Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 127 total)
  • Author
    Posts
  • behar
    Participant
      Post count: 514

      MALA, VELIKA MOJA

      Večeras ćemo za njih voljeti.
      Bilo ih je 28.
      Bilo ih je pet hiljada i 28.
      Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
      Sad bi bili očevi.
      Sad ih više nema.

      Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
      svjetskih Robinzona,
      mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
      mala velika moja,
      večeras ćemo za njih voljeti.
      I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
      I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
      crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

      Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
      prešla je budućnost ljubavi.
      Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
      Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
      Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
      Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
      bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
      i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
      s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

      A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
      i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
      Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
      čekale su Ane, Zoje, Zanet.
      Čekale su da se vrate vojnici.
      Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
      Nisu se vratili.

      Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
      Preko njihovih streljanih očiju.
      Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
      Preko njihovih izrešetanih iluzija.
      Sad bi bili očevi.
      Sad ih vise nema.

      Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
      Mala velika moja,
      večeras ćemo za njih voljeti…

      Izet Sarajlic

      purak
      Participant
        Post count: 484

        GAZEL O SMRTI

        Kad preselim, kad moj tabut,
        svakom, da sam mrtav, zbori,
        ne mislite da me tuga
        za svijetom ovim mori!

        Nek ne cvili za mnom niko,
        nek ne kaže:”Šteta, šteta”,
        jer je šteta bit šejtanov,
        pa ić’ tamo, gdje se gori!

        Na dženazi mojoj nek se
        ne tuguje zbog rastanka
        jer baš tada dušom mojom
        sreća sastanka žubori.

        Kad me spuste u grob, niko
        nek ne kaže:”Sasvim nesta!”
        jer društvima džennetlija
        grob-samo paravan tvori!

        Kada vidiš da me spuste,
        smatraj da me tada dižu.
        Zar na nebu sunce, mjesec,
        kada zađe manje gori?

        Ti sve misliš to je suton,
        Ne, svitanje to je pravo,
        jer spuštanjem tijela u grob,
        radi se o duše zori.

        Koje sjeme ne proklija,
        kad ga zemlja u se primi?
        Pa kako u proživljenje
        da mi dušu sumnja mori?

        Iz bunara izvadi se
        potopljena kofa puna.
        Stog ne plače duh Jusufov
        dok se tijelo s jamom bori.

        Kad zatvoriš jedan otvor,
        tad se drugi sam otvara.
        Pa nek se zbog moje smrti
        ni riječ tuge ne prozbori!

        Mevlana Dželaludin Rumi(1207-1273)

        ponekad ovdje
        Participant
          Post count: 1139


          PRITAJI SUZE…

          Pritaji suze! Neka duša plače,
          Al’ tvoje oko neka svijetlo biva;
          Zar ljudi znaju šta te suze znače
          I onu ljubav što s’ u njima skriva?

          Onamo hajde – u svetinju mira,
          Gdje čisti potok kroz dolinu stiže,
          Gdje nježno svijeće laki lahor dira
          I svet mu miris na krioca diže.

          Tu neka suze padaju na cvijeće
          Što mirno cvjeta u sanjivoj doli,
          Niko ih tamo razumjeti neće –
          Suze su rosa koju cvijetak voli.

          Tu plači, plači i izvidaj grudi.
          Al’ kad se nađeš međ’ ljud’ma, u krugu,
          Ponosna čela, svijetla oka budi,
          Kao da nikad nisi znao tugu.

          Aleksa Šantić

          behar
          Participant
            Post count: 514

            LJUBAV

            O, da mi je nešto pa da budem reka,
            Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
            Pevajući tebi da razbijem vale
            O pragove gde ti staje noga meka.

            Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
            Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
            Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
            I da tebe, draga, više ne dam nikom.

            Na dušeku trava i mojih smaragda,
            Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
            I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

            Samo moje oči da gledaju u te,
            Samo moje sve dubine i sve kute
            Da lepota tvoja osiplje i greje.

            Aleksa Šantić

            Mare
            Participant
              Post count: 1546

              Rodjen je onog dana kada je bomba pala na njegovu kucu.Njegov prvi plac je bio i posljednji.A kazu da se smijao zivotu.Kazu,htiojo je da zivi,da vidi,da ZIVI.Oni tamo nisu to htjeli,oni tamo zivot koji nije poceo su uzeli.ORUZJE NA NIVOU SAVRSENSTVA A LJUDSKA SAVJEST TAKO PRIMITIVNA.

              ponekad ovdje
              Participant
                Post count: 1139


                Lijepo napisano…gdje ce umjetnicka dusa nego u poeziju , spremna uvijek prije iskazati ono unutarnje spram vanjskog, duboko pronici u ono daleko i nedostizno…, nerijetko neshvacena ali iskrena…:)

                Primjereno tome evo jedne lijepe pjesme.

                OPOMENA

                Čovječe pazi
                da ne ideš malen
                ispod zvijezda!

                Pusti
                da cijelog tebe prodje
                blaga svjetlost zvijezda!

                Da ni za čim ne žališ
                kad se budeš zadnjim pogledima
                rastajo od zvijezda!

                Na svom koncu
                mjesto u prah
                prijeđi sav u zvijezde!

                A.B. Šimić

                Mare
                Participant
                  Post count: 1546

                  Fala ti Ponekad Ovdje.Eto trudim se.To ti je kao psihoterapija.

                  Kaza
                  Keymaster
                    Post count: 6138
                    ponekad ovdje
                    Participant
                      Post count: 1139


                      JESENI MOJA…

                      Jeseni moja, pozdravljam te!… Hodi,
                      I pođi sa mnom preko rodnih strana,
                      Po lijepijem mjestima me vodi,
                      Gdje šume čežnje mojih davnih dana.

                      Onamo ima ruža zavičajnih,
                      Što nisu svele od studena inja,
                      I vrela živih i putanja sjajnih,
                      Gdje duša ljuta još rudi i tinja.

                      Milo cvijeće otuda mi maše,
                      Njegove čiste i svilene čaše
                      Slatkim napitkom prepunjene stoje.

                      Jedan vijenac od njega ću sviti,
                      I s molitvom ga na grob položiti
                      Svog mrtvog ljeta i mladosti svoje.

                      A.Šantic

                      behar
                      Participant
                        Post count: 514

                        ponekad ovdje
                        Participant
                          Post count: 1139


                          HANARIN POGLED

                          Juce me susrete Hanara i rece mi u prolazu:
                          Nije misao koplje da joj sagledas metu.

                          A ni ljubav rijeka da joj u dno uronis.

                          I znaj, Amra, da je radost podijeljena izmedju svjetla i boje
                          jer, i jedno i drugo, oci su prirode.

                          I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima,
                          podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na
                          strane svijeta cetiri, govoreci:”Evo mi cio svijet”!

                          Ali, na svijetu slijepih je najvise,
                          i rijeci moje ne dopiru do njih.
                          Jer, moj put nije staza utrta.

                          I znaj, Amra,
                          oni koji biraju puteve utrte,
                          ne pale svjetla onima koji dolaze!

                          Hamza Humo

                          ermin pawa
                          Participant
                            Post count: 167

                            ZNAM

                            Ponovo sama…sama sam uvijek i bila,bolna istina,prokleto oko suzi kad se sjeti,
                            zasto nisam zvijezda da ti nocas sijam,zasto nisam padalica na nebu,sto umire i leti.
                            Fale mi necije rijeci,neki pogled,fali mi neko,nesto,ljubav,bilo sta,
                            zivot igra igru samnom,ali znam da nemam nista…

                            Mozda ce nekad da se rodi neko ko ce da me shvati,
                            ali kasno ce tada biti,ne moze vrijeme da se vrati.
                            Nikad mi nije bilo tako tesko kao ovih jesenjih dana.
                            kise,tisina,moj grad,brdo uspomena i srce puno rana.

                            Krenem tako predvece carsijom,i vec kod mosta podje u grudima da pece,
                            zudnja i uspomene,zle,cekaju tu svako vece.
                            Dugo vec pjesme pisem,lazem sebe,kao tako se tjesim,
                            a svaki stih samo vise boli,ne mogu stvar da sa sobom rijesim.

                            Znam da nikad necu pronaci ono sto sanjam,covjeka jednostavnog i covjeka da me razumije,
                            da mi bude sve,da shvati moje hirove i da prastati umije.
                            Bas takav nigdje ne postoji,da mu budem kraljica,
                            njegovo maleno i mila djevojcica.

                            Covjek da ima srce,da mu se uvjek mogu nasloniti na grudi,
                            covjeka da me voli,da me vjecno ljubi.
                            Poput krika tisina probudi mastanja,dok je jos noc,cudna neka tama,
                            probudi se nesto u dusi,cudna sjeta,zelim,sanjam,a znam…ostat cu sama…

                            SUMEJA KAIMOVIC

                            ponekad ovdje
                            Participant
                              Post count: 1139


                              O KLASJE MOJE…

                              O klasje moje ispod golih brda,
                              Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
                              Ko mi te štedi, ko li mi te brani
                              Od gladnih tica, moja muko tvrda?

                              Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
                              U suncu trepti moje rodno selo.
                              No mutni oblak pritiska mi čelo,
                              I u dno duše grom pada i bije.

                              Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
                              I snop do snopa kao zlato pane,
                              Snova će teći krv iz moje rane –
                              I snova pati, seljače, i trpi…

                              Svu muku tvoju, napor crnog roba,
                              Poješće silni pri gozbi i piru…
                              A tebi samo, kô psu u sindžiru…
                              Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

                              I niko neće čuti jad ni vapaj –
                              Niti će ganuti bol pjanu gospodu…
                              Seljače, goljo, ti si prah na podu,
                              Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

                              O klasje moje ispod golih brda,
                              Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
                              Ko mi te štedi, ko li mi te brani
                              Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

                              1910.

                              ALEKSA ŠANTIĆ

                              ponekad ovdje
                              Participant
                                Post count: 1139


                                Lagano umiranje…

                                Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku,
                                onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
                                Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
                                onaj koji ne prihvaća pomoć.
                                Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti
                                u novu boju, onaj koji ne priča sa ljudima koje ne poznaje.
                                Lagano umire onaj koji bježi od strasti
                                i njenog vrela emocija;
                                Onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
                                Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom
                                ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti,
                                i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom
                                u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…….
                                Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
                                Ne dozvoli lagano umiranje!
                                Ne zaboravi biti sretan!

                                Pablo Neruda

                                Mare
                                Participant
                                  Post count: 1546
                                Viewing 15 posts - 16 through 30 (of 127 total)
                                • You must be logged in to reply to this topic.