[Kaza]

#667

ZAVIST ZENE MERHAM

Zavist zene ljuca je od ujeda zmije otrovne,
a ljubav zene socnija i mirisnija
od baste krinova mirisnih.

Mjerio sam dubinu morsku
i nisam joj dotakao dna.
Voljela me zena Merham
i ne osjetih dna u ljubavi njezinoj.

A jednog dana kada zavoljeh djevojce Lamaneh
ona se spremi na borbu sa srdzbom velikom
i pobijedi suparnicu svoju u ljubavi.

Setali smo obalom plavom
i slusali galebova kliktanje nad pucinom.
A Lamaneh je plakala na stijeni
i cekala galiju daleku.

Sto drhtis Merham, rekoh joj –
Zar se jos bojis suparnice svoje ?

O, ne bojim se, rece,
i poslije stanke prozbori :
Ali kad je proslo sve reci cu ti
sto jos smjela ne bih:

Ljubav djevojke je vocka u beharu.
A ljubav zene vockin plod
sto podsjeca na zimu skoru.

HAMZA HUMO

[behar]

#671

Ne vjeruj…
________________________________________
Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime –
Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša
Tamo, gdje u grmu proljece leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,
Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se cvršce,
Osjetiš li, draga, da mi t’jelo dršce,
I da silno gorim ognjevima svijem,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna
Niti mari, draga, da stihove piše

Aleksa Santic

[ponekad ovdje]

#762

VJECNI PRSTEN

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

Pariz,1918.

Tin Ujević

[behar]

#808

UTJEHA OČIJU

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji
Pije svakog dana krv iz moga tijela,
I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji
Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada
Za veselim mirom livada i voda,
Za šumama punim sjenaka i hlada
I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine
što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:
U njima su nebo, rijeke i nizine,
Vrtovi i kuće, k’o u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;
Pod granama sjenke počivaju, duge;
Kroz granje se vere satir, moga lika,
Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena
žute i crljene, lete ptice neke;
Lete, k’o odrazi drugog svijeta snena,
Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,
Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.
Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.
Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Antun Branko Šimić

[behar]

#824

OSTAJTE OVDJE

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat kô sto ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke kô ce naci bolju?!
A majka vasa zemlja vam je ova;
Bacite pogled po krsu i polju,
Svuda su groblj vasih pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli sto je branit znase,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vase.

Kô pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka place za svojijem cedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat’te se njojzi u narucja sveta;
Zivite zato da mozete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas nece
Bolji su svoji i krsevi goli
No cvjetna polja kud se tudjin krece.

Ovdje vam svako bratski ruku steze –
U tudjem svijetu za vas pelen cvijeta;
Za ove krse sve vas , sve vas veze:
Ime i jezik, bratstvo i krv sveta.

Ostajte ovdje!… Sunce tudjeg neba
Nece vas grijat kô sto ovo grije,
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Aleksa Santic

[Kaza]

#885

PISMO IZ LONDONA

Dodju tako, ponekad, neke tamne ure,
sjetim se drugara starih,
ili neke davne cure.

Zatvorim oci polako, boli me sjecanje svako,
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti,
sjetim se ljubavi prve
i prepustim se sjeti.

Zamisljam gradove stare, ulice, trgove, ljude…
Dodju tako ponekad,
neke tamne ure.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
a’ tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvjek poneki,
Mornar Panonski.

Ponekad napisem pismo,
adresu imam u glavi,
kazu zajedno vise nismo,
Drug mi, u drugoj drzavi!

A nekad smo znali skupa,
Brzim, preko Bosne….
Na sto je ovo izaslo, tri im matere rosne!

I tako svake noci sjetim se pjesme tvoje,
sto mi vrijedi sto znam,
da samo tuge postoje…

Popijem malo vina,
pa mi je nekako lakse,
princip je uvijek isti,
sve su ostalo… zna se…

Od Mure sve do Morave,
Ako se svi zaborave,
Ostace uvijek poneki,
Mornar Panonski.

Ja mogu sve razumjeti,
i mogu sve oprostiti,
al tesko mi nekako zivjeti,
bez tebe,
stari moj.

(Rade Serbedzija)

[behar]

#887

NA PRAVI PUT SAM TI MAJKO IZAS´O

Skender Kulenovic

Mati moja:
Stabljika krhka u saksiji.
pod strehom pitoma kumrija.
Vijek u cetiri duvara.
Celo na zemlji pred
svojim Allahom
velikim i milosnim.
Derviš s tespihom u tekiji.

U mejtefu,
u žutoj sufari i bijeloj bradi hodžinoj,
ovaj i onaj svijet ugleda:
Po kosi osjeti rosu meleća,
na uhu crni šapat šejtana,
u srcu prelest saraja džennetskih
i stravu vatara džehennemskih,
pred očima čengel strašnog Azraila
što dušu vadi iz žila roba Božijeg.

Djevojkom,
s ledenog Šumeća pod kućom vodu je grabila đugumom
i preko sokaka, zavrnutih dimija,
rumenim je listovima trepetala
kaldrmom grbavom pod kućom
mokrim je nanulama klepetala
od muških je očiju bježala:
čista da dođe onome koji joj je zapisan,
kadifa bijela i kap rose sabahske
na njegov dlan.

Na dan
petput je od svog Allaha iskala
taj da joj bude
mlad i pitom
k’o softa
i k’o kadija
pametan.

Uz sokak ga je kroz mušebak snivala.
Srmom i jagom u čevrme slivala.
Svilom iz grla, podnoć ga zazivala:
“Koliko je duga zima bila….”

Na pjesmu: mjesečinu,
na dlanove: čaške rumene Allahu otvorene,
Allah joj njezin,
na dlanu svoje milosti,
spusti sa njezine zvijezde sudbine
duvak paučinast, ucvao zlatima
bogatu udaju:
Te ićindije,
Đugum i mladost iz ruke joj ispade i Šumeće ih odnese:
fijaker stade pred avlijskim vratima,
siđoše jenđije.
Grlo i koljena britka strijepnja presječe.
Srce glomnu.
Glava prekrvi.
“Tako ti velikog straha i milosti,
on da mi bude dobar i ugasan
i ne odmiči me u daleku tuđinu,
i ne prepusti me zlojedoj svekrvi!”

Premrlo krto joj tijelo
U feredžu,
u kabur tijesan, slijep, zagušljiv
staviše.
K’o ranjeniku,
Glavu joj bijelim tulbentom
Zaviše.
K’o s ovim svijetom,
s rodnom se kućom i Šumećem,
u Šumeću suza, majci na prsima,
rastajala.
K’o mejita,
obeznanjenu je u fijaker unesoše,
i dva je ata,
k’o na onaj svijet,
zanesenu ponesoše
i k’o kadifu bijelu i kap rose sabahske
mom je ocu
donesoše.

Usnom i čelom,
tri nove ruke poljubi:
svekru, svekrvi, njemu.
I kako tada sakri pred njim oči,
nikad mu više u njih ne pogleda.

Nit joj bje softa, niti kadija !

Pred svitanja,
prigušljiv dah i lampu,
uz mrtvi sokak
batrgav mu je korak osluškivala.
Pjanom,
kundure mu obljuvane odvezivala.
Stranca,
pitomošću srne zalud ga je prodobrivala.

Voskom podova i mirisom mivene puti,
svjelinom odaja i grla,
kajmakom na kahvi,
cimetom jela i tijela,
zalud ga je, zalud dočekivala:
Sljepočnice nikad joj ne dodirnu
dlanovima dragosti,
već je istrga klještima požude.

Poslije svakog poroda,
šamijom se mrkom podnimljivala.
Zelene nokte
u tjeme joj je svekrva zarivala:
Bez njenog pitanja
ne dahnu.
U četiri tupa duvara klonulo je othukivala
“Golemo nešto, golemo sam ti skrivila”- Allaha je
zazivala – svakog klanjanja.

Na tespih žuti suze ćehlibara,
na žute usne: zapis koji šapće,
na dlanove: žuta, Allahu otvorena sureta,
Allah joj njezin,
prstom svoje milošte,
otrese sa njene zvijezde sudbine
rosu vedre rumeni
nur u pomrčinama:

Te noći,
ja joj se rodih: sin ko san!
Izažeh joj se iz krvi:
Bijeh joj razgaljenje u grčinama
Odlomih joj se od srca:
Bjeh joj krna bakarna preranim sjedinama.
Bjeh joj sunce u cetiri duvara.
Hasis tupim mozdinama.

Ko pjenom smijeha,
sapunicom je omivala butice mi rumene,
ko u dusu,
u pamucne me uvijala pelene.
Dojkom ko hurmom
na usta mi je u besici slazila.
Ko u svoj uvir,
na dojku je uvirala u mene.

Nad dahom mi je strepila ko jasika.
Da joj ostasam – Allaha svog je molila –
ko jablan uz vodu,
i da joj ubijelim,urumenim
ko djevojka pod samijom,
i da joj upitomim
ko softa pod ahmedijom
da joj ne budem kockar ni pijanica,
nego sve skole da joj izucim,
i da joj budem
ucevan
i ljudevan
i kucevan,
i da se procujem u sedam gradova
pa da me onda na glasu kucom ozeni,
pticom iz kafeza,
koja ne zna na cem zito,
na cem vino raste,
o kojoj se prvi momci izlaguju
petu da su joj i pletenicu vidjeli,
o kojoj krmeljive ebejke sapucu
ko o sehari mirisnoj zakljucanoj.
Kucom i dusom
mir i bogatstva da joj rasprostrem,
kucu i dusu
bajramskim slastima da joj zalijem,
pa kad joj se vratim iz carsije,
podvoljak da mi udobrovolji
sofrom raspjevanom,
nevjestom sjetovanom,
a kad joj od srece i godina
ohlade kapci ocinji,
ja,vid joj ocinji,
na svojim da je rukama,
sretnu i mrtvu,
u kabur meki polozim
ko u dusek dzennetski,
zemlji i Allahu njezinom
da je predadnem pravednu…
A trut begovski i rakija,
u ocu muska pomama
– kucni hajduci vukodlaci –
kucu i dusu joj ko vode rastakahu,
dok jedne noci dodje poplava,
odnese zemlje i kmetove,
a zadnji dukat,sto joj ostade,
zadnje zrno bisera,
zadnji cilim
pojede
rz begovski bezruki i glad bezoka:
Rodnu kucu prodasmo
i gola cerga postasmo,
plasljiva,kirajdzijska…
Od tespiha su joj jagode drvenile.
Od aminanja joj usnice mavenile.
Ko trulez slezenu
memla joj je progrizala zelena
dva zuta obraza u cetiri siva duvara.
Pijavica gladi
tjemena nam je nesvjesticom sisala.
A ona,
ko zemlja pregladnjela,
u zile sinu-jablanu svoj zadnji sok je brizgala:
Od starog zara haljine mi skrojila
da joj u skoli ne krijem golih laktova,
a kad joj se vracah s knjigama,
s gladju u mozgu,
sa zimom pod noktima,
dva mi je promrzla krompira gulila
i nekakvu mi pticu bajala
koja je pjevala kad joj je bilo najgore:
Samo da jednom kucu i srce joj napunim
i na put pravi da joj izadjem…

[behar]

#935

MAJCI

Nikad više, nikad više
Ti me nećeš blago zvati,
Nikad više tvoje ruke
Zagrljaj mi neće dati.

Nikad više, majko moja,
Ja ti neću glasa čuti,
Nit’ će sinak na tvom njedru
Počinuti, odahnuti.

Tvoj poljubac, svet i mio,
Sledila je samrt kobna, –
Od vjernoga sina tvoga
Otrgla te humka grobna.

Hladno ti je… I meni je
Bez ljubavi, bez tvog krila,
Kô da nikad moja duša
Ogrijana nije bila.

Sve je pusto, nikog nema
Što mi može pokoj dati,
Nema onog kog sam zvao
Slatkom riječju “mila mati”.

Nema, nema… Svijet je malen –
Tvoja ljubav viša mi je,
Jedna cigla iskra njena
I od sunca ljepše grije.

Tek pod njenim blagim žarom
Ja sam lako tiče bio,
Imô krila, pa pod nebom
Raj i slatki život pio.

Sve mi bješe vedro, sjajno,
Kao milost oka tvoga;
U ljubavi tvojoj, majko,
Osjećô sam svetost boga.

Osjećo sam da je život
Nepregledno polje cvjetno,
A ja čedo razdragano
Što po njemu trči sretno.

A sad, majko, sve je pusto,
Nema sunca da me grije,
Nema tvoje blage riječi
Da me pita kako mi je.

Nema, nema… Crna java
Žalosna mi slova piše:
Da te nikad, majko mila,
Zagrliti neću više…

Nikad više… Tek na nebu,
Pred dverima svetog raja,
Ja ću opet mirno snivat
Usred tvoga zagrljaja

U Mostaru, 27. novembra 1897.

Aleksa Santic

[behar]

#1253

Brezuljak tuge

U nizu bijeli nisani,svjedoci jednog stradanja,
i opomena velika,za sve generacije druge.
Godine cekanja,tuge,straha,suza i nadanja,
tiho izgovorena”Fatiha”,na ovom brezuljku tuge.

Dusmani imase sve a mi samo zivote,
ljubav za rodnu grudu,jedino oruzje nase.
Tesko ces ikada shvatiti,vjekovni idiote,
da se istinski vjernici,samo Alaha plase.

U nizu bijeli nisani,odsjaj suza u ocima,
bezbroj ljiljana zlatnih,izniklih pod ovim svodom.
Skladni kameni cvjetovi,svjedoci velikog zlocina,
koji se nedavno desio,nad nasim malim narodom.

U ovoj pitomoj zemlji,kmeti se bune cesto,
bolesni umovi ogreznu u zlocini i varvarstvo.
Ne dosanjani snovi,da se zauzme prijesto,
jos jedan propali pokusaj,da se prosiri carstvo.

U nizu bijeli nisani,cas historije za mlade,
hrabrost bosanskih gazija,vjeciti trag u kamenu.
U cijeloj svojoj moci, Vizant ponovo pade,
prvi put svoju pusku nosimo o svom ramenu.

Meho Jakupovic

[ponekad ovdje]

#1430

GRAD

Ti govoris: `Otici cu nekoj drugoj zemlji, nekom
drugom moru
i grad cu pronaci bolji nego sto je ovaj.
Jer ovdje sto cinjah gresno uvijek je bilo
i moje srce, poput mrtva trupla, lezi pokopano.
Koliko ce ovdje mojih misli jos rasut se?
Kamo god da okrenem se, kamo god da gledam
vidim tek ruine crne mog zivota u ovom gradu
gdje provedoh tako mnogo dana, traceci ih i
nisteci.`

Al` ne, drugu zemlju, drugo more ti pronaci neces,
ovaj grad ce zauvijek te pratit.
Istim ces ulicama hodit, starec
u susjedstvu istom, u istim oronut kucama.
Skoncavati uvijek u ovom ces gradu, ne nadaj se
drugom.

Broda nema za te, niti jedne ceste.
I svoj zivot kojeg si nistio ovdje
unistio u cijelom si svijetu.

Konstantin Kavafi

[behar]

#1438

Zaboravi

Ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me sreces prvi put.
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi… i zaboravi.

Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…,
I noci zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u nasoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok nas i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…

Zaboravi da si ikada rekla da me volis,
I kako se nikada, nikada, necemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno citali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Narocito zaboravi.

Ulicu divljih kestenova s pocetka Tuskanca,
I onaj nas poljubac na kisi
Za koga bi znala reci:
“Nikada necu zaboraviti”.
Molim te zaboravi…

I kada ti kazem da zaboravis,
Kazem ti to zato sto te volim
Kazem ti to bez gorcine,

Otvori oci ljubavi,
Nasim gradom prosli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve sto smo bili,
Znali…, imali…
Zato… Zaboravi.

Cemu sjecanja…?
Pogledaj kako tresnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeca.
Nasmijesi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je vec dragana, hocu da kazem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo vise djeca
I znam da nije lako,

I znam da mozda i boli, …ali pokusaj,
Molim te,.. pokusaj… zaboravi!

I ako me sretnes negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me sreces prvi put;
Nismo li se mi vec negdje vidjeli,
Kazi… i zaboravi.

Rade Serbedzija

[behar]

#1484

POKAJANJE JEDNOG GRIJESNOG PJESNIKA

Gospode,evo na sedzdu ti padam,
Pred vjecnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam
Prosec:”Oh, daj mi smisao za ljepotom”!
Gospode, evo na sedzdu Ti padam.

Ti znas da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljecu ranom,
Otrov mi dadose u bokalu pijanom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I, tada sa Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustos i tamu
Ah,strast mi razum u okove sputa,
i s Tvoga skrenuo sam puta

Vjeru i nadu iz srca izgubih
I moju ljubav pomracao je grijeh
Postadoh sarhos osori i grubi,
Sav ideal mu sta je vinski mjeh
Ah, svoju , vjeru, nadu izgubih..

I slavih baka kao sveto bice,
Veneri pete jezikom sam lizo
Vlastitim zubima ja sam svoje zice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveci Baka kao sveto bice

Svaciji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bjezahu
i sve me ciste klonule se zene
Vaj, tesko mi je bilo siromahu
Jer ljudski prezir pratio je mene

Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje
I Tvog KU RANA, Tvoje vjecne rijeci
Gospode, grijehe odrijesi moje
I bolesnu mi dusu izlijeci
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snagu , daj mi volju jaku
Demone sve sto moze da savlada…
Nek, Tvoja milost svjetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada

Raspiri moje stare vjere plamen
Vrati mi ljubav, i sve stare dare
Da tresnem casom o ledeni kamen
I noktom zagrebem, Venerine care
O, raspiri mi stre vjere plamen!

Gospode,evo, na sedzdu Ti padam
I kajem grijehe pred Tvojom dobrotom
I molitvu Ti u stihove skladam,
Prosec:”Ah, daj mi smisao za ljepotom”!
Gospode, evo na sedzdu Ti padam!

M.Cazim.Catic

[behar]

#2805

STO TE NEMA?

Kad na mlado poljsko cvijece
Biser nize ponoc nijema
Kroz grudi se glasak krade
Sto te nema, sto te nema?

Kad mi sanak spokoj dade
A dusa se miru sprema
Iz srca mi zelja ljece
Sto te nema sto te nema?

Blijedi istok kad zarudi
U treptaju od alema
I tad srce pjesmu budi
Sto te nema, sto te nema?

I u casu bujne srece
I kad tuga uzdah sprema
Moja ljubav pjemu krece
Sto te nema, sto te nema?

Procvjetala svaka staza
Ko sto bjese davnih dana
Po ruzama i sad prska
Bistra voda sdrvana.

Ispod rose zumbul cvjeta
Iz behara miris bije
A za mene ko da cvili
I u bolu suze lije.

Kako mi je srce jadno
Kao da ga neko bode
Pa sve place i sve cvili
Kuda moja Zejna ode?

Je li grijesna sabah zora
Il nebeska sjajna zvjezda?
Je li grijesna ljubav moja
Kao ptica iz gnijezda.

(Aleksa Santic)

[ponekad ovdje]

#3231

__________

Bas mi je sada povoljan momenat da postavim opet ovaj tekst o mostarskim pjesnicima onako kako nam je nas dobri Zuko Dzumhur davno govorio, kad je prije vise od 30 godina hodoljubio Mostarom.

„ Moj prijatelj, pjesnik Stevan Raickovic kaze: „Santic je bio srpski pjesnik ali i Muslimani su ga smatrali njihovim. Kada je umirao citav Mostar se vajkao: Boze, kuda li ce sad nas Aleksa? U raj ili u Dzenet?”

Dok sjedim u tisini skromne pjesnikove sobe kao da cujem kako Santic zbori svoje stihove:

“Moj zivot nije proteko zaludu!
Sudba je moja ko sudba ratara:
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para…..”

Lijepo je kada gradovi podizu spomenike svojim pjesnicima. Dobro je kada gradjane makar i u njihovim setnjama po parkovima, alejama i perivojima predvode pjesnici.

Pokraj turbeta pjesnika Osmana Djikića sjetih se Antuna Branka Simica i njegovih stihova: “Pjesnici su cudjenje u svijetu”

“Pjesnici su cudjenje u svijetu.

Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari.

Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu.”

Sa Hamzom Humom sam poslednji put sjedio u Pocitelju. Bilo je to nekako pred njegovu smrt. Bio je vec umoran, bolestan i star. Gledao je prema Sahat kuli i rekao: “Od prvog honorara koji budem primio kupicu o svome trosku sahat za ovu staru Sahat kulu.” Nazalost nije docekao taj honorar. Kao da mi je u amanet ostavio svoje stihove:

“Pa ipak kad jednom sklopim oci
Zelja ce posljednja biti
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose….. “

Zuko Dzumhur ( Hodoljublja )

[behar]

#3580

MALA, VELIKA MOJA

Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.

Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.

Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.

A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Zanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.

Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih vise nema.

Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…

Izet Sarajlic

[Author]

Posts