-
PROMOCIJA KNJIGE RASIMA ŽIVOJEVIĆA
Petak, 25 Prosinac 2009
JU Centar za kulturu Goražde upriličila je jučer promociju dopunjenog izdanja
monografije rahmetli prof. Rasima Živojevića pod nazivom
”Goražde u prošlosti i sad i
Ilovača predio kod Goražda”.
Monografiju čine dvije knjige, a riječ je o veoma važnom izvoru informacija o geografskim i historijskim činenicama ovog grada.
Promociji je prisustvovao veliki broj sugrađana kao i sinovi rahmetli Rasima Živojevića koji su govorili o liku i djelu uvaženog profesora, a prisutnima se između ostalih obratio i načelnik Općine Goražde Muhamed Ramović.
Izadavač knjige je JU Centar za kulturu Goražde.
Promocija knjige Saudina Bećirevića: “Na putu u nepoznato” .
Djelo Saudina Bećirevića
“Na putu u nepoznato” – zapisi vojnika s perom
Knjiga “Na putu u nepoznato”, preminulog autora Saudina Bećirevića, predstavlja nastavak knjige “Bore oko očiju” koja je jedna od najtraženijih u Bosni i Hercegovini.
Saudina Bećirevića mnogi pamte po blogu “Bore oko očiju”. Sve je počelo 2005. godine kada je Saudin počeo na blogu objavljivati priče iz svog ratnog dnevnika. Upravo taj blog i danas je najposjećeniji u BiH sa preko 820.000 učitavanja.Dnevnik hrabrog bosanskog vojnika
Bećirević je tokom rata redovno vodio dnevnik u kojem je zapisivao sve što se oko njega dešavalo. Pažljivo bilježeći svaki detalj on je stvorio jedinstveno svjedočanstvo o ratu u BiH iz zgla mladog čovjeka koji nije birao sudbinu koja ga je zadesila.
Naime, Saudina je početak rata zatekao u školskoj klupi. Bez igdje ikoga, jer je od porodice bio odvojen, a prijatelji se rasuli, tada 18-godišnji Saudin razmišlja o tome da li da i on pobjegne ili ostane u Sarajevu. Odlučuje ostati i boriti se za svoju domovinu, te se priključuje Armiji BiH i postaje jedan od najistaknutijih boraca.
Sve vrijeme rata on se povjeravao dnevniku, a deset godina kasnije i sam se suočio sa svojom pričom koju je odlučio podijeliti sa ostalima.
Tako je prvi dio dnevnika 2007. godine objavljen u knjizi “Bore oko očiju”. Knjiga je postala pravi čitalački hit i do danas je jedna od najtraženijih na našem području.
Saudin Bećirević je iznenada preminuo u 36. godini života u novembru 2009. godine. Do smrti je uspio završiti drugu knjigu koja sadrži priče iz drugog dijela ratnog dnevnika, ali i nekoliko poratnih priča. Drugoj knjizi dao je naziv “Na putu u nepoznato“, a te njegov dvije knjige zajedno čine cjelinu “Dnevnik bosanskog vojnika“.
Vodič za vlastite puteve u nepoznato
U knjizi “Na putu u nepoznato” opisan je ratni put Saudina Bećirevića i njegovih drugova od oktobra 1993. godine do kraja rata. Knjiga sadrži i potresne ispovijesti borca iz prvih poslijeratnih mjeseci. Ponižavanja na ulici, na šalterima, glad, siromaštvo…, odnosno samo ono što je i ostalo od lažnih obećanja.
“Dok sam čitao “Dnevnik bosanskog vojnika”, koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu”, kazao je o knjizi general Jovan Divjak.
Spoznaja neke druge ratne stvarnosti, u kojoj Bećirević i njegovi prijatelji prepoznaju nova lica koja su preko noći dobila činove, gledaju razne spletke, pljačke, razvoj trgovine, jedno je od osnovnih obilježja ove knjige.
“Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim rječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom”, istakao je historičar Nihad Kreševljaković u svojoj recenziji.
“Saudin Bećirević ostavio je bez sumnje iza sebe najvrednije svjedočanstvo o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo još je vrednije ako se uzme u obzir da je u rat ušao sa osamnaest godina. Radi se dakle o iskrenim zapisima golobradog mladića, zamalo dječaka, koji je časno i odano služio svojoj domovini do posljednjeg dana rata“, kazao je izdavač knjige i organizator projekta Jasminko Halilović.
Predstavljanje knjige “Na putu u nepoznato”
Knjiga je ilustrovana fotografijama najznačajnijeg fotografskog kroničara opsade Sarajeva Milomira Kovačevića Strašnog. Povodom ove knjige u petak 2. aprila bit će otvorena i web stranica http://www.dnevnikbosanskogvojnika.com koja će se baviti daljom promocijom ovog antiratnog djela.
Predstavljanje knjige “Na putu u nepoznato” održat će se u okviru “Modula memorije”, a organiziraju ga izdavač knjige Udruženje Urban i Međunarodni teatarski festival MESS.
Knjigu će u Domu Oružanih snaga BiH, u nedjelju 4. aprila 2010. u 19 sati, predstaviti Jovan Divjak, Rasim Duraković, Jasminko Halilović i Nihad Kreševljaković. Odlomke iz knjige čitat će glumac Izudin Bajrović.
Saudin Bećirević
Saudin Bećirević rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Osnovnu školu završio je u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu.
U periodu od 1992. do 1996. bio je vojnik Armije RBiH. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad.
Godine 2005. pokreće blog “Bore oko očiju” koji postaje najposjećeniji bh. blog. Godine 2007. objavljuje istoimenu knjigu koja postaje čitalački hit, i do danas je jedna od najtraženijih knjiga u BiH.
U prvoj knjizi objavljuje priče iz ratnih dnevnika od aprila 1992. do septembra 1993. godine. Nakon izlaska knjige “Bore oko očiju”, Bećirević daje blogu ime “Na putu u nepoznato” i nastavlja sa povremenim objavljivanjem priča iz drugog dijela rata. Istovremeno prepisuje i uređuje sve priče iz ratnih, ali i poratnih dnevnika, pripremajući drugu knjigu.
Rad na drugoj knjizi gotovo u potpunosti završava na ljeto 2009, planirajući da na jesen završi još nekoliko poslijeratnih priča.
Ipak, u augustu se iznenadno razbolio, a preminuo je u novembru 2009.
Promocija knjige Saudina Bećirevića: “Na putu u nepoznato” .
Djelo Saudina Bećirevića
“Na putu u nepoznato” – zapisi vojnika s perom
Knjiga “Na putu u nepoznato”, preminulog autora Saudina Bećirevića, predstavlja nastavak knjige “Bore oko očiju” koja je jedna od najtraženijih u Bosni i Hercegovini.
Saudina Bećirevića mnogi pamte po blogu “Bore oko očiju”. Sve je počelo 2005. godine kada je Saudin počeo na blogu objavljivati priče iz svog ratnog dnevnika. Upravo taj blog i danas je najposjećeniji u BiH sa preko 820.000 učitavanja.Dnevnik hrabrog bosanskog vojnika
Bećirević je tokom rata redovno vodio dnevnik u kojem je zapisivao sve što se oko njega dešavalo. Pažljivo bilježeći svaki detalj on je stvorio jedinstveno svjedočanstvo o ratu u BiH iz zgla mladog čovjeka koji nije birao sudbinu koja ga je zadesila.
Naime, Saudina je početak rata zatekao u školskoj klupi. Bez igdje ikoga, jer je od porodice bio odvojen, a prijatelji se rasuli, tada 18-godišnji Saudin razmišlja o tome da li da i on pobjegne ili ostane u Sarajevu. Odlučuje ostati i boriti se za svoju domovinu, te se priključuje Armiji BiH i postaje jedan od najistaknutijih boraca.
Sve vrijeme rata on se povjeravao dnevniku, a deset godina kasnije i sam se suočio sa svojom pričom koju je odlučio podijeliti sa ostalima.
Tako je prvi dio dnevnika 2007. godine objavljen u knjizi “Bore oko očiju”. Knjiga je postala pravi čitalački hit i do danas je jedna od najtraženijih na našem području.
Saudin Bećirević je iznenada preminuo u 36. godini života u novembru 2009. godine. Do smrti je uspio završiti drugu knjigu koja sadrži priče iz drugog dijela ratnog dnevnika, ali i nekoliko poratnih priča. Drugoj knjizi dao je naziv “Na putu u nepoznato“, a te njegov dvije knjige zajedno čine cjelinu “Dnevnik bosanskog vojnika“.
Vodič za vlastite puteve u nepoznato
U knjizi “Na putu u nepoznato” opisan je ratni put Saudina Bećirevića i njegovih drugova od oktobra 1993. godine do kraja rata. Knjiga sadrži i potresne ispovijesti borca iz prvih poslijeratnih mjeseci. Ponižavanja na ulici, na šalterima, glad, siromaštvo…, odnosno samo ono što je i ostalo od lažnih obećanja.
“Dok sam čitao “Dnevnik bosanskog vojnika”, koji je koloplet stvarnog života i onoga iz snova, uživeo sam se u potpunosti u Pospankov lik jer sam pohodio mnoge položaje i kote na ivici odbrane Sarajeva i one koje su vodile do Tarčina, Fojnice, Visokog, Breze, Vareša, kao da sam išao stopama prokislih, smrznutih i gladnih Pospankovih drugova. Tako da su likovi i događaji u knjizi više nego autentični, kao da živi likovi svedoče o herojstvu i moralu, ali i kukavičliku i nemoralu”, kazao je o knjizi general Jovan Divjak.
Spoznaja neke druge ratne stvarnosti, u kojoj Bećirević i njegovi prijatelji prepoznaju nova lica koja su preko noći dobila činove, gledaju razne spletke, pljačke, razvoj trgovine, jedno je od osnovnih obilježja ove knjige.
“Publiciranjem nastavka Saudinovih zapisa i njihovim uobličavanjem u cjelinu, dobili smo djelo iz koga će buduće generacije moći crpiti znanja o historiji običnih ljudi, kakvih je, po Saudinovim rječima, bilo na hiljade. Oni su u okolnostima u kojima su se našli bili primorani da postanu ratnici koji se bore za vlastiti život i opstanak zemlje koju nedvojbeno vole. Ova knjiga ima mnoštvo vrijednosti i nju mogu čitati svi, od historičara, antropologa, umjetnika do onih koji su jednostavno željni uzbudljive literature. Za Bosance je ona ipak posebna i spada u one knjige koje bi se trebale nalaziti u našim kućnim bibliotekama poput vodiča za naše vlastite puteve ka nepoznatom”, istakao je historičar Nihad Kreševljaković u svojoj recenziji.
“Saudin Bećirević ostavio je bez sumnje iza sebe najvrednije svjedočanstvo o ratu u Bosni i Hercegovini. Njegovo svjedočanstvo još je vrednije ako se uzme u obzir da je u rat ušao sa osamnaest godina. Radi se dakle o iskrenim zapisima golobradog mladića, zamalo dječaka, koji je časno i odano služio svojoj domovini do posljednjeg dana rata“, kazao je izdavač knjige i organizator projekta Jasminko Halilović.
Predstavljanje knjige “Na putu u nepoznato”
Knjiga je ilustrovana fotografijama najznačajnijeg fotografskog kroničara opsade Sarajeva Milomira Kovačevića Strašnog. Povodom ove knjige u petak 2. aprila bit će otvorena i web stranica http://www.dnevnikbosanskogvojnika.com koja će se baviti daljom promocijom ovog antiratnog djela.
Predstavljanje knjige “Na putu u nepoznato” održat će se u okviru “Modula memorije”, a organiziraju ga izdavač knjige Udruženje Urban i Međunarodni teatarski festival MESS.
Knjigu će u Domu Oružanih snaga BiH, u nedjelju 4. aprila 2010. u 19 sati, predstaviti Jovan Divjak, Rasim Duraković, Jasminko Halilović i Nihad Kreševljaković. Odlomke iz knjige čitat će glumac Izudin Bajrović.
Saudin Bećirević
Saudin Bećirević rođen je 1973. godine u Humu kod Foče. Osnovnu školu završio je u Brodu kod Foče, a srednju u Sarajevu.
U periodu od 1992. do 1996. bio je vojnik Armije RBiH. Nakon rata odlazi u Libiju na privremeni rad.
Godine 2005. pokreće blog “Bore oko očiju” koji postaje najposjećeniji bh. blog. Godine 2007. objavljuje istoimenu knjigu koja postaje čitalački hit, i do danas je jedna od najtraženijih knjiga u BiH.
U prvoj knjizi objavljuje priče iz ratnih dnevnika od aprila 1992. do septembra 1993. godine. Nakon izlaska knjige “Bore oko očiju”, Bećirević daje blogu ime “Na putu u nepoznato” i nastavlja sa povremenim objavljivanjem priča iz drugog dijela rata. Istovremeno prepisuje i uređuje sve priče iz ratnih, ali i poratnih dnevnika, pripremajući drugu knjigu.
Rad na drugoj knjizi gotovo u potpunosti završava na ljeto 2009, planirajući da na jesen završi još nekoliko poslijeratnih priča.
Ipak, u augustu se iznenadno razbolio, a preminuo je u novembru 2009.
NAJAVA
USKORO na trzistu
[b]PORODICNO STABLO
MEHMED-AGE FEJZIC
po muskoj i zenskoj liniji[/b]Projekat na kojem radim vec nekoliko godina a zadnjih 6 mjeseci intenzivno – je pripremljen za stampu….
oko 200 stranica,
na stotine fotografija,
128 osoba spomenute u knjizi o svakoj osobi napisani licni podaci, sa fotografijom, prijeratnoj adresi, sadasnjoj adresi, brojem telefona, mobila, e-maila…
za umrle sa ovog spiska mjesto i datum smrti te mezarje na kojem je sahranjen…Ono sto je interesantno je da ja u knjizi pratim i musku i zensku liniju, tako da se u knjizi osim prezimena Fejzic spominje na desetine drugih prezimena koji su u blizem ili daljem rodu sa Fejzicima….
knjiga sadrzi i 10-tak prica o pojedinim clanovima porodice..
Ako sve bude po planu knjiga bi trebala u stampariju pocetkom jula….
Novo iz UG „Majke Srebrenice i Podrinja“: Knjiga pukovnika Huse Salihovića
KNJIGA “SREBRENICA – ZAŠTO SMO doživjeli GENOCID?
U okviru obilježavanja petnaeste godišnjice genocida u Srebrenici UG „Majke Srebrenice i Podrinja“ je izdalo i treću knjigu koja na autentičan način govori o vremenu agresije na BiH i doprinosi rasvjetljavanju historijskih prilika devedesetih godina u Srebrenici, ali i šire. Radi se o knjizi ratnih zapisa i svjedočenja pod nazivom „SREBRENICA – Zašto smo doživjeli genocid!?“, autora pukovnika Huse Salihovića iz Srebrenice, kome su četnici 28. juna 1992. godine u Srebrenici ubili suprugu Remziju. Salihović je obavljao dužnost komandira čete, komandanta bataljona i komandanta 283. istočnobosanske brigade. Nakon rata ostao je u profesionalnoj vojsci, diplomirao odbranu i sigurnost na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a krajem 2007. godine penzionisan je u činu pukovnika.
Ova knjiga (na 366 stranica) sigurno nikoga neće ostaviti ravnodušnim i poslužit će kao uspomena, sjećanje i opomena na agresiju i srebrenički genocid.
Poslije knjiga „Planirani haos“ i „SREBRENICA 1993.-1995. – ratni dnevnik r. Hameda Salihoviča Sade“, ovo je treća koju, u okviru svojih aktivnosti, potpisuje (i realizira, posebno uz pomoć Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Fondacije za izdavaštvo FBiH, Novi Grad Sarajevo itd.) ovo Udruženje, čineći napore da se preživljeno u proteklom periodu agresije što više sačuva od zaborava, ali i da se što bliže dođe do prave istine o svemu što se u to vrijeme dešavalo.
Dragi prijatelji!
[b]Necu vas vise gnjaviti sa naslovom. Ovog zadnjeg sam izvadio iz odlomka, koji se desava u logoru Omarska i na zalost istinit je.
Ko imadne volje da procita i napise komentar, hvala mu ko nema, ne zamjerim tema je preteska, a ja naporan…[/b]Mjeseci juli i august u mom kraju su dva najtoplija mjeseca, kad se temperatura penje i preko 40 stepeni celzijusovih.
Meteorolozi , kad govore o vremenskoj prognozi, redovito daju i upozorenje stanovništvu da se bez velike potrebe ne izlažu suncu, nego da se drže hlada i da piju tečnosti što više.
Mi, logoraši već dvije hefte nalazimo se na otvorenom od zore do mraka a poneki put i zanoćimo. Za nas upozorenja meteorologa ne važe, pa bez obzira dali sunce prži ili kiša pada, mi smo tu na ”Pisti”kako smo je mi logoraši prozvali.
Ima nas oko sedam stotina.
U logoru se nalazimo oko dva mjeseca. Niti smo se kupali , niti brijali. Iznad nas sunce koje nemilosrdno prži,a ispod užareni i grubi asvalt. Hlada nigdje!
Bude ga samo ujutro kad ne treba, jer je asvalt i onako dovoljno hladan a naša iznemogla tijela drhte od hladnoće.
Noćas smo proveli noć u “restoranu” gdje nas je polovina čučala ili sjedila, a druga polovina stajala. Bilo je tako tijesno, da kad čovjek hoće podići nogu, da bi se odmorio nema je više gdje vratiti, jer je neko već stavio svoju nogu na to mjesto.
Stajali smo cijelu noć nepomično.
Od rane zore molili smo stražare da nas puste na ”Pistu”, što su naposljetku i dozvolili. Jedva smo se dovukli do svojih mjesta prosto padajući na vlažni i hladni asvalt.
Polumrtvi kao u nekom transu zapadamo u nešto što se možda može nazvati snom. Kad bi se nekim čudom dogodilo da straže nema, čini mi se da bi dugo vremena prošlo dok bi se neko pokrenuo.Većina nas je već prošla nekakva isleđivanja i malo ko ima da mu nisu ostali tragovi od torture.
Na ”Pisti” smo zato sto u svim prostorijama u cijelom kopmleksu zgrada “Rudnika željezne rude” Omarska naprosto nejma mjesta. Hangari za teške rudničke mašine, radione, magacini i kancelarije, prepuni su logoraša, zbijenih poput sardina u konzervi.
U pojedinim prostorijama sustanari su im golubovi koji su sa traverzni srali po logorašima, lepetali krilima, i na njih otresali vaške tako da smo se za kratko vrijeme svi zaušljivili.
Tim ljudima nisu dozvolili ni prozore otvarati gdje je to bilo moguće.
Neznam da li je gore nama ili njima. Na pisti imamo barem svježi zrak ali smo zato bili izloženi direktno pogledima stražara i prvi smo na udaru. Iznenada pade komanda: ”U vrstu!”
Mi smo znali šta to znači, jer smo to i od ranije radili.
Četnici bi nas natjerali da legnemo potrbuške poredani u redove sa raširenim nogama. Logoraši iz slijedećeg reda morali su staviti glave među noge onima ispred sebe i tako sve do posljednjega.
Nije se smjelo gledati u stranu nego samo u asvalt.
Ako bi neko pogledao pa ga stražar primjeti, gazio bi preko ostalih i tukao ” krivca” ili čizmama ili kundakom puške u glavu i po plećima. Razlog što smo morali ležati u takvom položaju je što od ranog jutra pristižu novi logoraši, mještani Hambarina, Rizvanovića, Čarakova i drugih naselja zapadno od Prijedora.
Takozvano ”Brdo”.
I pored svih opasnosti mnogi od nas, koji smo bili u poziciji, gledali smo šta se događa.
Zarobljenike su dovezli autobusima.
Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do ”Bjele kuće” morali proći kroz četnički špalir.
Tukli su ih sa obje strane, svim i svačim.
Puškama, bejzbol palicama, el. kablovima raznih profila, rukama i nogama.
Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali.
Onda bi na te jadnike četnici još žešće navalili po četiri i više odjednom.
Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu ali su nailazilili slijedeći logoraši gazeći i saplićuci se o njih.
”Bjela kuća”služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru. Naveče,četnici bi je praznili ubijajuci logoraše na razne načine, a pred zoru logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga.
Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilmetara udaljeno od Omarske.
To je bio uzrok da je u ”Bjeloj kuci”bilo mjesta.
Kada se sve konačno smirilo nama su dozvolili da možemo sjesti.Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove.
Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je ko ranije sjedio.Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asvalt brzo upijao.Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade.
Sve druge ptice: vrapci, svrake i ostala divljač su se naprosto razbježali jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli.
Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom.
Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava.Kad bi koji put pogodili, golubije mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. Nakon svakog pucnja, digli bi se u zrak, vijali se neko vrijeme okolo a onda opet sletjeli.
Tako su se naduravali sa četnicima dok im zabava ne bi dosadila. Navijao sam za golubove i divio se njihovoj hrabrosti i odlučnosti.
Upornost je bila njihovo jedino oružje.
Bošnjaci imaju mnogo sličnosti sa ovim bezazlenim stvorenjima.
Tiho sam romorio sebi u njedra, od njih se zaista ima šta naučiti. Zavolio sam golubove kao svoju familiju. Nije ništa čudno da sam ih tako doživljavao, jer je moja cijela porodica bila po logorima u okolini Prijedora i svaki od nas je mogao u svakom trenutku postati meta ovim ubicama, kao oni. To nam nije prvi put. Mnogo puta dosad smo ovako stajali u redu da nas isti neprijatelji tamane, a suprostavljali smo mu se, – samo sa inatom bosnaskog goluba!
Golubovi, halalite ako sam vam kad u životu zulum učinio.
Neki su vidjeli da je stiglo vozilo sa hranom, i glas o tome brzo se proširio među stanovnicima ”Piste”.
Stanje se koliko toliko normaliziralo, pa su nam dozvolili da sa plastičnim kanisterima odemo i do vode, koja je od nas bila udaljena samo nekoliko koraka. Korita i česme bile su ispred ”Mujine sobe.”Tako smo je zvali jer su četnici nekom Muji naredili da bude sobni starješina u toj prostoriji.
Neznam šta se sa Mujom dogodilo,dali je preživio ili nije, ali naziv je ostao.
U njoj je boravilo preko pet stotina logoraša. Za vrijeme mog boravka u toj prostoriji, sobni starješina je bio Miralem B., zvani Lala, koji je bio vema revnostan u izvršavanju četnickih naredbi i mnogo je zlostavljao logoraše, čak i lično tukao.
Na ”Pisti” prvi susjed od mene je bio udaljen toliko, koliko je bilo potrebno da smjestimo naša mršava tjela. Ime mu je bilo Sabahudin.
Mlad.
Još ni vojske služio nije. Kaže, -trebao sam ići ali kad je se u Sloveniji zakuhalo, moji su mi preporučili da ne idem i nisam ni otišao. Iako smo znali kako je kome ime, zvali smo se ”komšo”.
Naša mjesta smatrali smo našim kućama.
U kući nije bilo ničega. Sve sto smo imali je ono malo odjeće koja se već počela raspadati. Mjesta su nam bila na rubnoj poziciji grupe. Sabahudin je to koristio da komunicira sa stražarima. Oslovljavao ih je sa riječju”vodniče” bez onoga”druže”što je njima očigledno godilo.
I ovoga puta smo profitirali jer je dobio dozvolu da napuni kanister.
Meni prvom je dao da pijem a onda je kanister otišao od ruke do ruke i tečnost koja život znači brzo je bila ispijena.
Pili smo zagađenu vodu.
To je ustvari industrijska voda, a četnici su u nju dodatno iz čiste zlobe, sipali naftu , ali mi druge vode nismo imali. Oni su pili flaširanu vodu ili pivo. O tome šta nas je od jutros snašlo nismo pričali, jer to nam i nije bio prvi put da tako potrbuške ležimo i po deset sati.
”Pista”na kojoj smo provodili dane bila je ustvari prostor između hale za remont dempera sa jedne strane, i restorana i upravne zgrade sa druge strane,veličine otprilike pedeset sa pedeset metara. Omeđena je pravougaonim betonskim vaznama u kojima se nekad gajilo cvijeće.
Sada su bile prazne.
Ostala je samo zemlja iz koje je virila pokoja travka. Na južnoj strani u pravcu ”Bjele kuće,” stajalo je oklopno vozilo plave boje. Na kupoli bio je postavljen ”PAM”.
Policija iz Banja Luke. Došli da daju podršku braći Srbima Podkozarja. Pored vozila u zemlju su pobodene bagremove grane da bi im pravile hlad a i stol je bio tu, pun raznih napitaka, što je mamilo poglede nas logoraša.
Nad restoranom je ravna betonska ploča na kojoj je postavljen mirtaljez ”osamdesetčetvorka”, postavljena na nogare. Nismo mogli da ne gledamo u tamni otvor cijevi koja je prijeteći bila uprta u pravcu ”Piste”. Redenik s mecima slobodno je padao na ploču, a meci su se presijavali na suncu.
Ulaz u restoran nalazio se otprilike na sredini, a ista ta vrata vodila su na sprat iznad restorana.Tu su i kancelarije koje su djelimično služile za smještaj žena, logorašica, a većim djelom kao prostorije, gdje su svakim radnim danom dolazili ”inspektori” iz Prijedora.
Stizali su oko osam sati ujutro.
Uredno obučeni, glatko izbrijani, sa aktovkama u rukama. Kao da se radi o najobičnijem poslu. A odlučivali su o životu i smrti nas logoraša. Bilo ih je od deset do petnaest.
Privodili su im logoraše na ispitivanje.
U kancelarijama su sjedili dva do tri ”inspektora” i tukli logoraše ako im odgovori na postavljena pitanja nebi bili po volji. Na hodniku prije stepenica sjedila je grupa stražara. Imali su svoje znakove, ako bi ”inspektor” izašao za logorašem na hodnik mirno su nastavili sjediti, ali ako bi logoraš izišao sam, skakali bi na njega kao bjesni psi, i tada jadnik nije imao šanse sići normalno niz stepenice.
Obično bi ga srušili na vrhu a onda ga kotrljali i zanjim bacali stolice i druge predmete.
Na jelo, obično smo prvi išli mi sa ”Piste”. Hrane nije bilo svaki dan. I kad ne bi jeli niko nije pitao zašto je nema. Kruh od sedamsto grama sjekao se na osam parčadi sa nešto malo nekakve nedefinisane čorbe za što smo dobijali minut vremena da pojedemo. Ponekad smo mogli sjediti i posmatrati ostale logoraše kako trčećim korakom ulaze i izlaze iz restorana. Tako je bilo i danas.
Išli smo u grupama po trideset.
Ako bi neko nekoga prepoznao samo bi napravili kontakt očima i to bi bilo sve, pa taman da je otac ili naj bliža rodbina u pitanju. I to je bilo dobro.
Makar se znalo da su još među živima.
Restoran je nekad služio za objede radnicima i imao je toliko mjesta da su istovremeno mogli jesti oko trideset ljudi.Otuda te grupe od trideset logoraša. Ali nas je u logoru bilo preko dvije i po hiljade i zato smo dobijali samo minut/dva da bi pojeli svoj obrok.
Često, hrana je bila vrela a ljudima bilo žao da nešto ostane u tanjiru pa su je pili i pržili jezike i usta. Četnici bi se dernjali i vikali.
”Jebo vas Alija. Ni on vas neće, ‘odate po srpskoj zemlji, pijete srpsku vodu, srpski zrak udišete…”
Pri izlazu često su formirali špalire, pločice polijevali vodom i postavljali prepreke kao što su klupe stolice i slično. Na izlazu bi dizali poklopac od kanalizacije nadajući se nebi li ko unutra upao.
Nikad se nije znalo šta će se slijedećeg momenta dogoditi. Istini za volju bilo je dana kad smo mogli laganim korakom doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Tad smo se osjećali sretnima.
Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili logorašima sa ”Brda”.
Možda su poželili da se malo odmore od teška posla.
Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, pa bi kad bi se na ”Pistu” vratili lagano jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. U tom momentu pored Sabahudina je naišao strazar, pogledao ga i rekao: ”Prijatno”. Bujrum, odgovori ovaj!
Naglo je zastao, i onda iz sveg glasa dreknuo.
-”Štaaa! Jel da ti ja to jedem, majku ti balijsku!”
Iz okreta je izmahnuo nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.
-”Ti da meni kažeš bujrum!
Nastavio je da ga udara. Tad su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio izgovoriti….
”Nemoj Zoka brate!”
-”Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!”
Tukli su ga puškama, skakali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!
Kada su prestali Sabahudinovo tjelo podrhtavalo je još pet, šest sekundi a onda se smirilo. Iz usta, ušiju, i nosa tekla je crna krv.
Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao:
-”On meni da kaže bujrum.”
Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša.
-”Ti i ti, nosite mrcinu da ne smrdi vojka!”
Logoraši su prisli, prihvatili tjelo za ruke i noge a onda je Zoka ponovo dreknuo.
-”Ne takooo! Za noge uzmite,`ajvaniii!
Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala.Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti pa kad bih živio hiljadu godina.
Iz usta mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti.
Dok su ga vukli košulja mu se podvrnula a gola leđa odnosio je grubi asvalt. Tako je otišao moj prvi komšija, Sabahudin.
Kad su sa njim zamaknuli iza restorana od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asvaltu.
Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim.
Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili sa obrokom, i kad su prošli zalogaja više nije bilo.
O Sabahudinu sam danima razmisljao. Zar zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu?
Poznavao je stražara, kojeg nije do tada oslovljavao sa imenom, ali se potajno nadao da bi mu pomogao kad bi ustrebalo. Pričao mi je da su jako dobri i da će, ako ga iko odavde izbavi, to biti on.
Moj Allahu, šta ti je čovjek? Sad jesi sad nisi.
Kao ledenica.
I evo upravo kad naumih da progovorim, među prvima javi mi se moj komšo sa”Piste”, Sabahudin.
-”Esselamu alejkum komšo,”
Ve alejkumusselam. Baš nek si došao. Bujrum brate moj. Kako si?
-”Dobro elhamdu lillahi.Ja evo navratio da te zamolim da u toj tvojoj knjizi progovoriš o meni i mom halu. Ja ću tebi kazivati a ti piši. Nismo se mi do logora poznavali ali na”Pisti”kod tebe sam došao zato što sam vidio da si nekako saburli i da strpljivo podnosis sve nevolje.
Bio sam ja u dvadesetpetici kad su tebe polumrtvog ubacili na vrata. Napravio si korak,dva i pao.Tri dana si ječao i ležao a onda su došli da te ponovo vode na ispit. Nisi se mogao ni pokrenuti. Stavili smo te na ćebe i iznijeli na hodnik. Više se nisi vratio.Mislio sam da si umro.
Pričao sam ti već dosta o sebi i svojima, ali o Zoranu nisam, mnogo. Mi smo se poznavali, i od njega se tome nisam nadao. Odrasli smo zajedno.
Više smo kruha pojeli zajedno nego ponaosob. Ja sam iz Kozarca. Obijica smo imali kuće blizu crkve. Samo nas je jedna ulica djelila.
Nas je bilo troje u kući.
Majka Zumra sestra Zehra i ja. Babo je umro kad sam imao devet godina a Zehra osam. Majka je nasljedila babinu penziju koja nije bila velika. Živilo se skromno ali se opet nismo patili. Puno sam volio svoju sestru Zehru. Majka je uvjek gledala da udovolji nama, a njoj kako bude.
U Kozarcu sam završio osam razreda škole a onda bravarski zanat u Prijedoru. Po završetku zanata nisam mogao dobiti posla pa sam bio na birou.
Volio sam igrati fudbal.
Ja, i moje društvo imali smo svoju ekipu, i najviše slobodnog vremena provodili smo na igralištu.
I Zoran je imao svoju ekipu. Često smo igrali jedni protiv drugih ali nikad nismo pravili mješovite ekipe. On je igrao kao navalni, a ja u odbrani. Kada bi faulirali jedan drugoga nismo se puno ljutili, jer je sve bilo u granicama korektnog.
Često smo išli u kino, gledali filmove a onda danima komentarisali. Kol’ko smo samo puta išli na Kozaru skupa. Jednom je Zoka uganuo nogu. Jedva sam ga kući donio.
Zoranovi roditelji su bili dosta prijateljski raspoloženi prema meni.
Volio sam jesti palačinke što bi ih Zoranova majka spremala. Kod naše kuće redovno smo jeli bajramsku baklavu, a posebno je volio burek u gužve kad bi ga moja majka spremila.
A on tako.
Diže ruku na mene, i pogazi sve plemenito i lijepo što smo skupa u životu proživili. Kad su četnici na Kozarac navalili, mislio sam da se meni i mojima nemože ništa dogoditi. Kontam, nismo nikome ništa krivi. Kako sam samo naivan bio.
Odem ja i njemu.
Pitam ga, zašto me ubi?
Dođem mu i u snu i na javi. Nedam mu mira. Davim ga pitanjima…Ako si me ubio zarad otadžbine ili u ime krsta, pa zar se može svoju sreću na tudjoj nesreći graditi!? Šuti zlotvor, ali vidim da mu nije lahko. Mislio je da ce vojvoda postati, a nije.
Eto, ja sam možda malo oduljio. Znam da si već umoran, jer ponoć je odavno prošla. Halali, i poselami moju majku Zumru, i sestru Zehru.
Allahimanet komšo!”
Tilføj en billedtekst
Dragi prijatelji!Necu vas vise gnjaviti sa naslovom. Ovog zadnjeg sam izvadio iz odlomka, koji se desava u logoru Omarska i na zalost istinit je.
Ko imadne volje da procita i napise komentar, hvala mu ko nema, ne zamjerim tema je preteska, a ja naporan…Mjeseci juli i august u mom kraju su dva najtoplija mjeseca, kad se temperatura penje i preko 40 stepeni celzijusovih.
Meteorolozi , kad govore o vremenskoj prognozi, redovito daju i upozorenje stanovništvu da se bez velike potrebe ne izlažu suncu, nego da se drže hlada i da piju tečnosti što više.
Mi, logoraši već dvije hefte nalazimo se na otvorenom od zore do mraka a poneki put i zanoćimo. Za nas upozorenja meteorologa ne važe, pa bez obzira dali sunce prži ili kiša pada, mi smo tu na ”Pisti”kako smo je mi logoraši prozvali.
Ima nas oko sedam stotina.
U logoru se nalazimo oko dva mjeseca. Niti smo se kupali , niti brijali. Iznad nas sunce koje nemilosrdno prži,a ispod užareni i grubi asvalt. Hlada nigdje!
Bude ga samo ujutro kad ne treba, jer je asvalt i onako dovoljno hladan a naša iznemogla tijela drhte od hladnoće.
Noćas smo proveli noć u “restoranu” gdje nas je polovina čučala ili sjedila, a druga polovina stajala. Bilo je tako tijesno, da kad čovjek hoće podići nogu, da bi se odmorio nema je više gdje vratiti, jer je neko već stavio svoju nogu na to mjesto.
Stajali smo cijelu noć nepomično.
Od rane zore molili smo stražare da nas puste na ”Pistu”, što su naposljetku i dozvolili. Jedva smo se dovukli do svojih mjesta prosto padajući na vlažni i hladni asvalt.
Polumrtvi kao u nekom transu zapadamo u nešto što se možda može nazvati snom. Kad bi se nekim čudom dogodilo da straže nema, čini mi se da bi dugo vremena prošlo dok bi se neko pokrenuo.Većina nas je već prošla nekakva isleđivanja i malo ko ima da mu nisu ostali tragovi od torture.
Na ”Pisti” smo zato sto u svim prostorijama u cijelom kopmleksu zgrada “Rudnika željezne rude” Omarska naprosto nejma mjesta. Hangari za teške rudničke mašine, radione, magacini i kancelarije, prepuni su logoraša, zbijenih poput sardina u konzervi.
U pojedinim prostorijama sustanari su im golubovi koji su sa traverzni srali po logorašima, lepetali krilima, i na njih otresali vaške tako da smo se za kratko vrijeme svi zaušljivili.
Tim ljudima nisu dozvolili ni prozore otvarati gdje je to bilo moguće.
Neznam da li je gore nama ili njima. Na pisti imamo barem svježi zrak ali smo zato bili izloženi direktno pogledima stražara i prvi smo na udaru. Iznenada pade komanda: ”U vrstu!”
Mi smo znali šta to znači, jer smo to i od ranije radili.
Četnici bi nas natjerali da legnemo potrbuške poredani u redove sa raširenim nogama. Logoraši iz slijedećeg reda morali su staviti glave među noge onima ispred sebe i tako sve do posljednjega.
Nije se smjelo gledati u stranu nego samo u asvalt.
Ako bi neko pogledao pa ga stražar primjeti, gazio bi preko ostalih i tukao ” krivca” ili čizmama ili kundakom puške u glavu i po plećima. Razlog što smo morali ležati u takvom položaju je što od ranog jutra pristižu novi logoraši, mještani Hambarina, Rizvanovića, Čarakova i drugih naselja zapadno od Prijedora.
Takozvano ”Brdo”.
I pored svih opasnosti mnogi od nas, koji smo bili u poziciji, gledali smo šta se događa.
Zarobljenike su dovezli autobusima.
Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do ”Bjele kuće” morali proći kroz četnički špalir.
Tukli su ih sa obje strane, svim i svačim.
Puškama, bejzbol palicama, el. kablovima raznih profila, rukama i nogama.
Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali.
Onda bi na te jadnike četnici još žešće navalili po četiri i više odjednom.
Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu ali su nailazilili slijedeći logoraši gazeći i saplićuci se o njih.
”Bjela kuća”služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru. Naveče,četnici bi je praznili ubijajuci logoraše na razne načine, a pred zoru logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga.
Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilmetara udaljeno od Omarske.
To je bio uzrok da je u ”Bjeloj kuci”bilo mjesta.
Kada se sve konačno smirilo nama su dozvolili da možemo sjesti.Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove.
Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je ko ranije sjedio.Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asvalt brzo upijao.Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade.
Sve druge ptice: vrapci, svrake i ostala divljač su se naprosto razbježali jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli.
Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom.
Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava.Kad bi koji put pogodili, golubije mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. Nakon svakog pucnja, digli bi se u zrak, vijali se neko vrijeme okolo a onda opet sletjeli.
Tako su se naduravali sa četnicima dok im zabava ne bi dosadila. Navijao sam za golubove i divio se njihovoj hrabrosti i odlučnosti.
Upornost je bila njihovo jedino oružje.
Bošnjaci imaju mnogo sličnosti sa ovim bezazlenim stvorenjima.
Tiho sam romorio sebi u njedra, od njih se zaista ima šta naučiti. Zavolio sam golubove kao svoju familiju. Nije ništa čudno da sam ih tako doživljavao, jer je moja cijela porodica bila po logorima u okolini Prijedora i svaki od nas je mogao u svakom trenutku postati meta ovim ubicama, kao oni. To nam nije prvi put. Mnogo puta dosad smo ovako stajali u redu da nas isti neprijatelji tamane, a suprostavljali smo mu se, – samo sa inatom bosnaskog goluba!
Golubovi, halalite ako sam vam kad u životu zulum učinio.
Neki su vidjeli da je stiglo vozilo sa hranom, i glas o tome brzo se proširio među stanovnicima ”Piste”.
Stanje se koliko toliko normaliziralo, pa su nam dozvolili da sa plastičnim kanisterima odemo i do vode, koja je od nas bila udaljena samo nekoliko koraka. Korita i česme bile su ispred ”Mujine sobe.”Tako smo je zvali jer su četnici nekom Muji naredili da bude sobni starješina u toj prostoriji.
Neznam šta se sa Mujom dogodilo,dali je preživio ili nije, ali naziv je ostao.
U njoj je boravilo preko pet stotina logoraša. Za vrijeme mog boravka u toj prostoriji, sobni starješina je bio Miralem B., zvani Lala, koji je bio vema revnostan u izvršavanju četnickih naredbi i mnogo je zlostavljao logoraše, čak i lično tukao.
Na ”Pisti” prvi susjed od mene je bio udaljen toliko, koliko je bilo potrebno da smjestimo naša mršava tjela. Ime mu je bilo Sabahudin.
Mlad.
Još ni vojske služio nije. Kaže, -trebao sam ići ali kad je se u Sloveniji zakuhalo, moji su mi preporučili da ne idem i nisam ni otišao. Iako smo znali kako je kome ime, zvali smo se ”komšo”.
Naša mjesta smatrali smo našim kućama.
U kući nije bilo ničega. Sve sto smo imali je ono malo odjeće koja se već počela raspadati. Mjesta su nam bila na rubnoj poziciji grupe. Sabahudin je to koristio da komunicira sa stražarima. Oslovljavao ih je sa riječju”vodniče” bez onoga”druže”što je njima očigledno godilo.
I ovoga puta smo profitirali jer je dobio dozvolu da napuni kanister.
Meni prvom je dao da pijem a onda je kanister otišao od ruke do ruke i tečnost koja život znači brzo je bila ispijena.
Pili smo zagađenu vodu.
To je ustvari industrijska voda, a četnici su u nju dodatno iz čiste zlobe, sipali naftu , ali mi druge vode nismo imali. Oni su pili flaširanu vodu ili pivo. O tome šta nas je od jutros snašlo nismo pričali, jer to nam i nije bio prvi put da tako potrbuške ležimo i po deset sati.
”Pista”na kojoj smo provodili dane bila je ustvari prostor između hale za remont dempera sa jedne strane, i restorana i upravne zgrade sa druge strane,veličine otprilike pedeset sa pedeset metara. Omeđena je pravougaonim betonskim vaznama u kojima se nekad gajilo cvijeće.
Sada su bile prazne.
Ostala je samo zemlja iz koje je virila pokoja travka. Na južnoj strani u pravcu ”Bjele kuće,” stajalo je oklopno vozilo plave boje. Na kupoli bio je postavljen ”PAM”.
Policija iz Banja Luke. Došli da daju podršku braći Srbima Podkozarja. Pored vozila u zemlju su pobodene bagremove grane da bi im pravile hlad a i stol je bio tu, pun raznih napitaka, što je mamilo poglede nas logoraša.
Nad restoranom je ravna betonska ploča na kojoj je postavljen mirtaljez ”osamdesetčetvorka”, postavljena na nogare. Nismo mogli da ne gledamo u tamni otvor cijevi koja je prijeteći bila uprta u pravcu ”Piste”. Redenik s mecima slobodno je padao na ploču, a meci su se presijavali na suncu.
Ulaz u restoran nalazio se otprilike na sredini, a ista ta vrata vodila su na sprat iznad restorana.Tu su i kancelarije koje su djelimično služile za smještaj žena, logorašica, a većim djelom kao prostorije, gdje su svakim radnim danom dolazili ”inspektori” iz Prijedora.
Stizali su oko osam sati ujutro.
Uredno obučeni, glatko izbrijani, sa aktovkama u rukama. Kao da se radi o najobičnijem poslu. A odlučivali su o životu i smrti nas logoraša. Bilo ih je od deset do petnaest.
Privodili su im logoraše na ispitivanje.
U kancelarijama su sjedili dva do tri ”inspektora” i tukli logoraše ako im odgovori na postavljena pitanja nebi bili po volji. Na hodniku prije stepenica sjedila je grupa stražara. Imali su svoje znakove, ako bi ”inspektor” izašao za logorašem na hodnik mirno su nastavili sjediti, ali ako bi logoraš izišao sam, skakali bi na njega kao bjesni psi, i tada jadnik nije imao šanse sići normalno niz stepenice.
Obično bi ga srušili na vrhu a onda ga kotrljali i zanjim bacali stolice i druge predmete.
Na jelo, obično smo prvi išli mi sa ”Piste”. Hrane nije bilo svaki dan. I kad ne bi jeli niko nije pitao zašto je nema. Kruh od sedamsto grama sjekao se na osam parčadi sa nešto malo nekakve nedefinisane čorbe za što smo dobijali minut vremena da pojedemo. Ponekad smo mogli sjediti i posmatrati ostale logoraše kako trčećim korakom ulaze i izlaze iz restorana. Tako je bilo i danas.
Išli smo u grupama po trideset.
Ako bi neko nekoga prepoznao samo bi napravili kontakt očima i to bi bilo sve, pa taman da je otac ili naj bliža rodbina u pitanju. I to je bilo dobro.
Makar se znalo da su još među živima.
Restoran je nekad služio za objede radnicima i imao je toliko mjesta da su istovremeno mogli jesti oko trideset ljudi.Otuda te grupe od trideset logoraša. Ali nas je u logoru bilo preko dvije i po hiljade i zato smo dobijali samo minut/dva da bi pojeli svoj obrok.
Često, hrana je bila vrela a ljudima bilo žao da nešto ostane u tanjiru pa su je pili i pržili jezike i usta. Četnici bi se dernjali i vikali.
”Jebo vas Alija. Ni on vas neće, ‘odate po srpskoj zemlji, pijete srpsku vodu, srpski zrak udišete…”
Pri izlazu često su formirali špalire, pločice polijevali vodom i postavljali prepreke kao što su klupe stolice i slično. Na izlazu bi dizali poklopac od kanalizacije nadajući se nebi li ko unutra upao.
Nikad se nije znalo šta će se slijedećeg momenta dogoditi. Istini za volju bilo je dana kad smo mogli laganim korakom doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Tad smo se osjećali sretnima.
Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili logorašima sa ”Brda”.
Možda su poželili da se malo odmore od teška posla.
Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, pa bi kad bi se na ”Pistu” vratili lagano jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. U tom momentu pored Sabahudina je naišao strazar, pogledao ga i rekao: ”Prijatno”. Bujrum, odgovori ovaj!
Naglo je zastao, i onda iz sveg glasa dreknuo.
-”Štaaa! Jel da ti ja to jedem, majku ti balijsku!”
Iz okreta je izmahnuo nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.
-”Ti da meni kažeš bujrum!
Nastavio je da ga udara. Tad su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio izgovoriti….
”Nemoj Zoka brate!”
-”Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!”
Tukli su ga puškama, skakali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!
Kada su prestali Sabahudinovo tjelo podrhtavalo je još pet, šest sekundi a onda se smirilo. Iz usta, ušiju, i nosa tekla je crna krv.
Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao:
-”On meni da kaže bujrum.”
Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša.
-”Ti i ti, nosite mrcinu da ne smrdi vojka!”
Logoraši su prisli, prihvatili tjelo za ruke i noge a onda je Zoka ponovo dreknuo.
-”Ne takooo! Za noge uzmite,`ajvaniii!
Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala.Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti pa kad bih živio hiljadu godina.
Iz usta mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti.
Dok su ga vukli košulja mu se podvrnula a gola leđa odnosio je grubi asvalt. Tako je otišao moj prvi komšija, Sabahudin.
Kad su sa njim zamaknuli iza restorana od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asvaltu.
Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim.
Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili sa obrokom, i kad su prošli zalogaja više nije bilo.
O Sabahudinu sam danima razmisljao. Zar zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu?
Poznavao je stražara, kojeg nije do tada oslovljavao sa imenom, ali se potajno nadao da bi mu pomogao kad bi ustrebalo. Pričao mi je da su jako dobri i da će, ako ga iko odavde izbavi, to biti on.
Moj Allahu, šta ti je čovjek? Sad jesi sad nisi.
Kao ledenica.
I evo upravo kad naumih da progovorim, među prvima javi mi se moj komšo sa”Piste”, Sabahudin.
-”Esselamu alejkum komšo,”
Ve alejkumusselam. Baš nek si došao. Bujrum brate moj. Kako si?
-”Dobro elhamdu lillahi.Ja evo navratio da te zamolim da u toj tvojoj knjizi progovoriš o meni i mom halu. Ja ću tebi kazivati a ti piši. Nismo se mi do logora poznavali ali na”Pisti”kod tebe sam došao zato što sam vidio da si nekako saburli i da strpljivo podnosis sve nevolje.
Bio sam ja u dvadesetpetici kad su tebe polumrtvog ubacili na vrata. Napravio si korak,dva i pao.Tri dana si ječao i ležao a onda su došli da te ponovo vode na ispit. Nisi se mogao ni pokrenuti. Stavili smo te na ćebe i iznijeli na hodnik. Više se nisi vratio.Mislio sam da si umro.
Pričao sam ti već dosta o sebi i svojima, ali o Zoranu nisam, mnogo. Mi smo se poznavali, i od njega se tome nisam nadao. Odrasli smo zajedno.
Više smo kruha pojeli zajedno nego ponaosob. Ja sam iz Kozarca. Obijica smo imali kuće blizu crkve. Samo nas je jedna ulica djelila.
Nas je bilo troje u kući.
Majka Zumra sestra Zehra i ja. Babo je umro kad sam imao devet godina a Zehra osam. Majka je nasljedila babinu penziju koja nije bila velika. Živilo se skromno ali se opet nismo patili. Puno sam volio svoju sestru Zehru. Majka je uvjek gledala da udovolji nama, a njoj kako bude.
U Kozarcu sam završio osam razreda škole a onda bravarski zanat u Prijedoru. Po završetku zanata nisam mogao dobiti posla pa sam bio na birou.
Volio sam igrati fudbal.
Ja, i moje društvo imali smo svoju ekipu, i najviše slobodnog vremena provodili smo na igralištu.
I Zoran je imao svoju ekipu. Često smo igrali jedni protiv drugih ali nikad nismo pravili mješovite ekipe. On je igrao kao navalni, a ja u odbrani. Kada bi faulirali jedan drugoga nismo se puno ljutili, jer je sve bilo u granicama korektnog.
Često smo išli u kino, gledali filmove a onda danima komentarisali. Kol’ko smo samo puta išli na Kozaru skupa. Jednom je Zoka uganuo nogu. Jedva sam ga kući donio.
Zoranovi roditelji su bili dosta prijateljski raspoloženi prema meni.
Volio sam jesti palačinke što bi ih Zoranova majka spremala. Kod naše kuće redovno smo jeli bajramsku baklavu, a posebno je volio burek u gužve kad bi ga moja majka spremila.
A on tako.
Diže ruku na mene, i pogazi sve plemenito i lijepo što smo skupa u životu proživili. Kad su četnici na Kozarac navalili, mislio sam da se meni i mojima nemože ništa dogoditi. Kontam, nismo nikome ništa krivi. Kako sam samo naivan bio.
Odem ja i njemu.
Pitam ga, zašto me ubi?
Dođem mu i u snu i na javi. Nedam mu mira. Davim ga pitanjima…Ako si me ubio zarad otadžbine ili u ime krsta, pa zar se može svoju sreću na tudjoj nesreći graditi!? Šuti zlotvor, ali vidim da mu nije lahko. Mislio je da ce vojvoda postati, a nije.
Eto, ja sam možda malo oduljio. Znam da si već umoran, jer ponoć je odavno prošla. Halali, i poselami moju majku Zumru, i sestru Zehru.
Allahimanet komšo!”
Ritam zla :
Autor: Refik Osmanovic [/b]Izdavac: Refik Osmanovic – samostalno izdanje autora ; Sarajevo, BiH; Januar 2000.
Ilustrirano?: Da
ISBN: 9958984210
ISBN-13: 978-9958984211
Jezik: bosanski
tvrdi uvez; 190 strana; 21 cm
Raspolozivost: rasprodanoCijena: 0.00 KM
Rezime
Nakon svog prvog romanesknog ostvarenja ‘Tresnje su vjecne’, Refik Osmanovic je napisao novo zanimljivo i vrijedno djelo u cijem tematskom sredistu je, kao i u prvom romanu, potresno iskustvo posljednjeg tragicnog bosanskog rata. I ovaj, kao i prethodni roman nosi, sad se to vec moze konstatirati, prepoznatljive kvalitete Osmanovicevog pisma: emotivnost izraza, mozaicnu konstrukciju price, zanimljivost fabule, dar za pricanje detalja i psiholosko nijansiranje likova. Dakle, sve one kvalitete koje zahtijeva i podrazumijeva roman sto ne zeli samo istrazivati mogucnosti svoga iskaza, nego i prostranost ljudske duse, njen raspon od andjeoskog do satanskog principa postojanja ali i reljefnost zivota, njegov totalitet u mudrosti neizvjesnosti, sto bi rekao Kundera, unutar svijeta koji apsolutizira svoja apriorna ideoloska nacela na racun relativizma covjekovih moci i mogucnosti.Enver Kazaz
Autor
Refik Osmanovic
Refik Osmanovic rodjen je 1951. godine u Seticima kod Rogatice. U Sarajevu je zavrsio tehniku i studirao ekonomiju. Objavljivao je poeziju i prozu. “Ritam zla” je njegov drugi objavljeni roman. Zivi i radi u Sarajevu.
:
(stradanja i genocid nad glasinackim Bosnjacima od najstarijih vremena do 1994. godine) :
Autor: Ibrahim PasicIzdavac: Bemust ; Sarajevo, BiH; Januar 2000.
Ilustrirano?: Da
ISBN: 9958725320
ISBN-13: 978-9958725326
Jezik: bosanski
meki uvez; 286 strana; 21 cm
Raspolozivost: u prodajiCijena: 23.40 KM
Rezime
‘Pred citaocima se nalazi druga knjiga profesora Ibrahima Pasica u kojoj autor istrazuje zlocin genocida nad Bosnjacima tokom prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu, od pocetka aprila 1992.
Autor se nije nije zadrzao samo na prezentiranju dokumenata i druge izvorne gradje. Naprotiv, polazeci od izvorne gradje, ovu je knjigu autor siroko koncipirao kao kompleksnu historijsku studiju o razvitku ekonomsko-socijalnih, a posebno agrarnih, demografskih, etnickih i vjerskih prilika i odnosa na Glasincu. Dokumentarnu gradju o genocidu nad bosnjackim stanovnistvom na Glasincu tokom 1992. godine autor smjesta u kontekst brojnih historijskih dogadjaja koji su se preplitali na Romaniji, skoro neposredno na istocnim prilazima Sarajeva.’Prof. dr. Mustafa Imamovic
Ibrahim Pasic
Ibrahim Pasic je rodjen 1948. godine u Rakitnici kod Rogatice. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na studijskoj grupi za historiju. Objavio je vise pojedinacnih radova iz bosanske povijesti u domacim listovima i casopisima. Posebno se bavi istrazivanjem predslavenske i srednjovjekovne povijesti Bosne i Herceovine. Tokom Agresije na BiH objavio je knjigu dokumenata Zlocin u Ahatovicima. Ritam zla :
Autor: Refik Osmanovic [/b]Izdavac: Refik Osmanovic – samostalno izdanje autora ; Sarajevo, BiH; Januar 2000.
Ilustrirano?: Da
ISBN: 9958984210
ISBN-13: 978-9958984211
Jezik: bosanski
tvrdi uvez; 190 strana; 21 cm
Raspolozivost: rasprodanoCijena: 0.00 KM
Rezime
Nakon svog prvog romanesknog ostvarenja ‘Tresnje su vjecne’, Refik Osmanovic je napisao novo zanimljivo i vrijedno djelo u cijem tematskom sredistu je, kao i u prvom romanu, potresno iskustvo posljednjeg tragicnog bosanskog rata. I ovaj, kao i prethodni roman nosi, sad se to vec moze konstatirati, prepoznatljive kvalitete Osmanovicevog pisma: emotivnost izraza, mozaicnu konstrukciju price, zanimljivost fabule, dar za pricanje detalja i psiholosko nijansiranje likova. Dakle, sve one kvalitete koje zahtijeva i podrazumijeva roman sto ne zeli samo istrazivati mogucnosti svoga iskaza, nego i prostranost ljudske duse, njen raspon od andjeoskog do satanskog principa postojanja ali i reljefnost zivota, njegov totalitet u mudrosti neizvjesnosti, sto bi rekao Kundera, unutar svijeta koji apsolutizira svoja apriorna ideoloska nacela na racun relativizma covjekovih moci i mogucnosti.Enver Kazaz
Autor
Refik Osmanovic
Refik Osmanovic rodjen je 1951. godine u Seticima kod Rogatice. U Sarajevu je zavrsio tehniku i studirao ekonomiju. Objavljivao je poeziju i prozu. “Ritam zla” je njegov drugi objavljeni roman. Zivi i radi u Sarajevu.:
(stradanja i genocid nad glasinackim Bosnjacima od najstarijih vremena do 1994. godine) :
Autor: Ibrahim PasicIzdavac: Bemust ; Sarajevo, BiH; Januar 2000.
Ilustrirano?: Da
ISBN: 9958725320
ISBN-13: 978-9958725326
Jezik: bosanski
meki uvez; 286 strana; 21 cm
Raspolozivost: u prodajiCijena: 23.40 KM
Rezime
‘Pred citaocima se nalazi druga knjiga profesora Ibrahima Pasica u kojoj autor istrazuje zlocin genocida nad Bosnjacima tokom prve godine agresije na Bosnu i Hercegovinu, od pocetka aprila 1992.
Autor se nije nije zadrzao samo na prezentiranju dokumenata i druge izvorne gradje. Naprotiv, polazeci od izvorne gradje, ovu je knjigu autor siroko koncipirao kao kompleksnu historijsku studiju o razvitku ekonomsko-socijalnih, a posebno agrarnih, demografskih, etnickih i vjerskih prilika i odnosa na Glasincu. Dokumentarnu gradju o genocidu nad bosnjackim stanovnistvom na Glasincu tokom 1992. godine autor smjesta u kontekst brojnih historijskih dogadjaja koji su se preplitali na Romaniji, skoro neposredno na istocnim prilazima Sarajeva.’Prof. dr. Mustafa Imamovic
Ibrahim Pasic
Ibrahim Pasic je rodjen 1948. godine u Rakitnici kod Rogatice. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na studijskoj grupi za historiju. Objavio je vise pojedinacnih radova iz bosanske povijesti u domacim listovima i casopisima. Posebno se bavi istrazivanjem predslavenske i srednjovjekovne povijesti Bosne i Herceovine. Tokom Agresije na BiH objavio je knjigu dokumenata Zlocin u Ahatovicima.
- You must be logged in to reply to this topic.