-
Fudbal na Ptičijaku
Gledam ovih dana nasu reprezentaciju i kontam kako bi prosli protiv nase uigrane postave iz Gracanice.
Imali smo mi nekoliko postava koje su igrale jedna protiv druge a najbolji bi zaigrali protiv druge mahale.
Evo spiska dvije standardne postave a neka se ne naljute koji nisu prozvani,a bilo je jos ovoliko fudbalera…Na golu – Huso
Odbrana – Kuca,Soma,Truco
Srednji red – Zuti,Srbe,Bajro, Hari i ja
Napad – Kole,BezecNa golu – Cemo
Odbrana – Homeini,Cika,Gile
Srednji red – Cuska,Mujo,Pace,Buljko,Kena
Napad – Juka,Sole,Teren idealan za nas koji smo znali svaki busen,rupu,brijeg i dolu.
Kako bi se snasli Dzeko i Ibisevic-to je njihov problem,ko im je kriv kad nisu trenirali na Pticjaku.
Ljeti se igralo na Banderama jer je ledina bila drzavna i mogli smo gaziti travu i igrati dok ne bi odnekle banuo Sahin na konju.
Znalo se sveto pravilo – Kod koga se nade lopta u tom momentu,on je odgovoran da je jami sa sobom,
Uglavnom smo bjezali kroz trnje jer konj tuda nije mogao proci. Jes da je bilo ogrebotina po cijelom tijelu ali nisi dobio prut po guzici.
Zimi se igralo u Lutvaginom,po ledu i snijegu,u svim uslovima.Da mi je sada tu kondiciju….
To je ledina blizu mahale i nekada bi,u zaru borbe,previse galamili pa smo bili i odatle rastjerani,ali bi se mi opet vracali…
Pravila su bila ovakva:
– Ako probacis loptu golmanu kroz noge,pikaju se dva gola
– Ko nabije loptu nizbrdo ide po nju
– Vlasnik lopte (koja je bila gumena) je polagao pravo da ako se lopta probusi u trnju ima pravo na novcanu nadoknadu koju su duzni svi da skupe.
– Nije se smjelo psovati majku
– Sudija je bio ujedno i igrac i to bi bio onaj najjaci i njegova je bila zadnja
– Pazilo se da niko ne naljuti vlasnika lopte,jer bi on u tom slucaju jednostavno uzeo loptu i to bi bio kraj utakmice
– Postave bi se odredivale neposredno pred utakmicu a birali su je kapiteni ili golmani…
– Kapiten je bio onaj najstariji
– Utakmica je trajala do iznemoglosti…pobjednik je bio onaj ko je jos stajao na nogama..igralo se i do u noc,po mraku,bez reflektora.Nije trebalo obezbijedenje,nikada se nismo potukli medusobno…
Skupljali smo se u Sokacicu i odatle se polazilo…kroz Avdagino ako bi on bio dobre volje,a ako ne onda kroz Suljagino koji je bio nas vjerni navijac a Bogami ponekad i sponzor.Prije par godina u Sarajevu sretoh Bajru (koji je sada doktor u Zenici) i rece mi da mu je predlagao Huso (koji je sada izbjeglica u Sarajevu sa stambenim i zdravstvenim problemima) da opet odigramo jednu….pa razmisljam – vala bi se mogli iskupiti i to na Pticjaku,a sto da ne …?
:)
Hasibaga
Ovo ce biti prica o insanima iz avlije u kojoj sam kao dijete provodio ponajvise vremena. Naravno akcenat cu dati glavi ove cestite familije kod nas na lijevoj obali Rakitnice ili ti Gracanici ili jos ilitije na pocetku mahale Vrbanje. Dedo Hasibaga, najstariji u familiji Delija a osto mi je u jakom sjecanju jer je bio bas onaj starinski kakve jos mozemo samo vidjeti na starim fotografijama. Na nogama kaljace ili kalose kako ih je neko zvao, caksire starinske cohane pantalone kakve su nosili stari muslimani birvaktile. Kosulja sa dzemperom koji se opet kopco naprijed, lanac sa dzepnim satom, sijeda potkresana uredno odrzavana brada i na glavi ahmedija omotana onako sarenim suckastim platnom. Sam pogled na njega davo ti je nekakav mir, spokoj i vjerovanje u dobrotu…
Cim si preko mosta u Vrbanju udaris na kucu Delija, dvospratnicu kaku su u to vrijeme imali dobrostojece familije. Odmah s mosta garazna vrata od radionice, autolakirnice, a gore desno pored kuce dvokrilna vrata kroz koja se ulazi u zidom ogradjenu avliju. Zid je visok i sirok i pokriven crijepom na dvije vode tako da otud sa Gracanice odaje lijep izgled. Kao i kod dosta Gracanickih avlija lijevo odmah u avliji cesma sa koritom, pored nje ulaz u magazu a preko puta cesme betonske stepenice koje vode na sprat kuce. Desno u avliji zidovi kuce Avdage i Magbule Krluc. Avlija siroka i gore dalje u bascu veliki objekat u kojem ima vise prostorija kao sto su ostava, stala za krave, dalje odjeljak za ovce pa onda salas za kukuruze…
Preko puta stale odnosno odmah nastavljeno na kucu jos objekata od kojih je prepoznatljiva susara za meso, kao i kokosinjac mescin. Tu izmedju je znaci put koji vodi u Delija bascu i dalje gore u livade Pticijaka.
Sedmoclano domacinstvo: dedo Hasibaga sa nenom, sin Halil sa hanumom Fatimom (koju i danas svi zovemo Mlada) te najstariji sin Elvedin Dino, mladji sin Muhidin Muha i najmladja scer Dinka.
Radna, vrijedna i cestita familija. Stari Hasibaga bascovan, Halil zaposlen u Centrotransu pa je tu vjerovatno i izucio majstorluk i otvorio sebi u magazi autolimarsko-lakirersku radionicu u kojoj je narodu popravljo udarena auta, lakiro ih i zasticivo odozdo sto bi mi rekli kobitovo ih.
Nena i Mlada domacice a djeca ko djeca skolarci i uce zanat od babe i bascanstvo od dede Hasibage.
Dino i Muha su uz babu postali jako cuveni dobri majstori autolimari-lakireri i moralo se cekati ako si htio da ti urade auto. Naravno to su radili Halco poslije posla a Dino i Muha poslije skole. A i u skoli su dobro ucili i oba su zavrsili dobru cetverorazrednu srednju, ekonomsku valjda.
Jedno vrijeme smo se vozali Gracanickim sokacima u folciki koja je imala onako samo konstrukciju sa motorom bez limova, zadnjih sjedista i rezervoara. Ja bih drzo flasu sa benzinom, Dino bi vozio a narod se cudio i viko, ja budala majko mila…Najstariji Dino moj godisnjak, skolski i najbolji drug pa cemo u godinu, ako Bog da slaviti pola stoljeca naseg bitisanja, tako da sad znate o vremenu o kojem pisem.
Nagodni i saburli insani pa nam nebrane da se tu igramo jer citavo domacinstvo nam daje mogucnost za razne igrarije, trcanja, skrivanja i izvodjenje ostalih vratolomija sto i cinimo svakodnevno. Tu pred radionom se igramo i klikera za lijepa vremena jer je Vrbanje pored Sokacica pokaldrmljeno znaci nema asfalta. Naravno dane provodimo i gore na Pticijaku.
Jedne prilike smo ja i Dino nesta zatarafili tamo na Gracanici tako da sam ga najurio preko mosta u Vrbanje. Uletio je Dino u avliju i zamandalijo kapiju a mati cujuci halabuku izletila na cardak na prozor pitajuci sta je bilo?
I sad me zeza kako sam joj reko tada da ce joj ga hitna dovuci kuci samo kad ga ufatim…Iza kuce basca i to je dede Hasibage radna a za nas zabranjena zona. Znali smo to i nismo krsili zakon a jedini je imo pravo ulaza mali Muha dedin kompanjon u proizvodnji i prodaji raznije sjemena i prisada pazarnim danom tj. ponedjeljkom na trznoj pijaci u Caesiji. Hasibaga je sve drzo uredno a i bastalo mu pa je proizvodio kvalitetna sjemena kao i prisade raznog povrca. Sve je to radio saburli i polahko i nigdje nisi mogo travku korova naci. Imo je one platnene, manje i vece vrecice u kojima je drzo sjemena tako da ostanu uvijek dobrog kvaliteta. Pazarnijem danom bi porani sa svojim unukom malim Mujom (kako smo Muhu jos zvali), potovari sjemena i prisade na kolica sa dvenim tockovima i pravac Trzna pijaca. Do podne bi trgovali a sjemena su prodavali u malim roscicima koji su bili mjera. Manji roscici za sitnija sjemena a malo veci za malo krupnija sjemena. Musterije su bile uglavnom nase majke a kupljena sjemena i prisad bi opet nasi ocevi (popodne kad dodju s posla) sijali i sadili u nase basce. Posteno i sa halalom vazda bilo…
Imadose nase Delije jos zemlje, povelku njivu tamo kod Rotexa, livadu u Pticijaku, jednu i gore na Rudom mescin kao i jednu gore iznad Sladare kod Zihnijine kuce (Zihnija Alispahic).
Sijali su njivu kod Rotexa (u njoj bijase i ona trafo stanica) uglavnom kukuruzom, kravljom repom, grahom i tikvom. A livade su kosili tako da sam znao ici sa njima i gore iznad Sladare gdje bi pokupi sijeno, natovari na kolica i dovuci kuci.
Takav vakat tada bio pa se smjela drzati stoka, ovce i zivina u prigradskim naseljima, kasnije to ko zabranise zakonom. Drzale su Delije po dvijetri krave i po nekoliko ovaca koje bi najesen zavrsile kao stelja u susari za meso.
Napravise i novu kucu tamo kod Rotexa i neznam da li ko od sinova uspjede useliti prije agresije…Dede Hasibage i nene danas nema, preselili su od starosti na onaj ljepsi dunjaluk, Dino zivi sa majkom Fatimom i babom Halilom dole ispod Sarajeva odmah kad se u Rajlovcu predje most tamo preko rijeke Bosne. Tacnije sa lijeve strane mosta (iduci preko mosta) prave kucu pa su izidali i pokrili prvi sprat onako nakoso, privremeno. Tu imaju i autolimarsko-lakirersku radionicu pa eto ako kome dobri majstori zatrebaju da zna gdje moze popraviti udareno auto, zamijeniti lim ako treba a i lakirati auto komplet kao i zastititi ga kobitom odozdo.
Muha je ozenjen i zivi sa porodicom ako ne u selu Zivojevici kod Gorazda. Nije mi se dalo jos kad odem gore kod Pede na Bijele Vode da ga utrefim. Cesto gore radi stolariju i ostale pilanske poslove.
Za najmladju Dinku sam nekako zaboravio gdje je a pricali su mi kad sam ih posjetio prije dvijetri godine.
Nase drage Delije…
Hasibaga na pijaci 1975-e godine
Hasibaga na pijaci 1975-e godine:)
Hasibaga
Ovo ce biti prica o insanima iz avlije u kojoj sam kao dijete provodio ponajvise vremena. Naravno akcenat cu dati glavi ove cestite familije kod nas na lijevoj obali Rakitnice ili ti Gracanici ili jos ilitije na pocetku mahale Vrbanje. Dedo Hasibaga, najstariji u familiji Delija a osto mi je u jakom sjecanju jer je bio bas onaj starinski kakve jos mozemo samo vidjeti na starim fotografijama. Na nogama kaljace ili kalose kako ih je neko zvao, caksire starinske cohane pantalone kakve su nosili stari muslimani birvaktile. Kosulja sa dzemperom koji se opet kopco naprijed, lanac sa dzepnim satom, sijeda potkresana uredno odrzavana brada i na glavi ahmedija omotana onako sarenim suckastim platnom. Sam pogled na njega davo ti je nekakav mir, spokoj i vjerovanje u dobrotu…
Cim si preko mosta u Vrbanju udaris na kucu Delija, dvospratnicu kaku su u to vrijeme imali dobrostojece familije. Odmah s mosta garazna vrata od radionice, autolakirnice, a gore desno pored kuce dvokrilna vrata kroz koja se ulazi u zidom ogradjenu avliju. Zid je visok i sirok i pokriven crijepom na dvije vode tako da otud sa Gracanice odaje lijep izgled. Kao i kod dosta Gracanickih avlija lijevo odmah u avliji cesma sa koritom, pored nje ulaz u magazu a preko puta cesme betonske stepenice koje vode na sprat kuce. Desno u avliji zidovi kuce Avdage i Magbule Krluc. Avlija siroka i gore dalje u bascu veliki objekat u kojem ima vise prostorija kao sto su ostava, stala za krave, dalje odjeljak za ovce pa onda salas za kukuruze…
Preko puta stale odnosno odmah nastavljeno na kucu jos objekata od kojih je prepoznatljiva susara za meso, kao i kokosinjac mescin. Tu izmedju je znaci put koji vodi u Delija bascu i dalje gore u livade Pticijaka.
Sedmoclano domacinstvo: dedo Hasibaga sa nenom, sin Halil sa hanumom Fatimom (koju i danas svi zovemo Mlada) te najstariji sin Elvedin Dino, mladji sin Muhidin Muha i najmladja scer Dinka.
Radna, vrijedna i cestita familija. Stari Hasibaga bascovan, Halil zaposlen u Centrotransu pa je tu vjerovatno i izucio majstorluk i otvorio sebi u magazi autolimarsko-lakirersku radionicu u kojoj je narodu popravljo udarena auta, lakiro ih i zasticivo odozdo sto bi mi rekli kobitovo ih.
Nena i Mlada domacice a djeca ko djeca skolarci i uce zanat od babe i bascanstvo od dede Hasibage.
Dino i Muha su uz babu postali jako cuveni dobri majstori autolimari-lakireri i moralo se cekati ako si htio da ti urade auto. Naravno to su radili Halco poslije posla a Dino i Muha poslije skole. A i u skoli su dobro ucili i oba su zavrsili dobru cetverorazrednu srednju, ekonomsku valjda.
Jedno vrijeme smo se vozali Gracanickim sokacima u folciki koja je imala onako samo konstrukciju sa motorom bez limova, zadnjih sjedista i rezervoara. Ja bih drzo flasu sa benzinom, Dino bi vozio a narod se cudio i viko, ja budala majko mila…Najstariji Dino moj godisnjak, skolski i najbolji drug pa cemo u godinu, ako Bog da slaviti pola stoljeca naseg bitisanja, tako da sad znate o vremenu o kojem pisem.
Nagodni i saburli insani pa nam nebrane da se tu igramo jer citavo domacinstvo nam daje mogucnost za razne igrarije, trcanja, skrivanja i izvodjenje ostalih vratolomija sto i cinimo svakodnevno. Tu pred radionom se igramo i klikera za lijepa vremena jer je Vrbanje pored Sokacica pokaldrmljeno znaci nema asfalta. Naravno dane provodimo i gore na Pticijaku.
Jedne prilike smo ja i Dino nesta zatarafili tamo na Gracanici tako da sam ga najurio preko mosta u Vrbanje. Uletio je Dino u avliju i zamandalijo kapiju a mati cujuci halabuku izletila na cardak na prozor pitajuci sta je bilo?
I sad me zeza kako sam joj reko tada da ce joj ga hitna dovuci kuci samo kad ga ufatim…Iza kuce basca i to je dede Hasibage radna a za nas zabranjena zona. Znali smo to i nismo krsili zakon a jedini je imo pravo ulaza mali Muha dedin kompanjon u proizvodnji i prodaji raznije sjemena i prisada pazarnim danom tj. ponedjeljkom na trznoj pijaci u Caesiji. Hasibaga je sve drzo uredno a i bastalo mu pa je proizvodio kvalitetna sjemena kao i prisade raznog povrca. Sve je to radio saburli i polahko i nigdje nisi mogo travku korova naci. Imo je one platnene, manje i vece vrecice u kojima je drzo sjemena tako da ostanu uvijek dobrog kvaliteta. Pazarnijem danom bi porani sa svojim unukom malim Mujom (kako smo Muhu jos zvali), potovari sjemena i prisade na kolica sa dvenim tockovima i pravac Trzna pijaca. Do podne bi trgovali a sjemena su prodavali u malim roscicima koji su bili mjera. Manji roscici za sitnija sjemena a malo veci za malo krupnija sjemena. Musterije su bile uglavnom nase majke a kupljena sjemena i prisad bi opet nasi ocevi (popodne kad dodju s posla) sijali i sadili u nase basce. Posteno i sa halalom vazda bilo…
Imadose nase Delije jos zemlje, povelku njivu tamo kod Rotexa, livadu u Pticijaku, jednu i gore na Rudom mescin kao i jednu gore iznad Sladare kod Zihnijine kuce (Zihnija Alispahic).
Sijali su njivu kod Rotexa (u njoj bijase i ona trafo stanica) uglavnom kukuruzom, kravljom repom, grahom i tikvom. A livade su kosili tako da sam znao ici sa njima i gore iznad Sladare gdje bi pokupi sijeno, natovari na kolica i dovuci kuci.
Takav vakat tada bio pa se smjela drzati stoka, ovce i zivina u prigradskim naseljima, kasnije to ko zabranise zakonom. Drzale su Delije po dvijetri krave i po nekoliko ovaca koje bi najesen zavrsile kao stelja u susari za meso.
Napravise i novu kucu tamo kod Rotexa i neznam da li ko od sinova uspjede useliti prije agresije…Dede Hasibage i nene danas nema, preselili su od starosti na onaj ljepsi dunjaluk, Dino zivi sa majkom Fatimom i babom Halilom dole ispod Sarajeva odmah kad se u Rajlovcu predje most tamo preko rijeke Bosne. Tacnije sa lijeve strane mosta (iduci preko mosta) prave kucu pa su izidali i pokrili prvi sprat onako nakoso, privremeno. Tu imaju i autolimarsko-lakirersku radionicu pa eto ako kome dobri majstori zatrebaju da zna gdje moze popraviti udareno auto, zamijeniti lim ako treba a i lakirati auto komplet kao i zastititi ga kobitom odozdo.
Muha je ozenjen i zivi sa porodicom ako ne u selu Zivojevici kod Gorazda. Nije mi se dalo jos kad odem gore kod Pede na Bijele Vode da ga utrefim. Cesto gore radi stolariju i ostale pilanske poslove.
Za najmladju Dinku sam nekako zaboravio gdje je a pricali su mi kad sam ih posjetio prije dvijetri godine.
Nase drage Delije…
Hasibaga na pijaci 1975-e godine
Hasibaga na pijaci 1975-e godine:)
Advijine ponjave
Ovo je prica o jednoj skromnoj i cestitoj familiji, a koji su zivili u Kovanju kod nase Rogatice, tacnije o porodici rahmetli Halidage Hodzica. Halidaga je rodjen 1932 godine i tamo negdje u drugoj polovini pedesetih je ozenio Pembu sa Orahova, od famelije Avdic. Pemba je rodjena 1936 godine. Izrodili su troje djece: Hediju, Adviju i najmladjeg Rifeta…
Halidage rahmetli ce se mnogi sjetiti citajuci ovu moju pricu. Radio je kao lozac u Ciglani u svom Kovanju ali od jedne plate se nije moglo bas najbolje ziviti pa je vrijedni Halidaga naso nacina da svojoj porodici obezbijedi skromnu ali lijepu zivotnu egzistenciju. Pored poljoprivrede kojom su se bavila sva nasa rogaticka seoska domacinstva Halidaga je kupio sebi motor Vespu i motorku za rezanje drva.
E pa po obadvome ce ga se mnogi sjetiti samo da napomenem da to datira iz perioda od skoro pet decenija unazad pa onda naovamo. U to vrijeme je slabo ko imo motor a jos jedan od sretnih vlasnika je bio i moj babo rahmetli ali ova prica ide dalje o Halidagi.
Vrijeme kada su nasi ocevi dugotrajnim rucnim zaganjem (pilanjem) drva obezbjedjivali sigurnu i toplu kucu u zimskom periodu. Pocni bi sa rezanjem drva u po ljeta jer je trebalo obezbijediti najmanje deset metara jer nikad neznas kaka ce i kolko teska biti bosanska zima.
i onda se pojavio Halidaga sa svojim motorom i motorkom.
Motorom je zacas stizo u svaki cosak Rogatice a cudnom spravom, zvanom motorka, je za nekolka sahata odradjivo poso za koji je nasim ocevima trebalo mjeseci mukotrpnog popodnevog rada. Popodnevnog naravno jer tada su stizali sa posla kuci i prifacali se zage i sikire.
Tamo negdje krajem sezdesetih si mogo vidjeti kad proleti motor i malog Rifeta kako sjedi iza i kako se cvrsto drzi za babin kaput, jer ga je babo Halidaga vodio cesto sa sobom. Ucio je babo malog Rifeta od malehna raznim vjestinama.
Halidaga je polovinom osamdesetih otiso u pemziju a pet godina kasnije, tacnije ’90, je preselio na ahiret. Allah mu rahmetile…Najstarija scer Hedija se udala za Hamdiju Cavcica TPR-ovog portira i sad zive u Americi. Eno slike dole pa pogledajte a o njima i neznam Bogzna sta vise napisati osim da zive dobro…
Najmladji Rifet nije vise mali i njemu jos nepune dvije pa petobanka, mladji od mene samo godinu.
Zavrsio je ekonomsku i to kao druga generacija ekonomista a iso je u razred sa: Mutom Zolotom, Sefom Zagoricom, rahmetli Semsom Kulovcem, Farukom Omeragicem, Murisom Cengicem…
Prije agresije na nas grad radio je u TPR-u, gdje sam i sam radio, tako da ga poznajem jako dobro.
Onda dolazi srbijanska i komsijska agresija i razbija sve blagodati naseg lijepog zivljenja. Rifet sa svojima kao i svi mi ostali osjeti na svojoj kozi svu mukotrpnost i patnje koje nam prouzrokuju dojucerasnje komsije. Uspijeva sacuvati svoju i glave svojih najmilijih probijajuci se kroz bespuca na slobodnu gorazdansku teritoriju i izbijaju u zbijegu na Barama.
Da nebi puno o tome eto isjecka iz novina i texta dole medju slikama.
Rifet se sa svojom suprugom i troje djece (dvije sceri i sinom) skrasio na periferiji Kaknja. Isto ko da je u Kovanju kod nase Rogatice, zasnovo je sebi domacinstvo na imanju na kom ima i lijepu kucu. Radi u Rines Company, dodatno se bavi i poljoprivredom da bi obezbijedio svojoj porodici lijepu zivotnu egzistenciju i djecu izveo na selamet. Naravno u svemu tome mu pomaze njegova vrijedna supruga.
Ima i motorku, pa reze drva a pomalo uci i svog sina isto kao sto je njega ucio njegov babo.
Dragi Rifete nadam se da ce biti prilike da kahvenisemo jednom kod tebe.
Ako Bog da.
A Kakanj je jedno vrijeme u agresijskom vihoru bio i moj grad…Advija, vrijedna i radna, zavrsila je snajdersku skolu.
Od osnivanja Jasne, rogaticke tvornice djecje konfekcije, bila je tu zaposlena. Nova tvornica Jasne je bila kao sto znate u Kratinama, tacnije na mjesto nekadasnjeg peredarnika.
Vrijedno i azurno je radila kao snajderica sve dok nebijahosmo nasilno protjerani iz naseg grada. Advija je sve patnje tih tmurnih vremena predeverala sa svojima najmilijima.
U Kaknju se udala i sa svojim muzem zivila u sreci gdje su dobili lijepu i zdravu kcerkicu.
Njihova sreca je trajala nekoliko godina i muz joj iznenada umire u svojoj cetrdeset sedmoj godini. Advija ostaje sama sa osmogodisnjom kcerkom. Sav teret domacinstva i odgoj djeteta pada na Advijina pleca ali se ona ne predaje. A i kako ce kad valja kcerku izvesti na selamet. I evo vec godinama se Advija dovijava i snalazi na razna vremena.
I kao u onoj prici o caru i zanatu tako je i u stvarnom Advijinom zivotu. Nastoji i uspijeva hljeb zaradjivati svojim vrijednim rukama, svojim snajderskim zanatom.
Tu je svakome na usluzi sto se tice snajderskih poslova pa i plete pomalo dzempere, pape i tako to. A najvise se bavi tkanjem ponjava. Ima u jednoj svojoj sobi i onu napravu, ako se ne zove “stan”, a koja sluzi za tkanje.
Nije li se ponjava u nasem kraju i “ruuta” zvala.
Cijena ponjave joj je bila po metru 10 KM, a kolko samo truda pa i materijala treba da se izatka jedan metar…Sjeticemo se mi malo stariji nasih djetinjstava i majkinih nam ponjava koje su bile neizbjezno prostrte ispred svakog sporeta, na stepenistu vani, u hodnicima, po sobama a nerijetko su bile prostrte i po secijama.
Kako je nekako normalno u ova moderna vremena da se jednim djelicem vracamo nasim starinama evo mozda prilike za malo reklame Advijinim ponjavama. Neki od nas i danas koriste ove nase prostirke, jedni iz ekonomsko-maretijalnog razloga jer su jeftine a drugi, ovi bolje snadjeni, opremaju sebi “Bosanske sobe” ili pojedine dijelove kuce. Lijepo vidjeti sredjeno onako po starinski…Ova prica ce biti potpuno iznenadjenje za nasu Adviju, pa ako bi neko volio biti u posjedu, kog metra, ovih lijepih Advijinih ponjava da kazem da je moguce kontaktirati na dva nacina:
Prvi nacin je, tamo na facebook potrazite ime: Advija Hodzic Velagic,
Drugi nacin je, javite se meni na moj mail: n.cengic@telfort.nl i ja cu vas povezati sa Advijom…Eto draga Advija vratih ja tebe i tvoje iz Kaknja u nasu lijepu Rogaticu, makar u ovoj prici…
Halali, Allaha ti.
Kovanj danas
Cesma u Kovanju
Majka Pemba sa djecom Advijom, Hedijom i Rifetom
Rahmetli babo Halid
Advija
Rifet
Zapaljena kuca na imanju Hodzica u Kovanju
Ratna slika: Kovanjci u bajti ’92, ’93
ZIVOT U BAJTI
Vec sedam mjeseci na planinskim obroncima gorazdanske regije u preko 150 zbjegova zivi oko 5000 hiljada muslimanske djece, zena i staraca. Ovi mucenici u glavnom su izbjegli iz Rogatice, Visegrada, Ustikoline i Foce. Umakli su cetnickoj kami. Zbjegovi su organizirani kao manja naselja od po 40 koliba napravljenih od pruca. Nazivaju ih bajte. Po zemlji je prostrto sijeno. U ponekoj od ovih bajta imaju i poneku deku. U jednom zbijegu najcesce zive mjestani jednog sela, mada ima zbjegova u kojima zivi i po 700 izbjeglica. Takav zbijeg nalazi se na Barama gdje zivi 750 izbjeglica iz Rogatice. Kolibe su prekrivene granama i liscem. Poneke, doduse rijetke, imaju krov od najlona. Izbjeglice u ovim zbjegovima hrane se planinskim travama i korijenjem. Ponegdje se na sofri mogu naci i psenicni hljeb i poneki krompir.Voda se trazi po planinskim izvorima. Ponegjde, da bi se doslo do vode mora se pjesaciti i po desetak kilometara. Zbog blokade puteva ovin beskucnicima nemoguce je dopremiti hranu, lijekove i odjecu. Zima je na pragu. Na planinskim odroncima u istocnoj Bosni gdje se nalaze ovi zbjegovi svakog jutra moze osvanuti snijeg. Od hladnoce, gladi i bolesti ova ce djeca, zene i starci umrijeti. Evropski i svjetski drzavnici, ministri, politicari, humanisti, u svojim toplim odajama, uz topla jela i napitke, i dalje ce donositi rezolucije u kojima nece odobravati mucenja, smrt, patnje i ponizavanja neduznih zrtava srpskog zlocina.
Ratna slika: Advija sa rahmetli suprugom, kcerkicom, majkom Pembom, snahom, bratom Rifetom i njihovom djecom…
Ratna slika: Advija sa rahmetli suprugom i kcerkicom
Advija za strojem za izradu ponjava
Advija i njena ponjava
Advijine ponjave
Advijini ostali rucni radovi
Advijina ponjava
Advijine ponjave
Advijine ponjave
Rifetova kuca sa bascom u Kaknju
Kupljenje sijena: Rifet sa sesirom…
Rifet i njegova Sarulja
Vako je birvaktile rahmetli babo Halid ucio svog sina Rifeta: Rifet sa svojim sinom
Bice pure i kukuruze: Kukuruz se susi na balkonu
Priprema ogrijeva za zimu: Rifet i njegova motorka
Zet Hamdija Cavcic i sestra Hedija:)
Asim elektricar
Bice ovo prica o Sehicima, nasim sugradjanima, tacnije grani porodicnog stabla starog Hasanage. Prica, a u stvari akcenat dacu nestalom juna ’92 i jos uvijek nepronadjenom nasem dobrom sugradjaninu Asimu Sehicu, elektricaru. Nenadamo se mi da su nasi koji su agresijom nestali zivi ali da nam je maker da im kosti nadjemo pa da ih ljudski ukopamo, na mezarevima im Fatihu proucimo i od dragog Allaha zaiscemo da ih uvede u najljepse dzennetske basce…
Hasanagina kuca bijase u Podljunu i izrodi on sa svojom Nurom (Nurika su je zvali i djevojacki je Aksamija) osmero djece. Pet sinova i tri sceri.
Nezamjerite mi sto neznam redoslijedom poredati. Zenskinje se udade nastranu, sto bi rekli u druge carsije, ali haman da mogu pokusati muskinje.Najstariji sin Ibro Sehic zivio u Podljunu ali na onu stranu kod TPR-a. Znao i taxirati pa nema veze u koja mu god doba pokucas na vrata on te cimne, nije bitno gdje i za kakva vakta. Taman da je i dopasa snijega.
Ma znate ga babo od Hasana, Husike i one lijepe Dine. Ako budem rezil, nikom nista ja napisah sta misljah uvijek.
Husika se bavio autobusima a Hasan nas Seha otvori prvi kafic u Rogatici (i to u novoj kuci odmah ispod babine). Mislim da sam u pravu i da je to bilo negdje krajem sedamdesetih. Skupa smo sa njim prolazili i fine i teske dane, dane kad je bio kafic dubke pun i onda kad gostiju bijase manje. Dzedino ime nosi nas Seha Hasan a hobi reli voznja i cuko onaj doberman, kako li se zvase.
Patriota veliki bijase ali pogibe ’92 od snajpera u blizini kuce.
Sin mu dobar golman pa branio doskora u Zelje, a eno ga sad negdje u Turskoj, brani jasta.Drugi sin Galib Sehic, ozenjen Rabijom (mescin joj je tako ime), nadimak Corbica. I oni su zivili u Podljunu ali na ovu stranu do vrt Toplika. I Corbica je znao taxirati mada mu je poso bio da vozi kamione. Ako nije balvanase, zaboravio sam a veliki zajefrkant je bio. Sinovi mu Irfo i Nihad, te scer Nihada udata za naseg Jesenković Uzeira.
Nihad vozi ambulantu na Kosevu gore a svi zive u Sarajevu.Treci sin Hajraga Sehic, nas komsija iz Gracanice. I on je mescin kamione vozio i dvaput se zenio. Sa prvom imade sina Harkija, sto smo ga i Pandzo zvali a i jos uvijek zovemo.
Sa drugom Dzevidom mescin petero djece. Dzevida (ko majka nam rodjena) bijase veliki veseljak i raja sa svima. Sve je iskretala na smijeh i zafrkanciju.
Munever, moj godisnjak umrije prije par godina u bijelom svijetu ali njegova dusa i tijelo smiraj nadjose u Bosni. Dino pogibe na Brcigovu ’92 braneci napaceni narod. Seki ostade ranjen u napadu cetnickih zlotvora na Gracanicu i nikad se nista za njega nesaznade. Gdje zive Edo i najmladja Hasiba, nisam siguran ali mi se nesta Visoko vrti po glavi.Cetvrti sin Smajo Sehic ozenjen bio sestrom od kovaca Salima Hodzica, Cote. Zivili prije kod nas u Gracanici i imali troje djece. Najstariji Mirsad i blizanci Sead i Mirsada. Sejo i Mirsa su otprilike moja generacija. Svetroje djece bijahose gluhonijemi pa vjerovatno zbog boljih uslova prodade Smajo kucu i odselise u Sarajevo. Samo je Mirsada ziva i zivi sa svojom porodicom u Sarajevu. Mirsad bijase ozenjen mescin srpkinjom i bi zatecen na Ilidzi cijeli rat. Maltretiran od strane cetnika na sve moguce nacine umro je nakon rata. Domalo umrije mu i brat Sead. Iako gluhonijem bio je cijelo vrijeme pripadnik nase armije.
Peti sin Asim Sehic, elektricar zaposlen bio od davne sezdesete u Elektroprivredi i elektro prenosu. Jako cijenjen medju svojim kolegama i nasim sugradjanima kako u Sarajevu tako i u nasoj Rogatici. Neke sezdesete godine kupuje kucu od Suljke Kazica u Podljunu, a 1982 godine Asim dobija stan na Trgu od Elektroprivrede. Ozenjen od Tantula iz Podhrida i imaju cetvero djece. Indira udata za naseg Kujovic Muhameda, zive u Hrasnici i imaju dvoje djece. Nadir zivi u Hrasnici sa majkom. Damir ozenjen i imaju dvoje djece. Damira udata, imaju jedno dijete i zive negdje u Njemackoj. Da jos napomenem da je firma Elektro prenos izasla u susret i odmah poslije agresije zaposlili su Damira na babino elektricarsko mjesto.
Hasanagine tri sceri: Hasiba udata Visic u Sarajevo je umrla.
Rabija udata Fific u Banjaluku sada zive u Svedskoj.
Hajrija udata Vlahovljak u Sarajevo gdje i sada zive.A sada da se vratimo trazenju istine o nestalom elektricaru Asimu Sehicu.
Asim je rodjen 12.05.1942 u Rogatici. Dobrocudan, posten i dobar Rogaticanin pa je kao takav vjerovao zlocudnim komsijama. Zatecen je na radnom mjestu u Trafostanici na Supljoj Gromili gdje je radio kao dezurni elektricar.
Prema nekim saznanjima tu je zarobljen od strane cetnika i odveden je u logor Rasadnik svezanih ruku zicom. To su pricali logorasi koji su bili zatvoreni u logoru u srednjoj skoli. Kazu da su ga optuzivali da je ispustio ulje iz transformatora i kao time da je izvrsio cetnicima sabotazu.
Asimova supruga i cetvero djece uspijevaju nekako izbjeci cetnicku kamu.
Tada devetnaestogodisnji Damir napusta Rogaticu medju poslednjima u zadnjem zbijegu i stize na Vrazalice gdje se prikljucuje Rogatickoj. U kasnu jesen saznaje od naseg komandanta Pede da je na obroncima Sarajeva razmijenjena grupa Rogaticana medju kojima je bio i advokat Midan. Glasine idu da je razmijenjen i njegov babo Asim i da je moguce da se nalazi u Sokolovic Koloniji.
U novembru ’92 mladi Damir bez oklijevanja odlazi preko Grepka put Sarajeva u nadi da ce naci svoga babu. Ali u Sokolovic Koloniji ni traga ni glasa od babe pa pretpostavlja da je mozda u Sarajevu. Rizikuje zivot i prelazi pistu da bi stigo u Sarajevo. Opet ni traga ni glasa njegovom babi i upucuju ga na emisiju na tv-u koja prikazuje Rogaticane koji su bili razmijenjeni.
Medju njima i advokat Midan. Raspituje se i odlazi kod njega u kasarnu Viktor Bubanj gdje je on na duznosti sudije u vojnom sudu.
Poslije duzeg razgovora isti mu govori:
Sine, meni se kosa na glavi digla sta su tvom babi radili. Od silnih udaraca molio je za malo vode, popio je tu vodu i nisam mu vise glasove cuo.
Imenovo je te osobe ???
Samo sam cuo da je neko rekao:
Ima tamo jedan.
To bi moglo znaciti da je podlegao od silnih udaraca.
Poslije agresije je mladi Damir dosta puta pokusao stupiti u kontakt sa istim tim nasim sugradjaninom ali doticni nije htio vise da o tome govori…
Damir se nada sada kada je osnovano, Udruzenje porodica i prijatelja nestalih s područja općine Rogatica i šire, da ce se nesto pokrenuti sa mrtve tacke. Licno je u vise navrata isao i u SIPU…Na kraju citiram Damira:
Ako neko bilo nesto zna o mom babi Asimu Sehicu javite molim vas.
Unaprijed hvala.
Damir Sehic mob: 061-463523
Asim Sehic
Asim Sehic i Ismet Salanovic
Asim sehic, desno na slici
Porodica Asima Sehica,
Asim Sehic, lijevo naprijed sa rukom na prsima
Sehici, birvaktile
Asim Sehic
Asim Sehic sa svojom rogatickom rajom
Nastavnik Hajro
Necu ja nista novoga napisati u ovoj prici a da mi svi to vec neznamo, nego mi je cilj da eto osvjezimo sjecanje na naseg nastavnika Hajru kojeg je neki dan zvono sa poslednjeg skolskog casa ispratilo u zasluzenu penziju. Zelim da mu u svoje licno ime, u ime moderatora ove nase lijepe rogatica.com, kao i u ime svih nasih Rogaticana pozelim dobro zdravlje, dug i aktivan staracki zivot. Naravno sve to u sreci i beriketu uz svoje najmilije: suprugu Galibu, sina Tarika, snahu i dvoje unucadi, Adina i Adnu…
Nas nastavnik, historicar, Hajrulah Sisic je rodjen 12.02.1947 godine u Kukavicama od oca Hasibage i majke Munibahanme rodjene Vrana.
Pa hajde eto da mu onda koji dan unaprijed cestitamo njegov 65-i r
odjendan.
Ima nas Hajro i sestru Rasemu i dva brata, Muniba i Mustafu…
Osnovnu i srednju skolu zavrsava u Rogatici i odmah upisuje fakultet u Kragujevcu koji uspjesno zavrsava 1968. Iste te godine pocinje raditi u nasoj Rogatici kao nastavnik historije, naravno u osnovnoj skoli Ragib Dzindo.Hajro nije gubio vrijeme i jos za vrijeme skolovanja zeni Galibu djevojacki Muhic i radja im se prvi sin Albin, Bina. Kasnije dobivaju i drugog sina Tarika.
Kupuju zemlju od Sabrije Mesanovica, mislim, i pocinju praviti kucu odmah pored tvornice djecje konfekcije Jasna u Rogatici. Napravili su lijepu kucu, imaju lijep zivot i sve izgleda da im predstoje fantasticne godine lijepog zivljenja u nasoj Rogatici. Tako i biva sve do pocetka ’92 kada nase dojucerasnje komsije keze zube na nas i pocinju unistavati nase zivote i satirati sve sto je nase Bosnjacko.
Hajru i njegovu do tada sretnu obitelj zdesava isto ko i nas sviju komsijsko-cetnicka agresija i uspijevaju nekako sa zavezljajima u rukama izbjeci iz Rogatice i spasiti gole zivote. Nas nastavnik sa mladjim sinom Tarikom se prikljucuje Rogatickoj na Gorazdanskom ratistu. Postoje i ratni video zapisi pa pogledajte dole…
Stariji sin Albin poznatiji u raji kao Bina je u Sarajevu i odmah se prikljucuje braniocima grada Sarajeva, braniocima nase Bosne jedne i jedine. U to vrijeme Bina je mlad, tek ozenjen tako da jos nemaju djece.
Kao pripadnik specijalnog odreda policije Lasta ucestvuje u dosta zestokih bitki za odbranu Sarajeva pa tako i u bitki na Otesu gdje na veliku zalost gine kao veliki gazija.
Posthumno je odlikovan medaljom za hrabrost, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet…Smatram da bih jako pogresio ako nebih rekao da su Sisici, mislim na ove Kukavicke, dali svesrdno sebe u odbrani nase domovine, nase Bosne. To je famelija koju treba isticati i o kojima treba pricati kao o velikim gazijama.
Spomenucu pored rahmetli Bine jos neke od tih Sisica:
Salkinog rahmetli Mirsada i Mustafinog rahmetli Almira.
Sjetice se vecina onog malog plavog momcicka velikog srca. Takav isti je bio (a i sad je sucur Allahu dragom) i njegov stariji brat Muhamed. Ima i on na snimku, nas Zlatni Ljiljan. Cast mi je bilo drugovati sa takvim ljudinama…A sada da se vratimo sadasnjosti.
Nas nastavnik Hajro trenutno zivi negdje u Sarajevu sa svojom suprugom Galibom, sinom Tarikom, snahom i dvoje unucadi, Adinom i Adnom. Opet nasi Sisici imaju lijepu kucu na lijepom imanju i sve bi bilo kao nekad da nije bola na srcu za sehidom Binom. Ali dragi Allah je htio tako pa onima koji ostaju valja dalje ziviti, ziviti uz vjeru da su duse nasih sehida nasle svoj smiraj u dzennetskim bascama.
Bojim se da bi mi Hajro zahatario ako nebih spomeno kako on cesto kaze, da su njegov zivot njegova unucad, Adin i Adna…
Dosta za sad nek ostane nesta i za, kad se vratim od njih sa kahve, ako Bog da…
Umalo zaboravih reci da su nasi Sisici veliki ljubitelji zivotinja, posebno pasa pa tako imaju i svog, av av, kucnog ljubimca…Nastavnice Hajro, ziv nam i zdrav puno, puno godina bio sa svojima najmilijima
Tvoji Ti Rogaticani…P.S. Glavni krivac za ovu pricu je jedan od poslednjih ucenika kojima je nastavnik Hajro predavao historiju u osnovnoj skoli Aleksa Santic u Sarajevskim Nedzaricima…
[color=#0000FF]H53I8B07
aaaa 3.00 ovaj sa slijeva prvi on mi je naastavnik historije zove se Hajrulah Sisic predaje u Sarajevu u skoli Aleksa Santic…stalno nam prica o ratu covjek.[/color][color=#008000]Teva
Eeeee, onda budi sretan da takvog velikog ljudinu imas za nastavnika. Veliki patriota u prvim redovima. Zivili smo u istom dijelu grada a i meni je predavo historiju birvaktile u Rogatici… [/color][color=#0000FF]H53I8B07
U petak ti on zavrsava sa skolom za sva vremena. Ide u penziju.[/color]Rogaticka raja na Gorazdanskom ratistu
Kuca Sisica u Rogatici
Nastavnik Hajro sa svojim ucenicima birvaktile u Rogatici
Kuca Sisica negdje u Sarajevu
Onucad: Adin i Adna
Hajro sa unukom Adnom
Galiba sa unukom Adnom
Adna
Sisica basca
Tare sa suprugom
Adin i njegova gitara
Adin
Sisici 1
Sisici 2
Tarik na zadatku
Bina rahmetli
Tarik sa kucnim ljubimcem na imanju
Kucni ljubimac nasih Sisica:)
Nastavnik Hajro
Necu ja nista novoga napisati u ovoj prici a da mi svi to vec neznamo, nego mi je cilj da eto osvjezimo sjecanje na naseg nastavnika Hajru kojeg je neki dan zvono sa poslednjeg skolskog casa ispratilo u zasluzenu penziju. Zelim da mu u svoje licno ime, u ime moderatora ove nase lijepe rogatica.com, kao i u ime svih nasih Rogaticana pozelim dobro zdravlje, dug i aktivan staracki zivot. Naravno sve to u sreci i beriketu uz svoje najmilije: suprugu Galibu, sina Tarika, snahu i dvoje unucadi, Adina i Adnu…
Nas nastavnik, historicar, Hajrulah Sisic je rodjen 12.02.1947 godine u Kukavicama od oca Hasibage i majke Munibahanme rodjene Vrana.
Pa hajde eto da mu onda koji dan unaprijed cestitamo njegov 65-i r
odjendan.
Ima nas Hajro i sestru Rasemu i dva brata, Muniba i Mustafu…
Osnovnu i srednju skolu zavrsava u Rogatici i odmah upisuje fakultet u Kragujevcu koji uspjesno zavrsava 1968. Iste te godine pocinje raditi u nasoj Rogatici kao nastavnik historije, naravno u osnovnoj skoli Ragib Dzindo.Hajro nije gubio vrijeme i jos za vrijeme skolovanja zeni Galibu djevojacki Muhic i radja im se prvi sin Albin, Bina. Kasnije dobivaju i drugog sina Tarika.
Kupuju zemlju od Sabrije Mesanovica, mislim, i pocinju praviti kucu odmah pored tvornice djecje konfekcije Jasna u Rogatici. Napravili su lijepu kucu, imaju lijep zivot i sve izgleda da im predstoje fantasticne godine lijepog zivljenja u nasoj Rogatici. Tako i biva sve do pocetka ’92 kada nase dojucerasnje komsije keze zube na nas i pocinju unistavati nase zivote i satirati sve sto je nase Bosnjacko.
Hajru i njegovu do tada sretnu obitelj zdesava isto ko i nas sviju komsijsko-cetnicka agresija i uspijevaju nekako sa zavezljajima u rukama izbjeci iz Rogatice i spasiti gole zivote. Nas nastavnik sa mladjim sinom Tarikom se prikljucuje Rogatickoj na Gorazdanskom ratistu. Postoje i ratni video zapisi pa pogledajte dole…
Stariji sin Albin poznatiji u raji kao Bina je u Sarajevu i odmah se prikljucuje braniocima grada Sarajeva, braniocima nase Bosne jedne i jedine. U to vrijeme Bina je mlad, tek ozenjen tako da jos nemaju djece.
Kao pripadnik specijalnog odreda policije Lasta ucestvuje u dosta zestokih bitki za odbranu Sarajeva pa tako i u bitki na Otesu gdje na veliku zalost gine kao veliki gazija.
Posthumno je odlikovan medaljom za hrabrost, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet…Smatram da bih jako pogresio ako nebih rekao da su Sisici, mislim na ove Kukavicke, dali svesrdno sebe u odbrani nase domovine, nase Bosne. To je famelija koju treba isticati i o kojima treba pricati kao o velikim gazijama.
Spomenucu pored rahmetli Bine jos neke od tih Sisica:
Salkinog rahmetli Mirsada i Mustafinog rahmetli Almira.
Sjetice se vecina onog malog plavog momcicka velikog srca. Takav isti je bio (a i sad je sucur Allahu dragom) i njegov stariji brat Muhamed. Ima i on na snimku, nas Zlatni Ljiljan. Cast mi je bilo drugovati sa takvim ljudinama…A sada da se vratimo sadasnjosti.
Nas nastavnik Hajro trenutno zivi negdje u Sarajevu sa svojom suprugom Galibom, sinom Tarikom, snahom i dvoje unucadi, Adinom i Adnom. Opet nasi Sisici imaju lijepu kucu na lijepom imanju i sve bi bilo kao nekad da nije bola na srcu za sehidom Binom. Ali dragi Allah je htio tako pa onima koji ostaju valja dalje ziviti, ziviti uz vjeru da su duse nasih sehida nasle svoj smiraj u dzennetskim bascama.
Bojim se da bi mi Hajro zahatario ako nebih spomeno kako on cesto kaze, da su njegov zivot njegova unucad, Adin i Adna…
Dosta za sad nek ostane nesta i za, kad se vratim od njih sa kahve, ako Bog da…
Umalo zaboravih reci da su nasi Sisici veliki ljubitelji zivotinja, posebno pasa pa tako imaju i svog, av av, kucnog ljubimca…Nastavnice Hajro, ziv nam i zdrav puno, puno godina bio sa svojima najmilijima
Tvoji Ti Rogaticani…P.S. Glavni krivac za ovu pricu je jedan od poslednjih ucenika kojima je nastavnik Hajro predavao historiju u osnovnoj skoli Aleksa Santic u Sarajevskim Nedzaricima…
[color=#0000FF]H53I8B07
aaaa 3.00 ovaj sa slijeva prvi on mi je naastavnik historije zove se Hajrulah Sisic predaje u Sarajevu u skoli Aleksa Santic…stalno nam prica o ratu covjek.[/color][color=#008000]Teva
Eeeee, onda budi sretan da takvog velikog ljudinu imas za nastavnika. Veliki patriota u prvim redovima. Zivili smo u istom dijelu grada a i meni je predavo historiju birvaktile u Rogatici… [/color][color=#0000FF]H53I8B07
U petak ti on zavrsava sa skolom za sva vremena. Ide u penziju.[/color]Rogaticka raja na Gorazdanskom ratistu
Kuca Sisica u Rogatici
Nastavnik Hajro sa svojim ucenicima birvaktile u Rogatici
Kuca Sisica negdje u Sarajevu
Onucad: Adin i Adna
Hajro sa unukom Adnom
Galiba sa unukom Adnom
Adna
Sisica basca
Tare sa suprugom
Adin i njegova gitara
Adin
Sisici 1
Sisici 2
Tarik na zadatku
Bina rahmetli
Tarik sa kucnim ljubimcem na imanju
Kucni ljubimac nasih Sisica:)
- You must be logged in to reply to this topic.