[Teva]

#13902

Alic (Arifaga) Ramiz
1940 – 1992

Ovo je prica o jednom covjeku iz mog dijela grada a kog sam bio izgubio iz vida do par mjeseci pred rata. Kuca na cosku ukoso preko ceste od Rotexova mosta ili preko puta Mini marketa u Gracanici. Na mjestu Mini marketa je tu prije bila Mustafagina radnja tacnije prehrambena prodavnica, a iza nje tamo sve do kuce Taibbega Skaljica, krojaca, bijase staro mezarje. Mezarje je nekada pripadalo Gracanickoj dzamiji i njegovim nestankom se izgubio i svaki trag postojanja nekadasnje dzamije.
Stari Arifaga je rodjen davne 1905 brino se i odrzavo staro mezarje sve do onog dana kada su povadili kosti davno umrlih rogaticana i na tom mjestu sagradili Mini market. Ko da smo mi u Gracanici imali malo prodavnica, a bilo ih je u svakoj sokaku al eto. Izvadjene kosti su ponovo zakopane na Pticijaku isto ko povadjene kosti iz velikog mezarja na cijem mjestu je napravljena nova osnovna skola. To veliko mezarje je nekad pripadalo Tekijskoj dzamiji.
Arifaga je imo mescin tri sceri i jednog sina Ramiza. Mozda je on imo i vise djece ali ja neznam. Mi ko djeca smo dolazili sa jeseni po mraku kod njih u grozdze. Kako je avlija bila na cosku i ogradjena visokom tarabom od okoraka mi smo se snalazili na svakojake nacine da dodjemo do grozdza cija je loza prekrivala dobar dio avlije. Najcesce bi smo dvojica pravili “lopovsku” ukrizavajuci ruke na koje gi stao treci i mi bi ga izdignuli skroz visoko. Taj treci bi nabro puna njedra grozdja koje bi kasnije svi skupa jeli gore na Sokacicu. Starog Arifagu smo zvali Gajger, zasto neznam.
Arifagin Ramiz bijase krupna ljudeskara koji je tek bio preso pedesetu. Radio je ko vozac teskih vozila negdje u Upitransu ili Centrotransu vjerovatno. Naoko prava sofercina, krupan i podebeo.
Malo bolje sam ga upozno par mjeseci pred rat kad smo ono poceli straze davati. Ramiz bi po cijelu noc sjedio na terasi njihove kuce i osmatro bi da ne izbiju cetnici odozgo sa Pticijaka…
Ocekivali smo ako bude napada da ce biti bas odozgo jer je gore poznato cetnicko selo Krmcici. Kasnije 19 juna ’92 ce se i pokazati da ce napad na Gracanicu i biti izveden izmedju ostalog sa Pticijaka i to od onih od kojih smo se i prezali. Naravno prije toga je Rogatica i bila granatirana sa Male pecine iznad Tatomirove kuce od strane tih istih cetnika.
Navraco sam tih predratnih noci cesto kod Ramiza, sve dok me poslovna obaveza ne odvede u Vlasenicu gdje ce me i ufatiti rat. Ramiz je provodio noci sjedeci u stolici sa njegovom lovackom puskom onako drzeci je medju koljenima. Svi smo imali obavezu biti na odredjenom mjestu a ja sam izabro mjesto sa Ramizom na njihovoj terasi. Tu bi osmatrali i tiho besjedili. Prico mi je Ramiz o svemu i svacemu pa i o tome da ce nas napasti cetnici i da ce biti rata. Nisam mu odgovaro nista mada se nisam slago sa njim i bio sam naivno ubijedjen da nece biti rata. Bio sam jednostavno naivan isto ko i ogromna vecina naseg naroda. Ramiz mi je govorio da je on debeo i da je jedino sto moze, kad napadnu cetnici, odgovoriti im vatrom i pokusati ih sto vise ubiti prije sto mu ponestane municije i prije nego sto i on sam bude ubijen.
Sad kad razmisljam ne mogu a da ne mislim da nije tako i ucinio. Imo je veliko srce i nije se bojao uopste. Ramizu, njegovom ocu Arifagi kao i desetinama nasih komsija se tog 19 juna ’92 gubi svaki trag…
Zene zarobljene tog dana vidjele su po svim mahalama tijela ubijenih nasih komsija i komsinica, medjutim jos ni jedno tijelo do dana danasnjeg nije pronadjeno….

[Anonymous]

#14232

Pošto se radi o čovjeku koji je živio mislim na vrh tekije pišem ovdje

Crna Gora: Dvojica Sarajlija autom sletjela u Pivsko jezero?
Crnogorska policija oca i sina od sinoć vode nestalima…
30.07.2009. 08:11

Muhamed i njegov sin Adnan Imširević od sinoć se vode nestalima u Crnoj Gori, potvrđeno je “Dnevnom avazu” u Crnogorskoj policiji. Potraga za ovom dvojicom Sarajlija nastupila u jučer u kasnim posljepodnevnim satima, nakon što je njihova rodbina u Crnoj Gori prijavila policiji da oni nisu doputovali u predviđeno vrijeme te da su im mobilni telefoni već satima nedostupni.

Nakon dojave, crnogorska policija je u patroli od državne granice sa našom zemljom na Šćepan polju krenula u patrolu ka Plužinama, te na dijelu puta uz Pivsko jezero uočila tragove slijetanja sa ceste.

– Pretpostavka je da su Imširevići na tom mjestu sletjeli sa ceste u Pivsko jezero, ali kako niko nije prijavio policiji da je vidio takvu nesreću, i kako se na tom mjestu u jezeru sinoć nisu mogli vidjeti ostaci automobila, to je za sada samo pretpostavka – kazala je za “Dnevni avaz” Tamara Popović, portparol Crnogorske policije.

Na kraju je navela kako će se, sve dok se ne utvrdi sudbima Muhameda i Adnana Imširevića, oni voditi kao nestale osobe.

Danas uviđaj

S obzirom na to da su tragovi slijetaja uočeni tek u večernjim satima, crnogorska policija je detaljan pregled lokacije na kojoj se vide tragovi slijetanja automobila najavila za danas u ranim jutarnjim satima.

Pojašnjeno nam je kako je vršenje uviđaja sinoć bilo neizvodivo, jer se ronilačke ekipe nisu mogle u mraku spustiti, odnosno pretražiti dno jezera ispod dijela ceste odakle se sumnja da je automobil sletio.

Traje potraga za dvojicom Sarajlija

U toku je potraga za Sarajlijama Muhamedom (64) i Adnanom Imširevićem (36), ocem i sinom, koji su nestali jučer u Pivskom jezeru, nakon prevrtanja njihovog automobila ”audi 6”.

Policija je juče pretražila strmi dio kanjona i sa čamca površinu jezera, ali nisu otkrili nikakve tragove o nestalim, a jutros je stigla specijalna ronilačka jedinica iz Bijele koja treba da pretraži dno jezera, koje je na svega četiri metra od obale duboko 80 metara.

A. Imširević je sa ocem putovao u Nikšić, kod rođaka, gdje mu se nalaze supruga i djeca. (kraj) V.K.

[behar]

#14258

Tijela Imširovića na dnu jezera
31.07.2009. 10:43

Zle slutnje da su Muhamed Imširović (64) i njegov sin Adnan (39) iz Sarajeva sletjeli u Pivsko jezero u blizini hidrocentrale potvrdili su ronioci iz Bijele iako nisu uspjeli doprijeti do vozila i tijela, javljaju crnogorki štampani mediji.
Članovi Regionalnog centra za podvodno deminiranje iz Bijele na dubini od oko 70 metara pronašli su mobilni telefon, ključeve od automobila “audi A6”, kreditnu karticu, film od foto-aparata i saobraćajnu dozvolu Adnana Imširovića.

Duž obale jezera i niz liticu dugu tridesetak metara kojom se automobil juče ujutro survao u vodu pronađeni su i manji djelovi “audija”.

Temperatura vode iznosila je svega oko sedam stepeni, a ni vidljivost nije bila zadovoljavajuća tako da se nije moglo roniti dublje i potraga je prekinuta zbog bezbjednosti ronilaca.

“Napravićemo plan daljih aktivnosti i već sutra ili prekosutra ponovo zaroniti. Daćemo sve od sebe da pronađemo unesrećene, ali budući da se vozilo, prema našim procjenama nalazi na dubini većoj od 150 metara, biće veoma teško iako raspolažemo savremenom opremom”, navode ronioci.

Maksimalno dozvoljena dubina ronjenja 120 metara i to u idealnim uslovima kada je vidljivost dobra, a temperatura vode optimalna.

Blizu ovog mjesta krajem novembra 2005. godine u jezero je automobilom sletjela Slavojka Ćalasan, koja nikad nije pronađena. U februaru 2006. godine, pokušavajući da pronađe njeno tijelo, utopio se Nemanja Milošević (31), ronilac iz Beograda.

Svi prethodni, višednevni, pokušaji vrhunskih crnogorskih ronilaca iz Bijele da dopru do tijela nesrećne žene nisu dali rezultat zbog ogromne dubine jezera, slabe vidljivosti i nepodnošljivo hladne vode.

Aden Imširović je ispričao da su njegov brat i otac u srijedu oko 6.00 časova ujutro krenuli iz Sarajeva za Nikšić.

“Pošli su po Adnanovu suprugu koja je rodom iz Nikšića. Trebalo je svi da se okupimo na sestrinoj svadbi u subotu. Ali umjesto veselja tuga je obuzela naša srca”, ispričao je Aden.

Sa ocem i bratom, kaže, posljednji put se čuo u 7.15 časova telefonom kada su bili na graničnom prelazu Šćepan Polje.

(Svevijesti.ba/Srna)

[Teva]

#16562

Ahmedaga

Evo price o jos jednom od nasih starih iz mog dijela grada, Gracanice.
Ahmedaga Nalbantic, covjek koji je bio jako omiljen medju nama djecom. Zivahan, veseo, uvijek nasmijan, i spreman za zafrkanciju bilo sa nama djecom ili sa starijima. Bio je povisok, koscat i pohitan u hodu ili poslu koji bi god radio. Kad bi ga sretni prije nego sto ga poselamim on bi svaki put zavici: Kako je Beeegooo. Tako me i zvao a meni je to godilo jer od sve djece obraco se bas meni . U ono vrijeme bilo jos dozvoljeno drzati stoku u gradu pa tako i nas Ahmedaga i njegova Behka imali dvijetri krave. Mi djeca iz mahale bi svako jutro ili u vece isli po mlijeko mada su cesto znale donositi i zene koje su “izdavale” mlijeko.
Ahmedagina kuca bijase u ulici Ragiba Nalbantica s lijeve strane par kuca prije nego sto pocinje Suplja Gromila. Imade on i imanje u Zagradcu na kom je uvijek jedan dio bio zasijan djetelinom, jedan dio povrcem a ostalo travom, livada. A na imanju raznoga voca. Imo je on i dobra kolica cetverokolicu na kojima je dovlacio djetelinu, sijeno i otavu. Mi djeca bi isli redovno sa njim. Milo nam se vozikati na onijem kolicima a znamo da ce mo se najesti svakakva voca i jos donijeti pune dzepove. Morali bi dole pored Kikiceve pekare, onda preko mosta pa kaldrmom uz Vrbanje. Pored Dzikinog pa onda kad nestane puta uz livade. Lahni bi nam jer prestane buka od tandrkanja drvenih tockova koji su bili oblozeni zeljezom da duze traju a i da budu jaci i otporniji na tezinu. Odatle uz livade gore do one isturene Tatomirove jabuke o kojoj sam piso ranije u ovoj temi sa naslovom: Istrrrrresaj. Odatle bi svi posjedaj na kolica i nanize, uz cicu i viku, prema Zagracu. Ahmedaga sa nama isto ko da je i njemu desetak godina, ko i nama. Sleti bi dole u potok i onda zajednickim snagama uzbrdo i eto nas na Ahmedaginom imanju. Natovari suhu djetelinu sa onih rozgi, naberi, najedi se raznog voca i napi se studene vode sa izvora, bunara. Jeste bio je bunar ali onako iskopan na izvoru pa je preljevo. Valjda da bi se lakse mogla koristiti voda za zalijevanje i pojenje stoke.
Tu u Zagradac smo dolazili cesto i bez Ahmedage, da li na pecinu da se igramo, da li po smreke za Prvomajske vatre ili da beremo drijenjke ujesen. Dok Ahmedaga vuce kolica mi bi gurali i drzali da se ne prevrne…
A u Ahmedaginoj basci kod kuce bijahose dvatri jabukova stabla na samoj obali iznad rijeke. Imadose i dobro kamenom ozidano pralo i podzid kao i svi u Vrbanju uostalom. Tu smo jos ko mala djeca zajazivali i kupali se. Bijase cista voda pa kad bi opadni jabuka samo je uzmes protrljas u vodi i pojedes. Kad bi malo odskocili onda bi smjeli ici i na kupanje u Dijanovinu…
Ovog ljeta zastadoh pred Ahmedaginom kucom da slikam tamo u Vrbanju kucu Fatime Spirke. O Spirki sam onomad takodje napiso pricu u ovoj temi. Slikah Spirkinu kucu sa ceste kroz Ahmedaginu bascu, pa preko rijeke Gracanice i kaldrme Vrbanja. Spirkina kuca jos stoji onako trosna i odolijeva vremenu.

Teta Behka bijase jako prijatna i tiha zena. Dobra drugarica moje mame tako da se sjecam da sam ko malehno dijete iso sa mamom kod njih. Imadose Ahmedaga i Behka dvoje djece, starijeg Bakira zvanog Soma i mladju Dzenanu. Obadvoje jako fino odgojeni. Bakir je uvijek pazio nas mladju raju i pomago nam da napravimo jaz na njihovom pralu da bi se mogli kupati. Dzana moja vrsnica pa smo se skupa igrali i kasnije kroz skolu a i poslije druzili.
Tetu Behku i Dzanu nadjoh u oktobru ’92 u Srebrenici. Bile zarobljene i razmijenjene u Zepi pa stigle do Srebrenice.
Danas njih dvije zive u Sarajevu.
Ahmedagi, tada imo 82 godine, i sinu mu Bakiru se nezna za trag. Zarobljeni i odvedeni u nepoznatom pravcu, kao i jos dosta muskaraca iz Gracanice tacnije iz Rogatice, od strane domacih srbo-cetnika i pasije im brace is srbije.
Postoji vise verzija a jedna je da je navodno prico stari Halimaga iz Vrbanja da je vidio Ahmedagu kako lezi ubijen na kaldrmi u Vrbanju, ispred Spirkine kuce…

Spirkina kuca, slikano sa ceste kroz Ahmedaginu bascu, pa preko rijeke Gracanice i kaldrme Vrbanja.
Lijevo kuca Ismeta Curevca a desno nova kuca brace Vrazalica, Mustafe (Muje) i Hameda (Srbeta)
One kuce gore u Pticijaku su napravljene valjda pred rat jer prije nisu bile…

:)

[Teva]

#18234

Alaga, Muhamed i Rasim

U Tekiji su zivjele dvije porodice Nalbantica. Gore na vrhu porodica starog Lutvage i dole, mescin na broju 12, porodica starog Alage.
Alaga imade sina Muhameda, kog smo svi od milja zvali Rodjak, i scer Hibu. Rodjak opet imade zenu Pasu, sinove Rasima i Kasima i scer Adilu.

Alaga imade jednog konja kog je uprezo u konjska kola koja smo mi zvali spediter. Neznam tacno zasto ali je moguce zato sto su imala gumene tockove. Cesto smo se vozikali sa Alagom kad bi on podji na svoje imanje u Kratine. Imanje mu bijase mescin na mjestu gdje kasnije izgradise nove hale Rotexove. Znali smo mu pomagati u jesen brati kukuruze, tikve i cupati repu. Nama djeci je to bilo zadovoljstvo a i znali smo da ce nas Alaga opet provozati na svom spediteru.
Alaga je negdje sedamdesetih godina iso za poslasticarem Ramadanom u Bijeljinu po paprike. Imali su autoudes i tom prilikom je Alaga pogino. Govorilo se da je Alaga bogat, imo dosta zlata i da je prije nego sto je izdaho uspio samo reci:
“Zlato je u zemlji”.
Eh sad da li je to tacno bilo ili se samo carsijom pronijela prica, neznam ali je neko vrijeme to bila glavna tema koju su prepricavale zene na jutarnjim i popodnevnim kahvama a isto tako i muskarci u nekoj od mnogobrojnih kahvana. Za nas djecu je to bilo nesto kao neko cudo i isli smo da virimo da li Rodjak prekopava bascu ili trazi zlato u zidinama kuce i stale.
Tu tihu i postenu porodicu zadesila je jos jedna nesreca. Rodjakova zena Pasa, inace pomalo dusevno bolesna, je digla ruku na sebe. Nasli su je objesenu u stali.
Rodjak je radio u TPR-u tako da je brigu o njegovoj djeci: Rasimu, Adili i Kasimu morala preuzeti njegova sestra Hiba.
Rodjak i sam invalid moro se boriti da obezbijedi egzistenciju svojoj porodici. Imo je kratke tabane tako da je uvijek moro nositi specijalne cipele i kreto se kratkim koracima. Iako takav znao je i sahat prije doci na poso. Ja ga se sjecam kao alatnicara u TPR-u. Uvijek bi se raja sa njim salila a on sa onim svojim okruglim lice i na njemu prcast nos bi naoko izgledo ljut. Poceo bi rondati a inace je tesko i izgovaro rijeci. Znali smo mi da je to samo prividno, da on nije ljut i da je on po prirodi dusa od covjeka.
Borio se Rodjak i uz pomoc svoje sestre je izveo djecu na selamet. Cak je uspio i novu kucu da napravi. Najstarijeg sina Rasima zaposlio u TPR u Alatnicu.
Rasim, dobri gradjanin kako ga nas Twin nazva, bio stvarno dobar i poslusan pa je bio omiljen medju radnim kolegama.
Adila malko mladja od Rasima, mislim, bila jako mirno i povuceno dijete pa takva bijase i ko cura.
Najmladji Kasim bijase onako plahovit pa bi ponekad pomislio da se necega plasi. Ali nije jednostavno je bio takav i mi smo ga svi volili i pazili ko najmladjeg brata.
Bila je to jednostavno porodica koja se sama volila, sto bi reko nas narod…

I onda dodje prokleti rat, navalise dusmani da ubijaju i progone posteni Bosnjacki narod diljem Bosne pa i sire. Upadose zlotvori i u Tekiju 19 juna ’92. Taj dan su nekako nasi Nalbantici prezivili u Tekiji krijuci se kud su znali. Dan kasnije 20 juna ’92 usmrti Rasima zlotvorski snajperista sa nove zgrade u Tekiji. Adila i Kasim nekako utekose a Rodjaka cetnici zarobise i odvedose u logor u Rogatici. Mrtvog Rasima niko ne uspjede ukopati.
Rodjaka nekad razmijenise cetnici u Sarajevo i tu je negdje krajem ’92 ili pocetkom ’93 umro, kazu od tuge sto ne uspjede mrtvog sina Rasima ukopati, pa makar u basci.
Kasima sam sreo u januaru ’93 na Grepku. Uspjeli su i on i sesta mu Adila nekako preziviti prokleti rat. Cujem da su se njih dvoje skrasili u Tarcinu gdje su kupili kucu.
Sad kad znam gdje su vala mi je velika zelja da ih posjetim…

[Irfan-tekija]

#18299

Nesto me tjera da napisem koju rijec o mom komsiji Alagi, a sto nije moj role Teva napisao.

O Alagi rah. moglo bi se puno toga pisati. Cijeli svoj zivot bavio se trgovinom i zemljoradnjom. Jos za vrijeme kraljevine Alaga je imao svoju trgovinu i bavio se prodajom Zita i Psenice. Ducan mu je bio kod pijace ispod pomocne, za ove mladje to je ispod Mutine kuce. Imao je sestoro djece, Asim, Rasim, Muhamed, Hiba, Fata i Sevala. Sva djeca su zivjela u Sarajevu, samo je Muhamed (Rodjak) ostao sa babom. Bila je to bogata rogaticka porodica. Alaga je imao dosta zemlje u Lukama, Zilicini i Kolovratu. Kad bi ona agrarna reforma, tako su je zvali, oduzese svu zemlju koja je bila na lijevoj strani Rakitnice. To je bilo od Gracanice pa sve do Kolovrata, i tu oduzese velika Alagina imanja. Placali su to nesto mizerno skoro da je narod poklanjo svoju zemlju. Alaga ne htje ni prodati ni potpisati prodaju svoje zemlje. Godinama se tuzio po ondasnjim jugoslovenskim sudovima, tuzio i gubio parnice. Kad je vidio da je djavo odnio salu napise Titi pismo i ovaj ga primi na Dedinje. Nedugo poslije toga Alaga velike pare naplati od drzave YU. Kao sto rekoh Muhamed bijase s njim i zivio je zivot bekrije. Drustvo, kafana i dernek. Sem sto je radio u TPR-u, kuci nista nije pridonosio. Za sve se brinuo Alaga. Ozenio se i Muhamed i dobi troje djece, al ne ostavi kafanu i drustvo. Pricalo se da je znao zakupiti hotel i sjediti sam sa svojim drustvom. Cesto bi Alaga dolazio traziti Muhameda po kafanama ali bi se ovaj vjesto krio.

Moram odmoriti.

[mirsad_d]

#18301

Irfo, svaka čast, vidi se da ste Ti i Teva rođaci. Mogao bi ti i malo češće i više šta napisati.:) ;)

[Teva]

#18302

Irfan tekija napisao:
[color=#008000]

Nesto me tjera da napisem koju rijec o mom komsiji Alagi, a sto nije moj role Teva napisao.

O Alagi rah. moglo bi se puno toga pisati. Cijeli svoj zivot bavio se trgovinom i zemljoradnjom. Jos za vrijeme kraljevine Alaga je imao svoju trgovinu i bavio se prodajom Zita i Psenice. Ducan mu je bio kod pijace ispod pomocne, za ove mladje to je ispod Mutine kuce. Imao je sestoro djece, Asim, Rasim, Muhamed, Hiba, Fata i Sevala. Sva djeca su zivjela u Sarajevu, samo je Muhamed (Rodjak) ostao sa babom. Bila je to bogata rogaticka porodica. Alaga je imao dosta zemlje u Lukama, Zilicini i Kolovratu. Kad bi ona agrarna reforma, tako su je zvali, oduzese svu zemlju koja je bila na lijevoj strani Rakitnice. To je bilo od Gracanice pa sve do Kolovrata, i tu oduzese velika Alagina imanja. Placali su to nesto mizerno skoro da je narod poklanjo svoju zemlju. Alaga ne htje ni prodati ni potpisati prodaju svoje zemlje. Godinama se tuzio po ondasnjim jugoslovenskim sudovima, tuzio i gubio parnice. Kad je vidio da je djavo odnio salu napise Titi pismo i ovaj ga primi na Dedinje. Nedugo poslije toga Alaga velike pare naplati od drzave YU. Kao sto rekoh Muhamed bijase s njim i zivio je zivot bekrije. Drustvo, kafana i dernek. Sem sto je radio u TPR-u, kuci nista nije pridonosio. Za sve se brinuo Alaga. Ozenio se i Muhamed i dobi troje djece, al ne ostavi kafanu i drustvo. Pricalo se da je znao zakupiti hotel i sjediti sam sa svojim drustvom. Cesto bi Alaga dolazio traziti Muhameda po kafanama ali bi se ovaj vjesto krio.

Moram odmoriti.

[/color]

Bogami ti Irfo dosta toga napisa o Alagi, a i o Rodjaku, sto ja nisam znao. Sve sam se pito otkud se moglo pricati da je Alaga reko umiruci da je zlato u zemlji…

[Irfan-tekija]

#18308

I tako prolazili dani i godine, Rodjak u kafanu a Alaga u trgovinu. Vec je mala bosanska kuca postala pretjesna za tada vec brojnu porodicu. Alaga odluci da pravi unucima kucu. Sto naumi to i ucini. Ubrzo se ukazase zidovi nove velike kuce. Imade pare i svoj nijet brzo pretvori u stvarnost. Napravi veliku kucu na sprat u kojoj nikom vise ne bi tijesno. Alaga ostade u svojoj staroj kuci tik uz novu.
Rodjak i dalje zivi zivot lole i bekrije. Redovno se sastaje u hotelu sa svojim drustvom i lumpuje. Uvijek pun ko brod. Alaga zna da su ti lumperaji od njegovih para ali nikad nije mogo saznati odakle te pare u rodjakovim rukama.
Jedno jutro javise da je Alaga stradao u saobracajnom udesu vracajuci se iz Bijeljine. Ta vijest odjeknu medju komsijama kao bomba.

[Teva]

#19625

Skaljuse

Devla i Fatima Skaljic zivjese na vrh Tekije, tacnija kad skrenes, sa vrha Tekije, tamo prema Cesti (Holucu) prva kuca sa desne strane. Zivjele su same i vjerovatno se nikad nisu ni udavale. Starija Fatima onako sitna, okruglasta lica i tiha uvijek je u stopu pratila nesto mladju Devlu koja je bila visocija i nekako ko spicava lica. Uvijek su bile pod samijama i nekako ih se najvise sjecam u njihovim mantilima. U Fatime smedji a u Devle nekako ko siv ko hoce na zelenkasto.
Nisu bile nimalo siromasne ali su tako nekako zivjele, tiho, mirno i povuceno. Imale su imanja i basce na nekoliko mijesta po Rogatici sto bi trebalo da znaci da poticu iz imucne porodice. Nisu nigdje radile i ne bi reko da su imale drugih primanja osim od svog rada u basci i plodova voca kog su imali jako dosta kako po bascama tako i na imanju na Biljinoovcu. Devla je imala drvena kolica, cetverokolicu, na kojima bi pazarnim danom vozila nesto voca i povrca koje bi prodavala. Nasla bi mjesto negdje u trznoj pijaci i nako prodavala sa kolica, a mjera bi joj bilo lonce u koje je moglo stati mozda kila slijiva, jabuka, krusaka ili nekog drugog voca. Poneko bi onako kupi. Kolica joj bijahose jako dobra sa drvenim tockovima oblozenim okolo sa zeljeznim obrucom, custa sto bi reko nas narod i nije im bilo izderka. Mora da ih je napravio majstor Halimaga iz Vrbanja il neki drugi vicni majstor stolar. Kolko li je samo truda i strpljenja trebalo uloziti da se naprave onako rucno.
Ko djeca otkrismo da Devli smeta da je zovemo “nena” i kasnije smo godinama tako cirkozali sa njom. Iz daljine bi neko od nas zovno “neno” i mi bi se svi onda pravili ko da smo u nekom poslu a ona se ljutila i nabrajajuci govorila onako tiho nesto. Tesko je bilo cuti sta ali vjerovatno kako nas nije stid, da ona nije nena i da ce nas reci roditeljima. A mi ko djeca bi se smijali i opet bi neko zovno “neno”. Sad se kajem zbog toga al ko djeca sta smo mi znali, sta valja a sta ne valja ciniti.
Basce im bijahose zarasle u drveta i siblje dok je imanje na Biljinovcu bilo pod livadom ali sa puno voca u gustim redovima. Najvise haman bijase ranih zarudaka koji su okrugli i boje sljive kad sazre. Zarudaka bijase i po Pticijaku pa smo ih masovno tamanili mi djeca i velika jata ptica cvoraka. Cvorak je ptica slicna kosu, smedja, zivi u velikim jatima i pravi buku svojim oglasavanjem.

Imanje na Biljinovcu im bijase prije naseg tacnije odmah iznad kuce Ahmeta Mujcina to jest preko puta Ramica i Vatresa. I mi i one do caste a imanja nam granice tamo u dubinu mozda i nekih stotinjak metara. Sjecam se ko malehno dijete kad je stari rahmetli ogradjivo nase imanje hrastovim kolcima i bodljikavom zicom. Pomago mu Mahmutovic sa Mejdana to jest vrha Kruscice, sa sinom mescin Hopom. U tom dijelu u nas bijase livada a odmah u njihovom sljivik. Odnekud je jedna sljiva izrasla mozda jedan metar u nasem. Onako debljine ruke i Devla zapela da je to njena sljiva. Stari probo da je ubijedi da nema veze ako je to od njenih sljiva preslo i da je ipak nasa jer je u nasem. Nije islo i stari za sikiru, posijece sljivu i prebaci u Devlino. Takav je stari bio, nije volio ni sa kim da se zamijera pa i sa Devlom ostade u dobrim odnosima. Devla i Fatima su znale ponekad dolaziti kod nase mame da posjede.
S gornje strane imanja granicismo sa Alagom Nalbantic…

Jednu povelku bascu imadose Devla i Fatima u Kruscici, tacnije s lijeve strane kad se skrene u ulicu koja vodi dole rijeci Rakitnici to jest kuci Tolje Kazica. Ta basca im bijase preko puta kuce Mustafe Tankovica. Sikara bolje bi bilo reci, sva zarasla u gusto drvece koje je izdjikljalo u visinu. Bilo je i vocki pa smo ko djeca znali tu dolaziti da beremo. Onako po naski u njed…

Tako je i basca u Tekiji, gdje im je i kuca bila, u samom cosku bila jako zarasla. Zarasla tako da se nista nije moglo viditi. S druge strane kuce su sadile povrce. E taj zarasli dio basce spasi dosta nasih u ovoj zadnjoj cetnickoj agresiji.
Tog kobnog 19 juna ’92 navali cetnicka neman na lijevu obalu Rakitnice. U svom divljackom pohodu su palili i ubijali sve sto se micalo. Tog dana ubise nekoliko desetina rogaticana. Narod se izbezumljen sakrivo svuda probajuci spasiti glavu.
Naletise zlotvori kroz Tekiju, popalise sve sto je moglo goriti i pobise gdje su koga stigli.
Svuda cetnici zavirise ali nesmjedose u Devlinu i Fatiminu zaraslu bascu gdje se bilo sakrilo dosta naroda. Nesmjedose nos zaviriti ali pucase po basci iz svog raspolozivog naoruzanja, bacajuci i nekoliko bombi. Ranise u oko srednjeg Teskeredzica, Mustafinog.
Tu negdje ubise i Devlu a da li i Fatima tu pogibe neznam, ili je bila umrla ranije.
Da im obadvjema dragi Allah podari lijepi dzennet, i njima i svim nasim sehidima…

[Teva]

#19900

Gracanica kroz godisnja doba

Gracanica u ljeto

Evo prodje petnestak mjeseci kako pisah o Gracanici u proljece, pa je bio red da nastavim dalje. A ima se toga jos pisati kolko hoces jer cega ce se covjek najradije sjecati nego bezbriznog djetinjstva. A tako nam je bas i bilo, lijepo i bezbrizno.

Neosjetno se proljece pretvara u ljeto a mi sve vise vremena provodimo oko vode. Uz Gracanicu (Sucesku) do Dijanovine, na Hajvanskoj na Rakitnici a do Toplika idemo samo ponekad u predvece i to u onom dijelu kod Vatrogasnog gdje se i ulijeva u Rakitnicu. U tom dijelu je Toplik zarasto u stolisnik a ima i dobre medje iz kojih na ruke vadimo rakove a ponekad se ufati i poneka pastrmka. Rakovi nam trebaju za “nocne”. Tako smo mi zvali nocni ribolov (citaj krivolov) koji smo obavljali dole od Medzedine (u imanju Alkovica kod klaonice) pa gore skroz uzvodno do iza Hajvanske, tacnije Suljaginog. Otkines raku rep i ogulis ga tako da ostane samo bijelo meso koje nabijas na udicu. Ostatak zgnjecic nogom i bacis uzvodno od dubijana na kom ces fatati. To sluzi ko “meeka” da se riba okupi bas na mjestu na kom fatas. Tamo negdje od po ljeta smo fatali i na velike gliste koje smo mi zvali “sarajke”. Naravno bio je to ribolov na crno pa smo cesto bjezali gonjeni raznim cuvarima ribe i dezurnim policajcima. A cuvari ribe su se smjenjivali: Omer Camo iz Podljuna, stari Mehmed Sabaniic sa Holuca pa onda onaj satorovac Semso… O raznim dogodovstinama sa nocnih neki drugi put…

Pored mnogobrojnih kupalista iz ranog djetinjstva mi je najvise ostala u sjecanju Dijanovina. Valjda sto je rijecica Gracanica (Suceska) u to vrijeme bila obilata vodom i bas u Dijanovini se prvi jaz pravio. Sjecam se vremena kada su veca raja (Pace, Tajzo, Srbe, Hari, Kikic…) isli uz rijeku do Seljana fatajuci pastrmku na krosnju. Fino na pravu krosnju za sijeno. Postavi je jedni u dubijan i onda bi drugi sa velikim i jakim motkama “njuskali”. Njuskanje je znacilo uvlaceci brzo one motke duboko pod medju u zile, tamo, vamo iduci sa kraja prema krosnji. Riba bi u bijegu uleti u onu krosnju koju bi oni tamo brzo uspravljali i vadili iz vode. Naravno nije bilo ulova bas pri svakom vadjenju krosnje ali se ponekad znalo i 2-3 pastrmke ufatiti odjednom. Bila su to vremena kad nebijase zagadjenosti pa ribe bi dosta. Naravno fatalo se i onako na ruke, zalegni pod medju i trazi duboko pod medjom. Nekad isklizne riba i pobjegne a nekad je i ufatis. Jedne prilike je tako Tajza Mehmedovic, dole na Ramizbegovom pralu, izvuko zmiju vodenjacu…
Bilo je u izobilju vode tako da se jedan krak odvajo iz Dijanovine i teko skroz kroz nase basce i ulijevo se u Rakitnicu kod kuce Suvalija kod Donjeg (crkvenog) mosta. Tako da je taj potok teko kroz Suplju Gromilu pa tamo kroz nasu mahalu i dalje niz Tekijske basce. Bome bila i prala kod svake kuce (na nasoj strani ulice) na kojima su nase majke tih davnih godina prale ves mlateci ga pratljacama. Druge zene su morale nositi i prati tamo u rijeci Gracanici. Doduse toga svega se ja jedva sjecam jer domalo uvede se voda u sve kuce. Prije toga smo imali jednu zajednicku cesmu na nasoj strani Sokacica.
Bas u tom potoku sam ja sa druzinom ucio burazovu kokicu kalabardicu plivati. Piso sam o tome jednom negdje u ovoj temi. Nas stari bio betoniro korito potoka u nasoj basci iza kuce pa je na svaki kraj stavio mrezu i tu bi drzali pastrmke i male ribice lose, koje bi fatali na Hajvanskoj…
Iako se cijela cetvrt zove Gracanica ipak kad bi mi htjeli ici kroz Sokacic na rijeku govorili bi, odosmo “Na Gracanicu”.

Nastavak slijedi…

[Teva]

#20900

Ibro i Hajra

Idem ja polahko dalje mojim sjecanjima (u djetinjastvo) o starim rogaticanima, uglavnom nasim starima sa lijeve obale Rakitnice. Ovaj put necu daleko, samo preko tarabe do nasih prvih komsija Ibre i Hajre Pleco. Ulica Mice Sokolovica, a oni zivjese odmah vise nas na broju 26.
Zivjese u to vrijeme u manjoj kuci i to vjerovatno onakoj kakve su se pravile odmah poslije drugog svjetskog rata. Odmaknuta mozda 2 metra od caste i sa povelikim prozorom koji tada bijahose sa jednim krilima koja su se otvarala prema ulici. A u zimskim periodima je postojo umetak koji se stavljo iznutra kuce tako da je od stakla do stakla bilo nekih dvadesetak centimetara. To je ujedno znacilo da se zimi prozori nisu mogli otvorati jet ovaj umetak nije imo kanata., a i kome bi naompadalo da otvara kad je napolju cica zima.
S druge strane njihove kuce bijase kuca Mustajbega Brankovica o kom sam piso u ovoj temi ranije. Ulaz u kucu nasih Pleca bijase sa te druge strane i iz male avlije ulazilo se u ustakljenu verandu. Ako bi htio iz avlije u bascu moro bi opet kroz verandu jer je ona bila do same tarabe Brankovica. Iz verande se ulazilo u manji hodnik iz kog su vodila dvoja vrata, prva pravo u dnevni boravak a lijevo iz hodnika u spavacu sobu koja nije bila velika. I to je bilo sve.
Ibro onako pomrsav, povisok i koscat nikad nije bio bez francuzice na glavi. Radio je u Komunalnom a honorarno kod naroda za sta ga ko zovne. Bio je radisa i nije se bojo nikakva posla a valjalo je izhraniti i izvesti na selamet njihovo cetvero djece. Jednu mahanu Ibro imo, volio flasi u dno pogledati.
Hajra onako druzeljubiva i vesela zena nije radila nikdje kao uostalom i velika vecina nasih majki. Kazem nije nigdje radila a jes Bogami valjalo se brinuti o djeci, da je sve na vrijeme i skuhano i oprano. Kasnije je cuvala djecu kod svog sina iz prvog braka, Fadila. Valjda je tako da joj je on sin iz prvog braka. Nekako se nesjecam a nesjecam se ni da je Fadil kod njih zivio ili sam u to vrijeme bio pomali a mozda se nisam bio ni rodio. Uglavnom je Hajra stizala sve na vrijeme a ujedno i da obilazi redovno svoje kone. Bome se od nje mogla cuti svaka vijest i novost iz prve ruke, pa cak i one iz carsije.

Njihova djeca Fadila, Dzemo, Ramiza i Ramiz (kog i danas svi zovemo Husho) su svi stariji puno od mene pa se moze desiti da sam ponesto nesvjesno i pogrijesio u ovome sto pisem.
Fadila se kasnije udala za Omera Hodzica, Dzeka ozenio Seidu (sestru od naseg Pejde Matovica), Ramiza se udade za Nasku Titurica a Husho ozeni Kiju iz Satorovica.

Vrata njihove kuce su uvijek i svima bila otvorena pa smo se od malih nogu okupljali kod njih. Dnevni boravak koji je ujedno bio i kuhinja je uvijek bio topal i miriso raznim primamljivim mirisima. Mijeso se tu i miris vatre, hrane koja se kuhala i miris duhana. Cesto nam je Hajra sipala po tanjir graha koji smo slatko kusali ili davala pite da jedemo onako iz tepsije. Zimi bi se tu okupljala i malko starija raja pa bi igrali poklape il anjca u sitne pare a mi manji bi rado promatrali i ucili zanat. Malko starija raja, mislim na ove sto nit su djeca vise bili a nit momcici bome.
Kako su se djeca udavala i zenila odlazili su za svojom nafakom, tako da na kraju osta samo Husho sa njima. Ibro se u to vrijeme bio povuko u spavacu sobicu gdje je provodio najveci dio vremena. Onako penzionerski bi jos uvijek zaradi kod nekoga koju paru i kupi bi sebi flasu rakije tako da bi drugovo sa njom dok joj dno ne ugleda. Ponekad bi ga neko zezaj kad bi ga sreti na ulici a ostalo mi je u sjecanju kako je Ahmeda Michu Mehmedovica, u kog je bila malo poduza kosa zvao: Mica cetnik. A zvao bi ga bas ovako kako sam napiso, bez kvacica sto je nama bilo bas jako zanimljivo.
Ibro je umro puno godina prije ovog zadnjeg rata i dzenaza mu je bila na gradskom mezarju koje se nalazi iznad Novog naselja gore iza Uprave puteva. Nekad smo to i zvali: Iznad Pleca kuca.
Poslije Ibrine smrti Hajra je uspjela uz pomoc Komunalnog napraviti lijepu kucu u basci iza stare kuce koju su tada i srusili pa su imali i lijepu avliju do kuce.
Hajra ako je jos ziva onda vjerovatno provodi svoje staracke dane sa unucima i praunucima negdje u Americi, nisam siguran.
Neznam dokle su dogurala ostala im djeca ali Hushu ponekad sretnem u Sarajevu kad sam na odmoru. Ozenio se po drugi put i zivi sa svojom zenom u njihovom stanu blizu Vjecite vatre.

Nasim rahmetlijama, pomenutim u ovoj prici da dragi Allah podari lijepi dzennet.

[Teva]

#20921

Ibro i Hajra

Idem ja polahko dalje mojim sjecanjima (u djetinjastvo) o starim rogaticanima, uglavnom nasim starima sa lijeve obale Rakitnice. Ovaj put necu daleko, samo preko tarabe do nasih prvih komsija Ibre i Hajre Pleco. Ulica Mice Sokolovica, a oni zivjese odmah vise nas na broju 26.
Zivjese u to vrijeme u manjoj kuci i to vjerovatno onakoj kakve su se pravile odmah poslije drugog svjetskog rata. Odmaknuta mozda 2 metra od caste i sa povelikim prozorom koji tada bijahose sa jednim krilima koja su se otvarala prema ulici. A u zimskim periodima je postojo umetak koji se stavljo iznutra kuce tako da je od stakla do stakla bilo nekih dvadesetak centimetara. To je ujedno znacilo da se zimi prozori nisu mogli otvorati jet ovaj umetak nije imo kanata., a i kome bi naompadalo da otvara kad je napolju cica zima.
S druge strane njihove kuce bijase kuca Mustajbega Brankovica o kom sam piso u ovoj temi ranije. Ulaz u kucu nasih Pleca bijase sa te druge strane i iz male avlije ulazilo se u ustakljenu verandu. Ako bi htio iz avlije u bascu moro bi opet kroz verandu jer je ona bila do same tarabe Brankovica. Iz verande se ulazilo u manji hodnik iz kog su vodila dvoja vrata, prva pravo u dnevni boravak a lijevo iz hodnika u spavacu sobu koja nije bila velika. I to je bilo sve.
Ibro onako pomrsav, povisok i koscat nikad nije bio bez francuzice na glavi. Radio je u Komunalnom a honorarno kod naroda za sta ga ko zovne. Bio je radisa i nije se bojo nikakva posla a valjalo je izhraniti i izvesti na selamet njihovo cetvero djece. Jednu mahanu Ibro imo, volio flasi u dno pogledati.
Hajra onako druzeljubiva i vesela zena nije radila nikdje kao uostalom i velika vecina nasih majki. Kazem nije nigdje radila a jes Bogami valjalo se brinuti o djeci, da je sve na vrijeme i skuhano i oprano. Kasnije je cuvala djecu kod svog sina iz prvog braka, Fadila. Valjda je tako da joj je on sin iz prvog braka. Nekako se nesjecam a nesjecam se ni da je Fadil kod njih zivio ili sam u to vrijeme bio pomali a mozda se nisam bio ni rodio. Uglavnom je Hajra stizala sve na vrijeme a ujedno i da obilazi redovno svoje kone. Bome se od nje mogla cuti svaka vijest i novost iz prve ruke, pa cak i one iz carsije.

Njihova djeca Fadila, Dzemo, Ramiza i Ramiz (kog i danas svi zovemo Husho) su svi stariji puno od mene pa se moze desiti da sam ponesto nesvjesno i pogrijesio u ovome sto pisem.
Fadila se kasnije udala za Omera Hodzica, Dzeka ozenio Seidu (sestru od naseg Pejde Matovica), Ramiza se udade za Nasku Titurica a Husho ozeni Kiju iz Satorovica.

Vrata njihove kuce su uvijek i svima bila otvorena pa smo se od malih nogu okupljali kod njih. Dnevni boravak koji je ujedno bio i kuhinja je uvijek bio topal i miriso raznim primamljivim mirisima. Mijeso se tu i miris vatre, hrane koja se kuhala i miris duhana. Cesto nam je Hajra sipala po tanjir graha koji smo slatko kusali ili davala pite da jedemo onako iz tepsije. Zimi bi se tu okupljala i malko starija raja pa bi igrali poklape il anjca u sitne pare a mi manji bi rado promatrali i ucili zanat. Malko starija raja, mislim na ove sto nit su djeca vise bili a nit momcici bome.
Kako su se djeca udavala i zenila odlazili su za svojom nafakom, tako da na kraju osta samo Husho sa njima. Ibro se u to vrijeme bio povuko u spavacu sobicu gdje je provodio najveci dio vremena. Onako penzionerski bi jos uvijek zaradi kod nekoga koju paru i kupi bi sebi flasu rakije tako da bi drugovo sa njom dok joj dno ne ugleda. Ponekad bi ga neko zezaj kad bi ga sreti na ulici a ostalo mi je u sjecanju kako je Ahmeda Michu Mehmedovica, u kog je bila malo poduza kosa zvao: Mica cetnik. A zvao bi ga bas ovako kako sam napiso, bez kvacica sto je nama bilo bas jako zanimljivo.
Ibro je umro puno godina prije ovog zadnjeg rata i dzenaza mu je bila na gradskom mezarju koje se nalazi iznad Novog naselja gore iza Uprave puteva. Nekad smo to i zvali: Iznad Pleca kuca.
Poslije Ibrine smrti Hajra je uspjela uz pomoc Komunalnog napraviti lijepu kucu u basci iza stare kuce koju su tada i srusili pa su imali i lijepu avliju do kuce.
Hajra ako je jos ziva onda vjerovatno provodi svoje staracke dane sa unucima i praunucima negdje u Americi, nisam siguran.
Neznam dokle su dogurala ostala im djeca ali Hushu ponekad sretnem u Sarajevu kad sam na odmoru. Ozenio se po drugi put i zivi sa svojom zenom u njihovom stanu blizu Vjecite vatre.

Nasim rahmetlijama, pomenutim u ovoj prici da dragi Allah podari lijepi dzennet.

[Teva]

#23514

Avdaga i Magbula

Avdaga, prvi sa lijeva

Babo i majka od nasih: Gileta, Safije i Cike, prezime Krluc.
Zivjeli su do, otprilike, pocetka osamdesetih u Vrbanju, a poslije u Carsiji. Cim predjes most u Vrbanju lijevo su kuce Suljage i Mujage Mehmedovi, pa onda Hasibage odnosno njegovog sina Halila Delije pa onda kuca Avdage Krluca.
Tipicna stara bosanska kuca sa zatvorenom kapijom koja je ipak uvijek bila otvorena jer je nama Gracanickoj djeci sluzila kao precica na livade Pticijaka.
Ista taka precica, koju smo koristili cesce bila je izmedju kuca Suljage i Mujage tacnije kroz Mujaginu avliju i dalje kroz njihove basce dok neizbijes u prvu livadu. Lutvagino se zvala jer je vlasnistvo Lutvage Nalbantica sa Tekije.
Kad udjes u Avdaginu avliju ona lijepo pokaldrmljena i odmah sa lijeve strane cesma na kojoj sam se napio vode sijaset puta. Kad bi ozedni skacuci po Pticijaku samo doletis i napijes se zacas i trk nazad. A najveci dio djetinjstva i jesmo, mi Gracancad, proveli na Pticijaku.
Iza cesme vrata u magazu koja je bila ispod cijele kuce a pored njih basamci koji su vodili gore na verandu, gdje su bili secija sa prozorima i vrata za ulazak u sprat kuce u kom je i zivio Avdaga sa svojom hanumom Magbulom i njihovom djecom. Za lijepa vremena se sjedilo na seciji a pogled se pruzo na rjecicu Gracanicu i preko nje na mahalu izmedju kuca Muhameda Skaljica i Sulejmena Causevica, Kikica. Kad udjes u avliju desno su bila vrata za ulazak u stalu. Pravo je bilo otvoreno u bascu koja je prelazila u njivu i dalje u livade Pticijaka.
Sva djeca smo znali raspored u Avdaginoj magazi jer smo morali cesto doletiti, sa Pticijaka po Cikinoj naredbi, po: sikiricu, konopac, zagu, cekic, eksere il bilo sta drugo sto bi nam zatrebalo u nasoj igri. Cika je i bio vodja nas mladje raje i od njega smo ucili raznorazne vjestine od gadjanja lukom i strijelom, kopljem, pravljenju satora i koliba do cardaka na drvetu. Kratko receno kroz igru smo ucili vjestine prezivljavanja, u prirodi i opcenito…
Te vjestine ce nam i te kako zatrebati, puno godina kasnije u cetnickoj agresiji na nasu Bosnu.
Uvijek smo bili na strani indijanaca pa tako i gledajuci prve filmove, od kojih se najbolje sjecam filma: Sto pusaka.
Vinetu nam je bio idol…

Dole nize, pet sest, kuca niz mahalu Gracanicu tih godina su zivjeli i Hodzici, Alija i Hasiba sa pet sinova: Munibom, Ramizom, Amirom, Salimom i najmladjim Subhom.
Rodjaci su blizi sa Avdaginom porodicom, kako vise neznam. Il su Magbula i Hasiba sestre, il je Hasiba Avdagina sestra, il, neznam Bogami.
Kasnije su Hodzici prodali kucu Oprasicu (Sejinom, rahmetli Zarfinom i Hamsinom babi) i odselili u Sarajevo. Kazu da je Alija (poznatiji po nadimku Secan) poceo sa par volova. Odselivsi u Sarajevo nastavio se baviti trgovinom i imo je mesaru. Svaki pazarni dan (ponedjeljak) je dolazio sa najstarijim sinom Munibom na stocnu pijacu u Rogaticu i kupovo stoku. Po pun kamion, onaj veliki stocni, bi gonio za Sarajevo.
Svakom je sinu Alija otvorio po jednu radnju, mesaru, cevabdjinicu ili kaku drugu a dalje su oni napredovali sami tako das u sada sva petorica uspjesni privatnici da nekazem bisnismeni.
I u ratu su Hodzici pomagali narod pa tako valjadose i meni. Kako sam bio u Kaknju a u to vrijeme se pare iz inostranstva mogle slati samo za Sarajevo. Nacuo ja da, mescin, Ramiz drzi mesaru u Brezi i odem ja. Pitam ga i on kaze nema problema te mi dadne adresu od babe Alije u Sarajevu. Treba pare iz inostransva da stignu na nekoga tvog i on samo odnese Aliji a Ramiz te odmah isplati u Brezi. Zamolih ja Amilu i stigose pare te ih ona odnese Aliji. Sutri dan sabahom ja za Brezu i dobih pare od Ramiza.
Hvala im, mnogim rogaticanima su pomogli a i drugima.
Alija je preselio na ahiret prije par godina, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet…

Hele Avdaga ode u penziju. A zaradio je, kolko se sjecam po pricama, ko pekar u Kikicevoj pekari. Dok je bio mladji mogo se samo dobro zaletiti kaldrmom Vrbanja i preskociti rjecicu Gracanicu i eto ga u Kikicevoj basci. Jos koji korak i vec je mogo poceti da mijesi tijesto za: hljeb tepsijas, veknu, lepinu jal kiflu. I kad budu gotove i miris ze raznese mahalom vec mi djeca stojimo u redu sa parama u rukama. Poslale nas majke i letimo kuci da uz bijelu kahvu namazemo pastetu, onu crvenu, po vrelome hljebu. Dok ovo sad pisem osjetim miris rastopljene pastete pomijesan sa mirisom vrela somuna…
Kako ode u penziju Avdaga imade vremena kolko hoces da se vise posveti vjeri i oko kucanskim, bascanskim poslovima i cuvanju krave koja je itekako imala svoju ulogu u odhranjivanju malih Krluca. A izrastose svetroje u visoke a Gile i Cika u krupne osobe.
Avdaga je pripinjo kravu na svojoj livadi na dugacki konopac a sa sobom je uvijek nosio drvenu stolicicu I kandjiju. Ako je bilo prilike kisi onda je tu bio i crni kisobran onaj klasicni starinski. Ne mogu da ne primijetim da je stolicicu sigurno napravio Avdagin prvi komsija stolar Halimaga Catic, o kom sam ranije ovdje napiso pricu, a kandjija ona prava kocijaska. Nekazem ja da on nju nije koristio i za kravu ali joj je glavna uloga bija da nas djecu razgoni njome. A jesmo belajsuzi i bili skupa na celu sa Avdaginim mladjim sinom Cikom. Nesjecam se a i sigurno nije nikad nikoga udario kandjijom, Boze sacuvaj. Vise je onako staracki rondo i ruzio nas sto unistavamo travu gonjajuci hloptu, beruci kacun il lomeci grane beruci raznorazno voce. A bilo ga je po Pticijaku izobilja pogotovo na ovoj strani do Gracanice. Ma skoro sve je bilo pod vocnjacima.
Ih mogo bih jos ovako pisati heftu…

Negdje pocetkom osamdesetih prodade Avdaga kucu, bascu, njivu a prodade i miljceve na svojoj velikoj livadi. Mislim da su kuce tu napravili Curevci i drugi. Kupi kucu u Carsiji onde kad se hoce u Pohrid al od autobusne stanice, odmah iznad kuce rahmetli Ramiza Suljagica, autoprevoznika. Godinama si Avdagu i njegovu hamumu Magbulu mogo viditi kako idu klanjati vakat u Carsijsku djamiju. Prvo ide Avdaga sa rukama na iskrivljenim ledjima i francuzicom na glavi a pet, sest metara iza njega ide Magbula pod samijom…

[Teva]

#23570

Avdaga i Magbula

Avdaga, prvi sa lijeva

Babo i majka od nasih: Gileta, Safije i Cike, prezime Krluc.
Zivjeli su do, otprilike, pocetka osamdesetih u Vrbanju, a poslije u Carsiji. Cim predjes most u Vrbanju lijevo su kuce Suljage i Mujage Mehmedovi, pa onda Hasibage odnosno njegovog sina Halila Delije pa onda kuca Avdage Krluca.
Tipicna stara bosanska kuca sa zatvorenom kapijom koja je ipak uvijek bila otvorena jer je nama Gracanickoj djeci sluzila kao precica na livade Pticijaka.
Ista taka precica, koju smo koristili cesce bila je izmedju kuca Suljage i Mujage tacnije kroz Mujaginu avliju i dalje kroz njihove basce dok neizbijes u prvu livadu. Lutvagino se zvala jer je vlasnistvo Lutvage Nalbantica sa Tekije.
Kad udjes u Avdaginu avliju ona lijepo pokaldrmljena i odmah sa lijeve strane cesma na kojoj sam se napio vode sijaset puta. Kad bi ozedni skacuci po Pticijaku samo doletis i napijes se zacas i trk nazad. A najveci dio djetinjstva i jesmo, mi Gracancad, proveli na Pticijaku.
Iza cesme vrata u magazu koja je bila ispod cijele kuce a pored njih basamci koji su vodili gore na verandu, gdje su bili secija sa prozorima i vrata za ulazak u sprat kuce u kom je i zivio Avdaga sa svojom hanumom Magbulom i njihovom djecom. Za lijepa vremena se sjedilo na seciji a pogled se pruzo na rjecicu Gracanicu i preko nje na mahalu izmedju kuca Muhameda Skaljica i Sulejmena Causevica, Kikica. Kad udjes u avliju desno su bila vrata za ulazak u stalu. Pravo je bilo otvoreno u bascu koja je prelazila u njivu i dalje u livade Pticijaka.
Sva djeca smo znali raspored u Avdaginoj magazi jer smo morali cesto doletiti, sa Pticijaka po Cikinoj naredbi, po: sikiricu, konopac, zagu, cekic, eksere il bilo sta drugo sto bi nam zatrebalo u nasoj igri. Cika je i bio vodja nas mladje raje i od njega smo ucili raznorazne vjestine od gadjanja lukom i strijelom, kopljem, pravljenju satora i koliba do cardaka na drvetu. Kratko receno kroz igru smo ucili vjestine prezivljavanja, u prirodi i opcenito…
Te vjestine ce nam i te kako zatrebati, puno godina kasnije u cetnickoj agresiji na nasu Bosnu.
Uvijek smo bili na strani indijanaca pa tako i gledajuci prve filmove, od kojih se najbolje sjecam filma: Sto pusaka.
Vinetu nam je bio idol…

Dole nize, pet sest, kuca niz mahalu Gracanicu tih godina su zivjeli i Hodzici, Alija i Hasiba sa pet sinova: Munibom, Ramizom, Amirom, Salimom i najmladjim Subhom.
Rodjaci su blizi sa Avdaginom porodicom, kako vise neznam. Il su Magbula i Hasiba sestre, il je Hasiba Avdagina sestra, il, neznam Bogami.
Kasnije su Hodzici prodali kucu Oprasicu (Sejinom, rahmetli Zarfinom i Hamsinom babi) i odselili u Sarajevo. Kazu da je Alija (poznatiji po nadimku Secan) poceo sa par volova. Odselivsi u Sarajevo nastavio se baviti trgovinom i imo je mesaru. Svaki pazarni dan (ponedjeljak) je dolazio sa najstarijim sinom Munibom na stocnu pijacu u Rogaticu i kupovo stoku. Po pun kamion, onaj veliki stocni, bi gonio za Sarajevo.
Svakom je sinu Alija otvorio po jednu radnju, mesaru, cevabdjinicu ili kaku drugu a dalje su oni napredovali sami tako das u sada sva petorica uspjesni privatnici da nekazem bisnismeni.
I u ratu su Hodzici pomagali narod pa tako valjadose i meni. Kako sam bio u Kaknju a u to vrijeme se pare iz inostranstva mogle slati samo za Sarajevo. Nacuo ja da, mescin, Ramiz drzi mesaru u Brezi i odem ja. Pitam ga i on kaze nema problema te mi dadne adresu od babe Alije u Sarajevu. Treba pare iz inostransva da stignu na nekoga tvog i on samo odnese Aliji a Ramiz te odmah isplati u Brezi. Zamolih ja Amilu i stigose pare te ih ona odnese Aliji. Sutri dan sabahom ja za Brezu i dobih pare od Ramiza.
Hvala im, mnogim rogaticanima su pomogli a i drugima.
Alija je preselio na ahiret prije par godina, da mu dragi Allah podari lijepi dzennet…

Hele Avdaga ode u penziju. A zaradio je, kolko se sjecam po pricama, ko pekar u Kikicevoj pekari. Dok je bio mladji mogo se samo dobro zaletiti kaldrmom Vrbanja i preskociti rjecicu Gracanicu i eto ga u Kikicevoj basci. Jos koji korak i vec je mogo poceti da mijesi tijesto za: hljeb tepsijas, veknu, lepinu jal kiflu. I kad budu gotove i miris ze raznese mahalom vec mi djeca stojimo u redu sa parama u rukama. Poslale nas majke i letimo kuci da uz bijelu kahvu namazemo pastetu, onu crvenu, po vrelome hljebu. Dok ovo sad pisem osjetim miris rastopljene pastete pomijesan sa mirisom vrela somuna…
Kako ode u penziju Avdaga imade vremena kolko hoces da se vise posveti vjeri i oko kucanskim, bascanskim poslovima i cuvanju krave koja je itekako imala svoju ulogu u odhranjivanju malih Krluca. A izrastose svetroje u visoke a Gile i Cika u krupne osobe.
Avdaga je pripinjo kravu na svojoj livadi na dugacki konopac a sa sobom je uvijek nosio drvenu stolicicu I kandjiju. Ako je bilo prilike kisi onda je tu bio i crni kisobran onaj klasicni starinski. Ne mogu da ne primijetim da je stolicicu sigurno napravio Avdagin prvi komsija stolar Halimaga Catic, o kom sam ranije ovdje napiso pricu, a kandjija ona prava kocijaska. Nekazem ja da on nju nije koristio i za kravu ali joj je glavna uloga bija da nas djecu razgoni njome. A jesmo belajsuzi i bili skupa na celu sa Avdaginim mladjim sinom Cikom. Nesjecam se a i sigurno nije nikad nikoga udario kandjijom, Boze sacuvaj. Vise je onako staracki rondo i ruzio nas sto unistavamo travu gonjajuci hloptu, beruci kacun il lomeci grane beruci raznorazno voce. A bilo ga je po Pticijaku izobilja pogotovo na ovoj strani do Gracanice. Ma skoro sve je bilo pod vocnjacima.
Ih mogo bih jos ovako pisati heftu…

Negdje pocetkom osamdesetih prodade Avdaga kucu, bascu, njivu a prodade i miljceve na svojoj velikoj livadi. Mislim da su kuce tu napravili Curevci i drugi. Kupi kucu u Carsiji onde kad se hoce u Pohrid al od autobusne stanice, odmah iznad kuce rahmetli Ramiza Suljagica, autoprevoznika. Godinama si Avdagu i njegovu hamumu Magbulu mogo viditi kako idu klanjati vakat u Carsijsku djamiju. Prvo ide Avdaga sa rukama na iskrivljenim ledjima i francuzicom na glavi a pet, sest metara iza njega ide Magbula pod samijom…

[Author]

Posts