[Mustafa]

#20645

[mirsad_d]

#20862

Iz albuma:
“Vragolovi – stečci” (Mustafa Karahmet)

[mirsad_d]

#20873

Iz albuma:
“Vragolovi – stečci” (Mustafa Karahmet)

[mirsad_d]

#21705

[b]DOLINOM PRAČE
BORAČ – GRAD NA LEĐIMA KAMILE[/b]
http://test.chicagoraja.net/Dragisa%20Spremo-Borac.htm
U nekad moćnom gradu-tvrđavi bosanskih feudalaca
4. ožujak 2010 10:01:09.
Dragiša SPREMO
[img size=150]
http://img692.imageshack.us/img692/5290/tvrdjavaborac.jpg%5B/img%5D
* Srednjovjekovni Borač bio je jedan od najvećih utvrđenih gradova u Bosni. Svojim izgledom podsjećao je na trogrbu kamilu. Turci su ga porušili u 15. vijeku

U dolini rijeke Prače i rječice Rakitnice, na istočnom obodu Glasinca, nalaze se dva stara lokaliteta. Jedan je Rogatica, gradić za koji se zna da je bio naselje još u vrijeme Rimljana, a drugi Borač – srednjovjekovni utvrđeni grad i nekadašwe glavno sjedište istočnobosanskih knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića.
Dolina Prače i njene pritoke Rakitnice, na kojoj se nalazi Rogatica, dio je šireg glasinačkog kompleksa, na kome su krajem 19. i početkom prošlog vijeka otkrivena brojna praistorijska naselja. Okolinu Rogatice, sada je sasvim izvjesno, nastanjivale su najstarije ilirske zajednice na ovom dijelu Balkanskog poluostrva. O tome uvjerljiivo svjedoče dosad istražene ilirske gradine na ovom području, u okviru kojih su otkriveni mnogi kameni i zemljani tumuli. Riječ je o specifičnim grobnim mjestima, najstarijim nekropolama, za koje arheolozi kažu da su nastali na prelazu između bronzanog i željeznog doba na širem prostoru Glasinca.

Kulturi te epohe pripadaju nalazišta Sočice, Plješevica, Borike, Gučevo, Zagorica, Brankovići i druga.

Na urbanom prostoru same Rogatice ostalo je dosta tragova starih rimskih zdanja. Da li se tu nekada nalazila tvrđava, grad kolonija ili od svega toga ponešto, arheolozi nemaju precizan odgovor. Kažu da je očigledno da se tu nalazila “značajna rimska aglomeracija”. A kakva, to će vjerovatno pokazati vrijeme, odnosno neka buduća istraživanja.

stečci u okolici Borča

Pisani izvori i očuvani tragovi materijalne kulture iz ranijih vremena pokazuju da je Rogatica u srednjem vijeku postala jedno od značajnijih naselja u Podrinju. Tako se u jednom dokumentu Dubrovačkog arhiva iz 1425. godine pominje neki kramar (trgovac) koji iz Dubrovnika nosi srebro u Rogaticu. U pisanim izvorima pojavljuje se takođe 1491. godine i kasnije, ali je tada bila pod vlašću Turaka, koji su joj dali svoje ime – Čelebi Pazar.

Da je Rogatica u srednjem vijeku bila gusto naseljena, pokazuju bogata nalazišta memorijalnih lokaliteta – nekropola sa nadgrobnim obilježjima. Stručnjaci su ustanovili da postoji 88 takvih lokaliteta, sa ukupno 2.628 stećaka. Manji broj ovih stećaka bogato je ukrašen ornamentima, reljefnim ukrasima, likovima ljudi, motivima iz prirode, raznovrsnim simbolima. Pored likovnih formi izraženih u kamenom reljefu, neki od stećaka imaju i pisane poruke i simbole.Ono što impresionira i stručnjake i posjetioce ovih lokaliteta je upravo brojnost stećaka, raznovrsnost klesarskih oblika i formi, likovni sadržaji, nagovještaji raznih poruka ovih nadgrobnika.Stećci su grupisani oko starih naselja. Najviše ih je u okviru nekropole Mramorje (178), na lokalitetu Živaljevići (171), selu Vragolovi (169), Stjenici (150), Staroj Gori (142). Nedaleko od Rogatice i ovih naselja sa stećcima, visoko iznad lijeve obale Prače, nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča i nekadašweg dvorca knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića, koji su bili gospodari na ovim prostorima.Borač je bio utvrđeni grad sa podgrađem (Podborač). Imao je svoj trg i carinarnicu. Turci su ga porušili 1471. godine. Istoričari su ga svrstavali među najveće i najboqe utvrđene gradove u Bosni. Tako veliki, moćan i grandiozan postao je krajem 19.vijeka, kada je ranija, manja tvrđava, značajnije proširena i nadograđena.

put ka gradu Borču

Za podizanje grada, kako su zabilježili istraživači srednjovjekovnog Borča, iskorišćeno je najpogodnije mjesto – jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.
Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad je podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile.

– To je bilo gnijezdo Pavla Radenovića i Radoslava Pavlovića, zloglasnih velmoža čije se ime susreće na svakoj strani tog haotičnog otseka bosanske istorije (Radovan Samarxić: “Srednjovekovni gradovi u Bosni”).Prema Vladislavu Skariću (“Župa i grad Borač u Bosni”), u blizini grada-tvrđave nalazilo se Varošište, koje se u dokumentima najčešće nazivalo Podborač. Tu je postojao trg sa carinom, do kojih je vodio stari karavanski put dolinom Prače ka Drini. Zato su ovdje često navraćali i u Varošištu odsjedali trgovci sa raznih strana, najčešće oni iz primorskih gradova.

Đoko Mazalić u svojim zapisima “Borač, bosanski dvor u srednjem vijeku” podsjeća da je postojala i Župa Borač, a da je utvrđeni grad sa dvorom i ostalim zgradama bio zapravo centar velike oblasti u istočnoj Bosni kojom su upravljali knezovi Radenovići-Pavlovići. Tu su oni izdavali svoje povelje i primali strane diplomate.Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina s kraja 14. i početkom 15. vijeka. Pod njegovom vlašću bila je velika oblast između gornjeg toka Bosne i Drine, dolina Prače i veliki prostor u gornjem toku Krivaje. Ali, to nije sve. Poslije smrti Tvrtka (1391. godine) postao je još moćniji. Pored nasljednog dijela, u njegovom posjedu bili su takođe Rudnik olova, a na zapadu zemlje i u primorju Trebinje, Vrm sa Klobukom, Cavtat i dio Konavala.

Tragično je završio 1415. godine u Sutjesci, kada je u žestokom obračunu feudalaca ubijen. Naslijedio ga je mlađi sin Radoslav, koji je Dubrovčanima prodao dio Konavla, a zbog Cavtata 1420. godine došao i u ratni sukob sa njima.

Središte te prostrane oblasti u kojoj su vladali Radenovići-Pavlovići bio je grad Borač.

– Držeći u rukama znatan deo karavanskog puta koji je vezivao Dubrovnik sa balkanskim zaleđem, gospodari Borča stekli su znatna bogatstva od carina i od trgovine koja je oživela u njihovoj oblasti pod uticajem Dubrovnika. Zahvaljujući tome na njihovom dvoru vodio se vladarski život sa dvorskim knezovima, vojvodama, peharnicima, protovestijarima, dvorskim lovcima i dijacima, a njihov grad Borač predstavlja jedan od najgrandioznijih spomenika stare bosanske arhitekture (Radovan Samarxić).

Oslikavajući prilike koje su tada vladale u Bosni, Samarxić kaže da su u snazi Tvrtkove Bosne ležali i uzroci njene propasti. Poznat kao čovjek “snažne ruke”, Tvrtko je uspijevao da obuzda svoju vlastelu i “zabavi je” proširivanjem granica svoje države. Tim širenjem plemstvo je steklo nove posjede i još više ojačalo, tako da slabi Tvrtkovi nasljednici nisu imali više nikakve mogućnosti da ih drže u pokornosti.

Gotovo sve istorijske hronike i studije koje prikazuju bosanski srednji vijek i Podrinje pominju Borač. To je, vjerovatno, stoga što se on često sreće u poveljama bosanskih vladara i drugim dokumentima toga vremena. Mnoge okolnosti pogodovale su njegovom razvoju i usponu. A najviše svakako to što je bio važna raskrsnica karavanskih puteva, što je imao bogato zaleđe (mnoge rudnike i trgove u bližoj okolini) i bio vlastelinsko središte iz koga se upravljalo čitavom oblašću.

Dragiša SPREMO

[mirsad_d]

#21721

[b]DOLINOM PRAČE
BORAČ – GRAD NA LEĐIMA KAMILE[/b]
http://test.chicagoraja.net/Dragisa%20Spremo-Borac.htm
U nekad moćnom gradu-tvrđavi bosanskih feudalaca
4. ožujak 2010 10:01:09.
Dragiša SPREMO
[img size=150]
http://img692.imageshack.us/img692/5290/tvrdjavaborac.jpg%5B/img%5D
* Srednjovjekovni Borač bio je jedan od najvećih utvrđenih gradova u Bosni. Svojim izgledom podsjećao je na trogrbu kamilu. Turci su ga porušili u 15. vijeku

U dolini rijeke Prače i rječice Rakitnice, na istočnom obodu Glasinca, nalaze se dva stara lokaliteta. Jedan je Rogatica, gradić za koji se zna da je bio naselje još u vrijeme Rimljana, a drugi Borač – srednjovjekovni utvrđeni grad i nekadašwe glavno sjedište istočnobosanskih knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića.
Dolina Prače i njene pritoke Rakitnice, na kojoj se nalazi Rogatica, dio je šireg glasinačkog kompleksa, na kome su krajem 19. i početkom prošlog vijeka otkrivena brojna praistorijska naselja. Okolinu Rogatice, sada je sasvim izvjesno, nastanjivale su najstarije ilirske zajednice na ovom dijelu Balkanskog poluostrva. O tome uvjerljiivo svjedoče dosad istražene ilirske gradine na ovom području, u okviru kojih su otkriveni mnogi kameni i zemljani tumuli. Riječ je o specifičnim grobnim mjestima, najstarijim nekropolama, za koje arheolozi kažu da su nastali na prelazu između bronzanog i željeznog doba na širem prostoru Glasinca.

Kulturi te epohe pripadaju nalazišta Sočice, Plješevica, Borike, Gučevo, Zagorica, Brankovići i druga.

Na urbanom prostoru same Rogatice ostalo je dosta tragova starih rimskih zdanja. Da li se tu nekada nalazila tvrđava, grad kolonija ili od svega toga ponešto, arheolozi nemaju precizan odgovor. Kažu da je očigledno da se tu nalazila “značajna rimska aglomeracija”. A kakva, to će vjerovatno pokazati vrijeme, odnosno neka buduća istraživanja.

stečci u okolici Borča

Pisani izvori i očuvani tragovi materijalne kulture iz ranijih vremena pokazuju da je Rogatica u srednjem vijeku postala jedno od značajnijih naselja u Podrinju. Tako se u jednom dokumentu Dubrovačkog arhiva iz 1425. godine pominje neki kramar (trgovac) koji iz Dubrovnika nosi srebro u Rogaticu. U pisanim izvorima pojavljuje se takođe 1491. godine i kasnije, ali je tada bila pod vlašću Turaka, koji su joj dali svoje ime – Čelebi Pazar.

Da je Rogatica u srednjem vijeku bila gusto naseljena, pokazuju bogata nalazišta memorijalnih lokaliteta – nekropola sa nadgrobnim obilježjima. Stručnjaci su ustanovili da postoji 88 takvih lokaliteta, sa ukupno 2.628 stećaka. Manji broj ovih stećaka bogato je ukrašen ornamentima, reljefnim ukrasima, likovima ljudi, motivima iz prirode, raznovrsnim simbolima. Pored likovnih formi izraženih u kamenom reljefu, neki od stećaka imaju i pisane poruke i simbole.Ono što impresionira i stručnjake i posjetioce ovih lokaliteta je upravo brojnost stećaka, raznovrsnost klesarskih oblika i formi, likovni sadržaji, nagovještaji raznih poruka ovih nadgrobnika.Stećci su grupisani oko starih naselja. Najviše ih je u okviru nekropole Mramorje (178), na lokalitetu Živaljevići (171), selu Vragolovi (169), Stjenici (150), Staroj Gori (142). Nedaleko od Rogatice i ovih naselja sa stećcima, visoko iznad lijeve obale Prače, nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borča i nekadašweg dvorca knezova i vlastelina Radenovića-Pavlovića, koji su bili gospodari na ovim prostorima.Borač je bio utvrđeni grad sa podgrađem (Podborač). Imao je svoj trg i carinarnicu. Turci su ga porušili 1471. godine. Istoričari su ga svrstavali među najveće i najboqe utvrđene gradove u Bosni. Tako veliki, moćan i grandiozan postao je krajem 19.vijeka, kada je ranija, manja tvrđava, značajnije proširena i nadograđena.

put ka gradu Borču

Za podizanje grada, kako su zabilježili istraživači srednjovjekovnog Borča, iskorišćeno je najpogodnije mjesto – jedna oštra krivina gdje se rijeka Prača, probijajući se kroz klisuru okomitih strana, naglo savija u okuku. Na tom mjestu Prača sa dvije strane zapljuskuje istureno brdo, čiji se oštri grebeni spuštaju vertikalno do same vode, tako da obezbjeđuju prirodnu zaštitu području na višim kotama.
Brdo na kome se nalaze ostaci srednjovjekovnog Borča, kako ga opisuju istraživači, umnogome liči na kamilja leđa. Grad je podignut na tri kote nejednake visine, a obuhvata ogroman kompleks nekadašnjih monumentalnih građevina koje se nižu u dužini od oko 800 metara. Na najvišoj, središnjoj koti, vide se i danas ruševine nekadašnjeg dvora, omeđenog kulama i zidinama koje su ga štitile.

– To je bilo gnijezdo Pavla Radenovića i Radoslava Pavlovića, zloglasnih velmoža čije se ime susreće na svakoj strani tog haotičnog otseka bosanske istorije (Radovan Samarxić: “Srednjovekovni gradovi u Bosni”).Prema Vladislavu Skariću (“Župa i grad Borač u Bosni”), u blizini grada-tvrđave nalazilo se Varošište, koje se u dokumentima najčešće nazivalo Podborač. Tu je postojao trg sa carinom, do kojih je vodio stari karavanski put dolinom Prače ka Drini. Zato su ovdje često navraćali i u Varošištu odsjedali trgovci sa raznih strana, najčešće oni iz primorskih gradova.

Đoko Mazalić u svojim zapisima “Borač, bosanski dvor u srednjem vijeku” podsjeća da je postojala i Župa Borač, a da je utvrđeni grad sa dvorom i ostalim zgradama bio zapravo centar velike oblasti u istočnoj Bosni kojom su upravljali knezovi Radenovići-Pavlovići. Tu su oni izdavali svoje povelje i primali strane diplomate.Pavle Radenović bio je jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina s kraja 14. i početkom 15. vijeka. Pod njegovom vlašću bila je velika oblast između gornjeg toka Bosne i Drine, dolina Prače i veliki prostor u gornjem toku Krivaje. Ali, to nije sve. Poslije smrti Tvrtka (1391. godine) postao je još moćniji. Pored nasljednog dijela, u njegovom posjedu bili su takođe Rudnik olova, a na zapadu zemlje i u primorju Trebinje, Vrm sa Klobukom, Cavtat i dio Konavala.

Tragično je završio 1415. godine u Sutjesci, kada je u žestokom obračunu feudalaca ubijen. Naslijedio ga je mlađi sin Radoslav, koji je Dubrovčanima prodao dio Konavla, a zbog Cavtata 1420. godine došao i u ratni sukob sa njima.

Središte te prostrane oblasti u kojoj su vladali Radenovići-Pavlovići bio je grad Borač.

– Držeći u rukama znatan deo karavanskog puta koji je vezivao Dubrovnik sa balkanskim zaleđem, gospodari Borča stekli su znatna bogatstva od carina i od trgovine koja je oživela u njihovoj oblasti pod uticajem Dubrovnika. Zahvaljujući tome na njihovom dvoru vodio se vladarski život sa dvorskim knezovima, vojvodama, peharnicima, protovestijarima, dvorskim lovcima i dijacima, a njihov grad Borač predstavlja jedan od najgrandioznijih spomenika stare bosanske arhitekture (Radovan Samarxić).

Oslikavajući prilike koje su tada vladale u Bosni, Samarxić kaže da su u snazi Tvrtkove Bosne ležali i uzroci njene propasti. Poznat kao čovjek “snažne ruke”, Tvrtko je uspijevao da obuzda svoju vlastelu i “zabavi je” proširivanjem granica svoje države. Tim širenjem plemstvo je steklo nove posjede i još više ojačalo, tako da slabi Tvrtkovi nasljednici nisu imali više nikakve mogućnosti da ih drže u pokornosti.

Gotovo sve istorijske hronike i studije koje prikazuju bosanski srednji vijek i Podrinje pominju Borač. To je, vjerovatno, stoga što se on često sreće u poveljama bosanskih vladara i drugim dokumentima toga vremena. Mnoge okolnosti pogodovale su njegovom razvoju i usponu. A najviše svakako to što je bio važna raskrsnica karavanskih puteva, što je imao bogato zaleđe (mnoge rudnike i trgove u bližoj okolini) i bio vlastelinsko središte iz koga se upravljalo čitavom oblašću.

Dragiša SPREMO

[mirsad_d]

#22038

Slike:grupa Žepa

[img size=150]
http://img294.imageshack.us/img294/2802/epahkd.jpg%5B/img%5D
nišan Topčo-Sinanpaše sa Tuleži

stećak Ljubomišlje

[mirsad_d]

#22074

Slike:grupa Žepa

[img size=150]
http://img294.imageshack.us/img294/2802/epahkd.jpg%5B/img%5D
nišan Topčo-Sinanpaše sa Tuleži

stećak Ljubomišlje

[mirsad_d]

#22286

[mirsad_d]

#22297

[mirsad_d]

#22761

Nostalgične i druge priče iz Bosne

Višegradska stanica i putovanje “ċirom” od Sarajeva do Višegrada

Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: letecihol@gmail.com
05.02.2007.

JŽ 83-106 u depou Višegrad 26. 7. 1970

Željeznička stanica je bila važno mjesto u gradu. Višegrad se nalazio na uskotračoj željezničoj pruzi, koju je Austrija napravila od Sarajeva do granice sa Srbijom, a ova kasnije produžila do Užica, Čačka i Beograda. Pruga je od Sarajeva išla dolinom Miljacke, pela se na Pale i Koran, pa kroz tunel ispod Stambolčića, dolinom Prače do Ustiprače, te dolinom Drine do ušća Lima, gdje se jedan krak odvajao uz Lim do Priboja, a drugi nastavljao dolinom Drine do Višegrada. Od Višegrada je pruga išla dolinom Rzava do Mokre Gore, gdje je bila granica sa Srbijom, a odatle se uz pomoć zupčanika, koji su služili kao treća šina, voz penjao uz Šargan na Zlatibor i dalje ka Užicu.

Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i voz bio mali, zvali su ga “Ćiro”. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko sto tunela. Uz prugu su napravljeni visoki podzidi i nadzidi. Bila je to zaštita od urušavanja terena, jer su rijeke pored pruge često nadolazile i potkopavale prugu. Podzidi su bili sazidani od kamena. Tokom dugog vremena ostali su nepromijenjeni, netaknuti. Tuneli su bili iznutra sasvim crni od dima i čađi.

Višegradska stanica je bila najvažnija na cijeloj pruzi. Ovdje se vršila zamjena lokomotiva i posade lokomotive, mašinovođe i ložača, kao i zamjena cjelokupne posade voza. Izlazili su srbijanski kondukteri, a ulazili bosanski. Lokomotiva se dopunjavala vodom i ćumurom. Zato je voz stajao dugo, skoro petnaest minuta. Stanica je bila masivna zgrada u austrijskom alpskom stilu. Imala je tri sprata i plus potkrovlje. U prizemlju su bile kancelarije šefa stanice, otpravnika vozova i staničnih službenika, te čekaonica prvog i drugog razreda sa šalterom za prodaju karata. Moglo se ući sa leđa zgrade i izaći na peron. Peron nije bio pokriven, niti je bio izdignut iznad nivoa šina, da bi se lakše moglo ući u voz. Prostor izmedju tračnica nije bio popločan, nego nabijen sitnim kamenom, šljunkom. Bilo je desetak kolosjeka.

Na oko dvjesto metara od stanične zgrade u pravcu Dobruna je bila ložionica, pokriveni prostor gdje su se lokomotive punile ćumurom. Tu su se mogle i okrenuti na okretaljci, a i popravljati. U ložionici je radilo dosta Višegrađana, među njima i moj rođak Zejnil Hasanbegović.Voda se iz Rzava iznad Splatice upumpavala i vodila do stanice gdje se sipala u lokomotive. Ta se pumpa u našoj kući čula po cijelu noć. I sada, kada zatvorim oči prije nego što ću zaspati, čujem jednolični zvuk: puf, puf, zvuk koji me je kao dijete uspavljivao.

Voz koji je dolazio iz Sarajeva je ulazio u stanicu direktno iz tunela, tako da bi iznenadio one koji su ga čekali na stanici. Voz iz pravca Dobruna se mogao vidjeti kako zaokreće u lijevo dok je još bio daleko negdje tamo prije ložione. Vagoni su imali prvu i drugu klasu. U prvoj klasi je bilo šest sjedišta, kupė je vratima bio odvojen od hodnika, a sjedišta su bila debelo tapacirana i prekrivena zelenim skajom. Drugi razred nije imao odjeljen kupe od hodnika, niti naslonima za ruke odvojena sjedišta. U kupeima su bile dvije drvene klupe postavljene jedna naspram druge. Bile su napravljene od manjih drvenih spojenih gredica, koje su bile izvijene tako da prate krivinu leđa i lakirane bezbojnim lakom. Tu je moglo sjesti šestoro ljudi, pribijeni jedno uz drugo, a po potrebi je sjedalo i više. Ponekad je bila velika gužva, te su ljudi stajali u hodniku, a nekada i između klupa u kupeu gazeći one koji su sjedili.

Dolazak voza je bio društveni događaj. Bio je jedan dnevni i jedan noćni voz iz Sarajeva i iz Beograda, te nekoliko lokalnih, za Međeđu, odnosno Priboj, te za Ustipraču, odnosno Foču i Goražde. Noću, oko tri sata su se vozovi iz Sarajeva i Beograda križali u Višegradu.

Mi, djeca, smo često iz dosade izlazili “pred voz”. Kada bi se voz zaustavio odmah bi se u cijelom gradu znalo ko je otišao iz Višegrada, a ko je u Višegrad došao. Ponekad je bila gužva pa su putnici ulijetali da zauzmu mjesto i prije nego bi izašli oni koji su trebali da izađu. Tako bi se zaglavili u uskoj platformi vagona, te uz psovke i povike bi se jedva odkačili jedni od drugih. “Stani, bona, kud si navalila jadna ne bila, vidiš da ne mogu izaći!”. Istovremeno je pratnja dodavala kofere kroz prozor. Neko je uvijek nekoga pratio i dočekivao. Ponekad, za vrijeme praznika, bi bila tolika gužva da su putnici visili na platformama, a neki su se čak peli i na krov voza. Pošto bi se gužva smirila i konačno se zauzela mjesta, odmah se raspakivalo ono sto se ponijelo za jelo, i prije nego je voz krenuo počinjalo se je sa jelom.

Istovremeno bi oko voza hodali prodavači i izvikivali šta je na prodaju. U junu su to bile trešnje, a onda rane jabuke “petrovače” i sitne rane kruške, poslije šljive, te onda jesenje jabuke i kruške. Voće se prodavalo u šerpicama, onoliko koliko je moglo stati u šerpicu, što je otprilike trebalo da bude kilogram. Putnici bi kupili voće, istresli šerpu na novinu u kupe, vratili šerpu, a onda bi trčali na česmu da ga operu, ili bi zamolili nekoga da im opere. Neki se ne bi usuđivali da idu nasuti vode, da im voz ne pobjegne, nego su molili nekoga od dokoličara koji su zurili u voz da im napuni flašu.

U Višegradu su bila dva “hamala”, jedan se zvao Redžo, drugom sam zaboravio ime. Imali su kolica u vidu drvene ploče veličine vrata, bez zaštitne ograde, na čijoj su sredini bila montirana dva kolska točka, te su kolica bila u vidu klackalice. U mirovanju su kolica uvijek pretezala na jednu stranu, a kad su u pokretu, onda je vozač svojom snagom morao održavati ravnotežu i istovremeno gurati kolica. Hamali su imali svoje stalno mjesto u blizini glavne ulice, gdje bi sjedili i čekali da ih neko zaposli. Međutim obavezno su izlazili pred voz. Ako su imali sreće povukli bi prtljag, nekad od jednog, a nekad od više putnika.

Za našu familiju je bio poseban događaj kada je trebao doći neko iz Sarajeva. Najčešće je dolazila mamina sestra, tetka Ferida, koju smo svi zvali Ferka. Nekoliko dana pred dolazak bi se sređivala kuća, mama bi srijedom na pijaci kupila kokoš, koja bi se držala neko vrijeme i prihranjivala u ćumezu. Kad bi došlo vrijeme dolaska lijepo bi se obukli i izašli pred voz. Buljili smo u u prozore dolazećeg voza, očekujući da nam se ukaže poznato lice. Kada bi ga ugledali, onda bi smo mahnuli rukom i potrčali razdragano do vagona, primali prtljag kroz prozor. Onda smo čekali da tetka izađe, ljubili se. Bio je to događaj koji nam je unosio veselje i promjene u naš jednostavni i monotoni život. Kod kuće se onda očekivao momenat da se odgonetne “Šta li je donijela?”. Pitanje je visilo u zraku, a nismo ga mogli postaviti.

Tetka se trudila da donese nešto što mi nismo mogli kupiti u Višegradu. Jednom je donijela banane. Ja ih do tada nisam nikad vidio. Oprezno sam probao jednu, a onda tražio još. Tetka, koja je bila duhovita žena reče:” Vidi ovog malog, nije ni znao šta su, a sada traži još.” Kada bi tetka odlazila, pratila bi je samo mama na stanicu. Mama bi obično kupila teletine od buta, “teleći šal”, tetki da ponese u Sarajevo. Kada bi se mama tužna vratila sa stanice u zraku je visilo je pitanje koje se nismo usuđivali izustiti:”Je li nam išta ostavila?” Obično je tetka ostavljala nešto para za djecu.

Jednom, ili dva puta godišnje putovala je mama u Sarajevo, kod svoje rodbine. Pošto sam ja jedini bio još mali, često bi povela i mene, a ostâli bi ostali da se snalaze bez nje. Ja sam pred kondukterom morao glumiti da imam manje godina, kako bi prošao sa “pola” karte. To je za mene bilo veliko opterećenje, svo vrijeme sam sa strahom očekivao konduktera i preispitivao se šta ću reći kad kondukter dođe. “Mali, kolko imaš godina”?, konačno bi stizalo pitanje. Ja bih stidljivo odgovorio: “sedam”. “Hm, sedam godina, a mogao bi u vojsku poći”, odgovarao je kondukter i mahajući glavom odlazio dalje. Tek tada sam se mogao opustiti i tada je za mene počinjalo putovanje. Sve sam stanice znao napamet. Voz je prvo prolazio dubokom dolinom Drine. Šip, Brod na Drini, Međeđa, Ljučevo. Sâme sive strme stijene i uspjenušana Drina. Neki su se Srbijanci čudili divljini ovog kraja. Ja, koji nisam maknuo dalje od Sarajeva, i koji nisam znao za ravnu Posavinu , Vojvodinu i Šumadiju, počeo bih braniti svoj zavičaj. “Da vi znate samo kako je ovdje plodno. Kakvi su ovdje orasi i šljive!”, pokušavao sam ublažiti sliku divljine.

U Međeđi je bilo presjedanje. Tu je čekao mali voz za Priboj. Međeđa je bila poznata po trešnjama “alicama”. U Ustiprači se presjedalo za Goražde i Foču. Pruga je išla do Miljevine prateći dolinu Drine.[b]Prema Sarajevu je pruga išla dolinom Prače. Opet divljina. Uspjenušana voda Prače preskače preko velikih stijena. Mala stanica Dub. Dub je selo negdje gore u brdima. Ovdje ima samo stanična kuća. A onda Brčigovo, šta mu je sad to? Pristanište, nije prava stanica. Samo mala kućâra, kao da je klozet, ćenifa. Onda sasvim malo proširenje brda, utok Rakitnice u Praču i onda stanica Mesići –Rogatica. Odavde je vodio krivudavi put dolinom Rakitnice do Rogatice. Odmah iza Mesića malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidi, jer voz stalno prolazi kroz tunele.

Od Mesića ista pjesma, samo kanjon sivih strmih stijena. Banj- Stijena, Renovica, pa onda Prača, kao neko čudo, kao neki grad.[/b] Imala je tridesetak kuća uz prugu. I džamiju sa vitkom munarom u centru mjesta. A to se nakon one sure klisure činilo pravim gradom. Dalje se voz penjao, Podgrab, pa onda Sjetlina, velika stanica u alpskom stilu. Nigdje kuća ni mjesta. Samo stanica. Gdje je ta Sjetlina, Bog zna? Tako i Stambolčić. Samo velika zgrada stanice u borovioj šumi. Tu je voz obično čekao križanje, i tu su se putnici pripremali za veliki tunel.

Voz kreće, prozori se zatvaraju, prestaje priča. Tunelu nikad kraja. Kad voz ubrza, znači ide nizbrdo, prešli smo pola tunela. A onda se prosvijetli. Planinski pejzaž, borova šuma i zeleni proplanci. Zimi snijeg. Stanica Koran, odmah do nje Pale. Malo ravnice među planinama, ima i zgrada. Voz polazi, opet u kanjon. Ispod pruge provalija, dole Miljacka kao potok, i ne vidi se. Konačno Babin Zub sa desne strane, tvrđava na brdu, “Jajce” kasarna. I onda se odjednom sve otvara, sve je prepuklo, pred očima grad iz snova, desetine vitkih munara. Sarajevo. Voz zavija i približava se Bistriku. Na stanici Bistrik čeka nas tetka.

Iza same zgrade stanice u Višegradu, s druge strane ulice, naslonjena uz brdo, bila je zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja željezničara. Tu je kao doktor mnogo godina radio neki Rus, prezivao se Staljicki, ili tako nešto. Jednom me mama vodila kod njega na pregled. Ali mnogo više pamtim kada su mi u istoj ambulanti izvadili zub. Dok smo se mama i ja vraćali u grad svo sam vrijeme psovao: “jebemti, jebem ti” i od bijesa bacao maramicu koju mi je mama dala.

Nešto dalje, kada se već prođe stanična zgrada, paralelno sa tračnicama bile su dvije jednospratne zgrade sa stanovima za željezničke službenike. Tu su stanovali neki moji drugovi, Fuad Krvavac, koji je sa mnom išao u razred, pa onda Zijo Salić. Iznad stanice je bilo selo Ban-polje. Nešto iza ložione su se sve šine ujedinile u jednu prugu koja je živopisnom dolinom Rzava kroz tunele i preko mostova išla ka Dobrunu.

Bosanska Jagodina je bila prva stanica, u stvari pristanište. Jagodinu su činile dvije tri kuće. U Jagodinu smo išli na kupanje i “u ribu”. Tu je priroda bila sasvim divlja i pejzaž je podsjećao na kanadski zapad. Sljedeća stanica je bila Dobrun. U njemu je u podnožju brda bila stara pravoslavna crkva. U polju pored rijeke je bilo selo sa džamijom. U Dobrunu je živjelo pretežno muslimansko stanovništvo. Tu je ranije bila fabrika “Terpentnin”. Iza Dobruna je bilo Vardište, i neposredno iza njega na ulazu u jedan tunel je bila skulptura srpskog ratnika, ulaz u Srbiju. Od Mokre Gore se voz penjao uz Zlatibor, usponom koji se zvao Šargan.

[mirsad_d]

#22776

Nostalgične i druge priče iz Bosne

Višegradska stanica i putovanje “ċirom” od Sarajeva do Višegrada

Priče priča Ferid Feđa Čengić. Adresa za korespondenciju je: letecihol@gmail.com
05.02.2007.

JŽ 83-106 u depou Višegrad 26. 7. 1970

Željeznička stanica je bila važno mjesto u gradu. Višegrad se nalazio na uskotračoj željezničoj pruzi, koju je Austrija napravila od Sarajeva do granice sa Srbijom, a ova kasnije produžila do Užica, Čačka i Beograda. Pruga je od Sarajeva išla dolinom Miljacke, pela se na Pale i Koran, pa kroz tunel ispod Stambolčića, dolinom Prače do Ustiprače, te dolinom Drine do ušća Lima, gdje se jedan krak odvajao uz Lim do Priboja, a drugi nastavljao dolinom Drine do Višegrada. Od Višegrada je pruga išla dolinom Rzava do Mokre Gore, gdje je bila granica sa Srbijom, a odatle se uz pomoć zupčanika, koji su služili kao treća šina, voz penjao uz Šargan na Zlatibor i dalje ka Užicu.

Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i voz bio mali, zvali su ga “Ćiro”. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko sto tunela. Uz prugu su napravljeni visoki podzidi i nadzidi. Bila je to zaštita od urušavanja terena, jer su rijeke pored pruge često nadolazile i potkopavale prugu. Podzidi su bili sazidani od kamena. Tokom dugog vremena ostali su nepromijenjeni, netaknuti. Tuneli su bili iznutra sasvim crni od dima i čađi.

Višegradska stanica je bila najvažnija na cijeloj pruzi. Ovdje se vršila zamjena lokomotiva i posade lokomotive, mašinovođe i ložača, kao i zamjena cjelokupne posade voza. Izlazili su srbijanski kondukteri, a ulazili bosanski. Lokomotiva se dopunjavala vodom i ćumurom. Zato je voz stajao dugo, skoro petnaest minuta. Stanica je bila masivna zgrada u austrijskom alpskom stilu. Imala je tri sprata i plus potkrovlje. U prizemlju su bile kancelarije šefa stanice, otpravnika vozova i staničnih službenika, te čekaonica prvog i drugog razreda sa šalterom za prodaju karata. Moglo se ući sa leđa zgrade i izaći na peron. Peron nije bio pokriven, niti je bio izdignut iznad nivoa šina, da bi se lakše moglo ući u voz. Prostor izmedju tračnica nije bio popločan, nego nabijen sitnim kamenom, šljunkom. Bilo je desetak kolosjeka.

Na oko dvjesto metara od stanične zgrade u pravcu Dobruna je bila ložionica, pokriveni prostor gdje su se lokomotive punile ćumurom. Tu su se mogle i okrenuti na okretaljci, a i popravljati. U ložionici je radilo dosta Višegrađana, među njima i moj rođak Zejnil Hasanbegović.Voda se iz Rzava iznad Splatice upumpavala i vodila do stanice gdje se sipala u lokomotive. Ta se pumpa u našoj kući čula po cijelu noć. I sada, kada zatvorim oči prije nego što ću zaspati, čujem jednolični zvuk: puf, puf, zvuk koji me je kao dijete uspavljivao.

Voz koji je dolazio iz Sarajeva je ulazio u stanicu direktno iz tunela, tako da bi iznenadio one koji su ga čekali na stanici. Voz iz pravca Dobruna se mogao vidjeti kako zaokreće u lijevo dok je još bio daleko negdje tamo prije ložione. Vagoni su imali prvu i drugu klasu. U prvoj klasi je bilo šest sjedišta, kupė je vratima bio odvojen od hodnika, a sjedišta su bila debelo tapacirana i prekrivena zelenim skajom. Drugi razred nije imao odjeljen kupe od hodnika, niti naslonima za ruke odvojena sjedišta. U kupeima su bile dvije drvene klupe postavljene jedna naspram druge. Bile su napravljene od manjih drvenih spojenih gredica, koje su bile izvijene tako da prate krivinu leđa i lakirane bezbojnim lakom. Tu je moglo sjesti šestoro ljudi, pribijeni jedno uz drugo, a po potrebi je sjedalo i više. Ponekad je bila velika gužva, te su ljudi stajali u hodniku, a nekada i između klupa u kupeu gazeći one koji su sjedili.

Dolazak voza je bio društveni događaj. Bio je jedan dnevni i jedan noćni voz iz Sarajeva i iz Beograda, te nekoliko lokalnih, za Međeđu, odnosno Priboj, te za Ustipraču, odnosno Foču i Goražde. Noću, oko tri sata su se vozovi iz Sarajeva i Beograda križali u Višegradu.

Mi, djeca, smo često iz dosade izlazili “pred voz”. Kada bi se voz zaustavio odmah bi se u cijelom gradu znalo ko je otišao iz Višegrada, a ko je u Višegrad došao. Ponekad je bila gužva pa su putnici ulijetali da zauzmu mjesto i prije nego bi izašli oni koji su trebali da izađu. Tako bi se zaglavili u uskoj platformi vagona, te uz psovke i povike bi se jedva odkačili jedni od drugih. “Stani, bona, kud si navalila jadna ne bila, vidiš da ne mogu izaći!”. Istovremeno je pratnja dodavala kofere kroz prozor. Neko je uvijek nekoga pratio i dočekivao. Ponekad, za vrijeme praznika, bi bila tolika gužva da su putnici visili na platformama, a neki su se čak peli i na krov voza. Pošto bi se gužva smirila i konačno se zauzela mjesta, odmah se raspakivalo ono sto se ponijelo za jelo, i prije nego je voz krenuo počinjalo se je sa jelom.

Istovremeno bi oko voza hodali prodavači i izvikivali šta je na prodaju. U junu su to bile trešnje, a onda rane jabuke “petrovače” i sitne rane kruške, poslije šljive, te onda jesenje jabuke i kruške. Voće se prodavalo u šerpicama, onoliko koliko je moglo stati u šerpicu, što je otprilike trebalo da bude kilogram. Putnici bi kupili voće, istresli šerpu na novinu u kupe, vratili šerpu, a onda bi trčali na česmu da ga operu, ili bi zamolili nekoga da im opere. Neki se ne bi usuđivali da idu nasuti vode, da im voz ne pobjegne, nego su molili nekoga od dokoličara koji su zurili u voz da im napuni flašu.

U Višegradu su bila dva “hamala”, jedan se zvao Redžo, drugom sam zaboravio ime. Imali su kolica u vidu drvene ploče veličine vrata, bez zaštitne ograde, na čijoj su sredini bila montirana dva kolska točka, te su kolica bila u vidu klackalice. U mirovanju su kolica uvijek pretezala na jednu stranu, a kad su u pokretu, onda je vozač svojom snagom morao održavati ravnotežu i istovremeno gurati kolica. Hamali su imali svoje stalno mjesto u blizini glavne ulice, gdje bi sjedili i čekali da ih neko zaposli. Međutim obavezno su izlazili pred voz. Ako su imali sreće povukli bi prtljag, nekad od jednog, a nekad od više putnika.

Za našu familiju je bio poseban događaj kada je trebao doći neko iz Sarajeva. Najčešće je dolazila mamina sestra, tetka Ferida, koju smo svi zvali Ferka. Nekoliko dana pred dolazak bi se sređivala kuća, mama bi srijedom na pijaci kupila kokoš, koja bi se držala neko vrijeme i prihranjivala u ćumezu. Kad bi došlo vrijeme dolaska lijepo bi se obukli i izašli pred voz. Buljili smo u u prozore dolazećeg voza, očekujući da nam se ukaže poznato lice. Kada bi ga ugledali, onda bi smo mahnuli rukom i potrčali razdragano do vagona, primali prtljag kroz prozor. Onda smo čekali da tetka izađe, ljubili se. Bio je to događaj koji nam je unosio veselje i promjene u naš jednostavni i monotoni život. Kod kuće se onda očekivao momenat da se odgonetne “Šta li je donijela?”. Pitanje je visilo u zraku, a nismo ga mogli postaviti.

Tetka se trudila da donese nešto što mi nismo mogli kupiti u Višegradu. Jednom je donijela banane. Ja ih do tada nisam nikad vidio. Oprezno sam probao jednu, a onda tražio još. Tetka, koja je bila duhovita žena reče:” Vidi ovog malog, nije ni znao šta su, a sada traži još.” Kada bi tetka odlazila, pratila bi je samo mama na stanicu. Mama bi obično kupila teletine od buta, “teleći šal”, tetki da ponese u Sarajevo. Kada bi se mama tužna vratila sa stanice u zraku je visilo je pitanje koje se nismo usuđivali izustiti:”Je li nam išta ostavila?” Obično je tetka ostavljala nešto para za djecu.

Jednom, ili dva puta godišnje putovala je mama u Sarajevo, kod svoje rodbine. Pošto sam ja jedini bio još mali, često bi povela i mene, a ostâli bi ostali da se snalaze bez nje. Ja sam pred kondukterom morao glumiti da imam manje godina, kako bi prošao sa “pola” karte. To je za mene bilo veliko opterećenje, svo vrijeme sam sa strahom očekivao konduktera i preispitivao se šta ću reći kad kondukter dođe. “Mali, kolko imaš godina”?, konačno bi stizalo pitanje. Ja bih stidljivo odgovorio: “sedam”. “Hm, sedam godina, a mogao bi u vojsku poći”, odgovarao je kondukter i mahajući glavom odlazio dalje. Tek tada sam se mogao opustiti i tada je za mene počinjalo putovanje. Sve sam stanice znao napamet. Voz je prvo prolazio dubokom dolinom Drine. Šip, Brod na Drini, Međeđa, Ljučevo. Sâme sive strme stijene i uspjenušana Drina. Neki su se Srbijanci čudili divljini ovog kraja. Ja, koji nisam maknuo dalje od Sarajeva, i koji nisam znao za ravnu Posavinu , Vojvodinu i Šumadiju, počeo bih braniti svoj zavičaj. “Da vi znate samo kako je ovdje plodno. Kakvi su ovdje orasi i šljive!”, pokušavao sam ublažiti sliku divljine.

U Međeđi je bilo presjedanje. Tu je čekao mali voz za Priboj. Međeđa je bila poznata po trešnjama “alicama”. U Ustiprači se presjedalo za Goražde i Foču. Pruga je išla do Miljevine prateći dolinu Drine.[b]Prema Sarajevu je pruga išla dolinom Prače. Opet divljina. Uspjenušana voda Prače preskače preko velikih stijena. Mala stanica Dub. Dub je selo negdje gore u brdima. Ovdje ima samo stanična kuća. A onda Brčigovo, šta mu je sad to? Pristanište, nije prava stanica. Samo mala kućâra, kao da je klozet, ćenifa. Onda sasvim malo proširenje brda, utok Rakitnice u Praču i onda stanica Mesići –Rogatica. Odavde je vodio krivudavi put dolinom Rakitnice do Rogatice. Odmah iza Mesića malo akumulaciono jezero za hidrocentralu, jedva se vidi, jer voz stalno prolazi kroz tunele.

Od Mesića ista pjesma, samo kanjon sivih strmih stijena. Banj- Stijena, Renovica, pa onda Prača, kao neko čudo, kao neki grad.[/b] Imala je tridesetak kuća uz prugu. I džamiju sa vitkom munarom u centru mjesta. A to se nakon one sure klisure činilo pravim gradom. Dalje se voz penjao, Podgrab, pa onda Sjetlina, velika stanica u alpskom stilu. Nigdje kuća ni mjesta. Samo stanica. Gdje je ta Sjetlina, Bog zna? Tako i Stambolčić. Samo velika zgrada stanice u borovioj šumi. Tu je voz obično čekao križanje, i tu su se putnici pripremali za veliki tunel.

Voz kreće, prozori se zatvaraju, prestaje priča. Tunelu nikad kraja. Kad voz ubrza, znači ide nizbrdo, prešli smo pola tunela. A onda se prosvijetli. Planinski pejzaž, borova šuma i zeleni proplanci. Zimi snijeg. Stanica Koran, odmah do nje Pale. Malo ravnice među planinama, ima i zgrada. Voz polazi, opet u kanjon. Ispod pruge provalija, dole Miljacka kao potok, i ne vidi se. Konačno Babin Zub sa desne strane, tvrđava na brdu, “Jajce” kasarna. I onda se odjednom sve otvara, sve je prepuklo, pred očima grad iz snova, desetine vitkih munara. Sarajevo. Voz zavija i približava se Bistriku. Na stanici Bistrik čeka nas tetka.

Iza same zgrade stanice u Višegradu, s druge strane ulice, naslonjena uz brdo, bila je zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja željezničara. Tu je kao doktor mnogo godina radio neki Rus, prezivao se Staljicki, ili tako nešto. Jednom me mama vodila kod njega na pregled. Ali mnogo više pamtim kada su mi u istoj ambulanti izvadili zub. Dok smo se mama i ja vraćali u grad svo sam vrijeme psovao: “jebemti, jebem ti” i od bijesa bacao maramicu koju mi je mama dala.

Nešto dalje, kada se već prođe stanična zgrada, paralelno sa tračnicama bile su dvije jednospratne zgrade sa stanovima za željezničke službenike. Tu su stanovali neki moji drugovi, Fuad Krvavac, koji je sa mnom išao u razred, pa onda Zijo Salić. Iznad stanice je bilo selo Ban-polje. Nešto iza ložione su se sve šine ujedinile u jednu prugu koja je živopisnom dolinom Rzava kroz tunele i preko mostova išla ka Dobrunu.

Bosanska Jagodina je bila prva stanica, u stvari pristanište. Jagodinu su činile dvije tri kuće. U Jagodinu smo išli na kupanje i “u ribu”. Tu je priroda bila sasvim divlja i pejzaž je podsjećao na kanadski zapad. Sljedeća stanica je bila Dobrun. U njemu je u podnožju brda bila stara pravoslavna crkva. U polju pored rijeke je bilo selo sa džamijom. U Dobrunu je živjelo pretežno muslimansko stanovništvo. Tu je ranije bila fabrika “Terpentnin”. Iza Dobruna je bilo Vardište, i neposredno iza njega na ulazu u jedan tunel je bila skulptura srpskog ratnika, ulaz u Srbiju. Od Mokre Gore se voz penjao uz Zlatibor, usponom koji se zvao Šargan.

[mirsad_d]

#22772

Željeznićka stanica Mesići – Rogarica
preuzeto sa Rogatica – BiH

Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići – Rogatica jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.
[img size=150]
http://img696.imageshack.us/img696/4041/mesici1.jpg%5B/img%5D
Putnička kompozicija u stanici Mesići-Rogatica.

Železnička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprače, zbog blizine Rogatice.
Nalazila se u km 69 + 900 od Sarajeva. Iako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija.
Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri koloseka

Jedan detalj iz kanjona rjeke Prače u blizini željezničkoj stanici Mesići u pravcu Ustiprače.

Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice
Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko
u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim putem. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza. Koliko se vidi iz karata sela su se nalazila iznad kanjona rjeke

[mirsad_d]

#22784

Željeznićka stanica Mesići – Rogarica
preuzeto sa Rogatica – BiH

Ova fotografija snimljena je u željezničkoj stanici Mesići – Rogatica jer je to jedina stanica u kojoj se nalazio silos(vidi se dio krova) od Ustiprače do Sarajeva.
[img size=150]
http://img696.imageshack.us/img696/4041/mesici1.jpg%5B/img%5D
Putnička kompozicija u stanici Mesići-Rogatica.

Železnička stanica Mesići-Rogatica bila je po broju putnika svakako najveća stanica na pruzi Sarajevo – Ustiprače, zbog blizine Rogatice.
Nalazila se u km 69 + 900 od Sarajeva. Iako je ovo bila značajna stanica malo je njenih fotografija.
Koliko se može videti iz ove fotografije stanica Mesići imala je najmanje četiri koloseka

Jedan detalj iz kanjona rjeke Prače u blizini željezničkoj stanici Mesići u pravcu Ustiprače.

Najdublji kanjon reke Prače nalazio se između stanice Mesići i stanice
Prača u pravcu Sarajeva i Mesića i Ustiprače. Naručito su bile duboko
u kanjonu reke Prače stanice Sudići, Banja Stijena, Hrenovica i Dub. Inače jedino u stanici Mesići i njenoj okolini kanjon rjeke Prače nije bio toliko dubok, pa je prilaz iz pravca Rogatice dolazio dobrim putem. Za ostale navedene stanice koje su bile duboku u kanjonu rjeke Prače do većine nije postajao nikakav drumski put, osim možda pješačkih staza. Koliko se vidi iz karata sela su se nalazila iznad kanjona rjeke

[mirsad_d]

#22797

Željeznićka stanica Mesići – Rogarica
preuzeto sa Rogatica – BiH

U mjesecu avgustu 1936 godine na istocnoj pruzi doslo je do teze
zeleznicke nesrece. Putnicki voz broj 313, na kilometru 66 2/3, naleteo je
u 2.30 casova, na kamen koji se orusio sa obliznjeg brda. Vozna
lokomotiva 85-008 iskocila je tom prilikom prvom svojom
pomocnom osovinom pri samom ulasku u tunel izmedju stanica Banja
Stijena i Mesici-Rogatica. Dizanje lokomotive je zapoceto odmah i
zavrseno u 5.25 casova, ali se moralo cekati na zapreznu lokomotivu,
posto je vozna lokomotiva pretrpela izvesna ostecenja i onesposobljena
za daljnu voznju. Voz je nastavio put u 5.47 casova. Na lokomotivi i
sluzbenim kolima postoji steta. Nekoliko putnika zadobilo je lakse
povrede. Zbog ovog udesa putnicki voz broj 312 zadocnio je 98 minuta, a mjesoviti voz broj 342 otisao je sa 95 minuta zakasnjenja. Putnicki voz 313 koji je imao udes, posao je iz stanice Mesici-Rogatica sa 287
minuta zakasnjenja i u Beograd je stigao u 18 casova umesto 13.54.

Zanimljivo je da je u poznatoj fotoreportazi g. Dr. E Scherer u
avgustu 1965 godine, snimio i lokomotivu 85-008 u zeleznickoj
stanici Sarajevo.

Razglednica iz Austrougarskog perioda železničkog mosta preko reke
Prače u km 72 + 000. Ovaj most se nalazio u blizini železničke stanice Mesići u pravcu Ustiprače.
[img size=150]
http://img694.imageshack.us/img694/4869/sarajevoostgrenzepracad.jpg%5B/img%5D

Na Google Earth postavljena je fotografija današnjeg izgleda ovoga mosta.Kako navodi autor ove fotografije on nije smjeo preći preko mosta jer je na drugoj strani bili postavljena oznaka o miniranom terenu. Možda je to i razlog što je ostao ovako očuvan, kao i nepristupačnost terena

[mirsad_d]

#22814

Željeznićka stanica Mesići – Rogarica
preuzeto sa Rogatica – BiH

U mjesecu avgustu 1936 godine na istocnoj pruzi doslo je do teze
zeleznicke nesrece. Putnicki voz broj 313, na kilometru 66 2/3, naleteo je
u 2.30 casova, na kamen koji se orusio sa obliznjeg brda. Vozna
lokomotiva 85-008 iskocila je tom prilikom prvom svojom
pomocnom osovinom pri samom ulasku u tunel izmedju stanica Banja
Stijena i Mesici-Rogatica. Dizanje lokomotive je zapoceto odmah i
zavrseno u 5.25 casova, ali se moralo cekati na zapreznu lokomotivu,
posto je vozna lokomotiva pretrpela izvesna ostecenja i onesposobljena
za daljnu voznju. Voz je nastavio put u 5.47 casova. Na lokomotivi i
sluzbenim kolima postoji steta. Nekoliko putnika zadobilo je lakse
povrede. Zbog ovog udesa putnicki voz broj 312 zadocnio je 98 minuta, a mjesoviti voz broj 342 otisao je sa 95 minuta zakasnjenja. Putnicki voz 313 koji je imao udes, posao je iz stanice Mesici-Rogatica sa 287
minuta zakasnjenja i u Beograd je stigao u 18 casova umesto 13.54.

Zanimljivo je da je u poznatoj fotoreportazi g. Dr. E Scherer u
avgustu 1965 godine, snimio i lokomotivu 85-008 u zeleznickoj
stanici Sarajevo.

Razglednica iz Austrougarskog perioda železničkog mosta preko reke
Prače u km 72 + 000. Ovaj most se nalazio u blizini železničke stanice Mesići u pravcu Ustiprače.
[img size=150]
http://img694.imageshack.us/img694/4869/sarajevoostgrenzepracad.jpg%5B/img%5D

Na Google Earth postavljena je fotografija današnjeg izgleda ovoga mosta.Kako navodi autor ove fotografije on nije smjeo preći preko mosta jer je na drugoj strani bili postavljena oznaka o miniranom terenu. Možda je to i razlog što je ostao ovako očuvan, kao i nepristupačnost terena

[Author]

Posts