[Mustafa]

#22849

stecak – Tulež Žepa

Stari nišani u mezarju Tulež koji imaju posebnu oznaku..

Mezarje Tulež-Žepa – nišani iz turskog perioda i pripadaju mutekijskom redu

[mirsad_d]

#22889

[mirsad_d]

#22901

[mirsad_d]

#24554

[b]CIVES COLONIAE RIS…?
Likovi s antičkih epigrafskih spomenika
rogatičko-romanijskog područja
[/b]

Salmedin Mesihović
Sarajevo

Prostor današnje Rogatice je u antičko doba bio mjesto gdje se dizalo
urbano i upravno jezgro jedne municipalne jedinice1. U starijem željeznom
dobu pa do otprilike kraja IV st. p. n. e., romanijsko područje i općenito jugoi-
stočna Bosna bili su područje rasprostiranja Glasinačke kulture i vjerovatno
su ulazile u okvir autarijatske politije2. Međutim, u mlađe željezno doba šire
glasinačko područje je izgleda bilo znatno manje naseljeno, dok se istovre-
meno zapadno nalazila moćna i značajna dezitijatska politija3. Vjerovatno se
zona dezitijatske neposredne vlasti i glavne naseljenosti nije pružala dalje
prema istoku od Romanije, odnosno u rogatičko područje porječja Rakitnice,
pritoke Prače. Rimska vlast je prvi put bila uspostavljena vjerovatno 33. god.
p. n. e., a obnovljena i konačno konsolidirana nakon ugušenja Velikog Ilir-
skog ustanka u kasno ljeto i ranu jesen 9. god. n. e. U teritorijalno-upravnom
smislu rogatičko-romanijsko područje je pripadalo provinciji Ilirik (Illyri-
cum), a nakon podjele jedinstvene Provincije pripalo je Dalmaciji (Gornji Ili-
rik – Illyricum Superior). U prvo vrijeme rimske vladavine, sve do prelaska
na municipalnu organizaciju, rogatičko i podromanijsko područje je vjero-
vatno bilo teritorija neke od peregrinskih civitatesa. Narodnosnu i političku
osnovu ove peregrinske civitas činio je neki manji ilirski narod4 koji se u toku

1 Sergejevski 1936, 9-14; Bojanovski 1967a, 143-164; Isto 1988, 169-175.
2 O Autarijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007a.
3 O Dezitijatima i njihovoj politiji v. Mesihović 2007.
4 Predrimska, domorodačka zapadnobalkanska populacija u znanosti je poznata pod
imenom Iliri, kako su ih još prije dvije i po tisuće godina nazvali pisci na grčkom i latinskom
jeziku. Iliri su ustvari predstavljali jedan veliki etnički kompleks koji se pružao zapadnim
i dijelom središnjim Balkanom, kao i na prostorima dijela panonskog bazena. O ilirskom
etničkom kompleksu v. Mesihović 2007, 94-138; Isto 2007a, 82-90; Cabanes 2002; Wilkes
2001; Stipčević 1989. Njihova porijeklo je složeno i uglavnom se zasniva na osnovama
starosjedilačkih paleolitskih populacija koje su u više različitih epoha preslojavane i
prožimane drugim etničkim elementima (u neolitiku, indoevropske seobe, seoba nosilaca
55

mlađeg željeznog doba razvio iz urušene autarijatske narodnosne zajednice
(možda Sikuloti, sjeverni Partheni, Ozuaei ili neki drugi narod)5. Postojanje
municipalne jedinice sa središtem na prostoru Rogatice najbolje potvrđuju epi-
grafski spomenici s imenima njenih dužnosnika. Od početka III st. n. e. (sigur-
no od 212. god. n. e. i Karakaline konstitucije)6 ova “rogatičko-romanijska”
municipalna jedinica na zapadu je graničila sa “sarajevsko-gornjobosans-
kom” municipalnom jedinicom Akvis (Aquae), a na istoku s “podrinjskom”
municipalnom jedinicom Malvesiatium (središte u Skelanima). Na sjeveru je
naša municipalna jedinica graničila možda s kolonijom Domavia. U odnosu
na navedene municipalne jedinice “rogatičko-romanijska” jedinica je bila i
teritorijalno najmanja i vjerovatno najslabije naseljena. Njeno značenje bi
se primarno ogledalo u privrednim potencijalima gustih šuma i prostranih
pašnjaka ovog područja. Kroz koloniju Ris…, i to i kroz ager i kroz samo ur-
bano i upravno središte, prolazila je i rimska komunikacija koja je dolazila
iz sarajevskog polja (odnosno iz Akvisa) i išla prema Podrinju i dalje prema
središnjem Balkanu7.

I. CIL III, 2766b (p 1035, 2256) = CIL III, 8369 = CIL III, 12748 =
ILJug III, 1571
D M / T C MAXI/MO DEC / C RIS DE /5 ? AN LV T
D(is) M(anibus) / T(ito) Cl(audio) Maxi/mo dec(urioni) / c(oloniae)
Ris(—) de(functo?) /5 [an(norum)?] LV t[—] / [
”Bogovima Manima, Titu Klaudiju Maksimu, dekurionu kolonije
Ris…?, preminulom? u 55 godini”
Ovaj epitaf pronađen još 1866. god. direktno ukazuje na postojanje mu-
nicipalne jedinice u rogatičko-romanijskom području. Tit Klaudije Maksim je
nosilac klaudijevskog gentilnog imena i bio je dekurion (vijećnik) u ordo decu-
riones (lokalni senat) “rogatičko-romanijske” municipalne jedinice. U slučaju
da je gentilno/rodovsko ime (nomen) osobe spomenute na natpisu bilo Ju-
žarnih polja, keltska najezda). I genetska istraživanja muškog Y kromosoma, iako izvedena
na vrlo malom uzorku zapadnobalkanskog stanovništva i na ograničenom prostoru (cc 3/4
ispitanih sa četiri veća jadranska otoka), potvrđuju starosjedilačku, paleolitičku osnovu
i današnje populacije. Barać / Peričić / Martinović-Klarić / Rootsi / Janićijević / Kivisild /
Parik / Rudan / Villems / Rudan 2003, 535-542). Svi ovi inkurzi su na Zapadnom Balkanu
stvorili jedan poseban etnički kompleks koji je od strane antičkog svijeta u toku željeznog
doba bio prepoznat i nominiran kao “ilirski”. Međutim, taj kompleks nije bio niti ujedinjen
niti je imao razvijenu svijest o svome jedinstvu i zajedništvu. Uglavnom se sastojao
od čitavog niza zasebnih naroda koji su tvorili i posebne političke jedinice – politije. O
politijama v. Mesihović 2007, 9, napomena 2; 154-179.
5 Plin. NH III, 143
6 Karakalinom konstitucijom (Constitutio Antoniniana), kada je rimsko građanstvo
načelno prošireno na sve slobodne stanovnike Imperije, završava se proces primanja
rimskog građanstva i oblikovanja municipalne organizacije. Samim tim su nestale i stare
peregrinske civitates.
7 O komunikacijama u rimsko doba v. Bojanovski 1974; Isto 1981; Isto 1987; Arheološki
leksikon BiH, Tom I, 1988, 156, br. XI.
56

lije, Klaudije8, Flavije, Ulpije, Elije i Aurelije može se s većom vjerovatnoćom
pretpostaviti da je riječ o domaćim ljudima koji su ili čiji su preci (po agnats-
koj liniji) dobili rimsko građanstvo za vrijeme careva koji su nosili jedno od
navedenih gentilnih imena9. Činjenica je da je primanje rimskog građanstva
za vrijeme julijevsko-klaudijevske “dinastije”10 u ilirskim provincijama,
posebno u kontinentalnoj unutrašnjosti, bilo vrlo slabo11. Primanje rimskog
građanstva uvijek je bilo povezano s određenim događajem, jer se ono dodje-
ljivalo bilo kao nagrada za određene zasluge, bilo u povodu nekog događaja.
U prvom redu riječ bi bila o isluženim funkcionerima lokalnih peregrinskih
zajednica i ratovima u kojima bi peregrini en masse učestvovali ili bili ključ-
na mobilizacijska i logistička baza. Zatim bi u obzir dolazio boravak cara ili
visokih državnih funkcionera u određenom području. I na kraju, veliki broj
novih rimskih građana bi proizašao iz realizacije određenih edikata i kon-
stitucija koje bi donosili car i druge državne institucije. Međutim, u periodu
vladavine Julija i Klaudija još uvijek je vladalo izvjesno nepovjerenje prema
ilirskim peregrinima koji su podigli Veliki Ilirski ustanak (od 6. do 9. god. n.
e.)12 za vrijeme Augusta. A u decenijama nakon Ustanka nisu se ni dešavali
neki veliki i dramatični događaji u koje bi bilo involvirano i ilirsko peregrin-
sko stanovništvo, a zbog kojih bi moglo doći do značajnijeg dodjeljivanja rim-
skog građanstva. Zato je romaniziranih domorodaca s julijevskim gentilnim

8 Juliji (IVLIVS, fem. IVLIA) su bili jedan od najstarijih rimskih patricijskih rodova koji
je po mitološkoj tradiciji vukao porijeklo (po agnatskoj liniji) od Jula, sina Eneje i unuka
Anhiza i boginje Afrodite (Venere). Za vrijeme rane i srednje Republike rod Julija nije
se posebno isticao u rimskom političkom i socijalnom životu. Njegovo izbijanje u prvi red
rimske politike dolazi tek s pojavom Gaja Julija Cezara (Caius Iulius Caesar). Adopcijom
Oktavijana od strane njegovog praujaka Gaja Julija Cezara, julijevsko ime postaje i
prvi nomen Rimskog Carstva. Sustavom adopcije julijevski nomen su dobili i Tiberije
te Kaligula. Prva rimska vladajuća “dinastija” je ustvari bila uzrokovana međusobnim
vezama pripadnika rodova Oktavija, Klaudija Livija i Vipsanija Agripa koji su sustavom
adopcije ulazili u gens Julija Cezara. Takvo je stanje trajalo do Klaudija I, četvrtog
vladara te prve carske rimske dinastije, koji nakon izbora za cara u svome imenu ne
nosi julijevski, nego klaudijevski nomen, kao i njegov nasljednik i posljednji predstavnik
dinastije – Neron. CLAVDIVS (fem. CLAVDIA) je isto jedan stari patricijski rod, koji svoje
legendarno porijeklo izvodi iz doseljavanja Sabinjanina Atija Klausa (Attius Clausus)
Tac. Ann. XI, 24; Svet. Tib. 1.
9 Arheološki leksikon BiH, Tom I, 1988, 30; 33-34; Mesihović 2007, 675-697.
10 Rimske carske “dinastije” sadržinski su bile različite od dinastija zasnovanih na kla-
sičnom nasljedstvu (bilo primogeniturom ili po starješinstvu). Antičko Rimsko Carstvo
nikada nije bila monarhija u klasičnom smislu (formalno ono je i dalje bilo Republika), a
rimske careve je najbolje promatrati kao vladare izabrane za doživotni mandat.
11 Rimski carevi julijevsko-klaudijevske “dinastije” – (s imenima nakon izbora na carsko
dostojanstvo) 27. god. p. n. e.-68. god. n. e. :
1. Caius Iulius Caesar Augustus Octavianus (August) vl. 27. god. p. n. e.-14. god. n. e.
2. Tiberius Iulius Caesar Augustus (Tiberije) vl. 14-37. god. n. e.
3. Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus (Kaligula) vl. 37-41. god. n. e.
4. Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus (Klaudije) vl. 41-54. god. n. e.
5. Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus (Neron) vl. 54-68. god. n. e.
12 O Velikom Ilirskom ustanku v. Mesihović 2007, 314-617.
57

imenom malo, a s klaudijevskim još manje. Tako je i naš Tit Klaudije Mak-
sim, ako je on uopće domorodačkog ilirskog porijekla po agnatskoj (muškoj)
liniji, rijedak (izniman) slučaj u unutrašnjosti provincije Dalmacije13. Sudeći
po ovome natpisu, njegovo ime je počinjalo s RIS…, a u trenutku njegovog
nastanka RIS… je bio u statusu kolonije14. Vrijeme nastanka natpisa je naj-
vjerovatnije III. st. n. e.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 145-146 i sl. Tab. 1, 1. 2; Isto 1988, 172-173;
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033828;

II. ILJug III, 1569 = ILJug II, 623 (Tab. 1, 1)
I O M / M•VLP / LLO
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / M(arcus) Ulp(ius) / [Apo]llo[dorus]…
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Marko Ulpije Apolodor?…”
Na ovoj dosta oštećenoj ari spominje se osoba s ulpijevskim gentilnim
imenom čiji je predak dobio rimsko građanstvo za vrijeme cara Trajana15.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152 , Sl. 10; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 374-375; Sl. 116.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

III. CIL III, 14616 (Tab. 1, 2)
IVNONI REG / MAR• VLP• MARCIAN / CVM• SVIS• L•P
Iunoni Reg(inae) / Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us)16 / cum suis l(ibens)
p(osuit)
“Junoni Regini, Marko Ulpije Markijan sa svojom dobrom voljom (rado)
postavio”
Ova ara iz Živaljevića kod Rogatice jedan je od dva (do danas pozna-
ta) spomenika posvećena samostalnom kultu Junone na prostoru današnje
BiH.17 Dedikant nosi ulpijevsko gentilno ime. Po I. Bojanovskom (1988, 173)

13 Npr. u susjednom gornjobosanskom području (na kojem je do danas pronađeno mnogo
više epigrafskih spomenika) do danas nije evidentiran nijedan Klaudije.
14 O rimskim kolonijama (colonia) i njenim institucijama v. Smith 1870, 315-320.
15 Nakon umorstva Domicijana, carsko dostojanstvo je preuzeo Marcus Cocceius Nerva
(96-98 god. n. e.) s kojim započinje razdoblje u historiografi ji poznato kao “dinastija”
Antonina. Međutim, ovaj termin bi se pravilnije mogao odnositi na kasniji dio “dinastije”
(Antonin Pije, Marko Aurelije s Lucijem Verom i Komod) od 138. do 192. god. n. e.
Adoptivni nasljednik Nerve bio je Marcus Ulpius Nerva Traianus (Trajan) vl. 98-117.
god. n. e. Za vrijeme Trajana Rimsko Carstvo je dostiglo svoj najveći obujam osvajanjem
Dakije i izbijanjem u Perzijski zaljev. Ulpiji (VLPIVS, fem. VLPIA) su bili nepatricijski
provincijski rod (iz Betike – južna Španija), ali porijeklom iz Italije.
16 Izvjesni Marcus Ulpius Marci fi lius Maximus poznat je s natpisa iz Goražda; Bojanovski
1967a, 152.
17 Drugi je s lokaliteta Potok u blizini Mostara; Imamović 1977, 140.
58

obojica “rogatičkih” Ulpija su “…grčkog porijekla. Vjerovatno su još njihovi
očevi ili djedovi došli na Drinu u vrijeme Trajanovih nastojanja da oživi ru-
darstvo u istočnoj Bosni”. Bojanovski se na grčko porijeklo poziva na osnovi
kognomena Apolodor18 i Markijan. Međutim, zona Rogatice i Romanije nije
baš rudarska zona. Vjerovatnije je da su preci Apolodora i Markijana dobili
rimsko građanstvo uslijed dačkih ratova (101-102. god. n. e. i 105-106. god.
n. e.), kada su ilirske provincije bile logističko i mobilizacijsko zaleđe. U tom
bi slučaju bila riječ ipak o nekom balkanskom ilirskom, a ne grčkom ili ori-
jentalnom porijeklu.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 152; Isto 1988, 173; Imamović 1977, 384-385, Sl. 13.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

IV. AE 1976, 533 = ILJug II, 624 (Tab. 1, 3)
INVICTO MITR / P AEL CLEMENS / IVNIOR / IIVIRETQQ / 5 TI
VET / V S L M
Invicto Mit(h)r(ae) / P(ublius) Ael(ius) Clemens / Iunior / IIvir et
q(uin)q(uennalis) /5 [–]ti vet(eranus) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Nepobjedivom Mitri, Publije Elije Klemens Mlađi, duovir19 i kvinke-
nalis20, ??? veteran, zavjet ispunio rado zasluženo”
Ovaj votivni natpis ukazuje na to da je politička struktura “rogatič-
ko-romanijske” municipalne jedinice bila u punoj svojoj sadržini sa svim in-
stitucijama koje su aktivne i funkcionalne. Publije Elije Klemens Mlađi je
pripadao elijevskom rodu i njegov predak po agnatskoj liniji rimsko građan-
stvo je dobio za vrijeme vrijeme vladavine cara Hadrijana21. Moguće je da
je primanje elijevskog nomena u većem obimu kod peregrina dalmatinske

18 Apolodor iz Damaska bio je inženjer, arhitekt, dizajner i skulptor koji je djelovao za
vrijeme Trajana (čiji je bio favorit) i Hadrijana (za čije vladavine je pogubljen). On je
konstruirao i Trajanov Most preko Dunava za vrijeme dačke kampanje. Ko zna, možda je
osoba koja je dobila ulpijevsko ime i kognomen Apolodor učestovala u dačkim ratovima
i bila u blizini ovog velikog Trajanovog arhitekte, pa bi po ugledu na njega i uzela kao
kognomen Apolodor.
19 Duoviri su bili lokalne verzije rimskih konzula i uvijek su bila dvojica. Smith 1870, 439.
20 O instituciji quinquennalis (neke vrste lokalnih cenzora) v. Smith 1870, 318. Jedan
duovir quinquennales (Tit Flavije Simili) spominje se i na natpisu iz Skelana – Srebrenica.
Patsch 1915, 80, fus. 1. Sl. 67; 83. Tresvir (ili kvatuorvir!?) kvinkenalis i edil Akvskog
municipija Publije Elije Viktorin spominje se i na natpisu iz Krivoglavaca kod Vogošće
(Mesihović 2007, 896-898). A jedan kvinkenalis (Aurelije Atik) se spominje i u natpisima
iz Singidunuma, Lopandić 2007, 97.
21 Adoptivni nasljednik Trajana bio je njegov dalji biološki rođak Publius Aelius Traianus
Hadrianus (Hadrijan) vl. 117-138. god. n. e. Eliji (AELIVS, fem. AELIA) su isto bili
provincijski rod iz Betike, samo porijeklom iz Italije (preciznije iz Hadrie u Picenumu).
Hadrijan je dvije decenije uspješno vodio i konsolidirao Rimsko Carstvo. Za njegove
vladavine proces romanizacije je prilično odmakao, zahvaljujući, između ostalog, i
zalaganju samoga Hadrijana, koji je veći dio svoje carske vlasti proveo putujući po
provincijama.
59

kontinentalne unutrašnjosti direktno bilo vezano za boravak Hadrijana u
Dalmaciji. Tom prilikom su dodjelom rimskog građanstva vjerovatno bili na-
građeni određeni slojevi lokalne aristokratije. Hadrijan je u Iliriku boravio
moguće 133. god. n. e.22
Publije Elije Klemens Mlađi je bio i veteran rimske vojske, a njegovu
vojničku karijeru potvrđuje i vokacija Nepobjedivom Mitri, izvorno iranskom
kultu, koji je bio vrlo raširen među vojnicima III. st. n. e.23 Možda je upravo
sam Elije Junior bio taj koji je, dok je boravio na istočnim provincijama kao
vojnik, pao pod utjecaj kulta Mitre, pa ga je nakon demobilizacije prenio u
svoj rodni kraj.
Literatura:
Bojanovski 1967, 47-51, Sl. 5; Isto, 1988, 171; Zotović 1973, 62-63; Imamović
1977, 458-459, Sl. 243
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=012315

V. CIL III, 8366 (p 2127) = ILJug III, 1566 (Tab. 1, 4)
I O M / P AEL / CLEMENS / II VIR /5 V L S
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius) / Clemens / IIvir /5
v(otum) l(ibens) s(olvit)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Klemens, duovir zavjet
rado ispunio”
Zavještanje Jupiteru, Najboljem, Najvećem ostavio je još jedan pred-
stavnik elijevskog gensa, koji je vjerovatno bio u užoj agnatskoj vezi s Kle-
mensom Mlađim. Moguće da je riječ o njegovom ocu koji je isto bio duovir.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146, Tab. 1,3; Isto 1988, 171; Imamović 1977, 374-375,
Sl. 117.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

VI. CIL III, 8367 (p 2127, 2256) = ILJug III, 1567 = AE 1939, 303 (Tab. 2, 1)
Lijevi dio natpisa = L B / P AEL CLEME / ??? VETER / E • A E /5 T
SOS / E / B • V S
Desni dio natpisa = I O M / P • AEL • CLEMEN / L POS / NO /5
V / S. P TAE • LV • E / V S L M
Lijevi dio natpisa = L(ibero) B(accho) / P(ublius) Ael(ius) Cleme(ns) /
[—] veter(anus) / [—]e ae /5 [—]t[–]sos[—] / [—]e / [—] b(ene?) v(otum)
s(olvit) //
Desni dio natpisa = I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / P(ublius) Ael(ius)
Clemen[s] / l(ibens?) [—] pos(uit?) / [–]no[—] /5 [–]v[—] / s(ua?)
p(ecunia?) tae. lu. e / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)

22 Syme 1988; Isto 1991.
23 O kultu Mitre v. Zotović 1973.
60

Lijevi dio natpisa = “Liberu Bakhu, Publije Elije Klemens… veteran…
zavjet ispunio”
Desni dio natpisa = “Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Kle-
mens, rado? postavio… svojim novcem… zavjet ispunio rado zasluženo”
Natpisno polje are (koja je dvostruki žrtvenik) vertikalnom je linijom
podijeljeno na dva dijela, od kojih je jedan posvećen Jupiteru, a drugi Liberu
Bakhu. Ovaj dvostruki žrtvenik je posvetio Publije Elije Klemens. Po I. Boja-
novskom riječ je o istoj osobi koja je bila dedikant na natpisu CIL III, 8366 (p
2127). Takva mogućnost je prihvatljiva, ali zbog česte podudarnosti u imeni-
ma kod romaniziranih domorodaca vrlo je lako moguće da su Klemens duovir
i Klemens veteran bili različite osobe, istina u rodbinskim vezama. Uostalom
na natpisu CIL III, 8367 (p 2127, 2256) ne navodi se titula duovira, nego se
samo kaže da je riječ o veteranu pa bi tako bilo malo nejasno zašto ne bi bila
navedena i duovirska funkcija (koja nije mogla prethoditi veteranskom sta-
tusu). Nejasno je i zašto bi jedna te ista osoba dva puta u neposrednoj blizini
podizala aru Jupiteru, Najvećem, Najboljem.
Potrebno je navesti da su natpisi na kojima se spominju Eliji Klemensi
nađeni uz potok Toplik pored kojeg je vodio i rimski put. Vrlo je vjerovatno da
se ovdje nalazio posjed Elija Klemensa, a da su votivne are podizane uz put
koji je prolazio kroz ili uz njihov posjed. Porodica Elija Klemensa je izgleda
bila jedna od najznačajnijih u ovoj municipalnoj jedinici i davala je njene
visoke funkcionere. Istovremeno su bili i porodica s vojničkom tradicijom i
aktivnom službom.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12-13; Bojanovski 1967a, 148-149, Tab. 1, 5; Isto, 1988,
171; Imamović 1977, 376-377, Sl. 118 (lijevi dio natpisa); 398-399, Sl. 155
(desni dio natpisa);
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=023076

VII. CIL III, 8368 = CIL III, 12747 = ILJug III, 1568 (Tab. 2, 2)
I O M / EL ALBA / VS II VIR / Q V S L M
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / [P(ublius) A]el(ius) Alba/[n]us IIvir /
[q(uin)]q(uennalis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
“Jupiteru, Najboljem, Najvećem, Publije Elije Albanus, duovir i kvin-
kenalis zavjet ispunio rado zasluženo”
Gentilno ime dedikanta se negdje navodi kao Fl(avius) 24, međutim po
objašnjenju Bojanovskog izgleda da je ipak riječ o elijevskom nomenu. Ara

24 Imamović 1977, 374, br. 115.
Flaviji (FLAVIVS – u značenju svjetle kose – fem. FLAVIA) su bili “dinastija” koja je
dobila pravo na rimsko carsko dostojanstvo (69-96. god. n. e.) nakon godine četiri cara,
odnosno građanskog rata 68-69. god. n. e. Flavijevska “dinastija” nije bila starog, rimskog
patricijskog porijekla, nego izdanak italskih municipija. Značajnije dodjeljivanje rimskog
61

je inače vrlo oštećena i zbog toga dolazi do nesporazuma u čitanju gentilnog
imena dedikanta. I ovaj Flavije ili Elije je bio i duovir i kvinkenalis.
Literatura:
Bojanovski 1967a, 146-148, Tab. 1, 4. 4a; Isto 1988, 171, napomena 10;
Imamović 1977, 374-375, Sl. 115.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en

VIII. CIL III, 12754 = ILJug III, 1570 (Tab. 2, 3)
D M / L A I O / L V / I V-V /5 / L O / L I / P A R F / M
D(is) M(anibus) / L(ucio) A[el]io / [—]lv(—?) / i[—]va[-] /5 [——] /
[—]lo / [— fi ]li / [caris(simo)] pare/[ntes b(ene)] m(erentibus) [p(osuit)]
“Bogovima Manima…”
“Bogovima Manima, Lucije Elije… roditeljima … zaslužnima postavi”
Ovaj spomenik je danas u potpunosti izlizan, ali ga je djelimično us-
pio pročitati C. Patsch. Cipus je ukrašen bogatim ornamentima. Na lijevoj i
desnoj strani su prikazi Atisa. Sam sadržaj je vrlo teško pratiti. Jedino bi se
moglo tvrditi da je riječ o još jednom Eliju.
Literatura:
Sergejevski 1936, 12, Tab. 4, 18-19; Bojanovski 1967a, 149-152, Tab. 2,
6-9; Imamović 1977, 444-445, Sl. 220 a i b.
http://compute-in.ku-eichstaett.de:8888/pls/epigr/epigraphik_en
http://edh12.iaw.uni-heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=033827

IX. Pored navedenih, na rogatičkom prostoru je pronađeno još epigraf-
skih spomenika25. Na nekima od njih su postojali i natpisi, ali su vremenom
izlizani.
1. Dva komada vjerovatno jednog nadgrobnog žrtvenika s reljefnim
prikazima na dvije bočne strane (možda je na jednoj prikazan krilati genije,
a na drugom nimfa)26.
2. Ulomak cipusa s prikazom genija (lokalitet Stari Brod)27.

građanstva u ilirskim provincijama za Flavija bi u prvom redu bilo vrijeme dolaska
Vespazijana na rimsko carsko dostojanstvo (69. god. n. e.) kada su ga podržale ilirske
provincije i ratovi na Dunavu protiv Dačana za vrijeme Domicijana.
”Dinastija” s fl avijevskim gentilnim imenom imala je tri predstavnika:
1. Titus Flavius Vespasianus (Vespazijan) vl. 69-79. god. n. e.
2. Titus Flavius Vespasianus (Tit) vl. 79-81. god. n. e.
3. Titus Flavius Domitianus (Domicijan) vl. 81-96. god. n. e.
25 Ulomak are (od natpisa se sačuvalo nekoliko slova u dva dijela ovog trodijelnog žrtve-
nika / [—]ae[—] // [—]cate[—] // [—]) se kod Imamović 1977, 474-475, Sl. 275 smješta
u Rogaticu. Međutim ovaj nalaz je iz okolice Ustikoline. Sergejevski 1936, 5-6 i sl. 3;
O drugim antičkim spomenicima s rogatičkog područja, uključujući i one izgubljene v.
Bojanovski 1967a, 158, napomena 31.
26 Sergejevski 1936, 11-12, Tab. 2, 12-13; Bojanovski 1967a, 155-157, Sl. 17-18; Imamović
1977, 410-411, Sl. 175.
27 Imamović 1977, 410-411, Sl. 176.
62

3. Cipus s prikazom genija. Prednja strana s natpisom odbijena (loka-
litet Stari Brod)28.
Potrebno je napomenuti da ovi prikazi genija na tri spomenika imaju
određene zajedničke karakteristike, što ukazuje na postojanje klesarske ra-
dionice u antičkoj Rogatici.
4. Žrtvenik obrađen s tri strane29
5. Anepigrafska ara30
6. Fragment stupa ili miljokaz31
7. Nadgrobni cipus bez natpisa32
8. Ploča s nadgrobnog spomenika s motivom Hadovih vrata33
9. Figuralna stela bez natpisa34
10. Odlomak nadgrobnog cipusa35
12. Nadgrobna kocka od krečnjaka36

[mirsad_d]

#24555

PRILOG I.
[b]Antički arheološki lokaliteti u romanijskom i rogatičkom
području – po Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine[/b]

Salmedin Mesihović
Sarajevo

Paljanska oblast
1. Crkvište, Gornji Pribanj – Brdo, Pale, kasnoantički fortifi kacioni objekt
(broj u AL BiH 15.55), Mazalić 1939, 18; Bešlagić 1971, 263
2. Gradina, Gradina, Pale, rimska utvrda (broj u AL BiH 15.114), Mazalić
1939, 25-28; Bešlagić 1971, 265

Romanijsko – šire rogatičko područje
1. Vražići, Vražići, Sokolac, kasnorimski grob (br. u AL BiH 17.339); Fiala
1893, 738-741; Čović 1987.
2. Pohovac (Puhovac), Baltići, Sokolac, kasnoantička utvrda (br. u AL BiH
17.277); Truhelka 1891, 313; Govedarica 1985, 15-27.
3. Potpećine, Kusače, Sokolac, rimski grob (br. u ALBIH 17.279); Truhelka
1890, 387-388; Fiala 1892, 430-435; Isto 1893, 752-758; Benac / Čović 1957, 19-
22; Čović 1983, 149-150; Čović, 1987.

28 Imamović 1977, 412-413, Sl. 177.
29 Bojanovski 1967a, 152-153, Sl. 11; Imamović 1977, 476-477, Sl. 276.
30 Imamović 1977, 476-477, Sl. 277.
31 Bojanovski 1967a, 153, Sl. 12.
32 Sergejevski 1936, 10, Sl. 6-7; Bojanovski 1967a, 153-155, Tab. 3, 13-15.
33 Sergejevski 1936, 9-10, Sl. 5; Bojanovski 1967a, 155, Sl. 16.
34 Bojanovski 1967a, 157-158, Sl. 19-20.
35 Sergejevski 1936, 13, Tab. 3, Sl. 17; Bojanovski 1967a, 158, Sl. 21.
36 Sergejevski 1936, 10-11 i Sl. 8-9.
63

4. Čitluci, Čitluci, Sokolac, tri naknadna ukopa iz rimskog doba, (br. u AL-
BiH 17.53); Fiala 1892, 399-406; Benac / Čović 1957, 15-17; Čović / Mikić 1973,
29-92; Čović 1979, 143-160; Drechsler / Bižić 1983, 263; Čović 1987.
5. Hreljin Grad, Čitluci, Sokolac, kasnoantička utvrda (br. u AL BiH
17.149); Truhelka 1891, 313-314; Govedarica 1985, 15-27.
6. Hrastovača, Kula, Sokolac, kasnoantička naknadna sahrana (br. u AL
BiH 17.147), Fiala 1892, 395-399; Benac / Čović 1957, 19.
7. Crkvina, Klečkovac, Sokolac, rimski spomenik sa prikazom konjanika
(br. u AL BiH 17.40); Sergejevski 1943, 10; Bešlagić 1971, 243.
8. Borovsko, Borovsko, Rogatica, naknadni kasnoantički ukop (br. u AL-
BiH 17.22); Fiala 1892, 438-440; Fiala 1893, 748-752; Benac / Čović 1956, 19-20;
Čović 1981, 113-117; Čović 1987.
9. Bradva, Kramer Selo, Rogatica, kasnoantička naknadna sahrana (br. u
ALBiH 17.23); Truhelka 1890, 390-391; Čović 1981, 109.
10. Planje, Planje, Rogatica, grob iz rimskog doba (br. u AL BiH 17.264);
Fiala 1895, 542-546; Benac / Čović 1956, 22; Čović 1981, 101, 124-129; Čović
1983a, 418, 426-428.
11. Rusanovići, Rusanovići, Rogatica, naknadni ukopi iz rimskog i ranog
srednjeg vijeka (br. u AL BiH, 17.293); Fiala 1892, 437-438; Fiala 1894, 729-743;
Fiala 1895, 533-538; Fiala 1896, 429-435; Benac / Čović 1956, 12; Benac / Čović
1957, 7; Čović 1983, 187; Drechsler / Bižić 1983, 261-264; Čović 1987.
12. Drijenjak, Vragolovi, Rogatica, rimska stela sa likom Atisa (br. u AL-
BiH 17.61); Bešlagić 1971, 252.
13. Groblje, Zakomo, Rogatica, rimski nadgrobni spomenik sa prikazom
ljudskih fi gura (br. u AL BiH 17. 138); Bešlagić 1971, 248.

Uža zona Rogatice
1. Crkvina, Plješivica, Rogatica, ostaci rimske građevinske djelatnosti na
desnoj obali Rakitnice (br. u AL BiH 17.42); Sergejevski 1936, 13; Bojanovski
1967a, 157-158. Rimska villa rustica je uobičajeno bila situirana pored ceste, a
iznad tekućice, i to na jednom obronku koji se blago spušta prema vodi, a ujedno
je i izložen suncu37. Takva je i bila situiranost rimskog imanja u selu Plješivica,
kao i rimskog imanja u Krivoglavcima kod Vogošće.
2. Plješivica 1, Plješivica, Rogatica, jedan naknadni grob iz ranog srednjeg
vijeka (br. u AL BiH 17.266); Fiala 1895, 540-542; Benac / Čović 1956, 17; Čović
1981, 110-117; Čović 1983a, 424-425.
3. Plješivica 2, Plješivica, Rogatica, nekoliko rimskih kamenih spomenika
u sekundarnoj upotrebi (br. u AL BiH 17.267); Bešlagić 1971, 251.
4. Rogatica, Rogatica, antički grad na ravnom prostoru između brda Ljuna
i potoka Rakitnice – s nizom spomenika – (br. u ALBiH 17.288); Patsch 1907,
467-469; Bojanovski 1967, 41-51; Bojanovski 1967a, 143-164; Bešlagić 1971, 253;
Vego 1981, 42-43, Sl. 3.

37 Sergejevski 1936, 13.
64

5. Ciganska Sokolovina, Rogatica, kasnoantički rimski grobovi (br. u AL
BiH 17.36); Fiala 1895a, 199.

Istočno od Rogatice
1. Mramorje, Okruglo, Rogatica, dva naknadna kasnoantička groba (br.
u AL BiH 17.227); Fiala 1896, 448-449; Čović 1981, 119; Čović 1983a, 424-425.

Prema višegradsko-podrinjskom području
(municipalna jedinica Malvesiatium)
1. Brankovići, Brankovići, Rogatica, dva naknadna kasnoantička ukopa (br.
u AL BiH 17.24); Fiala 1896, 453-457; Fiala 1897, 586-591; Čović 1987.
2. Živaljevići (Pribićevac), Živaljevići, Rogatica, rimski spomenik – ara po-
svećena Junoni (br. u AL BiH 17.350); Fiala 1897, 599-601; Benac / Čović 1956,
21; Čović 1981, 109-110; 113-117; 129; Čović 1983a, 418; 423-424; Drechsler /
Bižić 1983, 261-264; Bešlagić 1971, 248.

Sudeći na osnovu ovih lokaliteta i konteksta nalaza mogli bi se izvući slje-
deći zaključci :
1. Najveća koncentracija rimskih nalaza (posebno period II-IV st. n. e)
nalazi se u užoj rogatičkoj zoni duž Rakitnice.
2. Na glasinačkom platou kasnoantički i ranosrednjovjekovni ukopi nalaze
se u kontekstu naknadnih ukopa u tumule Glasinačke kulture.
3. Dio antičke baštine je bio iskorišten prilikom dizanja stećaka
4. Dosta antičke baštine se nalazi u sekundarnoj ili tercijarnoj upotrebi
5. Kasnoantičke utvrde se nalaze situirane na mjestima nekadašnjih gra-
dinskih naselja.
6. Na glasinačkom platou skoro svi antički nalazi su iz njenog kasnoantič-
kog perioda. Ovo bi govorilo da se u kasnoj antici stanovništvo iz uže rogatičke
zone povuklo u sigurnije oblasti glasinačkog platoa.

[mirsad_d]

#24556

PRILOG II.
Rogatičko-romanijsko područje u kasnoj antici

Salmedin Mesihović
Sarajevo

V i VI st. n. e. su sigurno bili nesigurnija razdoblja pa je polako dolazilo do
povlačenja u dublju romanijsko-glasinačku unutrašnjost38. Ova oblast je sama od
sebe pružala dobre zemljopisne uvjete za refugij, a sustav autarijatskih gradina,
napušten skoro 1000 godina, mogao je poslužiti i kao osnova za podizanja ka-
snoantičkih utvrda. Nakon konačnog sloma romejske vlasti početkom VII st. n.
e. u unutrašnjosti Zapadnog Balkana, romanijsko-glasinačko područje je mogla
biti i zona sklanjanja i koncentracije starosjedilačkog romaniziranog i poluro-
maniziranog stanovništva39. U ovom kasnoantičkom periodu (kraj IV – početak
VII st.) došlo je i do razaranja i napuštanja urbanog jezgra Ris….. Romanska i
poluromanska populacija rogatičkog područja bi u tom slučaju prešla i na niže
oblike privrednog života, jer je ova oblast sama od sebe pružala mogućnosti samo

38 Period Justinijanove vladavine (527-565. god. n. e.) Romejskim Carstvom može se
nazvati smatrati vremenom konačne razgradnje antičke kulture. Justinijanov sindrom
da povrati ono što je izgubljeno (umjesto da se okrene novim putevima razvitka kao što
je to u drugoj i trećoj deceniji VII st. učinio car Heraklije), posebno preko razarajućeg
Ostrogotskog rata (535-552 god. n. e.) oslabilo je unutarnju snagu kasnoantičkog društva.
Tome je sigurno dodatno doprinijela i katastrofalna pandemija (u moderno doba nazvana
“Justinijanova kuga”) koja je harala u Konstantinopolisu 541-542 god., a raširila se po
čitavom Mediteranu i Evropi (povremeno je izbijala sve do sredine VIII st.). Ova pandemija
je imala velike negativne socijalne, privredne, političke i psihološke efekte, a prilično je
decimirala populaciju. Nesumnjivo je i ova pandemija utjecala na smanjenje otpornosti
ilirskih provincija koje su od sredine VI st. n. e. izložene sustavnom pustošenju slavenskih
i drugih prodora. Ona je decimacijom populacije omogućila i lakše slavensko naseljavanje
u župskim predjelima. Justinijanova odluka o zatvaranju Akademije u Ateni 529. god. n.
e. zapečatila je i intelektualizam antike.
39 Slavenski prodori, prisutni još od prve polovine VI st., posebno se pojačavaju s pojavom
azijskog naroda Avara (Obri) koji su okupljanjem oko svoga etničkog jezgra mnogih
slavenskih, germanskih (Gepidi) i zaostalih i novodošlih azijskih tursko-mongolskih
naroda stvorili moćan plemenski savez. Nakon ubistva romejskog cara Maurikija 602.
god. granica je i defi nitivno popustila i nastupile su godine posvemašnjeg uništavanja
institucija i načina živoga antičkog društva u unutrašnjosti Balkanskog poluostrva i
prekida kontinuiranog razvitka mediteranske civilizacije. Izuzev u primorju, najveći dio
gradova, centara municipalnog života na tlu današnje Bosne i Hercegovine je razoren, a
može se slobodno reći da je došlo i do kulturnog i civilizacijskog naglog i dubokog pada.
Najvažnija posljedica događaja iz godina kada se konačno urušila antička civilizacija
bilo je ustaljivanje novog etničkog faktora, poglavito slavenskog elementa, iako ima i
primjera manjeg naseljavanja Avara (toponimi Obri) pa možda ne bi trebalo isključiti i
nastanjivanje nekih germansko-gepidskih skupina na prostoru koji danas zahvata Bosna
i Hercegovina. Međutim, novodoseljeno stanovništvo, nagli diskonuitet koji je u sebi
sadržavao i neke elemente kulturnog i civilizacijskog šoka i promjena političkog okvira iz
uređene države u pravom smislu (romejskog-vizantijskog Carstva) u neki politički entitet
neko vrijeme pod supremacijom Avara, nisu značili da je tradicija ranijeg života bila
apsolutno prekinuta. Starije provincijalno stanovništvo preživjelo je u velikom broju, a
tu i tamo se može osjetiti i tihi, prigušeni kontinuitet s nekim elementima ranijeg načina
života. A polako nastupa i proces simbioze starosjedilačkog stanovništva, više ili manje
kristijaniziranog i paganskog doseljenog slavenskog i drugog stanovništva.
66

za stočarstvo i niže oblike općekulturnog života. U kontinentalnoj unutrašnjosti
se provincijalno stanovništvo djelomično uspjelo spasiti povlačenjem u refugije i
planinske utvrde, o čemu svjedoči i Ljetopis popa Dukljanina. Ako bi se vjerovalo
riječima dukljanskog svećenika, mogli bismo tvrditi da su ove u planine izbjegle
zajednice uspjele sačuvati kakvu takvu samostalnost40, pa i kontinuitet kristija-
niziranog načina života. Ti utvrđeni refugiji, koji su činili i Justinijanov limes,
jednim su dijelom bili smješteni i na mjestima nekadašnjih gradina. Ti utvrđeni
refugiji, koji su činili i Justinijanov limes, jednim su dijelom bili smješteni i na
mjestima nekadašnjih gradina41.
Sam naziv Romanija bi možda mogao dati reminiscenciju na preživljavanje
starosjedilačkog provincijalnog stanovništva. Toponim Romanija ne treba mno-
go tumačiti; jasno je da on proizlazi iz ustaljenog naziva za Romejsko – Istočno
rimsko carstvo Romania, (rimska zemlja), odnosno ono što pripada Rimljanima,
u našem slučaju Romejima kao “nasljednicima” starog Rimskog Carstva. Analo-
giju našoj Romaniji imamo ne samo u nazivu države Rumunije (Romania), koji
je novijeg datuma, nego prije svega u imenu italijanske regije Romanja (Roma-
gna), Svoje ime Romanja duguje činjenici da je ona nakon langobardske invazije
na Italiju 568. god. bila dva stoljeća najvažnija i najveća oblast koja je preostala
Romejima (Bizantiji) na prostoru Italije, pa je tako dobila i naziv Rimska (ro-
mejska) zemlja, nasuprot susjedne Lombardije koja svoje ime duguje doseljenim
germanskim Langobardima (u italijanskoj verziji Lombardi). Može se pretpo-
staviti da je i naša Romania zahvatala sigurno čitavu romanijsku regiju, što po-
drazumijeva, pored same planine, i glasinačku visoravan i poriječje Prače. Pred
nas se postavlja pitanje koji su to razlozi zbog kojih je ovo područje dobilo naziv
Romanija, zemlja Rimljana. Sam toponim je baš zbog upotrebe termina Roma-
nia sigurno dosta starog datuma, vjerovatno iz VII st. kada je i kod još uvijek
Slavena i u jeziku starosjedilačkog stanovništva još bio živ termin Romania za
vizantijsku državu, a iz tog naziva i za sve izvedenice koje bi se odnosile na život
populacije koja bi se na bilo koji naziv vezivala ili za još živuće Romejsko Carstvo
ili za tradiciju nestalog Rimskog carstva i uopće za vrijeme prije dolaska Slave-
na. Kasnije su Slaveni za Vizantiju i njeno stanovništvo upotrebljavali izraze
Grčko Carstvo i Grci. Naša Romanija je tako morala da izražava neku određenu
etničku i jezičku, pa možda i kulturnu i religijsku specifičnost u odnosu na novo-
doseljeni etnički i kulturni element, a koja u svome korijenu ima starosjedilački,
rimskoprovincijalni element. Za razliku od italijanske Romanje, zbog prilične
geografske izolovanosti bosanske romanijske regije u kontinentalnoj unutraš-
njosti zapadnog Balkana, tako udaljenoj od vizantijskih preostataka u primorju
i ostrvima, teško bi bilo pretpostaviti da je Vizantija uspjela sačuvati svoju vlast
u našoj Romanii, okružena političkim entitetima proisteklim iz avarske invazije
i slavenskog naseljavanja. Naravno, ne bi opet, sa druge strane trebalo isklju-
čiti ni činjenicu da se provincijalno stanovništvo koje je živjelo na prijelazu iz
antike u srednji vijek na prostoru naše Romanije uspjelo više-manje oduprijeti
invazorima i doseljenicima i održati kontinuitet samostalnosti (kao neka vrsta
ranosrednjovjekovne politije) ili bar autonomije još neko vrijeme, dok se s okol-

40 Ljetopis popa Dukljanina, VI; VII; IX
41 O kasnoj antici i ranom srednjem vijeku v. Mesihović 2007, 719-740.
67

nim područjima ne utopi u jezgro iz kojeg je nastala buduća bosanska srednjovje-
kovna politija, kasnije i država. Da li je možda postojala i neka granica između
bosanske Romanije i drugih političkih entiteta, i kuda se ona protezala; da li je,
ako je i postojala samostalna ili autonomna Romanija, ona možda svoje porijeklo
vukla iz tradicije neke antičke administrativno-upravne cjeline (kolonija Ris…,
R. P. Aquae S…., Malvesiatium, Domavia); koliko je dugo postojala; na koji način
je funkcionirala; kada se ona stopila u bosansku politiju i druga slična pitanja
će tražiti mnogo studiozniji i svestraniji pristup kako bi se moglo odgovoriti na
sva pitanja vezana za bosansku Romaniju. Bez obzira na ove kombinacije koje se
tiču političkih pitanja bosanske Romanije, jasno je da, za razliku od Trebevića42,
Romanija svoje ime duguje većem prisustvu starosjedilačkog stanovništva. To
stanovništvo je u sebi sadržavalo ne samo tradiciju antičkog života nego i onog
predrimskog, ilirskog elementa, za koje bi se moglo reći da je većim dijelom činilo
i samu srž provincijalnog stanovništva kojeg su zatekli Slaveni.

Summary

Figures from the epigraphic monuments
from Rogatica – Romania area
The area of Rogatica had a special signifi cance in the development of the
ancient province of Dalmatia. It contained the urban and administrative core of
a colony whose name is fragmentarily preserved only with the fi rst three letters

42 Naziv Trebević je nedvosmisleno slavenskog porijekla i označava deminutiv slavenskog
glagola trebiti, trijebiti, koji je, izuzev u kolokvijalnom govoru, u svakodnevnom govornom
jeziku zamijenjen glagolima žrtovati, uništavati. Trebević vodi porijeklo od izraza Trebišta,
pod kojim se u staroslavenskom jeziku označavao žrtvenik. Iz toga bi se moglo zaključiti
da su neka mjesta na Trebeviću, najvjerovatnije vrhovi, u prvo vrijeme po doseljavanju
Slavena služili kao prostor na kome su se izvodili paganski obredi u kojima se, između
ostalog, primjenjivalo i ritualno žrtvovanje. Inače slavenske religijske misterije i obredi
povezani s planinama ne predstavljaju specifi kum. Pored primjera Trebevića, na prostoru
današnje Bosne i Hercegovine postoji čitav niz planinskih vrhova, uzvisina i padina za
koje je evidentna tradicija religijskih obreda, vjerovatno vezana za kult slavenskog boga
Peruna, koji je i do danas preživio u vjerovanju naroda u kršćanskoj verziji kao sv. Ilija
gromonosac i u muslimanskoj verziji kao Alija, kome je posvećen i poseban dan (2. avgust)
Ilindan (kod kršćana) ili Aliđun (kod muslimana). Najilustrativniji je primjer vrha
planine Treskavice koji nosi naziv Mala ćaba i čije samo ime direktno indicira da je tu
postojao kontinuitet hodočašća, koji je ne samo preživio rekristijanizaciju nego je na kraju
uspio naći i svoje mjesto u duhovnom životu dijela stanovništva koje je primilo islam. Čak
je i danas, poglavito kod bosanskohercegovačkih muslimana, prisutan kult vrhova kao
reminiscencija na staru slavensku religiju, što se simboliziralo i hodočašćima (dovišta)
na planinu Konjuh na čijem vrhu su prvog utorka iza Aliđuna Kladanjci obavljali dovu.
Kada je riječ o pitanju planine Trebević, sve već navedeno dovoljno govori o ritualnom
i religijskom značenju vrhova planine Trebević za pagansko stanovništvo slavenskog
porijekla.
68

RIS… The found epigraphic material also implies the presence of inhabitants of
this “Rogatica” municipal unit. On eight epigraphic monuments eight different
people have been identifi ed. In the area of Rogatica and Romanija individuals
with an Aelian gentile name are predominant (5 individuals), while two indivi-
duals carry Ulpian gentile names, and one a Claudian name. These persons per-
formed a number of different municipal duties. As can be seen from their gentile
names, the municipal aristocracy of the Ris… colony is dominated by people of
native descent. Apart from epigraphic monuments, a number of other ancient
remains were also found in the areas surrounding Rogatica. In the Early Middle
Ages this region had a signifi cant meaning for the local Romanic populations,
which is additionally confi rmed by the name of the mountain Romanija.

Bibliografi ja

Kratice
AE – L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à
l’Antiquité romaine, París
AEM – Archäologisch-epigraphische Mittheilungen aus Österreich-Ungarn,
Wien
ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI – Centar za balkanološka ispitivanja, ANUBiH Sarajevo
CIL – Corpus Inscriptiones Latinarum
ČGT – Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, Tuzla
GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
ILJug – Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
MH – Matica Hrvatska, Zagreb
N. S. – Nova serija GZM od 1945 sv. I-VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva se n. s.
Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja posvećeno arheologiji), Sa-
rajevo
PJZ – Praistorija jugoslavenskih zemalja, Tom I-V, glavni urednik Alojz Benac,
Sarajevo: ANUBiH, CBI
SANU – Srpska akademija nauka i umjetnosti, Beograd

Izdanja izvora
Ljetopis popa Dukljanina 1950, Ljetopis popa Dukljanina, Jaroslav Šidak, MH
Zagreb.
Plinije Stariji 1866, Naturalis historia, (ed. Weidmannos), Berlin.
Plinije Stariji 1976, prijevod Mate Suića u dodatku “Antički pisci” u knjizi
“Antički grad na istočnom Jadranu” str. 297, Zagreb.
Plinije Stariji 2003, prijevod Brune Kuntić Makvić u dodatku “Izvori” u knjizi
“Antički grad na istočnom Jadranu” (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str.
421, Zagreb.
69

Plinije Stariji 2004, Plinije Stariji, “Zemljopis starog svijeta”, Uroš Pasini,
Književni krug, Split.
Svetonije 1978, Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu,
Naprijed, Zagreb.
Tacit, Anali 1970, Tacit, Anali, Jakov Kostović, MH, Zagreb.

Literatura
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I-III; Mape 1-4; Zemaljski muzej,
Sarajevo 1988.
Barać, L. / Peričić, M. / Martinović-Klarić, I. / Rootsi, S. / Janićijević, B. / Kivi-
sild, T. / Parik, J. / Rudan, I. / Villems, R. / Rudan, P. 2003, Y chromosomal
heritage of Croatian population and its island isolates, European Journal of
Human Genetics (2003) 11, 535-542.
Benac, A. / Čović, B. 1956, Glasinac I – Bronzano doba, Sarajevo 1956.
Benac, A. / Čović, B. 1957, Glasinac II – Željezno doba, Sarajevo 1957.
Bešlagić, Š. 1971, Stećci, Kataloško topografski pregled, Sarajevo 1971.
Bojanovski, I. 1967, Arheološko-epigrafska bilješka sa Drine, ČGT, VII, Tuzla
1967, 41-53.
Bojanovski, I. 1967a, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, Naše starine, XI,
Sarajevo 1967, 143-164.
Bojanovski, I. 1974, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANUBiH,
Djela, XLVII, CBI, 2, Sarajevo 1974.
Bojanovski, I. 1981, Prilozi za topografi ju rimskih i predrimskih komunikacija i
naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji, III, Prilog proučavanju antičkih nase-
lja i komunikacija u istočnoj Bosni. ANUBiH, XIX, CBI, 17, Sarajevo 1981,
125-197, Tab. 1-3 + Krt. 1.
Bojanovski, I. 1987, Gornje Podrinje u sistemu rimskih komunikacija, ANUBiH,
XXV, CBI, 23, Sarajevo 1987, 71-182 + Tab. I-III + Prl. 2.
Bojanovski, I. 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI,
CBI, 6, Sarajevo 1988.
Cabanes, P. 2002, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb 2002.
Čović, B. 1979, Kneževski grobovi glasinačkog područja, Zbornik radova prika-
zanih na naučnom skupu “Sahranjivanje kod Ilira”. Zlatibor 10-12 maj. 1976,
SANU – Balkanološki institut (Naučni skupovi VIII, Odeljenje istorijskih
nauka 2), Beograd 1979, 143-169.
Čović, B. 1981, Neka pitanja hronologije bronzanog doba glasinačkog područja,
GZM, n. s. Arheologija, XXXV/XXXVI, Sarajevo 1981, 99-140.
Čović, B. 1983, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, PJZ, IV, Bronzano
doba. 114-190.
Čović, B. 1983a, Glasinačka kulturna grupa, PJZ, IV, Bronzano doba, 413-432
+ Tab. LXII-LXIV
Čović, B. 1987, Glasinačka kultura, PJZ, V, Željezno doba, 575-643 + Tab. LX-LXV
Čović, B. / Mikić, Ž. 1973, Praistorijske lubanje iz grobova glasinačkog područja.
ANUBiH, XI, CBI 9, Sarajevo 1973, 29-92 + Prl.2.
70

Drechsler-Bižić R. 1983, Srednje brončano doba u Lici i Bosni, PJZ, IV, Željezno
doba, 242-270 + Tab. XXXVI-XLI
Fiala, F. 1892, Rezultati prehistoričkog ispitivanja na Glasincu u ljetu 1892,
GZM, sv. 4, god. IV, 389-444.
Fiala, F. 1893, Uspjeh pretraživanja prehistoričkih gromila na Glasincu godine
1893, GZM, sv. 4, god. V, 717-763.
Fiala, F. 1894, Jedna prehistorička naseobina na Debelom brdu kraj Sarajeva,
GZM, god. VI, sv. 1. 107-140.
Fiala, F. 1895, Rezultati pretraživanja prehistoričkih gromila na Glasincu go-
dine 1895, GZM, sv. 4, god. VII, 533-565.
Fiala, F. 1895a, Rimski grobovi s paljevinom kod Rogatice, GZM, VII, 199-205.
Fiala, F. 1896, Rezultati prekopavanja prehistoričkih gromila na Glasincu go-
dine 1896, GZM, sv. 2, god. VIII, 429-461.
Fiala, F. 1897, Uspjesi prekopavanja prehistoričkih gromila u jugoistočnoj Bosni
(do Glasinca) godine 1897., GZM, sv. 4, god. IX, 585-619.
Govedarica, B. 1985, O istraživanju glasinačkih gradina, Materijali XX, Savez
arheoloških društava, Arheološko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo
1985, 15-27.
Imamović, E. 1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Her-
cegovine, Sarajevo 1977.
Lopandić, D. 2007, Purpur Imperije. Rimski carevi sa prostora Srbije i Balkana,
Book & Marso, TV advertising, Beograd 2007.
Mazalić, Đ. 1939, Starine po okolini Sarajeva, GZM, god. LI, sv. 1 (Za historiju i
etnografi ju), 15-35.
Mesihović, S. 2007, Dezidijati: kulturna i narodnosno-politička zajednica u Iliri-
ku i osvajanja Oktavijanova doba, (rukopis doktorskog rada), Zagreb.
Mesihović, S. 2007a, Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata (ruko-
pis magistarskog rada), Zagreb.
Patsch, C, 1907, Arheološko-epigrafska istraživanja povijesti rimske provincije
Dalmacije, GZM, god. XIX, 431-470.
Patsch, C, 1915, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju,
Sarajevo 1915.
Sergejevski, D. 1936, Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice, GZM, god.
XLVIII, sv. 1, 3-14.
Sergejevski, D. 1943, Nekoliko neizdatih antičkih reljefa, GZM, god. LV, 1-20.
Smith, W. 1890, Dictionary of Greek and Roman Antiquities, Little Brown and
Company, Boston 1943.
Stipčević, A. 1989, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje
(1989), Zagreb.
Syme, R. 1988, Journeys of Hadrian, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik
73, Köln 1988, 159-170.
Syme, R. 1991, Journeys of Hadrian, Roman Papers VI. Oxford: Clarendon Press,
Oxford 1991, 346-357.
Šašel, J. / Šašel, A. 1963, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos
MCMXL et MCMLX repertae et editae sunt, Situla 5, Ljubljana 1963 (ILJug I).
Šašel, J. / Šašel, A. 1978, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MC-
MLX et MCMLXX repertae et editae sunt, Situla 19, Ljubljana 1978 (ILJug II).
71

Šašel, J. / Šašel, A. 1986, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MC-
MII et MCMXL repertae et editae sunt, Situla 25, Ljubljana 1986 (ILJug III).
Truhelka, Ć. 1890, Iskopine na predistorijskome grobištu na Glasincu u godini
1890, GZM, sv. 4, god. II. 386-401.
Truhelka, Ć. 1891, Prehistoričke gradine na Glasincu, GZM, sv. 3, god. III, 306-315.
Vego, M. 1981, Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne, Naše Starine
XIV-XV, 38-64.
Wilkes, J. J. 2001, Iliri, Split 2001.
Zotović, LJ. 1973, Mitraizam na tlu Jugoslavije, Arheološki institut, Beograd 1973

[mirsad_d]

#24617

Popis sela Nahije Borac 1604 i njihova vjerska struktura
28 July 2010 07:31
http://www.bosnahistorija.com/index.php/ottomanska-bosna/1118-popis-sela-nahije-borac-1604-i-njihova-vjerska-struktura

Selo Obri
Selo Irtibas
Selo Razbojna
Selo Osadno
Selo Krajik
Selo Gostic
Selo Vrtici,drugim imenom Popovici
Selo Bereg
Selo Makici Dvoriste
Selo Borjanovici
Selo Kotliste
Selo Dzihan
Selo Zitovac
Selo Pobradcici
Selo Gucevo
Selo Zakomo
Selo Tvrdomisla
Selo Koprivica
Selo Dolnja Rakitnica
Selo Borovsko
Selo Uvic
Selo Ostrnik
Selo Loznica,drugim imenom Brusik
Selo Vudvage
Selo Prigrade
Selo Beheci,drugim imenom Petre Polje
Selo Strmac
Selo Ploca
Selo Toplik
Selo Kozodre
Selo Vihre
Selo Gornja Rakitnica
Selo Mojodozici
Selo Socice
Selo Izgumanje
Selo Dub
Selo Gornja Lepenica
Selo Dolnja Lepenica
Selo Podpece
Pazar Praca
Selo Psena Krina
Selo Ivje
Selo Hmelinak
Selo Ploska
Selo Zemalicka
Selo Dobruse
Selo Seliste
Selo Podstjena
Selo Zagprica
Selo Ponor, drugim imenom Brest
Selo Duge
Selo Srdanovici
Selo Vragolovi
Selo Drugova Njiva
Selo Dolnja Brnjica
Selo Sljivno
Selo Vrhpraca
Selo Srednja Vinca
Selo Proskovica
Selo Osjecani
Selo Datelji
Selo Sudici
Selo Dokolin
Selo Lubotina
Selo Rakocici
Selo Rakovica
Selo Gradcanica
Selo Ustipraca
Selo Istaban
Selo Delnovac
Selo Kadica
Selo Radinic
Selo Gornji Seljani
Selo Dolnje Strane
Selo Osadnica
Selo Brda
Selo Trnovo
Selo Zabrdje
Selo Raspodici
Selo Gornja Loznica
Selo Skopica
Selo Doljni Seljani
Selo Orahovo
Selo Borac, drugim imenom Bila Rika
Selo Peshticha Luka
Selo Gornja Brnjica
Selo Srednja i Dolnja Loznica
Selo Planje
Selo Crnici,drugim imenom Kostovici
Kasaba Glasinac
Selo Suha Studenica
Selo Crncal
Selo Borac
Selo Suri
Selo Okruglo
Celebi Pazar, drugim imenom Celebi Pazar
Varos Borac, drugim imenom Zvonik
Selo Gucici
Selo Borisavac
Selo Jazovnica
Selo Cadovina
Selo Brcigovo
Selo Otricevo
Selo Mali i Gornji Dretun
Selo Djenovici
Selo Kosuta
Selo Radimlje
Selo Vrasov Dol
Selo Miljace
Selo Podpljesevica
Selo Borisici
Selo Zemljegreh
Selo Batoceva,drugim imenom Kovacica
Selo Streska
Selo Hrcan
Selo Srednje Strane
Selo Koprivna Luka
Selo Simsici
Selo Crni Potok
Selo Omrko,drugim imenom prazno
Selo Milotina
Selo Radic
Selo Dolnja Osova
Selo Pribisevici
Selo Mosunovo
Selo Ponor
Selo Vrhlazje
Selo Crni Vrh
Selo Nepravdici
Selo Mrakodol
Selo Siljkovici
Selo Grabovica
Selo Vituz
Selo Celopek
Selo Celopek, drugo
Selo Draguljevici
Selo Gornja Vinca
Selo Gornja Vinca, upisano kao vojnucko
Selo Dolnja Vinca
Selo Gornje Strane
Selo Srednja Lubotina
Selo Gornja Osoja
Selo Crnici, drugim imenom Ribasici
Selo Kovanj
Selo Prusnicevo
Selo Mihal
Selo Pribcici
Selo Doljni Dretun,drugim imenom Crnica
Selo Straziste
Selo Belosalici
Selo Svitlina
Selo Kamenica
Selo Berberiste
Selo Kaljani
Selo Gornji Nisat
Selo Podgorje
Selo Ravasnica
Selo Hvalinovici
Selo Podgradje
Selo Sas
Selo Lanska
Selo Doljnji Nisat
Selo Vrhpraca
Selo Stavica,pripada spomenutoj
Selo Petkovici
Selo Drmica
Selo Vrhbarje
Selo Vratarici
Selo Stitarici
Selo Raskovici
Selo Ruzici
Selo Neorici
Selo Podkraj
Selo Pasin Dol
Selo Obrovica
Selo Podraska
Selo Sljivica
Selo Miocic,drugim imenom Simunina
Selo Karatic

Nahija Borac.Ukupno 4563 domacinstva.4544 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Veca sela s preko 50 kuca:

Obri:Muslimana s bastinama 50, neozenjenih 2
Tvrdomisla:Muslimana s bastinama 75,neozenjih 3
Praca:Muslimana s bastinama 80 tak, krscana 7
Osjecani:Muslimana s bastinama 59,neozenjenih 13
Radunic:Muslimana s bastinama 87
Gornji Seljani:Muslimana s bastinama 58,neozenjenih 5,nemuslimana 1
Brda:Muslimana s bastinama 70,neozenjenih 5
Kasaba Glasinac 60 tak Muslimanskih domacinstava, neozenjenih 7.Bez krscana
Okrugla:Muslimana s bastinama 100,neozenjenih 3
Celebi Pazar, danas Rogatica:301 Musliman s bastinama, neozenjenih 29.Bez krscana

Varos Borac, drugim imenom ZVONIK.Muslimana s bastinama 40,neozenjenih 3.Nemuslimana s bastinama 4
Radic:Muslimana s bastinama 75,neozenjen 1
Kamenica:Muslimana s bastinama 60,neozenjenih 8
Svitlina:Muslimana s bastinama 50,neozenjenih 8

98%+ Istocne Bosne i Podrinja je na popisu 1604 imalo Muslimansku vecinu.Pravoslavno stanovnistvo nije postojalo.Ono je tek kasnije naseljeno ili iz Vlaske ili iz Crne Gore.Bosnjaci su originalni starosjedioci Istocne Bosne, kao i cijele Bosne, dok je pravoslavno stanovnistvo, preteca danasnjih Srba, doseljeno u intervalu tek pocev od 1720 tih godina.Do tada pravoslavnih i nema u Istocnoj Bosni!.Njih su najvise doseljavali Bosnjacke age i begovi Borca.Sramota.Bosnjaci kao preteca i najstarija nacija na Balkanu i originalni Iliri, su zahvaljujuci svojom gluposti od etnicki ciste Istocne Bosne, stvarali neka nova nakmecena pravoslavna sela

[mirsad_d]

#25022

TEKIJSKA DŽAMIJA U ROGATICI

BEHAR – Dvomjesečni bošnjački ČASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
GODINA XIX • 2010. • BROJ 95
Nakladnik: Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD
Derviške institucije u Bosni I Hercegovini I Sarajevu
TEKIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Tekijska džamija je, po svoj prilici, bila najstarija džamija u Rogatici. Nalazila se na lijevoj obali rijeke Rakitnice. Na tom je mjestu još u prvim decenijama desetog/šesnaestog stoljeća podigao svoju džamiju Sinan-vojvoda kao prvu dža- miju u naselju oko koje se razvila i istoimena mahala. Vre- menom je džamija dotrajala pa je na njenim temeljima neki Džafer-paša podigao novu, a godine 1870. iz temelja je obnovio Šejhu’l islamMehmed Refik-efendija Hadžiabdić. Nakon što je stradala 1943. nikad je niko nije obnavljao. Natpis u stihovima na turskom jeziku isklesan je na kamenoj ploči i ispisan lijepim talik pismom, podloga natpisa je zelena, a slova pozlaćena, “Šejhu’l islam, Mevlana Refik, lijepih osobina, danonoćno se zalagao u vršenju dobročinstva. Ova bogomolja bijaše do temelja oronula, a koja je poznata kao Tekijska džamija, iz poštovanja prema rodnoj grudi svojih predaka, uloži trud i obnovi ovu džamiju. Istiniti mu je omogućio i olakšao njeno dovršenje, i Tako postigao lijepe dove odličnika i puka. Fadil joj distihom izreče kronogram, bivši muftija sagradio je lijepu bogomolju. Godina 1287./1870.”

[mirsad_d]

#26502

Glasni Zemaljskog muzeja
Sarajevo 1889.g.
Epigrafske crtice iz BiH
Fiala

[img size=150]
http://img820.imageshack.us/img820/3842/uuuuuy.jpg%5B/img%5D

[mirsad_d]

#26545

[b]Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini 1879.g.
Kotar Rogatica[/b]

[mirsad_d]

#26578

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA IZ 1604 SV.3

Nahija Borac u Bosanskom sandžaku
(Popis sela nahije Borac)

http://www.box.net/shared/4tva9z497p

[mirsad_d]

#26766

OPŠIRNI POPIS BOSANSKOG SANDŽAKA IZ 1604 DEFTER SV. 2

Nahija Vratar u Bosanskom sandžaku
(Popis sela nahije Vratar)

http://www.box.net/shared/q48qojt880

[mirsad_d]

#27050

[b]”GLOBUS”-Geografski list
novembar 2010.g.[/b]

[mirsad_d]

#27051

[mirsad_d]

#27133

Predložene 22 bh nekropole sa stećcima za listu svjetske baštine UNESCO-a
Utorak, 02 Studeni 2010 11:42
AbrašMEDIA Info

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH prezentirat će na predstojećem sastanku Radne grupe za nominaciju stećaka iz regije, koji će biti održan ovaj mjesec u Beogradu, materijal za nominiranje bh. nekropola sa stećcima na Tentativnu listu svjetske baštine UNESCO-a. Komisija je predložila 22 bh. nekropole za ovu listu, od kojih je 12 nekropola iz Federacije BiH i deset iz Republike Srpske.

Riječ je o nekropolama na području 20 različitih općina u BiH, a Komisija je iz dviju općina odlučila nominirati po dvije nekropole, s obzirom na njihovu izuzetnu vrijednost i veliku koncentraciju stećaka na području tih općina.

“Smatrali smo da je kroz listu nekropola koje će biti nominirane potrebno obuhvatiti što je moguće širi geografski prostor BiH i na taj način prezentirani raznolikost nekropola, njihovog položaja i raznolikost tipova nadgrobnika koji se na njima nalaze, te uključiti što veći broj lokalnih vlasti u ovaj posao od značaja za državu”, rekla je predsjedavajuća Komisije Amra Hadžimuhamedović na press konferenciji u Sarajevu.

Ona je objasnila da je ekspertni tim od lipnja radio na identificiranju stanja bh. nekropola sa stećcima te na pripremi materijala kroz koji će biti identificirane nekropole za koje će se dalje pristupiti izradi nominacionog fajla.

Radilo se o složenom poslu, s obzirom na ogroman broj nekropola i njihovo stanje.

Komisija će materijal, koji je rezultat višemjesečnog rada, na dalje ramatranje uputiti Komisiji sa suradnju s UNESCO-om i entitetskim zavodima.

Predložene nekropole za Tentativnu listu u FBiH su Nekropola sa stećcima u Hrančićima, Gošić Polje, Goražde, istočna Bosna, Bosanskopodrinjski kanton, Nekropola Dugo Polje – Blidinje, općina Jablanica, HNK, Nekropola u Olovcima kod Kladnja, Tuzlanski kanton, Nekropola Biskup, Konjic, HNK, Nekropola – Ravanjska vrata, Kupres, Livanjski kanton, Nekropola Bijača, Ljubuški, ZHK, Nekropola Maculje, Novi Travnik, SBK, Nekropola na lokalitetu Mramor u Musićima, Olovo, sjeveroistočna Bosna, ZDK, Nekropola Radimlja, Stolac, HNK, Nekropola Boljuni, Stolac, HNK, Nekropola Umoljani, Trnovo, srednja Bosna, Sarajevski kanton, te Nekropola u starim kućama, Donje Breške, Tuzla, sjeverna Bosna, Tuzlanski kanton.

Predložene nekropole iz RS-a su Nekropola sa stećcima Potkuk u Bitunji, Berkovići, istočna Hercegovina, Nekropola Grebnice -Bunčići u selu Radmilovića Dubrava, Bileća, istočna Hercegovina, Nekropola na lokalitetu Mramor (Crkvina) u Vrbici, Foča, istočna Bosna, Nekropola Gvozno, Kalinovik, istočna Bosna, Nekropola Čengić Bara, Kalinovik, istočna Bosna, Nekropola Kalufi, Nevesinje, istočna Hercegovina, Nekropola Mramorje u selu Buđ, Pale, Nekropola Borak (Han Stjenički plato), selo Burati, Rogatica, istočna Bosna, Nekropola u Luburića Polju, Sokolac, istočna Bosna, te Nekropola u selu Bečani, Šekovići, sjeveroistočna Bosna.

(Fena)

[Author]

Posts