Viewing 4 posts - 1 through 4 (of 4 total)
  • Author
    Posts
  • Anonymous
      Post count: 2088

      Slucajno nabasah na jedan veoma dobar clanak naseg sugradjanina

      KO PODRZAVA REPUBLIKU SRPSKU,PODRZAVA GENOCID

      [b]Autor: Hamdo Čamo
      [/b]
      Bosna i Hercegovina nikako nije slučajna tvorevina

      Bosna i Hercegovina nikako nije slučajna tvorevina, a niti je tvorevina nastala raspadanjem neke veće države, nije nastala niti prisilom ili moranjem, a pogotovo nije nastala na zločinu. Ona je bila i jeste! Stoljećima!

      Bosna i Hercegovina je suverena država nastala tu, ne na nečijem, iznajmljenom ili tuđem, već na svom vjekovnom tlu i može da ulazi u asocijacije i unije sa drugim državama ili da bude samostalna, ako to ona želi. A, ne – ako mora!

      [b]Bosna i Hercegovina je država Bosanaca i Hercegovaca
      [/b]
      Bosna i Hercegovina je država Bosanaca i Hercegovaca. Prije svega, ona je suverena država njenog većinskog stanovnika, bošnjačkog korpusa, koji je skoro jedini pokazao i dokazao, a i danas pokazuje i dokazuje, da želi da sačuva svoju jedinu domovinu, kao jedinstvenu domovinu i integralnu domovinu ostalih naroda, naravno koji žele, prihvataju i priznaju ovu državu kao svoju.

      Nije prvi put da joj se osporava pravo na samostalnost, na postojanje, suverenost. Religiju.

      Posebno, ne od onih koji se busaju u prsa, puštajući iz usta ratničke krike svoje lažne demokratičnosti.

      Danas, priznajući je, kao suverenu, samostalnu državu, pojedine države, iza leđa ulaze u kojekakve razgovore sa tumuroznim plodom genocidnog tijela izraslog i nastalog u krvi.

      Republika Srpska je genocidna tvorevina

      Da, takozvana Republika Srpska je cilj i plod agresije na Bosnu i Hercegovinu.
      Republika Srpska je tvorevina nastala na genocidu i protjerivanju.
      Republika Srpska je genocidna tvorevina!

      Nije dovoljno samo jednom, već i tisuću puta ponoviti ovu činjenicu, koju sa zahvalnošću i neizmjernom toplinom često čujemo, na žalost, samo od pretstavnika vlasti jedne od susjednih zemalja!?

      Dejtonom je zaustavljena drama. Mnogi prikriveno žele da se ona nastavi.

      Podržavajući Republiku Srpsku, zemlje iz prvih redova međunarodne zajednice, podržavaju – genocid!
      Tu se uključuje bilo koja vrsta razgovora i suradnje van državnih institucija i prestavnika R BiH.

      Svojim ponašanjem, izjavama i djelima, podržavaju ubistva i progone nad nedužnim stanovništvom Bosne i Hercegovine, podržavaju protjerivanja, oduzimanje i uništavanje imovine, silovanja i ubijanja nedužnih žena, djece, staraca, otvaranje koncentracionih logora, urbicida, kulturocida…

      Bosna i Hercegovina je jedna država, pravi biser, rijetkost, sa dva imena.

      Jedino ona može i mora da spriječi narastajuce negativne snage koje hrani i drži u krilu, a koje joj rade o glavi.

      Bosna i Hercegovina je nedjeljiva i jedinstvena kategorija, zakonski i prostorno.

      Bosna i Hercegovina je država Bosanaca i Hercegovaca. Prije svega, ona je suverena država njenog većinskog stanovnika, bošnjačkog korpusa, koji je skoro jedini pokazao i dokazao, a i danas pokazuje i dokazuje, da želi da sačuva svoju jedinu domovinu, kao jedinstvenu domovinu i integralnu domovinu ostalih naroda, naravno koji žele, prihvataju i priznaju ovu državu kao svoju

      Ona ima svoj Ustav i snage koje će da ga štite. Da štite interes sebe i svoje zemlje. Uvijek!
      Ustav može da se stavi van snage, da se nadograđuje, razvija, usavršava, opet – on jeste!

      To što joj nekolicina pojedinaca i udruženja, pa i država!, ne priznaju pravo da im je ona matična zemlja; Republika Bosna i Hercegovina je slobodna tvorevina i svi koji je ne osjećaju svojom, mogu da je napuste bilo kada i bilo kuda, da odu i potraže sebi bolju domovinu, od ove svoje koju imaju, ali je eto, na žalost – ne vole! I, to je njihovo pravo.

      I, da je negiraju – i to imaju pravo!, ali je Ustav za lica koja ne znajući! djeluju protiv svoje zemlje, propisao jasan zakon. Kako se postupa prema takvim licima, isti ce, neka se ne iznenade, blagovremeno biti upoznati!

      [b]Svaka država traži lojalnost
      Negiranje Bosne i Hercegovine, njenog grba, himne, zastave, državnosti, ustavotvornosti, suverenosti i integriteta – ima i svojih prednosti. Lijepo je znati, na koga se država može, a na koga ne može osloniti.[/b]

      “Snijeg ne pada brijegove da pokrije, snijeg pada da zvijerima tragove otkrije!”

      Svaka država traži lojalnost! Sa potpisom ili bez njega. Sa zakletvom ili bez nje.

      Koliko će isti biti lojalni drugoj državi, ako već neće svojoj, to je drugo pitanje.
      Jedino što nije jasno, čemu isti ti, nelojalni sistemu i državi, traže lojanost od drugih prema sebi?!

      Svi koji rade protiv Republike Bosne i Hercegovine, djeluju prvo protivno sebi, protivno religiji kojoj pripadaju, protivno zakonu i Ustavu zemlje kojoj pripadaju!

      To prije svega, treba ozbiljno da shvate i prihvate, a shodno tome i da poduzmu mjere i da se shodno tome ponašaju ljudi iz kruga vlastite orijentacije, posebno oni koji vode politiku zemlje, a onda i svi drugi!

      Ko ne poštuje i ne voli svoje, ne može poštivati ni tuđe!

      (preneseno s Bosnjaci.net)

      Kaza
      Keymaster
        Post count: 6138

        Evo jednog interesantnog razmisljanja od dr. Muhameda Borogovca inace clana Bosanskog Kongresa.
        Njihove e-mail-e dobivam redovno, citam njihova razmisljanja. Vrlo cesto samo kritikuju sve redom i niko im ne valja.Medjutim ima dosta stvari, istinitih, o kojima see da razmisljati.
        Treba samo znati slusati i prihvatati ono sto mislis da je korektno i dobro.

        [color=#0000FF]1. KAKO ODIGRATI OVU TESKU POZICIJU

        Pise: Dr. Muhamed Borogovac

        Kada su novinari pitali Tigrana Petrosjana, bivseg svjetskog sampiona u sahu, koliko poteza vidi unaprijed on je im je odgovorio: “Jedan, ali dobar.”

        To je mudrost koja vrijedi u svakoj slozenijoj situaciji, u svakoj situaciji gdje put do pobjede nije odmah vidljiv.

        Upravo u takvoj situaciji su oni gradjani Bosne i Hercegovine kojima je stalo do spasa domovine.

        U ovoj poziciji ne postoji carobni stapic, ne postoji niz jednostavnih poteza koje moze bilo ko na svijetu povuci, a kojim bi odmah bila ukinuta Republika Srpska i vracena Republika BiH. Ovo znaju cetnicki provokatori i to obilato koriste u svojoj demagoskoj propagandi protiv bh patriota.

        Poslije Tihicevog potezanja Ustava Republike BiH, mada je to bilo dosta “nespretno” ucinjeno, o cemu smo pisali u proslom Glasniku, ipak su se uzburkale strasti. Pokazalo se da se cetnici i provokatori vise plase Ustava R BiH, nego crnog djavola. Toliki strah od Ustava R BiH najbolje dokazuje da taj Ustav i nije “mrtav” kako ga oni verbalno karakterisu, jer ne bi se oni bojali mrtvaca. Taktika kojom cuvaju Dayton je cista demagogija, i to u stilu: “Republika Srpska je stvarnost. Ne postoje potezi kojima se moze ukinuti RS i vratiti cjelovita (100%) RBiH?” ( Na ovo se npr. svodi i Komsicev govor pod tackom 2, koja slijedi.)

        Svim tim provokatorima, bas kao i Tigran Petrosjan sahovskim pacerima onomad, porucujemo:

        Postoji dobitnicka strategija, a pocinje sa jednim dobrim potezom. A taj prvi potez je da od sada Bosnjacki predstavnici prestanu da dalje legalizuju RS u Skupstini BiH. Dakle, NE smije se provesti popis stanovnistva jer bi se time legalizovalo etnicko ciscenje, NE smije se dati saglasnost na podjelu drzavne imovine, NE smije se legalizovati daytonski ustav, nego nasi predstavnici trebaju insistirati na cinjenici da je Ustav R BiH samo suspendovan, a da ja Daytonski ustav nelegalan.

        To je taj jedan, ali dobar potez kojega bi povukli bosnjacki patrioti koji zele da spase Bosnu i Hercegoviinu od raspada.

        Istina je taj potez ne bi doveo odmah do ukidanja RS, ali bi nam poboljsao poziciju. Da smo vukli takve poteze u proslosti ne bi npr. pristali na Izborni zakon kojim je uvedeno entitetsko glasanje. Zamislite koliko bi nam pozicija bila sada povoljnija!

        Dakle, ne smije se vise ni milimetar popustati, pa makar time postigli samo pat. Jer bolje i pat nego poraz. Bolje i da postoji nelegalna RS, nago legalizovana RS koja ce se kao takva moci otcijepiti i sahraniti Bosnu i Hercegovinu za sva vremena. Sta ce onda biti sa bosnjackim enklavama – koja susjedna drzava ce ih progutati? Da li ce legalizovana RS ispostaviti zahtjev da se provedu Alijini rani potpisi i dogovori po kojima lijeva obala Miljacke pripada Srbima. Sta ce biti sa Brckim? Kako ce se putovati od Sarajeva do Bihaca i od Sarajeva do Gorazda? Sta ce biti sa povratnicima u Srebrenicu, Prijedor, Kozarac, Janju itd.?

        Onim koji nas plase da ce biti rata ako krenemo ovim putem porucujemo: Upravo popustanje cetnicima ce dovesti do raspada BiH, zatim do okupacije bosnjackih enklava od strane susjednih drzava RS, Srbije i Hrvatske, i na kraju do “nestanka jednog naroda” kako Karadzic rece. Jedini nacin da se spasimo od rata je da ne dozvolimo legalizaciju RS, jer bi to neminovno znacilo otcjepljenje RS i nevidjenu nesrecu za ostatak BiH.

        Bosanski patrioti ne traze od bosanskih politicara da imaju carobni stapic kojim ce odmah ukinuti RS, nego trazimo da povuku jedini dobar potez u ovoj poziciji, koji ca nas spasiti od poraza, da zaustave proces legalizacije RS.

        Nazalost, “bosnjacki” politicari ne pomisljaju da povuku taj jedini dobar potez. To je nas glavni problem, a ne nekakvi Amerikanci, Englezi, UN i ostale trice i kucine koje nam Silajdzcic potura, da bi sakrio svoju ulogu u cetnickom projektu. Umjesto pravog poteza, “nasi” politicari toboze pokusavaju da odigraju taj (nepstojeci) dobitnicki magicni potez, trazeci od nekog imaginarnog “svijeta” da donosi odluke za koje su jedino bh politicari nadlezni. Tako se dogadja da se u pricaonici UN-a govori patriotski, a u Skupstini BiH radi izdajnicki.

        U isto vrijeme, cetnicki provokatori traze od BH patriota ili da kazu carobnu formulu kojom se ukida RS, ili da se pomire se sa nestankom Bosne i Herecgovine.

        Imamo vijest za njih: Niko ne moze pokoriti narod koji se bori za svoju slobodu, a narod Bosne i Herecgovine se budi iz Alijine, tj. udbaske hipnoze. [/color]

        Kaza
        Keymaster
          Post count: 6138

          Diverzija u turističkoj brošuri

          Objavljeno: Sub, 30. 05. 2009. 16:14

          MJENJAČNICA MANJAČA

          Autor teksta dokopao se tajno snimljenog telefonskog razgovora između premijera Republike Srpske Milorada Dodika i gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića netom što je – uoči Svjetskog prvenstva u raftingu – iz opticaja povučena turistička brošura s konstatacijama da je “tokom posljednjeg rata Banjaluku moralo napustiti oko 80.000 uglavnom Bošnjaka i Hrvata”, te da je “na Manjači bio smješten jedan od najvećih koncentracionih logora”…

          Piše: Viktor Ivančić

          MILORAD DODIK: Jeste ga otkrili, Davidoviću?
          DRAGOLJUB DAVIDOVIĆ: Još nismo, gospodine predsjedniče, ali na dobrom smo tragu.
          DODIK: E, pa kad ga još niste otkrili, onda hitno dođi do mene na jedno svečano otkrivanje.
          DAVIDOVIĆ: Otkrivanje čega, gospodine predsjedniče?
          DODIK: Grobnice za Dragoljuba Davidovića, eto čega, druškane! Vi ćete mene u grob otjerat, al’ ja ću vas, matere mi, prije toga sve dat streljat. Pa znaš li ti šta sam ja sve napravio da to Svjetsko prvenstvo u raftingu dovedem u Banjaluku?! Pragove sam obilazio, muda sam otegao. A zašto? Zato da mi u turističkoj brošuri neki… neki… neki manijak i zlotvor insinuira da je Srpska zločinačka tvorevina! Pa u logor ću vas sve otjerat! Manjaču ću ponovo otvorit!
          DAVIDOVIĆ: To je bila sabotaža, gospodine predsjedniče, nije se moglo…
          DODIK: Znam ja da je sabotaža, Davidoviću, nisam glup. Ali čija, pitam te, čija?
          DAVIDOVIĆ: To ćemo otkrit najhitnije što možemo, sve snage su angažovane na tome. Siguran sam da nije niko od domaćih ljudi. Tako ću reći i ako me pitaju novinari.
          DODIK (glasno): Jel’ tebi jasno šta turizam znači za ovu zemlju?! Jel’ ti potpuno bistro koliki je za nas značaj te privredne grane?! Srpska bez turizma je, da prostiš, goli kurac, k’o da je dio Bosne i Hercegovine. A da sad ne spominjem prihode koje privatno očekujem…
          DAVIDOVIĆ: Jasno mi je, predsjedniče…
          DODIK (vrlo glasno): I znaš koliki su napori uloženi da se to ostvari, da Srpska postane samostalna i suverena turistička destinacija?! Pa glave su za to padale, čovječe! Brutalni rat je vođen, krv se prolijevala!
          DAVIDOVIĆ: Znam, predsjedniče, znam…
          DODIK (još glasnije): Osamdeset hiljada Hrvata i Bošnjaka smo protjerali iz Banjaluke zato da bi sutra mogli samostalno razvijati svoj turizam i druge privredne grane! Znaš li koliki je to napor?! I šta se dešava? Dešava se da nam banda sve to minira šireći podvale da smo odavde protjerali osamdeset hiljada Hrvata i Bošnjaka.
          DAVIDOVIĆ: Znam, predsjedniče, znam…
          DODIK: Logore smo otvarali da bi jednom postali zemlja blagostanja i turistička sila. I šta sad trebamo? Pustit da nam sve to unište obmanama da smo ovdje imali nekakve logore?
          DAVIDOVIĆ: Nikako, predsjedniče, nikako…
          DODIK: Jesmo li mi krajnjim ljudskim naporima stvorili etnički čistu državu zato da nas danas lažno optužuju za etničko čišćenje, to te ja pitam?! Jesmo li mi zato rušili Ferhadiju, da bi danas neko govorio da je nema?!
          DAVIDOVIĆ: Nismo, gospodine predsjedniče.
          DODIK: Šta nismo?
          DAVIDOVIĆ: Nismo je rušili.
          DODIK: Kako nismo, jebo ga ti?
          DAVIDOVIĆ: Mislim, nismo je zato rušili.
          DODIK: Tačno. Nismo zato. Nego zato da pokažemo turistima da nisu ni u Teheranu ni u Sarajevu, nego u Banjaluci. Kako bi Banjaluka mogla postati turistički atraktivna da je nismo učinili drugačijom od Teherana ili Sarajeva? Dobro taj ludak nije napisao i da leševi plivaju Vrbasom, bog te jebo, pa da nam rastjera i takmičare, ove raftingere, raftere, šta li su…
          DAVIDOVIĆ: E, to stvarno nije mogao. Sve je to voda davno odnijela. A i mi smo sami dosta počistili.
          DODIK: Šta hoćeš da kažeš?
          DAVIDOVIĆ: Pa mislim, lagao bi…

          DODIK: A ovako ne laže, a?
          DAVIDOVIĆ: Ma laže, naravno, ali tako što se drži činjenica. Dakle, potpuno neprimjereno turističkoj brošuri.
          DODIK: Naravno da je neprimjereno. Jer mi koji se bavimo državom i biznisom znamo da je turizam privredna djelatnost koja kod ljudi potiče sticanje lijepih dojmova. Ne možeš se uopšte baviti turizmom ako ne prodaješ muda pod bubrege. I tu ja vidim naše značajne komparativne prednosti. Zato ja i kažem: Republika Srpska je država na turističkim osnovama.
          DAVIDOVIĆ: Lijepo rečeno, predsjedniče…
          DODIK: Nego, hajde da budemo praktični, Davidoviću. Kad ćete uhvatiti izroda, da mu lično presudim? Oni pasji sinovi iz Dana ga već nazivaju Neznanim junakom, samo mi još fali da se počnu širiti mitovi i legende. Jeste bar suzili krug osumnjičenih?
          DAVIDOVIĆ: Teško da je izrod, gospodine predsjedniče, zasad konstatujemo da to nije niko od domaćih ljudi. U tom smislu ću dati izjavu i medijima, ako budu pitali. Prema tome, eliminisali smo sve domaće ljude iz kruga sumnjivih. A to nije malo, to su skoro svi.
          DODIK: Dobro, to je pametno… A baš si siguran da nije niko od domaćih ljudi?
          DAVIDOVIĆ: Siguran. Osim ako nije neko iz najbolje namjere…
          DODIK: Kakve namjere?
          DAVIDOVIĆ: Pa ti što prate rafting vole uzbuđenja, adrenalin i te stvari. Možda je neko pomislio da bi im turistička posjeta logoru ili, šta ja znam, nekom stratištu, baš bila onako po mjeri…
          DODIK: Nemoj srat, Davidoviću, molim te! Jesi ti čuo da igdje na svijetu turisti obilaze stratišta?
          DAVIDOVIĆ: Ja kad sam bio u Splitu onaj turistički vodič nas odveo do Peristila i kaže: “Evo, tu je boravio imperator Dioklecijan, poznat po tome što je bacao kršćane lavovima.”
          DODIK: Ma nemoj. A jel’ vas onda odveo do Lore i rekao: “Evo, ovdje je imperator Tuđman bacao pravoslavce ‘pumama’, ‘tigrovima’ i drugim ustaškim zvijerima?”
          DAVIDOVIĆ: To ne mogu da svjedočim. Ja sam bio u Splitu prije rata.
          DODIK: Mora da prođe određeni istorijski period da neko stratište postane kulturna vrijednost, shvati to, Davidoviću. Biće vremena da se Manjača afirmiše, ne brini. Prvo treba naši književnici to da obrade, pa da uđe u čitanke i udžbenike, pa da par generacija to vari, vari, vari, dok se ne formira ispravno istorijsko sjećanje…
          DAVIDOVIĆ: Dobro, ja sam kao energetičar malo tanji sa književnošću i istorijom. A problem sa Manjačom smo, bar dok traje ovo Svjetsko prvenstvo, na nivou opštinskih službi i turističkih agencija ionako riješili.
          DODIK: Kako riješili?
          DAVIDOVIĆ: Ako neki turisti pitaju za Manjaču, upute ih u najbližu mjenjačnicu, računajući na njihovo slabo poznavanje srpskog. Kažu da pali u sto posto slučajeva.
          DODIK: A šta kažu ako ih pitaju za Hrvate i Bošnjake?
          DAVIDOVIĆ: Hrvata i Bošnjaka više nemamo, al imamo suvenira. To kažu.
          DODIK: Dobro, nije loše, mada nije baš da ih skroz nemamo… A kad kažeš da ovu svinjariju sa brošurom nije izveo niko od domaćih ljudi, na koga ustvari sumnjaš?

          DAVIDOVIĆ: Pa na nekog od Bošnjaka ili Hrvata, na koga bi drugog…
          DODIK: Davidoviću, Davidoviću… Jesmo mi jedna multikulturalna sredina i jesmo se kao takvi predstavili u svim turističkim prospektima?
          DAVIDOVIĆ: Jesmo.
          DODIK: E, pa zar onda Bošnjaci i Hrvati koji žive u Banjaluci takođe nisu “domaći ljudi”?
          DAVIDOVIĆ: Pa valjda jesu…
          DODIK: A i zašto smo ih otjerali osamdeset hiljada ako ovih par što su ostali ne bi poznavali u dušu? Ajde mi to objasni! Jel’ možda hoćeš reć da nismo dobro obavili posao?
          DAVIDOVIĆ: A jest, fakat, ovo malo što ih ima, ja ih ustvari sve znam. Djeluju baš pristojni ljudi.
          DODIK: Dabome da su pristojni. Prošli su najoštriju selekciju.
          DAVIDOVIĆ: Ma jok, nije to niko od domaćih ljudi. Uključujući i ovu šačicu Bošnjaka i Hrvata.
          DODIK: To sam već čuo, Davidoviću, ali ne pitam te ko nije, nego ko jest.
          DAVIDOVIĆ: Pa to ćemo tek da otkrijemo, gospodine predsjedniče.
          DODIK: Razmisli malo. Je li ti možda padalo na pamet da bi nekome moglo odgovarati da nas osramoti u svojim vlastitim očima?
          DAVIDOVIĆ: Ta mi je misao previše složena, gospodine predsjedniče.
          DODIK: Mućni malo glavom, Davidoviću. Ko je taj koji hoće da nam uništi turizam, a nije niko od domaćih ljudi?
          DAVIDOVIĆ (lupnuvši se po čelu): Turist, jebo mu ja mater!
          *Tekst objavljen u BH Danima, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije BH Dana.

          Izvor: e-novine

          Kaza
          Keymaster
            Post count: 6138

            ——————————————

            MAMA, TATA, PAS I SRPSKA

            Permanentna konstanta: Milorad Dodik, porodični savetnik

            Banjalučke Nezavisne otkazale su saradnju sa Borisom Dežulovićem – slučajno ili ne, program “reorganizacije i uštede” započet je upravo odbijanjem ove kolumne. Na sreću, rastrošne e-Novine nisu se reorganizovale i sa osobitim zadovoljstvom objavljuju otkazanu kolumnu

            Obitelj je osnovna ćelija društva, učili smo podjednako i na satovima marksizma i na satovima vjeronauka, sami je to zaglavni kamen, temelj na kojemu počiva svaka ljudska zajednica. I Hitlerov Reich i Titov socijalizam, i kršćanski poredak podjednako kao i šerijatski, i prvobitne zajednice i današnje globalno selo, i feudalizam kao i liberalna demokracija, i izolirana plemena amazonskih šuma i bogate države sjeverne Europe, svako je društvo u povijesti temeljeno na jednostavnoj pretpostavci ljudske reprodukcije, i svako je sagrađeno oko one pećine, zemunice, šatora, kolibe ili luksuznog penthousea na Petoj aveniji, u kojoj se ta pretpostavka, hm, ostvaruje.
            Hiljadama, desetinama hiljada godina tako su stajale stvari, i nitko to nikad nije niti pokušao promijeniti. Vidjela je povijest čovječanstva za to vrijeme velike ljude i velike diktatore i velike revolucionare, luđake i vizionare koji su mijenjali svijet, ali nijednome nikada na pamet nije palo osporiti njegovu osnovnu ćeliju. Cijela je historija ljudskog roda ispisana na njenim drevnim zidovima, i cijela je u tu tijesnu ćeliju stala, preživjevši takva sve do 9. januara 2011. godine.
            Onda se na Radio-televiziji Republike Srpske pojavio Milorad Dodik.
            “Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje“, rekao je predsjednik Dodik u prigodnom intervjuu Vanji Furtuli, povodom Dana Republike Srpske.
            Za one kojima se učinilo da je Dodik rekao kako bez Srpske nema porodičnog života, valja ponoviti:
            “Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
            Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.
            – Hoćeš li joj biti vjeran, i u dobru i u zlu? – pitat će pop sutra na nekakvom vjenčanju.
            – Jašta ću – odgovorit će mladoženja kiselim smješkom razbijajući nervozu.
            – Hoćeš li odgovarati lijepo, sa “hoću” ili “neću”, ili da ja ovo prekidam?
            – Hoću.
            – I?
            – Šta i?
            – Hoćeš li joj biti vjeran i u…
            – Kažem, hoću.
            – Hoćeš li je voljeti dok vas smrt ne rastavi?
            – Jašta ću – ponovo će se usiljeno nasmijati mladoženja, pa požuriti: – Zajebavam se, pope. Hoću.
            – Hoće li tvoja ljubav biti permanentna, dok vas smrt ne rastavi?
            – Hoće.
            – Hoće li tvoja permanentna ljubav biti konstanta?
            – Hoće.
            – Dobro, idemo sad na nevjestu – rutinski će nastaviti pop. – Hoćeš li i nju voljeti kao Republiku Srpsku?

            Ćelije naše mladosti: Dodik i proširena porodica

            Tako će, eto, ubuduće izgledati obredi vjenčanja u Srpskoj. Jer ono što je konstanta jest permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.
            – Tata, mogu li staviti piercing na obrvu? – pitat će sin oca Milorada.
            – Ne znam ja – odgovorit će Mile. – Jesi li pitao Republiku Srpsku?
            – A jel’ se mene ovde išta pita? – gnjevno će iz kuhinje dobaciti supruga Snježana.
            – Šuti tamo! – izgubit će živce glava obitelji. – Ti si mi samo žena, a ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.
            Nije mi poznato je li predsjednik razmišljao o tome, ali revolucionarno uključivanje Republike Srpske u obiteljski život poprilično će iskomplicirati stvari. Svaka sitnica za koju se do sad pitalo mamu, ići će na referendum. A ni referendumi više neće biti isti, otkako je to postala, je li, obiteljska stvar.
            – Jeste li za to da se Republika Srpska izdvoji iz Bosne i Hercegovine kao samostalna i nezavisna država?
            – Ne znam… jeste li pitali tatu?
            Kako je pak ljudska vrsta opstala do konstituiranja Republike Srpske, kako je porodični život uopće bio moguć bez Srpske, suvremena znanost još uvijek ne zna. Pretpostavlja se da su se ljudske jedinke udruživale u razmjerno krhke mikrozajednice sastavljene od mužjaka, ženke i mladunčadi, neobično dakle nalik suvremenoj porodici, samo bez Republike Srpske kao konstante.
            Zato su takve primitivne zajednice bile nestabilne, miješale su se tu i vjere i nacije, pa su se protoobitelji nerijetko razilazile, razdvajale i raspadale. Kriza institucije obitelji dosegla je svoj vrhunac devedesetih godina prošlog stoljeća: zabilježeno je tako da se u svega nekoliko dana jula 1995. godine samo u maloj Srebrenici više hiljada porodica raspalo zbog toga što nije bilo “permanentne ljubavi ljudi prema Republici Srpskoj”.
            Otkako je, međutim, ukazom predsjednika Milorada Dodika permanentna ljubav ljudi prema Srpskoj uvedena kao konstanta, u osnovnim ćelijama društva sve probeharalo, porodični život kao u reklamama za osiguravajuća društva, stambene kredite i smrznutu hranu. Kućice u cvijeću, oko kućica se igraju djeca i maleni psići, cika i vriska pred kućicom, cika i vriska bogami i u kućici, na kućici vrata, a na vratima supruga i majka.
            – Milorade! – vrisnut će žena ugledavši kauč, na kauču Republiku Srpsku, na Republici Srpskoj svoga muža, a na svome mužu samo vunene čarape.
            – Ženo – zamucat će on, nespretno se ogrćući dekicom – mogu da objasnim.
            – Mile mi baš objašnjava institut referenduma – javit će se i ona s kauča. – I koncept dvotrećinske većine.
            – Reci mi samo jednu stvar – ignorirat će je supruga i majka, pa pogledati muža ravno u oči. – Voliš li je?
            – Vidi – sabrat će se Mile. – Ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj. Bez nje ti, ženo, nema ni porodičnog života.

            (e-novine)

          Viewing 4 posts - 1 through 4 (of 4 total)
          • You must be logged in to reply to this topic.