-
Ovo je bilo ranije na naslovnoj samo ga prenosim ovdje…;)
Slika iz djetinjstva
Da se u jednoj slici mogu naci tolike price, sjecanja i uspomene ni sam nisam mogo zamisliti. Kad ugledah ovu sliku prije neki dan evo jos uvijek buljim u nju po nekoliko puta dnevno i vracam se do ceteres i koju godinu unazad.
Slika sama po sebi i nije od onih najstarijih jer se ja sjecam i vremenaa kada nije bilo puno stosta a sto se na ovoj vidi…Raskrsce na Holucu, tacno ono gdje se put odvaja za Biljinovac i vodi dalje prema raznim selima od kojih je najudaljenije Novakovici, mescin. Do tamo ima vjerovatno i vise od petnaestak kilometara. A prelazio sam taj put pjeske jos od najranijeg djetinjstva kada bi isli u Sljedovice kod babinog amidze rahmetli Omerbega Cengica. Razlog, posjeta fameliliji a i teferic, pa velika radost nas djece.
Isli smo cesto i do naseg imanja na Biljinovcu koje se nalazi preko puta Vatresa kuca. Sjecam se i porodicnih prvomajskih uranaka, jupija, cocte i telecih raznjica koje nam je babo rahmetli pravio. Milina nam bilo djeljati mladice od siblja. Tu poce i moje jaranstvo sa Chikom Mujcinom koje i danas traje…Na slici je moj komsija i jedno kratko vrijeme radni kolega Asimaga Zagorica. Kad se ja ono zaposlih u TPR on donekolko ode u penziju. Sada svoje staracke dane Asimaga provodi u svojoj kuci gore na Kromolju u Sarajevu. vidi se da je jesen il rano proljece kada su tekli veliki potoci od kisa koje su padale danima ili od istopljenog snijega poslije iznenadne jugovine. Tekli su onako nabujali tako da ni propusti ispod ceste nisu mogli osvojiti veliku kolicinu vode pa bi se ona razlijevala po cesti. Propusti su bili sa obadvije strane Biljinovacke ceste. Ovdje preko puta Biljinovacke ceste imadose kucu Konakovici. Negdje oko 1973-e odose za Njemacku a kucu kupio rahmetli babo od rahmetli Fajke Kahvedzica. Tu je Fajko drzo podrum pica…
Vidim asfalt po cesti i to propo poprilicno a ja se sjecam vremena i kad je makadam bio. Pa onako na sve cetiri strane raskrsca iznad propusta bili okrugli drveni branici, ivicnjaci ili kako bi ih nazvo. Bilo ih je i citavom duzinom ceste prema Seljanima i to sve na odstojanju od nekih pet do deset metara, nesjecam se vise. Okrugli i povisoki tako da smo ih mi djeca preskakali igravsi se kozlicha. A na ovim na samom raskrscu igrali bi se: Gdje su ruse makase. Svak bi sjedi na po jedan od ovih branika a jedno od djece ne bi imalo branik. Onda bi ovaj pitaj nekoga: Gdje su ruse makase, i on bi ga uputi na nekoga. Onda bi on moro doci do njega i upitati ga: Gdje su ruse makase. Ovaj bi ga opet uputi nekome i tako. I dok bi on iso prema nekome ostali bi morali trceci promijeniti branik. I tako ako ovaj ugrabi neciji branik mijenja ga onaj koji je osto bez branika. Tako satima a kad naleti balvanas onda se sklonimo i cekamo da se slegne prasina od koje se haman nista nevidi. A kad bi dodji kuci onda nam je slijedilo kompletno kupanje u banjici, onako i nama i svoj garderobi. Vecera, mlijeko i spavanje u behutu. Nerijetko su nam majke iz okolnih kuca namazale po krisku marmeladom il kajmakom. Onako velike kriske od okruglog, pomalo zagorelog, domaceg hljeba. Nemogu a da nespomenem rahmetli Nuru, hanumu rahmetli Rusidbega Ajanovica…
A kad bi u proljece procvjeto maslacak onda bi uzimali komad suplje stabljike, koja nosi sam cvijet, i drzeci je u lijevoj ruci polalo udarali, gore dole, kaziprstom desne ruke govoreci: pisti pisti pistalo ako neces pistati ja cu tebe sikirom po glavi na Holucu gdje se mravi tucu.
Sjecam se i kad su jednom: moj burazer Kava, Muma i mescin Amir Homeini, pusili cigare iza plasta sijena pa zapalili sijeno tako da je citav plast izgorio. I vatrogasci dolazili…Na ovi slici se vidi i nasa staza za kuletanje niz Gracanicu. U stvari kuletarica je isla skroz odozgo iz Zlatnog Dola, niz Biljinovac pa onda ovdje niz Gracanicu ili tamo lijevo niz Holuc. U to vrijeme kad sam ja bio malo dijete sjecam se da je jednom na kuletima rahmetli Hamdo Vatres, Vata proletio velikom brzinom ispod kamiona balvanasa i ni okrzno se nije. Koja je to sreca u nesreci bila…
Ovdje na ovom cosku s desne strane smo pred rat iskopali i izlili i temelje za dzamiju. Toliko se naroda bilo naselilo u ovom dijelu grada da je dzamija stvarno bila potrebna. Tu je bilo i staro muslimansko groblje. Ovdje desno ispod puta vidi se i ozidana kuca od cigle. To je u avliji moga tetica rahmetli Huse Babica. O Husi se ima toliko toga napisati da cu jednom jednu pricu posvetiti samo njemu. Hele ovu kucu zapocese birvaktile moja teticna a Husina sestra rahmetli Kadra sa svojim muzem visegradlijom Nurifom Lagumdjijom. Imali sinove Harisa i Rusmira. Harisa ce se sjetiti ljubitelji kosarke jer je u vise navrata igro protiv nase KK Mladosti i dosta koseva dao a Rusmira sam spominjo isto nekad kad smo ono burazovu kalabardicu ucili plivati u potoku koji je teko nekad kroz nase basce.
Ko dijete se sjecam kad je jednom ujutro rano zazvonio telefon i kad je javljeno da je poginula Kadra u saobracajnoj nesreci. S obzirom da je kuca bila zapoceta na, ili blizu mezarja, tako je i zaustavljena njena gradnja. Medjutim posli ove zadnje agresije vidim da je neko zavrsio kucu i zivi u njoj. Vjerovatno neki srbin pa me bas interesuje da li mu se pricinjava stagod nocu i da li moze mirno spavati…A ova kuca sa desne strane sa bijelom fasadom je kuca rahmetli Nazifage Hodzica. Odmah ispod nje kuca sinova mu: Sacira i rahmetli Zejnila, Zende pa onda kuca Bahta, rahmetli Alije i sinova mu Ismeta i Izeta. Dole dalje na cosku bijase kuca rahmetli Ibrahimage Dzananovica i ona je imala zatvorenu avliju koja je izlazila u ulicu Ragiba Nalbantica. Dok je ovo gornji dio moje ulice, Mice Sokolovica i ona mota dole lijevo. S lijeve strane nevidi se kuca Hrustema Medosevica. Izgorela u ratu isto ko i vecina kuca koje sam, i koje cu jos, spomenuti ovdje. Hrustemu je kuca obnovljena i on sad zivi u njoj, ko povratnik, svoju duboku starost. Ispod nje se vide stara i nova kuca rahmetli Ismetage Sejtarije i sinova mu: Juse i rahmetli Dzevada. Odmah ispod je kuca Asimage Zagorice i sinova mu: Muje i Muaza. Odmah ispod njihove avlije mota ulica ulijevo nanize. A izmedju moje ulice i ulice Ragiba Nalbantica bijase kuca brace rahmetli Naila i rahmetli Safeta Hadzibulica. Nailovi imase avliju u mojoj ulici a Safetovi na ovu drugu ulicu. Nail pogide davno ko vozac kamiona gore kod Ajnijine kuce a Safet umrije poslije ove zadnje agresije. Dole na samom dnu vidi se kuca rahmetli Causevica i sinova mu; Senada, Zuje i rahmetli Juke. Do nje kuca rahmetli Bece Causevica i sinova mu: Mustafe i Mirsada.
Cetnici u ovoj zadnjoj agresiji ovdje ubise : Hodzic Edhema i sinove mu: Envera i Edina, Zijada Brankovica, Nazifagu Hodzica, Ismetagu Sejtariju, Hameda Kurtu, Sariju i Agu Bicu, Becu Causevica, Ahmeda Nalbantica i sina mu Bakira, mog babu Sejdaliju Cengica i jos mnoge druge…Ovo je bilo ranije na naslovnoj samo ga prenosim ovdje…;)
Slika iz djetinjstva
Da se u jednoj slici mogu naci tolike price, sjecanja i uspomene ni sam nisam mogo zamisliti. Kad ugledah ovu sliku prije neki dan evo jos uvijek buljim u nju po nekoliko puta dnevno i vracam se do ceteres i koju godinu unazad.
Slika sama po sebi i nije od onih najstarijih jer se ja sjecam i vremenaa kada nije bilo puno stosta a sto se na ovoj vidi…Raskrsce na Holucu, tacno ono gdje se put odvaja za Biljinovac i vodi dalje prema raznim selima od kojih je najudaljenije Novakovici, mescin. Do tamo ima vjerovatno i vise od petnaestak kilometara. A prelazio sam taj put pjeske jos od najranijeg djetinjstva kada bi isli u Sljedovice kod babinog amidze rahmetli Omerbega Cengica. Razlog, posjeta fameliliji a i teferic, pa velika radost nas djece.
Isli smo cesto i do naseg imanja na Biljinovcu koje se nalazi preko puta Vatresa kuca. Sjecam se i porodicnih prvomajskih uranaka, jupija, cocte i telecih raznjica koje nam je babo rahmetli pravio. Milina nam bilo djeljati mladice od siblja. Tu poce i moje jaranstvo sa Chikom Mujcinom koje i danas traje…Na slici je moj komsija i jedno kratko vrijeme radni kolega Asimaga Zagorica. Kad se ja ono zaposlih u TPR on donekolko ode u penziju. Sada svoje staracke dane Asimaga provodi u svojoj kuci gore na Kromolju u Sarajevu. vidi se da je jesen il rano proljece kada su tekli veliki potoci od kisa koje su padale danima ili od istopljenog snijega poslije iznenadne jugovine. Tekli su onako nabujali tako da ni propusti ispod ceste nisu mogli osvojiti veliku kolicinu vode pa bi se ona razlijevala po cesti. Propusti su bili sa obadvije strane Biljinovacke ceste. Ovdje preko puta Biljinovacke ceste imadose kucu Konakovici. Negdje oko 1973-e odose za Njemacku a kucu kupio rahmetli babo od rahmetli Fajke Kahvedzica. Tu je Fajko drzo podrum pica…
Vidim asfalt po cesti i to propo poprilicno a ja se sjecam vremena i kad je makadam bio. Pa onako na sve cetiri strane raskrsca iznad propusta bili okrugli drveni branici, ivicnjaci ili kako bi ih nazvo. Bilo ih je i citavom duzinom ceste prema Seljanima i to sve na odstojanju od nekih pet do deset metara, nesjecam se vise. Okrugli i povisoki tako da smo ih mi djeca preskakali igravsi se kozlicha. A na ovim na samom raskrscu igrali bi se: Gdje su ruse makase. Svak bi sjedi na po jedan od ovih branika a jedno od djece ne bi imalo branik. Onda bi ovaj pitaj nekoga: Gdje su ruse makase, i on bi ga uputi na nekoga. Onda bi on moro doci do njega i upitati ga: Gdje su ruse makase. Ovaj bi ga opet uputi nekome i tako. I dok bi on iso prema nekome ostali bi morali trceci promijeniti branik. I tako ako ovaj ugrabi neciji branik mijenja ga onaj koji je osto bez branika. Tako satima a kad naleti balvanas onda se sklonimo i cekamo da se slegne prasina od koje se haman nista nevidi. A kad bi dodji kuci onda nam je slijedilo kompletno kupanje u banjici, onako i nama i svoj garderobi. Vecera, mlijeko i spavanje u behutu. Nerijetko su nam majke iz okolnih kuca namazale po krisku marmeladom il kajmakom. Onako velike kriske od okruglog, pomalo zagorelog, domaceg hljeba. Nemogu a da nespomenem rahmetli Nuru, hanumu rahmetli Rusidbega Ajanovica…
A kad bi u proljece procvjeto maslacak onda bi uzimali komad suplje stabljike, koja nosi sam cvijet, i drzeci je u lijevoj ruci polalo udarali, gore dole, kaziprstom desne ruke govoreci: pisti pisti pistalo ako neces pistati ja cu tebe sikirom po glavi na Holucu gdje se mravi tucu.
Sjecam se i kad su jednom: moj burazer Kava, Muma i mescin Amir Homeini, pusili cigare iza plasta sijena pa zapalili sijeno tako da je citav plast izgorio. I vatrogasci dolazili…Na ovi slici se vidi i nasa staza za kuletanje niz Gracanicu. U stvari kuletarica je isla skroz odozgo iz Zlatnog Dola, niz Biljinovac pa onda ovdje niz Gracanicu ili tamo lijevo niz Holuc. U to vrijeme kad sam ja bio malo dijete sjecam se da je jednom na kuletima rahmetli Hamdo Vatres, Vata proletio velikom brzinom ispod kamiona balvanasa i ni okrzno se nije. Koja je to sreca u nesreci bila…
Ovdje na ovom cosku s desne strane smo pred rat iskopali i izlili i temelje za dzamiju. Toliko se naroda bilo naselilo u ovom dijelu grada da je dzamija stvarno bila potrebna. Tu je bilo i staro muslimansko groblje. Ovdje desno ispod puta vidi se i ozidana kuca od cigle. To je u avliji moga tetica rahmetli Huse Babica. O Husi se ima toliko toga napisati da cu jednom jednu pricu posvetiti samo njemu. Hele ovu kucu zapocese birvaktile moja teticna a Husina sestra rahmetli Kadra sa svojim muzem visegradlijom Nurifom Lagumdjijom. Imali sinove Harisa i Rusmira. Harisa ce se sjetiti ljubitelji kosarke jer je u vise navrata igro protiv nase KK Mladosti i dosta koseva dao a Rusmira sam spominjo isto nekad kad smo ono burazovu kalabardicu ucili plivati u potoku koji je teko nekad kroz nase basce.
Ko dijete se sjecam kad je jednom ujutro rano zazvonio telefon i kad je javljeno da je poginula Kadra u saobracajnoj nesreci. S obzirom da je kuca bila zapoceta na, ili blizu mezarja, tako je i zaustavljena njena gradnja. Medjutim posli ove zadnje agresije vidim da je neko zavrsio kucu i zivi u njoj. Vjerovatno neki srbin pa me bas interesuje da li mu se pricinjava stagod nocu i da li moze mirno spavati…A ova kuca sa desne strane sa bijelom fasadom je kuca rahmetli Nazifage Hodzica. Odmah ispod nje kuca sinova mu: Sacira i rahmetli Zejnila, Zende pa onda kuca Bahta, rahmetli Alije i sinova mu Ismeta i Izeta. Dole dalje na cosku bijase kuca rahmetli Ibrahimage Dzananovica i ona je imala zatvorenu avliju koja je izlazila u ulicu Ragiba Nalbantica. Dok je ovo gornji dio moje ulice, Mice Sokolovica i ona mota dole lijevo. S lijeve strane nevidi se kuca Hrustema Medosevica. Izgorela u ratu isto ko i vecina kuca koje sam, i koje cu jos, spomenuti ovdje. Hrustemu je kuca obnovljena i on sad zivi u njoj, ko povratnik, svoju duboku starost. Ispod nje se vide stara i nova kuca rahmetli Ismetage Sejtarije i sinova mu: Juse i rahmetli Dzevada. Odmah ispod je kuca Asimage Zagorice i sinova mu: Muje i Muaza. Odmah ispod njihove avlije mota ulica ulijevo nanize. A izmedju moje ulice i ulice Ragiba Nalbantica bijase kuca brace rahmetli Naila i rahmetli Safeta Hadzibulica. Nailovi imase avliju u mojoj ulici a Safetovi na ovu drugu ulicu. Nail pogide davno ko vozac kamiona gore kod Ajnijine kuce a Safet umrije poslije ove zadnje agresije. Dole na samom dnu vidi se kuca rahmetli Causevica i sinova mu; Senada, Zuje i rahmetli Juke. Do nje kuca rahmetli Bece Causevica i sinova mu: Mustafe i Mirsada.
Cetnici u ovoj zadnjoj agresiji ovdje ubise : Hodzic Edhema i sinove mu: Envera i Edina, Zijada Brankovica, Nazifagu Hodzica, Ismetagu Sejtariju, Hameda Kurtu, Sariju i Agu Bicu, Becu Causevica, Ahmeda Nalbantica i sina mu Bakira, mog babu Sejdaliju Cengica i jos mnoge druge…
Jakubaga stari fotograf
Ovo je prica o jos jednom starom Rogaticanu koji pripada skupini onih kojima sam se uvijek divio, postovo ih i iznad svega sam ih vidio kao velike ljude, majstore onoga cime su se bavili.
Jakub Skaljic.
Iako se po zanimanju bavio vodjenjem poslova u starom rogatickom stovaristu duhana pa onda sekretarskim poslovima u rogatickom trgovackom preduzecu on je za mene bio i osto stari umjetnik fotografije.
Bas takvog ga se sjecam, kao gospodina covjeka, uvijek obucenog u odijelo i sa okacenim fotoaparatom onako lezerno o ramenu. A aparat je bio onaj dobri majstorski sa velikim okularom i smjesten u smedjoj, sto bi mi rekli kafenoj, futroli. Iako stariji skoro deceniju od mog babe bili su dobri ahbabi. Pored toga sto su radili u istom preduzecu, zivjeli u istom dijelu grada, obadvojica bili strastni ribolovci i ljubav za fotografijom im je bila zajednicka. Mozda bas zbog toga sam sretnik koji ima veliki broj starih famelijarnih fotografija jer je i moj babo bio u posjedu slicnog a mozda i istog foto aparata. Mozda su ih skupa i nabavili, ko zna.
Cesto sam vidio Jakuba kako stoji na Vatrogasnom mostu, na raskrscu pored Veterinarske ili na nekom drugom mjestu a nerijetko je sa njim u drustvu bio i moj babo. Znao je Jakub kad mu se ahbabi vracaju sa posla pa ih je sacekivo da pokoju promuhabeti sa njima a uvijek su tu bili i oni koji su zeljeli da se slikaju za uspomenu. Ko danas se sjecam kako nas je Jakub slikavo na Pticijackim tefericima kao i Prometovim tefericima u Seljanima kod izvora. Bili smo sretni da imamo slike na cijoj poledjini se nalazio pecat ovog vrsnog umjetnika hobiste.A sad da krenemo redom i upoznamo se bolje sa Jakubovim zivotom:
Rodjen je u Rogatici 1.5.1917g. u Tekiji, gdje je i bila nastanjena njegova uza porodica, od majke Nure i oca Muhameda Skaljic. Imao je brata Becira koji je poginuo u ovom zadnjem ratu i sestru Rukiju koja je mlada umrla. Citav svoj zivot je bio vezan za Rogaticu, zenidba, porodica, posao. Rat 1941.g. je proveo u muhadjerima u Sarajevu, a po prestanku rata se vraca u svoj rodni grad Rogaticu na zgariste, gdje je na istim temeljima u Tekiji sagradio novu kucu. Dva puta je bio zenjen i u prvom braku je dobio kcerku Rukiju Skaljic, udatu Fejzic.
Drugi brak je zasnovao sa Brankovic Suhretom iz Rogatice i radjaju dvoje djece, Zihniju i Nevzetu Skaljic. Kao vrlo mlad djecak se razbolio, zadobio slabe zglobove, kuk..i poslije dugotrajne terapije od godinu dana lezanja u “koritu” izlijecen je, ali kao posljedica bolesti je ostala jedna noga malo kraca. Kada su djeca malo poodrasla i kada se poslije dugogodisnjeg rata uspjelo skupiti novca kupuje nedaleko od svoje kuce novi plac i zapocinje gradnju nove kuce. Kucu je svojim rukama uz pomoc svojih radnika sagradio dobar majstor, poslovodja na gradilistima Suhretin otac Brankovic Taib, inace poznat kao dugogodisnji mujezin u Rogatici…
Porodica je bila velika, pet clanova a jedna plata..trebalo je prehraniti, pa ubrzo kupuje i dva dunuma zemlje u Donjem polju kraj rijeke Rakitnice. Tu se sijalo..nesto za prehranu, a dio se prodavao onima koji su drzali stoku ili u Zemljoradnicku zadrugu.Vrlo vrijedan i cestit, snalazljiv covjek. Nikada u njegovoj kuci nista nije nedostajalo. A poslije, poslije je uz malu platu u “Prometu”, pronasao svoj hobi fotografiju i spojio ugodno sa korisnim. Polozio je kurs fotografije oko 1960. g., kupio je opremu za fotografisanje i izradu slika i poceo da snima i sam pravi fotografije. Za njega je to bilo uzivanje. Fotoaparat mu je postao najbolji drug, ljubimac od koga se nije odvajao. Svuda ga je nosio, svoje setnje je koristio za usputna fotografisanja…jer mnogi su zeljeli imati svoje zapamcene trenutke, a Jakub je to tada najbolje radio, a i najjeftinije. Cak je udovoljavao i brze usluge da slika bude gotova sutra iako je u aparat tek stavljen nov film.
Jakup je bio i u veteranima KUD-a u Rogatici, svirao je bas, violinu.
A svirao je i prim…
Bio je i poznati rogaticki ribolovac.Svoj radni vijek je proveo prvo vodeci poslove u stovaristu duhana koje je tada bilo smjesteno u nekoj kuci (mislim da je to Veljkova knjizara poslije bila). Poslije prelazi u TP “Promet”, radeci sekretarske poslove odakle je i otisao u penziju sa 41. g. staza i bez ijednog dana bolovanja. Zelja mu je bila da uziva bez obaveza u penziji, ali ubrzo se razbolio, tako da je svoju prvu penziju docekao u bolesnickoj postelji. Nadao se ozdravljenju, on kao i njegovi ukucani. Prebacen je u bolnicu u Focu, a ubrzo nakon toga u Risan, bolnica za kostana oboljenja. Stigla ga ponovo bolest iz mladih dana.
Njegova djeca, Rukija, Zihnija i Nevzeta su ga posjetili u Risnu (Boka Kotorska). Dok su Rukija i Zihnija kao stariji obavljali razgovor sa glavnim ljekarom, Jakub je svojoj mladjoj kcerki rekao da uzme olovku i papir i da pise.
Pitala ga je:
“Sta babo da pisem”?
Odgovorio je:
“Ja cu ubrzo umrijeti, primaklo se, pa pisi, posto niste dozivjeli niciju smrt u porodici pisi da znate sta cete da uradite.”
Nevzeta je pocela plakati i rekla mu je :
“Neces ti babo jos umrijeti, nemoj da pisem.”
Kaze: “Pisi.”
I on je poceo da govori, a ona da pise..otprilike nekako ovako:
“Kada umrem, nezelim nikakvog placa, plakati ne valja. Hocu da me dostojansveno ispratite, da budete svi dostojanstveni. Tevhid nemojte uciti, jer Skaljicima (muskim) se nikada nisu ucili tevhidi..ko bude kopao mezar, ne smije gladan kopati, nahranite ga i sokove odnesite. Ispecite veliku tepsiju jagnjetine. Za hodzu koji ce klanjati dzenazu, hocu da kupite lijep stof za odijelo…” itd…Ovo pisem da kazem kakav je covjek Jakup bio. Ljudina u pravom smislu rijeci, posten i bez imalo hile u sebi. Bio je strog, ali ujedno dobar kao hljeb, sto bi reko nas narod.
I mnogo godina poslije kada je jednom njegovu kcerku neko pitao da nije ona Jakubava kcerka..kada je ona rekla da jeste, on je rekao :
“To je bio ljudina.”
Ponosna je ostala na te rijeci.I ubrzo poslije toga je umro uz Ramazan, 16.7.1980. god. Sve je uradjeno onako kako je on zelio, sve sa puno dostojanstva. Jedino Rukija, kada je iz baste ugledala babinu dzenazu, nije mogla izdrzati, vrisnula je:
“Moj babo!”
I potrcala je kao da zeli da ga vrati nazad, potrcala je preko baste nije ni vidjela bodljikavu zicu. Mladja kcerka Nevzeta je sjedila na basci ocima pratila svoga babu i tiho plakala, a njegov sin Zihnija ga je nosio..zena Suhreta inace tezak srcani bolesnik je od tuge i sto joj srce nije moglo izdrzati tugu..razboljela se jos vise, plakala je bolesna u krevetu za svojim muzem. Voljeli su se jako…
Ukopan je na Pticijaku, na lijevoj obali Rakitnice u dijelu grada u kom je i proveo svoj cijeli zivot.To je prica o Jakubu Skaljicu, zivot vrlo jednostavan, lijep, zivot u harmonicnoj i tihoj porodici kakav je i sam bio. Tiho je zivio i tiho je preselio na Ahiret..uz nadu dzennetskim bascama, jer zasluzio ih je sigurno svojim postenjem. Da mu Dragi Allah podari svoju Milost i uvede ga u svoje Dzenetke Basce. Amin!
Sjecanje na rahmetli Muniru
Rogatica, petak 6 maj 2011
Hadzici, srijeda 28 juli 2010
Vrelo Bosne, ponedjeljak 2 avgust 2010Nemogu a da nenapisem sjecanje na rahmetli Muniru (Dziko) i da nepostavim ove dvije slike sa mezarja na Pticijaku u Rogatici iz maja ove godine i ovih nekoliko proslogodisnjih iz Hadzica i sa Vrela Bosne. Sve sam ja to bio drugacije planiro i ove proslogodisnje slike su trebale da idu u poslednjoj mojoj prici sa proslogodisnjeg ljetnog odmora ali je dragi Allah htio da sve bude drugacije…
Munira nas je napustila onako kako je i zivila mirno i tiho.
Sjeticemo je se kao trgovkinje iz Mini Marketa sa coska na Carsiji, ondje gdje se sastaju Tabhane i Toplik. Ranije je tu bila Hajrina radnja.
Bila je vrijedna radnica uvijek spremna da pomogne i isto tako sprema na razgovor a znala je dosta toga. To je izmedju ostalog bio razlog pa se narod rado upusto sa njom u pricu jer svi su znali da ce dobiti vrijedan i valjan savjet.
Pored njenog posla cesto si je mogo naci u Dzika basci iza njihovih kuca u Tekiji gdje se vrijedno zabavila oko zeleni. Basca joj je jednostavno bila hobi i bez toga nije mogla. Naravno netreba ni korist zaboraviti a kad god bih navrati u Dzika avliju u Tekiji jos sa ceste bi me opio miris ukusnog variva koje se krckalo na sporetu. Cesto sam navraco u Tekiju a i moro sam kad su mi tu bliznji rodjaci zivili pa tako i tri tetke, majkine mi sestre. Naravno nesmijem zaboraviti spomenuti ni jednog od trenutno najstarijih Rogaticana Ahmu Dziku, koji pored toga sto mi je tetak mi je i babin tetic tj. njih dvojica su od brata i sestre…Munira je znaci volila da se bavi bascanstvom a volila je i cvijece pa sam joj tako i ovog maja trebo donijeti raznih poljoprivrednih sjemenaa iz Holandije ali…
Ostavila je meni Munira isto tako sjeme od njenog cvijeca iz avlije u Tekiji gdje nase Dzike evo i kolko godina poslije svega sto nas snadje imaju bascu koju redovno sade i siju a prosle godine su i kucu obnovili. Trebali su se tu vratiti na svoje, u svoju Tekiju, nasi Irfo i Munira…Druzili smo se ja i moja Esma cesto sa roletom Irfom i Munirom a i culi smo se malte ne svakodnevno preko ovije naprava. Svakog odmora smo se vidjali po nekoliko puta da li u Sarajevu, Hadzicima, Gorazdu a obavezno i u nasoj Rogatici. Kako su godine tekle tako smo postali bliski jedni drugima ko da nas je jedna majka rodila…
Munira je inace Rudzanka, ko bi reko. Kako se udala u Rogaticu za mog roleta Irfu tako je i postala prava Rogaticanka. Brzo je upoznala komsiluk, nas dio grada a kako je radila u trgovini tako i cijelu Carsiju. Cesto sam se znao iznenaditi pricajuci sa njom kako bolje poznaje ljude i dogadjaje od mene. Pa ko se onda rodio u Rogatici…
Munira znaci nije rodjena Rogaticanka ali je postala i ostala prava. Tako je i zivila a njen mezar ostade vjecno da bdije na Pticijaku nadnesen nad Rogaticom sto mnogima nama to nece uspjeti jer su vec nasi mezarevi razasuti diljem dunjaluka…
Rahmet ti dusi draga Munira i da ti dragi Allah podari lijepi dzennet a mi ostadosmo da se sjecamo tebe i tvoje dobrote…
Proucimo Fatihu nasoj Muniri i svim nasim mrtvima…
Irfo kraj mezara rahmetli supruge Munire i rahmetli majke Fadile
Dzika mezarje na Pticijaku
Esma i rahmetli Munira
Rahmetli Munira
Rahmetli Munira, Esma, dedo Mumin, Zenga, Irfo, strina Zejna i ja
Strina Zejna, ja, Zenga, Irfo, dedo Mumin, rahmetli Munira i Esma
Strina Zejna, Zenga, ja, Esma, Irfo, dedo Mumin i rahmetli Munira
Moj role Irfo i ja
Rahmetli Munira i Esma
Sumeja, Esma, Irfo i rahmetli Munira
Sumeja, Esma, ja i rahmetli Munira
Kujundzijevicka raja
Lijepo rogaticko selo koje se nalazi na padinama prije sela Kukavice. Nanize ispod Rogatice poslije ulaska u stijene kanjona Rakitnice cekas prvu mogucnot da skrenes desno. U medjuvremenu si proso Djevojacku stijenu i stigo na prosirenje na kom je dole lijevo na Rakitnici bio Brkin mlin. Od kako je uradjen magistralni put za Gorazde i Visegrad do Brkina mlina se dolazi desnom obalom Rakitnice a ranije nije bilo tako. Poslije ulaska u stijene odmah dole nize je bio Prvi most koji se prelazio i onda se islo lijevom obalom dole do Drugog mosta kojim se vracalo ponovo na desnu obalu Rakitnice, kod Brkina mlina.
E na tom mjestu se odvaja put u desno i vodi gore u Kujundzijevice. Mogo si ti i brze pjeske do Rogatice, tamo preko Matina brda mescin. Nisam nikad iso ali mi tako izgleda.
Pitomo selo sa jako dobrim, druzeljubivim, radnim i vrijednim narodom.Na Kujundzijevicima je bilo 29 kuca ,21 bosnjacka i 8 srpskih, familije koje su zivjele na Kujundzijevicima su: Suse,Feriz,Ferizovic,Bajic,Kaljanac,Alic -Kozic,Sredojevic,Andan,Jevdjevic,Ikonic
Kad si vec u Kujundzijevicima onda se prelijep pogled pruza na sve strane, daleko u daljinu. Na koja se mjesta odavde pruza pogled mozete procitati ispod slika koje sam postavio u ovoj mojoj prici. Postavio ih a pozajmio iz albuma (i to bez pitanja) nase Mirsade Cakisic rodjene Bajic, naravno iz Kujundzijevica. Mozda bih je i pito kad bi znao da li su se Cakisici vec vratili iz Bosne. A mozda i nisu jos. Tu su jos dvije pozajmljene stare slike, i to jedna iz albuma od Senije djevojacki Susa i druga od Murisa Suse…
Dobro, raspisah se ja ali mi je ipak cilj napisati koju o Kujundzijevicanima sehidima koje sam poznavao:
Ramiz Susa, sin Ramin rodjen 1952.
Ko se nesjeca onog krupnog momcine kamiondzije, krupan ko i kamion mu. Teska kategorija, ako ne i najjaci na dzadi, metar preko ledja a dusa mu mehka, dobra, postena i za mehlema sto bi rekli. Miran i tih koda ga i nejma, takav je bio. Da li je ono vozo varburga privatno, nesjecam se vise, ali sam se znao naci cesto u drustvu sa njim. Volio je svakoga bez imalo hile a meraklija pravi. Tako bih se znao pokadkad svratiti kod Hadzibulica u Gracanici kad bi vidi da se drustvo okupilo.
Jedne prilike smo se svi dobro smijala situaciji u kojoj se neocekivano naso. Nesta ga boljela desna ruka, jel bilo poslije loma il sta drugo nesjecam se vise, Bogami. Sjedili mi tako kad izbi nas jaran Sef. Sef je uvijek bio srdacan u pozdravljanju i stegno bi ti tuku jako, onako muski. Neznajuci za Ramizovu muku pitajuci se sa svima tako i sa njim. Dok si reko sta bi Ramiz se nadje ispod stola na koljenima, pomazuci iz sveg glasa. Sva raja se iznenadjena Ramizovim pomaganjem odjednom okrenula prema nasem stolu. Prvo iznenadjeni u cudu su svi gledali u pomagajuceg grdosiju na podu na koljenima i onda smo svi istovremeno prasnuli u dugi zestoki smijeh i kasnije u zafrkanciju.
Dugo se prepricavo taj dogadjaj…Muaz Susa, rodjen mislim negdje pri kraju pedesetih.
Kolko se sjecam da mu je tako pravo ime bilo mada su ga zvali i Mujo. Velika raja i za svakoga bi ucinio sve. Kako je volio drustvo i druzenje nije onda ni cudo da je bio cesto na radnim akcijama. Mogo raditi ko rijetko ko i snazan u rukama.
Sestra mu Devla isto tako, pa ja volim reci da je ona jedna od Rogatickih Heroina. U agresiji je bila uvijek rame uz rame sa svojom rajom, suborcima na gorazdanskom ratistu. Spominjo sam njenu hrabrost u mom ratnom sjecanju opisujuci Zebinu sumu. Cujem da je nasa heroina nesta obolila i da prezivljava nekako negdje u Hrasnici. Ako je to tako onda je moramo pronaci i jednom obici da vidimo mozel joj se sta pomoci.
Muaz Susa-Mujo je umro od srcanog udara u ratu u Gorazdu.Nezir Susa, sin Hasimov rodjen 1959
Jedan od preko sedam stotina mojih kolega TPR-ovaca, dobar majstor varioc. Zanat je zavrio u Rogatici i odmah se zaposlio u TPR gdje je i radio do pocetka agresije. Agresija ga zatice u njegovim Kujundzijevicima koji bivaju napadnuti od strane cetnika 9 jula ’92. Nezir i jos nekoliko momaka se pokusavaju oduprijeti da bi spasili narod i izvukli ga do Kukavica, sto im i uspijeva. Ostaje u Kukavicama dok mu porodica odlazi za Gorazde. Nemogavsi se oduprijeti stalnim cetnickim nasrtajima poslije par dana se povlace za Brcigovo gdje Nezir i ostaje sve do svoje smrti 16 avgusta ’92 na Jacenu. Bio je ranjen i nije uspio da se izvuce. Sledeci dan su ga pronasli nasi borci i otac ga je prepoznao samo po bradi jer mu je lice bilo unakazeno mucenjem od strane cetnickih placenika. Na tijelu je imao samo jednu prostrelnu ranu sto pokazuje da je ziv uhvacen i mucen do smrti. Nezir je bio ozenjen i imo je dvoje djece, kcerku od 11 godina i sina od 7…
I Nezirov babo Hasim gine samo 15 dana poslije njega i to na putu za Gorazde. Hasim je radio jedno vrijeme u Sarajevu i poslije prelazi na Ciglanu odakle cetiri godine pred agresiju odlazi u penziju…
Godinu dana kasnije tj. ’93 u Gorazdu umire i majka Camila, umire od tuge i zalosti za svojima najmilijima sinom Nezirom i suprugom Hasimom…Nasim sehidima da dragi Allah podari lijepi dzennet,
Elfatiha
Pogled od Brkina mlina na Djevojacku stijenu
Ovce na Mramorju
Mirsada sa povratnicama Hasnijom i Timom
Stara tabla
Pogled sa Kujundzijevica na Gornje Kukavice
Pogled sa Kujundzijevica na Tusine i Jacen
Pogled sa Kujundzijevica na Bojista i Kuletu
Pogled sa Kujundzijevica na Tucin potok, Omedzak, Sastavke, Tusine, Jacen pa u Brcigovo
Pogled sa Kujundzijevica preko Grebaka i Herina Dola na Trovrh
Pogled sa Kujundzijevica na Surove
Mirsa u svjim Kujundzijevicima
Rahmetli Nezir Susa
Stoje sa lijeva: Dzmeila, Sejo, rahmetli Camila i Samija
Cuce sa lijeva: Aida, Safet i rahmetli Hasim
Stoje sa lijeva: Mesud, Muris, Aziz i ?
Sjede sa lijeva: Devla, rahmetli Mujo i SabihaKujundzijevicka raja
Lijepo rogaticko selo koje se nalazi na padinama prije sela Kukavice. Nanize ispod Rogatice poslije ulaska u stijene kanjona Rakitnice cekas prvu mogucnot da skrenes desno. U medjuvremenu si proso Djevojacku stijenu i stigo na prosirenje na kom je dole lijevo na Rakitnici bio Brkin mlin. Od kako je uradjen magistralni put za Gorazde i Visegrad do Brkina mlina se dolazi desnom obalom Rakitnice a ranije nije bilo tako. Poslije ulaska u stijene odmah dole nize je bio Prvi most koji se prelazio i onda se islo lijevom obalom dole do Drugog mosta kojim se vracalo ponovo na desnu obalu Rakitnice, kod Brkina mlina.
E na tom mjestu se odvaja put u desno i vodi gore u Kujundzijevice. Mogo si ti i brze pjeske do Rogatice, tamo preko Matina brda mescin. Nisam nikad iso ali mi tako izgleda.
Pitomo selo sa jako dobrim, druzeljubivim, radnim i vrijednim narodom.Na Kujundzijevicima je bilo 29 kuca ,21 bosnjacka i 8 srpskih, familije koje su zivjele na Kujundzijevicima su: Suse,Feriz,Ferizovic,Bajic,Kaljanac,Alic -Kozic,Sredojevic,Andan,Jevdjevic,Ikonic
Kad si vec u Kujundzijevicima onda se prelijep pogled pruza na sve strane, daleko u daljinu. Na koja se mjesta odavde pruza pogled mozete procitati ispod slika koje sam postavio u ovoj mojoj prici. Postavio ih a pozajmio iz albuma (i to bez pitanja) nase Mirsade Cakisic rodjene Bajic, naravno iz Kujundzijevica. Mozda bih je i pito kad bi znao da li su se Cakisici vec vratili iz Bosne. A mozda i nisu jos. Tu su jos dvije pozajmljene stare slike, i to jedna iz albuma od Senije djevojacki Susa i druga od Murisa Suse…
Dobro, raspisah se ja ali mi je ipak cilj napisati koju o Kujundzijevicanima sehidima koje sam poznavao:
Ramiz Susa, sin Ramin rodjen 1952.
Ko se nesjeca onog krupnog momcine kamiondzije, krupan ko i kamion mu. Teska kategorija, ako ne i najjaci na dzadi, metar preko ledja a dusa mu mehka, dobra, postena i za mehlema sto bi rekli. Miran i tih koda ga i nejma, takav je bio. Da li je ono vozo varburga privatno, nesjecam se vise, ali sam se znao naci cesto u drustvu sa njim. Volio je svakoga bez imalo hile a meraklija pravi. Tako bih se znao pokadkad svratiti kod Hadzibulica u Gracanici kad bi vidi da se drustvo okupilo.
Jedne prilike smo se svi dobro smijala situaciji u kojoj se neocekivano naso. Nesta ga boljela desna ruka, jel bilo poslije loma il sta drugo nesjecam se vise, Bogami. Sjedili mi tako kad izbi nas jaran Sef. Sef je uvijek bio srdacan u pozdravljanju i stegno bi ti tuku jako, onako muski. Neznajuci za Ramizovu muku pitajuci se sa svima tako i sa njim. Dok si reko sta bi Ramiz se nadje ispod stola na koljenima, pomazuci iz sveg glasa. Sva raja se iznenadjena Ramizovim pomaganjem odjednom okrenula prema nasem stolu. Prvo iznenadjeni u cudu su svi gledali u pomagajuceg grdosiju na podu na koljenima i onda smo svi istovremeno prasnuli u dugi zestoki smijeh i kasnije u zafrkanciju.
Dugo se prepricavo taj dogadjaj…Muaz Susa, rodjen mislim negdje pri kraju pedesetih.
Kolko se sjecam da mu je tako pravo ime bilo mada su ga zvali i Mujo. Velika raja i za svakoga bi ucinio sve. Kako je volio drustvo i druzenje nije onda ni cudo da je bio cesto na radnim akcijama. Mogo raditi ko rijetko ko i snazan u rukama.
Sestra mu Devla isto tako, pa ja volim reci da je ona jedna od Rogatickih Heroina. U agresiji je bila uvijek rame uz rame sa svojom rajom, suborcima na gorazdanskom ratistu. Spominjo sam njenu hrabrost u mom ratnom sjecanju opisujuci Zebinu sumu. Cujem da je nasa heroina nesta obolila i da prezivljava nekako negdje u Hrasnici. Ako je to tako onda je moramo pronaci i jednom obici da vidimo mozel joj se sta pomoci.
Muaz Susa-Mujo je umro od srcanog udara u ratu u Gorazdu.Nezir Susa, sin Hasimov rodjen 1959
Jedan od preko sedam stotina mojih kolega TPR-ovaca, dobar majstor varioc. Zanat je zavrio u Rogatici i odmah se zaposlio u TPR gdje je i radio do pocetka agresije. Agresija ga zatice u njegovim Kujundzijevicima koji bivaju napadnuti od strane cetnika 9 jula ’92. Nezir i jos nekoliko momaka se pokusavaju oduprijeti da bi spasili narod i izvukli ga do Kukavica, sto im i uspijeva. Ostaje u Kukavicama dok mu porodica odlazi za Gorazde. Nemogavsi se oduprijeti stalnim cetnickim nasrtajima poslije par dana se povlace za Brcigovo gdje Nezir i ostaje sve do svoje smrti 16 avgusta ’92 na Jacenu. Bio je ranjen i nije uspio da se izvuce. Sledeci dan su ga pronasli nasi borci i otac ga je prepoznao samo po bradi jer mu je lice bilo unakazeno mucenjem od strane cetnickih placenika. Na tijelu je imao samo jednu prostrelnu ranu sto pokazuje da je ziv uhvacen i mucen do smrti. Nezir je bio ozenjen i imo je dvoje djece, kcerku od 11 godina i sina od 7…
I Nezirov babo Hasim gine samo 15 dana poslije njega i to na putu za Gorazde. Hasim je radio jedno vrijeme u Sarajevu i poslije prelazi na Ciglanu odakle cetiri godine pred agresiju odlazi u penziju…
Godinu dana kasnije tj. ’93 u Gorazdu umire i majka Camila, umire od tuge i zalosti za svojima najmilijima sinom Nezirom i suprugom Hasimom…Nasim sehidima da dragi Allah podari lijepi dzennet,
Elfatiha
Pogled od Brkina mlina na Djevojacku stijenu
Ovce na Mramorju
Mirsada sa povratnicama Hasnijom i Timom
Stara tabla
Pogled sa Kujundzijevica na Gornje Kukavice
Pogled sa Kujundzijevica na Tusine i Jacen
Pogled sa Kujundzijevica na Bojista i Kuletu
Pogled sa Kujundzijevica na Tucin potok, Omedzak, Sastavke, Tusine, Jacen pa u Brcigovo
Pogled sa Kujundzijevica preko Grebaka i Herina Dola na Trovrh
Pogled sa Kujundzijevica na Surove
Mirsa u svjim Kujundzijevicima
Rahmetli Nezir Susa
Stoje sa lijeva: Dzmeila, Sejo, rahmetli Camila i Samija
Cuce sa lijeva: Aida, Safet i rahmetli Hasim
Stoje sa lijeva: Mesud, Muris, Aziz i ?
Sjede sa lijeva: Devla, rahmetli Mujo i Sabiha
Mezarje Nisani na Pticijaku (prica 3)
Poslije Mirsadinih i Zambijevih prica o mezarju Nisani na Pticijaku evo jos jedne.
Da se podsjetimo, Mirsa je pisala o tome kako je prilaz mezarju Nisani nikakav a za naseg Mutu je i nemoguce da pridje mezarima: oca Sulje, majke Camile i dzede Naila.
Zambi je poslije toga obiso Nisane sa nasim efendijom, utvrdili tacno stanje i izasli sa prijedlogom o mogucem rjesenju.
Oba linka u kojima mozete procitati o ovim pricama sam postavio u ovoj prici da nebi trazili oni koji hoce da i te price (ponovo) procitaju…I onda javio mi se ponovo nas sugradjanin Ramiz Hodzic sa Tekije. Prvo njegovo javljanje je bilo onomad poslije postavljanja snimaka kompletne dzenaze njegove sestre Camile rahmetli a koja je i ukopana na Nisanima.
Ramiz je bio ponovo ovog ljeta u Rogatici pa tako i obiso sva mezarja. Sto je za svaku pohvalu sa sobom je poveo izmedju ostalih i svoju dvanaestogodisnju scerku Sabrinu kao i bratica Adu, sina u agresiji nestalog naseg Laste.
Aferim Ramize rekao bih jer mezarove nasih najmilijih treba obilaziti a pogotovo sa nasim prirastajem pa da nasa djeca znaju odakle nam cok nas Rogaticki potice i da znaju da je Rogatica grad naseg djetinjsva, nase mladosti a i danas najmiliji grad prema kom su nase misli i sjecanja uprti.
Jednostavno Rogatica je nas grad i niko nam i nikad nemoze ukrasti i izbrisati historiju i nase vjekovno bitisanje u njoj mada su to pokusavali a i jos uvijek pokusavaju.
Allah je najveci…Ramiz je medju prvima, tacnije ’96 posjetio nas rodni grad i obisao rogaticka mezarja. Majkin mezar za Hridom i babin, sestrin i zetov mezar na Nisanima. Na Nisanima mezari su bili zarasli ali nedirani dok je nisan na majkinom mezaru na mezarju Zahrid bio polomljen. Tacno se na njemu vidio odraz vojnicke cizme.
Ramiz je odmah obnovio nisane na majkinom mezaru, mozda i prvi.
Babo Nail je bio prvi poslijeratni maticar u Rogatici pa ce ga se stariji sjetiti.
Po zelji je ukopan na Nisanima 1970 godine.
Majka Hasnija je umrla 1991 i po svojoj zelji je ukopana na mezarju Zahrid.
Prije smrti obilazila je mezarje i izjavila zelju da se pokopa na mezarje Zahrid. Rahmetli majka kao da je vec onda osjetila da ce mezarje Nisani doziviti ovu sudbinu. Uvijek je govorila da nece ona na mezarju Nisani na Pticjaku da se ukopa. Kao tamo je malo groblje, nezagradeno i da nema prilaza.
Ramiz ju je znao u sali upitati:
Pa kako to da neces kraj svoga muza ?
A ona bi mi odgovorila:
Nebrini se ti sine mi cemo se naci na onom svijetu, ako Bog da…Ovog ljeta je nas Ramiz, po ko zna koji put, obiso sva rogaticka mezarja.
Mezarje Zahrid lijepo uredjeno i tamo je sada lijepo uredjeno, pokoseno i moze se autom prici skoro do ulaza.
Na mezarju Sehovina radovi na uredjenju istog u toku.
Dzika mezarje na Pticijaku uredjeno ali mezarje Nisani takodje na Pricijaku zaraslo.
Ramiz je moro prvo raskrciti da bi mogao prici mezarju.Trebalo bi, kaze Ramiz, naci nacin da se napravi dostojastven prilaz ovom mezarju onakvim kakvi su to nasi rahmetli zasluzili.
I na kraju bih zavrsio ovom Ramizovom recenicom:
Dragi Teva puno te selamim i nadam se da cemo se svi skupa opet sloziti i pokusati rijesiti problem prilaska do mezarja Nisani na Pticjaku.P.S.
U prilog postavljam nekoliko Ramizovih ovoljetnih slika sa Rogatickih mezarja kao i cetiri kratka video zapisa tj. tri sa mezarja Nisani i jedan sa mezarja Zahrid.
Sto se tice odrzavanja rogatickih mezarja mislim da se moramo ponovo vratiti na onu pricu o dugorocnom rjesenju ovog pitanja. Ko, sta, kako, neznam ali bi ovo pitanje trebali aktivirati kod MIZ Rogatica nasi Aida i Mustafa.
Mozda ipak traziti rjesenje u pravcu stalno zaposlene osobe pri MIZ-u koja bi se brinula o mezarjima. Povratnici: Osman Hodzic ili Ermin ili neko treci.
Odrediti neku mjesecnu platu preko cijele godine a taj bi radio po potrebi: kosenje, krcenje i ostale radove na odrzavanju mezarja.
Podsjecam ovo je prijedlog koji je vec ranije bio aktuelan…
A sto se tice prilaza na mezarje Nisani o tome je Aida vec upoznata pa je i to mozda najbolje pokusati napraviti preko MIZ Rogatica jer je nas dobri efendija skupa sa Zambijem bio gore i cak su nam dali i prijedlog.
A mi bome ko i dosad…Put za mezarje Ptičijak
(Kako prici babinom mezaru ???)
Autor mirsa_c
Nedjelja, 22 Maj 2011Ponovo na mezarju Ptičijak
Autor Zambi
Ponedjeljak, 30 Maj 2011Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (1 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (2 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (3 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Zahrid 2011 – Ramiz Hodzic
Pogled iz Irfine rostiljnice: Sabrina Hodzic, Ramizova scer
Mezarje Zahrid: Ado, Lastin sin i amidza Ramiz Hodzic
Mezarje Zahrid: Ramiz i Ado
Mezarje Zahrid
Mezarje Zahrid: Sabrina i Ramiz
Mezarje Zahrid: Sabrina, Ramiz i Ado
Mezarje Zahrid
Mezarje Zahrid
Mezarje Sehovina
Mezarje Sehovina
Mezarje SehovinaMezarje Nisani na Pticijaku (prica 3)
Poslije Mirsadinih i Zambijevih prica o mezarju Nisani na Pticijaku evo jos jedne.
Da se podsjetimo, Mirsa je pisala o tome kako je prilaz mezarju Nisani nikakav a za naseg Mutu je i nemoguce da pridje mezarima: oca Sulje, majke Camile i dzede Naila.
Zambi je poslije toga obiso Nisane sa nasim efendijom, utvrdili tacno stanje i izasli sa prijedlogom o mogucem rjesenju.
Oba linka u kojima mozete procitati o ovim pricama sam postavio u ovoj prici da nebi trazili oni koji hoce da i te price (ponovo) procitaju…I onda javio mi se ponovo nas sugradjanin Ramiz Hodzic sa Tekije. Prvo njegovo javljanje je bilo onomad poslije postavljanja snimaka kompletne dzenaze njegove sestre Camile rahmetli a koja je i ukopana na Nisanima.
Ramiz je bio ponovo ovog ljeta u Rogatici pa tako i obiso sva mezarja. Sto je za svaku pohvalu sa sobom je poveo izmedju ostalih i svoju dvanaestogodisnju scerku Sabrinu kao i bratica Adu, sina u agresiji nestalog naseg Laste.
Aferim Ramize rekao bih jer mezarove nasih najmilijih treba obilaziti a pogotovo sa nasim prirastajem pa da nasa djeca znaju odakle nam cok nas Rogaticki potice i da znaju da je Rogatica grad naseg djetinjsva, nase mladosti a i danas najmiliji grad prema kom su nase misli i sjecanja uprti.
Jednostavno Rogatica je nas grad i niko nam i nikad nemoze ukrasti i izbrisati historiju i nase vjekovno bitisanje u njoj mada su to pokusavali a i jos uvijek pokusavaju.
Allah je najveci…Ramiz je medju prvima, tacnije ’96 posjetio nas rodni grad i obisao rogaticka mezarja. Majkin mezar za Hridom i babin, sestrin i zetov mezar na Nisanima. Na Nisanima mezari su bili zarasli ali nedirani dok je nisan na majkinom mezaru na mezarju Zahrid bio polomljen. Tacno se na njemu vidio odraz vojnicke cizme.
Ramiz je odmah obnovio nisane na majkinom mezaru, mozda i prvi.
Babo Nail je bio prvi poslijeratni maticar u Rogatici pa ce ga se stariji sjetiti.
Po zelji je ukopan na Nisanima 1970 godine.
Majka Hasnija je umrla 1991 i po svojoj zelji je ukopana na mezarju Zahrid.
Prije smrti obilazila je mezarje i izjavila zelju da se pokopa na mezarje Zahrid. Rahmetli majka kao da je vec onda osjetila da ce mezarje Nisani doziviti ovu sudbinu. Uvijek je govorila da nece ona na mezarju Nisani na Pticjaku da se ukopa. Kao tamo je malo groblje, nezagradeno i da nema prilaza.
Ramiz ju je znao u sali upitati:
Pa kako to da neces kraj svoga muza ?
A ona bi mi odgovorila:
Nebrini se ti sine mi cemo se naci na onom svijetu, ako Bog da…Ovog ljeta je nas Ramiz, po ko zna koji put, obiso sva rogaticka mezarja.
Mezarje Zahrid lijepo uredjeno i tamo je sada lijepo uredjeno, pokoseno i moze se autom prici skoro do ulaza.
Na mezarju Sehovina radovi na uredjenju istog u toku.
Dzika mezarje na Pticijaku uredjeno ali mezarje Nisani takodje na Pricijaku zaraslo.
Ramiz je moro prvo raskrciti da bi mogao prici mezarju.Trebalo bi, kaze Ramiz, naci nacin da se napravi dostojastven prilaz ovom mezarju onakvim kakvi su to nasi rahmetli zasluzili.
I na kraju bih zavrsio ovom Ramizovom recenicom:
Dragi Teva puno te selamim i nadam se da cemo se svi skupa opet sloziti i pokusati rijesiti problem prilaska do mezarja Nisani na Pticjaku.P.S.
U prilog postavljam nekoliko Ramizovih ovoljetnih slika sa Rogatickih mezarja kao i cetiri kratka video zapisa tj. tri sa mezarja Nisani i jedan sa mezarja Zahrid.
Sto se tice odrzavanja rogatickih mezarja mislim da se moramo ponovo vratiti na onu pricu o dugorocnom rjesenju ovog pitanja. Ko, sta, kako, neznam ali bi ovo pitanje trebali aktivirati kod MIZ Rogatica nasi Aida i Mustafa.
Mozda ipak traziti rjesenje u pravcu stalno zaposlene osobe pri MIZ-u koja bi se brinula o mezarjima. Povratnici: Osman Hodzic ili Ermin ili neko treci.
Odrediti neku mjesecnu platu preko cijele godine a taj bi radio po potrebi: kosenje, krcenje i ostale radove na odrzavanju mezarja.
Podsjecam ovo je prijedlog koji je vec ranije bio aktuelan…
A sto se tice prilaza na mezarje Nisani o tome je Aida vec upoznata pa je i to mozda najbolje pokusati napraviti preko MIZ Rogatica jer je nas dobri efendija skupa sa Zambijem bio gore i cak su nam dali i prijedlog.
A mi bome ko i dosad…Put za mezarje Ptičijak
(Kako prici babinom mezaru ???)
Autor mirsa_c
Nedjelja, 22 Maj 2011Ponovo na mezarju Ptičijak
Autor Zambi
Ponedjeljak, 30 Maj 2011Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (1 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (2 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Nisani na Pticijaku 2011 (3 od 3) – Ramiz Hodzic
Rogatica, mezarje Zahrid 2011 – Ramiz Hodzic
Pogled iz Irfine rostiljnice: Sabrina Hodzic, Ramizova scer
Mezarje Zahrid: Ado, Lastin sin i amidza Ramiz Hodzic
Mezarje Zahrid: Ramiz i Ado
Mezarje Zahrid
Mezarje Zahrid: Sabrina i Ramiz
Mezarje Zahrid: Sabrina, Ramiz i Ado
Mezarje Zahrid
Mezarje Zahrid
Mezarje Sehovina
Mezarje Sehovina
Mezarje Sehovina
Fudbal na Ptičijaku
Gledam ovih dana nasu reprezentaciju i kontam kako bi prosli protiv nase uigrane postave iz Gracanice.
Imali smo mi nekoliko postava koje su igrale jedna protiv druge a najbolji bi zaigrali protiv druge mahale.
Evo spiska dvije standardne postave a neka se ne naljute koji nisu prozvani,a bilo je jos ovoliko fudbalera…Na golu – Huso
Odbrana – Kuca,Soma,Truco
Srednji red – Zuti,Srbe,Bajro, Hari i ja
Napad – Kole,BezecNa golu – Cemo
Odbrana – Homeini,Cika,Gile
Srednji red – Cuska,Mujo,Pace,Buljko,Kena
Napad – Juka,Sole,Teren idealan za nas koji smo znali svaki busen,rupu,brijeg i dolu.
Kako bi se snasli Dzeko i Ibisevic-to je njihov problem,ko im je kriv kad nisu trenirali na Pticjaku.
Ljeti se igralo na Banderama jer je ledina bila drzavna i mogli smo gaziti travu i igrati dok ne bi odnekle banuo Sahin na konju.
Znalo se sveto pravilo – Kod koga se nade lopta u tom momentu,on je odgovoran da je jami sa sobom,
Uglavnom smo bjezali kroz trnje jer konj tuda nije mogao proci. Jes da je bilo ogrebotina po cijelom tijelu ali nisi dobio prut po guzici.
Zimi se igralo u Lutvaginom,po ledu i snijegu,u svim uslovima.Da mi je sada tu kondiciju….
To je ledina blizu mahale i nekada bi,u zaru borbe,previse galamili pa smo bili i odatle rastjerani,ali bi se mi opet vracali…
Pravila su bila ovakva:
– Ako probacis loptu golmanu kroz noge,pikaju se dva gola
– Ko nabije loptu nizbrdo ide po nju
– Vlasnik lopte (koja je bila gumena) je polagao pravo da ako se lopta probusi u trnju ima pravo na novcanu nadoknadu koju su duzni svi da skupe.
– Nije se smjelo psovati majku
– Sudija je bio ujedno i igrac i to bi bio onaj najjaci i njegova je bila zadnja
– Pazilo se da niko ne naljuti vlasnika lopte,jer bi on u tom slucaju jednostavno uzeo loptu i to bi bio kraj utakmice
– Postave bi se odredivale neposredno pred utakmicu a birali su je kapiteni ili golmani…
– Kapiten je bio onaj najstariji
– Utakmica je trajala do iznemoglosti…pobjednik je bio onaj ko je jos stajao na nogama..igralo se i do u noc,po mraku,bez reflektora.Nije trebalo obezbijedenje,nikada se nismo potukli medusobno…
Skupljali smo se u Sokacicu i odatle se polazilo…kroz Avdagino ako bi on bio dobre volje,a ako ne onda kroz Suljagino koji je bio nas vjerni navijac a Bogami ponekad i sponzor.Prije par godina u Sarajevu sretoh Bajru (koji je sada doktor u Zenici) i rece mi da mu je predlagao Huso (koji je sada izbjeglica u Sarajevu sa stambenim i zdravstvenim problemima) da opet odigramo jednu….pa razmisljam – vala bi se mogli iskupiti i to na Pticjaku,a sto da ne …?
:)
Fudbal na Ptičijaku
Gledam ovih dana nasu reprezentaciju i kontam kako bi prosli protiv nase uigrane postave iz Gracanice.
Imali smo mi nekoliko postava koje su igrale jedna protiv druge a najbolji bi zaigrali protiv druge mahale.
Evo spiska dvije standardne postave a neka se ne naljute koji nisu prozvani,a bilo je jos ovoliko fudbalera…Na golu – Huso
Odbrana – Kuca,Soma,Truco
Srednji red – Zuti,Srbe,Bajro, Hari i ja
Napad – Kole,BezecNa golu – Cemo
Odbrana – Homeini,Cika,Gile
Srednji red – Cuska,Mujo,Pace,Buljko,Kena
Napad – Juka,Sole,Teren idealan za nas koji smo znali svaki busen,rupu,brijeg i dolu.
Kako bi se snasli Dzeko i Ibisevic-to je njihov problem,ko im je kriv kad nisu trenirali na Pticjaku.
Ljeti se igralo na Banderama jer je ledina bila drzavna i mogli smo gaziti travu i igrati dok ne bi odnekle banuo Sahin na konju.
Znalo se sveto pravilo – Kod koga se nade lopta u tom momentu,on je odgovoran da je jami sa sobom,
Uglavnom smo bjezali kroz trnje jer konj tuda nije mogao proci. Jes da je bilo ogrebotina po cijelom tijelu ali nisi dobio prut po guzici.
Zimi se igralo u Lutvaginom,po ledu i snijegu,u svim uslovima.Da mi je sada tu kondiciju….
To je ledina blizu mahale i nekada bi,u zaru borbe,previse galamili pa smo bili i odatle rastjerani,ali bi se mi opet vracali…
Pravila su bila ovakva:
– Ako probacis loptu golmanu kroz noge,pikaju se dva gola
– Ko nabije loptu nizbrdo ide po nju
– Vlasnik lopte (koja je bila gumena) je polagao pravo da ako se lopta probusi u trnju ima pravo na novcanu nadoknadu koju su duzni svi da skupe.
– Nije se smjelo psovati majku
– Sudija je bio ujedno i igrac i to bi bio onaj najjaci i njegova je bila zadnja
– Pazilo se da niko ne naljuti vlasnika lopte,jer bi on u tom slucaju jednostavno uzeo loptu i to bi bio kraj utakmice
– Postave bi se odredivale neposredno pred utakmicu a birali su je kapiteni ili golmani…
– Kapiten je bio onaj najstariji
– Utakmica je trajala do iznemoglosti…pobjednik je bio onaj ko je jos stajao na nogama..igralo se i do u noc,po mraku,bez reflektora.Nije trebalo obezbijedenje,nikada se nismo potukli medusobno…
Skupljali smo se u Sokacicu i odatle se polazilo…kroz Avdagino ako bi on bio dobre volje,a ako ne onda kroz Suljagino koji je bio nas vjerni navijac a Bogami ponekad i sponzor.Prije par godina u Sarajevu sretoh Bajru (koji je sada doktor u Zenici) i rece mi da mu je predlagao Huso (koji je sada izbjeglica u Sarajevu sa stambenim i zdravstvenim problemima) da opet odigramo jednu….pa razmisljam – vala bi se mogli iskupiti i to na Pticjaku,a sto da ne …?
:)
- You must be logged in to reply to this topic.