-
Dani “Djevojačke pećine” u Kladnju
Općina Kladanj ovih dana domaćin je niza prigodnih i kulturnih sadržaja u sklopu manifestacije “Dana Djevojačke pećine”.
Djevojačka pećina kod Kladnja: gravura žene i krug pored nje – možda simbol Sunca. Pećina svojom legendom postaje simbol grada i općine Kladanj, a dani njenog obilježavanja prerastaju u tradiciju masovnih okupljanja.
Manifestacija je počela 10. kolovoza svečanim otvaranjem puta Brateljevići, koji će omogućiti bolji prilaz Djevojačkoj pećini, i otvaranjem Dječjeg parka, čiju je izgradnju financirala vlada Republike Turske.
Tokom sedam dana, koliko ova manifestacija traje, bit će upriličeno niz zabavnih, kulturnih i sportskih događaja. Dane djevojačke pećine aktivno podržava i Turistička zajednica Tuzlanskog kantona, kao jedan od oblika promocije vjersko-kulturnog turizma.
“Turistička zajednica TK-a svake godine besplatno podijeli oko 100 000 razglednica i prospekata kako bi se što bolje promoviralo jedno od najvećih turističkih i vjerskih blaga na području Tuzlanskog kantona.
Planiran je i nastup kulturno-umjetničkih društava i folklornih sastava. Djevojačka pećina istinski je biser vjerskog turizma u Bosni i Hercegovine”, kazao je mr. Almazaga Ćatović, direktor Turističke zajednice.
Dani Djevojačke pećine završavaju “Kišnom dovom” 16. kolovoza u podnožju ulaza u drevnu pećinu iznad naselja Braljetevići, gdje se očekuje dolazak između 40 i 60 tisuća hodočasnika.
Fena / BH Telecom
[b]Djevojačka pećina jedno od najposjećenijih dovišta u BiH
BiH | 17.082009.g13:00[/b]
Više od trideset tisuća ljudi posjetilo je u jučer Djevojačku pećinu u naselju Brateljevići kod Kladnja i prisustvovalo Kišnoj dovi koja se decetljećima održava na tom lokalitetu.
Manifestacija Dani Djevojačke pećine počela je 10. kolovoza s nizom prigodnih kulturno-vjerskih događaja, a završena je središnjom vjerskom manifestacijom kada je učena takozvana kišna dova.
Po svome značaju, specifičnostima i masovnosti Djevojačka pećina ubraja se u red velikih dovišta, od koje je posjećenija jedino Ajvatovica u Pruscu.
Posjetitelji iz svih krajeva Bosne i Hercegovine u Kladanj su počeli pristizati u ranim jutarnjim satima kako bi ispred Kuršumlije džamije u Kladnju prema Dovištu ispratili konjanike u narodnoj nošnji koji su do Brateljevića jahali oko dva sata.
Uz Djevojačku pećinu vezana je legenda o djevojci čiji se grob nalazi na uzvišenju na kraju Pećine. Misteriozna smrt mlade djevojke bila je povod da se kroz generacije pronosi nekoliko verzija priče o njenom tragičnom kraju na ovom svijetu. Ona koja se najčešće može čuti je da je nesretnoj djevojci u noći kada se zadesila u pećini prepuklo srce od straha.
Legenda je bila povod da upravo ta pećina postane najveće dovište u ovom dijelu BiH gdje veliki broj vjernika iz cijele BiH jednom godišnje u Danima Djevojačke pećine prouči dovu za dušu Djevojke po kojoj je Pećina dobila ime.
Podne-namaz i učenje dove ispred Djevojačke pećine predvodio je tuzlanski muftija Husejin ef. Kavazović, koji je vjernicima uputio prigodnu ramazansku čestitku i poželio im ugodne dane posta.
Turistička zajednica Tuzlanske županije i ove godine je aktivno podržala organiziranje ove manifestacije kroz promociju Djevojačke pećine kao jedne od najatraktivnijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini.
Fena
–
GORAZDESvečano otvoren planinarski dom
Utorak, 18 AUGUST 2009 14:48
U subotu 15. augusta svečano je otvoren planinarski dom na Rudoj glavi za kojeg kažu da je jedan od najljepših u BiH. Izgradnja doma trajala je oko 7 godina, a glavni inicijator za njegovu izgradnju bio je rahmetli Nedim Pilav Jogi dugogodišnji član i predsjednik Bosanskog planinarskog društva “Goražde-Maglić”, po kojem je i sam dom dobio ime.
Vrijednost objekta procjenjuje se oko 400 000 KM. Na ceremoniji svečanog otvaranja, među brojnim zvanicama, bio je i načelnik Općine Goražde Muhamed Ramović koji se obratio prisutnima.
(Općina Goražde)
Dženaza pukovniku Avdi Paliću 26. augusta
Avdo PalićDženaza pukovniku Armije RBiH Avdi Paliću biće obavljena u haremu Alipašine džamije u Sarajevu, u srijedu, 26. augusta, poslije podne namaza, izjavila je Palićeva supruga Esma.
Porodica je zvanično prihvatila rezultate DNK-analize posmrtnih ostataka, tako da će dženaza biti obavljena u srijedu, kazala je Esma Palić.
Posmrtni ostaci pukovnika Palića ekshumirani su 2001. godine iz masovne grobnice u Vragolovima kod Rogatice, nakon čega su bili ukopani u Visokom, na sudskoj NN parceli, na kojoj se ukopavaju sve žrtve od kojih se uzmu skeletni ostaci, a ne dođe do podudaranja sa krvlju preživjelih srodnika. Tek početkom avgusta ove godine, primjenom nove metode DNK identifikacije, potvrđeno je da se radi o Palićevim posmrtnim ostacima.
Avdo Palić – pregovoriU julu 1995. godine, tri dana nakon pada UN-ove zaštićene zone Žepa, komandant snaga Armije RBiH, pukovnik Avdo Palić otišao je u kompleks Zaštitnih snaga UN-a u Žepi kako bi pregovarao o evakuaciji preostalih stanovnika ove enklave. Nakon što je stigao u ovaj kompleks, odvele su ga snage bosanskih Srba i više nije viđen.
onasa / bih-x.info
25.08.2009. u 11:52
Međunarodna sedmica sjećanja u Srebrenici
Treće izdanje Međunarodne sedmice sjećanja u Srebrenici, oficijelno je otvorio u nedjelju, 23. augusta, glasnogovornik gradonačelnika, Osman Suljić, i između ostalog rekao: “Događaje iz prošlosti treba spomenuti zajedno, no ne smijemo tu stati. Sjećanje je nedovoljno, ako čovjek nema hrabrosti pogledati ispred sebe. Eto zašto podržavamo Međunarodnu sedmicu sjećanja. Srebrenica je multietničke građe i sada su tu ljudska prava svima zagarantovana.”
U nastavku svečanosti nastupila je lokalna grupa iz projekta Adopt Srebrenica, inicijativa promovirana od Fondacije Alexander Langer i udruženja Tuzlanska Amica. Jedanaest mladih ljudi iz Srebrenice, koji čine dio grupe, kazivali su o prošlosti i o sadašnjosti Srebrenice.“Prije rata to je bio vrlo aktivan grad s populacijom od 36 hiljada stanovnika. Danas nas ima oko devet hiljada, a industrija koja nas je nekad činila bogatim sada više ne postoji. Ali nekakav razlog za nadu još uvijek imamo. Najvažniji resurs koji treba iskoristiti su ljudi, posebno mladi ljudi. Nadamo se da ćete sa idealima prihvatiti ovaj grad i nositi ga zauvijek u srcu”, istakli su.
Fausto Bertoncini, predsjednik Pokrajinskog foruma Siena za saradnju i međunarodnu solidarnost, podsjetio je na razloge zašto je pokrajina Siena, na čelu sa novim predsjednikom Simone Bezzini, odlučila obnoviti svoju angažiranost u Srebrenici: “Nismo ušli u ovu saradnju u korist stanovništva Srebrenice zato što smo
dobri, već zato što smo dužni ovom gradu.”Predstava plesne grupe Motus, jedna vrsta kombinacije pozorišta, plesa i kino-predstave, zatvorila je svečanost otvorenja uz buran aplauz. Opera “Iris pod morem” posvećen je Iris Palacio Noelia Cruz, guvernanti iz Hondurasa koja je umrla hrabro se bacivši u vode Argentaria kako bi spasila dijete koje je čuvala.
“Oduševljeni smo sudjelovanjem u kulturnom preporodu bivše Jugoslavije, gdje često dolazimo. Mi smo prijatelji prijatelji Bosanaca i za nas, Sarajevo je drugi dom”, rekla je Rosanna Cieri, direktorica predstave.
(Sarajevo-x.com)Život u kanjonu Drine
Pred porodičnim ugostiteljskim objektom porodice Duran
U Mjesnoj zajednici Međeđa u opštini Višegrad je prije rata živjelo oko 700 Bošnjaka. Još uvijek ne postoje zvanični podaci o broju povratnika. Oni što su se vratili žive od prodaje ribe i kamena i čekaju bolje dane.
U opštini Višegrad je u kojoj je prije rata živjelo 21 hiljada stanovnika, od čega 63 odsto Bošnjaka, vratilo se svega oko 1.700 ljudi. Razlozi su kao uglavnom i u svim drugim dijelovima BiH ekonomske prirode. Povratnici vrlo teško, gotovo nikako, ne mogu naći stalno zaposlenje. Tako je i u selu Međeđa.
Iz Višegrada vozimo se putem ka Rudom i Goraždu. Kroz mnogobrojne tunele pored gornjeg jezera na Drini, nakon 15-tak kilometara stižemo u Međeđu. Ožiljci minulog rata vidljivi su još na kućama koje su malo udaljene od puta. Ima i obnovoljenih. U centru sela je mala gostionica. Gazda Refik Duran kaže da većina mještana nosi isto prezime – Duran: „ Devedest posto jer je nas šestorica braće. Nas petorica imamo preko tridesetoro djece.“Riba i kamen
U kanjonu plahovite Drine stanovništvo živi od prodaje ribe i kamenaOvdje u kanjonu plahovite Drine obuzdane jezerima hidoelektrana živi se uglavnom od ulova i prodaje ribe i kamena. Ljuso Duran od toga živi sa svoje desetero djece: „Malo riba malo kamen i tako, prodajemo.To je kamen za lijepljenje i oblaganje.“
Najstariji među braćom Duran – Refik, kaže da je jezerom potopljeno i ono malo plodne zemlje što je nekada bilo. Na zemljištu koje je ostalo ne uspijeva ništa, od čega bi se moglo živjeti: „Ima zemlje ali je to možda desetak centimetara, dole je krečnjak i sve izgori. Ne možeš ništa da razviješ i ma kakvi nema, ništa od toga.“Nada u turizam
Durani su se u Međeđu vratili prije devet godina, među prvima. Refik se zadužio sa nekoliko kredita, da bi za svojih šestoro djece obezbijedio posao kojim će zaraditi za pristojan život. On budućnost ovog kraja vidi u turizmu. Pokušava napraviti jedno malo etno-selo. Za to mu je potrebna finansijska podrška: „Kad bi mi pomogla neka donacija, nešto čime bih mogao da završim posao. Bilo bi dobro da dobijem neki adekvatan kredit da uradim selo.“
Prva kuća u budućem etno-seluDok ne uspije ostvariti svoj san o etno-selu, Refik lovi ribu i u gostionici kraj puta razvija porodični biznis: „Mi malo ribarimo i odatle se vadi neki dinar. Ja malo sa ovom kafanicom. Od nas povratnika jedini sam što sam ovo nešto saletio jer to mi je bilo i prije rata. Sad sam to malo i formiro uključio u posao četiri kćerke i dva sina , pomalo i eto može se.“
Besposlenih među Duranima nema. Svi moraju dati svoj doprinos, priča Refik: „I zetovi rade neke druge poslove. Oni naprimjer vade kamenovu ploču za ljepljenje tih fasada.“Putnici prolaznici
Refik Duran: “Sve što radim, radim za budućnost.”
Edina je jedna od Refikovih kćerki što radi u porodičnoj gostionici. Kako je put kroz Međeđu najkraća transferzala iz Evrope za jug Balkana, najčešći gosti stižu iz Njemačke i drugih zemalja u kojima trenutno žive i rade. Ljeti idu u Sandžak i Crnu Goru. Posla ima, priča Edina: „Ima, ima. Dosta naroda iz Sandžaka nam svraća. Fini su, kulturan narod, sa njima nije naporno raditi. Dođu, pojedu, popiju i odu. Nije kao kod nas, ne zagleda niko.“
“Sve što radim radim za budućnost” , kaže na kraju Refik Duran pozivajući nas ponovo u goste: „Imam četvoro unučadi i oni su ovdje, pa se borimo da na mladima svijet ostane, tako i ova Međeđa.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odgovorni urednik: Belma Fazlagić-Šestić
Vunderkind sa Belvedera
Pogled na GoraždePorodica Klovo živi na brežuljku koji gleda na Goražde u jednoj od niza humanitarnih kućica. Vedin Klovo – 11. godišnji dječak je vrlo ambiciozan. On je već objavio dvije knjige i marljivo uči strane jezike.
„Umjesto igračaka, od rođenja dijete je posebno interesovanje pokazivalo za pisanje, rijetke knjige i novine do kojih bi moglo doći“, priča Dika Klovo o svom sada jedanaestogodišnjem sinu Vedinu. „Cijele dane on je sjedio i pisao nešto po knjigama. Već sa tri godine je počeo da čita tekstove sa televizije. Čitao je sve što mu dođe pod ruku.“
Promocija prve knjige
Objavljene knjige Vedina KloveVeć prije polaska u školu Vedin je znao čitati i pisati. Sa šest godina je počeo pisati stihove o svemu što ga je zanimalo.Njegove stihove pročitali su neki stariji, vidjeli da vrijede. Udruženje mladih Vejk ap iz Goražda mu je obezbijedilo štampanje prve zbirke. Kratko nakon toga Vedinu su pripremili iznenađenje.
Kada je došao na promociju bio je potpuno zatečen vidjevši na bini svoje ime i naslov knjige „U svijetu mašte“: „Tada sam shvatio šta se dešava. Bilo mi je jako drago da sam kasnije čak počeo po malo da plačem od sreće.“
Ubrzo nakon zbirke pjesama izlazi i njegov prvi roman. Kako je nastao i šta ga je inspirisalo Vedin priča: „ Ideju za to mi je dalo sedam knjiga o Hariju Poteru koje mi je poklonila sestra koja sada živi u Sarajevu. Prvo je to trebala da bude pričica ali kasnije sam dobijao sve više ideja i sve se pretvorilo u knjigu.“
Belvedere – izbjegličko naselje pokraj GoraždaOsim dara za pisanje, Vedin Klovo je i poliglota. Govori tri jezika. Učiti je počeo kada mu je sestra ispunila želju i kupila prvi riječnik engleskog jezika: „Tako sam počeo da učim engleski jezik. Kasnije sam išao na neke kurseve u gradu i tako ga usavršavao.“
Vedin sada uči i francuski. Još ranije je naučio španski i posredovanjem jedne humanitarne oganizacije usavršio ga boraveći mjeseci i pol dana u jednoj španskoj porodici što mu je pomoglo da usvrši i obogati znanje: „Španski jezik sam počeo učiti na jednom kursu gdje smo se pripremali za odlazak u Španiju.“San o vlastitom domu
Dika i Zijad – Vedinovi roditeljiVedinov još neostvareni san je da ima vlastiti dom. Njemačka humanitarna organizacija „Mostovi prijateljstva“ donirala je sav materijal za kuću. Vedinovi roditelji, oboje nezaposleni demobilisani borci radeći za nadnicu kupili su zemljište. Vedin se raduje svom budućem domu: „Samo čekamo da se počne graditi i to je najvažnije.“
Pored svih obaveza, ovaj 11. godišnjak nađe vremena igru i druženje s vršnjacima. Mlađi brat Senad kaže da mu je Vedin ujedno i najbolji drug: „Najviše se igramo lopte na jednoj livadi gore.“
Vedin nam pokazuje brojne diplome i medalje sa raznih takmičnja u znanju na kojima je osvajao zavidna mjesta. Pitamo ga kako na njegove uspijehe gledaju u školi, vršnjaci i nastavnici: „Sve zavisi, neki su pomalo i zavidni, neki to vole a nastavnici su jako ponosni.“
Vedin sa 11 godina govori tri strana jezikaOtac Zijad, skromni radnik, ponosan je na uspijehe svog sina i veoma zahvalan svim ljudima što su prepoznali talenat malog Vedina. Zijad ističe da mu mnogo znači podrška od ljudi iz vlasti, grada, Opštine, Kantona: „Oni svi gledaju da koliko mogu stoje iza nas, da bih danas, sutra ako Bog da imao tu kuću“. Od Klova se opraštamo uz stihove iz dijela jedne pjesme koje nam govori sam autor Vedin Klovo: „Pjesma se zove „Mostovi spajaju ljude“:
Pitam se često zašto se ljudi mrze i svade,
Pametnije bi im bilo da mostove grade.
Spajali bi srca i ruke svoje
Da se nikad više rata ne boje.
Prijateljstvo je kao rijeka neka,
Koja na svoj vlastiti most čeka.
Most između druga i druga, brata i brata
Je nešto što jedan tiranin uopće ne shvata….
Autor Marinko Sekulić Kokeza
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić
11.08.2009
Fočanska lasta
Foča – grad na ušću ČehotineBošnjaci su prije rata bili većinski narod u Opštini Foča. Danas od 31 odbornika u opštinskoj Skupštini je jedan Bošnjak. Povratak Bošnjaka počeo je nakon ukidanja međunarodnih sankcija, uglavnom u seoska područja.
Laste su vjesnici proljeća. Često se za ove ptice kaže da su i nagovijest i simbol nečeg lijepog. Ispred ulaznih vrata u kancelariju Udruženja povratnika u Foču laste su svile gnijezdo. U kancelariji prvi, bar privremeno, zaposleni mladi povratnik u Foču – Kemo Džano.Ovo je priča o njemu: „Vratio sam se 2004. godine sa porodicom u svoje selo. 12 godina sam živio u Goraždu. Nakon toga sam se vratio jer nisam imao druge perspektive nago da se vratim na svoje imanje.“
Kemo Džano sa profesorom Mehmedom BradarićemU Udruženju povratnika Džano je upoznao Mehmeda Bradarića, poznatog fočanskog profesora na čiji je nagovor završio kurs rada na računarima. Njemačka humanitarna organizacija „Krila nade“ je Udruženju povratnika odobrila sredstva uz pomoć kojih su se mogli zaposliti Bošnjaci nakon što prođu neku stručnu obuku. Kemi Džani je ponuđena obuka za rad u administraciji: “Na inicijativu gospodina Mehmeda Bradrića, ja sam pristao na ovaj kurs i do dana današnjeg obavljam poslove administrativnog radnika.“
Nekolicina Bošnjaka radi u opštinskoj administraciji i policiji, ali nijedan od njih ne živi stalno u Foči. Kemo Džano je prvi i zasad jedini stalno nastanjeni, mladi povratnik na području opštine Foča. On bar privremeno dobije neko zaposlenje. Mehmed Bradarić iz Udruženja povratnika je zadovoljan: “Ja sam time najzadovoljniji što imamo makar jednog volontera, jednog dečka koji hrabro, slobodno, bez ikakvih problema dolazi, ide i u kafiće i sa drugim omladincima, družimo se dakle…imamo internet, imamo opremu, faks. Radimo bez velikih materijalnih izdataka“.Povratak na čekanju
U Foči se vlasti ne mogu pohvaliti rezultatima povratka. Po nekim procjenama vratilo se svega oko 1.000 nekompletnih, uglavnom staračkih domaćinstava. U samom gradu jedva da ih je pedesetak. Djece Bošnjaka nema ni u jednoj gradskoj školi u Foči. Opštinski načelnik Zdravko Krsmanović kaže da je proces povratka u cijeloj BiH doživio neuspjeh zato što su zakonodavne državne, entitetske i kantonalne vlasti donijele takve zakone u nizu životnih oblasti koji ne stimulišu povratak, već „konzerviraju“ stanje na nivou 1995.godine. O slabom povratku Fočaka Krsmanović kaže: “18.500 Fočaka živi u Sarajevu, u glavnom gradu. Teško se iz glavnog grada vratiti poslije 17 godina. Tamo su mnogi formirali porodice, stambeno se zbrinuli, našli posao. To je osnovni problem za sam povratak u grad.“
http://www.tor.cn/image/0,,4528609_1,00.jpg
Porodična kuća u fočanskom selu Jošanica
Ovo je ujedno i jedan od problema mladima koji su se vratili, poput Keme Džane. Da je tako, potvrđuju ove riječi njegovog oca Ibre: „Njemu je sada preko dvadeset godina, trebao bi razmišljati o ženidbi. Kako? Kako da nađe curu iz Sarajeva koja bi ovdje živjela? To više neće ni cure koje su iz sela otišle u grad.“
Porodica Džano živi u selu Jošanica 12 kilometara niz Drinu od Foče. Kemo svakodnevno na posao dolazi biciklom. Ljeti to nije problem ali zimi: “Zimi nikako, ne može biciklo.Nekad ni auto ne može. Zna u nas pasti snijeg…prošle godine je palo 40 cm snijega“.Briga za porodicu
Uprkos svakodnevnom putovanju i drugim problemima Kemo je velika pomoć i ponos svojim roditeljima. Njegova majka Ema kaže: „Šta ja znam, možda bi se brinula da je negdje drugo otišao. Više volim što je uz nas.” Pomogne li? – „Pa da nije njega ne bi ni ostali.“ I otac Ibro je ponosan na svog sina jedinca: „Da mi nije njega ovdje, ne bi ni mi mogli opstati. Ja sam ne bih mogao ništa stići. Svašta radi dijete. Sluša, dobro radi i eto. Zadovoljan sam sa njim.“
Ibro i Ema Džano u razgovoru s našim reporteromJedna lasta ne čini proljeće, kaže narodna izreka. Kako i Kemo ne bi bio samo simbol povratka, pitamo ga šta treba mladim Fočacima da dođu i ostanu u svom gradu: „Bilo bi najviše omladine da ima posla. Zato omladina da tako kažem, bježi iz ovoga grada da nađe posao. Da ima posla, ovdje na primjer u Foči, oni ne bi bježali. Bilo kakav posao da nađu mladi bi ostali. Pošto ne mogu nigdje da se zaposle, onda idu gdje im je bolje“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić
Pastrmka na Ahmedov način
Ahmed Mehanović poznat je po uzgoju i spravljanju pastmkeU Mjesnoj zajednici Strgačina u opštini Rudo nekada je bilo oko 500 domaćinstava. Zbog rata i izgradnje hidroelektrane „Višegrad 2“, mnogi su otišli. Zlata i Ahmed Mehanović su se vratili i počeli uzgajati pastrmku.[/b]
U Brodarevu, na petnaestak kilometara puta od Višegrada ka Goraždu, odvaja se put za Rudo. Prelazimo mostom preko Drinskog jezera i nakon nekoliko kilometara spuštamo se niz liticu Limskog kanjona do sela neobičnog imena, Strgačina. Narodna izreka kaže da se dobar glas daleko čuje. Mi smo čuli da ovdje ima plemenite ribe – pastmke koju uzgaja ali i priprema Ahmed Mehanović. Pitamo ga ima li neke tajne u pripremanju s obzirom da ga gosti toliko hvale: „Ma nije nikakav poseban recept, to je naš strgačinsk,strmički recept koji je oduvijek bio dobar pa samo tako nastavljamo tradiciju,“ govori Ahmed ne želeći otkriti svoju kulinarsku tajnu.
Ljetnja idila u StrgačiniAhmed priča da se ranije bavio različitim poslovima, a ovo sve je započeo po povratku: „Nakon rata nešto se posebno javilo u meni, želja. Ja sam inače odrastao pored Lima, tako da sam oduvijek volio biti pored vode. Kada sam shvatio da mogu to da spojim sa korisnim i da nešto radim i da budem stalno na vodi, onda sam napravio ovaj ribnjak.“
Samouki majstor
Brodić koji Ahmed sam gradiU stoji nedovršeni brodić za čiju gradnju je trebalo dosta znanja i što šta drugo. Na naša pitanja Ahmed s osmijehom samo kaže: „Brod uz sve ovo ide kao hobi, malo pomalo“.
Na samoj obali jezera on je izgradio dvije drvene kuće, ribnjak, pristanište za čamce, peć i roštilj za spremanje ribe, ražanj koji se pokreće na vodu, improvizovanu nadstrešnicu na započetoj terasi nad vodom. Kaže da čeka odluku nadležne komisije iz Višegrada. Treba mu dozvola da sve to završi, kako bi primio goste što dolaze sa svih strana. Pitamo ga je li mu je u svemu ovome neko pomogao: “Imao sam jednu pomoć od Federalnog ministarstva za izbjeglice i povratnike. U početku je to bila prva tura mlađi i hrane.“
Ahmed kaže da se za pomoć obraćao i na mnogo drugih adresa: “Tražio sam na više mjesta, međutim to su samo prazna obećanja. Izgleda je najbolje pouzdati se „u se i u svoje kljuse“, da se zapne, pa polako da se ide naprijed.“
Zlata Mehanović pri svakodnevno posluMože li se živjeti od ovoga? „Može ako se radi. Inače nije samo od ovoga, može se od bilo čega živjeti samo ako se hoće raditi.“ Na isto pitanje Ahmedova supruga Zlata dodaje: „Pa može, može solidno“.
Pitamo kako je ovdje zimi, na što Zlata odgovara: “I zimi je fino, nije loše, malo preledi jezero ali uvijek nas neko posjeti, uvijek bude dođu, kad su slave, postovi, tako da radimo i zimi i ljeti.“ Ahmed dodaje: „ Ima ljudi koji više vole zimu. Lovci naročito to ovdje masovno se upražnjava i baš su tereni fini za lov. I zimi na svoj način je lijepo.“Zadovoljni gosti
Pogled na ribnjakMehanovića zatekli smo priličan broj gostiju. Neki se kupaju i sunčaju na pontonu kraj ribnjaka, drugi u hladu pijuckaju pivo, „Sarajevsko“ ili „Jelen“ (pivo iz Srbije), po volji. Jednog od gostiju pitamo šta ga dovodi ovdje? – „ Ja sam Ismet Ćato, inače sam odavdje preko puta jezera, iz sela Donja Strmica rodom Živim u Sarajevu, a ovdje imam veliku vikendicu. Dolazim najviše zbog kvalitetne ribe, prirode i druženja, radi vode. Često ste ovdje? „Pa skoro svaki drugi, treći vikend“, „Jezero čisto, voda čista, pogoduje za rast pastrmke – „Baš tako ja sami ribar, ima ovdje ribe dosta ali raja dolazi radi njegove postrmke on je dobro i pripremi.“
Ismet Šečić živi u Goraždu. I on ovdje dolazi zbog ribe: „Najviše zbog ribe, jednostavo i zbog odmora da se odmorim od grada od ovih naših motornih vozila, auta i tako znači jednostavno zbog odmora.“Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odgovorni urednik: Belma Fazlagić-Šestić
Frizer, bajker i muzičar
Na motorima u slobodno vrijeme – Ahmed s prijateljimaAhmed Ustić je mlad i već uspješan u biznisu. Pokretač je i vođa brojnih kulturnih aktivnosti. U Sarajevu je ostavio dobro razrađen posao i nije se dvoumio da se sa suprugom i dvoje male djece vrati u rodnu Srebrenicu.
U Srebrenicu se vraćaju samo oni što moraju, kažu neki. Ahmed Ustić nije morao. Imao je i u Sarajevu krov nad glavom i dobro razrađen posao. Nije se dvoumio da sve to napusti i vrati se u neizvjesnosnost Srebrenice: „U svojoj režiji osposobio sam minimalne uslove u kući i bez ikakve pomoći, moja supruga, ja i dvoje djece odlučili smo se vratiti u Srebrenicu.“
Frizer Ahmed Ustić u svom salonu„Nikad se nisam pitao hoću li, već samo kada ću se vratiti, nakon što sam 1995.godine morao iz Srebrenice krenuti ka Tuzli, kroz šumu spašavati glavu. Sa nešto ušteđevine osposobio sam i lokal u kome sam otvorio fizerski salon nastavljajući porodičnu tradiciju“, priča nam Ahmed Ustić: „Mušterije su me prihvatile jer sam imao dobru reklamu od djeda i oca jer i oni su bili frizeri. Nije bilo problema odmah sam startovao i zadovoljan sam poslom.“
Roditelji, rodbina i prijatelji najprije su pomalo i sumnjali u Ahmedov uspjeh. „Danas kada su se u to uvjerili sve češće i sami dolaze“, priča Ustić koji brzo stiče popularnost, posebno u krugu mladih, zbog svoje vedrine, duge kose, gitare, motora i ponajviše optimizma kojim zrači. O svom sadašnjem životu u Srebrenici on kaže: „Vraćaju se sjećanja, vraćaju se ljudi, podmlađuju se za nekih dvadeset godina, a ponovo se uspostavljaju i neke pokidane veze.“[b]Motori, moto susreti i rock and roll
[/b]
Ahmed je još prije definitivnog povratka u Srebrenici organizovao moto susrete prijateljstva. Po njegovom povratku je i Srebrenica dobila moto klub, klub bajkera koji nosi naziv „Argentum“.
Nastup benda Stari grad -Ahmed Ustić, Faruk Smajlović i Muamer Čivić (s lijeva na desno)Odlučan u namjeri da, da svoj lični doprinos kako bi u ovom gradu nešto krenulo nabolje, Ustić nakon osnivanja moto kluba, okuplja i rokenrol bend. Kaže, da bez toga ne može: „Rokenrol, moto susreti, motorijade, to je za mene jednostavno način života.“
Njegov bend „Stari grad“, iako postoji tek nekoliko mjeseci, već je snimio i prvu pjesmu: „Tekst i dio muzike je napisao naš zajednički prijatelj – Samir Mehić Bouviju koji je nažalost poginuo1995 godine.“
Solo gitarista i vokal u bendu je takođe povratnik. Muamer Čivić – Čiva. On je najmlađi u grupi i imao je samo 11 godina kada je otišao iz ratne Srebrenice. Kaže da se nije bilo lako odlučiti na povratak, nakon godina provedenih u izbjeglišvu:
„Valjalo je upoznavati ljude, ostavio sam prijetelje, ostavio sam sve što sam godinama gradio tamo, ostavio sam i došao ovdje. Sada se ne kajem.“Ljubav prema rodnom gradu
Faruk Smajlović – Fake , bubnjar i najiskusniji muzičar u grupi, već kuje planove kako u Srebrenici okupiti stare prijatelje i oživjeti grad: „Naša ideja je bila da okupimo sve muzičare koji su svirali prije rata u Srebrenici, ujedno to bi bio i skup Srebrenčana svih nacija i svih generacija, bar jedan dan u godini da se sastanemo.“
I djeca vole motore….Ovi mladi ljudi svojim optimizmom ulijevaju nadu da za Srebrenicu ima budućnosti. Fake nudi i recept: „Kada bi svaki Srebrenčanin koji živi u Srebrenici, Federciji ili dijspori, dao samo pet posto onoga u čemu se najbolje snalazi ,mislim da bi Srebrenica bila približna onom što je bila prije rata.“
Čiva kaže da mu veliki moral ulijeva to što u posljednje vrijeme vidi da se u Srebrenici dosta radi i gradi:„Svaki kad vidim prozor da je na nekoj zgradi bar prozor zamijenjen, meni je drago jer ja sam došao ovdje, ovo je moja zadnja stanica i ja odavdje ne idem.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić
Turisti preplavili JAZ na Drini
30.8.2009.g.
Detalj sa kupališta JAZBraća Marić – izbjeglice iz Goražda uspješno žive od turizma. Oni pedesetak kilometara nizvodno od Višegrada, grade kupalište za posjetioce. Riblji specijaliteti i prirodne ljepote privlače mnoge turiste.
Aleksandar Marić vlasnik JAZ-aAko od Višegrada krenete putem uzvodno uz Drinu, ka Goraždu i Foči, nakon petnaestak kilometara primjetićete veliki natpis JAZ – putokaz za kupalište i restoran koji se ne vide sa puta. „Počeli smo ovo graditi prije nekoliko godina“, priča nam Aleksandar, stariji od dvojice Marića, vlasnika: „Mi smo inače izbjegli iz Goražda, odrasli smo na Drini tako da nas je to i povuklo na taj poduhvat. Najprije smo ovdje ostavljali čamce nakon ribarenja i tako se rodila ideja da bi smo mogli nešto raditi i u pogledu turizma. Svake sezone ponešto dodamo. Saad već radimo gotovo cijele godine, jer ribara i posjetilaca ima i kada nije vrijeme za kupanje“, priča Marić.
Svu infrastrukturu za ugostiteljski objekat, Marići su kako navode, izgradili sopstvenim snagama: „Nije neke velike pomoći bilo. Dobili smo nešto u kreditnim sredstvima od opštine Višegrad na period od godinu i pol. Sve ostalo su naša vlastita ulaganja.“Gosti sa svih strana
Posao zavisi od vremena, pričaju dalje braća Marić. Kada je lijepo vrijeme, ima kupača i turista iz raznih krajeva. Najviše ih je iz Podrinja, Čačka,Užica ali i iz Sarajeva, Visokog…svraćaju i turisti na proputovanju ka moru.“
Turisti se ugodno osjećaju
http://www.dw-world.de/image/0,,4604715_1,00.jpg
Nedaleko od kupališta je Međeđa, naselje u koje se, nakon rata, vratilo najviše Bošnjaka u opštini Višegrad. Kako se Srbi izbjeglice i Bošnjaci povratnici slažu pitamo Aleksandra: „Ovdje su odnosi toliko dobro izgrađeni i korektni da ne bi ste povjerovali. 80 odsto mojih mušterija su Bošnjaci i vjerujte, nikakvih napetosti ni bilo čega drugog nemaPosjetiocima se u Jazu osim plaže za kupanje nude na iznajmljivanje čamci i pribor za ribarenje, te pedaline za vožnju po jezeru. „Tu su i bezbijedni bazeni za djecu, tobogani, igraonice, dobar izbor pića i jela, prvenstveno domaće kuhinje“, kaže dalje Marić i dodaje: “Iz domaće kuhinje najviše se koristi riba, pošto smo na vodi. Izvrsna pastrmka, drinski šaran i riblja čorba su specijalteti.“
[b]
Drina – biser Evrope[/b]
“Kutak u etno stiluAntonije Puzić iz Užica u susjednoj Srbiji jedan je od najstarijih gostiju. Pitamo šta ga dovodi ovdje? „Mir,ribolov, društvo…ova ljepota kanjona ne može se ničim platiti. Drina je biser Evrope i to treba poštovati .Bezbjednost i usluga gostiju na visokom je nivou. Ja dođem ovdje po tri dana, ne zatvorim auto, ne sklanjam pribor i to mi je nešto što mi znači mnogo“, kaže Puzić: “Ovdje dolazim baš da se odmorim.“
Antonije Puzić na kraju kaže da trenutno postoje problemi oko smještaja gostiju. Naime, upita ima više nego slobodnih kreveta za duži boravak gostiju.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić
01-09-2009 02:00
U Goraždu zaprijetili neredima u Sarajevu!
Pred zgradom Bosansko – podrinjskom kantonu Goražde jučer su održani mirni protesti koordinacije sindikata budžetskih korisnika kao upozorenje da im se ne smanjuju plaće za 10 posto.
[b]Zajednički zahtjev
[/b]
– Naš glavni zahtjev je da se ne umanji osnovica za plaću sve dok se ne izjednače plaće na nivou FBiH za različite branše. Jedan od zahtjeva je i da Vlada BPK potpiše anekse na kolektivne ugovore sa sindikatima, na koji način se vrše uštede, a smatramo da ima prostora za to, a da se ne diraju plaće – kazao je Adem Fejzić, predsjednik pregovaračkog tima Koordinacije sindikata budžetskih korisnika BPK Goražde. Podršku zahtjevima kolega u Goraždu jučer su pružili i predstavnici sindikata policije te obrazovanja iz drugih dijelova FBiH.– To nije slučaj, jer goraždanski policajci nalaze se u daleko najgoroj situaciji, na dnu ljestvice po primanjima, to kaže statistika. Ovim ljudima se mora povećati plaća – kazao je Halid Ganija, predsjednik Unije Sindikata policije FBiH. Istaknuto je da protesti u Goraždu uvertira u proteste koji će se, u slučaju da se Vlada FBiH ogluši o zahjeve kako sindikata policije tako i ostalih budžetskih korisnika, održati u Sarajevu.
[b]Generalni štrajk
[/b]
Nisu isključene ni odluke o stupanju u generalni štrajk.Uporedo sa Sindikalnim protestima zasjedala i Skupština na kojoj se našao prijedlog ušteda, a to znači i umanjenje plaća za 10 posto.Pomenuti zakon usvojen je sa 15 glasova za, 9 protiv i 1 uzdržanim glasom.Nakon toga se pred poslanicama našla odluka o izmjenama i dopunama budžeta BPK Goražde za tekuću godinu.Po najnovijem prijedlogu ovogodišnja zaduženja BPK Goražde po osnovu raznoraznih kredita iznosila bi oko 25 miliona maraka.Goraždanski premijer Nazif Uruči naveo da je federalna vlada dala čvrsta obećanja da će ekonomski neodrživi kantoni, dakle i BPK Goražde biti drugačije tretirani u odnosu na ostale.
A.DŽ.
- You must be logged in to reply to this topic.