[Teva]

#207

NAPOMENA:
13 mojih odabranih postova preneseno ovdje, ORIGINAL se nalazi na staroj stranici na istom mjestu, pod istom temom.

Suljaga ne boj se, Nine……

Suljaga,covjek kog smo mi djeca u Gracanici najvise volili.
Prezivo se Mehmedovic a neki ga zvali Suljo Feriz.
Zasto? Neznam.

Sinovi mu Munib i Ismet (koji strada od strane zlotvorske ruke) i kcer Fatima(udova naseg limara Nazima Lihica).

Hele svakog bi bajrama mi djeca,sacekaj ga na sokacicu
da dodje sa bajram namaza.
Kad bi se on pomolio i doso mi bi redom:
“Bajrambarecola Suljaga”poljubi ga u ruku pa ruku na celo.
A on isto para svakome.
Tek onda bi isli fameliji po bajramluk.

Imo Suljaga i brata Mujagu.
Mujaga je otac od Tajze(Muhameda) i Mice (Ahmeda) i imo je jos dvije sceri.

Vec smo pominjali precice kroz avlije i basce Gracanice.
E jedna taka je isla i kroz Suljagino i Mujagino pa na Pticijak,
tako da nismo morali kolati pored Rotexa.
Bila je precica i kroz Avdagino(Cikino) ali o njima drugom prilikom.

Suljaga drzo cevabdzinicu preko puta elektricnog.
Kasnije je tu Ranja otvotio prodavnicu bijele tehnike.
Kao djecu babo nas stalno vodio na cevape i jupi.
Lijepa vremena to bijahose.
Lijepa sjecanja.

U podrumu Suljagine kuce, koja se nalazila s lijeve strane pored rijeke cim se predje most za Vrbanje,bila mu klaonica.
Tu su Muris Garagic i Mustafa beg Teskeredzic klali telad i janjad za cevabdzinicu,i tu smo se okupljali svaku vece.
Telad su isla za cevape,a janjad je peko Suljaga kod Kikica u pekari i prodavo pecenje u cevabdzinici.

Svaku vece su Husho,Suljo ili Mica vozili sa Kikicovom trokolicom meso, drva,drveni ugalj i ostalo sto je trebalo za cevabdzinicu.
Uvijek smo mi mala raja isli sa nekim od njih trojice da pomognemo “uzgurati” uz Tabhane.
Svaki put je Suljaga ostavljo za nas pecenja,hljeba i po jupi ili coctu.
Mi bi to spucali i zadovoljni puna stomaka nazad za Gracanicu.
Posjedaj bi na Tabhanama u trokolicu i ju-huuuu nanize.
Znalo se nekad Bogami zavrsiti u bodljikavoj zici ili tarabama prije vatrogasnog,a nekad bi uspjesno preleti i preko Kanarskog mosta.

Suljaga je uvijek prvi poslije sabah namaza dolazio u radnju.
Jedno jutro je naso razvaljena ali prihlupljena ulazna vrata u cevabdzinicu iz haustora.
Na stolu je stajala poruka “Suljaga ne boj se Nine…..”.
Nas nedavno umrli Nine bio ogladnio ili mu je bilo prahnulo pecenje,uso najo se dobro i napio soka i pokajo se sta je uradio.
Onda skonto napiso poruku i prihlupio vrata.

Svakog 6 septembra je Suljaga okreto po nekoliko janjadi u dvoristu elektricnog na cosku Titove i Prvomajske.
Naravno okretali smo mi raja iz Gracanice.
Porani bi ispeci,dobi dobro da jedemo i pijemo i po dvije hiljade u padze.
I tako punog stomaka i sa lovom u dzepu,
6 septembar nam je bas bio “6 septembar”.
“Dan oslobodjenja”.

Suljaginca bi nam uvijek,ko fol krijuci, davala slatkisa i boba.
Imalo bi se o Suljagi jos dosta lijepoga pisati.
Da mu dragi Allah podari sve blagodati Dzenneta.
I njemu i svima nasima mrtvima.

[Teva]

#208

Mustajbeg

Bijahose “precice” u Gracanici koje su vodile i na Holuc.
Precica kroz Zecovo, kroz Katicino, kroz Sifino i Minino pa dalje gore kroz Hatemino, kroz Mustajbegovo pa dalje kroz Zikino.

A kroz basce tece potok i svako ima pralo gdje su nam majke haljine prale.
Potok se odvajo iz Dijanovine od rjecice Suceske.
Imo moj buraz malu koku kalabardicu.
Bili mi mali. Ja, Mahir Doli Bel, Dzed Sejtarija i Rusmir Lagumdzija iz Visegrada.
Ucili mi burazovu kalabardicu u Mustajbegovom da pliva.
Nismo je naucili,ali smo je zato ugusili.
Znamo mi kako smo se poslije proveli od buraza.

Moj babo imo vratnice u dnu basce, pa smo tako prolazili Mustajbegovima a i oni nama bome.
Mustajbeg me jako volio a njegov Senad me svadje sa sobom vodo.
Eto tako se sjecam da me vodio u Zakulu na “Kupatilo”.
Sjecam se dobro betonirano okolo a ponegdje zeljezne stepenice ubetonirane da mozes lakse izaci iz bazena.
Ni danas mi nije jasno zasto se onaka ljepota ukinu.
Nasredini nanijela voda pijesak, pa plitko.
Ja mali i mene Senad prenese i ja uzivam li uzivam u kupanju.

Mustajbeg imo veliku bascu,ustvari dvije i imanje u Dijanovini.
U Dijanovini bilo kukuruziste i djetelina, a u bascama povrce i voce.
I ja uvijek priskakuj za Senadom.
U jesen bi kad se poznje kukuruz, dovuci po nekoliko traktora, pa bi se narod navece okupi na komljevinu.
Rasvjeta se razvede, a momci i cure bi igraj i pjevaj.
Kuhaj bi one kukuruze, a i tikve u rernu, pa bi se ko ista jelo.

Senad bi vuko na kolicima za stari hotel: luk,krompir, mrkvu,kupus….,
i ja bih iso redovno sa njim.
Ulaz u magacin bio preko puta ulaza u bolnicu.
I tamo bile velike kace za pokiseliti sljive za rakiju.
Ovi iz hotela bi pokiseli,ispeci i prodaji u hotelu.

U hotelu radio ko konobar i Murat Drakovac.
Prico on nama puno kasnije kako je on peko tu rakiju tamo.
Jedno jutro usto on i doso da pece.
Da zafati one dzibre,kad u njj krepana macka ili pacov, zaboravio sam Bogami.
Stace ode on direktoru (neznam ko je bio) i kaze.
Kaze njemu direktor da izvadi lesinu kad niko ne vidi, da drzi jezik za zubima i da pece dalje.
I tako i bilo.
Murat sutio te zime dok se rakija nije popila, a druge godine prico onima koji su je i popili.

Ima jos jedna o Muratu.
Otiso on u penziju, ali je jos dugo godina radio kod Suljage u cevabdjinici.
Proslo i to i on posto pravi penzioner.
Ostario i sta ti predstoji nego zabavi se oko kuce.
Dosadno i on nije mogo iscekati svaki dan kad ce ovi iz Novog naselja kuci sa posla.
Murat bi se uvijek salio sa njima a i oni sa njim.
Reci bi on njima da su budale sto rade, a on sjedi po vazdan kod kuce, i opet vise izadje od njih (ko biva dobra mu penzija).

A Hilmo Cesko, onaj veliki iz Komunalnog bi uvijek reci:
“Kad ces vise umrijeti Murate da i ja koji dinar zaradim”.
Ko biva da Murat umre a on ce mu mezar iskopati i naplatiti.
Da li tako bi neznam ali znam kad je Murat od starosti umro da mu je dzenaza bila na mezarju iznat Novog naselja, povrh Hilmine kuce.

Mustajbegova zena Hedija bijase odnekud iz Brckog, pa je moguce da to ima kakve veze sa tim sto im je stariji sin Mirso otiso bas u Brcko predavati u skoli.
Hedija bijase divna zena.
Umrije iznenada, a za njom i Mustajbeg nekoliko dana poslije.
Od tuge se nije digo iz kreveta.
Lezo nekoliko dana, niti je jeo niti pio dok nije izdaho.
Allahrahmetile.

[Teva]

#209

Prvomajske vatre

Ovih dana lijepo vrijeme ovdje kod mene, onako suncano, pa mi probudi cud ili bolje reci zov divljine u meni.
Nekad bi se mi u Gracanici, pocetkom aprila, sa prvim lijepim danima fatali sikirica.
Opasaj konopac oko sebe, sikiricu u ruku i pocni krciti prva trnja za prvomajsku vatru.
Narednih mjesec dana su nam lica i ruke bile pune ogrebotina, a nerijetko su nam majke morale vaditi trnove iglom.
Kad bi ponekad osijeci neku tresnju divljaku jal brijest onda bi udruzenim snagama lijepo povezi konopcima i vuci.
Starija raja su promatrala svoje naslednike i ako bi dobi ponekad pohvalu to ti je znacilo puno.
Kako tada tako i danas mrzili smo kauboje a obozavali indijance.
A zivjeli smo ko indijanci, pravili lukove i strijele i nezaobilazne satore, koje smo isprepetali (pleli) tankim granama.
Naravno moju generaciju je vjestinama ucio nas neizbjezni poglavica Cika.

Jedne prilike odlucio poglavica da napravimo veliki luk i da idemo u lov na vrane.
I napravili toliki da se nije mogo rukama zategnuti, nego bi nas poglavica lego na ledja i nogama i rukama zategni luk i strijelu i gadjaj vranu negdje na stubu.

Hele dovukli bi mi dosta granja za prvomajsku.
Par dana prije palenja smo “morali” svi dovuci po nekoliko smreka.
Onako coporativno pravac Zagradac i gore na proplanku nasijeci smreka, povezi konopcima i tegli na Pticijak.
Starija raja bi osijeci “vrljiku” pobodi je i onda redaj okolo.
Obaveza starije raje je takodje bila da se dovuku stare gume iz starog Sjemeca.
I onda prvo sloj smkeka, pa sloj grana, pa red guma i sve tako.
“Plastio” je naravno Cika, kome bi gore dobacivali granje.
Vece uoci prvog maja bi starija raja otidji u kino, a mi mladji cuvaj, dok oni ne dodju.
Kad bi iz kina, svrate dole do Suljage koji je uvijek davo veliki kanister loz ulja za potpaliti.
Uvijek je Cika kao zrtvu “prinosio” svoj kaput ili jaknu.
Kako je to pravdo kod babe Avdage, neznam.

Hele mi mladji radosni kad se starija raja pomoli.
Pocinjala je ceremonija popracena raznim krikovima i vriscima. Urnebesom do u neka doba.
Manje gume bi zapali pa otisni niz Hadzijino prema kratinama.
Neznam kako je to sve izgledalo gledati iz carsije jer nikad nisam imao tu priliku.
A sutra sabahom Prvomajski uranci………….

[Teva]

#210

Kiza i Kuca

Obecah Zeletu da cu pisati o odmjeravanju snaga Kize i Kuce na Nisanima pa evo da i to odradim.
Njih dvojica godisnjaci a stariji su od mene tri godine dana.
Uzrasta su bili tada, kad te ne racunaju vise u djecu a ni momci ti nedaju sa sobom.

Kiza, crn, golem, ruke ko pratljace.
Kad ga pogledas prepadnes se, a u dusi ni mrava ne bi zgazio.
Zastitnik nas male raje, a mi ponosni na njega.
Zimi nosio dugi crni kaput, kupio mu babo Hakija.
Jedne prilike zaledila Rakitnica na hajvanskoj i oni se klizali sa motkama, a mi mali gledali.
Nesmijes prici, nedaju nam jer je rizicno.
Najednom prolomi se led, a i kako nece pod njim onolikim, i Kiza u vodu.
Plivo bi on ali natopila se ona kapucina vode i nemoze.
Izvukli ga onim motkama.
Jednom je upo i u nabujalu Gracanicu.
Opet s motkom, preskakali.
Kad bi Gracanica nabujaj pa se povuci uvijek je vadio pijesak na svom pralu……

Kuca ili Emco kako smo ga jos zvali.
Mladji brat od Amira Homeinija.
Nije visok ali misicav, jak.
Treniro uvijek i na njemu nije bilo obicna mesa, sve sami misic.
Uvijek me asociro na Carlsa Bronsona.
Mrgodljiv i reko bi uvijek ljut, ali nije.
Dobre duse ali kad se naljuti ne staj mu na put.
Najbolje pravio trubu od vrbove kore i uvijek imala najbolji pisak.
Jednom me malo prebio, osovo mu ja mater.
Kasnije mu zao bilo, ali mu to nisam zaboravio.
Kupio sam od njega birvaktile jaknu “rokericu” i noso sam je godinama.
Cesto sam je posudjivo i nekom od raje.
Imala jarko crvenu postavu……

Hele megdan je zakazan tri dana ranije da bi se znalo ko je od njih dvojice snazniji.
Nema udaraca, nego nako nasnagu.
Mi smo bili nestrpljivi tri dana, jer je to bio veliki dogadjaj.
A na samim Nisanima arena, kruzna otprilike pet metara precnika.
Oivicena malim brezuljkom, ko da je je neko mahsuz pravio.
Dosli smo mi odmah s jutra na Nisane.
Cekali smo zadugo dok se nisu pomolili istovremeno.
Mozda su i zovnuli jedan drugog, jer su im kuce bile jedna uz drugu.

Skinuli su se do pasa i pocelo je zagrijavanje.
Ni jedan nista ne govori.
Ne mogu da se sjetim ko je bio sudija ali vjerovatno Hari Sokolovic ili Srbe Vrazalica.
I stali su na suprotne strane arene.
Dat je znak i Kuca je poletio sa onim svojim neartikulisanim vriskom.
Samo je on to tako umio.
Kiza bez glasa.
Ufatili su se u kostac.
Prvo vrijeme su se onako gurali, nosali i pokusavali jedan drugog da ufate “na fintu”.
Nije uspjelo ni jednom i onda su pali na travu.
Nije bilo avaza, samo se nakon nekog vremena culo puhkanje pa tesko Kizino disanje.
Bio je losiji sa kondicijom daleko, ali njegova prednost je bila masa.
Bio je daleko i tezi i veci.
Mi uzbudjeni, netrepcemo i ne disemo.
Nosili su se oni tako zadugo.
Kiza je presto sa navalama, a Kuca je sa punom snagom pokusavo da ga obori na ledja.
Poslije nekog vremena i on je presto sa nasrtajem, iscrpljen.
Niko nije mogo pobijediti.
Poslije odredjenog vremena prekinut je mec.
Bez pobjedika ili bolje reci oba pobjednici.
Zagrlili su se, poljubili se i razdvojeni ostali dugo da leze.
Od tada su se jako postovali i nikad se nisu oprave posvadjali.
I nikad se nije naglas pricalo o tom odmjeravanju snaga……..

[Teva]

#211

Halcin panj

Dzambegovic Halil–Halco, sin Mujin,
Nas komsija sa druge strane sokacica, ili bolje reci mi smo bili na drugoj strani.
Kad dolazis iz carsije i hoces u sokacic kuca sa lijeve strane.
U toj kuci je kazu birvaktile zivio Mlatisuma Vehbija.
Ja se nesjecam, bio mali ili me mozda nije ni bilo tada.
Babo mu Mujaga radio u stolariji skupa sa Kurtom sa Holuca.
Bili dobri ahbabi.
Mujaga je bio nas nesluzbeni mujezin.
Kad bi udari kako nevrijeme, oluja jali krupan grad,
svi bi mi u kucu, a Mujaga napolje i pocne da “kujise”.
Nama djeci bi lahnulo kad cujemo njegov ezan.
Ucili bi Bismillah i znali da ce nevrijeme brzo proci.
A proci ce zato sto dragi Allah cuje Mujagin ezan i smilovace se cijeloj Gracanici a mozda i Rogatici….

Njegov Halco je bio i nas dobar ahbab.
Druzio se ja sa: Kerimom, Mumom, Halcom, Dzedom rahmetli (nasim zlatnim ljiljanom), Sefom, Brkom Cengicem…..
Razne smo generacije, ali jedna raja bili.
Propjevali hejbet puta mahalama Gracanickim u sitne sate.
Niko nije mogo sevdalinku zapjevati ko Brko.
Mozda, ali nako nasuho, podmazana grla nikako.
“Beharom se Bosna okitila………”.
Nikad nam niko nije izaso da zagalami.
Svi su znali da mi necemo dugo, samo nako malo u prolazu, veseli…..

Hele vrijeme kuletarica, onaj vakat kad se i po snijegu kora ufati.
Iscejfili mi i “Nisane” i “Banderu”, pomalo smrzli i istrazujemo nova mjesta.
Golem snijeg trnje se pod njim pogelo.
Ponekad leti ruka nako sa rukavicom u dzep od jakne i izvadi komad suhog mesa i u usta.
Za te svrhe smo koristili sto tvrdju suhovinu (onu sto nam majke ostavljase za graha), zato jer se duze zvace u ustima.
Nasli mi novu lokaciju blizu Bandere.
S vrha kad podjes prema Gracanici tamo na stotinjak metara bila jedna velika tresnja divljaka.
Pod njom je uvijek bilo veselo drustvo za “prvi maj”.
Eh sad negdje izmedju bijase velika medja.
Jos mi nalo povecali skokac snijegom.
Letimo jedan zadrugim i Bogami vecina se poslije skoka drzi za tur, ugruhas se u onu kost odakle je trebo rep pocinjati.
Zaletio se Halco, leti pet, sest metara i gruh.
Nako kako se drzo desnom rukom za halku naprijed a lijevom nazad za sjedalo, sve se razleti samo mu ono sjedalo u rukama ostade.
Baci on i sjedalo i poce da skace pomagajuci.
Kad sta ce ti biti ateriro pravo na panj od drveta koje je neko nekad posjeko…..

Vjerovatno onog panja vise nema, nagrizlo ga vrijeme.
A nema ni naseg Halce.
Dao je svoj zivot za odbranu Bosne, vjerovatno kao prvi Rogaticanin.
Kad su cetnici krenuli na Sarajevo preko Vraca on se suprotstavio njihovom podivljalom coporu, skupa sa svojim kolegama.
Halco je radio kao policajac u Sarajevu.
Hrabro je poginuo, uspijevsi sa kolegama da zaustave zlotvore u pokusaju da udju i nacine pokolje kakve su ucinili tamo gdje im je uspjelo uci.
Neznam da li je dobio zlatnog ljiljana, ali ga je sigurno zasluzio i kao rodoljub i kao covjek.
Molim dragog Allaha da podari lijepi Dzennet nasem Halci i svim nasim mrtvima…………

Dopuna 30.12.2013
Halil Džambegović pogunuo je 08.06.1992.god. na Hrasnom brdu kao pripadnik MUP-a. Dodijeljeno mu je ratno priznanje policijska “Medalja za hrabrost”.

[Teva]

#212

Seka i braco

Tako su zvali jedno drugo od malih nogu.
Tako zovu jedno drugo i danas kao odrasle osobe.

Ponukan lijepom i u srce dirajucom vijescu da je sestra Mensudija donirala bubreg bratu Suadu odlucih da napisem nekoliko recenica o njima.
Poznajem ih od malih nogu a kako i nebi kad smo odrasli u istoj mahali a Mensudija je i moja skolska.
Generacija ’62 i te godine nas se rodilo sto bi se reklo preko nekolko u nasoj mahali na koju smo uvijek bili ponosni.
Gracanica se zvala…….

Munever Sehic, Mensudija Cuplov-Bradarac, Munir Alajbegovic, Mahira Paralusa, Mehdija Agic, Elvedin Delija, Sejfo Curevac, Dzenana Nalbantic, Kadira Camo, Elkaz Resulovic, Hajrija Brankovic, Zila Hadzibulic, Fadila Hadzibulic, Minka Zagorica i Nedim Cengic pisac ove price.
Petnes nas uspjedoh nabrojati i kolko je meni poznato, svi prezivismo rat, sucur Allahu.

Suad Bradarac alijas Pika, Pikosh, Pape…..
Covjek za koga smo jos ko momci govorili da mu se ne da u zivotu.
Po dobroti i ljudstvu takvi se radjaju jednom u sto godina.
Uvijek sebe stavlja u drugi plan gledajuci da je drugima sve po volji i kako treba, a njemu kako bude.

Kao dijete imo je par nezgoda.
Jedne prilike igrajuci se na Nisanima indijanaca zabio mu je Mare doslovno koplje u glavu povrh cela.
Druge prilike je pao sa vrha Suljagine zukve pravo dole u racve.
Zukva je bila visoka i jedva smo ga povratili u zivot i odnijeli kuci….

I mi ostali smo bili ponekad u belaju.
Jedne prilike zalapili mi veliku lubenicu i pravac Pticijak.
Ja, Pika, Ciko…..
Te prilike se Ciko prejo lubenice, naduo se tako da je pomago:
“Joj majko moja vrsi mi se i mala i velika nuzda a ne mogu”.
A mi se smijali nesvjesni u kakim je mukama bio.
Bice prilike ako Bog da pa cu pisati jos dosta o nezgodama i dogadjajima druge raje.

Pika je bio i osto veliki izvidjac i planinar.
Uvijek je prednjacio ispred nas ostalih.
Prvi je ujutro na mjesto dogovora kada smo isli na takmicenja, logorovanja ili planinu.
Ljuti ga kad neko kasni i ide licno kuci da ga zove.
Nikog ne ostavlja.

Voli da zapjeva onu nasu planinarsku:
“Pred satorom sjedi djeva,
gorke suze lije.
Njoj prilazi mlad planinar i tiho govori:
Zasto places djevo bajna,
zasto suze ronis,
zasto djevo bajna,
neces samnom da govoris.
Ja bih stobom govorila, stara majka kaze:
Okani se kceri mila, mladog planinara.
Za planinca ljubav nije,
za nje ga je djevo bajna,
vrh Maglica………

A i onu nasu izvidjacku himnu:
“Plamen se dize a iskra sipa,
i slusaju nas jela i bor.
Dok iz daljine mirise lipa,
drugarske pjesme cuje se poj……”

Veliki doprinos je dao u uredjenju izvidjackog doma na Borikama.
Sa nama je cesto iso i rahmetli Gago Skaljic.
Garo ono bio obolio i uvijek je teta Vehba molila Piku da brine o njemu i da ga pazi.
Pika je to doslovno cinio i brino se o njemu ko o djetetu…….

Pika je radio u stolariji u Rogatici i imo je nezgodu na poslu nekoliko godina prije rata.
Ufatila mu masina ruku i tada je osto bez skoro cijele sake.
Osto mu je samo palac.
Ubise mu cetnici i babu Aliju i zeta, sekinog muza, Cunija, inace muzicara gorazdaka.
Pika se pokazo i u ratu.

Pored svih nedaca koje je prebrodio Pika se i dalje hrabro bori i neda.
Sada ce “braci” ako Bog da biti puno lakse sa “sekinim” bubregom.
Selam veliki brate.

[Teva]

#213

Slucajni susret pa onda i sijelo

Maloprije mi zazvoni telefon.
Esma druga, Sumeja se igra napolju sa djecom, a ja saltam daljinski.
Javim se kad supruga naseg Mesuda Dzanke-Mese, Dzanija sa Holuca.
Zovu da nam se zahvale sto smo bili kod njih u subotu u gostima.
Nismo se bili vidjeli ja mislim skoro dvadeset godina.

Vratili se mi ono sa odmora na sam kraj jula.
Bome ispraznili se frizideri i skrinja u supi i valja ponovo napuniti.
I prve subote ti mi zapucamo gore kod Nijmegena u klaonicu po meso.
Nemoze Bosnjo da nema makar pola teleta u skrinji,
a i jeftinije brate.
Ako kupujes u mesari skupo, a u klaonici kupis po 4 eura po kili.
Od nas je to jedno sedamdeset kilometara ali se isplati potegnuti.
Tu kupuju meso Bosanci iz makar dvije, tri provincije Holandije a vjerovatno prelaze i ovi nasi iz pogranicnog dijela Njemacke.

Helem kupio ja, isjeko i popakovo u one male poljske frizidere jer hocemo malo preci i u Njemacku u grad Kleve.
Stariji gradic i podsjeca nas na Bosnu pa odemo pocesto.
Vratim se jos da vidim imal jedna telaca glavusa kad,
Vidim poznata faca.
Zovnem Mesa, okrenu se.
Poselamimo se ali Mesa mene jedva prepozna.
Drago nam obadvojici i dok pricamo vidimo i zene nam nadjose zajednicku zacas.
Culi smo mi jedan za drugoga ali nam se nije dalo da se utrefimo.
Nemoze drukcije nego kako je sudjeno.
Poslije debelih pola sata, izmijenjasmo i brojeve i veli Mesa posto sam ja malo mladji da je red da mi prvi dodjemo kod njih.

Tako je i bilo, dogovor pao i mi eto proslu subotu krenuli.
Otiso ja na bastu pa svacega pomalo nabro da ponesem, po starom obicaju.
Obrdovali mi se “pecenjcima” ko ista.
Obeco sam da cu im ostaviti jos u skrinju.
Poslije nepunog sata stigli smo kod njih.

Bogami se snasli fino.
Rade, a nas Mesa sta bi drugo nego kamiondzija.
Vozio je on i u Rogatici “petnesku”,
a zadnjih nekoliko godina pred rat vozio u GRAS-u u Sarajvu.
Kupili kucu u Arnhemu u Holandiji a zavrsili i sa opremanjem stana koji su takodje kupili u Sarajvu.
Audi se vozi (nekaka mu brojka nazad).
Dvoje djece, kcer 27 godina i sina 10 godina.
Velika razlika, Allah htio tako.
Kcer zavrsila fakultet ali trenutno radi kao stjuardesa,
da malo obidje svijeta a i zaradjuje se dobro.

Lijepo vrijeme, pa sjedili napolju i rostiljali, a i kako bi drugacije.
Pricali o svemu i svacemu a najvise o Rogatici prije i o predratnim desavanjima.
Dok si trepno proleti desetak sati i dodje gluho doba.
Rastasmo se uz dogovor da se uskoro vidimo kod nas u Tilburgu.
A i kako bi drugacije kad smo pricu tek otpoceli.
Ako Bog da trebace nam dugo i da je ispricamo, a mozda i jos duze.

Reko mi je nas Mesa, nekoliko puta da ne zaboravim
(a i veceras telefonom),
da poselamim svu raju mahsuz a posebice komsiju Zeleta.
I da ga kritikujem sto nam je uteko (valjda preko bare),
kad je vec cijeli rat a i godine poslije rata proveo u Bosni.
Hele bice i koja slika za koji dan.

[Teva]

#214

Semso Kulovac (1963-2006)

Zvali smo ga od milja Minina Dika,
zbog toga sto ga je njegova majka Mina uvijek zvala “Dika”,
pa mi onda dodali i ono “Minina”.
Odrasli smo u istoj ulici, ulici Mice Sokolovica, u srcu Gracanice.
On na broju 16, a ja na broju 24.
Mladji od mene godinu dana.
Bio je jedinjak u majke, ali je zato imo nas za bracu.
I nije bilo drugacije jer smo se mi raja osjecali tako,
sto bi reko disali jednom dusom.
Ako su se kriske “kajmacile”, onda je to jedna od majki cinila svima,
ako smo sta zbelajili onda bi nas jedna majka ruzila sviju ko svoju djecu.
Jednostavno dijeli smo i zlo i dobro.

Drugom prilikom cu o nasim djecijim nestaslucima,
a sada od vremena kada smo postali punoljetni, odrasli sto bi rekli,
pa eto do Semsinog odlaska i o onima sto ostadose iza njega.

Poslije zavrsene srednje skole u Rogatici 1982, upisuje Graficki fakultet u Zagrebu koji uspjesno i zavrsava.
Svagdje smo se mi obilazili, pa tako idosmo i kod njega u Zagreb,
negdje oko 1985 li godine.
Ja, Muma Ajanovic, Dzed Sejtarija-rahmetli i Sinan-Cigo Ajanovic.
Prosvercovali se u dom i dobro se proveli.
Dolazio je Semso i kod mene ovdje u Holandiju sa Gasom Drakovcom.
Opet se dobro proveli.

Godinama prije rata sam znao ici sa Gasom i mojim burazom Kavom hodati sumama po vazdan.
Onako ranac na ledja i hodaj polahko uz muhabet.
Jedne prilike bili na Borikama i u prici nabaci Gaso da ima namjeru otvoriti firmu skupa sa Saletom Medosevicom, ali mu treba jos graficki inzinjer.
Ja mu spomenu Semsu i on se obradova (nije znao da je Semso bas taj fakultet zavrsio).
I tako otvorise firmu u Sarajevu, “Poslovni informator”.
Godinama dobro poslovali, cak sam i ja kod njih radio prije rata poslije mog napustanja TPR-a.
Semso je rat proveo u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH.
Znao se naci cak i u Gorazdu preko Grepka.

Medjutim neku godinu poslije rata vrijeme se promijeni i Semso poce raditi kao profesor u Sarajevu.
Iznenada se razboli, a bio je uvijek otporniji i jaci od dosta nas.

Bio je ozenjen iz Vogosce i iza njega ostadose divna supruga i dva sina od 8 i 9 godina otprilike.
Mehmed i Benjamin
Jedne prilike Semso se brijo ujutro pred poso, a supruga bila trudna.
Na radiju pjevala pjesma “Mehmeda majka budila…….
I Semso ce ti onako raspolozen”
“E vala ako bude sin zvace se Mehmed”.
I bi tako.
Zelja Semsine supruge je bila da se drugi zove Benjamin.
Kad se rodio pitala ona Semsu je li mu doktor Beno Kulovac blizi rod,
pa da se zove Benjamin.
I bi tako.

Semso je sa svojom suprugom nadogradio lijep stan na jednoj zgradi u Hrasnici.
Bio sam eto sa nasim komsijom Pinetom pred kraj jula ove godine u obilasku Semsine porodice u Hrasnici.
Pine i Semso su zivjeli kuca uz kucu u Rogatici.
Semsina supruga nema stalni poso nego radi onako ponekad, kad sta ispadne.
Ako bude moguce pokusace se, da dobije stalni poso.
Sto jos otezava situaciju je to da hipoteka nije skroz otplacena.
Banka je imala razumijevanja pa je rata smanjena.
Ja licno bih volio kad bi mogli nekad jednom jednu akciju pomoci Semsinoj porodici.
Sad trenutno imamo akcije koje su u toku, pa vidjecemo,
mozda jednom.

Semso je imo i jednu kolibu (brvnaru) na Bjelasnici.
Tacnije na Stanarima.
Tamo je provodio dosta slobodnog vremena sa svojom porodicom.
Jos mu je hobi bio da leti.
Neznam kako se to na nasem kaze, ali pustis se recimo sa neke velike visine (stijene) i letis naokolo.

Trazio sam ja Semsu da se vidimo, kad je ono bio bolestan,
ali nije se dalo.
Bio se povuko u kolibu da provede terapije.
Nisam htio da ga uznemiravam, a sad mi zao.
Gledo sam slike u albumu prilikom posjete njegovoj porodici,
pa ce nam to nas Pine jednom poslati da pogledamo, ako Bog da.
Dogovorili smo se.
Sutra cu postaviti 2 slike Semsinih sinova.

Allah ti rahmetile nas Semane….

[Teva]

#215

Lov na vjeverice

Lijepo i suncano poslijepodne bijase danas kod mene ovdje u Tilburgu.
Nedjelja i jes, pa Sumeja zavika da idemo setati po sumi, koja se i zove Wandelbos (suma za setanje).
Pristadoh odmah, a mene ti i ne treba dvaput pitati kad je priroda u pitanju.
Esma nehtjede jedva docekavsi da nas se rijesi, pa da se prihvati svojih derivata i da krene u akciju:
Usisavanje, brisanje prasine, pranje prozora, stora, podmetaca i tako to.
Hele svako koristi lijepo vrijeme za svoje zanimacije.
Nabrzinu skopam par sokica i Sumejino biciklo i preko vrata.
Jesen je obojila drvece i prirodu u samo njoj znane prelijepe boje.
Ko voli prirodu i zna uzivati u njoj ovakvi dani su ko stvoreni.
Ali nije danasnji izlet povod mog pisanja nego:

Sjecanje na ovakve i slicne dane nekada

Hodajuci tako sumskim puteljcima vratih se ponovo u moje djetinjstvo.
Sumeja se voza na biciklu i igra sa drugom djecom, a meni sjecanja naviru.

Uvijek bi s prva proljeca ili u kasnu jesen, izmedju ostalog, isli u lov na vjeverice.
Okupi se djeca (raja) iz citave mahale Gracanice i polahko uz Pticijak.
Ja lijepoga li mu imena, lijepoga i endemicnog.
Jos nikad nisam cuo da jos negdje ima mjesto sa takvim imenom.
Nekolike nas je desetine, svih uzrasta.
Od onih koje treba za rukicu voditi do onih mangupa kojima vec viri cigareta iz ugla usta.
Po dzepovima raznorazne dzakonije: cakije, klikeri, sarafici, pokoja banka…….
Pravac vodi preko Prvog sumarka koji se nalazi iznad Bandijere.
Lijeskov sumarak i ogulimo ga svake jeseni kad ljeljak sazri.
U njemu su bile uvijek jazavcije loge duboko pod zemljom, a tu smo vadili i “sigu”, slojeve necega izmedju ilovace i kamena, od cega smo pravili raznorazne igracke i predmete.

Dalje idemo kroz Drugi sumarak, onaj u kom se birvaktile tefericilo.
Hrastov sumarak a iza njega ima i dosta jasika.
Na tim jasikama smo cakijama urezivali svoje i inicijale prvih simpatija uokvirene srcima.
Kasnije ti urezi raspuknjuju, rastu skupa sa jasikama i postaju sve veci.
I postoje dok necije ruke sjekirom ne posijeku stablo.

Dalje idemo malo uzbrdo prema Sahinovom gaju ali ne ulazimo u njega nego idemo malo poprijeko i izbijamo pod same Krmcice.
Ime koje tom selu i prilici.
Cetnicko leglo, kako se pokazalo u ovome zadnjem ratu.

Da ne kvarim opisivanje mojih dozivljaja iz djetinjstva, idemo i dalje poprijeko preko livada i spustamo se u sumu.
Suma ili bolje reci potocine obrasle granjevinom.
Tu smo uvijek na vrijeme da uberemo 8 – martovske poklone nasim dragim majkama.
Visibabe, prve vijesnike proljeca.
Onda dolaze jagorcevine, sumarice i na kraju ljubicice.
Nase omiljeno mjesto za lov na vjeverice.
Jos smo relativno tihi mada nas ima Masala.
Prolom pocinje sa otkricem prve vjeverice, koju je neko pokreno zatresuci jedno drvo na kom je bilo njeno gnijezdo.
I od tog momenta do kasno poslijepodne niti znas a niti te interesuje ista drugo.
Ne osjecas ni glad, kad ozednis Bog dao potoka svakuda.
Ne osjetis ni ogrebotine na rukamai licu iz kojih klizi kapljica krvi.
Nista nije vise bitnije od onog momenta kad zatreses tankovijasto visoko drvo na kom je tog momenta vjeverica i onog momenta kada ona pada na zemlju.
Padne na zemlju a mi svi za njom a ona ponovo uz neko drvo.
U neko doba lov prestaje, kako i na ciju komandu ali pojma nemam
Uglavnom lov je uspio i svi smo zadovoljni. mada nista nismo ulovili.

Tek ce recimo Emir Kuca za par mjeseci donijeti par malih vjeverica. koje ce uspjesno pripitomiti i one ce biti nasi “kucni ljubimci” dok ih on ponovo ne odnese u sumu i pusti da slobodno zive kako je i Bog ostavio.

I onda predstoji najtezi dio posla, povratak kuci.
Nemozes iscekati da dodjes, operes se i prihvatis jastuka…….

[Teva]

#216

Velika i Mala pecina

Proljece je rano negdje krajem sezdesetih godina.
Ja ponosni djecacic koji je prispijo da “svuda” ide sa “velikom” rajom.
Ovakvi i slicni dozivljaji ce se ponavljati narednih par decenija.

Nedjelja je i fala Bogu nema skole koju nikako nismo voljeli,
a i kako bi pored tih dosadnih lekcija i strepnji da li ce se dnevnik zalomiti bas na tvojoj stranici.
Poslije obaveznog dorucka koji se uglavnom sastojo od dva jajeta, ovako ili onako, i “vise” hljeba, provirujem kroz prozor i vidim da se raja vec pomalo pocela okupljati.
Nije se trebalo dogovarati jer po nepisanom pravilu to je nas dan i nije trebala dozvola od roditelja.
Nisu nikad ni pitali gdje idemo i sta ce mo raditi taj dan.
S obzirom da su livade na Pticijaku prepune vode od tek okopnjelog snijega (nemoze se jos igrati lopte), a prosle nedjelje smo bili u lovu na vjeverice, danas najvjerovatnije idemo na pecinu.

Dobro utopljen i sa cizmama na nogama istrco sam na ulicu, a iza sebe cujem ono obavezno mamino “Nemoj se prljati i cuvaj se”.
A znala je kad se vratim negdje pred mrak da sve sa mene mora pravac u masinu, a ja u kadu na dobro “ribanje”.
Jos ako mi se oci budu vidile od blata bice dobro.

Uvijek smo nekako saosjecali sa rajom iz carsije.
Jadni oni moraju se igrati po haustorima, a nesmiju ni pomisliti da predju most, a kamo li da dodju na “nasu teritoriju” Pticijak.

I tako iskupljamo se polahko.
Jedni sa jedne a drugi sa druge strane Sokacica.
Bas ko kad se podijelimo u dvije grupe i hocemo da igramo “ta-ta”.
I hocemo, ali danas na pecini.
Samo od sebe se podrazumijeva da se ide u dvije veeelike grupe.
Sam odlucujes kuda ces.

Prva grupa ide jednostavno cestom prema Seljanima na Veliku pecinu.
Suplja gromila, uprava puteva, pored Ajnijine kuce (porodica Crnac), tatomirov most i jos koja stotina metara pa lijevo uza stranu na Veliku pecinu.
Velika pecina se nalazi iznad ceste, a prije Velike krivine, na otprilike pola puta do Seljana.
Pecina je otprilike mozda manja od pola sobe i ima mali izlaz na samom vrhu.
Manja raja se moze nekako provuci kroz taj izlaz i jos malo uza stijene i eto te “na pecini”.
Veca raja mora okolo i jos je opasno.
Moras se poprijeko pomalo pomicati i nikako gledati nadole.
Visis fakticki kojih tridesetak metara iznad ceste.
Danas kad razmisljam o tome ne mogu se nacuditi da nikad niko nije pao, jer je stvarno opasno.
Na pecini gore je bila mala ravan i izmedju borova bi se lozila vatra i pekli pastrmka, krompiri u zaru i purali pecenjci (mladi kukuruzi).
Jedne prilike su nasi mali piromani (Sef, Muta Causevic i Caje A.r.) bili sami na pecini i napravili pozar.
Zapalilo se siblje pa su i vatrogasci imali posla.

Druga grupa ide livadama na Malu pecinu.
Kroz Vrbanje, pa kaldrmom dalje sokakom pored Dzikinog, dok ne izadjes na livade.
Uglavnom obadvije grupe su u istoj visini i oni malo grlatiji se mogu dozivati.
Isli bi dalje livadama do Zagradca i onda uz sumu prema maloj pecini….

Prvo bi se sastani obadvije grupe kod Tatomirove kuce.
Pretrkeljaj sve dzepove nema li gdje koja “banka jal ona bijela para”.
Trkeljas dzepove i ako si siguran da nema nista u njima.
Uvijek su stariji imali dovoljno i kupi bi dosta jabuka od Tatomita.
Naravno jabuke bi podijeli svima, a nekad te zapadnu Bogami i dvijetri.
Hele tu bi se opet podijeli u dvije grupe i nastavi put.
Sada su grupe bile ravnopravno podijeljene i spremne za “ta-ta”.

…..a Mala pecina gore u samom vrhu.
I nema tu neke pecine osim u samom piklicu jedan komad stijene uklijesten u samu stijenu tako sa se mogo pomalo pomicati.
Ko joj da ime neznam ali vjerovatno na konto Velike pecine.
Kad ima Velika nek ima i Mala.
Mala pecina nesto bliza Rogatici a pogled takav da skoro cijeli grad imas ko na dlanu.
Iznad nje proplanak zaklonjen sumom…..

Bijase to idealno mjesto za cetnike u ovoj zadnjoj agresiji na Bosnu nam lijepu nasu.
Odatle su cetnici granatirali grad, a i ne samo odatle…..
Mogli su tacno vidjeti i poznati kucu u koju je pogodila granata.
A selo Krmcici blizu pa ni bratije nije manjkalo.
Dragi Allah im platio onako kako su zasluzili, zlotvori dusmanski.
A nas stari rahmetli nam je stalno prico kako je u drugom svjetskom ratu bio ranjen povrh kuka.
Pogodio ga bas sa Male pecine snajperom cetnik dok je on bio kod Uprave puteva.
Da li je to sudbina ili nesto drugo, da u ovom zadnjem ratu i ja budem ranjen, stotinjak kilometara dalje, na isto mjesto iznad kuka.
Da li je to opomena da u sledecem ratu moze moj sin da bude ranjen, a ja ubijen i zapaljen kao sto je moj stari u ovom ratu.
Ne oprastam, niti zaboravljam a i djeci mojoj trubim cesto o tome ko su i kakvi cetnicki zlotvori i kakva su sve zlodjela cinili.

…..Dolaskom na pecine pocinjala bi i igra.
Fino bi vidjeli jedni druge na udaljenosti od nekoliko stotina metara, svi redom podigli jednu ruku u vazduh uz povik:
“Poooceeetak”.
I nestali bi iz vidokruga.
Igra bi trajala dok i poslednji iz jedne grupe ne bi bio otkriven i eliminisan.
Ako vidis nekog prvi onda kazes (naprimjer) “ta Suljo” i za Sulju je igra zavrsena.
Moze ici kod ostalih koji su ispali i zabavljaju se necim drugim ili prate tok igre.
Potrajalo bi satima dok se igra ne zavrsi.
Najsladje je kad se nekom privuces a da te ne vidi i sapatom mu kazes da je izbacen iz igre.
Naravno vodis racuna da ne budes i sam otkriven i eliminisan.
U neko doba bi ti naompalo da u dzepu imas jos jednu jabuku koju bi sa apetitom pojeo.
Kasno popodne mrtvi umorni bi krenuli put kuca.
Preumorni, svi cestom jer nekako lakse ici……..

[Teva]

#217

Ovu Mirelinu poruku sam moro prenijeti ovdje jer je ovo jos jedan dokaz da Gracanica nije samo najljepsa nego i najpametnija mahala.

mikica: Kerime moramo se sjetiti, ko bi mogao zaboraviti onolike derneke i roštiljijade, i najljepše djetinjstvo koje bi svako dijete poželilo. U ratu su mi naompali Kenan (Kerimov o.p.) i Elmir Refijin kad su otišli kod Zeca (Sulje o.p.) da kupe lepinu i vratili se sa hljebom i mi ih pitamo što ce vam to, a njih dvojica kažu ovako nam više dodje !!!
30-01-2008 09:19

[Teva]

#218

Okrsaj

Eto moj komso, vrati ti i ovaj dogadjaj iz zaborava.
Ruku na srce nisam znao za to odmjeravanje snaga na Pecini.
Kad se spomene Pecina, prvi ko mi naompadne je rahmetli Zejnil, Sacirov brat.
I sad ko da cujem njegov posebno piskavi glas.
Valjda me ko dijete dojmila njegova prerana smrt, pa mi se urezalo u sjecanje.
Neko ce se Zenge sjetiti i kao konobara u Sabihu, jal Sedam Kobila.Neznam vise kako se ono tacno zvase.

A evo jos jednog okrsaja kojeg ces se sjetiti:
Dosla raja iz Zakule na Pticijak da prave lukove i strijele u Malom sumarku.
A jedan medju njima i Senad Hrustemovic koji vodi velikog vucjaka.
Sjecam se ko danas.
A nasi pripremili strategiju i podijelili nas u tri grupe: mala, srednja i velika raja.
Prvo krenuli mi mali iza medje u Hapinom, gore prema Velikom igralistu.
I kad nas Zakuljani primijetise poletise prema nama okurazeni.
Misle evo lahkog plijena.
Onda se pojavi srednja raja i oni se ko zaustavise i kontaju mozemo i sa njima na kraj, pa navalise.
E onda ih doceka velka raja a medju njima i Beli koji se nikad nicega nije bojo.
U rukama mu povelka i podebela toljaga.
Prepadnuti Zakuljani probase malo sa vucjakom i kad vidjese da leti Beli neustrasivo masuci toljagom uz strasne krikove ostalih, dadose se Bogami u bjezaniju.
Neznas da li lete il se prevrcu nanize.
A mi radosni se iskupili na mjestu Prvomajske vatre i pratili smo ih pogledima sve dok nisu zamakli dole preko mosta u Zakulu…..

A nisu znali ni lukove praviti nego od lijeske a nasi vazda bili od drenovine.

P.S.
A evo i dokaza da mi iz Gracanice jos uvijek disemo jednom dusom.Dok sam ovo moje pisanje privodio kraju zazvoni telefon.
Kucajuci dalje cujem Sumeja prica sa nekim na nasem jeziku.
Daje mi telefon, glas mi poznat al ne mogu da odgonetnem ko je.
Moj dobri komsija Kerim zove s one strane bare.
Bio sam smetno da mi je trazio i da sam mu neki dan poslo broj telefona, privatnom porukom.
I tako promuhabetismo fino, a i jos bi, da ja ne moradoh odvesti Sumeju na plesove.
Jos jednom mahsuz selam komso, tebi i tvojima i da vas dragi Allah cuva…..

[Teva]

#219

Prokleta bara i istrrrrresaj

Evo jos dva dogadjaja iz bogatog djetinjstva Gracanicke raje,
a pisem ih skupa zato sto je u obadva uz mene, izmedju ostalih, sudionik i nas rahmetli Semso Kulovac.

Prokleta bara

Jedan od zimskih dana kada je temperatura padala duboko ispod nule.
A mi smo imali po Pticijaku nekoliko bara od kojih su neke imale precnik povrsine vode od mozda sedamosam metara.
Neke su presusivale za toplih ljetnih dana.
U nekima su opet rasle vrbe na kojima smo provodili dosta vremena praveci izmedju ostalog pishte i trube.
Naravno fatali smo i zabe, punoglavce i dazdernjake.
Cak smo u jednu, jedne prilike ja i Mare Imamovic sasuli nekolke kile soli praveci more…..
Zima je i posli mi praviti splav da idemo za “Ameriku”.
Ja, Semso i Suljo Jusufovic-Chato.
Suljo je stariji tri godine od mene a Semso mladji godinu od mene.
Izabrali smo onu gore baru iza Vrbanja, prema Zagracu, jer u njoj nije bilo vrba a ona povelka.
Donijeli smo i veliku chomagu (motku) duzine oko tri metra i nekoliko kamenova, odozdo iz Dijanovine, tezine tricetiri kile.
Kamenjem razbijamo led uz obalu sve dotle dok ne ostane slobodan splav u sredini.
Onda jedan skoci na splav, doda mu se motka i on se odguruje od jedne do druge obale i putuje za Ameriku.
Tako je doso red i na mene ali ja neiskusan, nisam znao drzati ravnotezu, i prevali mi se splav na jednu stranu i ja chim chimplak potonem u ledenu vodu.
Srece Suljo malo vece dijete od nas dvojice i nekako me iscupa.
Njemu sam zahvalan sto sam ziv i danas danile.
Natopijo se sav vode a i cizme pune.
Ukocio se ja od zime i ne mogu ni hodati.
Skino meni Suljo cizme dao ih Semsi da nosi, a mene na krkacu i pravac kuci.
Kako mu je bilo nositi me onako mokrog, zna on sam, ali je za nagradu dobio od moje mame nekolke kocke secera, a ja sam se zadugo ceso po kosi promrzlim prstima nebili ih makar malo zagrijo.
Tako se uspjesno zavrsilo nase putesestvuje za Ameriku…….

Istrrrrresaj

U ljeto i jesen smo uzivali beruci i jeduci raznorazno voce po svijeskim livadama i vocnjacima, a bogami i povrce po njivama i bascama.
Jedne prilike posli mi u Tatomirove jabuke.
Imo ih on dosta a ovaj put nam je meta jabuka krupnih socnih plodova, podaleko od kuce, u cosku njive zasijane psenicom jal kakom drugom zitaricom.
Vidimo kucu ko na dlanu i ako neko poleti da nas zajmi imamo kad uteci.
I popeli se mi na jabuku, beremo li beremo u njedra.
Valjda se zanijeli kad neko zavika “eto Mirka”,
i mi poskakasmo i pocesmo bjezati.
Medjutim neznam kako bi ali Seman ne uspjede pobjeci i osta na jabuci.
A pod nju stigo Mirko, najmladji Tatomirov sin…..
Imo Tatomir jos dvojicu.
Radovana traktoristu i Marjana sto je radio u knjizari.
Marjan pogino valjda oslobadjajuci Rogaticu, jal neko drugo mjesto od muslimana.
……Mirko, stariji od nas koju godinu, i ima govornu manu
Mi ostali pobjegli na sigurno odstojanje, trazimo kamenje po njivi da branimo druga i cekamo sta ce biti.
Semso se naravno prepo, a Mirko se dere:
Istrrrrresaj,
Istrrrrresaj kad ti kazem,
misleci na jabuke koje je Semso imo u njedrima.
Bogami Semso istrese jabuke, a i mi moradosmo svoje, da bi se on odmako od stabla da bi Semso siso i mogo bezbjedno uteci prema nama.
Te godine smo ovu jabuku otavili na miru………

[mikica]

#608

Igre bez granica.
Super svi su na poslu,a nama raspust.
Nije bilo potrebno da se dogovaramo nekako smo uvijek mislili isto,kao da je dan bio unaprijed planiran.
Doruckovao ili ne vazno je da se idemo i igrati.
Jedne prilike sjedeci na ogradi od Amele Imamovic,ekipa Merima Amila,Aida,Amela i ja kao pricamo sta ko voli jesti?Odgovor je bio kriska kajmaka i paradajz ali napolju.
I obzirom da u Gracanici nikad nisi mogao osjetiti razliku muske ili zenske igre,igracke nam nisu bile zanimljive,evo jedne igre u kojoj nam je Dido Senadov bio kao voditelj Igramo igru bez granica,svi se sjecamo tog zabavnog programa na televiziji.
Imali smo sve potrebno,akcija pravljenja brane na gracanickom potoku,tu sam i naucila plivati tek kasnije smo se iskradali i bejezali da se kupamo na Rakitnici bez znanja roditelja.
Prvi zadatak je bio pretrcati 10x preko potoka i sa svake strane ubrati po travku u sto kracem vremenu.
Zatim roniti sto duze.
Valjati se po zari a da se ne ozarite…
nemogu da se sjetim kako smo zvali senadovu livadu ali smo cesto isli tamo i pravili sator pekli kukuruze i ostalo sta je ko pokupio iz kuće.
Vracamo se oko 4 jer tad dolaze sa posla,saprali avlije slaufima da osvjezimo i vec igramo lastike,zaboga nigdje nismo isli.
Moji i Hasecici pale rostilj u senadovoj avliji ona je veca mi smo u tom periodu bili postanari kod Sife Mirvic.Dok to bude gotovo malo cemo da se guramo na inprovizovanom skuteru,to smo napravili od nekih tockica i daski.
Kako smo samo isli svima na zivce jer je to bilo glasno,kasnije su nam tu nasu vozilicu sakrili,ali ne zadugo nasli smo je u vanjskom vc iza kuce.
Pred polazak u skolu obavezno je bila tura klikera u skoacicu tu su bile najbolje rose za tu igru.
Kad bi dosla zima uvjek smo se ljutili na Bahtu on nam je po uklizanoj stazi posipao pepeo.al nije ni cudo sankanje i kuletanje je trajalo do 5 do 11,jer se tad vracaju roditelji iz druge smjene.Veci je fazon bio imati kulete nego sanke,sa sankama nismo mogli praviti vozic.
U 11h je smo u kuci nalozili vatru nazor uz pomoc ulja da se bolje razgori kao da smo bili u kuci citavo vrijeme.Ah sad bi se vjerujte vratila u taj period…

[purak]

#609

:( Jos da ste imali brdo,tek bi ste onda osjetilu pravu car sankanja i kuletanja,al dobro,i brezuljci dadnu ruke.B) Hej sala,sala,volim ja vas iz Gracanice malo zadirkivati,a nemam kratkih poruka pa moram ovdje.:silly: ;)

[Author]

Posts