[webmaster]

#8422

“Počesto se pitam kako se osjećaju duše onih ljudi koji su nama srušili život”

SUBOTA, 03 JANUAR 2009 12:51 ADMINISTRATOR

Halalio svima: Musatfa Ait Idir

kaže Mustafa Ait Idir koji govori o kafezima i kontejnerima u kojima su proveli sedam godina života, o razlozima zašto je halalio svima koji su, na ovaj ili onaj način učestvovali u njegovom odvođenju u Gvantanamo, o želji da radi kako bi živio kao i svaki drugi normalan čovjek…

Mustafa Ait Idir, Bosanac alžirskog porijekla, bosanski zet, otac troje djece, Muhameda (11 godina), Hamze (9) i Abdulaha (7), inženjer informatike i majstor karatea, rođen je 1972. u Alžiru. U Bosni i Hercegovini radio je u jednoj humanitarnoj organizaciji, a kao sportista bio je član takmičarske ekipe i trener karatea u KK Bosna. Govori pet jezika: arapski, francuski, engleski, bosanski i berberski, koji mu je maternji. Po njegovom povratku iz Gvantanama gdje je, potpuno nevin, proveo 7 godina, rekao je da je halalio svima koji su, direktno ili indirektno, učestvovali u njegovim patnjama. To je bio jedan od povoda da s njim razgovaramo.

Gospodine Mustafa, nadugo i naširoko pisano je o patnjama kroz koje ste prošli tokom sedmogodišnjeg boravka u Gvantanamu. Ne bih želio da Vas ponovo vraćam na evociranje uspomena na te tegobne dane. Ipak, možete li za naše čitaoce kazati koje je vrste mučenja bilo najteže podnositi?

Mustafa Ait Idir: Čim se spomene Gvantanamo zna se kako je tamo bilo. I sama imenica Gvantanamo ljude odmah asocira na mučenje. Sad je situacija bolja nego što je bila ranije. Nad nama su provođena mučenja fizičke i psihičke naravi. Pokatkad je svaka osoba prolazila kroz različite vidove mučenja. Istina, bilo je istražitelja koji su prema nama nastupali prijateljski, a uzimali su pritom one izjave koje su im trebale, a bilo je i onih koji su to činili primjenjujući silu i mučenje. Meni su najteže padala mučenja psihičke naravi koja su imala veze sa islamom, mojom vjerom. Kad ti vrijeđaju vjerska osjećanja vrlo je bolno. Čudio sam se da to primjenjuju ljudi iz jedne velike, multietničke i multikonfesinalne države, sa velikom demokratskom tradicijom. Ne vjerujem da ima neka religija, neka vjera koja dozvoljava da se koristi mučenje kao sredstvo za dobijanje iznuđenog iskaza. Kao ilustracija neka posluži slučaj kad ti uzme primjerak Kur’ana časnog i baci ga na pod. To mi je veoma teško padalo. Fizička se maltretiranja lakše zaborave. A, bilo ih je. Evo, slomili su mi jedan prst koji je tako zarastao. Nekima su polmili rebra.. Dolazili bi u punoj borbenoj spremi. Znali su koristiti i nekakav sprej. Tražili su da im damo pantolone. Mi nismo to prihvatili, jer ne možemo klanjati bez hlača. Razmišljali smo: ‘ako nam to urade silom, onda nismo odgovorni pred Allahom’. Ono što ja znam, najteže je prošao jedan Saudijac. Po dolasku u svoju domovinu umro je, a naši advokati kažu da su im tamošnji ljekari rekli da kod njega nisu našli neke organe.

Je li među tim istražiteljima bilo i muslimana?

Mustafa Ait Idir: Jeste. Nažalost, oni su, valjda da bi se dokazali, bili gori od drugih. Devedeset posto mučenja dolazilo je od njih. Među njima je bilo muslimana Afroamerikanaca, autohtonih Amerikanaca, Amerikanaca arapskog porijekla…

[b]Život u željeznom, zavarenom krevetu

Kakav je bi smještaj u Gvantanamu?[/b]

Mustafa Ait Idir: U prvo vrijeme bili smo smješteni u kafeze, potom su nas premjestili u kontejnere. Jedan je kontejner bio pregrađen na osam dijelova. Svaki pregrađeni boks imao je otprilike po 4 kvadratna metra, a u ta četiri kvadrata metra stao je krevet, wc. Imali smo metalni krevet sa spužvom debljine nokta. Baš sam mjerio. Krevet je zavaren i ne možeš ga pomjerati. Dali su nam neku pokrivku koju su oni zvali dekom, a ona to, definitivno, nije bila. Između nas je bila mreža, a slobodan prostor na mreži je širine oko 3 centimetra tako da bismo se pozdravljali sa jednim prstom. Kasnije smo otišli u nekakve zgrade, ali nikog ne vidiš osim stražara. Istina, ponekad vidiš nekog kako ga voze do bolnice. Ako ga zovneš, a čuje te stražar, onda nastupaju kazne.

Kakve su bile te kazne?

Mustafa Ait Idir: Oduzme ti sve što imaš.

Jeste li, makar, imali odgovarajuću hranu?

Mustafa Ait Idir: Nije to bilo ni h od hrane.

Jesu li u tu hranu ubacivali svinjetinu?

Mustafa Ait Idir: Oni kažu da nisu.

Kako je izgledao jedan dan u zatvoru u Gvantanamu?

Mustafa Ait Idir: Vrijeme nam je vrlo brzo prolazilo. Ustanem na rani sabah i klanjam. Poslije namaza učim dove. Potom učim nešto iz Kur’ana. Uslijedi doručak, učenje, ručak, podne, ikindija, akšam, jacija… Zvuči nevjerovatno, ali su nam dani vrlo brzo prolazili.

Znači da vam nisu branili da klanjate, učite Kur’an?

Mustafa Ait Idir: Upočetku jesu.

Je li Vam poznato koliko je još ljudi ostalo u Gvantanamu?

Mustafa Ait Idir: Kažu oko 270. Najviše je Jemenaca, njih oko 100. U početku nas je bilo iz oko 40 zemalja svijeta. Većina je oslobođena.

Bili ste na suđenju. Kakve dojmove nosite?

Mustafa Ait Idir: Tužilac je u početku bio predočio optužbu kako smo mi htjeli napasti Američku ambasadu u Sarajevu. Kad smo, nakon mjesec dana, bili na sudu rekli su da nismo kanili napasti Američku ambasadu, nego da smo kanili otići u Afganistan. Čak su našim advokatima rekli da nikako i ne spominju Američku ambasadu. Na sudu su me pitali jesi li mislio ići u Afganisan. Odgovorio sam kontrapitanjem: pa, zar nisam ovdje zbog planiranog napada na Američku ambasadu, a sad me optužujete da sam kanio ići u Afganistan. Nije bilo ništa od toga, kazao sam. Moram kazati da su naši advokati bili vrlo dobri. Oni su sudu pribavili i izjave svjedoka Zlatka Lagumdžije, Alije Behmena i Volfganga Petriča. Oni su izjavili da mi nismo imali nikakav plan da napadnemo Američku ambasadu, a predali su nas zato što je to od njih tražila Američka ambasada kazavši: ‘Morate ih predati, u protivnom zaključat ćemo Ambasadu i povući vojsku’. Američka vlada nije mogla posumnjati u iskaze ovih ljudi, jer su nas oni predali. U našu korist svjedočili su i neki ljudi iz američkih obavještajnih službi koji su rekli su da nije bilo nikakvih planova napada na Američku ambasadu od strane nas.

[b]Pismo stiglo za dvije godine i tri mjeseca

Jeste li mogli dobijati pisma, poruke…?[/b]

Mustafa Ait Idir: Moj šura mi je poslao pismo koje sam dobio nakon dvije godine i tri mjeseca. Vidio sam datum kad je to pismo poslato. Moja su pisma pokatkad stizala za nekih 9 ili više mjeseci.

Kako ste se osjećali kad ste saznali da idete kući, porodici?

Mustafa Ait Idir: Nisam se puno obradovao. Znao sam da nemam ništa inkriminirajuće. Jedna poslovica kaže: ‘Vjetra se boji čovjek koji u sebi ima plin’, a ja se nisam imao čega plašiti. Bio sam siguran da ću biti oslobođen. Ako mi kažu da nisam slobodan, onda taj sudija nije ispravan. Kad sam došao ovdje kao da sam iznikao iz zemlje ili pao s Marsa. Nemam potrebna dokumenta, zdravstveno osiguranje, posao. I Sarajevo mi se skroz izmijenilo. Kad smo krenuli sa aerdroma pitam policajce gdje smo, a oni kažu u Sarajevu. Meni sve nepoznato kao da sam negdje u Tuzli. Jedino sam prepoznao studentske domove u Nedžarićima. Sedam godina sam bio odsutan, na najgorem mjestu, bez televizora, novina, daleko, daleko od svijeta. I to je bila jedna vrsta mučenja. Kad o svemu razmišljam, onda kažem da sam ja opet u boljem položaju od Muhameda. Žena mi radi, imam smještaj, a on nema ni porodice, ni stana, niti kakvih primanja… Otkako smo došli on se potuca po tuđim kućama. A, država mu je, odmah po našem dlasku, trebala obezbijediti smještaj, pa posao da ima od čega živjeti, zdravstveno osiguranje. Trebali su nam omogućiti da odemo u dom zdravlja da kontrolišemo naše zdravlje koje je dobrano narušeno. Tamo smo dobijali nekakve lijekove, ne znamo ni kakvi su, injekcije. Daj, Bože, da nema ništa, da smo zdravi. Međutim, imamo bolove u bubrezima, reumu, jer smo živjeli u metalnim ćelijama bez ikakvog grijanja. Mnogi od nas su krvlju mokrili…

Kakav je bio put od Gvantanama do Sarajeva?

Mustafa Ait Idir: Vrlo težak. Čim smo sjeli u avion stavili su nam povez preko očiju i ušiju, te vezali ruke i noge. Niti vidiš gdje putuješ, niti šta čuješ. Putovanje je trajalo oko 18 sati.

Izjavili ste da biste voljeli raditi u državnoj firmi?

Mustafa Ait Idir: Volio bih raditi u državnoj firmi, jer dobro razumijem ljude koji imaju privatne firme. Bez obzira na našu nevinost, nije im lahko primiti nas na posao. Možda bih i sam tako razmišljao kad bih bio na njihovom mjestu. Usprkos činjenici da su i američki, i naši sudovi kazali da smo nevini, mediji su kod naroda unijeli strah. Stalno su emitirali lažne tvrdnje da smo mi nekakva Alžirska grupa. Mi jesmo prijeklom Alžirci, ali nismo nikakva Alžirska grupa! Ama, mi nismo nikakva grupa!

Imate li osjećaj da ste, još uvijek, pod prismotrom?

Mustafa Ait Idir: Nisu nam rekli da nas prate. Međutim, pretpostavljam da to čine. Čak sam siguran da prisluškuju telefon, da prate moj svaki korak. Mene nije strah toga. Moje su ruke čiste. Nikome zla nisam činio niti učinio. Na jednoj sam TV rekao: ‘Ako hoćete da me pratite, izvolite, nije me strah. Dajte mi kuću pred policijskom stanicom, tu ću živjeti, a kad bude trebalo da negdje putujem dajte mi policajca za vozača…

[b]Ja sam Bosanac

Kažete da ste Bosanac[/b]

Mustafa Ait Idir: Ja sam, doista, Bosanac. Tako se osjećam. Imaju neki Bosanci koji nam stalno prebacuju: ‘Ta, oni su Arapi’, želeći time reći da mi nismo Bosanci. Čim sam dobio bh državljanstvo postao sam Bosanac. Ja sam sa mojim bosanskim državljanstvom bolji Bosanac nego neki Bosanci koji su rušili BiH ili, kad je trebalo pomoći odbranu domovine od agresije, pobjegli vani.

Vi ste, također, izjavili da halalite svima. Mnogima je ta vaša konstatacija neočekivana i pomalo nevjerovatna?

Mustafa Ait Idir: Ja njima halalim. Halalim, jer sam musliman. Znam dobro da postoji Sudnji dan na kojem će svako polagati račun za ono što je učinio. Šta god da si radio, dobro ili loše, tamo ćeš naći. Nisam ovdje da budem sudija, da presuđujem da li je neko radio dobro ili loše, da li je neko vjernik ili nije. Moja je zadaća da budem pošten, da budem dobar među ljidima, a za ono šta su oni konkretno radili čeka ih Allahov sud na Sudnjem danu. Pitam se kako se osjeća duša kod ljudi koji su nama srušili život. Njihova će ih duša osuditi na Dunjaluku. U mom srcu nemam ništa protiv njih. Apsolutno nemam ništa. Allah mi je svjedok. Halalim im sto posto.

Mnogi se u BiH pitaju zašto su pojedinci iz arapskog svijeta dolazili u BiH. Šta biste odgovorili na takvu zapitanost?

Mustafa Ait Idir: Neki su došli da rade u humanitarnim organizacijama, drugi da studiraju, treći da rade u ambasadama svojih država. Ima i onih u BiH koji misle da su Arapi ovdje došli da mijenjaju način interpretacije islama. Poručujem im da nema tu bosanski, arapski islam. Islam je jedan, a i Allah je jedan. Različitim se čini samo razumijevanje vjere. Muslimane u BiH predvodi Islamska zajednica i ja kao musliman nemam šta da se miješam u to. Nikada nisam bio u džamiji da bih drugim ljudima pokazao da ja klanjam drukčije od njih, da su naši namazi drukčiji. Jer, tu nema nikakvih razlika. Pa, u BiH ne postoje tri, a u Alžiru jedan ezan. Ili obrnuto. Postoji samo jedan ezan. Svugdje.

Gdje god se u svijetu spomene imenica terorizam mnogi ga automatski stavljaju podruku sa islamom. Kako to komentarišete?

Mustafa Ait Idir: To je velika grješka, velika podvala islamu i muslimanima. Ne kažem da u svakoj vjeri nema pojedinaca ekstremista. Niko ne poteže pitanje što su u BiH ratovali Rusi, Rumuni, Bugari, Grci. Kad sam bio u Gvantanamu govorili su nam da su u BiH bili neki Arapi koji su se borili na strani Bošnjaka. Odgovorio sam konstatacijom da su u BiH došli i neki Rusi, Rumuni, Bugari, Grci da se bore na strani Srba, te pojedinci iz nekih katoličkih zemalja da se bore na strani Hrvata.

Na samom kraju, kažite nešto čega se nismo dotakli u ovom razgovoru?

Mustafa Ait Idir: Želim se zahvaliti Islamskoj zajednici, a posebno reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću na svemu što je učinjeno za naše porodice. Volio bih da sam imao priliku sresti se s reisom dr. Cerićem da mu to izravno kažem.

[Author]

Posts