Još jedan rat, još jedan poraz
Ponedjeljak, 19 Siječanj 2009 18:55 sejfuddin Sejfudinova hronika
Piše John J. Mearsheimer *
Izraelci i njihovi američki pomagači rado ponavljaju da je Izrael naučio svoje lekcije iz katastrofalnog libanskog rata 2006. godine i da je smislio pobjedonosnu strategiju za sadašnji rat protiv Hamasa.
Naravno, kad dođe do prekida vatre, Izrael će proglasiti pobjedu. Ali ne vjerujte im.
Izrael je započeo još jedan rat koji ne može dobiti.
Rat protiv Gaze ima, navodno, dva cilja: 1.) da se okonča palestinsko granatiranje južnog Izraela koje traje od izraelskog povlačenja iz Gaze u augustu 2005. godine; 2.) da se popravi ugled Izraela koji je uništen libanskim fijaskom, izraelskim povlačenjem iz Gaze i njegovom nemogućnošću da zaustavi iranski nuklearni program.
Ali ovo nisu stvarni ciljevi sadašnje izraelske operacije protiv Gaze. Sadašnji cilj ima veze s dugoročnom vizijom Izraela kako će ubuduće živjeti s milionima Palestinaca. Ovo je samo dio šireg strateškog cilja: stvaranja “Velikog Izraela”. Izraelske vođe su odlučne da kontrolišu teritorij koji je nekad bio poznat pod nazivom “palestinski mandat”, koji uključuje Gazu i Zapadni Jordan. Palestinci bi imali ograničenu autonomiju u šaci nepovezanih i ekonomski osakaćenih enklava, od kojih je jedna i Gaza. Izrael bi kontrolirao njezine granice, kretanje između njih, nebo iznad i vodu ispod njih.
Ključ postizanja ovog plana jeste nanošenje maksimalnog bola Palestincima, tako da oni prihvate činjenicu da su poraženi i da će Izrael odlučivati o njihovoj budućosti. Ova strategija, koju je po prvi put formulirao Ze’ev Jabotinski u ’20-im godinama prošlog stoljeća i koja je masivno utjecala na izraelsku politiku od 1948. godine, poznata je kao “čelični zid.”
Ono što se sad dešava u Gazi u potpunosti se poklapa s ovom strategijom.
Počet ćemo s izraelskom odlukom da se povuku iz Gaze 2005. godine. Rasprostranjeno je uvjerenje da je Izrael to uradio jer mu je stalo do mira s Palestincima i da su se izraelske vođe nadale da će povlačenje iz Gaze biti veliki korak ka stvaranju palestinske države. Prema novinaru New York Timesa Thomasu L. Friedmanu, Izrael je Palestincima dao priliku da “izgrade mini-državu – Dubai na Sredozemnom moru,” i ako bi bili u stanju onda bi to vodilo ka “fundamentalnom zaokretu u izraelskoj debati da li se Palestincima može predati većina Zapadnog Jordana.”
Ovo je čista izmišljotina. Čak i prije dolaska Hamasa na vlast, Izraelci su imali planove da stvore zatvor za Palestince pod vedrim nebom u Gazi i da im nanesu takve patnje dok ne udovolje izraelskim zahtjevima. Dov Weisglass, savjetnik Ariela Sharona, javno je priznao da je povlačenje iz Gaze bilo s ciljem usporavanja mirovnog procesa, a ne zbog njegovog ubrzavanja. Povlačenje je opisao kao “formaldehid koji je neophodan tako da ne bude političkog procesa s Palestincima.” Štaviše, on naglašava da povlačenje “Palestince stavlja pod veliki pritisak. Tjera ih u ćošak u kojem ne vole biti. “
Arnon Soffer, poznati izraelski demograf koji je također bio jedan od Sharonovih savjetnika, pojasnio je o kakvom se pritisku radi. “Kad 2,5 miliona ljudi živi u opkoljenoj Gazi to će voditi ka humanitarnoj katastrofi. Onda će postati još veće životinje nego što su to danas, a pomoći će im zaludjeli fundamentalistički islam. Pritisak na granicama će biti strašan. Rat će biti strašan. Ako želimo da opstanemo morat ćemo ih ubijati. Neprestano. Svaki dan.”
U januaru 2006. godine, pet mjeseci, nakon što su Izraelci povukli svoje doseljenike iz Gaze, Hamas je pobijedio Fatah na palestinskim izborima. Ovo je donijelo probleme izraelskoj strategiji jer je Hamas izabran demokratskim putem, dobro organiziran, nije korumpiran kao Fatah i nije spreman da prizna postojanje Izraela. Izrael je na pobjedu Hamasa odgovorio blokadom Palestine, ali nisu imali uspjeha. Ustvari, za Izrael se situacija još samo pogoršala kada su se Fatah i Hamas u martu 2007. godine dogovorili da oforme vladu nacionalnog jedinstva. Hamasov utjecaj je rastao, a Izraelova politika “zavadi pa vladaj” bila je osuđena na propast.
Da bude još gore, vlada nacionalnog jedinstva je počela pregovarati o dugoročnom prekidu vatre. Palestinci bi prekinuli bombardovanje Izraela ako bi Izraelci prestali hapsiti i ubijati Palestince, prekinuli ekonomsku blokadu i otvorili granice Gaze.
Izrael je odbacio ovu ponudu i s Amerikom za leđima započeo građanski rat između Fataha i Hamasa s ciljem uništenja vlade nacionalnog jedinstva i postavljanja Fataha na vlast. Ovaj plan nije uspio te je Hamas izbacio Fatah iz Gaze. Situacija je bila takva da je sada Hamas bio na vlasti u Gazi, a savitljiviji Fatah na Zapadnoj Obali. Onda je Izrael još više stegao obruč oko Gaze, čime je izazvana još veća patnja među Palestincima.
Hamas je odgovorio ispaljivanjem granata na Izrael, iako nisu odustajali od ponude da traže dugoročni prekid vatre, koji bi trajao možda i do 10 godina. Izrael nije imao interesa za prekidom vatre te je pojačao ekonomsku blokadu Gaze. U kasno ljeto 2008. godine, pod pritiskom izraelskih doseljenika koji žive u radijusu Hamasovih granata, Izrael je odobrio šestomjesečni prekid vatre počevši od 19. 6.2008. Nakon ovog ugovora koji je formalno istekao 19.12.2008. uslijedio je trenutni rat koji je počeo 27.12.2008.
Zvanična izraelska pozicija je ta da je Hamas prekinuo sporazum o prekidu vatre. Ovo je veoma rašireno mišljenje u Americi, ali ono nije istinito. Izraelskim vođama se prekid vatre nije sviđao od samog početka te je izraelski ministar odbrane Ehud Barak naložio izraelskoj vojsci da se počne pripremati za sadašnji rat. Ovo se desilo u vrijeme pregovora za obustavu vatre u junu 2008. godine. Dan Gillerman, bivši izraelski ambsador UN-a je izjavio da je vlada Izraela mjesecima prije nego što je ovaj rat počeo krenula s kampanjom “prodavanja” rata. Hamas je za pet mjeseci prekida vatre drastično smanjio ispaljivanje granata. Svega dvije granate su za to vrijeme ispaljene na Izrael, jedna u septembru, druga u oktobru. Nijednu od njih nije ispalio Hamas.
Šta je Izrael radio za to vrijeme? Nastavili su s hapšenjem i ubijanjem Palestinaca na Zapadnoj Obali i nastavili su smrtonosnu blokadu Gaze. Dok su 4. novembra Amerikanci glasali za novog predsjednika, Izrael je napao tunel u Gazi ubijajući šestero Palestinaca. Ovo je bilo prvo veće nepoštivanje prekida vatre , a Palestinci su – kako izvještava izraelski informacioni centar za terorizam “bili pažljivi da ispoštuju prekid vatre”- odgovorili nasumičnim granatiranjima. Zatišje koje je vladalo od juna je prekinuto kad je Izrael nastavio s blokadom Gaze i kad je napao Gazu, na šta su Palestinci odgovorili granatiranjem Izraela. Važno je spomenuti da palestinske granate nisu ubile nijednog Izraelca između 4.11. i 27.12. 2008.
Kako se nasilje povećavalo, Hamas je jasno stavio do znanja da nije zainteresovan za dalje održavanje prekida vatre nakon 19.12.2008, što i ne iznenađuje. Sredinom decembra Hamas je obavijestio Izrael da je još uvijek spreman da pregovara o dugotrajnom prekidu vatre ako će Izrael prestati s hapšenjima i ubistvima i prekinuti blokadu Gaze. Ali Izrael koji je prekid vatre iskoristio da se pripremi za rat s Hamasom odbacio je ovaj prijedlog. Bombardovanje Gaze počelo je osam dana nakon isteka neispoštovanog prekida vatre.
Izrael može isposlovati prekid granatiranja iz Gaze potpisivanjem dugoročnog mirovnog sporazuma s Hamasom. I ako je Izrael uistinu zainteresovan za stvaranje palestinske države, onda su mogli sarađivati s vladom nacionalnog jedinstva da provedu prekid vatre i da natjeraju Hamas da prihvati rješenje “dvije države”. Ali Izrael prati drugi plan, on je odlučan da provede plan “čeličnog zida” s ciljem da Palestinci prihvate svoju sudbinu kao obespravljeni subjekt unutar “Velikog Izraela”.
Ova brutalna politika se ogleda u izraelskom načinu vođenja rata protiv Gaze. Izrael i njegovi pomagači izjavljuju da će izraelska vojska izbjegavati civilne žrtve, pa čak izlažući opasnosti vlastite vojnike. To nije tako. Jedan od razloga zbog kojeg se ovo može staviti pod znak pitanja jeste izraelsko sprečavanje ulaska novinara u Gazu. Izrael ne želi da svijet vidi šta njegovi vojnici i izraelske bombe čine unutar Gaze. U isto vrijeme, Izrael je pokrenuo masivnu propagandnu kampanju da relativizira horor priče koje dolaze iz Gaze.
Najbolji dokaz da Izrael namjerno traži kažnjavanje većih palestinskih masa u Gazi je smrt i uništenje koje sije izraelska vojska nad ovim malim komadom zemlje. Izrael je do sada ubio preko 1.000 Palestinaca i ranio više od 4.000. Više od pola njih su civili, a mnogi su djeca. Izraelska vojska je 27.12. počela bombardovanje napadajući djecu dok su izlazila iz škole, a jedan od glavnih ciljeva napada tog dana bili su pitomci policijske akademije koje se teško može okarakterizirati teroristima. Ehud Barak je ovo nazvao “totalni rat protiv Hamasa”, te je Izrael gađao univerzitete, škole, džamije, kuće, zgrade, urede vlade pa čak i kola hitne pomoći. Viši dužnosnik izraelske vojske, koji je htio da ostane anoniman, objasnio je logiku iza masivnog granatiranja Gaze: “Imate mnoge aspekte Hamasa i mi pokušavamo da uništimo cijeli njihov spektar. Sve je povezano i sve podržava terorizam protiv Izraela.” Drugim riječima, svako je terorist i svako je legitimni cilj.
Izraelci naginju ka direktnim riječima i ponekad kažu šta im je stvarni cilj. Nakon što je izraelska vojska šestog januara ubila 40 palestinskih civila u jednoj UN-ovoj školi, novine Ha’aretz su izvijestile da su “generali priznali da je vojska koristila ogromnu silu”. Jedan oficir je objasnio: “Za nas, biti oprezan znači biti agresivan. Od prve minute kad smo ušli u ovaj rat mi se tako i ponašamo. To znači ogromna razaranja na terenu… Samo se nadam da će oni koji su izbjegli iz grada Gaze opisati razaranje.”
Neki ljudi će prihvatiti da Izrael vodi “okrutni i totalni rat protiv 1,5 miliona Palestinaca”, kako Ha’aretz piše u uvodniku, navodeći da će Izrael postići ratne ciljeve i nadajući se da će ostatak svijeta brzo zaboraviti užas nanesen ljudima u Gazi.
Ovo je puko maštanje. Izrael ne želi zaustaviti granatiranje jer ne želi otvoriti granice Gaze i ne želi prestati s hapšenjem i ubijanjem Palestinaca. Izrael govori o prekidu dotoka oružja Gazi, ali ono će stizati tajnim tunelima i putem mora uprkos izraelskoj blokadi. Nemoguće je nadgledati svu robu koja ulazi u Gazu.
Izrael može pokušati okupirati Gazu i zatvoriti je. To bi vjerovatno zaustavilo granatiranje Izraela, ali bi onda izraelska vojska bila upetljana u dugotrajnu i skupu okupaciju među krajnje neprijateljski nastrojenim stanovnicima. Izraelska vojska bi morala napustiti Gazu i granatiranja bi se nastavila. A ako Izrael ne bude u stanju da zaustavi granatiranje svog teritorija, njegov ugled u regionu bi opao.
Ono što je još važnije, nema razloga vjerovati da Izrael može natjerati Hamas u podređeni položaj i natjerati Palestince da budu mirni živeći u nekoliko rezervata unutar Velikog Izraela. Izrael ponižava, muči i ubija Palestince i okupira njihov teritorij već od 1967. godine, ali to nije doprinijelo njihovom zastrašivanju. Hamasova reakcija na izraelske brutalnosti izgleda da potvrđuje Ničeovo vjerovanje da te ono što te ne ubije samo ojačava.
Ali čak i ako se nezamislivo desi i ako Palestinci popuste, Izrael će opet izgubiti jer će postati zemlja aparthejda. Kako izraelski premijer Olmert nedavno reče, Izrael bi se “suočio s borbom u stilu južnoafričke”, ukoliko Palestinci ne dobiju svoju državu. “Čim se to desi,” rekao je “to će biti kraj države Izrael.” Ali Olmert nije ništa uradio da zaustavi proširenje doseljeničkih naselja i da doprinese stvaranju palestinske države. Umjesto toga, čvrsto se drži strategije “čeličnog zida”.
Ljudi diljem svijeta koji prate izraelsko-palestinski konflikt sigurno neće uskoro zaboraviti zatrašujuću kaznu kojom Izrael kažnjava Gazu. Razaranja su isuviše očigledna, a isuviše mnogo ljudi – posebno u arapskom i muslimanskom svijetu – brine o sudbini Palestinaca. Štaviš, zadnjih godina ton diskusije u ovom dugoročnom konfliktu je doživio promjenu na Zapadu. Mnogi od nas koji su nekad u potpunosti suosjećali s Izraelom tek sad vide da je Izrael počinitelj, a da su Palestinci žrtve. Ono što se u Gazi dešava samo će ubrzati mijenjanje predstave o bliskoistočnom konfliktu.
Bez obzira na to šta se dešavalo na terenu, Izrael ne može dobiti ovaj rat u Gazi. Naprotiv, provodeći trenutnu strategiju – s izdašnom pomoći svojih tzv. prijatelja iz dijaspore – Izrael na kocku stavlja svoju budućnost.
*John J. Mearsheimer je profesor političkih nauka na univerzitetu u Čikagu i koautor studije “The Israel Lobby and U.S. Foreign Policy” (Izraelski lobi i američka vanjska politika)
preuzeto sa http://www.islambosna.ba
