[Anonymous]

#3164

Ćiro odavno otišao u historiju

Srušene, sablasne i žalosne stare željezničke stanice po gradu Sarajevu, na koje više niko i ne obraća pažnju jedini su dokaz da je i kroz Sarajevo nekada prolazio ćiro. Ko ga se još sjeća? Mlađi naraštaji niti ga se sjećaju, niti su čuli priče o njemu, a iskreno rečeno, to ih i ne zanima. Ćiro je u sjećanju ostao samo nostalgičarima koji i danas žale za starim dobrim vremenima kada su ljudi putovali, na cilj stizali garavi od uglja ali sretni i zadovoljni.

A vožnja ćirom od Sarajeva do Višegrada bila je pravi doživljaj. Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i ćiro bio mali. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko stotinu tunela, koji su iznutra bili sasvim crni od dima i čađi.

Sve je bilo drugačije, ljudi su bili drugačiji, a mnoge ih je ćiro povezao. Do Višegrada su se stvarale simpatije i rađale nove ljubavi.
Ćiro je vozio, povezivao ljude i gradove, ispraćao careve i kraljeve u historiju, a onda neko odluči da je vrijeme da i on ode u historiju. Ubrzo za njim u historiju su otišla i lijepa i sretna vremena, nastupili su mržnja i mrak, a oni koji su uživali u vožnji ćirom počeli su putovati mnogo bržim prevoznim sredstvima. Nažalost, bez povratne karte daleko od Bistrika, daleko od Drine.

Nekada veoma omiljen među rajom, ćiro je danas potpuno zaboravljen. Kome još treba ćiro kad ima cesta,autobusa,modernih vozova.

[ponekad ovdje]

#11002

–
Evo jos jedne lijepe nostalgicne slike koja sjeca na ista ona davna putovanja duz kanjona i klisura uz rijeku Pracu do Sarajeva.

[Anonymous]

#11042

Nekad je voz prolazio nekad kroz centar Goražda

[Anonymous]

#11043

[Mare]

#17107

[Mare]

#17112

[Mare]

#18511

[Mare]

#18569

[NANA]

#18601

E vidis ovu Gramatiku, bas u ovakvom obliku formi i izgledu imam i ja, dobivena iz izdavacke kuce “Bosanska Rijec”

[Mare]

#18655

Jes.Gramatika Bosanskog jezika a stambilji iz Hrvatske i Srpske biblijoteke:dry:

[NANA]

#18657

Jeste birvaktile, bezbeli nisu imali,u Bosni,stampariju, ali ova je u Tuzlansko-Wupertalskoj izdavackoj kuci.B)

[ponekad ovdje]

#20060

–

SERDŽADA STARE MAJKE

Serdžada majke stare
rasula je svoje šare,
kao da se polje cijelo
uz basamke tu uspelo,
da posadi cvijet do cvijeta,
tamo,kuda majka šeta,
hoda lahko,kao dah,
da ne bude cvijeća strah
i da podu,njenih ljeta,
kakav korak ne zasmeta.

U kutku gdje sjedi majka,
šara svaka,kao bajka,
i dok vani noć sve skriva
od njih soba jos je živa,
još ne daju ruci mraka,
da uzbere kakav cvijet
dok u tami sniva svijet.

I dok stara majka diše,
soba,svijet-sve miriše.

Ismet Bekrić

[Kemo]

#20532

Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten dusa na icram i opet bi hi ostalo kolko hoces , a da him se niko ni prikucio nebi.Ostale bi u sarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem casama, u kadaifnjacima i tendzerama u haranijama i teferic loncima , a da hi i ne kusnu niko.Posebice bi ostale one sto su malo ljutkaste,sto prze jezik, i usta, i sto hi ni denjiz nemere hlanuti i, one sto grknu.Gorce gore od nisadora.Zaljevaj kolko ti dusa hoce vodama jal serbetima i opet gorke.Gorucu ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one sto bole.I njih bi se, urijetko, ko dotako.Ko da su otrovne , a jes hi neko necijem poprasio, valja kasti, pa bjezi i oko i ruka od nje.Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i djul-serbe u mastrafama , opet bi ostale netaknute.Aman, sta je i onih sto hi mahsuz bi posluzi.Onih, na demirliju sa prevjenim jemek mahramama sto bih saldiso i uz silteta sto su blize.Ostale bi i one ko prozuklo serbe od divjake.
Leti insan za onim sto je slatko ko corav,a valjalo bi , podjahkad, i one druge, od hladnih suda,kusati.
Spopale me nake “nostalgije” pa vriste u meni ko mlado zdrijebe kad je glano, i zapjevale mi pjesmu, bola pjesmu, sto zere i spolja i unutra,i sve hoce na dagaru da me turi.Dolibasa nadgleda svaku i salje hi i po cibugdzijama i po tutundzijama.Nezvane.
A ja bih samo sliku da turim.Sliku “nostalgicnu” sto mi se je u nekolko meteriza rasporedila , a na onom najgornjem tasu, u najvecem Jol-tasi, pod poklopcom,je davnasnji, prvi ekmek.Njega bih ovdje da podijelim s mojima.
Al , jok.Odadzije nidje da upali vatru u nasem karavansaraju.
Jazuk za danas, a more biti da je upali neki drugi dan.
Dotad nam valja traziti mjesta u dusi dje spavaju i sniju uspomene.

[Kemo]

#20534

Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten dusa na icram i opet bi hi ostalo kolko hoces , a da him se niko ni prikucio nebi.Ostale bi u sarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem casama, u kadaifnjacima i tendzerama u haranijama i teferic loncima , a da hi i ne kusnu niko.Posebice bi ostale one sto su malo ljutkaste,sto prze jezik, i usta, i sto hi ni denjiz nemere hlanuti i, one sto grknu.Gorce gore od nisadora.Zaljevaj kolko ti dusa hoce vodama jal serbetima i opet gorke.Gorucu ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one sto bole.I njih bi se, urijetko, ko dotako.Ko da su otrovne , a jes hi neko necijem poprasio, valja kasti, pa bjezi i oko i ruka od nje.Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i djul-serbe u mastrafama , opet bi ostale netaknute.Aman, sta je i onih sto hi mahsuz bi posluzi.Onih, na demirliju sa prevjenim jemek mahramama sto bih saldiso i uz silteta sto su blize.Ostale bi i one ko prozuklo serbe od divjake.
Leti insan za onim sto je slatko ko corav,a valjalo bi , podjahkad, i one druge, od hladnih suda,kusati.
Spopale me nake “nostalgije” pa vriste u meni ko mlado zdrijebe kad je glano, i zapjevale mi pjesmu, bola pjesmu, sto zere i spolja i unutra,i sve hoce na dagaru da me turi.Dolibasa nadgleda svaku i salje hi i po cibugdzijama i po tutundzijama.Nezvane.
A ja bih samo sliku da turim.Sliku “nostalgicnu” sto mi se je u nekolko meteriza rasporedila , a na onom najgornjem tasu, u najvecem Jol-tasi, pod poklopcom,je davnasnji, prvi ekmek.Njega bih ovdje da podijelim s mojima.
Al , jok.Odadzije nidje da upali vatru u nasem karavansaraju.
Jazuk za danas, a more biti da je upali neki drugi dan.
Dotad nam valja traziti mjesta u dusi dje spavaju i sniju uspomene.

[ponekad ovdje]

#21012

–
[color=#825900][quote=Kemo(citat)”]Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten duša na ićram i opet bi hi ostalo kolko hoćeš, a da him se niko ni prikučio nebi.
Ostale bi u šarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem ćasama, u kadaifnjacima i tendžerama u haranijama i teferič loncima, a da hi i ne kusnu niko.
Posebice bi ostale one što su malo ljutkaste, što prže jezik, i usta, i što hi ni denjiz nemere hlanuti i, one što grknu. Gorče gore od nišadora. Zaljevaj kolko ti duša hoće vodama jal šerbetima i opet gorke. Goruću ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one što bole. I njih bi se, urijetko, ko dotako. Ko da su otrovne, a jes hi neko nečijem poprašio, valja kasti, pa bježi i oko i ruka od nje.
Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i đul-šerbe u maštrafama, opet bi ostale netaknute. Aman, šta je i onih što hi mahsuz bi posluži.(…)[/quote][/color]
Poslije ovoga se nema sta reci, nema sta napisati ni odmah, ni dan poslije, ni dane poslije, ali…. tako je to. Jedna nostalgija uvijek izaziva neciju drugu.

Čitajući, Kemo, ovaj tvoj lijepi nostalgicni tekst, prisjetila sam se svih onih davno proslih dana u toplom domu stare majke Nedzibhanume a.r., posebno one jedne, ne tako prostrane, sobe koja je uglavnom bila sve u jednom: i kuhinja i dnevna i soba gdje smo mi najradije svi voljeli sjediti, iako je bila jos jedna prostranija od nje, ali ona nije bila tako topla i tako posjećena kao ova. U njoj je bilo sve od kucanskih aparata kao i prostrani kauc za sjedenje, i sve je to bilo uredjeno u starom, prepoznatljivom, bosanskom stilu. Stara majka a.r. je uvijek nastojala sto vise ugoditi svima, starim bosanskim specijalitetima: ćevabima, pitama, kaljama, kompotima, halvama, hurmasicama…a za Bajram je bilo posebno .

I sada se sjecam limenih tepsija iskrivljenih rubava, ali je sirnica u njima pecena, bila veoma ukusna i mirisna, da to ni jedna druga snaha nije tako ni mogla, ni znala postici. Sjecam se starih pozutjelih serpi iz kojih je nama nudila najmirisnije kompote od suhih sljiva, krusaka, karanfilica….
Ćevab je bio posebno spreman, od ranog jutra pa skoro do popodneva, na sasvim, sasvim tihoj vatri uz obavezni dodatak “zvijezda” masla.
A tek baklava, žuta i rumena istovremeno, starom rukom precizno izrezana u pravilne romboide, prosto se topila u ustima. Cijela atmosfera u njenom domu tih dana je odisala i mirisala necim posebnim, praznicnim, drugacijm nego obicno.
A sjecam se i njene stare kuće sa verandom i basamcima dok jos nije bila porusena. I avlije sa bijelim oblutcima izmedju kojih je vijugao uski putić oivičen dugim stabljikama ruza, zambaka, i mnogo sarenih kadifica… I starog debla razgranate krosnje kruske, tik uz kuću, se jos uvijek sjecam. E tu ćes mi kuću i tu avliju, ako Bog da naslikati, a posebno zbog one jedne tvoje recenice iz posta sa stare stranice, koja se neodoljivo uklapa u sve to, pa cemo je naknadno ovdje umetnuti.

“Uberi cvijetak tamo,omirisi i opij se pupoljcima vamo ,zalij djule uz tarabe,OCISTI zakorovljenu kaldrmu od bjelutaka sto vodi miruhu i svaki dan imas Dan.Suncan,veseo. ”

Jer, kako ti onomad napisa, valja nam njegovati i zalijevati ovu nasu avliju.

[Author]

Posts