-
AuthorPosts
-
GAZEL O SMRTI
Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!Nek ne cvili za mnom niko,
nek ne kaže:”Šteta, šteta”,
jer je šteta bit šejtanov,
pa ić’ tamo, gdje se gori!Na dženazi mojoj nek se
ne tuguje zbog rastanka
jer baš tada dušom mojom
sreća sastanka žubori.Kad me spuste u grob, niko
nek ne kaže:”Sasvim nesta!”
jer društvima džennetlija
grob-samo paravan tvori!Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu sunce, mjesec,
kada zađe manje gori?Ti sve misliš to je suton,
Ne, svitanje to je pravo,
jer spuštanjem tijela u grob,
radi se o duše zori.Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?Iz bunara izvadi se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov
dok se tijelo s jamom bori.Kad zatvoriš jedan otvor,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti
ni riječ tuge ne prozbori!Mevlana Dželaludin Rumi(1207-1273)
–
PRITAJI SUZE…
Pritaji suze! Neka duša plače,
Al’ tvoje oko neka svijetlo biva;
Zar ljudi znaju šta te suze znače
I onu ljubav što s’ u njima skriva?Onamo hajde – u svetinju mira,
Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
Gdje nježno svijeće laki lahor dira
I svet mu miris na krioca diže.Tu neka suze padaju na cvijeće
Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
Niko ih tamo razumjeti neće –
Suze su rosa koju cvijetak voli.Tu plači, plači i izvidaj grudi.
Al’ kad se nađeš međ’ ljud’ma, u krugu,
Ponosna čela, svijetla oka budi,
Kao da nikad nisi znao tugu.Aleksa Šantić
LJUBAV
O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.Aleksa Šantić
Rodjen je onog dana kada je bomba pala na njegovu kucu.Njegov prvi plac je bio i posljednji.A kazu da se smijao zivotu.Kazu,htiojo je da zivi,da vidi,da ZIVI.Oni tamo nisu to htjeli,oni tamo zivot koji nije poceo su uzeli.ORUZJE NA NIVOU SAVRSENSTVA A LJUDSKA SAVJEST TAKO PRIMITIVNA.
–
Lijepo napisano…gdje ce umjetnicka dusa nego u poeziju , spremna uvijek prije iskazati ono unutarnje spram vanjskog, duboko pronici u ono daleko i nedostizno…, nerijetko neshvacena ali iskrena…:)
Primjereno tome evo jedne lijepe pjesme.
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!Pusti
da cijelog tebe prodje
blaga svjetlost zvijezda!Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!A.B. Šimić
Fala ti Ponekad Ovdje.Eto trudim se.To ti je kao psihoterapija.
–
JESENI MOJA…Jeseni moja, pozdravljam te!… Hodi,
I pođi sa mnom preko rodnih strana,
Po lijepijem mjestima me vodi,
Gdje šume čežnje mojih davnih dana.Onamo ima ruža zavičajnih,
Što nisu svele od studena inja,
I vrela živih i putanja sjajnih,
Gdje duša ljuta još rudi i tinja.Milo cvijeće otuda mi maše,
Njegove čiste i svilene čaše
Slatkim napitkom prepunjene stoje.Jedan vijenac od njega ću sviti,
I s molitvom ga na grob položiti
Svog mrtvog ljeta i mladosti svoje.A.Šantic
–
HANARIN POGLEDJuce me susrete Hanara i rece mi u prolazu:
Nije misao koplje da joj sagledas metu.A ni ljubav rijeka da joj u dno uronis.
I znaj, Amra, da je radost podijeljena izmedju svjetla i boje
jer, i jedno i drugo, oci su prirode.I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima,
podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na
strane svijeta cetiri, govoreci:”Evo mi cio svijet”!Ali, na svijetu slijepih je najvise,
i rijeci moje ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.I znaj, Amra,
oni koji biraju puteve utrte,
ne pale svjetla onima koji dolaze!Hamza Humo
ZNAM
Ponovo sama…sama sam uvijek i bila,bolna istina,prokleto oko suzi kad se sjeti,
zasto nisam zvijezda da ti nocas sijam,zasto nisam padalica na nebu,sto umire i leti.
Fale mi necije rijeci,neki pogled,fali mi neko,nesto,ljubav,bilo sta,
zivot igra igru samnom,ali znam da nemam nista…Mozda ce nekad da se rodi neko ko ce da me shvati,
ali kasno ce tada biti,ne moze vrijeme da se vrati.
Nikad mi nije bilo tako tesko kao ovih jesenjih dana.
kise,tisina,moj grad,brdo uspomena i srce puno rana.Krenem tako predvece carsijom,i vec kod mosta podje u grudima da pece,
zudnja i uspomene,zle,cekaju tu svako vece.
Dugo vec pjesme pisem,lazem sebe,kao tako se tjesim,
a svaki stih samo vise boli,ne mogu stvar da sa sobom rijesim.Znam da nikad necu pronaci ono sto sanjam,covjeka jednostavnog i covjeka da me razumije,
da mi bude sve,da shvati moje hirove i da prastati umije.
Bas takav nigdje ne postoji,da mu budem kraljica,
njegovo maleno i mila djevojcica.Covjek da ima srce,da mu se uvjek mogu nasloniti na grudi,
covjeka da me voli,da me vjecno ljubi.
Poput krika tisina probudi mastanja,dok je jos noc,cudna neka tama,
probudi se nesto u dusi,cudna sjeta,zelim,sanjam,a znam…ostat cu sama…SUMEJA KAIMOVIC
–
O KLASJE MOJE…O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru…
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!1910.
ALEKSA ŠANTIĆ
–
Lagano umiranje…Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti
u novu boju, onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom
ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom
u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…….
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!Pablo Neruda
Z A M B A K
U kineskoj maloj vazi
Na prozoru sobe moje
Cvjeta zambak cist i bijel
Nevinosti poput tvoje.Vrh zelene stabljike mu
Mekano se perje siri,
A oko njeg leprsaju
Sanje moje ko leptiri.Misticnijem svojim krilom
Vjetrici mu pelud trune,
Pa mirisom opojnijem
Moju malu sobu pune.Ja taj miris zedno gutam,
Dusa mi ga strasno pije-
Ah u perju zambakovu
Tvoja dusa sanke snije!…Musa Cazim Catic
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.