lokva pljuvacke pred djecacima – u obzor osmatracnice ulazi mnostvo slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog bascarsijskog ljetopisa.
Tu, preko puta, u okviru prozorceta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka – cupava, sijeda glava Babe Zicarke. Ona iz kuce izlazi jedanput nedeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju prosnju i vraca se, na svoj prozorcic, svoju osmatracnicu. U Sabahudinovom sjecanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo pocivati ime Babe Zicarke, jer o njenome porijeklu bas nista ne govori prezime nastalo od sarajevskog zargonskog izraza za prosjacko zanimanje: zicanje. Sasvim se rijetko dogadzalo da s prozora sidze njen molbeni staracki glas te jednim dugim « oooo » na krivome mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice:
– Nikolooo! Molim jednu cigaretu!
Na taj se poziv odzivao Nikola Jocic, podstanar u susjednoj kuci, kod majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura – mladic cija se sudbina ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodisnje noci – kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jocicu izrazio sa svirepom preciznoscu:
– Nije los. Al’ nista od njeg nece biti. Jasno?
Obzor osmatracnice, u samo predvecerje, prekrice siroko tijelo Davida Mente.
U samome dnu ulice, iza ugla ce se najprije promoliti njegov ogromni trbuh, zatim crna kozna zanjihana tasna, kojom Mento odrzava ravnotezu svoga tijela i ravnotezu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitace onaj koji ne pomislja da u toj crnoj, koznoj tasni sa metalnom bravicom Mento svakog dana kuci donosi pazar kafe-poslasticarnice « Palma ». Momci pred Kajtezovim vratima pratice crnu tasnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina podstanarka Elza, na sluzbi u Umjetnickoj skoli, na radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dezurni pripovjedac prekidao pricu, makar i na najvaznijem mjestu – jer sta su mogle kazati rijeci dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i gleznji? Dok je za coskom zamicalo njeno nevjerovatno dupe, pred vratima jos je visila sutnja, Sabahudin se sjeca kako je krisom gutao pljuvacku, obarajuci pogled ka zemlji, praveci se da veze cipelu.
Prolazice obzorom Sabahudinove osmatracnice dimnjacari-podstanari Nihade Kotur, s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve casice brcanske rakije i vjecnu pricu o zenskom. Dva puta ce u toku dana, iz lisnate kuce u susjednoj ulici izici, proci, i vratiti se, sitna zenica sa debelim cvikerom, cije se prezime izgovaralo s narocitim uzitkom: Gospicka. Sabahudinovo tadasnje osjecanje za jezik nije uocavalo temeljnu razliku sto je u samo zmacenje i smisao izgovorene rijeci ugradzuje pogresno afrikatno « c ». Previsoke zidine kojima bijese opasana lisnata kuca i dvoriste puno bijesne pascadije – obavijali su Gospickinu kucu i zivot brsljanom tajne koja je punila gladna usta zenskog dijela komsiluka, a pred Kajtezovim vratima radzala najcudesnije price o spijunazi, teskom pokeru i kriminalu.
– Kakav poker, kakvo sranje?!, kazace jednoga dana cuveni Emin Sintor, naisavsi, kao slucajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja.
– Stara loce.
Tako je Emin Sintor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud potrosise nekoliko dana i nociju prokrstarivsi samo njima znane tavanske puteve, preskocivsi silne ograde ne bi li vidjeli sta se zbiva u Gospickinoj kuci i dvoristu.
Na osmatracnici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu Sintoru pricale su se legende. Sabahudinu se brzo ucinilo da ga nikuda nece odvesti napor razlucivanja moguceg od nevjerovatnog – te je price o Eminu Sintoru odlucio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam Sintor o sebi nikada nije govorio ni rijeci. One noci, kad se zadihan pojavio u Sabahudinovoj golubani, ispruzivsi se potrbuske u ugljenu prasinu i pilotinu – Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mracni zivot Emina Sintora o kome pricajuci momci iz ulice trose veceri pred Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokusaj da nesto upita Sintor je odgovarao ljutitim « Sut! », a u zoru mu je stavio ruku na rame, pogledao ga u oci (Sabahudin se sjeca kako ga je punilo osjecanje vaznosti) i rekao:
– Nista cuo – nista vidio?! U dure?
– U dure, Sintore, nema zime.
U potonjim rijetkim Sintorovim nailascima pred Kajtezova vrata Sabahudin je osjecao kako u vazduhu struji tajna one noci, trudio se da nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga veze sa velikim Sintorom, birao mjesto podalje od njega – i cinilo mu se, na trenutke, kako mu Sintor povladzuje, kako narocitim sklapanjem ocnih kapaka, dok gleda u njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne rijeci: « Tako se to radi, vidis kako znas… » Osjecao se Sabahudin tada starijim i jacim, kuci je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da cim prije u Dnevnik upise vecerasnji izvjestaj sa osmatracnice ; « Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. »vlast nad samim sobom
Medzu knjigama iz oceve sarene kucne biblioteke Sabahudinovu glad za svakovrsnim znanjima tolila je toga ljeta narocito jedna tanka knjizica bez korica, s izguzvanim pozutjelim listovima kod kojih su na svakom drugom izrasle cuvene usi. Uceci sebe pedanteriji, Sabahudin je raspeglavao pozutjele stranice i pustao dragocjenu knjigu da prenoci pokrivena sa tri debela toma biblioteke Karijatide : tezina njihovog cupavog papira i cvrstih korica, udruzena sa tezinom njihovih naslova (Stvaralacka evolucija, Propast Zapada, Estetika), cinila je da se knjizica s naslovom « Vlast nad samim sobom pomocu svjesne autosugestije » u njegovim rukama ujutro obretala kao nova.
Porijeklo te knjige u ocevoj biblioteci Sabahudin je nuzno vezivao s kratkim, tuznim i svijetlim postojanjem svoga amidze i imenjaka, komuniste i graficara, jasenovackog stradalnika Sabahudina Zolja. Uspomena na njega, u kuci Mahmuta Zolja imala je svoje cvrste, opredmecene oblike: na krivom lesonitnom zidu sto je skrivao bezbrojna gnijezda stjenica, svaba i rusa – dicno uramljena visila je Spomenica 1941. pored koje Sabahudin nije mogao proci a da ne zastane i po stoti put ne procita na njoj svoje ime. Kratka nesvjestica, pracena srsima sto su porijeklo imali u Sabahudinovom osjecanju ponosa – nije ga sprecavala da pojmi kako se Titov potpis u desnom donjem uglu pergamentnog papira moze procitati kao cirilicko TO. Iz utrobe otomana Sabahudin je vadio komplete Grafickog godisnjaka, u naramku ih prenosio u sveti mir svoje golubane i – sve dok mu glava ne bi posrnula na utrnulu misicu desne ruke – listao te velike glatke stranice sto su govorile o davnim danima prije rata i nevjerovatnim zbivanjima u gradu u kojem se, eto, sada i njegov zivot zbiva.
Nesreca od kucnih kavgi i nesrece od cestih i naglih zaljubljivanja u Sabahudinovu vrucu glavu unosile su na trenutke misao o samoubistvu: tada se sjecao Grafickog godisnjaka iz 1938. u kome je pronasao tekst o sarajevskom Klubu samoubica, mislio je da mu samo to nedostaje, taj klub, pa da smogne nevjerovatnu snagu potrebnu za herojski cin samoubistva. Sudbina mu je sama – sto bi drugo moglo biti?, pitao se Sabahudin – u ruke poslala knjizicu u kojoj su sadrzana rjesenja svih njegovih problema i recepti za spravljanje lijekova protiv svih bolesti sto su, nemilice, napadale na njegovu krhku placljivu dusu. Imajuci na umu ocev savjet-direktivu: « Lekcije se najbolje uce kada se prepisuju! » – Sabahudin je svojim mravljim rukopisom u Dnevnik prenosio pouke i mudrosti sto mu je upucivala sudbinska knjiga:
– Svaki je covjek onakav kakvim sam sebe zamislja, svaki vrijedi onoliko koliko misli da vrijedi. Bojazan od neuspjeha vodi neuspjehu, uvjerenje u uspjeh vodi uspjehu. Covjek koji vjeruje da ce uspjeti preci ce preko svih prepreka na koje naidze.
– Mi smo ono sto smo sami od sebe nacinili, a ne ono sto je od nas nacinila sudbina.
– Volja jeste velika snaga ali se ona uvijek okrece protiv nas. Zato, odbacite volju: samo uobrazilja neka vas vodi.
Prvi eksperiment koji je Sabahudin odlucio da izvede, s ciljem provjere savjeta iz sudbinske knjige – pokazao se uspjesnim: tacno u sedam sati, ispod jablana na vrhu Patki, pojavila se djevojcica srnecih ociju kojoj je juce, zaustavivsi loptu u nogama, rekao: “Sutra u sedam, pod jablanom.” Ona se dakle pojavila, stigla je kao po uzetu sto ga je njegova uobrazilja razapela izmedzu ljubavnog jablana i njene rusevne kuce u gornjem sokaku. Stigla je i, eno, stoji i ceka, dok on spetljanog koraka prelazi brisani prostor sto ga dijeli od njenog vrelog tijela.
Kako ostati siguran i jak?, pitao se dok su beskonacni metar odmaknuti jedno od drugog silazili niz Kovace, namjerno je izbjegao put niz Patke, gdje bi, zasigurno, bio izlozen baraznoj vatri pogleda i dobacivanja dezurne ekipe pred Kajtezovim vratima. Pamti da je ona, dok su silazili ka Bascarsiji, neprekidno nesto pricala, ali se njen glas gubio u odjecima njegovog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem! Magicno dejstvo izgovaranih rijeci javilo se tek kada su nacinjali treci krug oko Bezistana, po cijim se zidinama hvatalo prvo perje sumraka. Od toga trenutka Sabahudin pamti njen glas i rijeci:
– Kad smo sami, ja dozvaljam da me drzis za ruku. Ako nas niko ne vidi mores me poljubiti u obraz. Ne dozvaljam da me rukama ikuda diras.
Sabahudin je registrovao zmarce negodovanja sto ih je u njemu budilo to njeno ponavljajuce « dozvaljam – ne dozvaljam » – ali sta je takva jedna mana (koju ce on ispraviti, brzo!) mogla da oduzme od sjaja njenog blistavog ovalnog lica, uokvirenog cvrstom crnom kosom sto pada po golim i njeznim jabukama ramena? Njene oci od badema, i taj pogled, taj, cinilo mu se, pametni pogled sme – ucinili su da je progutao vec spremnu za izgovor recenicu: « Ne kaze se dozvaljam, nego dozvoljavam.. i nije mores, nego mozes » – odgodio je tu recenicu za bolju priliku, kakvih ce biti, nema sumnje, kad je vec ovako dobro krenulo.
Za potonje bolove i jade sto mu ih je, onog lednog decembra, i one novogodisnje noci, zadala Srna (jer tako je njeno ime bilo upisano u Sabahudinov Dnevnik), on nece kriviti ni sudbinsku knjigu, kojoj ima da zahvali sto je Srna uopste usla u njegov zivot i dane, niti ce kriviti Srnu, koja je, ipak, za neki dio culnog prostora pomakla branu svoga ne dozvaljam – nego ce kriviti sebe, i onaj trenutak kad je progutao namjeravanu recenicu koja bi, izgovorena, sasvim izvjesno, zadrzala u njegovim rukama glavna oruzja ljubavnog rovovskog ratovanja.
Sudbinska knjiga mu je govorila, i on je pomno prepisivao u Dnevnik:
– Stoici su se oslanjali na svoju uobrazilju kad su govorili ne: « Necu da patim », vec: « Ja ne patim! »
– Rijeci: « htio bih » – uvijek izazivaju rijeci: »ali ne mogu ». Zato, ako imate kakav bol, ne recite nikad: « pokusacu da ga uklonim », vec « uklonicu ga »; jer kad god postoji sumnja, ne moze doci do rezultata.
– Ne pitajte se sta je uzrok vasoj bolesti, konstatujte samo sta je njena posljedica i ucinite da ona nestane. Malo po malo, vase nesvjesno bice otklonice i uzrok, ako je to moguce.
Ratujuci tako sa svojim bolestima duse – on je, u Dnevniku, podrazumijevao apsolutnu razliku izmedzu sintagmi: bolesti duse i dusevne bolesti – Sabahudin je zasluzio nadimak kakvom se nikako nije mogao nadati, a prikrpio mu ga je niko drugi nego otac, Mahmut Zolj, u lucidnim trenucima svojih polupjanstava:
– Sta ima novo, reakcijo?
Njemu je, iz nocnih konferencija, s onih digresivnih ocevih putovanja, bilo poznato znacenje rijeci reakcija i njena opasna blizina onoj drugoj mracnoj rijeci: kontrarevolucija, kroz lijevak svirepog nadimka reakcija u Sabahudinovo uho ulijevala se poplava bola, suznih se ociju okretao zidu, ka ikoni-Spomenici 1941., trazeci po hiljaditi put spas i smirenje u prokusanoj molitvi: “Svakoga dana u svakom pogledu sve vise napredujem. Vlast nad samim sobom pomocu svjesne autosugestije.”
Istrcao je iz kuce, ridajuci, onoga dana kad ga je otac objema rukama okrenuo, otevsi mu ikonu iz ociju, i rekao, glasom u kome su jednako stanovali prijekor i sprdnja:
– Bolje bi ti bilo da kazes: Svakoga dana u svakom pogledu sve vise zaserujem.sa zenskom nasamo
Koliko je samo puta Sabahudin u samotnom mraku golubane mastao o zenskoj koja ce jednoga dana uci tu, medzu njegove knjige i golubove, svojim glasom i svojim tijelom ispuniti vazduh u kome lebdi tavanska prasina, dok se, zajedno sa golubjim pernatim ruhom, mitari i njegova dusa. Pogleda uprtog u nepostojecu tacku krovne daske, gradio je njen lik, kosu i prste, usne i celo. Morala je, svakako je morala biti lijepa, a ne bi trebalo, niposto ne bi trebalo da bude starija od njega, u tome ima neceg ruznog. Kusao je Srnu privoljeti da dodze, on ce joj pokazati svoje golubove, a Srna je, sa bezazlenoscu koja mu je nanosila bol, pitala: « A zasto mora biti mrak? » Poveo bi Sabahudin nju i danju, ali kako proci pored stostrukih ociju dvorisnih baraka, izmedzu samrli na kojima geometarske domacice kahvenisu pretresajuci tekuca zbivanja u kosmosu sto ga cine tri barake na zaravni pored Ogreva, ispod Zinhasovica kuce? Mastao je Sabahudin o tome tokom cijele minule tri godiine, od onog ponedjeljka – toga ce se sjecati cijelog zivota: bio je ponedjeljak! – kad mu se iz kitice, nakon dva-tri nesvjesna dodira, po trbuhu prosula odvratna slipava tekucina, sjecace se cijeloga zivota kako ga je, toga casa, preplavio citav kosmar cuvstava. Neshvatljiva milina i trbusni zmarci, kretanje neke sile iz cijeloga tijela, iz peta i iz mozga, ka vrucoj mesnatoj zili sto je nesvjesno drzi u ruci, potom gadzenje i strah. Nikome o tome nije progovorio ni rijeci, ali su mu postala jasnija brojna mutna mjesta iz neiscrpnog pricalackog repertoara Drenke Zloka, iz svakodnevniih vecernjih seansi pred Kajtezovim vratima.
I dok drhtavih ruku otkljucava katanac, Sabahudinu kroz mutnu svijest promice citava ta trogodisnja culna istorija: kolektivne onanije na krovu mesare pored ljetaog kina, uzagreni pogledi ka velikom platnu na kojem ce, evo ovoga casa, da se pojavi Doli Bel, nepodnosljivo lijepa i naga. Osjecajuci u tome zajednickom drkanju nesto neizostavno sramotno, Sabahudin je vazda gledao da smugne niz oluk prije zavrsetka filma kako se ni sa kim ne bi gledao u lice, do sutra, kad ce ponovo, po presutnom dogovoru i sporazumu, svi krenuti ispred Kajtezovih vrata preko Bascarsije ka vratima velikog svijeta sto ih je otvarao film « Evropa nocu ». – Sada njegova lijeva ruka otvara vrata supe, dok desna napipava bateriju na drvenoj gredi pokraj unutrasnje reze. Palac pomice baterijsku rebrastu piknu i u svjetlosnom traku se ukazuju gomile naslagane kreke, nerazbijenih cvornatih bilja, s pozadinom-zidom slozenih iscijepanih drva.
– Pa dze ti se ovdje, bolan, moze spavati? – upitala je, zastavsi na pragu, Sintorova tuzna zenska, i Sabahudin usmjeri snop baterijskog svjetla ka drvenim ljestvama sto su vodile tavanu.
– Udzi, bona, saces vidjet. Ne boj se nista.
I dok je namicao rezu njegovo se tijelo ponovo naslo u magnetskom polju njenih sisa, dodir njenih bradavica osjetio je na grudima kao strujni udar od koga je uzdrhtao, pomislivsi samo i jedino: « Boze, hocu li ovo moci izdrzati? » Vrhovima prstiju dotaknuo je njenu lijevu plecku:
– Hajde! Ovuda.
Prateci svojim tijelom svjetlosni snop zenska je prilazila ljestvama sutke, i Sabahudinu se na tren ucina da se ona ponasa poput kakve domace zivotinjke: u sluh mu se vrati ona opasna, dvosmislena Sintorova recenica na rastanku: « Nemoj da mi se sto pozali. Ona okom, a ti skokom ». Ta je recenica, ako je izgovara Sintor, mogla da znaci sve. Najprije: « Nemoj da joj sta usfali. Ako joj se kara – karni je! » Sabahudin pokusa, kao rukom, odagnati te odvec smjele pomisli: da se u baterijskom svjetlu nalazilo njegovo lice vidjelo bi se kako zatvara oci i kratkim trzajima trese glavom lijevo – desno. Ona je, medzutim, vec krenula uz ljestve, pipajuci niskom stiklom po drvenim precagama i Sabahudina osupnu ponovo strah: u svjetlu baterije ce se, kako se ona penje na gore, sve vise ukazivati njene noge, ona uzbudzujuca mekota prevoja zakoljenice, i stegna, zenska, jedra, nikad vidzena stegna! Eno gacica! Ajoooj, majko mila! Zaglusujuci topot Sabahudinovog srca ispuni vazduh supe, rastvori njene drvene zidove, rasprostre se po tisini izmedzu usnulih baraka, preplavi Kovace i sali se, niz Bascarsiju, ka Bezistanu, ljetnom kinu i limenom krovu mesare. Pozelio je – o, kad bi to bilo moguce! – da dotakne rukom svoju nabreklu zilu, tako silovito uperenu nagore, ka vrhu ljestava, samo malo da je dotakne i da iz nje, kao iz vatrogasnog smrka, sune olaksavajuca tecna bujica.
– Ne vidim ti ja ovdje maknut’.
-Cujes li, bolan, ne vidim prst pred okom!
– Eto me. Eto me odmah – izusti Sabahudin sapatom koji je kusao sakriti tresnju njegovog tijela, i krenu uz ljestve, namjerno usporavajuci penjanje povremenim zastojima uz izmisljeni kasalj.
Pokazao je, svjetlom, mjesto na siltetu gdje ona moze sjesti i ona je to ucinila, ponovo nijemo, bez upita i suvisnog pokreta.
– Pridrzi mi bateriju. Posvijetli vamo.
U svjetlu gasne lampe koju je Sabahudin zaplijenio iz podruma odbacenih stvari tetka Besima – ukaza se cijeli tijesni prostor tavana i istoga casa, otamo, iza zicane mreze golubane, doprije spasonosni gugut golubova. Zenska podize glavu, osvrnu se oko sebe, vidje, iza mreze, Sabahudinovo pernato sarenilo od kojeg dopire gugut – i licem joj se prosu osmijeh iznenadnog ozarenja.
– Pa ovdje je lijepo …
– Rekao sam ti ja… Ovo je moja baza, ono je golubana.
Zatim je sutke zagledala zidove Sabahudinove baze, policu sa knjigama i nad njom prikacenu veliku tamnu Kartu zvjezdanog neba. Sutke je pogledom presla i preko bijelog kartona sa crnom tackom u sredini (Sabahudinovi instrumenti za hipnoticke vjezbe!), rajsneglama okacenog na dasku iznad papucice. Sabahudin je ispod oka, kao da krade, motrio kretanje njenog pogleda i lica, sjedeci u suprotnom uglu baze (sto dalje od njenog tijela koje se u mimohodu ne izmice). “Kako je lijepa, boze dragi!” Dok je u sebi izgovarao tu recenicu njeno se lice okrenulo k njemu i on vidje njene velike okrugle oci: ucini mu se da je u njima nestao onaj vlazni odsjaj sto su ga davale suze. Samo su se, u dnu zjenice, caklile dvije tackaste zarke.
– Jesi li gladna?
Slegla je ramenima onako kako slijeze onaj kome je sve svejedno i Sabahudin nadze za shodno da ponovi:
– Stvarno, jesi li gladna?
– Nisam. Ne znam. Mogla bi’ jest, samo mi se ne spava.
Sabahudin je, suljajuci se na prstima po dugackom drvenom hodniku zaspale barake, pokusavao sabrati zestinu vecerasnjih zbivanja, gonetati skriveni smisao, za kojeg je znao da mora postojati. Pade mu na um oceva pjanska mudrost: « Sve je u vezi ». – Kad se, sa komadom hljeba i tri paprike u ruci, vratio u bazu i vidio da zenska spava, otkrivenih nogu do iznad koljena, hitro je smakao pogled s njene koze i necujno spustio hranu pokraj uzglavlja.zenska pod ulicnim svjetlom
Sve sto se, tih godina, zbivalo oko Sabahudina u njegovoj se treptavoj dusi umnozavalo visestruko: cinilo mu se da sve ima neki tajni smisao, a ono sto je ociglednost da je zapravo samo varka kojom se taj smisao krije od njegove radoznale misli o sebi i svijetu u kome tako trapavo pokusava pronaci i zauzeti svoje mjesto.
Kad je od Ulice Milosa Obilica do Kajtezovih vrata stigao bruj Sintorovog bemvejca – tako znan i tako cudesan! – dezurni momci poskakase na noge, ne obuzdavajuci nestrpljivu zelju da dotaknu rukom taj crni sjaj, kozu, presvucenu rucku jake guvernale. Sa bemvejca Sintor sjaha kao sa konja i Sabahudinu se ucini da to i nije Sintor, onaj sto je, bjezeci od nekih silnih potjera, prenocio u njegovoj golubani, onaj o kome se pricaju price, od Vratnika do Malte – nego da je to, glavom i bradom, Old Seterhend, s kojim se Sabahudin rastao netom, sklopivsi korice knjige i izasavsi na ulicu spetljanog koraka, mutne i vruce glave, s maglom pred ocima. Tajna od one noci sa Sintorom pomjerala je nejaku tacku u kojoj se nalazilo uporiste Sabahudinovog pubertetsko-gimnazijskog identiteta: dok mu Sintor prilazi, korakom koji u Sabahudinovim ocima nikako nije obican, nego narocit, i dok mu rukom kazuje da krene za njim, na ugao Koturove kuce – Sabahudin osjeca da je on zapravo Vinetu, i da je u tome morao, dakle, biti tajni smisao Sintorovog pada po ugljenom tlu njegove supe.
– Je li ti tu kljuc?
– Tu je, Sintore, sto pitas?
– Hajd’ za mnom!
I Sabahudin osjeca kako raste, u svojim ocima i u ocima momaka nadzidzanih oko bemvejca: pred njim se otvaraju Sezamova vrata Sintorovog tajnog zivota i sada mu valja uci u bogate pecine pustolovina i avantura! Zasto Sintor nista ne govori? – pitao se Sabahudin dok su sporoga koraka, jedan za drugim, Sintor pa on, Sabahudin Zolj, svrseni ucenik drugog razreda gimnazije – prelazili kaldrmu Jagodica ulice. « Zasto nista ne govori? Kuda me vodi? » Sabahudin se osvrtao i desno i lijevo, sve pazeci da Sintor ne primijeti njegovu uznemirenost. « Dobro je sto on ide naprijed… » – razabirao je, strahujuci da bi se culo kucanje njegovog srca ako bi Sintor bio samo korak blize. Sa same ivice svjetlosnog kruga sto ga je bacala nekim cudom citava i zdrava sijalica okacena u mracnoj zeleni lisnate kuce – u Sabahudinov pogled udze crvena haljina i crna kosa nepoznate mu zenske, naslonjene na poderani zid. Sabahudin se nije usudzivao zagledati joj u lice: ono sto je u trenu vidio bile su oci, cinilo mu se placne i nesretne, crne, velike zenske oci.
– Ovo je jedna moja cura. Bice kod tebe dva-tri dana, dok ja sredim neke poslove, razumijes?
– Nema problema, Sintore. Kako ti kazes …
Te dvije recenice, koje je Sabahudin uspio prebaciti preko uzdrhtale vratne jabucice, kroz suha usta i razjapljene celjusti, oduzele su mu culo sluha, i do njega nije doprlo nista od onog sto je Sintor govorio tuznoj ljepotici pod ulicnim svjetlom:
– Ovo je jedan fin decko. Nema nista da se brines. Isto ko da si mi kod brata, kuzis?
– Znam, Braco.
– Pa sta onda kenjas?
– Necu ja, Braco, nigdje bez tebe …
Zvonak pljesak samara vratio je Sabahudinu oduzeto culo sluha kao da je pao po njegovom bubuljicavom licu, a ne po cistom licu djevojke sto place, naslonjena na zid, dok joj zguzvana tasna ispada iz ruku i prosipa po kaldrmi svoju sirotinjsku sadrzinu. Sabahudin je, drhtave ruke, podigao okruglu kutijicu; citaci automat njegovog oka je registrovao: NIVEA; zacudio se, na trenutak, kako nije cuo lom stakla, jer, evo, okolo su rasuti komadici onoga sto je bilo ogledalo u kome je ova sirotica ogledala svoje lijepo lice… Pokusao je dodati joj tasnu, ali se Sintorova ruka nasla na tom putu, otrgnula mu je i bacila na njena prsa koja tek tada udzose u Sabahudinov pomuceni vidik. “Boze, kako je lijepa!” pomisli, i istog trena u trbuhu osjeti bolan zig pobune. “Zasto je mora tuci?” Taj mu se zig udvostrucio u casu kad na ramenu osjeti Sintorovu tesku ruku:
– Ti, pazi kako ces s njom. Ne do ti bog da mi se nesto pozali. Ona okom, a ti skokom, razumijes?
-Razumijem, bolan, Sintore, ne brigaj se.
– Furajte!
I krenuo bi Sabahudin istim putem kojim su dosli da ga ponovo ne dotace neprikosnovena naredbodavna Sintorova saka.
– Ne tuda. Ovamo.
Okrecuci se, Sabahudin se sudari sa cvrstim mesom njenih prsa; i dok je posrtao, ucini mu se da vidi smijesak u njenom oku, tik pred njegovim licem koje je osjetilo njen vreli dah bez mirisa. Kroz tanano tkanje miki-majice pekao ga je dodir njenih grudi i, ko zna otkuda i zasto, Sabahudin se sjetio majke, i ucinilo mu se da cuje njen glas:
« Kad se ogledalo razbije, u kuci nema nafake cetiri mjeseca… »
(Poslije ce Sabahudin, u nocima svirepe auto-analize, kako je u Dnevniku imenovao svoje bavljenje vlastitom dusom, odgonetati kako se i zasto slucilo da se nijednoga trena, te veceri, ne sjeti spasonosne autosugestivne formule. Naci ce da se toga casa, kad se sudario s njenim licem i sisama, dogodio najblizi kontakt sa zenskim tijelom, sto ga je uopste imao u svome dugackom sedamnaestogodisnjem culnom iskustvu i zivotu. Zapisace da vlastitom reakcijom i ponasanjem ne moze biti zadovoljan, ali da se sve skupa, najstroze uzevsi, ipak kretalo u granicama normalnog.)
Koracajuci jedno uz drugo po granitnim kockama Zije Dizdarevica ulice, Sabahudin i tuzna seljancica, kojoj nije znao ime, mislili su svako svoje misli, beskrajno daleko jedne od drugih: ona se pitala zasto je Braco tako ostavlja, i kakve to poslove ima da obavlja, bez nje – Sabahudin se trudio da misli unaprijed i rijesi osnovni problem sto ga je pred njega postavljalo druzenje s nepoznatom zenskom: o cemu se sa zenama moze pricati? Preturao je po glavi moguce teme za razgovor, ali mu se svaka cinila izlisnom i nejakom da premosti strasnu provaliju straha, koja ga dijeli od ove nepoznate tuzne zenske i njenog procvalog cvrstog tijelaHoce li ikad svanuti jutro?
Zaranjajuci sondu misljenja u tmasto, uznemireno more svoje duse, Sabahudin je spoznao u sebi neobičnu moc: mogao je, kad god pozeli, preseliti u drugo bice, u bilo kojeg drugog zivog ljudskog stvora, i potom – misliti njegovom mislju, govoriti njegovom rijecju. U Dnevnik je zapisao: “Moja se dusa ponasa kao tekucina.” U njegovom su se uhu stanili komadici ulicnih razgovora, uhvaceni u prolazu, i on je koracao dalje sastavljajuci ih, svojim unutrasnjim dvoglasom, u smislenu cjelinu. (Tamo su, pred “Varteksom”, do njegovoga uha doprle dvije recenice, majcina: “Pa da udzemo, da vidimo…” – i sinovljeva: “Necu, bona. Dodzi bez mene pa gledaj.” – i Sabahudin je, iduci prema Marindvoru, nastavljao u sebi razgovor: majcina recenica, sinovljeva recenica – sve dok mu nije postalo jasno da je to dvoje odnekud doslo, da majka hoce da razgleda, a sin bi da se kupuje. Sin je, dakle, u Sarajevu na skolovanju, majka dosla da ga obidze, i da mu kupi, moze bit, pantole, ako ispadnu kakve jeftine, a sina je sramota ulaziti i izlaziti, prevrtati robu po rukama a nista ne kupiti…) Tako se Sabahudinu cinilo kako iz dana u dan narasta njegova moc da stvarima prepoznaje uzroke, ishod i smisao, a smanjuje se onaj prostor nesvjesnog bica iz kog su izlazile brojne, izlisne a bolne, patnje i nesporazumi. Svoja cesta i magla zaljubljivanja sada je kusao dovesti u vezu sa spoznatom moci selidbe u drugo bice. “I kada se zaljubljujem”, zapisao je u Dnevnik, “to samo znaci da selim u onoga covjeka, ono bice koje nju voli.” Cinilo mu se da vidi lukove, spirale i putanje dusinih putovanja, i da ce skoro doci dan kad ce, napokon, znati sve: sta od sta dolazi i nastaje, i kuda plove ljudske duse na krhkom cunu ljubavi. Zapisao je jos: “Ljubav je jabuka koju drzim u ruci. Pa je dajem kome hocu.”
Dok uzaludno pokusava zaspati, nepomican na svojoj trecini bracnog kreveta sto ga dijeli sa bracom, u ogledalu budne i jasne svijesti vidi lica djevojcica kojima je darivao jabuku – ljubav: bucmasto, okruglo lice Zorice B. na cije je rame naslonio glavu dok su sjedili na plisanom sjedistu mrtvackih kola u dvorisnoj supi zvornicke osnovne skole; i tada se plasio da ce se cuti topot njegovog srca. U ogledalu se mute, spajaju i raspadaju lica djevojcica sto su mu u zivot ulazile poslije tog drugog razreda osnovne skole, poslije tih mrtvackih kola, i on se upita: cega li su znak i nagovjestaj bila ta mrtvacka kola u kojima je, pljuckajuci niz prasnjave grede, popusio prvu cigaretu, i prvi put drhtao od ljubavi? U golubani, na njegovoj ljetnjoj postelji, umorna i mirna, sada spava zenska o kojoj ne zna nista, osim da ju je doveo Sintor, da ce tu biti nekoliko dana, da ce je Sintor odvesti – i da je strasno, neizdrzivo lijepa. Ona spava – on bdije, s njenim licem pred budnim ocima, bdije i rukom dotice vrele rane, mjesta na grudima oprzena dodirom njenih cvrstih dojki. Odozgor, od ulicne sijalice sa zida “Hemijske cistione” Zinhasovica kuce, po kaldrmi Halilbasica ulice, po dvoristu ispred barake, pada crvenozuta svjetlost ciji se racvasti traci uvlace u sobu, i u njima Sabahudin vidi lica svoje zaspale brace. “Oni pojma nemaju sta se dogadza”, pomisli, i umjesto zavisti u njemu podrhta osjecanje nadmoci. Dugo je stajao kraj prozora, prebacujuci, kao iz dvocjevke, mlaz mokrace preko niskog ragastova. Visoko, u tamnoj plaveti heba, zuj zvjezdanih rojeva, lijevo, u daljini, dolajavanje nocnih pasa cije kretanje Sabahudin po lavezu prati: sada se penju strmom kaldrmom izmedzu plocanskih grobalja, prelaze sada Ploce, ulaze u Alijagica, zamicu iza Miscine dzamije… U beskrajnoj tisini, sto je potom nastala, Sabahudin se osjeti na cijelom svijetu sam. Ucini mu se nevjerovatnim da tamo, u dnu dvorisne tame, u visini niskog krova barake, iza drvenih zidova supe porodice Zolj – lezi, spava, dise, nago tijelo jedne zene. Da to nije bio san? Ne, olovna tezina i bol u mosnicama, i zestoko peckanje u mokracnom kanalu, jasan su dokaz. Hoce li ikad svanuti jutro?
Probdjevena noc navukla je na Sabahudinovo lice sjenku briznog umora i tajne; slani trnci u ocima cinili su da je svakoga casa treptao, sireci zjenice s osjecanjem olaksavajuceg zadovoljstva. Dok je preskakao prozorsku dasku uciinise mu se vecim i drukcijim poznate dvorisne slike: kokosinjci, metalna burad s katranom, klupe pod prozorima… Hitrog i tihog koraka promicao je pored stakala, stiskajuci u srcu nerazgovjetnu grudvu zebnje. U supi, sve su stvari bile iste, i svaka na svom mjestu, kao da se nocas nista nije zbilo; odozgor jutarnji gugut, tako znan i blizak, izmedzu zidnih drvenih pukotina ostri suncevi zraci u kojima lebdi milijarda prasnih cestica, ljestve, sinosnje ljestve…
Promolio je glavu kroz podni otvor ulaza i prvo sto je ugledao bilo je prazno poguzvano silte: dijagonalni bic bola sijevnu preko lijevog ramena i srca, zarivsi se duboko u trbusnu duplju. Pa zar sam ja sve to sanjao?, stize izgovoriti prije nego sto otamo, iza zicane mreze, ne cu njen veseli glas i rijeci koje ga u trenu ispunise srecom:
– Hej! Sta si bleno?!
Zenska je sjedila na podu golubane, medzu prosutim zrnima zita i golubijeg izmeta, drzeci u ruci Sabahudinovog najdrazeg goluba, bijelu, somborsku pertlu.
– Nista. Gledam gdje si.
– Pa doso ko krpa …
– Sta cu. Sintor bi me zadavio.
– Kakav Sintor?
Sabahudin se ugrize za jezik, jer bas je htio da kaze: pa onaj što te doveo – ali se dosjeti da je ona, sinoc, pod svjetlom ispod lisnate kuce, Sintora nazivala Braco; pomisli: « Sintor primijenio fol na kojeg u Sarajevu vise niko ne pada, Braco! » Kao da je precuo njeno pitanje, Sabahudin zaposli ruke skupljanjem mrvica kruha i papricnog sjemena, ostataka njenog dorucka – nesudzene vecere, rasutih po podu kraj uzglavlja. Ali uzalud:
– Kakav te Sintor spopo?
– Tu pertlu. Od Sintora sam kupio.
– Kakvu sad, bolan, pertlu?
– To sto drzis. Zenka, pertla. Izmirka.
– Aaa – to. Lijepa ti je.
Sabahudinu laknu. Putanja razgovora odmakla se od opasne ivice otkrica Sintorove tajne. Ona ce to saznati, kad-tad – mislio je Sabahudin – ali neka nista ne saznaje od mene.
– Kako se zoves?
Zenska se hihotala necujnim smijehom i Sabahudina zacudi to sto ju je taj bezrazlozni smijeh cinio još ljepsom. Nije logicno, pomisli.
– Doli Bel – odgovori zenska zatvorenih zuba, u cijoj se bjelini zutjelo kukuruzno zrno.
– Ti se zezas. Stvarno te pitam. Ja sam Dino.
– Stvarno ti kazem. Doli Bel.
On pokusa uzvratiti istom mjerom naivnosti:
– Koliko ja znam, Doli Bel je plava.
– Sta ima veze? Mogu i ja biti plava. Braco ima frizerski salon. U Milanu.
Slavne Sintorove tuce, legendarne prevare, podvale i kradze – odavno su vec zivjele u rajinskom pripovijedanju i prepricavanju, ali Sabahudinovo uho prvi put cu: frizerski salon! Milano! Sve u Sinterovom zivotu bilo je vjerovatno, i moguce, ali ovo mu se ucini naprosto nemogucim! Zagleda se u njeno lice i shvati: pa ona sve vjeruje!u potrazi za sintorom
« Pa ona sve vjeruje », pomisli Sabahudin i osjeti kako se suzava i tijesni do malocas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome prostoru trazio tacku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije zeravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo izmisliti kakav posao, izici, pa tamo, na slobodnom sirokom zraku o svemu dobro razmisliti, i pronaci nacin da se izdrze dani do Sintorovog dolaska, a da se ni u cemu ne pogrijesi, i nicim ne otkrije Sintorova laz. Istoga mu casa bi jasno kako ce, pet minuta po izlasku, pozeljeti da se vrati, pa opet biti u nuzdi da izmislja razlog povratka. « Kad bi samo htjela nesto da prica »?, pozeli Sabahudin.
– Koji si razred?
– Ih, kad sam ja to prestala …
– Ja sam zavrsio sesti …
– Tek?
– Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvatas?
– Nisi nista propadao?
– Ma kakvi. Bio sam odlikas. Sad sam malo popustio. Bez veze.
U sutnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom bezvoljnom zapitkivanju stanuje samo jedna misao i zelja: gdje je i sta radi Braco – Sintor, i kada ce doci.
– Da odem, da ga potrazim?
Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplasi tijela koje mu se blizilo sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih nogu i lica podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao njegovih suvih usana:
– Ti si srce.
Noseci pecat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan obilazio zborna mjesta patkacanske raje: Kajtezova vrata, vulkanizersku radnju Hame Vejzagica, Hitlerovo igraliste, brda lubenica na bascarsijskoj pijaci. “Je li ko vidio Sintora”? – recenica koju je toga dana izgovorio desetinu puta – gradila je na licima upitanih sumnjiicav osmijeh: “A sta to ti imas sa Sintorom »? Sabahudin odluci da vise ne zapitkuje i u Domu kulture sjede medzu rulju dezurnih dominasa, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:
– Omladinac, hocemo li koju?
– Nisam nesto raspolozen, druze upravnice – odgovori Sabahudin.
– Kakve li to tebe svjetske brige more? – sjedajuci za sto nastavi upravnik, dok mu je iz ruku izlazio sum zatezanja satnih spirala. Shvativsi da nema uzmaka od nepredvidzenog sahiranja, Sabahudin postavi uslov:
– Moze, ali na pet.
– Nista ispod petnaest.
– Ne mogu ja, druze upravnice, da se koncentrisem. Petnaest minuta mi je puno.
– Ovo je stvarno sve naopako krenulo! – uzviknu upravnik obracajuci se cijeloj sali, ustavsi od stola i rukom pokazujuci na Sabahudina koji pozeli da ga nema.
– Pogledajte ovoga, molim vas. Ne moze da se skoncentrise ako ima vremena. Ako nema – moze. Pa kako to, sunce mu poljubim?
– Lako, druze upravnice. Kad igram na petnaest, onda mislim na svasta, kad je na pet – onda samo na sah. Zar nije tako?
– E, svasta li cu cuti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!
Povlacio je Sabahudin poteze lisen znanog mu i dragog ratnickog poriva; okolo, prstale su domine, iz sale trestala muzika sa ploca, probudena tijela djevojcica i djecaka njihala se u ritmu najnovijeg plesnog izuma, tvista – a pred njegovim ocima lebdjelo je magneticno lice iz golubane. « Ona sada sigurno place », pomisli i u sebi osjeti istu potrebu.
– Matavulj, decko! Simela Matavulj! – objavi upravnik svoju pobjedu glasom koji se izgubi u zvucnom kosmaru domske aule.
Sabahudin ne osjeti potrebu da se pravda i obrazlaze. Laktova oslonjenih na tvrdu dasku stola sarao je pogledom po licima dominasa i drugih dangublija i svako mu se ucini praznim i glupim: sto cu ja ovdje, boze dragi?, upita se pokrecuci usne kao da govori glasno. Preko upravnikovog lica predze brizna sjenka pitanja: sta li se dogadza s ovim deckom? Sabahudin podize pogled prema upravnikovom licu; procita na njemu neizgovoreno pitanje i zalosni pokusaj da se osmijehne pretvori se u zbunjeno i nemocno slijeganje ramenima.
– Idem. Vidite da nisam danas za sah.
– Vidim, nego sta nego vidim – govorio je upravnik ispracajuci Sabahudina kroz staklena vrata izlaza, preko betonskog stubista, do uglacanih oblih kamenova kaldrme Sandzacke ulice. Upravnikovu ruku, sto je pocivala na njegovom ramenu, Sabahudim je osjecao s nejasnom, dvostrukom nelagodom. Mijesala se u njemu radost od saucesnicke topline razumijevanja sto mu je grijala rame, i otpor sto ga je izazvalo upravnikovo upadanje u teskim zidom sutnje obavijeni prostor njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u mrak Sabahudinove misli upravnik zastade.
– Stani. Necu te nista pitati. Samo hocu jedno da znas: meni mozes sve kazati. Ako ti je tesko…
– Pustite me, nista mi nije tesko…
– Znam. Znam sve sta ceš mi reci. Ali – cujes – moja ti je kancelarija vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.
– Hvala vam. Zuri mi se.
– Pozuri, ako ti se zuri… i ne daj se. Ti si jak momak …
« Ti si jak momak » – odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio da koraca sporo i u potiljku osjecao kako upravnikov pametni pogled u njegovu lubanju uranja kao tane i cini da mu se korak zapetljava i noge otkazuju poslusnost. Odluci da skrene u Abdesthanu, desno, kako hi se oslobodio tezine pogleda koji ga prati. U dzepu napipa guzvu novcanica sto mu ih je Sintor ugurao sinoc i odluci da ih prebroji. Sest hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zasto mi je dao ovolike pare? Kao da se nece pojaviti mjesec dana?! Pa sta on misli?
Kroz dvorisni sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratistu. Ucini mu se da je neko pomjerio katanac na supi: u zutom mesingu ispisano ELZET bijase okrenuto licem, onako kako on nikad nije cinio, i ponada se da je, mozda, nailazio Sintor.
– Neko je dirao katanac, izgovorio podizuci kapak ulaza. Odozgo mu se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:
– Jesi ga naso?
– Nisam, rece sjedajuci na pod.otac sve zna?
Sabahudin ce se poslije sjecati kako je te veceri (njena druga noc u njegovoj bazi-golubani) prvi put opazio njenu, i cudnu i smijesnu istovremeno, osobinu da usred razgovora, u sekundi – zaspi. Vidio je, prethodno, da je njeno lice gladno njegovih rijeci, pa dodavao: « Obisao sam cijelo Sarajevo. »; opisivao mjesta i ljude koje je susretao i zapitkivao, izmisljao utjesujuce pretpostavke i nagadzanja, i upravo dok je izgovarao recenicu: « Pa da nema posla ne bi te ni dovodio ovdje! » – shvatio je da ona spava. Pod svjetlom gasne lampe bijelio se prevoj ruke na koju je oslonila glavu, medzu razmaknutom bjelinom zuba nazirao je tamnu vlaznu rumen njenog jezika. Izgledala je, u tome casu, kao dijete, ni zensko ni musko, naprosto dijete koje se snom brani od teske i nemile jave. Sabahudin pozelje da legne tu, pokraj nje, na zutu jelovu dasku, i istoga se casa uplasi svoje zelje. Pomisli kako bi ponekad bilo dobro nista ne misliti, nego ciniti prvo sto dodze na um. « Ja suvise razmisljam”, rece sam sebi, nepoznatim glasom prijekora i sumnje. Zacudi ga kako se najednom pretvara u manu ono sto je vazda drzao vrlinom: “Ovo ja sada grijesim. To ne moze biti mana.” Tesko odolijevajuci potrebi da se nekako, bilo kako, makar dodirom ruke po rasutoj kosi pozdravi sa naprecac zaspalom Doli, Sabahudin duhnu u lampu i sa baterijom u ruci krenu niz ljestve.
Probudio se toga jutra naglo, odjednom, cistih i budnih ociju. Iz kuhinje je dopiralo tiho ocevo jutarnje pjevusenje uz brijanje, u dvoristu vec su kakotale kokosi, Kovacima tutnjali kamiom. Sabiruci u sebi jutarnje zvuke Sabahudin se, po navici, pokusao sjetiti nocasnjeg sna. Tako mu je, vec dvije godine, nalagala prva budna misao, a ruka bivala nestrpljiva da u Dnevnik, pod sifrom SS (Sabahudinov san), upise podatke o zbivanjima sa onoga svijeta. Uzalud se naprezala jasna misao njegovog bistrog jutarnjeg mozga: na sve se strane prijecio teski zid tame i nesjecanja. « Kao da sam bio mrtav » – pomisli s mucnim osjecanjem dalekog, nepoznatog straha.
– Otkud ti? – na kuhinjskim vratima ga doceka pitanje sislo sa ocevog nasapunjanog lica.
– Kako otkud? Iz kreveta.
– Nesto si mi poranio …
– Imam nekog posla …
– U golubani?
– Ma joook …
– Neeego?
– S rajom. Idemo na Ilidzu. Na kupanje.
– Nije lose. Ima li kakvih zenskih?
Kroz Sabahudinov trbuh sijevnu munja straha: pred oci mu izidze katanac, zuti mesing na kome pise ELZET, okrenuto vani, kako nikad nije bivalo. « Nije valjda …”
– Kakve te zenske, tata, spopale?
– Nista. Samo pitam. Sta se odmah trzas?
“Zna. On sve zna.” Sabahudin osjeti kako mu ruke malaksavaju i pokusa ih zaposliti uzimanjem mamine cedulje sa stola. U zamucenom vidu prepozna maminu svakojutarnju recenicu o novcu, hljebu, kusuru, mlijeku i Melihi, i u tih nekoliko sekundi sakupi snagu da izgovori:
– Ne trzam se. Sta se imam trzat?
– Trzas, trzas. Sta ti imas protiv zenskih? Zenske su ti – kao so! Moze i bez – ali je bljutavo.
– Tako je, tata, kako ti kazes … Ja idem …
I vec je bio oborio bijelu aluminijsku kvaku izlaznih vrata, kad se otac okrenu od ogledala, u kome su do toga časa jedan drugome gledali lice, i pridze mu, na pola koraka. U blizini ocevog tijela i polozaju oceve desne ruke – Sabahudin osjeti neko narocito znacenje. Otac je govorio:
– Stani malo, da se dogovorimo. Ne moze to tako. Prvo i prvo: treba li ti para?
– Ne treba, tata, bogami.
– Treba, treba. Prvo materijalna baza – onda: duhovna nadgradnja – razumijes?
I dok je klimao glavom, kao odobravajuci, Sabahudin osjeti da mu tata u dzep utrpa smotak papirnih novcanica.
– Fala, tata.
– Nema na cemu, mladicu. Dobro ti je to, da znas!
« On stvarno sve zna. Ovo ne moze biti slucajno. » – mislio je sakupljajuci ponovo snagu da se napravi naivan:
– Koje?
– Pa to. Ta Ilidza. A sad – furaj. I pazi sta radis. Razumijes?
– Razumijem, tata. Do vidzenja …
Hodnikom kroz baraku Sabahudin nije koracao, nego trcao, nije trcao, nego letio. Ako otac zna, kao sto izgleda da zna, onda o tome i Doli nesto mora znati! Mogao je pretpostaviti da ce svako banuti u njegovu tajnu – ali otac? Cak je pred Kajtezovim vratima, jucer, pomisljao da tajnu povjeri Kiki Staki, da podijeli tako taj teret na dvoje – ali ovo, ovo je zapravo nevjerovatno! “Da nisam stogod buncao u snu? Pa i da jesam – cuo bi Kerim, ili Midho, nikako stari! A nisam nikad ni buncao, neko bi mi vec rekao da jesam … »
Zadihan je upao u golubanu:
– Dobrojutro, Doli!
– Otkad je meni jutro!
– Slusaj! Moram te nesto ozbiljno pitat!
– Pitaj, brate. I ozbiljno i neozbiljno!
– Nemoj se salit, nego me slusaj: je li iko ulazio u supu? Jesi ista cula?
– Ulazio si ti. A cujem stalno ove golubove. Cujem i djecu. I virim, kroz ovo …
– I niko nije ulazio?
– Ja bih cula da jeste. A sto pitas?
– Nesto vamo. Nema veze. Reci mi sta cu ti donijeti? Sintor mi je ostavio sest hiljada. Samo reci, to su pare za tebe.
– Donesi lubenicu. A drugo – sta bilo.
Odsjedivsi, kao na iglama, dvadesetak minuta na betonu pred Kajtezovim vratima, Sabahudin je te veceri saznao da su u toku dana dva puta u Patke, sa sirenom i gasom do daske, ulijetala milicijska kola iz kojih je iskakao Salko Jez i, hvatajuci za kragnu prvog koga stigne, postavljao jedno jedino pitanje:
– Je li ko vidio Sintora?
Oba se puta razbjezalo sve sto se moglo i znalo mrdnuti i pomaci, samo je Kiko Staka, bespomocan, ostajao ledzima oslonjen na zid, podupiruci se aluminijumskim pomagalima sa gumenim cepom:
– Nisam ga vidio, zdravlja mi!
– Serem se ja na tvoje zdravlje! – psovao je Salko Jez i upadao u kola zestoko lupajući vratima.tamo je orion – a gdje je milano?
Ni danas Sabahudin ne bi znao prebrojati dane sto ih je Doli Bel provela u njegovom svijetu polumraka, perja, daske i guguta: oni su jednostavno tekli, pretvoreni u beskraj jednog jedinog dana i pustinju jedne jedine noci, i u njima sasvim se pomijesao opipljivi svijet stvarnosti sa nestvarnim svijetom sna, zudnje i mastanja. Medzu Patkacanima, i po kuci, kretao se kao mjesecar, cula tupih za sve sto se okolo zbiva. Na trenutke samo zadrhtao bi, za stolom, stresajuci sa sebe teret ocevog kosog pogleda, bez poruke i jasnog znacenja. Ulicom je promicao cesući se o zidove, neprimjetan, a obavezne casove sjedenja pred Kajtezovim vratima svodio na minute, s lakocom glumeci zubobolju koja ga, kao, tjera kuci. Sasvim je izbacio iz glave pomisao i iz duse potrebu i zelju da sa nekim podijeli svoju strasnu tajnu. Kako i kome bi se moglo reci sve sto se u njegovoj golubani zbiva? Lakse nego sto je mislio, Sabahudin se svikao na prisustvo i bliskost njenog jedrog mladog tijela: u suzenom prostoru golubane ono je bivalo pomicna centralna tacka iz koje biju silni magnetni zraci, upuceni njemu, njegovom pogledu, njegovoj kozi i culima. Milina od ovlasnih dodira i oslanjanja tijela na tijelo nije mu vise razgoropadzivala srce: isto ono srce sto je tuklo i topotalo kao da ce iskociti iz tamnice mesa, koze i kostiju sada se topilo, necujno i slasno. Pa kome, i kako bi se o tome moglo govoriti? Ko se od Patkacana ne bi nasmijao da cuje, ili vidi, kako Doli Bel, nadnijeta nad njegovo ispruzeno tijelo, s njegovog lica cijedi sitne bijele puberterske bubuljice, dok Sabahudin okrece glavu u stranu da im se ne sudaraju dahovi? I on joj sve te dane tumaci nauku o golubovima, objasnjava vaznost razlike izmedzu izmirca i marutana, znakove plemenitosti, razliku u oku, krilu, kljunu i drzanju? U casovima sutnje zrakom golubane treperio je Sabahudinov glas:
Ora, sei rimasta sola,
piandzii e non rikordi nula,
cerci sul tue pikole mani
lentamente, lentamente…
Krio je Sabahudin pri tom i od samog sebe potrebu da tim umiljatim sklopom lijepih italijanskih rijeci kojima ne zna (ali sluti!) stvarno znacenje i tacan izgovor opcini sluh i misao ove zenske sto mu u srce i dusu ulazi kao poplava pod kojom ce sasvim da nestane njegova misao o sebi, o tome ko je, gdje je i sta se sa njim zbiva. Ona bi, po katkad, pripitala: « O čemu je ta? », i on bi odgovorio: « O ljubavi. Kaze: ostala si sama, placi i ne sjecaj se niceg … Tako nesto.”
– To ti o meni. Zezas me… – progovorila je, mrtvim i tuznim glasom.
Ako je to do toga casa i moglo biti sumnje o prirodi njegovih osjecanja prema Doli, vrelina koja mu sunu u lice, zajedno s mislju na Sintora, koji ce doci, kad-tad, ali ce doci i odvesti je – boze dragi, pa on ce je odvesti! uzasnu se Sabahudin – kazivala je sasvim jasno, da povratka vise nema, da njegova dusa voli ovu zensku, i da vise nista na svijetu nije vazno, i nije isto, jer sve se sada mjeri i podvodi pod tu jednostavnu, neopozivu cinjenicu: ja je volim! Osjeti silnu potrebu da je drzi za ruku, da koracaju gradom, da se pokazu pred licem svijeta, njih dvoje kao jedno, jedna dusa, jedno bice i tijelo.
– Da izadzemo malo napolje? – progovori glasom u kome su suze neizrecenog placa potapale ladzicu nade i molbe.
– Dzabe mi, bolan, govoris. Znas da ne smijem maknuti …
– Pa noc je. Nece nas niko vidjeti.
– A sta cemo ako naidze?
– Ima ovdje, iza supe, jedan podzid. Mi sve vidimo – nas niko ne vidi.
Izgovorio je tu recenicu lisen nade, a vidje kako ona uzima crne stikle sa poda, navlaci ih na sitnu golu petu, i stojeci nasred golubane gleda u njega nepomicnim licem koje kao da kaže: « Pa sta sad cekas? »
Iza krova dvorisnih supa, u tami podzida Zinhasovica kuce, uskoro su se, stopljene jedna s drugom, nazirale sjenke dva mlada tijela. Pod njima vecernji mir usnulih baraka, nad njima golemo avgustovsko zvjezdano nebo Sarajeva. Njena je lijeva ruka pocivala na mesu njegove desne noge i on prebaci ruku preko njenih ramena, provlaceci je ispod kose, sirinom glatkog vrata ponad kicme.
– Ja imam u bazi kartu neba …
– Otkud ti?
– Istrgno iz atlasa!
Slutio je, dok govori, da ona zapravo i ne zna sta je to karta neba, atlas, ali mu se cinilo da to sada, u takvom divnom bozijem casu i trenutku nema ama bas nikakvog znacaja, i da su rijeci i recenice koje joj sapuce u vrelinu lijevog obraza zapravo samo zamjena za one sto ih zeli reci, a jos mu nedostaje smjelosti i snage: ja te volim, i za tebe bih mogao uciniti sve!
– Ja sam poredio. Kartu sa nebom. Gotovo sve je isto.
– Stvarno?
– Stvarno. Vidis: ono su ti gore – Velika Kola. Vidis? Eno, desni tocak, eno lijevi, eno ruda… Ona je gledala putem njegove lijeve ruke, klimala sutke glavom i povremeno se osvrtala da vidi njegovo lice, koje joj govori o nebeskim tajnama i znacima…
– Tamo je Sjevernjaca, vidis, ona sjajna, najveca.
– Vidim, vidim …
– A ono je Orion …
– Orion?
– Jeste.
– A gdje je Milano?
– Milano ti je, bona, u Italiji!
– Znala sam.
Doli je recenicu izgovorila kao pokosena teskim sjecivom tuge i Sabahudin vidje kako joj se oci prelise suzama u kojima se iskrilo stotinu sjajnih zarki bola i ljepote. Zasto u svemu mora biti toliko bola?, upita se Sabahudin zahvatajuci medzu vruce dlanove njeno lijepo posrnulo lice.
– Gledaj me, pogledaj me, molim te…
Ona podize mokre kapke i u trenu se s gustih trepavica u njegove dlanove skotrljase njene vrele suze.
– Nemoj plakat. Nemoj plakat, preklinjem te.
Odlucio je Sabahudin, istog casa, da ucini sve, da ucini sve sto moze i sto ne moze ne bi li pronasao covjeka cije odsustvo ovoj divnoj djevojcici nanosi toliku bol. Sa svojom ljubavi cu lako – mislio je, mene nista ne moze zaboljeti vise nego sto me boli njezin bol.dvostruka poruka o placu
Traziti Sintora u Sintorovoj kući – tamo gdje samuje, u uskom kvadratu dvorisnog kucerka, njegova sirota mater – imalo je smisla onoliko koliko bi smisla bilo u tome da ga trazi u Kamernom teatru – ali se, skrhan bespomocnim osjecanjem tuge, Sabahudin kretao prema Pirusi i Sintorovoj kuci budeci u sebi nadu da ce mater makar nesto znati i moci kazati. S naporom je otvorio tesku drvenu kapiju nad kojom zaklepeta metalno objeseno zvono: u strmoj pustoj kaldrmi dvorista nije bilo nikog i Sabahudin postoja na trosnom drvenom pragu nekoliko predugih sekundi prije nego sto se u oknu malog otvorenog prozora dvorisne prizemljuse promoli zabradzeno lice Sintorove majke:
– Koje zlo, sinko?
« Nikad se ovaj prag nije prelazio s dobrim vijestima », pomisli Sabahudin slusajući njen ravni glas u kom se jasno ocitavala spremnost da se cuje svakakva zla i naopaka vijest o sinu jedincu.
– Nikoje zlo, majko. Je li dolazio Sintor?
– A sta ce ti on, jadi te ne znali?
– Treba mi. Je li bio?
– Nije bio, bog mu platio dabogda …
Mater okrenu lice od Sabahudinovog pogleda i on se preplasi uzaludnosti svoje posjete.
– Majka!
– Kazi, dijete, sta mi imas kazat…
– Ako bude dolazio… Kazite mu, molim vas … Recite mu… da place …
– A ko place, jado moj?
– Niko. Samo mu ka-ite: dolazio Dino i porucio ti da place. Samo kazite: place, znace on.
– Jasta ce nego plakat. Ko je da je – nego sta ce nego plakat.
Sabahudin krenu da napusti dvoriste i izgubi iz pogleda suho lice Sintorove matere, ali ga zaustavi njen glas, najednom ostriji i visi:
– Stanidera! Ti ces njega, bogami, prije vidjet nego ja. Kazi ti njemu – kad ga vidis – kazi mu: « Sintore, mater ti place ». Kazi mu: « Sintore, i otac ti u grobu place! » Tako mu kazi. Jesi upamtio?
– Upamtio sam, majka …
Tako je Sabahudin krenuo da uruci poruku o placu, a sada se vraca, korakom kojim ne zna kuda da kroci, kao onaj koji je primio, i duzan je da prenese, istu takvu poruku. Pomisli da je sve to sto se zbiva – san, mutan i komplikovan san u kome se susi grlo snivaca, nemocno da pozove upomoc, nemocno da jecajem i glasom prekine nocnu moru i razabere, napokon, stvarnost.
Vec sa dna ulice primijetio je, pred Kajtezovim vratima, brojnu i neobicnu saroliku grupu dezurnih dangublija. Pozelje da ih mimoidze, ali mu se ucini da se tamo, na betonu Kajtezovog stepenista, pominje Sintorovo ime. Prisao je, oborene glave i necujnog koraka, pretvoren u uho. Govorio je Ivan Karlovic:
– Ako laze Rumas – lazem i ja.
– O cemu to? – usudi se Sabahudin da upita.
– Zar nisi cuo? Sintora jamili drotovi. Rumas mi reko. On mu licno turio lisice.
– Sta kaze – zbog ceg? – pokusa Sabahudin izgovoriti mirno, prekrivajuci desnom rukom trbuh u kom se ukrstise kandzije bolnog straha.
– Varao narod. Uzdurisao negdje one geometarske motke i durbine i hodo po selima, sve oko Tuzle, ko fol: drzava pravi put.
– Pa sta onda?
– Onda uzimao od seljaka pare da ko fol skrene put sa seljakove njive na komsijinu.
– E, svaka mu cast – cu se neciji odusevljen glas.
– A sto bi mu bila svaka cast? – ljutnu se Ivan.
– Kako zasto? Seljaka vazda treba prevariti – dok nije on tebe. Nema druge.
Sabahudin odluci da ne sudjeluje u ovoj raspravi o postenju i ustade, kresući sibicu, u sporom hodu prema kući. U sebi osjeti olaksavajucu prazninu cije mu porijeklo i uzrok ne bijahu jasni. Ako se uopste moze vjerovati ikakvim vjestima u vezi sa Sintorom – zasto bi njemu doslo lakse od vijesti o Sintorovom hapsenju? Pomisli kako je to, mozda, pridigla glavu zmija sebicnosti i odluci da stane na nju teskom nogom stida: “Mene ne moze ciniti srecnim ono sto nju cini nesrecnom”. Frcnu cigaretu daleko od sebe, kao kad ispaljuje kliker, i ubrza korak, jos nesiguran kuda zapravo treba da ide: kuci, ili u golubanu. Koliko ga je ka golubani vukla zelja da bude sa Doli, toliko ga je od toga odvracao strah da joj nema sta reci. Ono sto bi mogao kazati – istinito ili ne – njoj se kazati ne moze. « Ali ima nesto sto moze” – mislio je Sabahudin, “mogu polako ispipati odakle je, ima li veze sa Tuzlom, to bi moglo nesto da znaci …”
Zacudi ga sto Doli, usred dana, spava. Na prstima se primakao njenom uzglavlju i sjeo na pod, obuhvativsi koljena medzu svezane ruke. Posmatrao je njeno usnulo lice, na kome se nije moglo procitati nista, i cinilo mu se kako lice svakog usnulog covjeka lici na lice djeteta. “Ona i jeste dijete”, pomisli “mada ima tijelo zene…” Nije se usudzivao predugo drzati pogled na tom zrelom tijelu, vracao ga je ponovo na njeno lice, polurazmaknute suhe usne, pravilni sitni nosic …
– Doli…
– Doli…
Ona se promeskolji, mumljajuci bez rijeci rasiri ruke i protegnu se izdizuci visoko prsa:
– Jesam li to spavala?
– Pa jesi. Ja se zacudio.
Doli se pridize i skupljajuci noge poda se prekri koljena izguzvanom haljinicom.
– Da te nista ne pitam?
– Bio sam. Mater nista ne zna. Raja pricaju da je otisao. U Tuzlu.
– U Tuzlu?! Pa sta ce sad tamo?
– Ne znam. Jesi li ti otamo?
– Nisam ja niotkle. Sad znas. Nisam niotkle.
Doli obori glavu panovo spremna na plac.
– Hoces opet plakati?
– Necu – odgovori prkosno podizuci lice. – Hocu da se operem. Donesi vode.
Sabahudin se skotrlja niz ljestve i, u hodu uzimajuci s poda kantu i bokal, istrca iz supe. -
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.