-
AuthorPosts
-
Su’ufan i mudri sejh
Su’ufan je bio veoma lijen covjek. Nije volio raditi. Njegova zena i djeca su zivjeli u bijedi i siromastvu. Kad god bi se njegova zena pozalila na glad i bijedu, on bi rekao:
– Nemoj zaliti! Uskoro ce doci vrijeme kada cemo postati bogati.
Zena i djeca su cekali i cekali, ali nista se ne promjeni. Postali su toliko siromasni sa u kuci nisu imali na cemu da spavaju, u kuhinji je nestalo hrane, a djeca su ostala bez odjece.
Jednog dana zena ljutito uzviknu: – Nema koristi od cekanja! Ako jos budemo cekali, umrijet cemo od gladi!
Konacno Su’ufan odluci da ode kod jednog mudrog sejha i sa ga upita kako da se rijesi siromastva i postane bogat. Pripremi sve sto mu je trebalo za put i krenu. Nakon tri dana putovanja srete ogromnog vuka na kojem su se vidjeli tragovi teske bolesti.
– Gdje ides, prijatelju? – upita ga vuk.
– Idem kod jednog sejha da ga pitam kako cu postati bogat.
– Kada ga vidis – rece vuk – upitaj ga da mi propise neki lijek koji ce me izlijeciti! Vec tri godine osjecam bolove u stomaku koji mi ne daju mira ni nocu, ni danju.
– Ne brini vuce, pitat cu sejha – rece Su’ufan i nastavi svoj put.
Nakon tri dana putovanja, Su’ufan naidje na jedno jabukovo stablo.
– Gdje ides, prijatelju? – upita ga drvo.
Su’ufan mu rece da se uputio mudrom sejhu.
– Molim te, reci mu da mi propise neki lijek za moju cudnu bolest. Kada nastupi proljece, trebao bih izbeharati, ali kada se behar pojavi, osusi se i padne prije nego sto postanu jabuke. Zatrazi od sejha da ti kaze razlog, i neka to kaze sta da uradim.
Su’ufan utjesi drvo i nastavi putovati. Nakon tri dana naidje na duboko i bistro jezero. Pogleda u njega i ugleda glavu jedne ribe koja mu rece:
– Gdje ides, prijatelju?
Su’ufan joj rece da je posao kod mudrog sejha.
– Osjecam jake bolove u svom grlu – rece riba – pa te molim da ga upitas za lijek koji ce me izlijeciti.
Su’ufan se nasmija i obeca joj da ce pitati sejha.
Nakon tri dana putovanja Su’ufan naidje na vrt pun ruza. Ugleda starog sejha kako sjedi ispod jednog drveta i nazva mu selam.
– Sta zelis, Su’ufane? – upita ga sejh.
– Kako znas moje ime? – rece zacudjeni Su’ufan.
– Ja sam mudri sejh kod kojeg si se uputio. Reci sta hoces!
– Dosao sam da ti se pozalim na moje stanje. Od svog rodjenja sam veoma siromasan. Zelim postati bogat. Zelim napustiti svoju malu kolibu i preseliti se u veliki dvorac. Zelim svojoj zeni i djeci kupiti najukusniju hranu i najljepsu odjecu.
– Da li me jos nesto zelis pitati?
– Da, sreo sam jednog bolesnog vuka koji se zalio da vec tri godine ima bolovr u stomaku. Naisao sam i na drvo jabuke ciji behar opadne i ne postanu od njega jabuke. A vidio sam i jednu ribu koju boli grlo. Njih troje od tebe traze da im propises lijek za njihovo ozdravljenje.
Sejh se malo pomjeri i rece:
– Uzrok ribinih bolova je dragulj koji se zalijepio i njenom grlu. Bit ce joj lakse kada ga izbaci. Drvo jabuke ne radja jer je ispod njega zakopan cup koji je pun zlata i koji smeta da voda dodje do njegovog korijena. A sto se vuka tice, on ce se izlijeciti onda kada pojede jednog lijenog covjeka koji je beskoristan svojoj porodici i ostalim ljudima.
Kada Su’ufan upita sejha za sebe, on mu rece da ce se njegove zelje ispuniti. Sav sretan krenu prema svojoj kuci. Kada dodje do jezera, vidje da ga riba ceka.
– Sta mi sejh savjetuje? – upita ga riba.
– Imas dragulj zaljepljen grlu. Kada ga izvadis, tvoja bol ce prestati.
Kada Su’ufan podje riba uzviknu: – Pomozi mi, Su’ufane! Izvadi dragulj iz moga grla i uzmi ga sebi!
– Zasto da se mucim?! – rece on – sejh je rekao da cu postati bogat. Nemam vremena, allahimanet!
On ostavi ribu i ode. Isao je dok nije stigao do jabukovog drveta koje ga upita: – Jesi li saznao za moj lijek?!
– Ispod tebe se nalazi cup pun zlata koji je prepreka da voda dodje do tvog korijena.
Kada Su’ufan krenu drvo uzviknu: – Molim te, Su’ufane! Iskopaj cup sa zlatom i uzmi ga sebi!
– Necu da se umaram, sejh je rekao da cu imati ono sto zelim!
On ostavi drvo jabuke i krenu dalje sve dok ne dodje do bolesnog vuka.
– Sta je sejh rekao? – upita vuk.
– Rekao je da trebas pojesti jednog lijenog covjeka, koji ne koristi ni sebi, ni drugima!
Vuk ga upita kako mu je bilo na putovanju. Su’ufan mu isprica sta se desilo sa ribom i jabukovim drvetom. – Odbio sam im pomoci – rece Su’ufan – jer ne zelim gubiti vrijeme zbog njih.
Vuk pazljivo poslusa Su’ufanove rijeci, malo razmisli i rece:
– Nikada ne bih nasao vise lijenog covjeka, koji nikome ne koristi. Ti si sam dosao, Su’ufane! Dodji ljenjivce da te pojedem!
Su’ufan se uplasi i poce bjezati. Trcao je brzo sve dok ne pobjeze od vuka. Kada se umori, sjede da se odmori na jednoj stijeni. Nakon razmisljanja rece sebi: – Vuk je u pravu, ja sam lijen i ne zasluzujem da zivim. Treba da se vratim i pomognem ribi i drvetu. Su’ufan se uputi prema jezeru. Kada dodje do njega pozva ribu koja izadje iz vode.
– Zasto si se vratio? – upita ga riba.
– Dosao sam ti pomoci da se rijesis bolova. Otvori usta!
Riba otvori usta i on izvadi zaljepljeni dragulj. Obradovana riba se zahvali Su’ufanu i rece mu: – Uzmi ovaj dragulj kao poklon!
– Ne, bez muke i truda ne zelim postati bogat – rece Su’ufan, okrenu se i baci dragulj u jezero.
Potom se uputi prema jabukovom stablu koje iznenadjeno rece: – Zasto si se vratio?!
– Dosao sam da iskopam cup koji je prepreka da voda dopre do tvog korijena.
Kada je Su’ufan iskopao cup, drvo osjeti kako voda dolazi do njegovog korijena.
– Hvala ti, Su’ufane – rece drvo – uzmi ovo zlato da postanes bogat!
– Ne, prijatelju moj, nisam se toliko umorio da ga zasluzujem. Podijelit cu ga siromasima i beskucnicima.
Dok se vracao kuci, Su’ufan je siromasima i beskucnicima dijelio zlato. Maposljetku, stigao je svojoj kuci gdje je zatekao zenu i djecu kako ga cekaju.
– Da li ti je mudri sejh rekao kako ces postati bogat? – upita ga zena.
– Naravno, zeno moja! Treba da pocnem vrijedno raditi, da izucim svoj zanat i da koristim ljudima, pa ce me Allah opskrbiti onim sto zelim.
Su’ufan prestade biti lijen i vrijedno poce obradjivati zemlju koja se nalazila ispred njegove kolibe. Prodavao je zetvu i time opskrbljivao svoju porodicu. Nakon nekoliko godina Su’ufanovi usjevi se povecase i postade bogat covjek. :)))
“Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela, prikljucit cemo djecu njihovu, a djela njihova necemo nimalo umanjiti – svaki covjek je odgovoran za ono sto sam cini.”
(et-Tur, 21)
“Covjek je pastir svoje porodice i bice odgovoran za njeno cuvanje. Zena je pastir u kuci svoga muza i odgovorna je za svoje stado.”
Dobri covjek i pas
Jednog suncanog dana covjek je putovao kroz pustinju. Sunce je zarilo pustinjski pijesak.
Nestade mu vode i ozedni. Hodao je tamo amo trazeci vodu. Nakon sto se umorio od hodanja, sjede da se odmori, a potom nastavi traziti.
Jko se obradova kada naidje na bunar. Rece sebi:
– Hvala Allahu! Napokon sam pronasao bunar. Zamalo da na ovoj vrelini umrem od zedji. Hvala Allahu Koji ne zaboravlja Njegove robove!
Kada pogleda u bunar, vidje da je dubok. Nije imao konopac, ni kantu. Sidje na dno bunara i napi se vode. Zahvali svome Gospodaru i izadje iz bunara kako bi se spremio da nastavi put.
Okrenu se i ugleda psa koji je puzao i drhtao od umora i zedji. Bio je toliko zedan da je oko bunara lizao nakvaseni pijesak.
– Ovaj jadni pas je u istoj situaciji kao ja prije nekoliko trenutaka – rece covjek sebi – sigurno ga boli kao sto je mene boljelo. Moram ga napojiti i spasiti od smrti.
Trazio je posudu da je napuni vodom, ali je ne nadje. Bio je zbunjen i nije znao sta da uradi. Razmisljao je te mu na um pade jedna ideja. Skide svoju papucu i ponovo sidje u bunar. Napuni je vodom i brzo izadje. Kada pas ugleda covjeka sa papucom punom vode, pohrli prema njemu. On mu priblizi papucu i dade mu da popije vodu. Pas popi svu vodu.
Covjek se vrati u bunar nekoliko puta iznoseci vodu iz njega, sve dok se pas ne zasiti.
Poce oko njega kruziti i sretno mahati repom kao da mu zeli zahvaliti.
Covjek osjeti srecu i zadovoljstvo jer je spasio zivot jadnom psu. Zatim nastavi svoj put kroz pustinju.
Allah je nagradio ovog dobrog covjeka zbog njegovog dobrog djela i oprostio mu grijehe.
Kako je kamila jeftina
Jedan seljak po imenu Abdul-Vehab imao je kamilu koju je mnogo volio. Ona mu je svakog dana sa sela u grad nosila teret koji je prodavao. Nosila je povrce i voce koje je prodavao na gradskoj pijaci. On bi kupovao potrepstine za kucu koje je kamila nosila iz grada na selo.
Na pijaci je Abdul-Vehab proao lubenice i dinje, a kupio rizu i secer. Usao je u radnju da kupi ono sto mu je trebalo. Kada je izasao, nije nasao svoju kamilu.
– Gdje mi je kamila?! – vikao je seljak – Nema moje skupe kamile! Zalosti! Gdje si kamilo moja?!
Dozivao je policajca trazeci od njega da nadje njegovu kamilu i uhapsi lopova koji ju je ukrao.
Njih dvojica su je svuda trazili, ali je nisu pronasli.
– Ne ocajavaj! – rece mu policajac – mozda se izgubila i sada okolo hoda. Nastavi je traziti, pa ces je, ako Bog da, pronaci.
Abdul-Vehab ju je uzalud trazio svuda. Nakon dugog traganja, umori se. Pred svima na pijaci obeca da ce je, ako naidje na nju, prodati za jedan dinar.
Ljude zacudi njegova izjava da ce za malo novca prodati skupu kamilu.
Kruzeci po pijaci iznenada naidje na nju. Mnogo se obradova i sveza je konopcem. Sjeti se sta je obecao i osjeti tjeskobu.
– Kamo srece da nisam dao obecanje pred ljudima – rece sebi – sta sada da radim?
Nakon kratkog razmisljanja, donese malu macku i sveza je za kamilu. Stavi ih nasred pijace glasno uzvikujuci: – Ko ce kupiti kamilu za dinar i macku za hiljadu?
Ljudi sa svih strana se okupise ne vjerujuci onome sto su culi.
– Ljudi, prodajem vam kamilu za dinar i macku za hiljadu! – uzvikivao je – ali ih prodajem samo zajedno. Da, ne prodajem kamilu bez macke!
Ljudi se nasmijase i shvatise da ne zeli prodati svoju kamilu. Ljudi se razidjose govoreci: – Kako bi kamila bila jeftina da nije macke! – Kako bi bila jeftina samo da nije macke!
Abdul-Vehab zajaha kamilu i vrati se kuci.
Ja samo radim svoj posao
U nekom gradu zivio je kadija poznat po svojoj pravednosti i mudrosti. O njegovoj pravednosti je cuo i kralj koji se obardova sto u njegovom kraljevstvu zivi kadija koji pravedno sudi ljudima.
– Nije mi dovoljno sto sam cuo da je pravedan – rece kralj – zelim se licno uvjeriti u njegovu pravednost i saznati na koji nacin sudi ljudima.
Kralj se prerusti u obicnog covjeka kako ga ljudi ne bi prepoznali. Zajaha svoga konja i napusti dvorac bez tjelohranitelja i vojnika.
U putu srete prosjaka koji je prosio novac od ljudi. Sazali se nad njim i rece mu da se popne na konja kako bi ga poveo do grada.
Kada stigose u grad, kralj se okrenu i rece mu: – Stigli smo. Mozes sici, samo pazi da ne padnes!
– Ovaj konj je moj – zagalami prosjak – kako me mozes trjerati?! Ti sidji!
Prosjak je galamio i zvao u pomoc tako da su se oko njih skupili ljudi.
– Ovo je moj konj!- rece prosjak okupljenima.
– Ne, konj je moj! – uzviknu kralj. Ljudi su gledali i nisu znali koji od njih dvojice govori istinu.
– Idite do kadije! – uzviknu jedan od okupljenih – on ce vam pravedno presuditi.
Odvedose ih do kadije koji je sjedio i sudio ljudima. Kralj stade pred kadiju i isprica mu sta se desilo. Kada zavrsi prosjak uzviknu: – Ovaj covjek je lazov! Konj je moj. Ja sam ga poveo da mu pokazem put.
– Konja ostavite kod mene! – rece kadija – Sada idite i vratite se ujutro!
Njih dvojica odose, a kadija odvede konja u stalu.
Kada se ujutro vratise, kadija ustade sa svoje stolice i rece im: – Slijedite me! Njih dvojica podjose za njim.On ih uvede u stalu u kojoj se nalazio konj. Tu se zadrzase neko vrijeme, a potom se vratise u kadijinu kucu.
On presudi da se konj da kralju, a strazarima naredi da prosjaka svezu i bace u tamnicu.
Uvecer kralj ode do kadije i upita ga: – Kako si znao istinu?
– Jednostavno je. Kada smo jutros usli u stalu primijetio sam da ti se konj priblizio, mirisao te i dirao. Nisam zapazio ni jedan pokret prema drugom covjeku. Shvatio sam da je to tvoj konj.
– A da li znas ko sam ja? – smijesuci se rece kralj.
– Ne – odgovori kadija.
– Ja sam kralj. Dosao sam prerusen da se uvjerim u tvoju pravednost. Zatrazi od mene ono sto zelis.
– Izvini kralju, ali ja nista ne zelim. Ja samo radim svoj posao!
Abdulkerim i hurme
Jedan bogati seljak, povodom udaje svoje kcerke, pripremi svadbeno veselje na koje pozva komsije i prijetelje.
Medju pozvanima bijase dobri seljak Abdulkerim. On podje na svadbu prije zalaska Sunca, jer njegova kuva bijase veoma udalena od sela. U putu ugleda korpu punu ukusnih hurmi. Mastao je o ukusnoj i obilnoj hrani sa gozbe. Priblizi se korpi i sutnu je nogom. Korpa se prevrnu, a hurme se prosuse po zemlji.
– Danas mi ove hurme nisu potrebne – kroz smijeh rece – na gozbi cu se najesti ukusne hrane, a hurme cu ostaviti zivotinjama i pticama.
Nastavi svoj put i dodje do malog potoka koji je trebao preci da bi stigao do sela.
U blizini se nije nalazio most preko kojeg bi presao. Obicno ga je preskakao, jer je bio plitak i nije bio siri od jednog metra.
Medjutim, te noci se iznenadi, jer nabujali potok bijase sirok vise od tri metra.
Isao je tamo-amo kako bi nasao najuze mjesto preko kojeg bi mogao preskociti na drugu stranu, ali ga nije nasao.
Trazio je, a potok je bujao.
Uskoro zadje sunce. Put postade mracan. Sjeti se da tog dana pocinje preiod u kojem selo uzima vodu za svoje usjeve. Voda iz rijeke se pusta kroz branu i potok buja. Kada se ispuni vodom, postane toliko veliki da ga niko ne moze preskociti.
Bijase zbunjen i tuzan. Gledao je svoju novu i skupu odjecu. Osjecao je umor. Zamisljao je sta ce se desiti sa njegovom odjecom ako skoci i padne u vodu.
Naposljetku rece: – Ne mogu preci ovaj potok, niti mogu otici na svadbeno veselje. Okrenu se i krenu svojoj kuci. Bilo je kasno. Mjesec mu je osvjetljavao put. Osjecao je veliku glad.
– Bilo bi dobro da malo odmorim – rece sebi – ali sjedenje ce mi samo povecati glad! A u isto vrijeme nemam vise snage da pjesacim.
Mnogo se umorio i ogladnio. Iznenada se sjeti hurmi koje je bacio na zemlju.
– Gdje li su hurme?! – zapita se. Poce tragati za njima u nadi da ce ih naci. Ugleda korpu i u velikoj zalosti poce pipati oko nje. Brisao je i jeo hurme, prljave od zemlje. Njegova sreca bijase neopisiva dok je jeo hurme koje je prije nekoliko sati prosuo po zemlji! U povratku kuci rece sebi:
– Nikada vise necu bacati ono od cega ima koristi, makar to bila najmanja sitnica. Ona me moze obradovati kada je budem trebao. Ono sto mi danas ne treba, mozda ce mi sutra trebati!
Velika nagrada
Covjek po imenu Tarif imao je obicaj da sjedi na ulici i razgovara sa ljudima. Pricao im je zanimljive price i sale. Svako ko bi ga vidio ili cuo, smijao bi se. Zivio je od onoga sto su mu placali oni koji su ga odusevljeno gledali i slusali.
Jednog dana sjedio je blizu sultanovog dvorca.
Sluga sa dvorca ga je vidio i odusevio se. Ispricao je sultanu, koji je pozelio da ga upozna.
Sluga ode do Tarifa i rece mu: – Sultan zeli da cuje tvoje sale i price. A pola nagrade koju dobijes od sultana dat ces meni.
– Ici cu s tobom do sultana, ali ne pristajem da ti dam pola nagrade – rece Tarif – pola je mnogo. Ja sam siromasan, uzmi sestinu ili najvise cetvrtinu nagrade.
Sluga je bio pohlepan. Odbi da uzme manje od polovine, tako da su se dugo raspravljali.
Naposljetku Tarifu dosadi da se raspravlja, pa popusti pred sluginim zahtjevima.
Njih dvojica uputise se prema dvorcu. Tarif stade pred sultana.
– Rekli su mi da pricas cudnovate i smijesne price. Ispricaj mi sta znas. Ako me nasmijes, dat cu ti veliku nagradu. Ali znas li sta ce biti ako se to ne desi?!
– Ako te ne nasmijem, neka me udare sa deset udaraca bicem!
– Hajde pricaj, slusam te! – rece kralj.
Pricao je sve dok nije ispricao sve svoje price koje je znao. Sve sultanove sluge neprekidno su se smijale, ali sultan se ni jednom ne nasmija.
– Sultane! – tuzno uzviknu Tarif – ispricao sam sve sto sam znao i boli me glava. Ostala je samo jos jedna prica. Dogovorili smo se da me bicujes sa deset udaraca bicem, ako te ne nasmijem. Molim te, naredi da me bicuju sa dodatnih deset udaraca.
Sultana iznenadi taj zahtjev. Poce se smijati, ali vjesto sakri svoj smijeh. Pozva srazare i naredi im da ga udare sa dvadeset udaraca bicem. Udarali su ga sve dok ne dodjose do desetog udarca.
– Sultanu, zelim nesto reci?! – uzviknu Tarif. Sultan im naredi da prekinu sa bicevanjem. Okrenu se prema njemu i upita ga: – Sta zelis?
– Sultanu, nesto najljepse na ovom svijetu je postenje, a najruznija je prevara! Tvoj sluga se dogovorio sa mnom da mu dam pola nagrade. Dobio sam pola, a pola je ostalo njemu!
Sultan se nasmija do suza, a onda pozva slugu i strazarima rece: – Udarajte ga!
– Sta sam uradio, gospodaru moj – rece uplaseni sluga – da me bicujete?!
Sultan se nasmijesi i pogleda u Tarifa koji rece slugi: – Ovo je tvoj dio nagrade koju sam dobio od sultana. Ti si moj partner kao sto smo se dogovorili. Dobio sam pola nagrade, a na tebi je da primis drugu polovinu!
Strazari pocese bicevati slugu, a Tarif mu rece:
– Rekao sam ti da sam siromah i molio sam te da uzmes cetvrtinu nagrade, a ti si odbio. Hajde, uzmi polovinu, nadam se da ces se zasititi.
Sultan se nasmija, izvadi kesu sa novcem i rece Tarifu: – Ova kesa pripada tebi, jer si me protiv moje volje nasmijao!
Tarif uze novac, zahvali se sultanu i ode sretan.
Dijete, koza i ranjenik
Ova prica ispricana je u Palestini u vrijeme krstskih ratova, kada su krstasi iz evropskih zemalja napadali islam i muslimane Plastine. U njoj je tada zivjela mala siromasna porodica, majka i njen sin jedinac.
– Krstasi su nam uzeli sve osim ove koze – rece majka sinu – pa te molim, sine moj, dobro je cuvaj, jer je ona sve sto imamo!
Djecak odvede kozu na zeleni pasnjak. Ostavi je da pase i sjede u hladovinu jednog drveta. Gledao ju je i rekao sebi: – Mlijeko od ove koze je nasa jedina hrana!
Dok je razmisljao, zacu topot konja iz daljine. Pozuri prema kozi da je sakrije iza drveca, gdje osta skriven posmatrajuci bitku. Vidio je krstasku vojsku koja je tjerala nekoliko muslimanskih vojnika. Saceka da se udalje pa kuci povede kozu da umiri majku. U putu prema kuci srete muslimanskog vojnika koji je pruzao pomoc ranjeniku. Vojnik zatrazi od njega vodu da napoji ranjenika. U kuci nadje vodu, ne bi dovoljno. Brzo razmisli, pa otrca u kucu po posudu i poce musti kozu dok posudune napuni mlijekom. Ponudi mlijeko dvojici vojnika. Ranjenik popi, a ostatak pruzi svome drugu. Njih dvojica se zahvalise djecaku.
– Allah ti se smilovao – rece ranjenik isprekidanim glasom – spasio si mi zivot!
Njih dvojica odose, a djecak udje u kucu.
– Sta si to uradio, sine?! – upita ga majka – pomuzao si kozu, a mlijeko dao vojnicima. Nama nije ostalo nista.
– Strpi se majko dok ponovo ne bude mlijeka. Nisam mogao ranjenika ostaviti da umre od zedji!
Prodje nekoliko mjeseci. Muslimani porazise krstase i protjerase ih iz svoje domovine. Dok se djecak igrao ispred kuce, dodjose dvojica ljudi goneci ispred sebe trideset ovaca.
– Ove ovce poklon su tebi od vojskovodje kojem si spasio zivot – rece jedan od njih.
– Ali za ono sto sam uradio ne zasluzujem sve ovo – uzvrati djecak.
– Ne, uradio si i vise – rece covjek pokazujuci na onog koji je dosao sa njim – spasio si zivot nasem vodji i direktno ucestvovao u pobjedi muslimanske vojske, a to nisi ni znao.
Njih dvojica se rukovase sa djecakom i odose.
Djecak i njegova majka su stajali i cudili se gledajuci u stado ovaca.
– Hvala pripada samo Allahu, koji nam vraca ono sto smo izgubili – rece majka.
– Cinjenje dobrih djela nije gubitak, majko moja!
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.