[Teva]

#957

NAPOMENA:
Tema prenesena ovdje, ORIGINAL se nalazi na staroj stranici na istom mjestu, pod istom temom.
Teva

Odmor u Bosni-juli ’07

Jos prije polaska na odmor u Bosnu doso sam na ideju da pravim pribiljeske i slike, pa da od toga napravim hodoljublje.
Ima li ljepseg osjecaja i ispunjenosti duse kao sto je onog jutra kad se probudis pred polazak za Bosnu.
Sretni smo pa to mozemo sebi priustiti svake godine, pa ponekad i cesce.
Tek smo ove godine slozili sve kockice:
Kuca u Hadzicima zavrsena (ovih dana ce biti i fasada uradjena),
Esma konacno nakon 9 godina dobila dvojno drzavljanstvo ( ja ga imam vec dugo).
Esma polozila vozacki.
Obadvoje zaposleni i sta covjeku treba vise osim moliti dragog Allaha za zdravlje.
A da bi dragog Allaha umilostio treba misliti i na druge koji imaju manje srece i pomagati ih.

Petak 29 juni

Dan polaska.
Ustali smo. Nas dvoje na poso a djeca u skolu.
Normalno bi bilo krenuti za Bosnu tek sutra, ali znam ja nas, nema cekanja.
Dnevni boravak je pun raznih torbi, kesa i kesica.
Jos juce sam sve to povadio iz podruma i prepakovo u kese, tako da se mogu svakuda nagurati.
U gepeku nesmije ni najmanje mjesto prazno biti a Bogami ni unutar auta.
Gledam u gomilu i kao i svake godine mislim da nece moci sve stati.
Ali zguram ja to nekako.
U tri i petnes sam kuci i odmah pocinjem tovariti stvari.
To je moj poso a ostali moraju jos svoje stvarcice popakovati, kao sto je pribor za higijenu i tako to.
To za mene cini moja Esma.
Brine se da nista ne zaboravimo….

U sest navece sjedamo u auto, pozdravljamo se nasim komsijama i polazimo.
Suze u ocima nasih prvih komsija.
Stariji bracni par An i Leo.
Bili su prije tri godine sa nama na odmoru u Bosni i na moru.
Uvijek polazimo poslije podne tako da smo u zoru na Bosanskoj granici a oko podne kuci u Hadzicima.
Nevolim nocu putovati kroz Bosnu (srpsku teritoriju), a i prije vreline smo kuci. Ipak je ljeto.
Kroz Holandiju oko 100 kilometara, Njemacku oko 800 kilometara, pa onda Austrija oko 300.
Nema guzvi i putovanje je ugodno.
Kroz Sloveniju guzva. Masa Poljaka, Ceha i Slovaka ide u Hrvatsku na more.
Imam strpljenja i nisam umoran.
Bar tako mislim, a nikad ne spavam kad putujemo za Bosnu, jer nece san na oci.
Zazeli se covjek Bosne i svog naroda pa nemozes iscekati kad ces stici.
U povratku Bogami ospavam.

Subota 30 juni ’07

Sabah je i mi smo na Bosanskoj granici.
I djeca se izbudise.
Prelazimo granicu bez velikog cekanja.
Vjerovatno smo ove godine rano posli, a znali smo nekad i po par sati cekati.
Jedem i pijem vozeci.
Zaustavljamo se samo da tenkujemo (dva puta), na granicama i da platimo putarine.
Tilburg, Venlo, Keln, Bon, Frankfurt, Ninberg, Regenburg, Pasau, Linc, Maribor, Zagreb, Slavonski brod, Bosanski brod, Doboj, Zenica, Visoko, Kiseljak, Hadzici.
Otprilike 1700 kilometara, 20-ak sati, nekad i vise (zavisi od zastoja).

Putovanje kroz Bosnu traje nesto sporije.
Pridrzavam se ogranicenja.
Malo zamor a vise murija.
Svuda ih ima sa radarima.
Pocinje njihova sezona, dolazi dijaspora.
Svaka treca kazna drzavi, dvije prethodne u svoje dzepove ( patrola dva policajca).
Prolazimo kroz Rakovicu.
Uzvikujem “sutra na koridu”.
Iznad puta razapeta reklama:
“Nedjelja 01. juli-Rakovicka korida”.

Stizemo bezbjedno kuci u Hadzice.
Radost kod sviju.
Dedo i nana placu, a vidim i u Esme pune oci suza.
Poslije selama unosimo sve stvari na sprat.
Tek sad osjetim umor i poslije kratkog pricanja odlazim na spavanje.
A za sutra vec znam: “korida”………..

[Teva]

#958

Nedjelja 01 juli ’07 – Rakovicka korida

Kao i obicno usto sam prvi.
Obuko sorc, otiso u wc i onda na balkon.
Protego se dobro, zazmirio i udahno duboko.
Tako osjetim najbolje okus i miris Bosanske have.
Onda nekoliko minuta uzivanja gledajuci u daljinu.
Pravo ispod mene su Hadjici udaljeni samo nekoliko stotina metara.
Vidim ih ko na dlanu.
Dalje idem pogledom prema Mostarskom raskrscu, u pravcu Sarajeva.
Zaustavim se pogledom na ponekoj kuci koje prosle godine nije bilo ili je bila tek zapoceta.
Bosna mi sve ljepsa i izgradjenija.

Sledeci dio mog rituala je silazak pred kucu,
postavljanje stola, stolica i cekanje da ostali ustanu.
Piju se kahva i caj (onaj od ljekovitog bilja sa Bjelasnice),
i dok ostali umacu keks, ja doruckujem.
Naravno na kahvu je preso i Zenga sa svojima,
a tu su i moji punac Mumin i punica Duda.

Tako nam prodje prije podne u muhabetu.
Puno vruce i taj dan ce u Sarajevu biti 32 stepena,
(neznam kolko je to onih Purkovih hata).

Oko podne polazimo na Rakovicku koridu:
Ja, moj punac, Esma i Sumeja.
Ostali nece zbog vrucine.
Nekoliko kilometara i eto nas.
Vozimo se makadamskim putem kroz livade.
Redari nam pokazase gdje da parkiramo.
Puno naroda iako borba bikova pocinje tek u 5 popodne.
Nisam Bogzna ljubitelj tih borbi, ali to ne umanjuje moje uzivanje,
jer sam tu zbog teferica.

Uzivamo u ljepoti snaznih bikova i to me vraca u sjecanje na nekadsnji sajam stoke u Rogatici, na hajvanskoj pijaci.
To mi pobudjuje sjecanja.
Kasnije odlazimo u zabavni dio gdje su lingispiri i ostale dzakonije uglavnom za djecu.
Sumeja je odusevljena i svuda je mozes vidjeti, po raznoraznim atrakcijama.
Cijeli teferic mirise na pecenje.
Po mojoj licnoj procjeni u istom momentu se vrti,
sigurno preko 150 janjaca.
Satori svuda i mi sa zavlacimo pod jedan da se osvezimo studenim sokovima.
Sumeja ispija brzo svoj sok i zove nas da se vratimo atrakcijama.
Kazem joj da ima cijeli dan na raspolaganju.
Muzika tresti na sve strane.
Moras malo glasnije pricati da bi se culo ali nema veze, ne para usi.
Pod jednim satorom pjeva i Hasiba Agic, nasa dobra pjevaljka.

Djaba je oci saraju po narodu trazeci nase Rogaticane.
Prvog srecem starog sumara Agana Zivalja sa vrha Biljinovca.
Jako smo dobri, a bili smo i u ratu u Kaknju cesto skupa.
Poslije srecem bracu Cakarice: Zahida i najmladjeg Mobu.
Meni posebno draga raja iz Novog naselja.
Zahid mi je bio i kolega u TPR-u.
Pitam gdje je srednji buraz i saznajem da je otiso za Ameriku
poslije rata.
Cakarici su bili za vrijeme rata u Fojnici.
Od Mobe saznajem da smo se nas dvojica vidjeli i ’92
na Visegradskom Crnom vrhu.
To sam bio potisno skroz iz sjecanja.
Slikala me Sumeja sa njima.
Oni onako krupni a ja malehan medju njima, iako i ja imam 90-ak kila.
Dok tako muhabetimo prilazi nam Hikmet Roljak i malo kasnije i Zaim iz Satorovica sa sinom.
Fino smo promuhabetili…..

Narod se poredo po strani u iscekivanju pocetka borbi.
Pakleno je vruce i narod sebi pravi hladovinu jasikovim granama.
Narod navija ko da je prava utakmica.
Vec je kasno popodne.
Pregledali smo prvih 5 borbi prije pauze i odlucili da idemo kuci.
Kupili smo pecenja za raju kod kuce i posli prema autu.

Sijelo smo nastavili kod kuce, i tu sam se dogovorio sa Zengom,
puncom Muminom i komsijom Mutom,
da u petak idemo na Bjelasnicu u Lukomir naobdan…….

A sutra zna se: Sarajevo……..

[Teva]

#959

Ponedjeljak 02 juli ’07 – Sarajevo

Svanulo je lijepo jutro.
Vec se osjeti da ce danas biti puno vruce.
Metereolozi kazu da ce u Sarajevu biti 34 stepena
Poslije jucasnjeg przenja na koridi danas bih najradije da dan provedemo negdje u hladovini pored vode, ali moj prijedlog se odbija jednoglasno od strane mojih sefica.
Sumeja hoce na Bascarsiju na cevape i svojim golubovima, pozelila i jedne i druge.
Esma hoce u potragu za lusterima za kucu.
Kaze da je doslo vrijeme i da ne moze vise da gleda plafonjerke koje smo donijeli jos ’02 iz Holandije.
Rusmir je jos juce zbriso za Ahatovice, drugom dzedi, amidzi i strinoj.
Dzenis nije sa nama jer je otiso da odmor sa svojom mamom pa ako dodju u Bosnu prikljucice nam se.
Hele i ja dizem ruku i jednoglasno se usvaja odlazak u Sarajevo.
Predlazem da prvo svratimo kod Irfe na Otoku da se definitivno dogovorimo za famelijarni teferic negdje u okolici Sarajeva.

Poslije jutarnjeg rituala pijenja kahve i caja spremni smo za polazak.
Put od Hadzica do Mostarskog sam vidio juce ali opet vise gledam okolo nego u cestu pa me Esma opominje.
Od Mostarskog dalje se formira kolona jer se uveliko radi na nastavku auto puta od Blazuja do Mostarskog, a na Mostarskom ce se odmah poceti graditi kruzni tok.
Kad to bude zavrseno nece vise biti vecih cekanja pri ulasku i izlasku iz grada.
Sa zadovoljstvom gledam vrijedne neimare kako rade.
Prolazimo pored Ilidze pa prema Stupu.
Srce mi voliko i uzbudjen sam.
Taj osjecaj me prati kud god idem po Bosni.
Gledam narod koji hoda na sve strane.
To je nesto sto mi nedostaje na zapadu.
U Holandiji svi kao da bjeze jedni od drugih.
Godinama zivis u jednoj ulici a vecini komsija neznas ni ime.
Mi smo imali srece pa smo izgradili lijepe odnose sa nasim prvim komsijama, pa se i kahva popije ponekad.
Doduse dvajes puta kod nas dok jednom kod njih.
Stariji bracni par, Holandezi, pa smo ih vodili prije tri godine i na odmor u Bosnu.
Da vide da mi ne dolazimo iz dzungle.
Uzivali su Bogami i samo vikali kako je sve lijepo.
Odmah poslije odmora kazu kako bi bilo lijepo jos jednom otici…..

Sve lijepo, svuda novi objekti i dok uzivam u ljepoti Avazove zgrade pogled mi ode na ono sto je trebalo biti staracki dom.
Zapitam se kako to da niko to ne adaptira.
Mora da je kakav spor oko vlasnistva, al hajde i to ce se jednom rijesiti.
Dok stojimo na semaforu cigance nam opra sofersajbu.
Dajem Sumeji marku da mu da.
To je njoj, uzbudljivo i crce od smijeha.
Cesta prema gradu nemoze biti bolja a i kako i ne bi kad je potpuno uradjena nanovo u poslednjih par godina.
Za ne povjerovati koliko se izgradilo za godinu i koliko je sve cistije i urednije.
Narod Bogami lijepo obucen.
Bolje nego na zapadu sto Esma i komentarise.
Zato nakupuje uvijek za sviju polijepu zalihu garderobe.

Tako u pricanju i razgledanju stizemo na Otoku
i parkiramo pred Irfinu zgradu.
Selamimo se na vratima stana i ulazimo.
Drago mi vidjeti moju fameliju.
Tetka mi Fadila sve vise lici na moju rahmetli mamu pa je jos vise privijam uz sebe uz taj moj komentar.
Isti osjecaj ko kad sam se sa mamom sreto, nekad, poslije odvojenosti.
Tetak Ahmo se Bogami dobro drzi koje su godine.
Kahva, serbe, poslastice….i vrijeme leti ko ludo.
Ja i Irfo se dogovorismo o svemu za famelijarni teferic koji ce biti u narednu nedjelju.
Irfo i nas tetic Mahir Husic iz Vogosce ce se pobrinuti da nista ne fali.
Moje je samo da dodjem sa Esmom i djecom na gotovo.
A tetak dobi zadatak da se pobrine oko pecenja bekana.
Djeca ce okretati a on ce dodavati zara gdje treba, onako malo pod butine malo pod plecke……

Vrijeme da idemo dalje prema Bascarsiji jer Sumeja ogladnila a nece nista da jede, cuva se za svojih cevapa.
Krug oko Vijecnice s autom uz moj, svaki put, komentar da se gore ide za Rogaticu i da sam tu uvijek ceko autobus.
Uzdah, parkiranje i pravac “Kod Hodzica” na terasu.
Dok se davimo ukusnom hranom uzivam gledajuci po narodu.
Jede se pa niko ne prica a ja lutam sjecanjima.
Pogledam dole prema “Rocku” i sjecam se vremena kako smo se nekad tu iskupljali pred koncerte, pa pite u “Bosni”, kahve u “Indexu”, Sloge Kaktusa, spavanja kod Drobija u sobici na Kovacima…….

Poslije rucka pravac Sebilj, golubovima.
Sumeja trazi prodavace kukuruza da kupi jednu casu, ali ih nema, zabranili im.
Bio je uvijek medju njima jedan nas sa Strmca pa bi kupi kod njega.
Dajem joj komad lepine i ona trga komadice i baca ih golubovima.
Kad se izcejfila prohodali smo jos do Vjecite, svrati na kolace i nazad prema autu.
Gledali smo na nekoliko mijesta lustere i Esma se razocarala.
Nista po njenom ukusu.
Odatle smo otisli u Robot dole u Rajlovcu.
Velika radnja ali ni tu nema nekog posebnog izbora.
Dan je poodmako i krenemo kuci za Hadzice.
Usput svratimo u samoposlugu “Sidzib” na Mostarskom da se podmirimo.

Kuci se malo osvjezimo i predjemo kod komsije Mute na kahvu.
Divni ljudi, odnekud od Doboja.
Mutin babo rahmetli tu napravio kucu jos davno prije rata.
Trbuhom za kruhom i nastanio se u Hadzicima.
I njihovu kucu su dusmani bili zapalili ali i Muta napravio jos vecu i ljepsu.
I Zenga je preso sa nama a strina Zejna nesta hasta pa je u bolnici na Kosevu.
Dogovorimo se da joj odemo sutra u posjetu, a poslije posjete cemo u
Brdzane kod Konjica, kod mog badze i svastike, onako na par sati da se vidimo.
Jednog badzu imam a kazu da devetorica badza pod jednu repusku stanu i opet im nije tijesno…..

[Teva]

#960

Utorak 3. juli ’07 – Sarajevo i Brdzani (Konjic)

Danas ce biti oblacno bez kise, temperatura 30 stepeni.
Sjedimo pred kucom kad dodje Kicho, sin od Mutine sestre.
Pita za Rusmira, da idu igrati turnir u malom fudbalu u dvorani,
kako su se i dogovorili.
Kad mu rekoh da je Rusko u Ahatovicima skroz se rastuzi.
Bijase mi ga zao i odlucim otici po Ruska.
Dok sam otiso i malo se zadrzo sa njima u dvorani bijase vec pola dvanes.

Odatle odem kuci po Esmu, Sumeju i punicu jer smo se dogovorili da budemo u dvanes sati kod strine Zejne u bolnici na Kosevu.
Stigli smo na vrijeme i proveli jedan sat sa njom na klupi pred bolnicom.
Naiso je i doktor Beno pa sam i sa njim prelomio dvijetri.
Nisam ga htio zadrzavati jer je ipak na poslu.
Odatle pravac Brdjani, selo s lijeve strane prije Konjica,
kod badze i svastike.
Sestre se fino izljubise a badze muski pozdravise.
Provedosmo citavo popodne kod njih.
Navratise i badze Keme brat Munir, amidzic im i komsija Zijo.
Tog im amidzica rodila nasa Rogaticka, tacnije Ramovicka iz Seljana.
Ona je poodavno umrla, a ni on nije dugo bio u Seljanima i Rogatici, tako da o tome nismo mogli puno pricati.
Zijo kamiondzija privatnik, veliki saljivdjija,
pa se ismijasmo sto nismo odavno.
Dogovorismo se sa Munirom da okrenemo razanj.
Nismo odredili tacan datum, nego kad mi dodjemo ponovo za koji dan.
Danas smo dosli samo naobdan da se vidimo.
A kako su vrucine eto nas brzo, da provedemo koji dan na Neretvi i na Borackom jezeru.
Kad smo se vratili kuci u Hadzice iskupila se ekipa,
i sijelilo se zadugo pred kucom.

Srijeda 04. juli ’07 – Vitez i Alipasino (Sarajevo)

Jutros sam dobro poranio.
Vrijeme ce biti promjenjivo oblacno sa 33 stepena.
Dok jos svi spavaju otiso sam na mezarje u Vlakovo, bratu i majki.
Unutar mihraba na na mezarima ima korova, i s obzirom da nisam ponio trnokop malo sam pocupo, a drugo jutro cu doci da povadim korijenje.
Tom prilikom sam sliko i mezareve ostalih nasih sugradjana koji su stradali skupa sa mojim bratom, pa cu postaviti i te slike skupa sa ostalim, kad privedem pisanja sa ovog odmora kraju.

Vratio sam se kuci, potrpo ekipu u auto i krenuli smo za Fis Vitez.
Esma misli da ce tamo naci lijepih stvari za kucu.
Medjutim razocarala se jer je uglavnom nekvalitetna roba, kakve ima svuda po pijacama i kod Kineza.
Brze otud nego odvud.
Svratimo kuci da ostavimo punca jer on nece dalje sa nama,
a mi pravac Alipasino, B-faza kod Semse i Jadranke.
Esmine komsije is rata, a sada nasi veliki prijatelji.
Sema taksista i jako snalazljiv covjek.
Imaju stan u B-fazi i prave kucu na samom vrhu Buca potoka.
Kuca pokrivena ali jos nije zavrsena.
Uglavnom prizemlje je nesto opremljeno pa se moze boraviti.
Uvijek nam se jako obraduju.
Zabavljamo se lijepo i vrijeme brzo leti.
Izmedju ostalog pricamo o ponovnom zajednickom odlasku na more.
Neodlucni smo jos da li da uopste idemo, zbog vrucina, a i lijepo nam brate u Bosni, ko kod svoje kuce.
Dogovorismo se za subotu kod njih na kucu, mada je ja zovem vikendica.
Lijepo gore ko ista, a Sarajevo imas ko na dlanu.
U jedanes navece krecemo za Hadzice kuci.
Strahovito nevrijeme i brisaci jedva uspijevaju obrisati silnu kisu.
Vozim skroz polahko i sa Allahovom pomoci stizemo bezbijedno kuci.

[Teva]

#961

Cetvrtak 5 juli ’07 – Sarajevo i Kiseljak

I jutros sam dobro poranio, prije sedam.
Nisam nikad ni bio neka spavalcina, ali kad sam u Bosni osjecam se svjez, odmoran i uvijek spreman za tutnjaze.
Poslije sinosnje silne kise jutro je svjeze.
Mada je oblacno vidi se da ce sunce progrijati.
Otiso sam na mezarje i ponio trnokop.
Zemlja vlazna pa sam svaki korijen mogo lahko izvaditi.
Malo sam otrijebio i ostale mezareve nasih Rogaticana koji su skupa stradali i ukopani sa mojim bratom.
Malo me boli kad pogledam mezareve Macija i brata mu Ferida koji su bez nisana.
Znam da smo na nasoj Rogatickoj stranici pokrenuli da im se urade sehidski nisani, a ako ne uspije onda ce mo to mi uciniti, ako Bog da.
I to me malo utjesi.

Vratio sam se kuci i ostatak jutra proveo sa svojima
na meraji pred kucom.
Esma je odlucila da danas ostane kod kuce sa babom i majkom.
Ja i Rusko idemo u potragu za patikama.
Trazi neke specificne patike i obisli smo cijelo Sarajevo i nenadjosmo ih.
Platih i moju prvu kaznu ove godine u Bosni.
20 KM oduzimanje prvenstva prolaza, na Skenderiji.
Slazem se da sam pogrijesio i zato je kazna minimalna.
Haman negdje kod Katedrale srecemo naseg Mustafu i babu mu Aliju.
Malo smo promuhabetili i razisli se.
Vidjecemo se opet u utorak na zajednickoj veceri ako Bog da.
Ja i Rusko picimo dalje za Kiseljak.
Ostalo mi jos ono od poslije rata da se “kod njih” moze sve naci.
Na Ruskovo veliko zadovoljstvo i moje olaksanje, bijase tako i nadjosmo patike u onoj velikoj prodavnici na samom raskrscu blizu cesme gdje narod toci kiseljak u kanistere i flase.
Vec je kasno popodne i vratimo se kuci.

U sedam navece, kako sam obeco, stojim pred stanom Gracanicinih roditelja u Hadzicima i pozvonim.
U rukama dvije kese: kafa, secer, sirup, keks, cigare, rahatluk….
Nasi starinski obicaji. Obadvoje mi otvaraju.
Drago njima, drago meni sto se vidimo nakon tolikog vremena.
Jos jednom se potvrdjuje ona da ti se roditelji komsija i jarana obraduju ko rodjenom sinu.
Selamim se sa njima ko sa svojim babom i majkom.
Ulazim selamim se i sa Muazom (Gracanicinim mladjim bratom) i sjedam na kauc uz tutkanje jastucica da se namjestim sto udobnije.
Boze mili kako nas paze ove nase majke.
Pitaju me sto sam sam, gdje mi je hanuma ?
Kazem da ce doci sa mnom sledeci put.
Domalo skontam da sam opet napravio gresku,
nisam doso praznog stomaka,
De kafu, de baklavu, de hurmasicu, de himber, de sok iz tetrapaka,
de jabuku, narandzu….. i jos svako malo:
“Jesil bolan gladan, hoces li sta jesti, eno ima punjenih paprika, pite……”.
A Sabrija ponekad upadne:
“De bona pusti nas da pricamo….”
Taburimo nas dvojica tako prvo rat i ono vrijeme pred sami rat.
Jos nikad u nekoliko sati vremena nisam sazno toliko stvari, o ratu u Rogatici i Bosni, za koje nisam bio ni cuo.
Zahvaljujuci Gracanici, ako Bog da, bice prilike da se cita o tome.
Kasnije ce mo pricati i o dogadjajima i dozivljajima od ranije.
Muaz uglavnom suti i slusa jer nema kad doci od nas dvojice do rijeci….

Boze mili kako uvijek, kad ti je lijepo, vrijeme leti ko ludo.
Dok sam se okreno pola dvanes.
Cetiri i po sata proletise dok rece sta bi.
Jedva me pustise da idem ali sam moro obecati da cu opet doci.
I hocu ako Bog da…….
Napolju ponovo nevrijeme, a sutra u Lukomir na Bjelasnicu…..

[Teva]

#962

Petak 6 juli ’07 Lukomir

Maglovito jutro, znaci da ce i danas biti suncano.
Metereolozi predvidjaju za Sarajevo 27 stepeni.
Na Bjelasnici koji stepen manje ali nema veze bice dovoljno toplo.
Na kahvi saznajemo od Mute i punca Mumina da oni odustaju od dogovora.
Prvi ima nekakvih obaveza, a drugi hoce na dzumu u Hadzice.
Ja i Zenga se zezamo govoreci da i na Bjelasnici ima nekoliko dzamija i da ce mo u svakom slucaju stici na vrijeme, i da izabere u koju ce mo.
Ne uspijeva nam ali nije nam ni mrsko.
Zenga voli popit pivu pa stavljamo i poljski frizidercic u gepek.
Svratimo u Hadzice kupimo 2 po dva litra, kilu bureka i kilu sirnice.
Kiselo mlijeko nam i ne treba.

Vozili smo asfaltom do poslednjeg sela prema Lukomiru.
Nesta asfalta i sad ima jos 13 kilometara makadama.
Taj dio nas i interesuje kao i sam Lukomir i kanjon Rakitnice ispod njega.
Zenga i jes rodjen u Umoljanima pa ce mi pricati razne legende i dozivljaje iz svog djetinjstva a i ovog zadnjeg rata.
Padom Hadzica su i izbjegli bili na Bjelasnicu.
Ja ga zezam da nisu izbjegli nego se samo vratili na svoje.
I tako smo ti mi tih 13 kilometara makadama putovali pola dana.
Gdje god vidimo lijepo mjesto mi stanemo, izvadimo frizidercic i razastremo sofru.
Samo nismo vodili racuna pa su nam mravi napali pitu, pa smo je morali ostaviti da zvjerke pojedu.
Ali nema veze, jescemo gore u selu.
Milo meni slusati Zengine besjede, a i on vidim ja, voli da se sjeca proslih vremena.
A priroda cista, vazduh mirise ostrinom.
Tisina i samo ponegdje cujes koju pticu i vidis ponekog cobana sa stadom.
Ni ovaca nema puno, veli Zenga, kolko je nekad bilo.
Bijelila se Bjelasnica i ljeti i zimi.
Ljeti ovcama a zimi neprohodnim snijegovima.
Valjda po tome i dobi ime, zakljucujem ja.
Na nekoliko mijesta izvori ciste planinske vode, pa ne propustamo niti jedan.
Prolazimo polahko Dugo polje, a i jes mu neko pravo ime dao.
Okolo gola brda a ono se pruzilo.

Zaustavljamo se pored hair cesme koju su podigli otac hadzi Emin Maslesa i majka hadzi Emina sinovima: Nedzadu, Elminu, Edinu i Mirzi Maslesi i Tresnjo Adisu koji su poginuli u auto udesu dole negdje od Hadzica prema Konjicu.
Boze mili goleme tragedije, tuge i zalosti.

U neko doba popodne ukazuje nam se Lukomir, selo na najvecoj nadmorskoj visini u Bosni nam.
Isto ko da si se vratio sto godina unazad.
Kuce kamene pokrivene shindrom i limovima.
Sokaci kaldrmljeni kamenom.
Iznenadjuju me silni plastovi sijena u polju prije sela i krompirista sa jedro zelenom ciminom.
Primjecujem to i Zenga mi veli da povrce uspijeva dobro.
Nailazimo pored seljana koji rade u poljima i njivama.
Kako naidjemo tako podignu pogled pogledaju nas, poselame rukom, i nastave dalje.
Dosta ih je neobicno obuceno, u starinsku planinsku nosnu.
Prolazimo kroz selo i zaustavljamo se na kraju pred domom.
I da hoces dalje nemere, jer je selo nadneseno nad sami kanjon Rakitnice, dubine nekoliko stotina metara.
Dole u kanjonu imas nesto kao poljane.
Nekad se i to kosilo, veli Zenga.
Najvise me iznenadio natpis na jednom vanjskom klozetu blizu doma, gdje je stajalo da je to “javni wc”.
Naravno da gore u Bosanskim vrletima nema kanalizacije.
Dom ima nekoliko soba i moze se spavati za koju marku, a mozes kod “domarke” naruciti pitu, varivo, kahvu, mlacenicu i sta hoces.
Dok se ti nauzivas prirodnim ljepotama i prelijepim pogledima na nedirnutu prirodu, gore nad kanjonom i iznad sela, rucak bude gotov.
Najveca mi je cast bila sto sam se sliko sa “domarkom”, koja je obucena u staru narodnu nosnju.

I Zenga prica:
Mjestani Lukomira vode porijeklo odnekud iz zapadne Hercegovine.
Vrag ce ga znati kakva ih je nevolja natjerala, ali kada su birvaktile dosli nisu se bili naselili na mjesto gdje je sada selo, nego su pravili kuce u samom kanjona.
Od neke sile su se krili, to je sigurno.
Kaze da u zimskom periodu kad bi se neko zaprti tovarom sijena, znalo je tako puhnuti da bi ga odnijelo skupa sa tovarom dole u kanjon u neizbijeznu smrt.
Vremenom su poceli izlaziti gore na kanjon i praviti kuce, tako da se selo oformilo.

Dan se blizio kraju uz moju konstantaciju da cu iduci put ovdje doci sa porodicom na par dana i obici vise sela, krenuli smo polahko nazad u Hadzice.
Naravno i u povratku smo odmarali
tako da nas je noc ufatila negdje na Igmanu……..

[Teva]

#963

Subota 7 juli ’07 – Sarajevo izlet

Osvanulo je predivno suncano jutro.
Danas ce biti jako vruce ali nema veze drzacemo se hladovine.
Kao sto je vec dogovoreno idemo kod Semse i Jace na kucu, gore u vrh Buca potoka.
Lijep osjecaj kad znam da se ni za sta netrebam brinuti.
Cak ako bude potrebno Esma ce i voziti u povratku.
Ide i Rusko sa nama, a bice i dvoje njihove djece, Dado i mali Sandi tako da ce svako imati drustvo.
Dado je nesto stariji od Ruska a Sandi od Sumeje.
Stigli smo gore oko deset, i Redzepagici nas docekase sa kahvom.
S obzirom da nepijem kahvu ja popih “caj”.
Rusko i Dado uzese slauf da prskaju Sumeju i Sandija.
Ja se nasalih da cu im dati dvajes maraka ako operu obadva auta, a oni se odmah prihvatise posla.
Dan cist pa uzivamo i u pogledu na Sarajevo ispod nas.
Cesto pravimo izlete sa nasim domacinima, pa smo bili skupa izmedju ostalog na Baricama, Jablanickom, Borackom…. a i na moru.

Jedna od rijetkih festi kada ja nisam zaduzen za nabavku i rostilj.
Sema i Jaca su svratili u kupovinu kada su krenuli iz stana iz B faze.
Sema veliki majstor rostilja i jedan od rijetkih kom skidam kapu.
Ima vise strpljenja od mene kada je priprema u toku, i uvijek mi trubi da je najvaznije meso na rostilju okretati sto cesce da zadrzi socnost.
Zna sta ja volim pa je tu i neizbijezna pastrmka izmedju ostalog.
Taj dan se dvaput palio rostilj, a i mi smo se morali popodne prebaciti iza kuce kad je nestalo hladovine.
Sta reci dalje nego da smo se “proveli” taj dan.
Kasno popodne smo se pozdravili i krenuli kuci u Hadzice.
A Sumeja i Sandi ne mogu da se razdvoje, i hoce da i Sumeja spava kod njih na Alipasinom.
Stacemo odmor je, svako ima pravo da mu bude lijepo, i mi se slozismo.
A ja cu ujutro doci po nju, Sandija i Dadu da idemo na famelijarni teferic.

[Teva]

#964

Nedjelja 8 juli ’07 – famelijarni teferic

Osvano je i ovaj dugo ocekivani dan da se i ideja od prije neki mjesec provede u djelo.
Jutro suncano sto znaci da ce biti pravo vruc dan.
Valja se opet fatati hladovine.
Dogovorio sam se naime sa Irfom da okupimo fameliju i izadjemo negdje u prirodu i okrenemo janjca.
Ponovo sam postedjen odgovornosti i sav poso pada na Irfu i naseg tetica Mahira iz Vogosce.
Moje je samo da potrpam porodicu i da se nadjem sa Irfom na odredjenom mjestu.
Svratili smo na Alipasino po Dadu, Sandija i Sumeju i poslije kojeg kilometra dosli na dogovoreno mjesto.
Irfo je vec bio stigo i jos moramo sacekati Mahira.
Izasli smo iz auta, poselamili se i poceli pricati.
Tek poslije nekoliko minuta sam primijetio da tetak Ahmo sjedi u autu.
Odmah sam skocio, zagrlio ga i poljubio.
S obzirom da ce se tek poslije ici po tetke, Adilu, Fadilu, Pasu i Djemku mislio sam da ni on nije sad poso.
Medjutim Irfo je imo zadatak i za njega.
Priprema, potpala vatre i poturanje zhari gdje treba.

Tek tad sam sazno da idemo gore iznad Ahatovica na imanje Irfinih bratica i sestrica.
Tu njih dvojica prave vikendicu.
Stigavsi gore primijetim da su radovi u toku, tako i nema neke hladovine, pa me to brine.
Medjutim tu su suncobrani, a neznam da Irfo ima i keca u rukavu.
Pripreme teku uveliko, tetak se zabavio sa omladinom oko raznja, a mi po strani uzivamo na svoj nacin.
Tako nam protice par sati i vrijeme da se ide po tetke.
Tad saznajem da ce se tefericiti na drugom mjestu koje je udaljeno par stotina metara odatle na drugu stranu.
Na imanju Irfe i njegovog badze.

Kad smo stigli tamo odusevio sam se kako je lijepo.
Imanje okruzeno sumarkom sa tri strane, a unutra livada i basca pod vocnjakom.
Debela hladovina, uzivanje maximalno.
Ne mogu da se odvojim od tetki i svako malo se prebacujem od jedne do druge, grleci ih.
Svak uziva na svoj nacin.
Omladina se okupila za dugackim stolom, galame i smiju se.
Nekog su digli na trehu.
Mala djeca trckaraju oko nas trojice tetica, a mi se zabavili sjecenjem pecenja.
Mahir najmladji od nas ali vodi glavnu rijec uz neizbjeznu asistenciju njegove Dine.
Ja je naravno, ko i uvijek, zezam i vicem da ide sa ostalim zenama ali me ona ne benda.
A nas dvoje smo ti uvijek na ratnoj nozi, naravno ne zaozbiljno.
Ko nezna pomislio bi da se stvarno svadjamo.
Ko Sarajka moj brate.

Kad je sofra svima bila postavljena onda smo i nas trojica sjeli za sto, onaj na rasklapanje poljski, i prihvatili se posla.
A uvijek imamo nas trojica o cemu.
I tako cijeli dan, haj, haj, uzivaj.
U kasno popodne smo se poceli razilaziti uz dogovore da ce ovaj teferic preci u tradiciju.
I hoce ako Bog da.

[Teva]

#965

Ponedjeljak 9 juli ’07 – ljeskarenje

Bice suncano i vruce.
Za danas nismo planirali puno.
Skoknuti malo do Kiseljaka, u povratku svratiti kod Shkafe na Mostarsko raskrsce da se podmirimo i nazad kuci na ljeskarenje.
Tako i bi.
Citav dan smo proveli sa komsijama u hladovini dole ispod babine kuce.
Debela hladovina ispod vocki sa pogledom na Igmansku cestu.
Tako provedosmo vazdan uz raznorazna cascavanja i besjede.
Svako malo skokne neko kuci i donese nesto za pojesti jal popiti.
Kad je bilo sunce na zalasku popeli smo se gore do kuce i tu docekali vece
A i lijepe li su ove bosanske ljetne veceri…..

Utorak 10 juli ’07 – sijelo u Sarajevu

Vrijeme se promijenilo i bice oblacno i pomalo prohladno.
Veceras ce mo na zajednicku veceru sa rajom sa Rogaticke stranice.
Odlucili smo da i dan provedemo u Sarajevu.
Uobicajena uvertira krug oko vijecnice, pogled cestom prema Rogatici, parkiranje i rucak kod Hodzica.
Do poslijepodne smo lutali ulicama starog grada i sreli dosta poznanika i izmedju ostalih naseg Seleta i Bibija.
Ispricali smo se malo i razisli.
I sad mi zao sto ne svratismo negdje na kahvu da jos koju prelomimo.
Onda smo posli za Hadzice da se spremimo za veceru.
Usput smo svratili kod majstora da vidimo za ograde, balkonsku i za vanjsko stepeniste.
Iduci kuci opet vicem Esmi da je mozda ipak bolje da prvo uradimo fasadu na kuci pa tek onda ograde.
Poslije razgovora koji se nastavio i kod kuce, donosimo odluku.
Samo veliki problem gdje naci pravog majstora koji zna dobro uraditi i izolaciju od stiropola.
Narednih dana ce mo zagledati fasade na novim kucama i u par navrata svratiti i pitati ko im je radio.
Najveci problem sto jos necemo naici na nesto sto ce nas stvarno oduseviti…..

Svratili smo kod Irfe na Otoku jer smo se dogovorili da ce mo skupa sa nasim hanumama na zajednicku veceru sa rajom.
Ostavili smo auto kod zgrade, usli nakratko kod njih i onda taxijem krenuli na carsiju.
Vece smo proveli ugodno, zabavljajuci se i asocirajuci uspomene.
Posebna dragost veceri je ta sto smo se sreli sa rajom od kojih poneke nisam vidio mozda i dvadesetak godina.
Slike govore sve o tome kako smo se lijepo proveli tu vece.
Pri polasku kuci je padala strasna kisa.
Ko da je i nebo plakalo sto se stara raja, poslije ugodno provedene veceri, ponovo rastaje……

[Teva]

#966

Srijeda 11 juli ’07 – Brdjani kod Konjica

Danas ce biti svjeze i oblacno, hladnije nego juce.
Odlucujemo da odemo kod mog badze i svastike dole kod Konjica.
Kod Hercegovaca, kako ih uvijek zezam.
U stvari i jeste tako jer cim predjes Ivan sedlo pika se Hercegovina.
Obradovali su nam se ko ista.
Volim u Bosni to sto u svako doba mozes otici kome hoces, bez najave.
A u Holandiji se i ove nase Bosnje “poholandezile” pa ako hoces i onome sto zivi u ulici do tvoje na kafu, moras prvo nazvati telefonom da pogleda u “agendu” da nije sta planiro.
Iako je bilo oblacno cijeli dan smo mogli provesti vani.
Uvece je padala kisa i u neko doba smo i zaspali onako povaljani po seciji.
Probudili su me ujutro sa kahvom i za mene cajem.

Cetvrtak 12 juli ’07 – razanj u Brdjanima

Osvano je jos jedan vec dogovoreni dan.
Danas ce biti promjenjivo oblacno i nesto toplije.
Obaveza nama muskima je da skoknemo do Konjica i kupimo janjca za razanj i da se podmirimo.
Naravno krenuli smo sva trojica:
Ja, moj badzo Kemo i njegov burazer Munir.
Malo smo obisli po mesarama i uz zezanciju odabrali janjca.
Dobri poznavaoci a opet se zeznuli, bio malo podebeo.
Bolji bio onaj nekidan sto ga je kupio tetic Mahir.
Popodne dok smo ga pekli zezali smo se da moramo na popravni, biva opet ici kupovati drugi.
Podmirili smo se onako kako su nam gospodje naredile i krenuli nazad.
Dan smo proveli onako kako to i prilici takvim prilikama.

S obzirom da smo nasim dolaskom poremetili planove morali smo se i oduziti.
Taj dan je Kemo trebo da radi na dzamiji sa ostalim komsijama.
Do sada su imali u selu mejtef i odlucili da zajednickim snagama izgrade dzamiju.
Samo materijal treba kupovati a majstori su tu u selu, svako zna nesta raditi.
Jedino za munaru treba “pravi” majstor.
Za svaku pohvalu da selo od mozda 30-ak domacinstava samo sebi gradi dzamiju.
Dzamija pokrivena, malta se iznutra a tu je i “Hadzija” odnekud iz Zapadne Bosne, od Cazina haman, koji treba da zida munaru.
Nemoze bas svako munaru zidati i u Bosni ima samo nekoliko ljudi koji su tom poslu vjesti.
Danas armira temelje sa jos dvojicom svojih pomagaca.
Mi smo dosli sa ponudama, sa tanjirima punim svjezeg pecenja i sa sokovima ohladjenim u studenoj vodi.
I dok oni jedu zezamo se.
Hadzija neki veseljak covjek i kad rekoh da sam Rogaticanin on veli da je zido i munare po Rogatickim mjestima.
Kaze da je bas ovih dana zauzet i munarom u Zivaljevicima.
Dnevno radi po metar munare sa svojim pomagacima i dok se susi onda skokne do drugih mjesta i sve tako ukrug.

Vratili smo se nasem sijelu i nastavili teferic.
U neko doba popodne sam zaspo na livadi, i to me kostalo prehlade stomaka.
Djeca su tu noc imali svoju festu.
Nalozili vatru, razastrli sofru, prostrli cebadi i vrece za spavanje i tefericili cijelu noc.
Ujutro smo ih nasli kako spavaju zasuskani u vrece.
Neka ih jos par sati pa ce mo ih izbuditi jer danas idemo na Neretvu……

[Teva]

#967

Petak 13 juli ’07 – Neretva iznad Konjica

Vec ujutro je bilo potoplo sto je znacilo da ce dan biti pravi ljetni.
Izbudili smo sijeldjije, potrpali se u auta i krenuli put Neretve.
Svratili smo na pijacu i u mesaru u Konjicu, po voce i teletinu.
Mada je rostilj u gepeku po nepisanom pravilu na Neretvi uvijek pravimo raznjice.
Zbog vrucine smo ovaj put izabrali mjesto na lijevoj obali u hladovini.
Ko hoce na sunce par metara dalje je osuncana plaza.
Pored vode prijatno a Neretva hladna, pa smo ubacili gajbu i sokove da se hlade.
Djeca su odmah pohrlila sa rekvizitima da se kupaju.
Petak je trinesti pa ih danas drzim vise na oku nego obicno.
U neko doba dere se Belmo da je vidio zmiju.
Vodenjaca i ubili smo je.
Belmo je jedan od sinova mog badje a ima ih jos dvojicu.
Sa nama su jos badzin Alis, nasa Sumeja i sin od badzinog brata.
Najstariji badzin Mume i nas Rusmir nisu posli sa nama…..

Povise nas drustvo mladje raje.
Gledam ih i sjecam se nekadasnjih vremena kad smo se mi bezbrizno kupali “za rijekom”.
Imaju i oni gajbu pive u vodi.
Ali kako dan ide ponestalo im pive i dogovaraju se da dvojica idu u prodavnice.
Najbliza prodavnica je oko 2 kilometra nizvodno.
Prolazeci vise nas vidim nose 10 praznih flasa u gajbi.
Zovnem ih i pitam hoce li da mijenjamo:
Oni nama 10 praznih a mi njima 10 punih.
Stali pa me gledaju, nije im jasno.
Ja se smijem i vicem da se ne zezam, da mislim ozbiljno i zovem ih da ponesu gajbu.
I tako “zamijenimo pune za prazne”, oni se zahvaljuju, a ja velim da sam i ja tako nekad birvaktile tefericijo sa svojom rajom pored Rakitnice u Rogatici.

…..a mi se razbaskarili.
Svako malo prolaze rafting camci, a na svakom desetak raje obucene u spasilacke veste.
Kako je to ove godine sve lijepo organizovano.
Poneki camac stane gore pored mosta i oni hrabriji skacu sa njega.
Cijena po osobi 60 maraka.
Djeca me okupirala da im obecam da ce mo sutra ici na Boracko jezero.
Malo se zezam sa njima i na kraju im obecam.
Sunce je vec bilo zaslo kad smo se poceli pakovati.
Kuci smo jos dugo sjedili za stolom u basci uzivajuci u toploj ljetnoj noci…..

[Teva]

#1130

Subota 14 juli ’07- Boracko jezero

Dok ispijamo jutarnju kahvu i caj ispod jabuke koja se nalazi pored kuce djeca se uzvrpoljila oko nas.
Pozuruju nas da idemo na jezero.
Dajem im za pravo jer iz ranijih iskustava znam ako malo zakasnis valja ti se vazdan cvariti na suncu ili biti u hladovini izmedju auta, sto i nije bas neki cejf.
Ranoranioci zauzmu najbolja mjesta u hladovini sa pogledom na jezero.
Potrpali smo vrece za spavanje sa strika i ostalu opremu i krenuli.
Svratili smo u Konjic podmirili se i krenuli navise uz Neretvu.
poslije nekog vremena put se odvojio desno navise.
Asvalt ali ne toliko sirok pa se negdje moras malo skloniti da se mimoidjes.
Ipak sreca pa malo auta dolazi odozgo, vecina ide navise prema jezeru.
Velika uzbrdica i s obzirom da smo puni vozimo drugom sa gotovo punim gasom.
Popeli smo se napokon i nastavili sa laganim spustanjem prema jezeru.
Svuda se vide posledice rata.
Ponesta je opravljeno a ostalo stoji onako izgorelo i poruseno.
Pocinjemo naglo da se spustamo prema dole i ponekad ugledamo jezero.
Djeca vriste od odusevljenja.
Sa mnom su u autu a Esma je sa sestrom i mojim badzom u jugi iza nas…..

Boracko jezero prelijepo, zeleno.
Plaze uredjenije i nema smeca ko onih godina odmah poslije rata.
Bogami i narod veseliji i nasmijaniji.
Stigavsi na drugu stranu jezera ostavili smo auta i posli traziti mjesto.
Koda smo malo zakasnili.
Na par mijesta stoje klupe i vidim da pored jedne nije zauzeto.
Ko ima i nema dovoljno mjesta.
Kad skoci jedan covjek i poce da izvlaci one grede iz klupe vicuci nam:
Sta gledate evo vam mjesta.
I Bogami smjestismo se dobro.
Djeca odletise odmah da se kupaju, mi razastrijesmo one vrece za spavanje i namjestismo se.
A ja odmah u pricu sa onim covom ko da se znamo sto godina.
Veli on da je privatnik iz Kaknja i da logoruje sa porodicom vec nekoliko dana na jezeru.
Velim da sam i ja ratni Kakanjac, takodje ljubitelj kampovanja i imadosmo temu za vazdan.
A on, Said mu ime, neki veseljak i zadrti ljubitelj prirode.
Kampuje kad god ima vremena.
U zivotu nisam vidio da neko ima toliko kamp rekvizita.
Taj dan probasmo i teletinu sa krompirom ispod saca koju nam spremi Said, govoreci da nema puno krompira.
Djeca ne izlaze iz vode a na oku nam pa se ni mi ne brinemo.
Lijepo njima, a Bogami lijepo i nama.
Jezero smo napustili medju zadnjima a nas Saidaga ostade da jos koji dan kampuje sa svojom porodicom.
Obeco sam mu da ce mo navratiti kod njih u Kakanj prvom prilikom.
Djeca u povratku ko bubice i da je bio malo dalji put bi pospali ko blagajci……..;)

[Teva]

#1358

Nedelja 15 juli ’07-Nazad kuci u Hadzice

I danas suncano i vruce.
Cijeli dan smo proveli u Brdjanima.
Ujutro smo otisli malo da vidimo kako napreduju radovi na dzamiji.
Navalila mala raja da idem sa njima na Bent na kupanje.
Kroz selo protice skroz mali potocic i djeca uz pomoc starijih, gore iznad sela, zajazili i kupaju se.
Proveo sam par sati sa njima na Bentu.
Oni se kupaju, ja ne, a za svaki slucaj sam poveo i Mumeta ako meni dosadi da on bude sa njima.
Da ne povjerujes kako su dobar dubijan napravili.
Jedini nedostatak mali dotok vode pa se lahko zamuti ali njima to nesmeta, ko djeca.
Popodne smo rostiljali i u sumrak krenuli nazad za Hadzice.

Ponedjeljak 16 juli ’07-Vrelo Bosne

I danas suncano i vruce.
Ujutro smo skoknuli do Kiseljaka, onda do Robota i pravac Vrelo Bosne.
Uvijek praktikujemo makar jedan dan provesti na Vrelu Bosne.
Obidjemo sve lijepo, provozamo se kocijom i onda se izvalimo na meraju.
Za tako te slucajeve uvijek imam dvije vrece za spavanje u gepeku da ih mozemo razastrijeti i sjediti na njima.
Vec godinama tu srecem svog skolskog jarana Jasmina Dobracu- Jacu iz Vragolova.
Tu se izlezava po vazdan dok mu zena prodaje one dzindzure.
Cincarske stvari: lancice, torbice, igrackice i tako to.
A nas dvojica po ko zna koji put iz godine u godinu pricamo o prijasnjim vremenima i nasim jaranima i marifetlucima.
Jaco se nikad nezali i kaze zaradi se preko ljeta da se moze prezimiti i opet tako.
Ni Esmi nije dosando sa Jasminovicom, a Sumeja se opet igra sa njihovom djecom i tako nam je svima dobro.
Kasno popodne smo se vratili u Hadzice.

[Teva]

#4553

Nastavak pisanja odmora iz prosle godine

Utorak 17 juli ’07 – Skakavac

Danasnji dan bih nazvo dan iskusenja.
Osvanulo je suncano jutro a vijesti kazu da ce danas biti vruce.
Trebam da se nadjem na Ilidzi sa Tarikom, Nininim sinom da nesta zavrsimo u banci.
Nino ovo ljeto ostaje u Tilburgu pa me zamolio da mu to odradim.

Esma odlucuje danas ostati kuci sa babom i majkom, Rusmir ide u grad lutati
a Sumeja bi trebala sa mnom jer nece da ostane kod kuce.
Krenuli smo nas troje, ja, Rusmir i Sumeja.
Pri izlasku iz Hadzica na magistralni put prema Sarajevu ukljucio sam se normalno
i odmah primijetio iza mene dva auta kako dolaze brzo.
Drugo auto u tom momentu ukljuci sirenu i rotaciju.
Policija goni ili mozda prati nekoga.
Blizu mi bijase autobusko stajaliste i sklonih se sa ceste da prodju.
Poslije sam nastavio dalje i naisao na policiju koja je zaustavila ono auto sto su gonili.
Svratio je i mene govoreci mi da sam bio oduzeo prvenstvo prolaza.
Kazem da nije tacno.
Ako nije tacno sto sam se onda sklonio.
Objasnjavam da je to zapadna kultura u saobracaju da se sklonis ili napravis prolaz vozilima koja voze pod sirenom i rotacionim svjetlima.
Hele nejse rijesismo taj problem i nastavljamo dalje.
Na Ilidzi nadjoh Tarika i hocemo u banku.
Rusmir i Sumeja vicu da oni hoce skupa po gradu.
Malo se trznuh razmisljajuci smijem li Sumeju pustiti samu sa Rusmirom.
Ubijedise me i ja popustim.
Naci ce mo se popodne kod Seme i Jace na Alipasinom.
Zavrsih sa Tarikom i razmisljajuci sta da radim krenuh autom prema Hadzicima
pa cu mozda malo na Igman.

U momentu mi sijevnu Skakavac i nadjoh mjesto da se okrenem auto i krenem kroz Sarajevo.
Na Kosevo, pored Pionirske i navise prema Nahorevu.
Na jednoj raskrsnici se zaustavih da pitam jednu nanu kojim putem tacno moram.
Ona me upita moze li i ona sa mnom do njene kuce jer ide u tom pravcu.
Naravno primih je i ona mi objasni sve u putu.
Ima makadama i uzbrdica ali se moze izabrati.
Svakodnevno prodje dosta auta za gore…..

Davno je bilo kad sam zadnji put bio na Skakavcu.
Vodopad koji se ubrusava nekoliko stotina metara u provaliju.
Nikad mu nisam dolazio sa ove strane.
Prije rata bi isli u planinarski dom na Bukoviku.
Sa Bascarsije minibusom gore na Crepoljsko i onda pjeske uz Bukovik
Poslije ugodno provedenog vikenda u planinarskom domu na Bukoviku vracali bi se pjeske preko katuna na Skakavac i dalje niz Nahorevo prema Sarajevu.

Na Crepoljskom je bila lovacka kuca a u toku rata tu je bila stacionirana srbocetnicka artiljerija i odatle su tukli po neduznom narodu dole u Sarajevu.

…..Doso sam do rampe i dalje se nije moglo autom.
Jos je otprilike oko kilometar makadamskim putem do vodopada.
Ostavio sam auto i kreno polahko.
Vrucina je pa rijetko strecem ikoga.
Iduci tako, zanesen, visoko dignute glave uzivo sam gledajuci nedirnutu prirodu.
Stvarni ljubitelji prirode znace o kom osjecaju se radi.
Izgubis vezu sa stvarnoscu i utones u mastu opijen zanosom ljepote.
Iznenada ko da mi je sam dragi Allah reko, trzno sam se i pogledo pred sebe.
Na mozda dva metra ispred mene bila je velika zmija.
I ona iznenadzena ustremila se prema meni.
Poskocio sam par puta pokusavajuci da stanem jer sam bio u pola koraka.
Zmija je stala sekundu i dozvavsi se prije nego ja, odvijugala je nanize u pasnjak.
Pratio sam pogledom travu koja se vijugala u pravcu u kom je otisla.
Bacio sam poveci kamen u tom pravcu ni sam neznajuci zasto.
Malo sam se pribro, zahvalio dragom Allahu dz. s. i kreno dalje.
Domalo sam stigo do malog betoniranog bazena i zgarista objekata koji su tu nekad bili.
Tu sam naso nesto mladje raje, napio se vode i malo poprico sa njima.
Onda sam otiso na vidikovac, stijenu odakle se vidi vodopad i poljane u brdima na drugoj strani kanjona.
Iznenadio sam se kako je svuda sve lijepo obiljezeno i oznaceno na drvenim tablama.
Cak je i ovaj vidikovac sav ogradjen drvenom ogradom da ne bi slucajno ko u zanosu pao sa litica dole u bezdan.
S obzirom da sam bio sam nisam se spustio dole u kanjon.
Do dole je oko 500 metara ali je ipak vrijedno truda.
Sam sebi rekoh da moram dovesti jednom ekipu da vide ove ljepote nedirnute prirode.
Posli mozda sat vremena sam se vrati na poljanu kod potoka i bazena i tu sam se zadrzo pozadugo.
Vec je bilo poslijepodne kad sam se odlucio krenuti nazad.
U povratku slikah ono mjesto gdje sam se sreo sa zmijom.

Nadjoh djecu u kod Seme i Jace a Sumeja odlucila da opet ostane nociti,
U kasno popodne vratih se kuci u Hadzice ispunjene duse
predivno provedenim danom u prirodi. :)

[Teva]

#4582

Srijeda 18 juli ’07 – Prokosko jezero

Vrijeme ce biti suncano i vruce pa smo odlucili da idemo u planinu,
tacnije na Prokosko jezero na planini Vranici iznad Fojnice.
Poranili smo ja i moja Esma i moramo po Sumeju na Alipasino.

Do Fojnice je mozda cetrdesetak kilometara i stizemo brzo.
Svratili smo u prodavnicu po sokove i slatkise a hranu ce mo naruciti kod seljaka
koji gore imaju katune.
Svratih do kuce u kojoj je stanovo nas Pika u toku rata i kod njega sam nocio tada u dva navrata.
Nismo ga tu nasli i bilo mi je zao jer sam mislio da ce i on sa nama.
Znajuci ga od ranije kad je planina u pitanju ne trebas ga dva puta zvati.
Nazalost morali smo bez njega…..

Zato sam pri povratku u Holandiju uzeo od buraza Pikin broj mobitela
i naredne godine u maju sam ga posjetio u Fojnici.
Piso sam o tome u temi: U posjeti kod.

…..Prosli smo kroz cijelu Fojnicu i nastavili navise asfaltom.
Poslije nekoliko kilometara pojavio se makadam koji vodi navise u brda.
Za svaki slucaj jos smo jednom pitali kod jedne prodavnice za put.
Receno nam je da do gore ima 17 kilometara makadama ali da se isplati ici, zbog ljepote jezera i prelijepog ambijenta, i da je cesta prilicno dobra.
Uz put ima nekoliko manjih hidro centrala a mi treba da se drzimo glavne ceste i nemozemo omasiti.
Nastavili smo dalje uz moj cesti komentar da je makadam puno bolji nego onaj za Skakavac.
Vozio sam polahko ali sam opet nekoliko puta opomenut od moje Esme na pazim kud vozim.
Opijen lijepom prirodom nisam mogao samo da se koncentrisem na voznju
vec sam pogledom letio svuda.
Posebnu ljepotu daju potoci, sa cistom i bistrom vodom, koji skacu sa stijene na stijenu.
Na tim potocima su i napravljene male hidro centrale.
U par navrata imas osjecaj da si na vrhu, istom se opet pojavi dobar vidik i skontas da ima jos voziti.

Najednom se u horizontu pojavise katuni i Prokosko jezero.
Stadoh odmah opcinjen prelijepim prizorom.
Izasli smo iz auta i uzivali u pogledu.
Tu smo se i slikali nekoliko puta kad naidje jos jedno auto i mi nastavismo,
jer nam je auto stajalo na sred ceste.
Otprilike sam izabro sokak kojim mozemo najblize prici jezeru.
Nisam pogrijesio i zacas se nadjosmo kod zadnjeg katuna sa lijeve strane jezera.
Odmah prokomentarisah kako ima dosta kampera ciji su satori razapeti na samoj obali jezera.
Izadjosmo iz auta i nazvah selam domacinu koji je sjedio za hastalom ispred svog katuna.
On odgovori i pozva nas u avliju.
Udjosmo i sjedosmo za hastal.
Hanuma nas pocasti sokom od borovnice.
I poslije uobicajene price rekoh da nismo ponijeli hranu jer smo culi da se moze naruciti.
Moze bez problema i tepsija krompiruse, sirnice jal zeljanice kosta 10 KM.
Ima i varivo ali se mi odlucujemo za dvije tepsije pite.
Jedna za 2 sahata a druga poslijepodne, jer nas je put malo izdrmo
i osjecam da ce se brzo ogladniti.
Kaze da se moze i nociti kod njega u katunu a cijena za noc po osobi 5 KM.
Da ne povjerujes kako je jeftino.
Odmah smo se pokajali sto nismo ponijeli rezervnu garderobu i pribor za licnu higijenu.
To kajanje ce mo spomenuti jos nekoliko puta taj dan.
Odlucili smo da ce mo, ako Bog da, sledeceg ljeta doci na makar dva tri dana.

A Sumeja sva ocarana u katunu sa domacicom razvlaci jufke za pitu,
jer nismo mi jedini koji su narucili pite.
Poslije smo se smjestili u hladovini borova uz samo jezero i krenuli da malo bolje upoznamo okolinu.
Preko puta nas, s druge strane jezera, su katuni i vikendice.
Ima i restoran i drvena dzamija koja odgovara ambijentu.
Dosli smo do spomenika poginulim clanovima plavih kaciga.
Prije otprilike desetak godina srusio im se helikopter i poginulo ih nekoliko.
Trazili smo i borovnica i nasli samo po neku.
Obrane pa ce mo kasnije ja i Sumeja ici malo dalje uz brdo da ih trazimo.
Iznenadio sam se prelijepim potocima i kolicinom vode u njima.
Iduci uz jedan potok udarili smo na dva drustva koji su okretali raznjeve.
Nabrali smo borovnica i vratili se na mjesto gdje gdje nas je cekala Esma.

A samo Prokosko jezero prelijepo i veliko.
U njeg se ulijevaju potoci i jedno od rijetkih koje otice, jer je veliki pritok vode.
Dno je kamenito i sa jedne strane raste u njemu vodena trava.
Otiso sam sa Sumejom do jednog potoka koji utice u jezero i primijetio da ima losha, malih ribica, u njemu. To me odmah vratilo u moje djetinjstvo i vrijeme kada smo i mi fatali loshe na hajvanskoj.
Odmah sam jednu plasticnu flasu presjeko na pola rijesivsi da sa Sumejom ufatim koju.
Prico sam tada Sumeji o mom djetinjstvu i kako sam to isto cinio u Rogatici kad sam bio mali ko ona.
A onaj ko je imo priliku upoznati moju Sumeju zna ako je upitas odakle je,
da ce ona odmah odgovoriti simpaticno:
Iz Rogatice.

Dva puta smo taj dan jeli pitu, jednom krompirusu a drugi put sirnicu.
Jos nam je ostalo podosta pite pa smo zamorali i stavili u mali poljski frizider,
da nam ne bi napali mravi ko meni i Zengi na Bjelasnici.
Naravno cijeli dan smo se kupali i uzivali.

Bilo je kasno predvece kad smo krenuli nazad.
Vodio sam racuna da makar zavida sidjemo dole do Fojnice…..:)

[Author]

Posts