[Kaza]

#251

Citati koji su po pravilu kratke misli koje su toliko istinite , zivotne, poucne.Oni nas uce , nadahnjuju, daju svojom istinitoscu novu snagu da istrajemo u svojim nakanama, otvaraju nam oci.
E ako imate neke lijepe misli koje su vam inspirativne na bilo koji nacin, ili izreke nekih mislilaca, ili bilo koga, ili dio neke knjige koji vam se toliko dopao da bi ga procitali prvom na kog naidjete, “procitajte” ili sa nama podijelite ovdje…
Evo jedne misli naseg poznatog pisca:

[b]KAKVI SU LJUDI BOSANCI?

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doci ce što je odredeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da cesto budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom rijeci; ne lice na junake, a najteže ih je uplaštiti prijetnjom; dugo se ne osvrcu ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve pocne da ih se tice, sve isprevrcu i okrenu na glavu, pa opet postanu spavaci, i ne vole da se sjecaju niceg što se desilo; boje se promjena jer su im cesto donosile zlo, a lako im dosadi jedan covjek makar im cinio i dobro. Cudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjaca i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve izmedu toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mesa Selimovic[/b]

[behar]

#264

Dervis i Smrt

Cetrdeset mi je godina, ruZno doba: covjek jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bijnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Mesa Selimovic

Davno procitah ovo grandiozno djelo Mese Selimovica i moram priznati da sam se tada pitao sta je to u stvari pisac htio reci, gore citiranim pasusom? Pokusavao sam razumjeti poruku ali mi nije islo od ruke, sve do danas. Danas, kad i sam prelazim to famoznu granicu, gdje za neke zivot tek pocinje a meni se cini sve daljim od mene, tek danas u potpunosti svatih o cemu se radi i stvarno je ocigledno. Vi koji ste prije mene presli ovu granicu ce te me razumjeti, a vama koji joj se primicete bih preporucio da budete strpljivi.

[Kaza]

#784

Kad covjek voli,onda je i bogat, onda i u Boga vjeruje, pa mu zahvaljuje na sreci, tek onda je njegova molitva prava, jer on onda sapuce:

“Velik si, Allahu, velik si i dobar! Kada si stvorio onako srce, kao sto je njezino, onda, Allahu, u tvoje savrsenstvo niko ne smije sumnjati! Hvala ti Boze, sto si stvorio nebo i njegovu beskrajnu modrinu, jer samo pod tim i takvim nebom moze hodati ljepota kao sto je njezina. Hvala ti, Boze, sto si stvorio sunce, jer samo zrake tako velikog i tako sjajnog sunca mogu sarati sjencice na njezinom krasnom licu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio ruzu, jer je samo takva mirisna i njezna ruza dostojna da kiti njezinu kosu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio noc i mjesecinu, povjetarac i slavuja, jer samo oni mi, Boze, pomogose da se priblizim njezinu srcu!… Hvala ti, Boze, sto si stvorio nju za mene i mene za nju, sto si nam dao srca da kroz nasu ljubav spoznamo Tebe, sto si nam dao oci da gledajuci jedno u drugo spoznamo tvoje savrsenstvo, kad si nas takvim stvorio…”

Enver Colakovic

Legenda o Ali-pasi

[behar]

#807

Književniku

ZIJI DIZDAREVIĆU
ubijenom u logoru Jasenovac 1942

Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih prića, i o strašnom kraju koji te zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kom još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim rodnim stolom, osvoji crna slutnja: vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudsom liku? Jesu li slični onima što su tebe odveli? Ili braća onih pred kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono praskozorje kad ga odvode, bezpovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice šaputao Lorkine riječi pune jeze: „Crni su im konji, crne potkovice“.
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim stranicama i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dimu rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinstvu i ono bez prestanka niče, cvijeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote, kroz koje sam prolazio, ali korjen je ostajao, životvoran i neuničtiv, i pod sunce ponovo isturao svju nejačku zelenu klicu, svoj bajrak. Rušio se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim lice. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stješnjenom svijetu, sluti ih po hladnoj jezi, koja im je predhodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo….. Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš….

Branko Ćopić

[Kaza]

#888

ZAPAMTITE…

Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo… Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.

Alija Isakovic, Antologija zla

[behar]

#893

“Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima
mi se trazimo i prepoznajemo, uskoro necemo znati ko smo. Zivimo na
razmedju svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome
talasi istorije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, a neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke
pa nema vise ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da
ga zemlja upije.

Drugi nam cine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame
nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo
zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje, a sve se placa pa i ova
ljubav.

Svako misli da ce nadmudriti sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su
ljudi Bosanci? To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kim se historija
nije tako posalila kao sa Bosnom. Juce smo bili ono sto danas zelimo da
zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S nejasnim osjecajem stida
zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kad da
gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoljeli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se
placa, pa i ta ljubav. Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi,
raznjezeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj
neodredjenosti, zasto?

Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A
kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti. ”

Mesa Selimovic

[ponekad ovdje]

#923

*************

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.

…

A sna nema.

…

Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

…

U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

…

”Umijece dokolice” (Besane noći) – Hermann Hesse

[behar]

#1255

Evo još uvijek pod jakim utiskom knjige Crna Duša, čije čitanje završih po-odavno ne mogu a da to ne podjellim s vama, koji redovno posjećujete ove stranice i na njima, nadam se, nalazite kao i ja, svoj dio Rogatice, prošlosti, istorije, tradicije koju ne smijemo zaboraviti a spominjati i održavati moramo.

O piscu knjige Ahmetu M. Rahmanovicu ne znam ništa i nadam se da će mi neko od vas pomoći da upotpunim tj. da uokvirim osjećanja pobuđena čitanjem ove knjige, pripremanjem kraćeg posta o njemu.

A knjiga je nešto sasvim drugo. Još od srednje škole i Ernest Hemingway-ove knjige „Starac i more“ mi se nije desilo da ne želim prestati čitati. Svaka nova stranica me naprosto uvlačila u knjigu a pred kraj mi je bilo žao što se knjiga završava. Malo razočaran samim krajem knjige jer ne definiše u potpunosti šta se ustvari desilo sa glavnim likom ali u isto vrijeme ostavlja mogučnost nastavka priče.

Knjiga u suštini, po mom mišljenju, objašnjava način razmišljanja, kulturu i život muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, gledano kroz život jedne prosječne bošnjačke porodice od ’40-tih na ovamo. Glavni dio radnje se dešava u i okolo okupiranog Sarajeva od ’92 do ’95 a dopunjava se škrtim podacima iz drugog svjetskog rata i nadograđuje iskustvom našeg čovjeka, koji kao izbjeglica živi u Americi.

Sama po sebi, knjiga je „teška“ za čitati i ko nije spreman zaplakati ne treba ni počinjati s čitanjem ali u isto vrijeme je prožeta, ponekad crnim, humorom, koji vjerovatno mi Bošnjaci, napaćeni i rastjerani ali ipak tvrdoglavo ponosni, samo možemo razumjeti. Na kraju htjedoh izdvojiti neki odlomak iz knjige koji mi bješe posebno interesantan i nađoh se u poziciji gdje bih morao napisati cijelu knjigu te odlučih da samo zabilježim posvetu ili predgovor knjige koji u stvari govori puno više tek kad se knjiga pročita.

„Predsjednicima i vladama velikih svjetskih sila i njihovim marionetama u UN-u, koji su, raspolažući apsolutnom svjetskom vojnom i ekonomskom silom, dozvolili i doprinijeli da se nad malim narodom bosanskih Muslimana, u praskozorje XXI stoljeća, izvrši genocid.

Moliću Dragog i Jedinog Boga da bude pravedan prema njima.

Sve se nije desilo kao u priči koja slijedi.
Sve što se stvarno desilo bilo je gore.”

[ponekad ovdje]

#1429

************

U svijetu, u koji su sad Dzeni gurnuli onako nemilosrdno, krepost vodi jalovu borbu vec od pradavnih vremena; zeljeti i ciniti drugima dobro—to je krepost, to je ona vrsta plemenitosti, kad covjek drage volje sluzi i pomaze drugima. I upravo zbog toga drustvo je gotovo nimalo ne cijeni. Ponudi se jeftino i svi ce te omalovazavati i gaziti; drzis li do sebe, pa i preko mjere, svi ce te postovati, pa da nista ne vrijedis. Upravo je bijedno, sto vecini ljudi nedostaje moc rasudjivanja. Misljenje drugih jedino je mjerilo toga svijeta. Dokazao si da vrijedis samo onda, ako si se odrzao. Muskarca taj svijet pita je li bogat, zenu, je li sacuvala dobar glas.
Dzeni nije ni pomisljala da od zivota previse zahtijeva. Bilo joj je prirodjeno da se zrtvuje za druge. Skola svijeta, kojoj je temelj sebicnost, i koja uci samo kako ces se obraniti od zlobe i nevolje, nije je mogla tako brzo izmijeniti.
Upravo u takvim najodsudnijim casovima covjek se najjace razvija i osjecaj snage i sposobnosti za borbu protiv sviju nadolazi kao golem val. Mozemo mi i drhtati, mozemo se vuci u vjecnom strahu da cemo propasti, pa ipak postajemo jaci. Neobicnom brzinom dolaze prave ideje. U svijetu ne mozemo ostati potpuno sami. Ako nas i odbaci jedan krug ljudi ili jedan stalez, ipak ostajemo dio svega. Priroda je velikodusna. Njezine zvijezde i vjetrovi covjeku su prijatelji. Blaga i osjetljiva dusa razumjet ce tu neizmjernu istinu. Mozda joj nece biti priopcena nekim poznatim rijecima, no ona ce naprosto osjetiti i utjesit ce se, a to je konacno najvaznije. Mir i mudrost u svemiru su jedno.

Theodore Dreiser
Jennie Gerhardt

[Kaza]

#1495

Lijepe mogu biti i poruke od prijatelja, pogotovu onih koji svijet gledaju malo drugacije, mogu cak reci realnije od svakodnivnih razmisljanja vecine. Mozda neko iz ovoga izvuce sta pametno za sebe. Ja sam licno za sebe nasao mnogo toga.

[b]”Neku zimu guramo, nije kao one što su bile sa snjegovima , vjetrovima i hladnoćama.
Neke nove i čudne zime dolaze, i sa ljudima čudnim. Mi kao da smo postali posmatrači, zavaljeni u neki naslon – posmatrači novih ljudi i adeta. Pratimo i kudimo. Tu i tamo nešto je za pohvalu ali, rijetko.
Radim u radionici, vatra i radio skreću mi um na nešto što je van mene, a sve ostalo potražujem prebirajući sjećanja.
Bože, 6 decenija, pa stanem pa se premišljam , dal’ se pitam ili konstatujem bez čuđenja.
6. decenija nakog života, fizičkog, umnog , duhovnog, svega i u svega mi ga rasparčali. Ispočetka nije imalo smisla da se suprostavljam nejak i neuman, kasnije se kao nisam dao , ali ko zna da li vrijedi suprostavljati se parčanju , kad te pola nije tamo gdje si naumio.
Ponekad kontam da smo se negjde sreli , i umjesto da krenemo zajedno, mi se raziđosmo. Ja i moj život.
Tješim se nad ovom mišlju jednom drugom-“teško onima koji se nikad ne sretoše sa sobom”. S kim li su oni , a skim njihovi životi?
Da te manje bunim, pod sobom (neko ja) podrazumjevam svoje želje i ideale u mladosti, podrazumjevam sebe u rahatluku, ljubavi,nadahnuću, u duševnom miru i nemiru.
Pod svojim životom smatram svoje tijelo koje se otima i miče od jetima do fizikalca kraj mašine, ramena za neku pušku,broja i persone, glasačke monete, komadine koja se mora grijati, oblačiti hraniti, nazor mnogo štošta činiti, starjeti i rastvoriti se u sve ono od šta nas Allah stvori.

Tako je suđeno svakom ko se rodi, ali nije suđeno duši koja uzdiše.
U uzdisanju za životom vidim beskraj življenja , a smrt kao krajnju tačku nekih koraka i fizičkog uzmicanja.
Da nam duše nije, al’ bi paščad bili.
A vidi koliko joj pridajemo hrane, mira, ljubavi, spokoja, važnosti, slobode, Božijeg daha……………..
Zašto nas tome nisu učili, zašto tome ne učimo djecu i prijatelje naše?
Ponekad se prepadnem i upitam;”činim li dobro što djeci svojoj zadajem duboke teme za razmišljanje i činim li ih nespremnim za život, što zanemarujem tijelo a ukazujem na duh i život vječni.?”
Potpuno sam odbacio socijalizam , utopiju,demokratiju,materijalizam kao nešto važno što će ih pratiti u životu.Žalim mog oca koji je vjerovao i mislio kako mi dobro čini što je gradio one vrijednosti u meni.
Zbog istih vrijednosti čitavo društvo danas se nalazi pred ozbiljnom krizom.
I sve što je veća materijalna kriza , sve je veća glad za duhovnim bićem, za ljubavlju i vjerom u Boga.
Glad nije veća samo zbog materijalne krize, već i zbog sputanog duha čovječanstva, zbog izgubljenog i nespoznatog i zalutalog u nama.
LJudi sve više vapiju za Vjerom, a Vjere je sve manje, jer znanja nema, jer učitelja nema.
Otići danas u neku bogomolju stvarno nije problem, saslušati molitvu i propovijed, dati prilog, ponašati se u skladu sa pravilima i propisima , nije problem.
Problem je što um naš nije više podesan da preda misli u ruke duša, da um naš nije podoban sa suživot sa vjerom.
To je isti princip susretanja nas i života naših , kao i susretanja uma i vjere .
Nekada je ljudski um bio odraz i u ime vjere, ali danas posle hiljadu i kusur godina nesretanja, nade za novi suživot je sve manje.
Razum je podložan umu, um je podložan vlasti, vlast je podložna korupciji, korupcija je zlo,zlo je ovaploćenje šejtana, a šejtan je rođen iz grijeha . Grijeh je zla misao i zlo djelo koje mu slijedi.

Puno mi je vremena trebalo da razbistrim u svojoj glavi ovo vrzino(đavolje) kolo.
Sad mi je jasno zasto je “bissmille” najvažnija sura Kur’ana, jer ona kaže “Bože sačuvaj me šejtana……………..”

Kao kad rješavaš ukrštenice ili jednačinu sa nepoznatim. Uzmi bilo koje događanje i stavi u ovo vrzino kolo, uzrok i posljedicu i sve će ti biti jasno.
Ne moraš biti više pametan i da bilo šta pretpostavljaš. Šta god loše da iskusiš(a sve više lošeg iskušavamo) znaj da je u osnovi šejtan. Od nekud viri, od nekog je poslan , od nekog nam prijeti. On je pušten iz “boce”

Nema drugog antidota, nema drugog protiv otrova , nema nam druge pomoći -do Vjere i Ljubavi.

Eto odgovora šta svim bogomoljama fali i ljudima koji odlaze i štuju neku od religija. LJUBAV i ISTINA NJENA.

Ispod ljubavi stoji dužnost. Ona je ograničila svoju istinu i misli da zna. U dužnosti su sve istine – misli um, i uporno traga za odsudnim rješenjima.
A LJubav je ograničila svoju istinu na Kosmos. Ljubav nam je od Boga i ona ZNA, a mi toga nikako nismo svjesni, i teško da ćemo ikad biti.
Tu je osnova problema , to je naše igranje na pogrešnu kartu.
Dužnost treba ispoštovati, ali treba biti svjestan njene ograničenosti. Ljubav treba gajiti u ophođenju i izvršavanju dužnosti. Eh tek to ima šanse , da ćemo opstati, i nastaviti živjeti vječno.

Nisam odavno, ali se nadam da ćeš u drugom čitanju i prisjećanju na neke ranije moje misli skontati dubinu izrečenog.

Nanukan sadašnjicom, vrzmanjem novih dušica po oživljenom smetljištu i dobro uhodanim igrarijama uma, pokušavam da se otmem utiscima materijalnog življenja-
Sve je već viđeno , samo se novi magarci zalijeću u stare mreže.

Srbija u izborima, Bosna pred novim povjerenikom, Njemačka predsjedava EU, novi forum u Dalasu, Otopljavanje Planete prijeti, Rat u Iraqu,vremenske katastrofe u zapadnoj Evropi i Americi,Glad i Sida u Africi, Kina ekonomski jača, Koreja i Iran ne odustaju od nuklearnog programa…………………………. da li ti je jasno šta je zajedničko svim ovim događanjima???

Ubaci ovo sve u onu moju križaljku i evo zajedničkog imenitelja———– šejtana, grijeha, zle misli i djela, korupcije, vlasti, skrenutog uma, otudjenog duha ,do razuma bez prave dužnosti. Nema dužnosti podložne ljubavi, već je dužnost podložna umu i opet sve redom.

i Na kraju ote se opet ono naše pitanje….šta i kako riješiti problem.???

Pronaći sebe, sresti sebe, krenuti u dužnost Božiju zajedno, sa Ljubavlju i vječnom istinom u sebi.
Isti odgovor leži u malte ne svim religijama svijeta , ali ga ljudi ne vide, ne čuju , ne razumiju.
Isti odgovor je u Kur’anu i Svetom pismu i Vedama i u govoru Zaraostre.
Kur’an je najjasnija Knjiga jer je poslednja objavljena, a za razliku od ostalih Kur’an ima svoje tumačenje u Sunetu.
Niče je pisao “kako je govorio Zaratustra”, a Kur’an nam veli “kako je radio i činio Muhamed a.s.”
Ko ne zna da čita i misli nek samo slijedi ” Velike”. To je poruka svetih knjiga.
Ali istovremeno tu je načinjen grijeh , najveći koji prati današnju civilizaciju.
Moćni vladari u istoriji, moćne vojskovođe i bezbožnici skriveni vjerskim nošnjama mislili su da je moć isto što i “Veliki” i naveli su slabašni ljudski um da im vjeruje , da ih slijedi , da ih vara i ukazom na Bozije Kitabe , pokuzuju sebe kao velike.
Um je bilo jedino i moguće prevariti. Srce sad pati i jeca , nema kud, sve zalud se čini.
Zato nas Bog kažnjava sve redom i sve više i više i više, i Njegova je volja i samo On zna dokle će to biti.
Naravno do Strašnog Suda, a nevjernici nek nevjeruju, do druge im ni nije. “[/b]

[ponekad ovdje]

#1587

***********

Par lijepih misli za koje mi je autor nepoznat.

“Trazio sam od znalaca koji tumace smisao zivota, da mi kazu sta je sreca. Pitao sam i poglavice koje vode hiljade ljudi, uglavnom slegnu ramenima i nasmijese se, kao da sam pokusao da se nasalim sa njima. A onda sam jednog dana, cuvsi poziv na molitvu, krisom posmatrao covjeka koji klanja. Skrusen pred Gospodarom, skladan u pokretu kao da je vrijeme oko njega stalo. Predao je selam na desnu i lijevu stranu, zahvalan za uputu, sa izrazom lica covjeka kojem je dato da zna za put kojim se ide. Izvoru, i placa, i smijeha, i tuge i srece.”

*****

“Vrijeme ima dva dana: dan za tebe i dan protiv tebe. Kad je dan za tebe, ostavi hvalisanje i odreci se oholosti. Kad je dan protiv tebe, strpi se. Ne leti prije nego sto ti izraste perje. Tvoje je srce knjiga tvog oka i pazi dobro sta ces zapisati. Ti si danas skriven pod jezikom svojim i govor je u vlasti tvojoj sve dok ga ne izreknes. Kad izreknes ti si u vlasti njegovoj, jer jedna rijec cesto odnese blagodat i pribavi kaznu. A za istinu? Za istinu se ne brini. Istina obara uvijek onog ko se bori protiv nje.”

[Kaza]

#1880

“Hamza dragi, ti si se meni meda prejeo…

A s Igmana sve pirka onaj hladni vjetric, jedva da se pod njim i listovi na granama pomicu, cisti s tresnje sasusene latice behara, ali hladi kao sto to samo u junu moze, u junu i na Ilidzi.Meni se nekako cini da takvog vjetra nigdje osim kod nas nema, jer da ima, vec bi se nesto o njemu znalo. Hvalio bi se Svabo, a Francuz bi pola svijeta u Pariz dozvao samo da osjete kako je kada taj vjetar hladi. Da ga je u Stambolu bilo ne bi Turska tek tako propala, ili da je sultan ikada dosao na Ilidzu, ne bi mu carevina propadala i ne bi Bosnu ostavio Svabi. Ja sve nesto racunam ako car Franjo dodje u Sarajevo, a prica se da ce doci, pa ako ga zapute na Ilidzu, ostat ce nama Austrija za sva veremena. I bolje je da ostane, jer briga je vazda od onoga ko vlada, a nase je da radimo, tefericimo i ne rjesavamo svjetske probleme. Jos kad juni ne bi prosao, ili kad bi svaki mjesec u godini bio takav, vruc, a s tim igmanskim vjetrom covjek bi po vas dan samo hodao, od Marijin dvora do Ilidze, pa do Vrela Bosne. A onda bi se svalio na travu, zalegao uz sofru na ponjavi koju neko donese, pa bi se rastocila mehka gradacacka, razlomilo bi se sira i hljeba, i tako cijelog zivota. A kad bi jednom doslo vrijeme da se selis na ahiret, molio bi Allaha da te pusti jos malo. Taman da si cist kao tek rodjeno dijete i bez ikakvih grijeha, ne bi ti se dzennet milio pored takvog zivota.

Eto, zato mi se i ne zuri. Znam da cu stici, a kad stignem, bice mi jedino mrsko to sto sam dosao i sto sad mogu meraciti, umjesto da je put trajao jos samo malo.

E, moj Hamza, ne mogu znati ako mi ti ne kazes, ali meni se sve cini da si se meda prejeo… “

Miljenko Jergovic , “Insallah, Madona, insallah”

[purak]

#2000

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slušao). Zato što zivi, što se krece, što se sudara s ljudima. A zeli da nešto ostavi iza sebe, da nešto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nešto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suviše su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne naše brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za našu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put, osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zašto bi postojao samo covjek i njegov nacin mišljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono što znamo i što ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cošku, uvijek nespremne, i sve što je bilo, više nije. Uzalud smo prošli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono što se u zivotu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njim ne mozeš, a ništa ne mozeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopšti duh, nimalo slican našem, a nesaznatljiv, jer je van našeg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamišlja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo šta je, niti je naš jezik sposoban da izrazi ono što naša misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, puštajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u ništa. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a duša besmrtna, duša je djelic sveopšte svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom višem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

Meša-Tvrđava

[purak]

#2009

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad je ne osjecam. I hvala bogu.

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je olakšavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduše biti teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.

To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive teško, ni sam ne znaš kako ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog covjeka docekujem s utjehom što nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao što je tako.

Pošten sam koliko mogu, nikome ne zelim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono što me se ne tice.

Nisam se umorio.

Mesa-Tvrdjava

[ponekad ovdje]

#2118

********

Mogli bi „purak“ skoro pa iz svakog lista ovih djela, velikog nam Meše, po nesto izdvojiti i da nam opet ne bude dosta. Evo i od mene, primjereno ovom godisnjem dobu, iz romana koji se sigurno cita vise nego jedanput i kojem se uvijek iznova vracamo.

“Udisao sam svjezu majsku noc, mladu i iskricavu, volim proljece, mislio sam, volim proljece, neumoreno i neotezalo, budi nas vedrim lakomislenim zovom da pocnemo iznova, varka i nada svake godine, novi pupovi nicu iz starih stabala, volim proljece, vicem u sebi uporno, prisiljavam se da povjerujem, krio sam ga od sebe ranijih godina, a sad ga zovem, nudim se da me obuzme, dodirnem cvijet jabuke kraj puta, i glatku novu grancicu, sokovi zubore njenim bezbrojnim zilicama, tok im osjecam, neka mi kroz jagodice predju u tijelo, jabukov cvat da nikne na mojim prstima, i prozirno zeleno lisce na mojim dlanovima, da budem blagi miris vockin, i njena tiha nebriga, nosicu ocvjetale ruke pred zadivljenim ocima, pruzacu ih kisi hraniteljki, u zemlju ukopan, nebom hranjen, proljecima obnavljan, jesenima smirivan, dobro bi bilo poceti sve ispocetka.
A pocetka vise nema, niti je vazan, niti znamo kad bude, poslije ga odredjujemo, kad smo u virovima, kad se sve samo nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti nekako drukcije, a nije, i namecemo se proljecu, da ne mislimo na nepostojeci pocetak, ni na ruzno nastavljanje.”

Dervis i smrt

[Author]

Posts