-
Post count: 2088
Diverzija u turističkoj brošuri
Objavljeno: Sub, 30. 05. 2009. 16:14
MJENJAČNICA MANJAČA
Autor teksta dokopao se tajno snimljenog telefonskog razgovora između premijera Republike Srpske Milorada Dodika i gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića netom što je – uoči Svjetskog prvenstva u raftingu – iz opticaja povučena turistička brošura s konstatacijama da je “tokom posljednjeg rata Banjaluku moralo napustiti oko 80.000 uglavnom Bošnjaka i Hrvata”, te da je “na Manjači bio smješten jedan od najvećih koncentracionih logora”…
Piše: Viktor Ivančić
MILORAD DODIK: Jeste ga otkrili, Davidoviću?
DRAGOLJUB DAVIDOVIĆ: Još nismo, gospodine predsjedniče, ali na dobrom smo tragu.
DODIK: E, pa kad ga još niste otkrili, onda hitno dođi do mene na jedno svečano otkrivanje.
DAVIDOVIĆ: Otkrivanje čega, gospodine predsjedniče?
DODIK: Grobnice za Dragoljuba Davidovića, eto čega, druškane! Vi ćete mene u grob otjerat, al’ ja ću vas, matere mi, prije toga sve dat streljat. Pa znaš li ti šta sam ja sve napravio da to Svjetsko prvenstvo u raftingu dovedem u Banjaluku?! Pragove sam obilazio, muda sam otegao. A zašto? Zato da mi u turističkoj brošuri neki… neki… neki manijak i zlotvor insinuira da je Srpska zločinačka tvorevina! Pa u logor ću vas sve otjerat! Manjaču ću ponovo otvorit!
DAVIDOVIĆ: To je bila sabotaža, gospodine predsjedniče, nije se moglo…
DODIK: Znam ja da je sabotaža, Davidoviću, nisam glup. Ali čija, pitam te, čija?
DAVIDOVIĆ: To ćemo otkrit najhitnije što možemo, sve snage su angažovane na tome. Siguran sam da nije niko od domaćih ljudi. Tako ću reći i ako me pitaju novinari.
DODIK (glasno): Jel’ tebi jasno šta turizam znači za ovu zemlju?! Jel’ ti potpuno bistro koliki je za nas značaj te privredne grane?! Srpska bez turizma je, da prostiš, goli kurac, k’o da je dio Bosne i Hercegovine. A da sad ne spominjem prihode koje privatno očekujem…
DAVIDOVIĆ: Jasno mi je, predsjedniče…
DODIK (vrlo glasno): I znaš koliki su napori uloženi da se to ostvari, da Srpska postane samostalna i suverena turistička destinacija?! Pa glave su za to padale, čovječe! Brutalni rat je vođen, krv se prolijevala!
DAVIDOVIĆ: Znam, predsjedniče, znam…
DODIK (još glasnije): Osamdeset hiljada Hrvata i Bošnjaka smo protjerali iz Banjaluke zato da bi sutra mogli samostalno razvijati svoj turizam i druge privredne grane! Znaš li koliki je to napor?! I šta se dešava? Dešava se da nam banda sve to minira šireći podvale da smo odavde protjerali osamdeset hiljada Hrvata i Bošnjaka.
DAVIDOVIĆ: Znam, predsjedniče, znam…
DODIK: Logore smo otvarali da bi jednom postali zemlja blagostanja i turistička sila. I šta sad trebamo? Pustit da nam sve to unište obmanama da smo ovdje imali nekakve logore?
DAVIDOVIĆ: Nikako, predsjedniče, nikako…
DODIK: Jesmo li mi krajnjim ljudskim naporima stvorili etnički čistu državu zato da nas danas lažno optužuju za etničko čišćenje, to te ja pitam?! Jesmo li mi zato rušili Ferhadiju, da bi danas neko govorio da je nema?!
DAVIDOVIĆ: Nismo, gospodine predsjedniče.
DODIK: Šta nismo?
DAVIDOVIĆ: Nismo je rušili.
DODIK: Kako nismo, jebo ga ti?
DAVIDOVIĆ: Mislim, nismo je zato rušili.
DODIK: Tačno. Nismo zato. Nego zato da pokažemo turistima da nisu ni u Teheranu ni u Sarajevu, nego u Banjaluci. Kako bi Banjaluka mogla postati turistički atraktivna da je nismo učinili drugačijom od Teherana ili Sarajeva? Dobro taj ludak nije napisao i da leševi plivaju Vrbasom, bog te jebo, pa da nam rastjera i takmičare, ove raftingere, raftere, šta li su…
DAVIDOVIĆ: E, to stvarno nije mogao. Sve je to voda davno odnijela. A i mi smo sami dosta počistili.
DODIK: Šta hoćeš da kažeš?
DAVIDOVIĆ: Pa mislim, lagao bi…
DODIK: A ovako ne laže, a?
DAVIDOVIĆ: Ma laže, naravno, ali tako što se drži činjenica. Dakle, potpuno neprimjereno turističkoj brošuri.
DODIK: Naravno da je neprimjereno. Jer mi koji se bavimo državom i biznisom znamo da je turizam privredna djelatnost koja kod ljudi potiče sticanje lijepih dojmova. Ne možeš se uopšte baviti turizmom ako ne prodaješ muda pod bubrege. I tu ja vidim naše značajne komparativne prednosti. Zato ja i kažem: Republika Srpska je država na turističkim osnovama.
DAVIDOVIĆ: Lijepo rečeno, predsjedniče…
DODIK: Nego, hajde da budemo praktični, Davidoviću. Kad ćete uhvatiti izroda, da mu lično presudim? Oni pasji sinovi iz Dana ga već nazivaju Neznanim junakom, samo mi još fali da se počnu širiti mitovi i legende. Jeste bar suzili krug osumnjičenih?
DAVIDOVIĆ: Teško da je izrod, gospodine predsjedniče, zasad konstatujemo da to nije niko od domaćih ljudi. U tom smislu ću dati izjavu i medijima, ako budu pitali. Prema tome, eliminisali smo sve domaće ljude iz kruga sumnjivih. A to nije malo, to su skoro svi.
DODIK: Dobro, to je pametno… A baš si siguran da nije niko od domaćih ljudi?
DAVIDOVIĆ: Siguran. Osim ako nije neko iz najbolje namjere…
DODIK: Kakve namjere?
DAVIDOVIĆ: Pa ti što prate rafting vole uzbuđenja, adrenalin i te stvari. Možda je neko pomislio da bi im turistička posjeta logoru ili, šta ja znam, nekom stratištu, baš bila onako po mjeri…
DODIK: Nemoj srat, Davidoviću, molim te! Jesi ti čuo da igdje na svijetu turisti obilaze stratišta?
DAVIDOVIĆ: Ja kad sam bio u Splitu onaj turistički vodič nas odveo do Peristila i kaže: “Evo, tu je boravio imperator Dioklecijan, poznat po tome što je bacao kršćane lavovima.”
DODIK: Ma nemoj. A jel’ vas onda odveo do Lore i rekao: “Evo, ovdje je imperator Tuđman bacao pravoslavce ‘pumama’, ‘tigrovima’ i drugim ustaškim zvijerima?”
DAVIDOVIĆ: To ne mogu da svjedočim. Ja sam bio u Splitu prije rata.
DODIK: Mora da prođe određeni istorijski period da neko stratište postane kulturna vrijednost, shvati to, Davidoviću. Biće vremena da se Manjača afirmiše, ne brini. Prvo treba naši književnici to da obrade, pa da uđe u čitanke i udžbenike, pa da par generacija to vari, vari, vari, dok se ne formira ispravno istorijsko sjećanje…
DAVIDOVIĆ: Dobro, ja sam kao energetičar malo tanji sa književnošću i istorijom. A problem sa Manjačom smo, bar dok traje ovo Svjetsko prvenstvo, na nivou opštinskih službi i turističkih agencija ionako riješili.
DODIK: Kako riješili?
DAVIDOVIĆ: Ako neki turisti pitaju za Manjaču, upute ih u najbližu mjenjačnicu, računajući na njihovo slabo poznavanje srpskog. Kažu da pali u sto posto slučajeva.
DODIK: A šta kažu ako ih pitaju za Hrvate i Bošnjake?
DAVIDOVIĆ: Hrvata i Bošnjaka više nemamo, al imamo suvenira. To kažu.
DODIK: Dobro, nije loše, mada nije baš da ih skroz nemamo… A kad kažeš da ovu svinjariju sa brošurom nije izveo niko od domaćih ljudi, na koga ustvari sumnjaš?
DAVIDOVIĆ: Pa na nekog od Bošnjaka ili Hrvata, na koga bi drugog…
DODIK: Davidoviću, Davidoviću… Jesmo mi jedna multikulturalna sredina i jesmo se kao takvi predstavili u svim turističkim prospektima?
DAVIDOVIĆ: Jesmo.
DODIK: E, pa zar onda Bošnjaci i Hrvati koji žive u Banjaluci takođe nisu “domaći ljudi”?
DAVIDOVIĆ: Pa valjda jesu…
DODIK: A i zašto smo ih otjerali osamdeset hiljada ako ovih par što su ostali ne bi poznavali u dušu? Ajde mi to objasni! Jel’ možda hoćeš reć da nismo dobro obavili posao?
DAVIDOVIĆ: A jest, fakat, ovo malo što ih ima, ja ih ustvari sve znam. Djeluju baš pristojni ljudi.
DODIK: Dabome da su pristojni. Prošli su najoštriju selekciju.
DAVIDOVIĆ: Ma jok, nije to niko od domaćih ljudi. Uključujući i ovu šačicu Bošnjaka i Hrvata.
DODIK: To sam već čuo, Davidoviću, ali ne pitam te ko nije, nego ko jest.
DAVIDOVIĆ: Pa to ćemo tek da otkrijemo, gospodine predsjedniče.
DODIK: Razmisli malo. Je li ti možda padalo na pamet da bi nekome moglo odgovarati da nas osramoti u svojim vlastitim očima?
DAVIDOVIĆ: Ta mi je misao previše složena, gospodine predsjedniče.
DODIK: Mućni malo glavom, Davidoviću. Ko je taj koji hoće da nam uništi turizam, a nije niko od domaćih ljudi?
DAVIDOVIĆ (lupnuvši se po čelu): Turist, jebo mu ja mater!
*Tekst objavljen u BH Danima, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije BH Dana.Izvor: e-novine
——————————————
MAMA, TATA, PAS I SRPSKA
Permanentna konstanta: Milorad Dodik, porodični savetnikBanjalučke Nezavisne otkazale su saradnju sa Borisom Dežulovićem – slučajno ili ne, program “reorganizacije i uštede” započet je upravo odbijanjem ove kolumne. Na sreću, rastrošne e-Novine nisu se reorganizovale i sa osobitim zadovoljstvom objavljuju otkazanu kolumnu
Obitelj je osnovna ćelija društva, učili smo podjednako i na satovima marksizma i na satovima vjeronauka, sami je to zaglavni kamen, temelj na kojemu počiva svaka ljudska zajednica. I Hitlerov Reich i Titov socijalizam, i kršćanski poredak podjednako kao i šerijatski, i prvobitne zajednice i današnje globalno selo, i feudalizam kao i liberalna demokracija, i izolirana plemena amazonskih šuma i bogate države sjeverne Europe, svako je društvo u povijesti temeljeno na jednostavnoj pretpostavci ljudske reprodukcije, i svako je sagrađeno oko one pećine, zemunice, šatora, kolibe ili luksuznog penthousea na Petoj aveniji, u kojoj se ta pretpostavka, hm, ostvaruje.
Hiljadama, desetinama hiljada godina tako su stajale stvari, i nitko to nikad nije niti pokušao promijeniti. Vidjela je povijest čovječanstva za to vrijeme velike ljude i velike diktatore i velike revolucionare, luđake i vizionare koji su mijenjali svijet, ali nijednome nikada na pamet nije palo osporiti njegovu osnovnu ćeliju. Cijela je historija ljudskog roda ispisana na njenim drevnim zidovima, i cijela je u tu tijesnu ćeliju stala, preživjevši takva sve do 9. januara 2011. godine.
Onda se na Radio-televiziji Republike Srpske pojavio Milorad Dodik.
“Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje“, rekao je predsjednik Dodik u prigodnom intervjuu Vanji Furtuli, povodom Dana Republike Srpske.
Za one kojima se učinilo da je Dodik rekao kako bez Srpske nema porodičnog života, valja ponoviti:
“Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.”
Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.
– Hoćeš li joj biti vjeran, i u dobru i u zlu? – pitat će pop sutra na nekakvom vjenčanju.
– Jašta ću – odgovorit će mladoženja kiselim smješkom razbijajući nervozu.
– Hoćeš li odgovarati lijepo, sa “hoću” ili “neću”, ili da ja ovo prekidam?
– Hoću.
– I?
– Šta i?
– Hoćeš li joj biti vjeran i u…
– Kažem, hoću.
– Hoćeš li je voljeti dok vas smrt ne rastavi?
– Jašta ću – ponovo će se usiljeno nasmijati mladoženja, pa požuriti: – Zajebavam se, pope. Hoću.
– Hoće li tvoja ljubav biti permanentna, dok vas smrt ne rastavi?
– Hoće.
– Hoće li tvoja permanentna ljubav biti konstanta?
– Hoće.
– Dobro, idemo sad na nevjestu – rutinski će nastaviti pop. – Hoćeš li i nju voljeti kao Republiku Srpsku?
Ćelije naše mladosti: Dodik i proširena porodicaTako će, eto, ubuduće izgledati obredi vjenčanja u Srpskoj. Jer ono što je konstanta jest permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.
– Tata, mogu li staviti piercing na obrvu? – pitat će sin oca Milorada.
– Ne znam ja – odgovorit će Mile. – Jesi li pitao Republiku Srpsku?
– A jel’ se mene ovde išta pita? – gnjevno će iz kuhinje dobaciti supruga Snježana.
– Šuti tamo! – izgubit će živce glava obitelji. – Ti si mi samo žena, a ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.
Nije mi poznato je li predsjednik razmišljao o tome, ali revolucionarno uključivanje Republike Srpske u obiteljski život poprilično će iskomplicirati stvari. Svaka sitnica za koju se do sad pitalo mamu, ići će na referendum. A ni referendumi više neće biti isti, otkako je to postala, je li, obiteljska stvar.
– Jeste li za to da se Republika Srpska izdvoji iz Bosne i Hercegovine kao samostalna i nezavisna država?
– Ne znam… jeste li pitali tatu?
Kako je pak ljudska vrsta opstala do konstituiranja Republike Srpske, kako je porodični život uopće bio moguć bez Srpske, suvremena znanost još uvijek ne zna. Pretpostavlja se da su se ljudske jedinke udruživale u razmjerno krhke mikrozajednice sastavljene od mužjaka, ženke i mladunčadi, neobično dakle nalik suvremenoj porodici, samo bez Republike Srpske kao konstante.
Zato su takve primitivne zajednice bile nestabilne, miješale su se tu i vjere i nacije, pa su se protoobitelji nerijetko razilazile, razdvajale i raspadale. Kriza institucije obitelji dosegla je svoj vrhunac devedesetih godina prošlog stoljeća: zabilježeno je tako da se u svega nekoliko dana jula 1995. godine samo u maloj Srebrenici više hiljada porodica raspalo zbog toga što nije bilo “permanentne ljubavi ljudi prema Republici Srpskoj”.
Otkako je, međutim, ukazom predsjednika Milorada Dodika permanentna ljubav ljudi prema Srpskoj uvedena kao konstanta, u osnovnim ćelijama društva sve probeharalo, porodični život kao u reklamama za osiguravajuća društva, stambene kredite i smrznutu hranu. Kućice u cvijeću, oko kućica se igraju djeca i maleni psići, cika i vriska pred kućicom, cika i vriska bogami i u kućici, na kućici vrata, a na vratima supruga i majka.
– Milorade! – vrisnut će žena ugledavši kauč, na kauču Republiku Srpsku, na Republici Srpskoj svoga muža, a na svome mužu samo vunene čarape.
– Ženo – zamucat će on, nespretno se ogrćući dekicom – mogu da objasnim.
– Mile mi baš objašnjava institut referenduma – javit će se i ona s kauča. – I koncept dvotrećinske većine.
– Reci mi samo jednu stvar – ignorirat će je supruga i majka, pa pogledati muža ravno u oči. – Voliš li je?
– Vidi – sabrat će se Mile. – Ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj. Bez nje ti, ženo, nema ni porodičnog života.(e-novine)
- You must be logged in to reply to this topic.