[mirsad_d]

#17275

http://www.youtube.com/watch?v=-aeN6blwOmk
film Žena s krajolikom

Srušena kuća iz filma Žena s krajolikom
Autor: S. M.

ROGATICA – Brvnara koju ruši Milija Mitrović iz sela Sjeversko kod Borika, u opštini Rogatica, nije obična seoska kuća. Riječ je o kući u kojoj je svojevremeno snimljen dio filma “Žena s krajolikom”, scenariste i režisera Ivice Matića.
Uz Stoleta Aranđelovića i Božidarku Frajt, u filmu su igrali još bardovi jugoslovenskog filmskog glumišta Uroš Kravljača, Zaim Muzaferija, Jadranka Matković, Špela Rozin i Miodrag Brezo.
Vrijeme je učinilo svoje. Vlasnik kuće Milivoje Mitrović izgradio je novu, veću i ljepšu. Staru je saletio zub vremena i ona je ovih dana morala da bude srušena.

[Teva]

#18007

Ko je reko BosnaTube. :woohoo:

Bez danlodovanja i sekunde cekanja ovdje mozemo pogledati kompletne filmove,
serije, razne video zapise…

Ovdje stari film: Kapetam Lesi

http://www.bosnatube.com/video/3297/kapetan-lesi

:)

[ponekad ovdje]

#19112

–
15.12.2009

Novi uspjeh

Film Jasmile Žbanić u takmičarskom programu Berlinalea

Igrani film rediteljice Jasmile Žbanić “Na putu” svoju svjetsku premijeru imat će na jubilarnom 60. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu u okviru takmičarske sekcije.

Zrinka Cvitešić u filmu “Na putu”

Ova vijest potvrđena je na današnjoj press konferenciji 60. Berlin Film Festivala i predstavlja novi veliki uspjeh Žbanićeve, produkcije Deblokada, kao i kompletne bosanskohercegovačke kinematografije.

Nakon “Ničije zemlje” i “Grbavice”, ovo je treći put u poslijeratnoj historiji BiH da se jedan bh. film nađe u takmičarskom programu jednog od tri najveća svjetska filmska festivala.

Film “Na putu” je ljubavna priča o dvoje mladih ljudi, Luni i Amaru, koji nastoje prevazići prepreke koje prijete njihovoj ljubavi. Nakon Amarove dramatične promjene u jednoj konzervativnoj vjerskoj zajednici, Luna daje sve od sebe da otkrije da li je ljubav zaista dovoljna da njih dvoje ostanu zajedno na putu ka životu u sreći.

Glavne uluge u filmu tumače Zrinka Cvitešić, Leon Lučev, Ermin Bravo, Mirjana Karanović, Izudin Bajrović, Nina Violić, Sebastian Cavazza, Jasna Ornela Bery, Marija Kohn, Jasna Žalica.

Film “Na putu” predstavlja međunarodnu koprodukciju između Deblokade (Bosna i Hercegovina), COOP-a 99 (Austrija), Pola Pandora (Njemačka) i Žive produkcije (Hrvatska), u saradnji sa Tv kućama Eurimages, TV ZDF/Arte, BHRT i HRT.

Producenti filma su Damir Ibrahimović, Karl Baumgartner, Bruno Wagner, Barbara Albert, Raimond Goebel i Leon Lučev. Film je podržan od Fondacije za kinematografiju BIH, Federalnog ministarstva kulture i sporta, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grada Sarajeva te BH Telecoma, Fabrike duhana Sarajevo i BH Airlinesa.

Glavna glumica Zrinka Cvitešić je na osnovu svoje uloge u filmu “Na putu” izabrana među 10 najboljih evropskih glumaca u program Shooting Stars 2010. koju organizira European Film Promotion s ciljem predstavljanja novih evropskih glumačkih talenata na predstojećem Berlinskom filmskom festivalu (Berlinale). Žiri je svoju odluku obrazložio riječima: “Glumački, Zrinka Cvitešić nas vodi kroz osjećaje nade i očajanja, te tugu i radost na način koji niti u jednom trenutku nije očit niti predvidljiv.”

Berlinale će se održati od 11. do 21. februara 2010. godine. Svake godine u glavnoj konkurenciji se prikaže 20 najboljih filmova svjetske produkcije po odabiru selekcionog odbora Berlinala. Za Festival se akreditira preko 19.000 filmskih radnika i preko 4.000 novinara.

Predsjednik ovogodišnjeg žirija je renomirani reditelj Werner Herzog.

(Sarajevo-x.com)

[Mare]

#19444

Dervis i smrt.
http://www.youtube.com/watch?v=8azq1iZ1v44

[Mare]

#19445

http://www.youtube.com/watch?v=OlDgYUwXtzg

[Mare]

#19469

http://www.youtube.com/watch?v=Nbv6XjDFLM4

[Mare]

#19853

http://www.youtube.com/watch?v=Kgix8-WG

[mirsad_d]

#19915

[b]Midhat Ajanović
Afirmacija u Švedskoj[/b]
Film “Point of Mouth” sarajevskog animatora uvršten u selekciju festivala u Geteborgu
13.01.2010. 07:14

Ajanović: Uspješna filmska i književna karijera

Dok sam počesto tvrdi da mu njegov rodni grad Sarajevo ne priznaje uspjehe koje ostvaruje, druga životna i radna sredina Midhatu Ajanoviću Ajanu omogućava punu afirmaciju.

Ta druga sredina u kojoj sarajevski novinar, književnik i animator živi, švedski grad Geteborg, ovih dana ponovo mu je pokazala naklonost uvrstivši njegov animirani film “Point of Mouth” na najveći skandinavski filmski festival. Osim što mu je film, kao jedinom bh. predstavniku ove godine, uvršten u zvaničnu selekciju, organizatori će upriličiti i izložbu Ajanovićevih crteža na osnovu kojih je nastalo ovo ostvarenje.

Rođen je 1959. godine u Sarajevu, gdje je studirao novinarstvo. U Zagrebu je usavršavao filmsku animaciju, da bi osamdesetih režirao nekoliko kratkih animiranih ostvarenja koja su prikazana na međunarodnim festivalima. Predavač je na Odjelu za filmske studije Univerziteta u Geteborgu, gdje živi od 1994. godine.

Autor je zbirke eseja “Smrt u Sarajevu” i romana “Jalijaš”, “Gađan”, “Useljenik”, “Portret nacrtan ugljem i kišom” i “Katapult”

[Mustafa]

#26203

Uspjeh bh. kandidata za Oscara

“Cirkus Columbia” najbolji film na festivalu u Antaliji
Bh. kandidat za Oscara, film “Cirkus Columbia”, reditelja Danisa Tanovića, dobitnik je Nagrade za najbolji film na Antalya Golden Orange Film Festivalu.
Film bh. oskarovca prikazan je u okviru internacionalne takmičarske selekcije, a nagradu je podijelio sa filmom “Dooman River”, reditelja i scenariste Lu Zhanga.

Nagrada na Antalya Golden Orange Film Festivalu predstavlja samo još jednu potvrdu uspješnog festivalskog života Tanovićevog filma.

Podsjećamo, “Cirkus Columbia” svjetsku premijeru imao je na 16. Sarajevo Film Festivalu, gdje je osvojio Nagradu publike. Potom je prikazan na prestižnom festivalu u Veneciji gdje mu je dodijeljena nagrada Film budućnosti. Uslijedile su i uspješne projekcije na festivalima u Torontu, San Sebastianu i Bejrutu, gdje je Tanovićev film naišao na izuzetne reakcije publike, a na Festivalu slovenskog filma u Portorožu “Cirkus Columbia” je nagrađen priznanjem Vesna za najbolju scenografiju.

Film “Cirkus Columbia” u subotu uveče vidjet će i publika na Abu Dhabi Film Festivalu. Tanovićev film uvršten je u glavni takmičarski program ovog festivala i u konkurenciji je za nagrade za najbolji film i najbolja glumačka ostvarenja. Publici Abu Dhabi Film Festivala film “Cirkus Columbia” će predstaviti reditelj Danis Tanović.

Od 14. oktobra bh. kandidata za Oscara može vidjeti i publika u nekoliko gradova u BiH. “Cirkus Columbia” prikazuje se u Sarajevu (Meeting Point i Multiplex Cinema City), Zenici (Multiplex Ekran) i Visokom (Gradsko kino).

[Mustafa]

#26465

Sulejman Mulaomerović:

Koliko visoko je nebo

Dokumentarni film Koliko visoko je nebo, priča ratnog snimatelja Sulejmana Mulaomerovića, premijerno će se prikazati u Narodnom pozorištu Sarajevo 5. novembra u 20:00h, dok će svoju premijeru u Goraždu imati 10. novembra u 18:00h u Centru za kulturu.

Pod nebom koje je tako visoko najteže je biti čovjek
Ovaj dokumentarni film je priča o ljudskoj hrabrosti. Istinita priča o ljudskoj borbi za život. Istina je suština dokumentarnog filma. Ovo nije samo obična priča o istini. Ovo nije samo priča o ratnom snimatelju. Ovo je priča o ljudima koji su se branili. Ovo je priča o ljudima koje je snimio jedan ratni snimatelj, saopćeno je.

Dokumentarni film Koliko visoko je nebo baziran je na snimcima ratnog snimatelja Sulejmana Mulaomerovića, koji su obišli cijeli svijet. Mulaomerović je pod potpuno nevjerovatnim uslovima iz opkoljenog Sarajeva otišao pješke preko Igmana i Grepka u opkoljeno Goražde, u rano proljeće 1993., i prvi je snimatelj koji je od početka rata ušao u ovu opkoljenu enklavu i snimio život i smrt.

Zemlja tvrda, a nebo visoko
Najčešća riječ koja se mogla čuti u Goraždu u zimu i proljeće 1993. bila je “Grebak”. To je brdo na južnim padinama Jahorine do kojeg se terenskim kamionima mogla dovesti pomoć Goraždu. Odatle se brašno i nešto malo druge hrane prenosilo snagom ljudskih mišića. Put je bio dugačak oko 75 kilometara, a značajnim dijelom je prelazio nadmorsku visinu iznad 1500 metara. Kolone ljudi su išle kroz šume preko planinskih pašnjaka. Sulejman Mulaomerović je snimio i Grebak. Po dolasku u Goražde, u kojem zbog težine situacije umjesto sedam ostaje mjesec dana, svojom kamerom bilježi potresne i nevjerovatne priče ljekara, novinara, boraca, izbjeglica, djece, staraca, jednostavno ljudi koje tamo zatiče.

U martu 1993. godine Sulejman u Goraždu po prvi put upoznaje i snima sudionike filma: ljekare, dr. Izeta Čustovića i dr. Branislava Kotjelnikova, ženu heroinu Sabahetu Ćutuk, novinara Azhara Kalamujića. Nakon tog susreta njihove sudbine se prepliću i ponovo se susreću u fillmu. Ranjavan više puta kao ratni snimatelj, Mulaomerović je vidio ljude i rat očima koje svijet gledaju srcem i kroz kameru.

Film je režirao Ismet Lisica, scenarij potpisuje Melina Kamerić, Muziku Colin Janz, a narator filma je Mirsad Tuka.

Materijal korišten u filmu sadrži i snimke koji do sada nisu korišteni, te će kao takav biti od značaja za arhivsku građu o odbrani Goražda i Bosne i Hercegovine. Nakon premijera u Sarajevu i Goraždu, slijedi TV premijera na programu BHT 1, nakon čega film kreće i na festivale dokumentarnog filma.

“Moje ime nije važno. Nije važno ni u kom sam ratu bio. Ja sam mogao biti bilo koji čovjek na svijetu. Ali nisam. Ja sam bio ratni snimatelj. Ovo je mogao biti bilo koji rat, ali nije. Bio je to rat u mojoj zemlji. ‘Sine…zemlja tvrda, a nebo visoko…’, kaže mi taj dedo, a ja se trudim da mi ruka ne zadrhti. Jer biti čovjek nije isto što biti i ratni snimatelj. Ja sam ratni snimatelj. Iz jednog opkoljenog grada otišao sam u drugi opkoljeni grad, da bih snimio priču o stradanju. Dok su svi držali pognute glave ja sam snimao. Ono što sam ja snimio može stati samo ispod neba koje je visoko. A ja sam tamo bio”, kaže Mulaomerović u filmu.

[Damir Kustura]

#26774

Sinopsis
Scenario i režija Ahmed Imamović

Ovo je intimna priča o onima koji su preživjeli genocid u Srebrenici, a sada se suočavaju sa realnošću punom kontrasta. Realnost njihove neumorne potrage za istinom sudara se sa trivijalnošću svakodnevice tranzicijskog društva opsjednutog produkcijom “reality shows” koji formiraju pojedince površnog karaktera. Kada se ova dva svijeta u potpuno disfunkcionalnom društvu sudare, počinje odbrojavanje.

http://www.belvederemovie.com/trailer1/

[Damir Kustura]

#26775

KOLUMNA
Pod istim krovom
Belvedere & Big Idiot(luk): prošlost zapečaćena crvenom tačkom
“Belvedere” je bitan i vrlo dobar film koji nas podsjeća da su naši životi crno – bijeli, jer su bili obojeni dvjema nijansama sive. To su, uglavnom, dva zla: neraščišćena prošlost i lažna obećanja za budućnost.
Piše: Ahmed Burić
Već dugo, predugo me ništa nije tako jako “opalilo” kao film “Belvedere”, prikazan novinarima u četvrtak 18. novembra u sarajevskom Cinema Cityju. Radi se o drugom po redu cjelovečercu Ahmeda Imamovića. Podsjetimo, prije osam godina Imamović je za svoj film “Deset minuta” dobio nagradu Evropske filmske akademije Felix. Nakon toga snimio je i svoj prvi dugometražni film “Go West” kojem je, nekako, falilo i sreće i iskustva.

Ali, nismo zato ovdje: naši provincijski kompleksi i objektivan manjak kulturne ponude uvijek tjeraju da “pumpamo” uspjehe našeg filma, čak i kad se golim okom vidi da se radi o prosječnim djelima. Tako je svaka nagrada za neki bosanskohercegovački film – taman dolazila od lokalnog festivala negdje u Aziji ili sa turističke manifestacije u Mađarskoj, svejedno, za naše medije bila događaj od prvorazredne važnosti – dok su se eventualne bitne stvari koje bi se događale u drugim umjetnostima često prešućivale ili marginalizirale.

Dobra moja (filmska) mahala

Ima u tom favorizovanju filma u odnosu na ostale umjetnosti kod nas nešto teško probavljivo. Filmski svijet često zna biti površan i (pre)blizu estradi. S druge strane, film često odnosi najviše državnih subvencija tako da se pisci, slikarice, vajari, muzičari, operske pjevačice, pjesnici, esejisti, urednici časopisa, balerine i ostali radnici iz oblasti kulture (često opravdano) osjećaju zakinutima. Oni u devedest devet odsto slučajeva ne mogu živjeti od svoje produkcije, ma koliko velika bila.

Ali, pravila “tržišne” igre su takva. Najviše se para vrti oko onoga što pravi najveći show, najviše ljudi učestvuje u proizvodnji filma, najviše ljudi ga i gleda u odnosu na druge sadržaje , tako da je u ovakvom svijetu, nekako, i objašnjivo da je film najvažniji. Ali, nismo ovdje da bi sudili: u svakom slučaju vrijeme najbolje ocijeni šta od koje umjetnosti treba ostati za budućnost, pa se ne treba puno sekirati oko napisa u kojima ljudi potpisani na špici nekog filma, mrtvo-hladno o tom istom filmu objave panegirik u novinama. To je provincijalna surevnjivost.

No, vratimo se mi konkretnom povodu: Imamović sa svojom ekipom tjera na duboko razmišljanje. Najviše samim filmom, u kojem bi estetsko cjepidlačenje u svakom segmentu pojedinačno moglo naći manu, ali kad se zatvori zadnji kadar i počne teći odjavna špica, niko više ne razmišlja o tome.

Zašto, bre, nosiš flašu?

Sve o čemu u tom trenutku gledalac počne misliti je tačnost “metafora” koje se u ovom filmu upotrebljavaju. Prva je izbjeglički kamp Belvedere (“Najljepši pogled”, kakvo cinično ime za izbjegličko naselje!?), a druga Veliki Brat(ko), reality show u koji se prijavi jedan od stanovnika naselja, tinejdžer Adnan (Adis Omerović), koji poručuje majci i tetki: “Petnaest godina je prošlo od rata, gotovo je, ostavite me, pustite me da živim!” I odlazi u reality show, gdje će ga, između ostalog pitati zašto sa sobom u wc nosi flašu.

Najgori tekstovi o filmovima su oni koji prepričavaju sadržaj, pa ćemo ovdje stati s tim, iako možete imati na umu i to da dobrom filmu ne može naškoditi i ako unaprijed znate cijeli njegov tok.

Čime, dakle, još oduševljava Belvedere? Da li sjajnom glumom kojom se u jednoj mjeri obara stereotip da domaći glumci ne mogu ispuniti sve zadatke? Način na koji Sadžida Šetić igra glavnu junakinju Ruvejdu je gotovo maestralan, njezine emocije “u nulu” prate egzistenciju lika i podvlače svaki segment te drame tamo gdje treba i koliko treba. To je moćan, vjerovatno i najjači segment filma. Dalje, valja spomenuti i da Nermin Tulić u ulozi Alje nosi tragediju invalida oboljelog od poodmaklog stadija šećera skoro jednako dobro kao i glavna junakinja. I da, konačno, drugi put potvrđuje svoju veliku karijeru. Tu su još i “junaci” reality showa od kojih Almir Kurt – Kugla (sad već specijalizovan za uloge estradnih kreatura s viškom talenta, a manjkom ratia) i Nela Đenisijević najbolje pokazuju svu površnost i imbecilnost konteksta reality showa, raznih “Farmi”, “Velike braće” i ostalih Big Idiot(luk)a raznih vrsta.

Uostalom, prebacimo se malo u drugi plan, šta se drugo moglo dogoditi sredinama koje su tako prezrele, napustile i uništile svoje selo, nego da im lažno, patvoreno, digitalizirano, estradno selo postane najgledaniji televizijski program? Banalnost svakog showa takve vrste je slična: tu je to negdje, u deset deka, kako narod kaže.

Boje, sjenke sivog

Jak adut Belvederea je slika, rad Darka Drinovca, poznatog reditelja spotova većine hrvatskih muzičkih zvijezda. To je odlično ukomponirani, većinom, crno bijeli film koji podvlači onu veliku misao da je spektar boja, zapravo, baziran na sjenkama sive. U tom materijalu, samo su kapi krvi koje se uzimaju za uzorke DNK i kontrolu nivoa šećera crvene, i to je – iako poznat detalj u povijesti medija – očaravajuće. Sva naša prošlost kao da je zapečaćena krvlju, crvenom tačkom na kraju.

Sivo je boja istine. “Belvedere” je tako istinit film da vam pri gledanju ne ostaje ništa drugo nego da svojom maštom bojite kadrove i scene koji se odvijaju pred vama. Šarena laža, reality show je, naravno, u koloru.

Ritam nije najjača tačka ovog filma. Da li je onda, najvažnija i najbolja dokumentaristika, jer se u filmu vrlo mudro i s mjerom navode fotografije Tarika Samaraha, i snimci s iskopavanja masovnih grobnica koje su naše “privremene” živote obilježile trajnim tragičnim pečatom? Mogla bi biti, ali opet nije do kraja, jer sve ono što diktira naš život spojeno je filmom, onako kako to treba biti: ono što se ne vidi na platnu u “Belvedereu”, “vidljivo” je izvan platna, tako da ukoliko i nađete neki detalj ili misao koja vam se ne dopada, možete zamijeniti nekom svojom misli, nečim što se u proteklih petnaest godina dogodilo vama, i film neće izgubiti na snazi i autentičnosti.

Kojim se redom sahranjujemo?

Zašto je, dakle, “Belvedere”, vrlo dobar i bitan film? Znaćete kad ga pogledate, imate već dovoljan broj razloga za to. A što se mene osobno tiče, najviše zbog dvije rečenice. Prvu izgovori glavna junakinja Ruvejda, kad shvati da joj je sestrić završio kod Velikog Brat(k)a. Ona kaže: “Jeb’o ih show i ko ga izmisli!”

Kako duboko i kako tačno!?

Drugu izgovori “federalni” policajac koji sprovodi Ruvejdu koja za smiraj traži samo da joj lokalni ratni zločinac oda gdje su joj tijela muža i sina. On kaže: “Znaš kako ti oni kontaju oko rata: da mi nismo pobili vas, vi bi pobili nas.”

Između te dvije rečenice stoje naši životi, između svjetova izbjegličkog kampa i reality showa, između života u bolnim uspomenama i lažnih obećanja za budućnost, šarenih laža za koje nije važno ko ih šalje i odakle dolaze.

Važno je da nas i dalje truju, iako smo već podobro otrovani. I to prošlošću za koju izgleda da na nju nikada neće biti stavljena druga tačka osim crvene. Poput krvi s prstiju preživjelih koji su, kako slogan filma kaže, “mrtviji od svojih mrtvih”.
(Sarajevo-x.com

[Mustafa]

#27607

Nova sezona LZN

Damir je završio fakultet, a Čombe i Refko su zvijezde

Nove epizode popularnog humorističkog serijala o porodici Fazlinović “Lud, zbunjen, normalan” donose nove peripetije i neočekivane zaplete u svim životnim segmentima tri muške generacije – Izeta, Faruka i Damira.

Nekoliko godina kasnije situacija u kući Fazlinovića je izmijenjena. Faruk i Ajna žive zajedno, sa Izetom u stanu, a stalno prisustvo ženske osobe među okorjelim muškim navikama stvara niz novih komičnih sitiacija. Prilike dodatno komplikuje dolazak Ajninog oca (Miodrag Krivokapić), kapetana ratne mornarice bivše JNA, koji se, igrom slučaja, također useljava u stan Fazlinović, što između njega i Izeta rađa stalne sukobe i nesporazume. U svemu tome, brojne zavrzlame nastaju i sa Bubinom rodicom Zumrom (Minka Muftić) koja sada radi kao kućna pomoćnica kod Fazlinovića.

Damir je konačno stao na svoje noge. Završio je fakultet i specijalizirao plastičnu hirurgiju, oženio se i preselio u stan nekadašnjeg komšije Enesa Hadžiedhemćumurovića. Ima svoju privatnu ordinaciju. Njegova žena (Marija Omaljev) je trudna i u prvoj epizodi novog ciklusa rađa sina. Ponosni dedo Izet ulaže sve napore ne bi li “izetizirao” unuka i trudi se svim silama da sve vrijeme provodi s njim.

Studio Akord je prestao da postoji i pretvoren je u radiostanicu, a glavne zvijezde noćnog programa su Čombe i Refko.

San Remo je i dalje glavno kafansko okupljalište u kome caruje neprikosnovena gazdarica Marija, a tu su i nespretni, ali uspješni agent Đido Mova (Aleksandar Seksan), prevrtljivi Jakov (Haris Burina), te Čombetova majka (Jasna Diklić), koja se pojavljuje kao novi lik u narednim epizodama.

sarajevo x

[Mustafa]

#30532

Tursko-bosanski film “Bilo jednom u Anadoliji” dobio Grand Prix

Tursko-bosanski film “Bilo jednom u Anadoliji” reditelja Nurija Bilgea Ceylana dobitnik je Grand Prixa 64. Cannes Film Festivala.

Ovo je zaista fantastičan uspjeh filma velikog reditelja Ceylana, ali i odličan pokazatelj značaja saradnje sa filmskim autorima iz drugih zemalja i industrijama drugih zemalja”, ističe producent Mirsad Purivatra

Tursko-bosanskohercegovački film “Bilo jednom u Anadoliji” jednog od najznačajnijih reditelja današnjice, Nurija Bilgea Ceylana dobitnik je Grand Prixa 64. Cannes Film Festivala. Ceylan je nagradu podijelio sa braćom Jean-Pierre i Luc Dardenne koji su nagrađeni za film “The Kid With a Bike”.

Bh. koproducent, filma “Bilo jednom u Anadoliji” je producentska kompanija “2006” iz Sarajeva, a bh. producent je Mirsad Purivatra. Film su podržali i Fondacija za kinematografiju Sarajevo i BHRT. Koprodukcija BiH u ovom projektu rezultat je, između ostalog, i višegodišnje saradnje eminentnog turskog reditelja sa Sarajevo Film Festivalom. Podsjećamo, Ceylan je bio predsjednik žirija Takmičarskog programa – igrani film 14. Sarajevo Film Festivala.

“Ovo je zaista fantastičan uspjeh filma velikog reditelja Nurija Bilgea Ceylana, ali i odličan pokazatelj značaja saradnje sa filmskim autorima iz drugih zemalja i industrijama drugih zemalja”, ističe producent Mirsad Purivatra.

Ovo je četvrti dugometražni igrani film Nurija Bilgea Ceylana koji je prikazan i nagrađen na Cannes Film Festivalu. Za film “Tri majmuna” Ceylan je u Cannesu 2008. godine osvojio Nagradu za najbolju režiju, za “Climates” je nagrađen Fipreci nagradom 2006. godine, a njegov film “Distant” 2003. godine nagrađen je Grand Prixom i Nagradom za najboljeg glumca koju su podijelili Muzaffer Ozdemir i Emin Toprak.

Ovogodišnjim žirijem Takmičarskog programa 64. Cannes Film Festivala predsjedavao je glumac Robert De Niro, a članovi su bili: Martina Gusman, glumica i producentica, Nansun Shi, producentica, Uma Thurman, glumica, Linn Ulmann, spisateljica i novinarka, Olivier Assayas, reditelj, Jude Law, glumac, Mahamat Saleh Haroun, reditelj i Johnnie To, reditelj i producent.

Američki reditelj Terrence Malick je za film “Drvo života” osvojio Zlatnu palmu za najbolji film na festivalu u Cannesu.

Film “Drvo života” je peti film u karijeri Malika dugoj 40 godina i ovo je prvo pojavljivanje ovog reditelja u Kanu od 1979. godine, kada je osvojio nagradu za najboljeg reditelja za film “Dani raja”.

U filmu “Drvo života” glavnu ulogu tumači Brad Pitt koji igra okrutno dominantnog oca tokom 1950-tih, a Sean Penn jednog od njegovih odraslih sinova koji se sjeća ljudi i događaja koju su ga formirali kao ličnost.

Ovaj “impresionistički kolaž” suprotstavlja intimnu ljudsku i porodičnu dramu sa grandioznim slikama stvaranja univerzuma i vremena dinosaurusa.

Američka glumica Kirsten Dunst osvojila je nagradu za najbolju glumicu za ulogu u filmu o kraju svijeta “Melanholija” danskog reditelja Larsa Von Triera, koji je protjeran sa festivala zbog svojih izjava da je simpatizer nacizma i nacističkog vođe Adolfa Hitlera.
sarajevo-x

[Teva]

#37027

Treba li pogledati “Anđelinin film”
četvrtak, 16 Februar 2012

U proteklom ratu ja, lično, imao sam direktan gubitak – civilno stradanje u porodici, bio sam 138 dana u logoru nalik na onaj iz filma U zemlji krvi i meda, vođen na strijeljanje (kako vidite, bezuspješno) i korišten kao živi štit (također, neuspješno). Ovo je moj lični osvrt na “medijsku buku” oko tog filma i želim da ga prihvatite kao takav. Sve one koji ga ne žele čitati, ovdje mogu da napuste čitanje ovog posta. Mjesto gdje ga objavljujem također je privatni projekat grupe ljudi i kao takvom, polažem račune samo ljudima koji ga kreiraju, a ne i svakom potencijalnom dokoličaru koji svoju web hrabrost iskazuje samo prikrivenim IP adresama i anonimnim komentarima. Ostali, mogu nastaviti čitati.

Znate li o kojem se poslijeratnom filmu najmanje pričalo? REMAKE, koji je napisao Zlatko Topčić, u prvom licu jednine, bivši logoraš iz Grbavice, sin logoraša iz Drugog svjetskog rata. Kad je svijet pogledao film, jedini njegov (Zlatkov) komentar je bio da je priču “Rimejk” (Remake) napisao da se i treća generacija Topčića ne bi našla u situaciji da u prvom licu jednine priča takve stvari.

Imam iskopirane (tad nije bilo Facebooka u Bosanaca) izjave i već sam od jučer dobio barem dvije opklade da se “majka istorija ponavlja” sa filmom o Balkanu Anđeline Đoli. Oni koji NE ŽELE da se suoče sa istinom, koji je na ovaj ili onaj način negiraju, osporavaju, pronalaze mane. Izjava godine je da je ŠOK TERAPIJA najbolji način izlječenja. Ko želi ostati bolestan (u zabludi) treba NE gledati film. Ovi drugi to znaju i bez filma, ali sad imaju “127 minuta neholivudskog neuljepšavanja.

Prvo, odakle meni pravo da je u zvaničnom tekstu kojeg dijelim s vama zovem “Anđom”? Drugo, slažem se sa anonimnim web komentatorom koji je kazao da je rediteljka htjela zaraditi na muci Bosanaca snimila bi spektakl sa Švarcenegerom, Staloneom (para, nesporno, ima), zovnula pirotehničare i napravila dernek. Ne, zovnula je globalno svjetski anonimne glumce, nakon što je pregledala bar dvadeset filmova, pročitala bar isto toliko knjiga. I napravila film. I u naslovu sam stavio “navodnike”, iako film jeste, scenaristički i rediteljski, Anđelinin. Ja ipak mislim da je to film svih nas. Objasniću svoje pro et contra.

Zašto ne morate pogledati film U zemlji krvi i meda (Balkan, turski bal-kan, med-krv). Oni koji su svjesni šta nam se dešavalo, ne treba im da im neko to objasni. Oni koji nisu doživjeli, osim iz dubine šanka nekog dezerterskog kafića u pozadini, neće shvatiti. Oni koji su to činili, pokušali su pobjediti, istjerati “nečistu krv”, kako kaže imaginarni Ratko Mladić u filmu. I nisu, ni ovaj put, uspjeli. Poklali, pobili, raselili, ali nisu završili “posao”.

Film boli sve. I oni koji priznaju da je Đoli napravila sjajan posao i one druge. Ti drugi su me prestali interesovati 1995. i sad im obraćam pažnju taman toliko da ih spriječim da svojim zlom naškode mojoj djeci i budućoj djeci moje djece.

Totalno kretenski izopaćenim ja ne vidim brutalne scene neskrivene u filmu, nego post komentare da se “vidi digitalni regulator toplote u Galeriji”, da se vidi “reklama Violete na jednoj zgradi”, da “Srbi nisu u ratu držali olimpijski muzej, nego Armija”.

Izađimo iz gudura lokalnih opanaka, seljaka u globalnom smislu. Film je rađen za tržište 210 država i teritorija gdje će ga vidjeti više ljudi nego što “web heroja” ima za tastaturama kompjutera na Balkanu. U zemlji koja ima 500 hiljada nezaposlenih, a dva miliona nogometnih selektora i tri miliona premijera Vijeća ministara, moguće je da imamo i par hiljada “ozbiljnih kritičara”. Pa kad je sniman Ben Hur trošeni su milioni, a potkralo im se da glavni junak u barem dvije scene nosi ručni sat na ruci. Ili da se vidi trag mlaznog aviona u filmu o Kleopatri i piramidama.

Ma ne, naši tzv.kritičari nisu filmofili, nego su zajedljivi klošari koji ne mogu podnijeti što nemaju muške ili ženske reproduktivne organe toliko čvrste da odu van svoje mahale i kažu – da, idemo mi u budućnost, ali prvo da riješimo “ko je počeo rat”, što bi rekao Đuro u “Ničijoj zemlji”.

Ma da, preporučiće vam laganu komediju, pokazaće vam blijedi nedefeinisani triler ili dramu bez drame. Ili će vam se potruditi da kažu – paa svi su radili zločine. Da, jesu, kažem i ja. i stidim i prezirem pripadnike mog naroda koji su ubijali, klali i uz to govorili da to rade u ime vjere, nacije, naroda. Nisu u moje ime. U moje ime nije niko imao pravo, niti moju dozvolu.

Za razliku od niza pametnjakovića, koji će vam ovih dana govoriti da trebate ili ne trebate ići vidjeti film, ja ću vam reći – pogledajte svojim očima, poslušajte svojim ušima. Ako ne znate da li je ono prikazano uistinu i bilo tako – reći ću vam, u prvom licu jednine, jeste – sve ono sam vidio i doživio svojim očima. Na vama je da prihvatite istinu ili da gajite lažnu nadu da ne živimo u zemlji krvi i meda.

Ovim što će reći da se i ovim tekstom “raspiruje mržnja”, stavlja na “jednu stranu”.. otvoreno poručujem – Smatram da svako ko je živio ili namjerava živjeti u suživotu, graditi budućnost, treba sebi (ne meni, vama) reći – da, ono je bilo baš onako. U protivnom, ako smatrate da nije, želim vam da na svojoj koži prođete ono što sam ja prošao, pa da onda gradimo Mir i Suživot. Jer nam pozicije nisu trenutno iste – ja znam da je ONO bilo tako i zato kažem SVAKA ČAST hrabroj ženi Anđelini.

Boli, težak, mučan i na momente odvratan film. Ali ni mi nismo bili na ljetovanju od 92-95. Doduše, neki jesu. A njima posebno ne preporučujem film, jer će im se povisiti tlak i reći će – mir, mir, niko nije kriv.
Do sljedeći put.

Adnan DŽONLIĆ

[Author]

Posts