[Teva]

#191

Zebina suma

Evo prije odmora jos ovaj nastavak mog ratnog puta, pa kad prodje ljeto onda nastavljam dalje preko Grepka, Igmana, Sarajva, Tarcina do Visokog, Kaknja i dalje………

Automatska puska (cetnicka) koju sam dobio od Pede,
bila je puska Gorazdaka, veziste na Trovrhu.
Ostecena ali funkcionise.
Rukohvat joj je bio unisten pa je neki “majstor” stolar napravi drugi.
I na metalnim dijelovima se vide ostecenja.
Sa njom u rukama je pogino cetnik.
Eto ona prezivi i sad puca na drugu stranu, prema cetnicima,
a ceto nikad vise zapucati nece.

Tog dana nas je moja prija Mima trojicu ispratila iz kuce,
i po nasem obicaju prosula vodu za nama da se vratimo zivi i zdravi.
Mirso ide u svoju jedinicu koja drzi liniju prema Foci,
a ja i Choka na zborno mjesto da se nadjemo sa mojim Rogaticanima.
Mladji je i vidim da je usplahiren i nestrpljiv.
Za njega je to avantura i imam osjecaj da nije svjestan ozbiljnosti situacije.
Imamo pozadugo ici i usput mu pricam o situacijama u kojima sam se nalazio i o pogibijama mojih jarana.
Sve to ne bi li malo shvatio gdje stvarno idemo.
Onda je on meni prico o svojim ratnim iskustvima i vidio sam da je i on proso svasta.
To me je malo smirilo.
Shvati sam da je on jednostavno takav po prirodi i da se nicega ne boji.
To ce se i pokazati sutradan.

Stigli smo na odrediste i zatekli vec mozda pedesetak nasih Rogaticana.
Boze mili vojske.
Ni na kome uniforme, osim sto nas nekoliko ima cetnicke vjetrovke na sebi.
Mahom poznata lica, raja sa svih dijelova nase opcine.
Vecina ima ranceve na sebi u kojima se pored potrebnih stvari nadje i komad hljeba jal kukuruze.
Neznas koliko ostajes pa moras imati koji zalogaj.

Vecina je ostavila “kuci” porodicu ja li roditelje, gladne.
Ponovo razmisljam kako sam sreckovic da su moj sin i njegova mater na sigurnom i da imaju dovoljno jesti.
Bar ja to tako mislim i to me drzi.
Nisam ih vidio vec vise od 8 mjeseci.
Neznaju ni gdje sam, ni dali sam ziv.

Kad smo se svi iskupili pala je komanda da se postrojimo.
Onda je komandant Peda odrzo govor,
jos ne govoreci gdje tacno idemo.
Nagovijestio je da cetnici pojacavaju napade od Foce,
sto sam ja povezo sa Mirsinim odlaskom na tu stranu i
donio zakljucak da ce mo i mi na tu stranu.
Reko je da je nas zadatak da skupa sa Pelamovim (Gorazdacima),
zadjemo cetnicima iza ledja i da ih “rasturimo”.

Pelam Sijercic, znacajno ime ratnog Gorazda.
Prijeratni ugostitelj, u ratu veliki vojskovodja.
Prepoznatljiv po prosijedoj bradi i maramom povezanoj na glavi na gusarski nacin.
Ucinio i jos uvijek puno cini za svoje Gorazde.

S mrakom smo krenuli desnom obalom Drine u pravcu Ustikoline odnosno Foce.
Duga kolona koja nijemo krivuda uz Drinu.
Cujem idu i konji natovareni gumenim camcima kojima treba da se prebacimo na drugu stranu Drineda bi se nasli cetama iza ledja.
Isli smo do duboko u noc i zaustavili se.
Doslo je do promjene plana i morali smo se vratiti.
Sto, kako i zasto, neznam ali do jutra smo se vratili na pocetnu poziciju.
Odatle smo se prebacili cestom do Sadbe jal Osanice (nisam siguran kako se mjesto tacno zvase), koja se nalazi na putu Gorazde- Foca.
Smjestili smo se u skolu i vecina je legla da spava.
Imali smo slobodno do mraka.
Povaljali smo se nako po ucionicama.
Neko na podu, neko na klupama.

Uvece smo imali postrojavanje i pripremu za pokret.
Nas zadatak je da izadjemo skroz gore na RTV relej i udarimo u sabah na cetnike.
isli smo navise kroz sela.
Pucnjava je bila sve jaca i jaca.
Pri vrhu kod zadnjih kuca smo se sreli sa nasima koji su se vracali.
Vukli su na granama mrtve cetnike.
Trebaju im za razmjene.
Rekli su da je relej vec oslobodjen i da je probjena cetnicka linija.
Mi treba da se rasporedimo po oslobodjenim bajtama i ujutro da krnemo sa oslobadjanjem Zebine sume koja se proteze sve dole do Drine.
Medjutim nije bilo dovoljno bajti za sve.
Donesena je odluka da ipak uzmemo rizik iako je mrak i oslobodimo jos nekoliko bajti.
Osuli smo paljbu po dogovoru i okrsaj je trajo otprilike jedan sat.
Trestalo je na sve stranei polahko smo napredovali.
Tada je izdata komanda da prestanemo i smjestimo se po bajtama.
Bilo je mjesta za sve.
Bio sam ponovo sa Muhamedom, mada je moja duznost da budem pomocnik mitraljesca Hameda.
On se smjestio u susjednu bajtu sa bratom i rodjakom.
Naso sam vjetrovku cetnikusu sa postavom u bajti i zamijeni je za onu moju bez postave.
I tako sam se zausljo.
To cu otkriti po povratku u Gorazde.

Ujutro u sami sabah smo krenuli dalje.
Rasporedili se i ponovo je prokljucalo.
Bog dao municije izobila.
Cetnicki sanduci svuda, puni.
Mitraljesci zauzeli pozicije.
Mujo, Muhamed, Hamed i Dzemo.
Problem moj je sto Hamed ne voli da puca redenicima nego malih metalnih sanduka.
Zaposlio sam Kuju iz Vragolova da slaze lijepo redenike u sanduke i da reda metke u Redenike, a ja puzeci dobavljam do Hameda a ponekad odpuzim i do ostalih da im odnesem napravljenih redenika.

Cetnici pruzaju zestok otpor, ali se i povlace polahko.
Dolazimo i do prvih poginulih cetnika.
Tu je i jedan Gorazdak koji ima konopac i veze mrtvog cetnika.
Peda mu galami i vice da ga ne vuce prije nego mi budemo na sigurnoj udaljenosti.
Neznam o cemu se radi.
Majstor za trkeljanje mrtvih cetnika.
Kad nema nikog u blizini tek tada smije povuci i prevrnuti mrtvog cetu i pretrkeljati ga trazeci cigare i druge stvari.
Ranije nesmije jer cetnici znaju minirati svoje poginule i kad ga okrenes eksplodira i moze neko poginuti.

Dan odmice a mi polahko ali sigurno napredujemo.
Kako izbismo na jednu kosu tako se Peda ufati za nadlanicu.
Poce krvariti.
Brzo se povucemo malo jer ufatise nas cetnicki snajperisti.
Iz pozadine stigose sanitetlije.
Prepoznajem jednu curu sa Mesica (neznam joj ime) i Devlu koja je zivjela negdje prema Kukavicama.
Hrabre i odvazne cure.
Dobrovoljno krenule sa svojom rajom, da pomognu u zbrinjavanju ranjenih, da daju svoj doprinos.
Gledam ih i divim im se.
Svaka cast.
Peda je bio prvi ranjeni, ali srecom nije osto metak i bio je prisutan do kraja akcije.
Svaka cast Komandante !

Dan odmice a otpor cetnika je sve slabiji.
Pred sumrak stize tuzna vijest.
Pogino je Drina.
Pucnjava na nasem rejonu utihnu.
Mitraljezi ne stekcu vise.
Pogledam Hameda, suze mu niz obraze.
Gleda u pravcu cetnika, opsova tiho cetnicku majku, ustade i pognut zapuca krecuci se povijeno naprijed.
Upozorih ga da se pripazi.
Nije me mogo ni cuti jer je ponovo trestalo na sve strane.

A Drina rahmetli nije mogo da ceka.
Kreno da ih zive fata.
Kazu da je to volio.
Pogodio ga snajper.
Nek ti je rahmet “lovce”.

U sami sumrak naredba da se odmah prestane sa pucanjem.
Pucamo po Pavinim ( Raja sa Rogaticke opcine koja je bila smjestena na Ustipraci).
Ono cetnika sto nije izginulo pobjeglo je glavom bez obzira.
Plijen: Desetine lahkog oruzja, municije na tone, minobacaci, dajcevi, tenk, samohotka…..
Kad smo se prebrojali, pogino Drina i ranjen Peda.
Ostali svi zivi i zdravi.
Veliki uspjeh ali nema slavlja, svi tuzni zbog zbog pogibije naseg Drine.

Komanda je da se rasporedimo po transeima i bajtama i da sacekamo cetnicku kontraofanzivu.
Taj dan i sutradan je izostala.
Sve mirno ko da ih Bog nije ni dao.

Kreno sam prema jednoj bajti i uzasno se prizorom koji sam ugledo.
Odozgo se prema meni kotrljala celava bradata glava.
Pomislio sam da je to neko od nasih osjeko cetniku glavu, ali se ispostavilo drugacije.
Doso je jedan mjestanin musliman da trazi brata.
Brat mu je bio psihicki bolestan i iso je cesto cetnicima.
Tako se tamo i zadesio i kad su cetnici poceli dobijati po nosu
zaklali su ga.
Odvuko ga je u civarama prema selu…

Iduci uz brijeg Ibro se oklizno i zakacio me cijevi od pusko mitraljeza, onog novijeg, po arkadi.
Prokrvavio sam ali nije bilo strasno.
Usto sam i krenuo dalje.
Kad smo se smjestili iznenada se cula jaka eksplozija u blizini.
Istrcali smo i vidjeli Hameda Alispahica-Debu iz Gracanice kako lezi krvav.
Aktiviro vjerovatno poteznu minu i ranilo ga u obraz i po vratu.
Brzo je malo prevjen i prebacen u bolnicu u Gorazde.

Tu smo proveli noc i cijeli sutrasnji dan.
Nije bilo cetnickih napada.
Pred mrak je stigla smjena i mi smo se vratili u Gorazde.
Ja sam se vratio na dajcu punom konzervi,
naravno sa punim rancem……..

[Teva]

#192

Grebak

Dodjoh u priliku prije neki dan da ponovo vidim Zebinu sumu.
Doduse na dvd-u, ali lijepo je bijase pogledati onako oslobodjenu.
Sve je lijepo prikazano.
Nisam ni znao da je poslije oslobodjenja Zebine sume neko to odmah ovjekovjecio i snimio.
Naime javio mi se jedan dobar prijatelj i pito me da li zelim da mi posalje snimak.
Naravno da sam onako iznenadjen to i prihvatio i sad sam i sam u posjedu istog.
Doduse skoro da nema Rogaticana (osim par) na snimku, ali se zato spominju Rogaticani (Pedini momci i momci Pave Brade) nekoliko puta kao oslobodioci.
Pogotovo je lijepo to cuti iz usta velikog komandanta Ferida Buljubasica.
Na snimku se pojavljuje i drugi veliki komandant rahmetli Zaim Imamovic.
Mozda se jednom odlucim da ovdje postavim najvaznije isjecke tog historijskog snimka, ko zna.

I tako vrijeme protice polahko.
Blizi se i kraj januara ratne ’93 godine.
Ponovo sam nasao smiraj dusi, sredio se iznutra i to je onda znak da “ratni nomad” mora ponovo da se pokrene.
Vec danima razmisljam o mojoj majci.
Znam da je trebam ici traziti, da i ona malo odahne i da sazna da sam makar ja ziv i zdrav.
Novi cilj je znaci Visoko, jer kako sam ranije piso, sazno sam da je ona tamo negdje u prognanstvu.
Dalek je put, velika neizvjesnost i opasnost, ali sam o svemu dobro razmislio.
Najvaznije je da sam priseban i da se psihicki dobro osjecam.
Ako nije tako onda postoji opasnost da se u opasnim trenucima uspanicis, pogresno reagujes i onda te nema…..
Dragi Allah mi je pomago do Gorazda, sacuvo me,
pa se nadam da ce tako biti i dalje.

Okupilo nas se to jutro, kako sam kasnije cuo, oko 600 (sest stotina),
koji smo trebali ici za Grebak.
Negdje u blizini novog hotela u Gorazdu, ako se dobro sjecam.
Sve je dobro organizovano i postoje i spiskovi.
Svi ce se ponovo vratiti u Gorazde, osim nas nekolicine.
Vratice se zato sto idu po municiju i hranu.
Po municiju da bi se mogli braniti od nasrtaja krvolocnih cetnika,
koji bez ikakvog razloga granatiraju slobodnu teritoriju Gorazda u koju se sklonio narod iz nekoliko podrinjskih opcina istocne Bosne.
Po hranu da bi makar malo ublazili svakodnevnu glad svojih najmilijih,
djece, starih roditelja……

Potrpali smo se u kamione i krenuli za Zorovice,
odakle se mora ici pjeske Bosanskim vrletima uz stalno granatiranje cetnicke nemani.
U Zorovicima smo se onako smrzli okupili oko vatri,
grijuci se cekali mrak da se krene put Grepka.
Po danu ici je previse riskantno i opasno.

S mrakom smo formirali dugacku kolonu i krenuli.
Slabo ko sta prica a nije ti ni do cega onako promrzlom.
Hodajuci se ipak ugrijes pa je lakse.
Ide i konjicka jedinica.
Treba donijeti sto vise municije i hrane.

Napredujemo polahko ali sigurno.
U drustvu sam sa mojim komsijom Pacetom
Jedne prilike odmaramo i tako tiho pricamo kad me neko upita:
“Teva jesi li to ti” ?
“Jesam”, i prepoznadoh Mirsu sa Holuca.
Heto smo ga zvali.
Na oku mu “tufer”.
Rece mi da je poso na operaciju ociju u Zenicu,
da je i porodica sa njim i da ne vidi skoro nista.
Obecah mu bez razmisljanja da cu ga ja voditi do Grebka.
Obradovo se znajuci me dobro.

To je bila uzasna noc svima nama.
Muke i patnje izgladnjelog naroda, pa jos i poledica i cetnicka granatiranja.
I sad se ponekad pitam kakva je to covjek zivotinja kad moze sve to izdrzati.
Isli smo ja i Heto, isli i padali.
Ustajali pa opet padali, pa ustajali, opet padali, ustajali …..
I ko zna koliko puta tako.
Najgore nam se bijase spustiti niz Kacelj, onako go i zaledjen.
Malo na nogama vise na ledjima dok se ne spustismo u potoke ili tako nesto.

Svuda ostavljene razne torbe i svakakvi zavezljaji.
Jos u Zorovicima smo upozoreni da nista ne diramo jer su dosta toga cetnici minirali.
Jedne druge prilike, tih dana ce izginuti neduzni narod.
Medju poginulim bice i nasi sugradjani Etko Hodzic, mali Vrana i mali Zivojevic.
Da im dragi Allah podari lijepi Dzennet.

Prolazimo kroz selo koje je ranije izgorelo.
Neko govori da nismo vise daleko.
Poslije nekog vremena docekase nas nasi.
dobro nas primise i dadose nam jesti.
Dobismo velike komade bijelog hljeba i sta jos bijase nesjecam se.
Vjerovatno kakva corba jal caj.

Dok se susimo uz vatre poce i svanjavati.
Tu ce narod predaniti i sa mrakom zaprtiti se
i polahko krenuti nazad za Gorazde.
A ja trazim sebi druzinu koja ce za Trnovo i dalje preko Bjelasnice i Igmana.
Svi me cudno gledaju, valjda zato sto javno trazim saputnike.
Niko se ne javlja.
Raspito sam se kod nasih kud treba da idem za Trnovo.
“Samo prati cestu a imaju i tragovi od kamiona”.
Kad sam se dobro najo i spakovo komadinu hljeba u moj ranac,
kreno sam nanize.
Svako malo se okrenem da vidim ide li jos iko.
Domalo primijetim ja dvojicu kako idu za mnom.
Lahnu mi…….

[Teva]

#193

Put preko Bjelasnice

Usporim da me sustignu.
Odmah pocnemo klasicnu pricu.
Odakle si, gdje si naumio i tako to.
Jedan mojih godina a drugi tek mozda punoljetan.
Starijem se vise imena nesjecam, zvasmo ga Brko, a mladji se zove Haso.
Od Visegrada su i krenuli fameliji u Sarajevo.
Kazem i ja o sebi i svojim planovima.

Idemo mi tako u pravcu Trnova i koristimo svaku mogucu precicu.
Snijeg je ali od kako mi je Muhamed dao bakandje na Trovrhu nemam ja vise problema sa obucom.
Mogu i po vodi gaziti nece promociti.
Culi smo mi da nasi na Trnovu prave probleme i da se moras prvo mobilisati, otpucati par hefti na liniji i tek onda mozes dobiti dopust da obidjes fameliju.
Sa tim ja nemam problema jer sam saam i uvijek mogu da ucinim sta mi je volja, ali ipak treba gledati da covjek prodje sto lakse.
Cuo sam ja jos u Gorazdu da su u Trnovu na liniji moje komsije Dino i Husho.
Nemam namjeru da ih trazim.
Jednostavno negdje u Trnovu prespavati i ujutro rano nastaviti dalje.

Al jes vraga.
Stizemo mi u Trnovo i ja pitam jel to sve grad, il ima jos.
Selendra obicna.
Veca je moja mahala Gracanica.
Narod se smjesta u obdaniste na spavanje.
Nama nedaju i salju nas u hotel gdje je vojska da se mobilisemo.
Pronalazimo mi jednu napustenu kucu i tu prenocimo.
Nismo imali usta ni naloziti, smrzli se.

Nas trojica se sjaranili ko da se znamo sto godina.
Citavu istoriju znamo vec jedni o drugim.
Haso iako mlad vec ozenjen i trazi zenu i dijete. Prvo ce u Sarajevo kod famelije da vidi da nisu tamo slucajno pa ce onda u potragu za njima u Srednju Bosnu.
Zove i mene da idem sa njim u Sarajevo.

To mi daje ideju da potrazim nekoga iz Poslovnog informatora (Galiba, Saleta ili Semsu), jer mi je Galib ostavio 1.500 DM-ova u firmi, koje sam mu pozajmio prije rata u Rogatici da kupi sebi kalasnjikov.
A trenutno sam kokuz.
Zadnje marke sam ostavio Rasidu u Konjevic polju da kupi kukuruza i prezimi, a ja sam mladji pa cu se lakse i snaci.
Vidili mi u Rogatici da je sejtan odnio salu i da nam se od strane nasih dojucerasnjih komsija srba nepise dobro.
Reko mi je Galib kad je polazio za Sarajevo da ce pare biti u firmi, a uvijek se mogu obratiti njemu, Saletu ili Semsi.
Ovo mi je reko za slucaj da se zarati a mene put tamo slucajno nanese.
I eto bijase bas tako.
Sale ima stan u Hrasnici pa cu njega prvog potraziti…..

I krenusmo mi dalje prema Sarajevu.
Valja nam preko Bjelasnice i Igmana.
Dole na ulazu u Trnovo sa strane Bjelasnice nalazi se nas punkt.
Da bi izbjegli probleme odlucismo da ga obidjemo u sirem krugu.
Vratimo se malo u pravcu iz kog smo dan ranije usli u Trnovo i zadjemo u sumicu.
Vidimo mi dole prema Dejcicima kud nam je ici.
Isli smo neko vrijeme ka jedan od mojih saputnika zavika:
Stanite, mine !!!!
Stanemo ko ukopani.
Nedisem.
Pogledamo pred nama nekoliko poteznih mina svezane u visini koljena.
Odmah primijetismo da konci nisu zategnuti.
Malo mi lahnu jer pomislih da su tu nasi bili i onesposobili mine.
Ipak me strah jer nikad neznas sta ima u zemlji.
Da li su “pastete” posijali dusmani cetnicki.
Odlucimo da se vratimo ali tako da stajemo u otiske stopala koje smo malo prije napravili.
Sreca ima snijega pa se lakse vratiti istim putem.
Kad smo bili na sigurnom tek su mi se tad pocele noge tresti i
osjetio sam hladan znoj na celu i za vratom.
Kud bi covjek da ostane bez noge u ovom vilajetu.
To bi znacilo gotovo sigurnu smrt.

Obisli smo jos dalje i spustili se na cestu sto vodi za Dejcice,
i dalje prema Igmanu.
Brko izvadi komad suhog mesa i nareza nam malo onako hodajuci.
Imali smo srece pa nas je sustigo jedan kamion i stao nam.
Mogli smo sa njim nekoliko kilometara sto nam je bilo za uhar.
A Dejcici lijepi ko uglavnom sva sela Bjelasnice.
Priroda prelijepa i pitomina brate.
Da nije kosto jes, nauzivo bi se u ovim prelijepim prirodnim ljepotama. Ovako da je preziviti i da ovaj ratni jad jednom prestane, a uzivanje ostavi za poslije.
I danas danile cesto razmisljam o tom vremenu.
Na srecu nisu to nocne more nego onako zdravo razmisljanje i covjek onda jos vise uziva u zivotu i njegovim blagodatima.
A dragom Allahu uvijek zahvalan.

I tako priblizavamo se Velikom polju na Bjelasnici, mjestu danasnjeg hotela Marsal.
Danas to izgleda drugacije i cini mi se puno ljepse nego tada.
A i gradi se.
Onako u prici izlazimo neoprezno iza krivine i udaramo na nas punk……..

[Teva]

#194

Senad Stile

Uobicajena pitanja.
Ko si ? Odakle si ? Gdje si poso i sto…….?
Ni danas mi nije jasno kako,
ali uglavno nadjosmo se sa nasom “pratnjom” u hotelu Igman.
Zaprepastio sam se kad sam vidio koliko je splacina iza menze.
Ko prije rata u TPR-u.
Pomislih kako je ovdje dobro.
Istovremeno mi se vrati slika gladne Zepe i gladnog Gorazda.
Ovi su ovdje na odmoru, jes da razlijezu granate ali hrane izobila.
U to cu se uvjeriti malo kasnije na zajednickom rucku skupa sa zarobljenim cetnicima.
Fakticki nismo bili zarobljeni ali smo imali pratnju.

Rucak pun tanjir graha i cetvrt bijelog hljeba.
Ako pojedes mozes i repetirati.
Bogami i jesam.
Nisam jeo bijelog hljeba kako u cetnickim bajtama na Zebinoj sumi.
Onda su bile vekne.

Poslije rucka cetnici gdje im je i mjesto a mi u komandu.
Nasi pratioci su nas predali u komandu i otisli na svoj zadatak.
Dobar bijase neki komandir.
Popricamo fino i on nam kaze da nemozemo nastaviti put,
nego da se mobilisemo, pa za koji dan mozemo obici svoje.
Dobicemo i propusnice, ali da se vratimo.
Mi jos bolji i pristanemo.
Onda nas posalje u drugi objekat gdje treba da obavimo formalnosti mobilizacije.
Izadjemo napolje niko nas ne prati.
Meni sijevnu i pozovem moje saputnike da smugnemo u sumu.
Visok snijeg a homore se savile do zemlje.
Niko nije toliko lud da nas trazi.
A i da podju za nama nema sile da nas stignu onako okrijepljene puna stomaka.
Zima i jes a dan poodmako.

I isli smo tako nekoliko kilometara sve prateci Igmansku cestu.
U neko doba vidimo jednog momka kako ide cestom
u istom pravcu ko i mi.
Zimska kapa navucena preko usiju, rukavice na rukama i mali borbeni
(citaj cetnicki) ranac na ledjima.
Nabrzinu odlucimo da mu se javimo.
Ispricamo mu sve i on veli da je poso u Hrasnicu.
Mozemo sa njim slobodno cestom a zna i gdje su nasi punktovi pa ce nam reci na vrijeme da obidjemo sumom.
I nastavimo dalje, ali Bogami osluskujemo svaki zvuk.

Kad smo bili na Hrasnickoj cesti, hoce i aksam vec.
Tu je raskrsnica: za Hrasnicu desno, lijevo za Pazaric i Tarcin,
a pravo za Hadzice.
Ratna raskrsnica.
Prica nam nas saputnik da nije daleko dole do linije razdvajanja.
Linija je na Brezovaci prema Hadzicima.
Cetnici sve minirali.
Prosle godine vidim mineri jos ciste mine.
Potrajace dok sve bude deminirane.
Da sam tad mogo i pomisliti da ce mi poslije rata moju mahalu u Rogatici
zamijeniti Brezovacka ulica u Hadzicima….
….pa makar i u vrijeme odmora, a i u stare dane ako Bog da.

I idemo ti mi tako nanize prema Hrasnici.
Nas saputnik nam prica da kamioni prolaze samo nocu bez svjetala,
jer vide cetnici farove i onda tuku beztrzajnim topovima i svim ostalim.
Beztrzajnim topovima jer su precizni.
Gadjaju i nako nasumice kad cuju buku kamiona.

Pada aksam i cujemo mi ide kamion iza nas u istom pravcu.
Kad je bio blizu stanemo mi da ga probamo zaustaviti da nas povuce.
Kad neko zavika: Teeeevaaaa !!!!
Trznem se ja kad ko ce ti biti.
Na kamionu punom drva sjede trojica.
Senad Stitkovac, jedan od njih.
Poznado ga odmah i obradovah mu se.
Stade kamion i mi se zacas uspentrasmo sva cetvorica.
Zagrlimo se ko braca rodjena, ja i Senad.
Znamo se dobro, generacija.
A i komsije Bogami.
Ja iz Gracanice a on sa Ceste (Holuca).

Krene kamion polahko.
Pricam tako sa Senadom.
On stanuje u Hrasnici u zgradi sa svojima i
obavlja duznost ratnog sumskog tehnicara.
To je kod njih malo u fameliji.
Ja mu ispricam o mojim namjerama.
Odmah onako srcano veli da ce mo sva cetvorica veceras konaciti kod njega.
Trojica kazem ja, cetvrti ide jos veceras preko aerodromske piste svojoj kuci u Sarajevo.
I mi ce mo, ali sutra navece.
Preumorni smo da se upustamo u tu avanturu veceras
kad vec imamo obezbijedjen konak.

Od buke kamiona ne cujemo pucnjavu ali vidimo svijetlece metke kako prolijecu na sve strane.
S hairom i hairli stizemo u Hrasnicu.
Sta bi sa kamionom neznam ali mi odosmo kod Senada.
Tu me doceka prijatno iznenadjenje.
Sretoh jos vise Rogaticana.
Tu su i “prijatelji”:
Sabit Ajanovic, sa biroa rada i
Omer Sirucic, nastavnik jezika, sa porodicama.
Gledajuci nedavno na forumu slike iz Rogaticke dzamije vidjoh ih na namazu jednog pored drugog.
Prodje mi osmijeh licem, kako tada tako i sad.
Lijepo vidjeti da se neko tako pazi.
Dva prijatelja, dva ratna druga.
Omerov sin, mescin stariji, je ozenjen jednom od Sabitovih sceri.
Sabit ima inace tri sceri, cini mi se.
Sabit je sin Idrizbega Ajanovica iz Sljedovica,
a braca mu Rusidbeg A.r. i Omerbeg A.r.
Omerbeg je umro mlad i imo dva sina i haman dvije sceri.
Sinovi mu Senad la i Sinan (Cigo).
Rodzaci mi blizi Bogami jer je mog babu A.r. rodila Ajanovicka.
Mojoj neni bijase ime Izeta a svi je zvali Hamma, zasto neznam.

Hele iako je rat provedosmo lijepu vece uz uljaricu, eglenisuci i
sjecajuci se na nasu carsiju i njenu raju…..

A sad moram ici po moju Sumejicu.
Otisla da se igra kod drugarice………..

[Teva]

#195

Preko piste

Sutradan smo spavali malo duze.
Kad smo ustali otisli smo prvo u komandu u Hrasnici.
Senad veli da u komandi kod komandanta Fikreta Pljevljaka u sluzbi je i nas Rogaticki policajac Asim Alagic.
Legenda od covjeka.
Asima se sjecamo kao jednog od onih casnih ljudi koji je stao srbocetnickoj rulji na put kad su bili dosli da nose arhivu iz Rogaticke opcine.
Tom prilikom je Asim ranjen…..
Hele nadjosmo ga ispricasmo se lijepo a on veli da nema problema za to sto smo dosli.
Dobismo dozvole za ulazak u Sarajevo preko piste na deset dana, a kad se vratimo dobicemo i propusnice za Visoko.
Pecat je Pljevljakov i necemo imati problema.

Odatle odemo traziti Saleta Medosevica u stanu u Hrasnici, medjutim saznajemo od komsinice da je Sale u Sarajevu i nakon sto sam joj objasnio da smo komsije iz Rogatice rece mi i gdje ga mogu naci.
Poslije odemo kod komsije Senada Causevica-Zuje da se vidimo.
Zuja se oporavlja poslije ranjavanja ali dobro izgleda i ozenio se sucur Allahu, Dzebusom iza Hrida cini mi se.
Danas zive u A-fazi na Alipasinom u Sarajevu i dokle ja znam imaju dva sina.
Od njega odemo u Butmir il’ Sokolovic koloniju, ni danas mi nije jasno koje je koje, da obidjemo jos neku raju i da kupimo sta robe da ponesemo u Sarajevo jer je tamo sve preskupo.
Srece Haso imade maraka, pa pozajmih od njega a vraticu mu u Sarajevu dok uzmem od Saleta ono sto mi je Galib ostavio za pusku.
Kupimo robu i usput se dobro ispricamo sa mojim razrednikom iz osmog, sada vec rahmetli Avdom Torlakom i jos nekim Zepljacima.
Oni nam kazu da je veceras tamo kod piste na sluzbi jedan Imamovic iz Zepe i da se njemu javimo.
Kad predjemo u Dobrinju da pitamo za naseg Violinu jer je on sa one strane upravo za prelazak piste.
Boze dragi, zapitam se, hoce li ovo sve izaci na dobro jer sve ide glatko.

Kad je pao mrak dopratili su nas do zadnje postaje prema pisti.
Tu smo predati Imamovicu da se dalje pobrine za nas.
On nas upozna sa jednim momkom i zaduzi ga da nas prevede preko piste.
Momak rece da se ne brinemo i da on prelazi cesto i da ce mo nociti kod njega u Dobrinji jer nepoznamo put i moze biti opasno.
A normalno nema ni svjetla, pa ti haj znaj kud moras ici.
Iskupilo nas se mozda stotinjak.

Krenusmo polahko u drugoj grupici.
Prvo iza kuca pa onda povijeni preko cistine do dubokih rovova koji su okruzivali pistu…..

Nas narod prelazi pistu iz Hrasnice prema Sarajevu i obrnuto, a Srbi sa Ilidze prema Lukavici i obratno.
Gine se na pisti od cetnickih snajpera.
Kako li samo znaju razliku izmedju nas i Srba ili im to nije vazno.
Kasnije sam sazno da prate odakle je ko poso i biraju zrtve.
Ko mu se svidi toga i pokusa ubiti.
Pitam se sta li se nalazi u mozgovima tih pomahnitalih bolesnika.
Izgleda ko da svi imaju nacionalnu deformaciju u mozgu.

U rovu smo cekali dok je nas vodic izvidio situaciju i dao nam znak da krenemo.
Prosli smo kros prosjek u zeljeznoj ogradi i isli za njim dok je on trazio pregaz na bodljikavoj zici, onoj vojnoj ukrug smotanoj.
Svuda po pisti je postavljena i narod jednostavno pravi pregaze gazeci je na jednom mjestu.
Kaci mi se za garderobu i moram trgati.
Kasnije u Dobrinji cu vidjeti da sam isjecen svuda po tijelu a o garderobi da i ne pricam.
Najednom zaslijepise nas jaka svjetla.
Cujemo glasove i brundanje transportera i osjecam necije ruke na sebi kako me guraju.
Dok rece sta bi nadjosmo se u transporteru.
Razaznajem ruski govor i smijeh.
Govori nam Rus hocemo li da nas preda cetnicima.
Strah me fata iako sam cuo ranije da nema problema i da mozes biti uhvacen i vise puta ali ipak predjes.
Transporter se pokrece i do malo zaustavlja.
Izgone nas napolje sa piste i udaljavaju se.
Cujem da smo na pocetnom mjestu.
Par njih se veseli jer je za njih to dobra strana.
Oni idu iz Sarajeva i nestaju u noci, a mi moramo ponovo pokusati.
Ista prica se ponavlja jos tri puta.
Poslije cetvrtog “fatanja” i mi smo na pravoj strani.
Srecom nas vodic je sa nama i odlazimo sretni kod njega kuci…….

[Teva]

#196

U ratnom Sarajevu

Ujutro smo ustali nesto malo doruckovali i krenuli ka Alipasinom.
Upozoreni smo da dobro pazimo jer cetnici tuku snajperima iz Nedzarica od nekih cetnickih kuca i sa Mojmila brda.
Zaboravio sam prezime te cetnicke famelije a po njihovom prezimenu je narod i zvao te kuce.
Na izlazu iz Dobrinje nismo mogli direkt za Mojmilo nego smo morali kroz onaj objekat kom je namjena trebala biti cini mi se prekriveni parking i onda preko dobrinjske ceste u Alipasino medju zgrade.
Svo to vrijeme smo se krili iza olupina autobusa, auta i razapetih cebadi u vazduhu.
Tih razapetih cebadi je bilo po Sarajevu na vise lokacija.
Najvise ce mi ostati u sjecanju ona cebad razapeta na raskrsnici u Titovoj koja gleda dole prema Skenderiji……

Prebacili smo se do pijace u A-fazi.
Za cudo Bozije pijaca radi i moze se kupiti sto, sta.
Moze ako imas maraka a i sve je strahovito skupo.
Za primjer kila kahve bijase 120 maraka.
Tu nadjem moju kumu Amelu.
Zove me da idemo kod nje i njenih.
Odbijam jer ja i Haso imamo druge namjere i posto smo se dobro ispricali nastavljamo dalje.
Poslije raznoraznih zavrzlama i prelijetanja stizemo gore u Buca potok kod H. sestre.
Posto smo se malo okrijepili Haso ostaje a ja idem dalje.
Moj cilj je Stara Breka.
Gore zivi Muma pa cu kod njega.
Sa H. sam se dogovorio kada cu naici po njega da idemo dalje.
Krajnji cilj nam je Visoko.

Stigo sam kod Mume nekako.
Kako ne znam ni sam samo znam da je najopasnija dionica bila ona od Energoinvestove zgrade pa do Zeljeznicke stanice.
Na jednom mjestu konstantno tuce snajper i moras ugajguliti kad ispuca pa onda preletiti nekoliko metara do sledeceg zaklona.
Ta ulica danas haman nosi ime Put zivota.
Muma stanuje kod tetke Hasibe u prizemlju i tu su svi zbog stalnih cetnickih granatiranja.
Boravio sam zadnjih godina cesto kod njega.
Znali smo cesto i zakonaciti.
Bog dao i jesmo pravi jarani a plus i rodzaci.
Na licu mu vidim da je zabrinut a i kako nece.
Svi njegovi iz Rogatice su tu, i valja obezbijediti dovoljno hrane za sve.
Sve sto sam donio u mom punom rancu dao sam mu odmah.
Pila se kahva, pusile cigare.
Ja radostan sto sam sa nekim od svojih, pomalo raspolozen i zezam se.
Vicem Mumi kako sam doso i donio pare da isplatimo onaj miljac za kucu, i da pocnemo da pravimo.
On me gleda i vjerovatno misli da sam pomahnito.
A radilo se o tome da nas je rat uhvatio u pregovorima za kupovinu miljca tu u komsiluku.
Prodavala se zemlja na dobroj lokaciji i mi bili odlucili da kupimo skupa i da napravimo dvokucu.
On s jedne a ja sa druge strane.
Medjutim on svoje pare potrosi za prezivljavanje porodice u ratnom Sarajevu a dio mojih para ode za kupovinu tri kalasnjikova.
Pare sto sam pozajmio Galibu za kalasnjikov cu kolko sutra dobiti nazad.

Nasli smo Saleta u komandi na Ciglanama.
Drago nam sto se vidimo.
Odmah je izvadio novcanik i izbrojo mi 1500 DM-ova.
Gledam ga pomalo zbunjeno i pitam hoce li mi to bas sve dati.
Mislio sam kako su teska vremena ako ima da mi da i par stotina dobro je, a ja kad nadjem mamu kod Visokog mogu odmah da kupim dosta brasna i nece biti vise gladi.
Sale se smije i vice da mi nismo bili samo poslovni saradnici nego smo i dobre komsije a i prijatelji.
Pokazuje mi novcanik, govoreci da on ima dovoljno maraka.
Posjedili smo koji sat i dobro se ispricali.
Interesuje njih u komandi o stanju na ratistima sa kojih ja dolazim, a ja se osjecam vazan i pripovijedam…….

Od Mume cujem da je moj prvi komsija Husho ranjen i da se nalazi u studentskom domu na Bjelavama a da je i mali Eldar u Kerimovoj policiji i da su smjesteni u Metereoloskom zavodu.
U istom smo dijelu grada i odem da ih obidjem.
Husho se oporavlja polahko i milo nam obadvojici sto se vidimo.
Mali Eldar je brat od naseg Elvira koji je bolestan.
Vjerovatno je i Elvir u to vrijeme bio u stanici ali ne sjecam se da li se vidjesmo.
Eldar je cesto prije rata iso sa nama na koncerte u Sarajevo pa sam zbog naseg druzenja i doso da se vidimo.
Nije to vise bio onaj mali Eldar.
Bio je u godinama kada se brzo raste pa sam se iznenadio.
Na celavo osisan……

Tako sam proveo nekoliko dana i kada je doslo vrijeme poselamio sam se sa Mumom i njegovim i kreno po Haso da idemo put Visokog.
Pred mrak smo bili na Dobrinji i nasli smo naseg Violinu.
Prvog kog smo upitali uputio nas je na njega.
Violina veli da nema problema i ako hocemo da idemo u prvoj grupi sa zenama i djecom.
O cemu se radi.
Treba vojska da iznese IC uredjaje na Igman i nekoliko desetina zena i djece treba da krene istovremeno preko piste, i dok se plave kacige pozabave oko njih vojska ce iskoristiti priliku i prenijeti uredjaje.
Ako ipak zagusti zene ce navaliti na plavce.
Pristanemo i mi da se zrtvujemo, jer i tako i tako valja nam koji put biti ufacen i strpat u transporte.
Kako smo krenuli kroz zicu na pistu, tako smo cijela grupa poslije nekog vremena pregurali na drugu stranu piste.
Za ne povjerovati nigdje ni jednog transportera.
Da li je to bilo dogovoreno ili ne, neznam ali u tom momentu nam je bilo najvaznije da smo izali iz ratnog Sarajeva…….

[Teva]

#197

Putovanje do Visokog

I tu noc smo ja i Haso prespavali kod Stitkovaca.
Ujutro smo otisli u komandu i dobili dozvole za putovanje u Visoko.
Naravno uz pomoc Alagica.
Jes putovanje al tabanovic fijakerom preko Bosanskih vrleti.
Ovaj put nije samo da je okolo blize nego je to i jediini iole siguran put.
Ipak i tim putem ti je cijelo vrijeme glava u torbi.
Trebalo nam je podosta vremena da prodjemo bezbijedno Hrasnickom cestom gore do raskrsnice za Igman i Hadzice.
Svako malo tuku cetnici po cesti.
Znaju oni da narod hoda i gadjaju onako nasumice odozdo od Ilidze.
Tu smo nastavili dalje sumskim putem koji vodi padinama planina tamo u pravcu Pazarica i dalje prema Tarcinu.
Za danas nam je cilj Tarcin.
U neko doba ugledasmo kroz granje Hadzice dole podaleko ispod nas.
Ni slutiti tada nisam mogo da ce mi, kad ovaj jad prodje, Hadzici zamijeniti moju Rogaticu.
Da ce tu nekada moja dusa naci smiraj……

Poslije nekolka sata stigli smo na padine iznad nekog sela.
Nismo uopste zurili i bili smo maksimalno oprezni, jer nikad neznas.
Linije odbrane su ispod nas i ponekad vidimo nase.
Ne prilazimo im nego idemo dalje svojim putem.
Poceli smo se spustati niz livade kroz koje je zbog strmine vodila krivudava blatnjava cesta.
Stigavsi u Pazaric nastavili smo dalje ne svracajuci u kasarnu.
Od Pazarica smo isli opustenije jer vise nije prijetila opasnost osim od poneke zalutale granate.
U Tarcinu smo svratili kod silosa jer se tu okupljo narod.
Neki cijepaju drva i stigavsi saznajemo da su to zarobljeni cetnici a ima poneki i nas zbog kradje ili neceg drugog.
Medju okupljenim narodom prepoznadoh moje komsije Amira i Emira Agice.
Naravno odmah se srdacno poselamimo i pocnemo pricati o tome sta je ko predevero spominjuci nase komsije, gdje su i sta je sa njima.
U neko doba neko me zovnu nadimkom Teva.
Pogledam u tom pravcu ali ne prepoznah nikoga.
Kad se opet javi krupna momcina.
Teva, pa zar me ne prepoznajes, skupa smo zavrsili srednju.
Sjetih se onda, Medan Kustura.
Ne dozvoli mi progovoriti rekavsi da zna gdje mi je mama i da je sluso cesto od nje kako nezna nista o meni od pocetka rata.
Veli da je i on bio u izbjeglistvu u Mostrima kod Visokog a da se sad smjestio u jednu napustenu trosnu kucu gore na kopu iznad Kaknja.
Pomalo vadi ugalj i od toga nekako prezivljavaju on i njegova zena Meva.
Medan je bio u Gorazdu pa se sad vraca svojoj Mevi u Kakanj.
Kaze da je moja mama bila bolesna i imala mozdani udar.
Lezala u bolnici u Zenici, da nema posledica i da su je uzeli sebi neki mjestani iz Dobrinje Visocke…….

Ne mogu opisati koliki mi je teret pao sa srca i koliko mi je lahnulo.
Nakon gotovo godinu dana, uz Allahovu pomoc, vidjecu nekog svog zivog.
Dogovorimo se da ce mo dalje skupa utroje.
Ja, Haso i Medan.
Amir kolko cujem i danas zivi u Tarcinu, Emir isto tamo negdje prema Sarajevu a Medan i dalje na kopu u Kaknju.
Cujem tada da u ratnoj bolnici u Tarcinu radi moj dobar prijatelj dr. Causevic.
Te odem da se i sa njim vidim.
Cujem da i on jos uvijek doktoruje u Tarcinu.
Dalje ce mo kamionom jedno vrijeme a onda sumama do Kiseljacke Lepenice.
Vec su nam dodijeljeni i vodici a oni ce se pobrinuti i da nam obezbijede konak u Lepenici.
Kroz Kiseljak nesmijemo jer se vec proculo da Hrvati hapse nase.
Prosli smo kroz liniju izmedju Tarcina i Kiseljaka.
Nema ni nasih, ni Hrvata, a rovovi i transei iskopani blizu.
Na nekim mjestima udaljeni jedni od drugih mozda pedesetak metara.
Hele zakonacimo tu u jednoj kuci blizu jedne od dzamija.
Domacini nas dobro docekali i ugostili.
Lijepo selo koje se prostire pitomom kotlinom.
Odmah upada u oci da je selo bogato.
Prelijepe kuce uz svu pratecu infrastrukturu.
Sutradan su nas nasi vodici dopratili do nasih linija na razgranicenju izmedu Visokog i Kiseljaka.
Tu smo se poselamili, zahvalili im i nasi nas uputise prema Visokom na onu stranu prema Zenici.
Rekose nam da ne ulazimo u grad Visoko jer cetnici tuku svim i svacim pa i snajperima odozgo sa Vratnica od strane Ilijasa.
Poslije par sati stigosmo na magistralni put koji vodi za Zenicu.
Vidimo jednu prodavnicu, otvorena………

[Teva]

#1118

Susret sa majkom

Nakupovali smo svasta u prodavnici.
Maraka imamo dosta a sve jeftino, skoro mirnodopske cijene.
Tu je izmedju ostalog i flasa konjaka zvekaka, da nam dragi Allah oprosti.
A dobro nam je dosla da nas opusti.
Nije nam trebalo puno da se oraspolozimo, samo sto nismo propjevali.
Negdje smo se rastali sa Hasom, nesjecam se gdje tacno.
Vjerovatno u Donjim Mostrima jer je tu bilo puno izbjeglica iz Istocne Bosne.
Znao je tacno gdje ide jer je u Sarajevu sazno od sestre da su mu tu skoli sa ostalim izbjeglicama smjesteni zena i dijete…
A ja i Medan smo nastavili dalje.
Imali smo odatle jos mozda otprilike jedan sahat hoda, ali nismo zurili.
U neko doba smo stigli i Medan mi pokazuje kucu u kojoj je moja mama smjestena.
Uz put smo razradili taktiku sta da uradimo da se ne bi sokirala kad me iznenada vidi.
Medan je pokuco i uso u kucu dok sam se ja sakrio iza kuce.
Trbo je da joj izokola kaze da me vidio i da cu ja uskoro stici.
Al jes vraga desilo se skroz neocekivano.
Kako je Medan pokuco i uso tako su se svi sokirali, i domacini i moja mama.
Znali su oni da je Medan otiso za Gorazde ali se bilo pronijelo da je pogino negdje na Grepku.
A on onako iznenadjen i zbunjen poceo da se vadi govoreci da je ziv i da sam ja sa njim i da cekam napolju.
Tad je moja mama skocila uspaniceno govoreci mu da laze, da je on mrtav i pocela da ga opipava.
A on je ponavljo:
Jesam Bogami ja teta Dzevahira, ziv sam i Nedim je sa mnom.
Uvijek me zvao Teva a sad je spominjo moje pravo ime valjda da bi bio sto vjerodostojniji.
A ja cuvsi da nesta nestima, onako pod gasom, bahnem u kucu.
Tek tad je nastala prava panika i vriska.
Trebalo je dosta vremena da se to sve malo smiri i dovede u normalno stanje.
Hele kad se situacija malo smirila neko od komsija je odvuko Medana u Kakanj njegovoj Mevi.
A tamo se desila jos gora situacija jer je Meva vec bila oplakala svog Medana……

[Teva]

#1302

Majkina prica

Hele nadjoh ja opet svoj dom, po ko zna koji put u zadnjih godinu dana.
A mama mi je kasnije pricala:
Napali su zlotvori, pogan cetnicka tog 19 juna Gracanicu.
Dosta naroda je vec bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuca.
Prije Gracanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.
Pofatali su i pobili tu u prvi mah nekoliko starijih osoba.
Basca Devle i Fatime Skaljusa je bila zarasla i tu je nesto mladje raje naslo spas:
Delije, Teskeredzici…..
Cetnici nisu smjeli uci nego su samo bacili nekolke rucne bombe.
Bilo je povrijedjenih od kojih je najgore proso Nedim Teskeredzic kog je dofatilo u oko.
Mislim da su mu ostale trajne posledice…..

Moji babo i mama su bili kuci.
Kad su navalili cetnici babo je reko mami da bjezi a da ce on ostati.
Imo je kod sebe pistolj.
Njegovu lovacku pusku je sa sobom ponio moj brat Caje jos kad je otiso sa rajom u pravcu Ljuna, Hrida, neznam tacno.
Uglavnom ni do danas danile nisam sazno kod koga je ostala ta puska kad se Caje vratio u Rogaticu…..

Sve je gorelo i moju mamu su stigli i zarobili cetnici.
U prvi mah su je zatvorili sa drugim zenama u kucu Asima Zagorice.
Muskarce su odmah ubijali iako su to bili starci.
Poslije nekog vremena su cetnici zene poveli prema crkvi.
Prolazeci pored nasih kuca mama je vidjela da gore i zapomagala govoreci da joj je muz osto u kuci.
Cetnik se prodero govoreci:
Cut bre zeno spasavaj svoju glavu.
Pricala mi je da su to po njenom misljenju bili srbijanci.
A ja sam joj govorio:
Svejedno mama ono pas, a ono mu brat.
Bile su zatvorene kod crkve nekolko dana.
Kasnije su autobusima prebacene za Zepu i Olovo.
Ona je zahvaljujuci Lubardi zavrsila u Olovu a kasnije eto kod Visokog.
Lubarda ju je, kao dobru konu, istjero iz onog autobusa sto je otiso za Zepu…..

Nasi su ih smjestili u Donje Mostre, u skolu, kod Visokog.
Pricala je da nisu oskudijevali ni u cemu i da im je dobri Visocki narod donosio svasta, a mnogi su i uzimali napaceni Istocno Bosanski narod i vodili kod sebe kuci i tu ih privremeno smijestali.
Vjerovatno razmisljajuci puno o tome sta je sa nama, onako napacena, mama je dozivjela mozdani udar.
Prebacena je u Zenicu u bolnicu.
Danima nije dolazila sebi i bila je u komi.
Medjutim kada je dovezena u bolnicu tu se zadesio i nas komsija dr. Bajro Torlak.
Bajro i Kava su isli skupa u osnovnu i cesto su ucili skupa kod nas tako da je Bajro volio nasu mamu ko i svoju.
Brino se Bajro o mami najbolje sto moze i cinio sve da je vrati u zivot.
I to mu je uspjelo.

Poslije nekoliko dana mama je pocela dolaziti sebi.
Pricala mi je kad se budila ko kroz maglu je vidila Bajru ali je mislila da je to Bajrin brat dr Aziz Torlak.
Njih dvojica i lice dosta.
Ranije je bila cula da je Aziz zarobljen u Foci u bolnici gdje je i radio kao hirurg.
Cula je bila i da je ubijen.
To je vjerovatno i tacno jer se za njega ni do danas danile nista nezna.
Vidjevsi ko kroz maglu Bajru a misleci da je Aziz, pocela je misliti da je preselila na Ahiret.
Dobrom Bajri je trebalo dosta truda i vremena dok je je razuvjerio.
Brino se i vise nego je trebalo o njoj dok nije trebala napustiti bolnicu.
Na svu srecu nije bilo posledica.

Mama se vratila u izbjeglicki centar.
Tu je saznala da je doso jedan mladi par koji ima dvoje male djece da “usvoji” jednu staricu.
I tako su je ti dobri ljudi odveli sebi u Dobrinju Visocku…..:)

[Teva]

#5977

Stize jesen pa tako i ja polahko nastavljam sa svojim ratnim putem.

Habesi

Habesh tako se prezivo bracni par koji je usvojio moju mater iz izbjeglickog centra
u Donjim mostrima i odveo je sebi kuci u Dobrinje.
Munib i Munira.
Munib je opet rodom gore iz Dzindica.
Mater mu zivi u Dzindicima a on je sebi sa svojom hanumom napravio kucu u Dobrinju.
Dobrinje je zadnje selo od Visokog u ravnici poslije koje cesta prolazi kroz brda
kotlinom rijeke Bosne dalje prema termoelektrani i Kaknju.
Divni ljudi i treba li jos sta reci na ovo humano djelo koje su ucinili.
Imali su tada dvoje malehne djece, kcerku i sina.
Mene su prihvatili kao rodjenog brata.
Spavo sam u jednoj sobi koja je ujedno sluzila i kao ostava.
S Munibom sam se odmah zblizio.
On je inace bio na liniji na Vratnicama iznad Visokog na onu stranu prema Sarajevu, tako da kazem.
Jake cetnicke linije odakle tuku cak i snajperima po carsiji Visokog.
Slobodno vrijeme smo uglavnom provodili skupa.
Isli u Kakanj, na Dzindice, u sumu sjeci drva i tako to.
U Visoko nismo jer nisi se mogo slobodno kretati zbog cetnickih granatiranja i snajpera.

U Dobrinju je bilo dosta naseg naroda.
Ja i mama smjesteni kod Habesa,
sa lijeve strane magistrale gledajuci od pravca Visokog prema Kaknju.
A sa desne strane strane polje i nekoliko kuca sa dzamijom i prodavnicom.
Po tim kucama su bili smjesteni nasi:
Moja prva komsinica a supruga rahmetli Naske Titorica, Ramiza sa dvije sceri,
takodje komsinica Mina sa Holuca sa snahom i unucetom.
Mina je supruga rahmetli Edhema Hodzica-Domacina a majka rahmetli Envera i rahmetli Edina…..
Edin je jos bio dijete.
Kad je Mina cula da sam stigo dosla je odmah da me vidi.
Plakala je govoreci:
Fala Allahu dragom kad iko doceka da se sastane sa svojima.
Minini su pobijeni na Holucu u napadu cetnika na Tekiju i Gracanicu.
Tu sam se sreo i sa Kenanom Bijedicem koji je bio u jedinici kod dzamije.
Bome jos nije bio ni pravi momak a sa puskom u ruci.
Rece mi da mu je i dajdja Avdaga dole prema Visokom u nekom selu.
Kasnije cu ga i sresti nekoliko puta.

Kupio sam ja odmah podmiru za kucu: sto kila bijelog brasna, ulja, secera…..
Ali se opet nekako nisam osjeco dobro, nesta me proganjalo.
Razmisljo sam da mi je kake sobice pa da se ja smjestim sa svojom majkom
i da drugome ne remetim njegov mir.
Ipak sam ja tu tudja kost.
Kad sam reko Munibu sta me tisti naljutio se govoreci da ja nisam normalan.
Dobro smo se sjaranili bili bas ko da smo prava braca.
S obzirom da jos nisam tacno sazno gdje su mi sin Dzenis i njegova mater
i sta je sa njima dalje bilo znao sam da moram ici za Tuzlu.
Naci cu tamo naroda iz Vlasenice pa ce mi valjda neko reci nesto o njima dvome.
Jos je hladno, februar je ’93 i ima snijega pa cu pokusati jos malo sacekati
jer cu vjerovatno morati pjeske.
Ako budem imo srece mozda slucajno odnekud naleti kakav kamion s vojskom ili tako nesto.
Ipak je rat.

Jednog dana otiso sam u Kakanj.
Sam.
Hodam carsijom kad ide, s rukama na ledjima i cigarom objesenom u desnom cosku usta,
moj komsija Kikic.:)

[Teva]

#6444

Nadjoh smjestaj

Obradovah se komsiji Kikicu a i on meni.
Dje si komsija sta ima kako ovo, ono, zdravlje.
Nisam dobro, odgovara mi pa trebam preseliti kod nekih mjestana,
gore ubrdo s onu stranu iznad zeljeznicke, da se brinu o meni.
Sam zena umrla…..
A gdje si sad smjesten.
Ma tamo kod DC-a u jednoj staroj ciganskoj kuci, imam dvije sobe, sporet na drva,
dva stara kauca, sto, dvije stolice, par humanitarnih cebadi…..
U istoj kuci je u jednoj sobi jos jedan dedo odnekud sa Sokoca.
Pa sta ces sa tom kucom ako preselis kod mjestana, upitah ga.
Nista nek useli ko, ako hoce.
Haj daj meni bolan komsija ja ti bas trazim smjestaj za sebe i mater mi.
Eno brate komsija nebranim, haj sad da vidis pa ako ti se svidi .
Sidjemo s mosta pa lijevom stranom nizvodno cestom par stotina metara.
Onda stotinjak metara sokakom koji ide gore prema zeljeznickoj stanici.
Prica mi da mu je prvi komsija Alija Palo brat Zihnijin, i tu je sa porodicon i babom mu.
S druge strane treca kuca braca Kape iz Vragolova.
Onaj sahista iz TPR-a sto nevidi dobro i brat mu s porodicom, govori mi.
U istom kvartu su i Hamdija Grabovica i dva mu zeta sa porodicama.
Ozenjeni Hamdijinim sestrama.
Onaj stariji se zove Idriz Colic, meni drago sto cujem za njih.
Sa Icom sam posebno dobar, radili skupa zadugo a dobar sam i sa Hamdijom.

Dodjosmo.
Kuca stara prizemna sva oronula, pred njom loza dobra za hladovine kad prigrije ljetos.
Udjosmo u hodnik, lijevo kupatilo, pravo soba dede od Sokoca a desno buduca moja i mamina,
i iz nje se ulazi u jos jednu.
Bome sve jadno i dotrajalo al kakva su vremena meni valja.
Kuca ciganina Ismeta Bajramovica.
Sad kad ovo pisem to ime i prezime me asocira na jednog drugog Ismeta,
ali mislim da sam dobro zapamtio.
Nove kuce odmah do stare s obadvije strane.
U jednoj rekoh Alija sa svojima a u drugoj ciganka Zehra sa malim sinom Alenom.
Pitam Kikica kad ce preci kod onih mjestana.
Sutra odmah ako ces ti ovdje useliti.
Hocu.
Poselamimo se i ja na voz.
Voz je u to vrijeme iso za Zenicu i dalje dokle je moglo,
a na ovu stranu prema Visokom ( a ja cu na tu) dokle mu je bilo sigurno.
Dodjoh kuci i pricam mami i Muniri koga sam sreo, ispricah za kucu i moju odluku da preselim.
Mama se nije obradovala mojoj odluci jer se vec bila navikla sa Munirom a i djeca je zavoljela i zovu je nanom…..:)

[Teva]

#6698

Sta nas je u Kaknju, MasaAllah

Kazem ja mami neka tebe i ovdje i tamo.
Nek mi imamo svoj kutak a ti budi gdje ti je lijepo.
Sutradan poranim ja sa rancom na ledjima i kantom u ruci da uradim generalku nasem novom domu.
Kikic porucio i dodjose po njega autom oni dobri mjestani Kakanjci da ga vode sebi
i da se brinu o njemu.
Citav dan sam cistio sobe, hodnik i kupatilo.
Sve je staro ali ipak je sad privremeno moje pa mi se mili.
Navece sam se vratio u Dobrinje i ponijo sto sam mogo da operu mama i Munira.
I naredni dan sam otiso kuci u Kakanj, nesto malo poradio i otiso u centar grada.
U centru koji se nalazi na desnoj obali rijeke Bosne nisam nikad bio.
Ko i sve manje kasabe jedna dugacka ulica od par kilometara i to ti je to.
Sve radi sasvim normalno ko da nije rat a nije ni skupo.
Ovdje se jos nije ni zaratilo a sta predevera onaj jadni narod u Istocnoj Bosni i kuda sve jos nije.
Vidim biblioteku i udjem da se raspitam.
Bibliotekaru, hrvat inace, ispricam da sam doselio u Kakanj i da bih se rado uclanio
i uzimo knjige na citanje.
I tako u pricu sa njim vidim da smo prilicno istog kova,
bar sto se tice muzike i nacina prijeratnog zivota.
Pitam ga za jednog Amira mog jarana iz Kaknja koji je jedno vrijeme bio i rogaticki zet.
Ispade da smo vjerovatno u istom drustvu nekad bili i na koncertima u Sarajvu.
Hele da bi se mogo uclaniti treba mi izbjeglicki karton ali mi do tada dade knjigu da ponesem na citanje.
Kalifornija Bluz.
Davno je bilo kad sam je zadnji put procito….

Tih dana sam sreo dosta nasih iz Rogatice i narednih vise od godinu dana cu najvise vremena provoditi sa nasim sugradjanima: Hamdom Smajlovicem, Fadilom Lihicem, Aganom Zivaljem, Munibom Mufticem, Munibom Lukacem, Osmanom Alajbegovicem, Rifetom Medosevicem, Sulejmenom Barjaktarevicem…..
Za lijepa vremena kad izadjemo uvijek se sretnemo pa ili hodamo i pricamo ili negdje stojimo.
Uvijek je neko na carsiji a i sta drugo da se radi.
Pazarnim danom smo svi tu i ponekad se okrene i jedan litrenjak ukrug.
Posebno u prvo vrijeme him ja pricam kud sam sve obiso, sta sam predevero i gdje sam koga sreto.
Za neke stvari me savjetuje Munib Muftic da ne pricam okolo, jer nikad se ne zna.
Tako teku moji prvi dani u Kaknju, mirno.
Pomalo odjekuju detonacije sa Visokog i odozgo sa Vozuce i to je sve.
Sad za sad kontam u sebi…..:)

[emira-tekija]

#9988

moj teva u tom sprovodu sam bila i ja ali o tom potom cu i ja pticati

[Teva]

#10141

Pokusaj formiranja Rogaticke jedinice

Poslije nekoliko dana sam se vec naviko na zivot u Kaknju.
Mirno bez granata pa pomalo zaboravljam na teska vremena koje imam iza sebe.
Prijavio sam se za humanitarnu pomoc i za cudo Bozije ne traze mi potvrdu od jedinice u kojoj bi trebo biti mobilisan.
Mobiliso se jos u Kaknju i nisam i tek shvacam da vecina Kakanjske raje koje pomalo upoznajem ni sami nisu jos mobilisani.
Boze mili sta mi predeverasmo u Istocnoj Bosni a oni ovdje skoro da i neznaju sta je rat.
Kakanj ima dodir sa cetnicima samo na Vozucoj a sa hrvatima je jos bratski odnos i to ce se promijeniti velikom brzinom u narednih par mjeseci…
S obzirom da nemamo zalihe drva i cumura odlazim jedan dan kod Medana na kop.
U Kaknju je inace povrsinski kop cumura odakle se snadbijeva termoelektrana u Caticima a Bogami i narod po kucama.
Obradovali se Medan i njegova Meva sto sam im doso i zovu me u kucu da udjem na kahvu.
Uselili tu u staru napustenu kucu pa Medan pomalo vadi cumur, prodaje, i od toga zivotare.
Srcuci kahvu pricamo i ja velim sto sam doso.
Nema problema Medan ima civare pa mogu vuci koliko hocu cumura.
Kazem mu da cu doci svako jutro po jednu turu.
Od mene pa do njih na kopu ima oko 2-3 kilometra ali nema problema iako svakodnevno moram dva puta doci.
Ujutro po cumur i onda kad dovucem svojoj kuci nazad sa praznim civarama da ih vratim Medanu jer on mora vaditi cumur.
Za drva se dogovorim sa babom od Alije Pale pa ce mo ici ponekad popodne.
Dedo tako dovlaci pomalo al Bogami podaleko.
Moramo skroz gore na izlaz iz Kaknja prema Zenici pa u brdo.
Nadjemo po jedno suho stablo da je pomanje, svezi konopcom oko pasa i tegli. Lakse tegliti tijelom nego rukama a sa njima samo drzis drvo.
Svratimo uvijek kod jedne zene, koja cuva kravu ispod sume, da odmorimo i popricamo.
Jadnica prica nam, placuci, kako je i ona protjerana ko i mi i da su joj poginula 3 sina.
Ostala joj unucad pa se njima tjesi…..

Odem ponekad i u Mostre kod Visokog jer ima dosta nasih prognanika u skoli i po kucama u okolnim selima.
Ima dosta naseg naroda svakuda pa odoh jedan dan i u Zenicu jer cuh da je moj jaran Fudo Bradarac tamo…
Pronese se vijest da su stigli Hadzibulici i sada vec rahmetli Avdo Sibalo i da je zakazan sastanak da se formira Rogaticka jedinica.
Odazvali smo se masovno a ja stigoh sa nasim ucama, Bibijem i Sulejmenom.
Sastanak je bio negdje kod ili u Visokom nesjecam se vise.
Pokusacu nabrojati one kojih se sjecam da su bili prisutni a one koje zaboravim spomenuti molim da mi halale jer ipak je od tada proslo 16 godina.
Hadzibulici Huso i braca mu ?, rahmetli Avdo Sibalo, Medosevic Rifet, Barjaktarevic Sulejmen, Causevici Hape i Aljo, ja, Pavica Asim, Pavica Kasim, Kujovic Amel, Hodzic Asaf, Smajlovic Bolto, Bradarac Fudo, Zagorica Sef, Hasecici Senad i Kerim, Balas kuhar, Grabovica Nerko, Ramic ime Azir mescin……
Helenejse nas preko sezdeset.
Fino i ozbiljno se dogovorili da Huso Hadzibulic kontaktira komandu u Visokom i da trazi da nam daju zonu odgovornosti i onda bi mi tu drzali liniju.
Zona odgovornosti bi trebala biti tolika da je moze pokrivati tridesetak boraca, a to bi znacilo sedam dana linije, sedam dana slobodan i tako u krug do kraja rata.
Moram napomenuti da je vecina onih koji su bili prisutni vec imala maticnu jedinicu u Srednjoj Bosni koju bi morali napustiti.
Prilikom drugog sastanka nam je Huso saopstio da nas zahtjev nije prosao i sugerirano nam je da ostanemo u jedinicama u kojim smo vec.
Ja se nasalih govoreci da za mene to znaci da sjedim kuci…..:)

[Teva]

#10730

Odluka, ponovo na put

Tako teku moji ratni dani u Kaknju. Svakodnevno srecem jos vise naroda iz Rogatice.
Ima dosta nasih gore u Cementari smjesteno a tu se ujedno i hrane u humanitarnoj menzi. Rece mi Agan da je tu smjestena i zena naseg rahmetli Pejde Matovica sa djecom, a cujem da su i sada 16 godina poslije jos uvijek tu. Sirota bez svog Pejde pa se jadnica nije uspjela nista bolje snaci.
Odem ponekad prvoborcu iz drugog svjetskog rata, Curevcu i posjedim sa njim i njegovom hanumom.
Vidjam i Balasa, mescin je bio kuhar prije rata u hotelu u Rogatici, a sada u ratu pomalo raduka u restoranu koji se nalazi dole prema Termoelektrani.
Nekad poslije rata sam gledo ovdje u Holandiji na televiziji kako su ga posjetili holandski novinari u Bosni. Naime radilo se o tome da je u Holandiji uhapsen neki rogaticki cetnik koji je zatrazio azil predstavljajuci se kao Balas i posjedovo je njegovu licnu kartu.
Balas je prico novinarima da mu je licna ostala kuci kada je izbjego iz Rogatice. Uglavnom ceto je zaradi robiju i depotrovan je poslije lezanja.
Poceh se druziti u to vrijeme sa nasim Amelom Kujovicem sa Mesica.
Zivili oni gore negdje vise magistrale i cesto sam iso kod njega.
Bili oni smjesteni u nekoj kuci i imali i stalu. Nabavio mu babo nekako kozu i zatvaro je u stalu. Jedne noci su upali lopovi kroz kidaonicu i odnijeli kozu.
Babo hud iso za tragovima i naso mjesto gdje su kozu zaklali i nista vise. A ona im je zivot znacila u onoj ratnoj neimastini.
Tako smo se ja i Amel druzili i pomalo isli kod naseg naroda.
Negdje ublizu njih je stanovala majka rahmetli Enesa Dzaferovica sa snahom i dvoje unucadi. Par puta nas je i tuda put nanio pa bi stali da se upitamo.
Jedne prilike sam cuo da je negdje kod Mostri u jednom selu smjestena teta Bahra majka naseg rahmetli jarana Ede Bogilovica. Kad mi je dolazio moj jaran Fudo Bradarac otisli smo da je obidjemo.
Ponijeli u kesi onako po nasem obicaju. Kad nas je vidjela teta Bahra je samo plakala i zahvaljivala nam sto smo je dosli obici. I nju uzeli neki mjestani sebi i odveli je iz kolektivnog smjestaja u Donjim Mostrima.
Dodjoh jednom kuci kad mi mama vice da joj je dolazio Semso Ajanovic, nas rodjak, sin Ademov iz Gorazda.
Pitam otkud on ovdje a ona mi veli da je on jedan od tehnickih komandanata Kakanjske Brigade, kako je cuo za nas i doso da nas obidje. Obradovah se tome i odmah odlucih da cu ga potraziti da se mobilisem kod njega.
Istovremeno postadoh svjestan da je stiglo vrijeme da moram ici za Tuzlansku regiju da pokusam potraziti i naci mog sina Dzenisa i njegovu mater sa kojima sam se rasto jos na Vlasenickoj Gradini na pocetku rata…
Bio sam svjestan da bih stigo do Tuzle da moram biti mobilisan da bi mogo dobiti dozvolu za putovanje i da bi me propustali na kontrolnim punktovima.
…Jos mjesec, dva pa ce godina da ih nisam vidio i da neznamo nista jedni za druge…..:)

[Author]

Posts