-
AuthorPosts
-
Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i oskaćivali ranjene: “nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći “.U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su “plemenštinu” i podvajali Crnogorce na “zaslužne” i “obične”, na “soj” i “nesoj”.U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih “turskih” glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana “do poslednjeg dućana “. Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: “zaprepašćenjeje ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana ”
U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.
O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol “krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte”. Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.
Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa “Arnautima ” u “Staroj Srbiji “, niti je bila svjesna perspektive tog problema.
Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija “odlagalište ” raznih naroda koji su tu napravili pravi “etnografski muzej”. Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava “terra incognita “. Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili “Južnom Srbijom “, Bugari, pak “Zapadnom Bugarskom “, a Grci su je smatrali “kolijevkom Aleksandra Makedonskog”.
Nastavice se
Edith Durham je vidjela devet žrtava koje su preživjele odsijecanje noseva. Nosna kost im je bila odsječena i odstranjena zajedno sa cijelom gornjom usnom. Crnogorci su, kako su se hvalisali, nakon svake bitke išli naokolo i oskaćivali ranjene: “nijedan nos nisu ostavili na truplu između Berana i Peći “.U većini slučajeva su preživjele žrtve umirale od dodatnog krvarenja. Sječa glava i kidanje nosa neprijatelju, kroz historiju, pothranjivali su “plemenštinu” i podvajali Crnogorce na “zaslužne” i “obične”, na “soj” i “nesoj”.U zasluge predaka ubrajao se i broj posječenih “turskih” glava. Kada su dva crnogorska vojnika ubijena u blizini sela Punoševca na Kosovu, to selo je spaljeno do temelja. Stanovništvo je pobijeno, a djecu koja su bježala nabijali su na bajonete i bacali u kuće u plamenu. Đakovica je bila opljačkana “do poslednjeg dućana “. Nije bilo obzira ni prema radnjama čiji su vlasnici bili Srbi: “zaprepašćenjeje ovladalo i kod hrišćana i kod muslimana ”
U Ferizaju (Uroševcu) su izbjegli Albanci bili pozvani da se vrate svojim kućama, da bi potom, 300-400 onih koji su to uradili, bili pobijeni. Srpski štab je izdao naredbu da svako naselje, u kojem je ispaljen metak iz albanske puške na srpske vojnike, bude uništeno. Nakon toga je došlo do masakra albanskog stanovništva. Samo oko Prizrena ubijeno je više od pet hiljada ljudi, a između dvanaest do petnaest hiljada je nestalo. Od 32 džamije u Prizrenu, 30 je vojska pretvorila u kasarne, skladišta municije i spremišta za sijeno.
O. Zirojević navodi da su se osveta Kosova i kosovski mit krajem XIX i prvih decenija XX stoljeća postepeno preinačili u vidovdanski kult i Vidovdan postaje simbol “krvave, bespoštedne osvete nad svim što je tursko, muslimansko uopšte”. Kosovo je za Srbe imalo kvazimistični status. Čitave su generacije dovođene u iracionalno stanje zbog izgrađenog osjećaja potrebe za kolektivnom osvetom. Osvajanje Kosova poistovećivano je sa obnavljanjem stare srpske države. Međutim, kada se srpska vojska 1912. našla na Kosovu, većinu nisu u toj oblasti imali Srbi već Albanci, koji se nisu smatrali oslobođenim već pokorenim.
Dimitrije Bogdanović navodi da srpska politika, pak, jednostavno nije znala šta će uopće sa “Arnautima ” u “Staroj Srbiji “, niti je bila svjesna perspektive tog problema.
Makedonija je 1912.-1913. bila u plamenu. Ona je bila dva milenija “odlagalište ” raznih naroda koji su tu napravili pravi “etnografski muzej”. Za promatrače sa Zapada bila je, pak, prava “terra incognita “. Makedonija je nakon 1878. postala velika jabuka razdora između Srbije, Bugarske i Grčke. Njihovi politički i privredni interesi su se permanentno umnožavali i međusobno sukobljavali. Sve ove države su smatrale da će ključ za kontrolu Balkana pripasti onome ko stekne prevlast nad Vardarskom dolinom. Srbi su Makedoniju proglasili “Južnom Srbijom “, Bugari, pak “Zapadnom Bugarskom “, a Grci su je smatrali “kolijevkom Aleksandra Makedonskog”.
Nastavice se
Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske čete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovništva. Srpske komite su također počele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grčke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Terorističke akcije su bile jedan od načina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.
Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamršeno. Balkanski hrišćanski takmaci različito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima čija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomućena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovništvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Pošto je ona bila područje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazličitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovništvo nije ni spominjano.
U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se našlo, prema nekim podacima, oko milion muhadžira iz Bugarske, jugoistočne Srbije (Jablanice, Kuršumlije, Bele Palanke, Vranja, Niša, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka i Kosova.
Lav Trocki je izvještavao 1912. o komitskim divljaštvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: “da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ne bi ovako ponašali”. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske međusobno obavještavale o svom “napredovanju ” i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao “ceo onaj svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo smrt”.
Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: “I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, baš, svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnuše ih napred i počeše ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak,nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavajutako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju: vele da je jedan imao punu fišekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vrše itd”.
On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su oficiri silovali žene: “iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice”. Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je ležalo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se preplašeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomagajući na putu do kasarni ili do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su odvozili sretnike: “Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni… Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici”. Blizu 2.000 “turskih izbjeglica”, većinom žena i djece, između Radovišta i Štipa, “umrlo je od gladi , doslovno od gladi” – pisao je srpski činovnik upućen u Štip da organizira filijalu nacionalne banke.
Nastavice se
Makedonijom od 1878. krstare mnogobrojne komitske čete pristigle iz Bugarske, kao i one koje su formirane od lokalnog stanovništva. Srpske komite su također počele sve ofanzivnije djelovati. Bugarske, srpske i grčke komite nisu vodile borbu samo protiv Osmanlija, nego jedni protiv drugih. Terorističke akcije su bile jedan od načina da se izmijeni ili dinamizira tok historije.
Pitanje nacionalne identifikacije makedonskih Slavena bilo je veoma zamršeno. Balkanski hrišćanski takmaci različito su ocjenjivali njihovu nacionalnu pripadnost. Srbi su, primjerice, Makedonce smatrali Srbima čija je nacionalna svijest, zbog dugotrajne bugarske propagande postala labilna, pomućena, ali da je Makedonija neosporno historijski srpska zemlja. O stanovništvu Makedonije postoji veliki broj kontradiktornih statistika. Pošto je ona bila područje za koje su se borili Grci, Bugari i Srbi, prezentirane su najrazličitije statistike. U brojnim navodima muslimansko stanovništvo nije ni spominjano.
U periodu od 1875. do 1881. u Makedoniji se našlo, prema nekim podacima, oko milion muhadžira iz Bugarske, jugoistočne Srbije (Jablanice, Kuršumlije, Bele Palanke, Vranja, Niša, Pirota), Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sandžaka i Kosova.
Lav Trocki je izvještavao 1912. o komitskim divljaštvima i okrutnostima nedaleko od Prilepa, zbog kojih je regularna srpska vojska prigovarala: “da su Turci ušli u našu zemlju, oni se ne bi ovako ponašali”. Vatre zapaljenih sela bile su jedini signal kojim su se pojedine kolone srpske vojske međusobno obavještavale o svom “napredovanju ” i pravcima kretanja. Sa padom Kumanova u srpske ruke u Skoplju se slegao “ceo onaj svet arnautskog stanovništva koje je srpska vojska, nadirući sa severa gurala pred sobom i koje je tu, tražeći utočišta, velikim delom našlo smrt”.
Milorad Marković, srpski borac, svjedočio je o zbivanjima u Strumici krajem oktobra 1912. godine: “I dalje isto. Komite čine svoje: ubijanja se nastavljaju. Bio sam, baš, svedok jednog groznog čina: pored mog stana provedoše milicija i komite deset Turaka. Vodeći ih, nemilosrdno ih tuku kundacima. U jedan mah gurnuše ih napred i počeše ih bosti bajonetima. Nasta dreka, zapomaganje. To potraja za trenutak,nasta krkljanje i sve se utiša. Ranjene i dalje bodu. Posle toga pljačka. Izgleda da komite sve svoje stare račune svršavajutako, da dovode pred sud Turke, da bi ih posle opljačkali. U varoši komite pljačkaju: vele da je jedan imao punu fišekliju oduzetih lira, silovanja se masovno vrše itd”.
On je dalje kazivao o zbivanjima u blizini Prilepa i sudbini muhadžira koji su bili izloženi napadima srpske vojske. Oficiri su nagovarali vojnike da pljačkaju zbjegove. Oni su uzimali zlato a vojnici ostale vrijedne stvari. Također su oficiri silovali žene: “iz varoši vodi divan drum preko Belasice uz brdo. Prođosmo selo Kosturino. S obe strane puta još sveže humke. Tu su sahranjeni pomrli izbega. Putem masa spavača i stvari, mahom jorgani. Oko jedne ćuprije leševi još nesahranjeni, staro, mlado; izgladneli psi. Jedno dete i posle 5-6 dana ostalo je još lepo, ispod žbuna leži a opružilo ručice”. Pojava srpskih jedinica u blizini Skoplja izazvala je pravi haos u ovom gradu. U bolnicama je ležalo preko 900 osmanskih ranjenih vojnika kada se pročulo da srpske jedinice ulaze u grad. Bolnicu su prvo napustili ljekari a potom i bolničarke. Na ulicama je vladala graja i užasna panika. Ranjenici su se preplašeni i ostavljeni, dizali jedan po jedan puzeći i zapomagajući na putu do kasarni ili do ulice, pokušavajući da se probiju do željezničke stanice i vozova koji su odvozili sretnike: “Tu su tako, kao mravi, ležali iznemogli, polumrtvi, onesvešćeni… Nisu mogli dalje. Slabosti i rane ne dadoše im da se spasu, i da se odvuku do voza. Poskapavala je tu većina njih na ulici”. Blizu 2.000 “turskih izbjeglica”, većinom žena i djece, između Radovišta i Štipa, “umrlo je od gladi , doslovno od gladi” – pisao je srpski činovnik upućen u Štip da organizira filijalu nacionalne banke.
Nastavice se
U jesen 1912. godine, dok grmljavina topova još uvijek nije bila utihnula, u Kumanovo i Skoplje, kao i druga mjesta, počeo je pristizati veliki broj Srba iz Srbije i Austro-Ugarske da ispita mogućnosti naseljavanja u “oslobođenim krajevima “.
Posebice su stradali muslimani u krajevima koje su u Egejskoj Makedoniji zauzele bugarska i grčka vojska. Na teritoriji koju su okupirale grčke trupe bilo je spaljeno 16.000 kuća. Američka štampa je pisala da “zločini i vandalizmi koje su Grci počinili nisu od one vrste koju ljudski um može opisati”. Gradovi Voden, Neguš, Ber, Enidže Vardar bili su pretvoreni u ruševine. Samo u Pravaškoj kazi, u egejskom dijelu Makedonije, gdje je živjelo 20.000 muslimana, u svakom selu su grčki vojnici ubili od jednog do 20 lica. Preživjeli muslimani su bili prinuđeni da se isele.
Bugari su u nekim čisto muslimanskim selima izvršili strašna krvoprolića. Bilo je sela u blizini Sereza, Drame, Kavale, koje su bugarski vojnici potpuno uništili, ne ostavljajući u njima žive duše.
U toku ratnih operacija i Makedonci su dali eruptivnog oduška svom gnjevu i prema Turcima i muslimanima u cjelosti. Veliki je broj muslimana prebjegao u Malu Aziju. Novinari su izvještavali o masovnom uništavanju turskih sela. U kočanskom kraju uništeno je selo Vitoš u kome je bilo 100 turskih kuća, i od koga su ostale tek gomile kamenja. Njegovi su se stanovnici razbježali na sve strane. Slična sudbina je zadesila i selo Kalimance od koga su ostale samo ruševine. Preživjelo stanovništvo se rasulo po raznim mjestima u okolini, prepušteno gladi i milosti drugih. Jugoistočno od Kočana nalazilo se veliko selo Gradec koje je imalo oko 500 kuća sa 2.500 do 3.000 stanovnika. Nakon rata više nije bilo nijedne kuće. Nesretni mještani koji su preživjeli napravili su zemunice u kojima su živjeli.
Ponašanje saveznika u Prvom balkanskom ratu pokazalo je da njihov cilj u Makedoniji nije bilo samo sticanje teritorija već i odstranjivanje suprotnih ili protivničkih zajednica, makar u kulturnom i statističkom smislu. Nakon svega, pobjednici su se suočili sa zadatkom asimilacije raznorodnog stanovništva, uključujući muslimane i brojne pravoslavne hrišćane, koji nisu posjedovali jasnu nacionalnu svijest. Identitet pripadnika tog dijela stanovništva ovisio je od vremena, mjesta, obrazovanja, porodičnih veza, ličnih sklonosti i djelovanja susjednih država.
Bugari su vršili sistematska pokrštavanja muslimana u istočnoj i Pirinskoj Makedoniji. U akcijama su učestvovali i sveštenici Bugarske pravoslavne crkve koji su, specijalno za te zadatke, bili poslati iz Bugarske. Po muslimanskim selima vršeno je prikupljanje stanovništva po grupama. Potom su ljudi pojedinačno dobijali nova, pravoslavna imena prema nomenklaturi Bugarske pravoslavne crkve, ili imena iz bugarske historije. Pokrštenici su poprskani “svetom vodicom”, a potom su jeli komadić svinjskog mesa, štoje simboliziralo njihovo odvajanje od islama, koji je branio upotrebu svinjskog mesa. Pokrštenici bi, konačno, uz određena plaćanja, dobili potvrde sa novim imenom. Svi pokršteni su potom morali zbaciti fesove sa glave, a muslimanke su bile dužne otkriti lice. Neki muslimani su, da bi se spasili bugarske torture i pokrštavanja, izvršili samoubistva. Četiri muslimana iz Berova se tako objesilo u svojim kućama.
Radničke novine ” su pisale u novembru 1913. da su “varvarski podvizi nekulturnih crnogorskih plemena i besne srpske soldateske” izvršili za godinu dana snažniju propagandu za Austro-Ugarsku nego “njeni konzuli I frateri za čitav vek”. Austrijski konzularni agent u Bursi izvještavao je da je zbog okrutnosti bugarske armije prispjelo u vilajet Bursa samo do novembra 1912. oko 21.000 izbjeglica iz Rumelije. Nakon grčkog zauzimanja Epira 1913. godine, u kojoj je bilo oko 155.000 muslimana (44 odsto ukupnog stanovništva), uključujući 100.000 Albanaca, polovina je odmah pobjegla u Tursku i Albaniju. Nove nevolje je izbjeglicama pored oskudice i neizvjesnosti, kao i ostalom turskom stanovništvu, donijela i epidemija kolere.
Srpska i crnogorska vojska su 1912. u sjevernoj Albaniji čitava sela pretvarale u krematorijume. Njihovim akcijama upravljala je logika regionalnog imperijalizma. Izlazak srpske vojske, preko sjevernih albanskih krajeva, na Jadransko more, što je bio primarni cilj Srbije u ratu, označio je pobjedu “radikalnog nacionalizma ” koji je sve manje tražio opravdanje za razvitak srpske države u ciljevima nacionalnog programa i principa “Balkan-balkanskim narodima”. Kod Drača je jedan eskadron srpske vojske ušao galopom u Jadransko more. Kada je voda konjima došla do grla, komandant eskadrona je izvršio simboličko krštenje mora načinivši sabljom znak krsta po površini vode, nazvavši Jadransko more “srpskim morem “. U Beograd su iz Albanije slate informacije da “kuda god je naša vojska prošla, tuda treba drugi narod da se seli, a prvi je uništeno i sve njihovo što se nazivalo “. Srpska vanjska i politika je ovim destruktivnim, imperijalnim činom i “ubijanjem sa rezonom” izgubila i posljednji argument u isticanju principa narodnosti kao ideološke osnove svog nacionalnog programa. Tu politiku su podržale gotovo sve građanske partije, najveći dio društva, a naročito vojska.
Nastavice se
D. Tucović, Crnogorski bes, “Radničke novine”, br. 239, Beograd 9. novembar 1913. “Kao izgladneli vuci Crnogorci su jurišali na sve što se zgrabiti može: popljačkali su kuće, dućane, torove, ambare, sve gde se god šta imalo da zapljačka… Ako spomenete nekome Arnautinu reč “Karadag” on se strese od bola, prstom pokazuje da je Crnogorac go i gladan, a dlanom seče sve, ne štedeći ni decu “.
Politika svršenog čina ipak nije rezultirala priželjkivanim ishodom. Iluzije su preživjele. Srbija se 1913. nakon stvaranja albanske države diplomatski angažirala širom Evrope tvrdeći da Albanci nisu civilizacijski dorasli da imaju svoju državu. Nikola Pašić, koji je vjerovao da će Srbija zadržati ono štoje njena vojska osvojila, potom je lamentirao kako je Srbiji stvaranjem Albanije bio zatvoren jedan od njenih najvažnijih “životnih pravaca razvoja”. Revoltirana srbijanska štampa je obilovala negativnim natpisima o Albancima. Pojavile su se čak i posebne knjige koje su to trebale i dokumentirati. Stojan Protić je 1913. objavio Albanski problem i Srbija i Austro-Ugarska, a Vladan Đorđević iste godine knjigu Arnauti i velike sile u kojoj je navodio da je “jedino među Arnautima izgleda kao da je i u XIX veku živeo po koji repat čovek”, podmećući čitaocima legendu o “repatim ljudima”, koju je u Albaniji, sredinom XIX stoljeća zabilježio njemački naučnik J. G. Han.
Opći glas javnog mišljenja u Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih brzih pobjeda. Evropske sile su se užasavale počinjenih zločina, ali su ipak legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja.
Ugovorom u Londonu u maju 1913. okončanje Prvi balkanski rat. Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila prekinula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je prihvatila tek nakon ruskih prijetnji. Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna Gora su odbacile narodnosni princip kao “praktično neupotrebljiv” zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu, tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argumentima, da bi potom odustale i od historijskog principa.
Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da informiraju zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama “korektno” odgovorile na ovu kompromisnu obavijest ističući da njihovi ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.
Osmansko carstvo je izgubilo sve posjede u Evropi, sem uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija. Balkanske hrišćanske države nisu imale za cilj samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive historijske tragove, za njih tuđ i nepouzdan element.Nastavice se
Savremenik tih zbivanja, H. Halid, piše: “Da, muslimani prodavši u bescijenje sav svoj imetak, ostavljaju zemlje svojih djedova i kao najveća sirotinja i golotinja sele u druge, tuđe im krajeve, ali to nije rezultat njihove bezrazložne mržnje prema hrišćanskim vladama; to muslimani čine samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se među njima uvodi, da im uništi ili ograniči narodne običaje, porodične principe i svete religiozne osjećaje” H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.
Safet Bandzovic pise da su međunarodne anketne komisije u solunskom kraju naišle na desetine hiljade očajnih muhadžira koji su bili smješteni po improviziranim logorima, prisiljeni da prodaju sve što imaju da bi se prehranili. Britanski izvori su ukazivali na krajnje nehumano ponašanje prema muslimanima u Makedoniji. Prema procjeni austrougarskih vlasti za vrijeme rata u osmanskoj vojsci na frontu se nalazilo oko 20.000 bosanskohercegovačkih iseljenika. To je uticalo i na jačanje straha od odmazde. Brojni su izvori koji govore o masovnom egzodusu muhadžira iz srezova Petrič, Melnik, Serez, Strumica i Katerina. Bosanski iseljenici su bili izloženi i samovolji raznih razularenih komitskih četa. Kako nisu imale pomoći od osmanske države, a nisu “nikako izgubile osjećaj za domovinu” dio muhadžira je zatražio od austrijskih konzularnih vlasti odobrenje za povratak u Bosnu i Hercegovinu.
Nakon izbijanja Prvog balkanskog rata među bosanskim muhadžirima doseljenim nakon 1878. godine, smještenim u evropskom dijelu Osmanskog carstva, posebice u Makedoniji, pojavljuje se snažniji pokret za povratak u BiH. Na njegovo jačanje su uticale pobjede balkanskih država u ratu sa Turskom, učešće u ratu, nevolje i pogromi kojima su bili izloženi, te strah od neizvjesnosti za sudbinu u okviru balkanskih hrišćanskih država. U Skopskoj kotlini bosanski muhadžiri su 1912. panično napustili sela Mrševac, Džidimirce i Deljadrovce. U Mrševcu je bilo oko sto bošnjačkih domaćinstava. Njihov odlazak je bio iznenadan. Govorilo se da su u nekim njihovim kućama tada ostale i trpeze postavljene sa hranom. Selo Džidimirce, gdje je bilo oko sto kuća bosanskih muhadžira i oko 50 albanskih kuća – muhadžira iz Vranja, također je opustjelo. Selo Deljadrovce, u kome je 1908. bilo naseljeno između 40 i 50 bošnjačkih porodica doživjelo je istu sudbinu. Sve do 60-ih godina XX stoljeća, s južne strane, u njivama, postojali su “bošnjački grobovi “. Iseljavanje Bošnjaka iz sela Jasenova 1912. bilo je iznenadno. Jedna majka je ostavila “dete vo lulka” (u kolijevci). Iseljavanje je zahvatilo i Vladilovce i Umin Dol. Selo Umin Dolje bilo pusto do 1921. kada je naseljeno srpskim kolonistima iz Banije, Bosne .Mnogi Bošnjaci koji su učestvovali u borbama kod Kumanova, su ubrzo nakon poraza osmanske vojske pobjegli. Drugi su stradali u odmazdama hrišćanskog stanovništva iz okolnih sela. Makedonija bošnjačkim muhadžirima nije donijela blagostanje, pokazavši se tek kao prolazna, privremena stanica na njihovom putu, obilježenog siromaštvom, bolestima i progonima. Tursko stanovništvo je također masovno napuštalo Makedoniju. To se naročito osjetilo u Kočanskoj dolini, gdje je od 49 sela Turaka bilo u 17 većih i bogatijih. Nakon 1912. sa vojskom se povuklo i tursko stanovništvo iz sela Kalimance gdje je bilo 150 kuća. Njihova imanja naselili su Makedonci. Iz sela Vitoša, Podlag, Terance, Trsino, gdje je zapaljena džamija, stanovništvo se iselilo u Tursku. Iz sela Morodvisa od 1912. do 1928. iselilo se oko 75 domaćinstava. Do početka Drugog balkanskog rata, prema podacima Islamskog komiteta zaduženog za transport muhadžira iz Makedonije preko Soluna u Osmansko carstvo, bilo je registrirano 135.000 lica koja su brodovima bila upućena u Anadoliju. U svakom brodu koji je bio upućen u anadolske gradove bilo je po 2.500 muhadžira. Drugi podaci govore da je preko Soluna u Tursku od novembra 1912. do jula 1914. iseljeno 320.907 lica. Ova brojka ne uključuje i djecu ispod šest godina života koja su išla sa roditeljima.
Krajem septembra i početkom oktobra 1913. otpočeo je masovni proces iseljavanja iz novopripojenih krajeva Crne Gore, uz angažiranje predstavništava Njemačke u Skadru i na Cetinju. Glavni uzrok migracionog pokreta bila su opća nesigurnost muslimana, njihova diskriminacija, kao i nastojanja crnogorske države da po svaku cijenu udržave i pacificiraju novozauzete krajeve. Imanja odbjeglih su konfiscirana i dodjeljivana mještanima pod arendu ili doseljenim Crnogorcima. Prva pojedinačna prevođenja muslimana u pravoslavlje izvršena su u januaru 1913. u Gusinju i Beranama, a onda u Peći i Andrijevici. ”
Muslimanski predstavnici su neprestano dolazili kod fon Ekarta, njemačkog poslanika i vlade na Cetinju, radi odlaska u Tursku. Među prvima su se iselile porodice turskih oficira i činovnika koji su ranije otišli ili poginuli u ratu. Iseljenički pokret je zahvatio sve socijalne slojeve, seosko i gradsko stanovništvo. Glavna pribježišta 1913. bili su mahom nepristupačni krajevi sjeverozapadne Albanije, naročito sela Curane, Čerene i uopšte područje gornjeg toka rijeke Valbone. Ta strujanja su se protezala do Skadra. Nekoliko stotina porodica, iz Gruda i Hota, preselilo se u Tursku i Albaniju. Računa se da u septembru 1913. bilo oko 9.000 lica samo u Gašima i Krasnićima, oko 2.000 izbjeglica je bilo iz đakovačke nahije. U martu 1913. iz plavsko-gusinjskog okruga bilo je 716 izbjeglica u Čerenima, Valboni i Curanima. Trećinu tih izbjeglica činile su djeca i žene.128 Od sredine juna do 10. jula 1913. iseljeno je iz Plava i Gusinja 128 domaćinstava. Muslimani se masovno iseljavaju i iz beranskog kraja. Početkom oktobra, preko Podgorice, iz Pljevalja za Istanbul otišlo je 160 osoba, a iz drugih krajeva oko 200 porodice. Od njih je 88 bilo iz bjelopoljske, 58 iz beranske i 51 iz rožajske kapetanije. Pasoše i vize su, preko njemačkog poslanika Ekarta, muhadžiri dobijali na Cetinju. On je istovremeno obezbjeđivao odobrenja za useljenje u Tursku kao i putne troškove.Nastavice se
Novi masovni talas iseljavanja započeo je početkom aprila 1914. godine. Njemački konzulat je obavijestio stanovništvo da se ne pokreće, ni grupno, ni pojedinačno, dok ne dobije saglasnost o njihovom prihvatanju za useljenike. Ovaj konzulat je obezbjeđivao brodove za iseljenike, dok je Turska preuzela sve troškove oko njihovog prijema i egzistencije. Glavni emigracioni talas iz novopripojenih krajeva Crne Gore bio je usmjeren, preko Kolašina i Andrijevice, ka Podgorici i Baru. Preko Kolašina i Podgorice je djelimično išlo i iseljavanje muslimanskog stanovništva iz dijela Sandžaka koji je pripao Srbiji, osobito iz prijepoljskog kraja, odakle je samo početkom maja 1914. krenulo 600 lica. Manji krak migracione rijeke iz Metohije je išao preko Mitrovice ka Skoplju i dalje ka Solunu i Turskoj.
Tokom juna i jula 1914. iz Plava i Gusinja počelo je novo iseljavanje muslimanskog stanovništva. U ovom talasu otišlo je 128 porodica sa 1.500 članova: “svjesno su odlazili u potpunu neizvjesnost”. Najprije su prebačeni u Srbiju, odakle su potom otišli u Tursku, gdje su se naselili oko Izmira i Ada Pazara. Na rastanku je jedan brat rekao sestri da će joj se javiti kada bude stvorio uslove za egzistenciju. Javio joj se tek 1951. godine. U plavsko-gusinjskom kraju na posjede iseljenog stanovništva dolaze pravoslavci iz susjednih krajeva. Novo su stanovništvo dobili Grnčar, Pepiće, Novšiće i dijelom Gornja Ržanica. Prema nekim podacima tokom aprila 1914. preko Bara iselilo se u Tursku 12.302 muslimana. Za njihovo prebacivanje bili su iznajmljeni grčki i austrougarski brodovi. Prema crnogorskim izvorima od aprila do jula 1914. iseljeno je 16.500 lica preko Bara u Smirnu i Istanbul. Podaci o iseljenicima van tog vremenskog intervala, kao i o onim koji su otišli kopnenim putem preko Mitrovice, Peći i Prizrena za Skoplje i dalje prema Istanbulu, nisu pravljeni. Iseljavanje preko Skoplja padalo je na trošak samih iseljenika, a onima koji su išli preko Podgorice i Bara isplaćivala je Crnogorska banka, od novca koji je uplaćivao njemački poslanik na Cetinju, po 20 perpera po osobi i prevoz preko Skadarskog jezera. Do 10. aprila 1914. trebalo se iseliti iz Plava 10 porodica sa 107 članova, iz Kolašina 111 sa 700 članova, iz Peći 100 porodica, a i okoline Berana 19 porodica. Prema izvještajima austrougarskog vicekonzula iz Bara, samo do početka maja 1914. iselilo se 8.000 lica, od kojih je 2.500 preko Bara pošlo za Istanbul, 3.500 (2. maj 1914) za Siriju i dalje, a oko 2.000 je otputovalo u neka druga mjesta Osmanskog carstva ne koristeći novčanu pomoć za putne troškove, kojim putem se i jedino vršila evidencija iseljenika. Iz općina Šahovići, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljene su 453 porodice koje su ostavile 310 kuća. Iseljavanjima su bili zahvaćeni i općinska sjedišta: Stožer, Pavino Polje, Nedakuse i Bijelo Polje.
Sa porazom Osmanskog carstva eliminiran je zajednički protivnik i nastala je nova borba za ratni plijen. Svi su težili zauzimanju teritorija na račun drugih. U svom otvorenom grabežu balkanske države se nisu mnogo obazirale na historijske ili demografske činjenice. Uoči Prvog svjetskog rata, britanski poslanik u Beogradu, žalio se svojoj vladi da su Srbi “potpuno pomahnitali” u svojim “maštarijama oplavim morima kojima brode srpske lađe, noseći kući indijske dragocenosti”. Politika “Velike Srbije ” posebno je došla do izražaja u orijentaciji ka Makedoniji i izlasku u Solun, prije i u toku balkanskih ratova, koja je zasnivana na Cvijićevoj koncepciji o tome da će Makedonci prihvatiti nacionalnu svijest one slavenske države na Balkanu koja ih bude prva anektirala. Imperijalnu politiku Srbije aktivno je podržavala i Srpska pravoslavna crkva zbog čega je britanski poslanik u Beogradu istakao da je smisao njene aktivnosti u Makedonji stvaranje srpskog, a ne božjeg carstva. Srbija nije zauzela Kosovo, Sandžak i dio Makedonije pozivajući se na pravo samoopredjeljenja naroda, nego se proširila dolinom Vardara 1912. godine, kao i dolinom Južne Morave 1877.-1878. godine. Njen prvi i osnovni zadatak nakon toga je bio da prenese na novoosvojene oblasti svoje državno uređenje i upravu, da njihovu privredu uključi u svoju privredu, kao i da tamošnji narod kulturno i nacionalno asimilira utapanjem u Srbiju. Taj proces je trebao da bude potpuno isti, kao što su se nakon 1878. “utopili” Niš, Pirot, Leskovac i Vranje. O tome je i Nikola Pašić govorio, u sklopu analize interesa Srbije i odnosa sa susjedima na Balkanu, poglavito sa AustroUgarskom: “Sad je u našem interesu da Austro-Ugarska proživi još dvadeset i pet do trideset godina, dok mi ovo na jugu ne pripojimo tako da se više ne može odvojiti, jer odpamtiveka onaj koje imao Maćedoniju, bio je uvek prvi na Balkanu”. On je zato tražio vremena da Srbija najprije te nove krajeve utopi u sebe, a da se potom posveti rješavanju pitanja BiH i Vojvodine.
Srpska vlada je u septembru 1913. donijela Uredbu o javnoj bezbednosti u novoosvojenim krajevima po kojoj je bilo predviđeno da svaki državni činovnik i služitelj, kao i svako vojno lice, imaju pravo ubiti svakog ko se odmetne od policijskih vlasti, a ne preda se na prvi poziv. Porodice takvih lica je trebalo, ako se procijeni da je to potrebno, raseliti. Kraljevskim ukazom od 3. decembra 1913. djelimično je prošireno važenje srpskog ustava na “prisajedinjene oblasti”, ali bez političkih sloboda i političkih prava koja su stanovnicima tih oblasti bile uskraćene.Osmanski poredak se urušio ne zato što je počivao na multietničnosti, već zato što je bio povezan sa drugim provjereno nesposobnim ustanovama Osmanskog carstva. Balkan je pod višestoljetnom osmanskom upravom bio slika multikulturalnosti. Čim je izuzet od osmanske uprave, “evropeizacija “je dobila zamah i “balkanski duh” je protjeran, a historiju je nadomjestila mitologija. Multikulturalnost je postala prva žrtva tog procesa. Tolerantnost prema razlikama je nestajala. Cijena modernizacije bila je izuzetno visoka. Sa promjenom svoje fizionomije, Balkan je počeo gubiti svoj pravi duh, a time i svoju historiju. Postajao je samo loša “kopija” Evrope. Brutalna etnička čišćenja se legitimiraju kao sastavni dio programa za stvaranje nacionalnih država. Nacionalna agresivnost porađala je šovinizam. Ratovi u kojem “oslobođenje ” jednog naroda rezultira eliminiranjem drugih naroda nikako ne mogu imati oslobodilački smisao, pored svih mitoloških magli i “pobjedničkih istina “. Svaka značajnija historijska epoha prezasićena je mitovima. Davno je još uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom nosi, kada je ona suprotna “dobiti i požudi”. Historiografija je znala da, u “interesu naroda ” očuva i upotpuni legende, da na nekima od njih zasniva nacionalnu sujetu. “Poštena ” nacionalna historija pretpostavlja sklonost da se zaboravi sve što joj ne ide u prilog. Raširena sklonost da se potiskuje teret sopstvene prošlosti utiče na devalviranje historije.
Nastavice se
Balkanski ratovi su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da se postignu etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno formulirano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913. godine. Ove države su se sporazumjele da razmijene stanovništvo na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor je međunarodno-pravno legalizirao sistem denacionalizacije teritorija kao posljedice ratova. Do izbijanja Prvog svjetskog rata iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka, a iz Grčke je u maloazijske krajeve otišlo 122.000 muslimana. Razmjene stanovništva, također, bez obzira na početna očekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti. Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama. Uporedo je trajao davno započeti “rat statistika”. Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovništvo bili su inficirani rasizmom. Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope su bezvrijedne kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu konzultirali primarne izvore populacione statistike stanovništva osmanske Evrope – osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje stanovništvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su doista brojali stanovništvo Carstva. Zato su samo oni mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su “narod” ili “nacija” određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.
Nekada jedinstvena geografska cjelina Rumelija ili Osmanska Evropa (Awrupa-i Osmani) podijeljena je na mnoštvo malih, međusobno nepovjerljivih i suprostavljenih država. Muslimani su bili neosporni gubitnici u formiranju novih državnih granica. Njihova prava su potpuno zanemarivana. Od 1,445.179 muslimana koj i nisu više živjeli u osvojenom području osmanske Evrope, njih 413,992 se iselilo u Tursku u toku i nakon balkanskih ratova. Do 1923. izbjeglo je više stotina hiljada muslimana. Od muslimanskog balkanskog stanovništva iz 1911. ostalo je 1923. svega 38 odsto. Ostatak je izbjegao, umro u muhadžirluku ili je bio ubijen. Muslimani su tako postali jedno od vidljivih nasljeđa Osmanskog carstva na Balkanu. “Svoje ” muslimanske manjine stekla je nevoljno svaka balkanska država. Nakon balkanskih ratova, kada je prostor Balkana poprimio negativne karakteristike, nastao je termin “balkanizacija “. Od tada on simbolizira parcelizaciju većih političkih cjelina na manje i međusobno konfrontirane oblasti, kao i obilježja primitivizma, zaostalosti i plemenskog promišljanja. Balkan je “podario ” svijetu pojam balkanizam, što je zapravo “sinonim za nered, nasilje i nesreću”, gdje je “balkanska krvoločnost… očekivani prirodni ishod ratničkog etosa, duboko ukorenjena u psihi balkanskog stanovništva” (M.Todorova).1
U Atini je 9. februara 1934. zaključen Balkanski savez između Jugoslavije, Turske, Grčke i Rumunije, s ciljem da se održi novouspostavljeni teritorijalni poredak na Balkanu pred revizionističkim zahtjevima država poraženih u Prvom svjetskom ratu, prije svega Bugarske, iza koje je stajala Njemačka. U okviru ovog sporazuma započeli su i pregovori oko iseljavanja muslimana, mahom Albanaca, u Tursku, uz određenu finansijsku nadoknadu. Turska je polovinom juna 1934. donijela Zakon o kolonizaciji koji je obuhvatio i pitanje naseljavanja muslimana iz okolnih balkanskih država, te je u duhu ovog zakona Turska i pregovarala sa svojim susjedima. Ona je 1935.-1936. širom otvorila vrata dolasku muslimana iz balkanskih zemalja. Bilo je tada predviđeno doseljavanje oko 600.000 muslimana iz njenih nekadašnjih balkanskih provincija. Republikanske vlade u Turskoj smatrale su nekadašnje osmansko-muslimanske podanike i njihove potomke na Balkanu potpuno legitimnim da se nasele u Turskoj i uživaju potpuna prava, poput etničkih Turaka. Liberalna imigraciona politika turskih vlada prema muslimanima sa Balkana ohrabrivala je brojne nacionalističke vlade u balkanskim zemljama da koriste razna sredstva prisile da se “oslobode ” svojih muslimanskih građana. Ruždi Aras, turski ministar inostranih poslova, je u septembru 1935. izjavio u razgovoru sa predstavnicima jugoslavenske vlade u Ženevi, kako je Turska sa Rumunijom zaključila sporazum o iseljenju više desetina hiljada muslimana iz Dobrudže u Tursku. Po njegovim podacima, u Bugarskoj je bilo oko 1,200.000 Turaka i Pomaka, ali da Turska nije željela da se ovo stanovništvo iseljava, već da ono treba i dalje da ostane u Bugarskoj. U pogledu Jugoslavije Aras je izjavio kako se dogovorio sa bivšim ministrom Jeftićem o iseljavanju “turskog i ostalog muslimanskog neslovenskog življa iz Jugoslavije ” te da je bio načelno postignut sporazum da to iseljavanje favorizira Jugoslavija.
Nastavice se
Ivo Andrić, savjetnik u Ministarstvu inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije je o tome izvještavao 26. septembra 1935. jugoslavensko poslanstvo u Ankari: “Iseljenici bi sobom mogli poneti svoju pokretnu imovinu (lične stvari, poljoprivredni inventar, itd.). Što se tiče nepokretnosti, one bi se imale proceniti na izvestan način za svaki konkretni slučaj i te sume ne bi naša država ustupila iseljenicima, nego bi otvorila Turskoj jedan kredit za kupovinu robe u Jugoslaviji. Iseljenici kad dođu u Tursku dobili bi za odgovarajuće sume zemljišta u Turskoj, a turska država bi se služila kreditom u Jugoslaviji za podmirenje svojih privrednih, trgovačkih i državnih potreba (napr. za kupovinu konja). Najzad g. Ruždi Aras je izjavio, da Turska treba stanovništvo i da je voljna da primi od nas ne samo Turke nego i stanovništvo koje je srodno po mentalitetu turskom” – opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992, 134-135. Također vidi: B. Krizman, Elaborat dra Ive Andrića o Albaniji iz 1939. Godine.
Od 1878. do 1913. u Dobrudži je ostalo 36.000 muslimana. Ukupan broj muslimana koji se u tom periodu iselio iz Rumunije u Tursku procjenjuje se na najmanje 100.000 lica. U Prvom svjetskom ratu Rumunija je zauzela južnu Dobrudžu u Bugarskoj pa se broj muslimana povećao na 170.000. U Dobrudži je 1928. bilo oko 172.000 muslimana, ili oko 23% stanovništva te oblasti. Muslimani su se u tom periodu iseljavali masovno iz Dobrudže, pošto im je, s jedne strane, rumunska država eksproprisala zemlju, a Turska, s druge strane, podsticala da se dosele na njenu teritoriju, bilo iz demografskih ili iz strateških razloga naseljavanja oblasti istočne Trakije. Između Turske i Rumunije potpisana je konvencija 4. septembra 1936. godine, koja je ratificirana 27. januara 1937. godine, o iseljavanju muslimana, mahom iz Dobrudže u Tursku. U konvenciji je istaknuto postojanje tradicije emigiranja, kao i navodna želja muslimana iz Rumunije da se iseljavanjem u Tursku, uz obavezno odricanje od rumunskog državljanstva, “pridruže svom prirodnom etničkom stablu”. Njome su bili obuhvaćeni muslimani u oblastima Durostora, Kaliakre, Konstance i Tulče. Konvencija je zapravo imala karakter ugovora o deportaciji koji je pratio efikasni mehanizam za pospješivanje iseljavanje. Potencijalnim iseljenicima su, da bi se odlučili na podnošenje molbi za iseljenje koje su onda smatrane definitivnim i neopozivim činom, nuđene raznovrsne olakšice u vezi sa privatnim i poreskim dugovanjima, vojnom obavezom. Zemlja je potom, po automatizmu, prelazila u vlasništvo države. Kao nadoknadu Rumunija je Turskoj dala kredit u odgovarajućoj vrijednosti.
U Bugarskoj je i pored masovnog iseljavanja započetog 1878. godine, prema službenom popisu, prve decenije XX stoljeća bilo oko 602.000 muslimana: 484.000 Turaka i Tatara, 21.000 Pomaka i 97.000 Roma. Drugi izvori govore daje bilo oko 800.000 muslimana sa oko 100.000 Pomaka. Većina ovih muslimana živjela je u veoma lošim uslovima, izložena neprestanim progonima i pokušajima pokrštavanja. Tokom Prvog svjetskog rata Bugarska je izgubila južni dio Dobrudže, gdje su živjeli i muslimani. U Ankari je 18. oktobra 1925. potpisan tursko-bugarski sporazum koji je regulirano pitanje “dobrovoljne emigracije Turaka iz Bugarske i Bugara iz Turske “. Do 1926. muslimansko stanovništvo u Bugarskoj je brojalo, po službenim podacima, oko 789.000, odnosno oko 1.500.000 drugim pokazateljima, oko 15% stanovništva. Imali su preko 1.700 osnovnih škola sa oko 80.000 učenika. Muslimani su bili rasprostranjeni širom Bugarske, njenim sjeveroistočnim krajevima južno od donjeg Dunava, posebno u šumenskom, rusenskom i varnavskom okrugu na području sjeverne Bugarske, kao i u mastanlijskom okrugu u južnom dijelu ove države. Prema zvaničnoj bugarskoj statistici do 1929. nije bilo iseljavanja u Tursku. Drugi izvori govore da je 1928. Bugarsku napustilo 11.996 Turaka, a godinu dana kasnije još 11.568 Turaka.199 U međuratnom periodu muslimani u Bugarskoj, naročito Pomaci, bili su izloženi različitim vidovima diskriminacije: promjeni imena, prisilnom radu i šikaniranju, kao i akcijama pokrštavanja. To je rezultiralo njihovim masovnim iseljavanjima u Tursku, pogotovo 1927. godine, kao i 1933.-1935. godine. Prema bugarskoj statistici 1930. se iselilo u Tursku 16.873; 1935. – 33.665; i 1936. – 65.676 lica turskog porijekla. Dopunski sporazumi Turske sa Bugarskom, o daljem iseljavanju muslimana, postignuti su 1936.-1937. godine. Oni su predviđali repatrijaciju po 10.000 Turaka godišnje. Članom 1. ovog sporazuma bilo je određeno da dvije vlade “neće stavljati nikakve smetnje “, da će dozvoliti emigrantima “da putuju slobodno između dvije zemlje”. Članom 2. bilo je utvrđeno da svi emigranti imaju pravo da sa sobom ponesu pokretnu imovinu, uključujući svu stoku i poljoprivredni alat, kao i ušteđevinu, uz pravo “da potpuno raspolažu svom svojom nepokretnom imovinom “. Članom 3. bilo je zabranjeno nametanje emigrantima posebnih taksa ili finansijskih ograničenja. Član 6. je izuzimao emigrante od “vojne službe ili prinudne radne službe Turske vlasti su imale stanovite teškoće da 1935.-1936. teritorijalno rasporede muhadžire iz Bugarske. Po nekim izvorima u Tursku se u razdoblju 1935.-1940. iselilo oko 95.000 muslimana. Do Drugog svjetskog rata u Bugarskoj je, po nekim pokazateljima, i pored iseljavanja, bilo oko 682.000 Turaka. Nepostojanje zvaničnih i preciznih podataka govori na svoj način i o konfuznom vremenu u kojem je došlo do iseljavanja, kada se, s obzirom na sve prateće okolnosti, malo vodilo računa o statistici. Kao da se žurilo vlastima i na jednoj i na drugoj strani, onima iz zemlje odakle su dolazili iseljenici i onima koji su ih primali, da se ova traumatična akcija obavi što prije.
Nastavice se
Napomena: Pred pocetak poslednjeg rata i nama su neki politicari iz susjedne zemlje ukazivali na pravac Istambul-Teheran, pouceni ranijim iskustvom. Ali oni koji odlucuju o nama, putokaze postavise u suprotnom pravcu.
Turska štampa je povodom iseljavanja muslimana iz balkanskih zemalja u Tursku isticala 1937. daje konačna likvidacija “Osmanskog carstva nametnula nam iz više razloga neizbježnu nuždu da pristupimo useljavanju naše jednokrvne braće, koji su ostali izvan granice svoje prave otadžbine Turske. To je neke vrste dug koji smo počeli da malo po malo plaćamo, blagodareći budžetskim kreditima, koji se svake godine odobravaju u tu svrhu. Primjena emigracione politike predstavlja jedan od najdelikatnijih problema i vlada tu pridaje svu onu važnost koju zaslužuju. Mi moramo dozvoliti godišnji ulaz u zemlju samo onolikom broju emigranata koliko smo u stanju da smjestimo. Ograničenost raspoloživim sredstvima, međutim, smanjuje nužno smještaj emigranata. Kada ćemo, dakle, smjestiti jedan i po do dva miliona ove naše braće, uz godišnji ritam useljavanja od 15 do 20 hiljada? Mi smo mišljenja da se ovo pitanje okonča sa najvećim poletom u roku od osam do deset godina. Neophodno je da se osnuje banka za izgradnju stanova i smještaj imigranata sa dovoljnim kapitalom, koji će od ovih naših zemljaka stvoriti neposredno produktivan ele-menat i koja će im uz minimalni interes davati kredite sa uslovima otplate u 20 ili 30 godišnjih rata. Ovakav postupak biti će najbolji i od najveće koristi kako za državu tako i za same imigrante.
Podaci o iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Jugoslavije u međuratnom periodu su nepotpuni i nesigurni. Prema navodima štampe iseljavanja u Tursku su bila intezivna i masovna. Nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebice za naseljavanje u krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se turske vlasti angažirale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Ovaj proces je konvenirao i vlastima kraljevske Jugoslavije koje su željele da na ovaj način “očiste zemlju od tuđih elemenata”. O tome su na svoj način govorili i dva uvodnika u beogradskoj “Politici ” od 21. i 24. avgusta 1923. pod naslovom “Iseljavanje Turaka ” i “Iseljavanje muslimana “. U uvodniku od 21. avgusta se kaže: “Nigde ne koordiniraju naši i turski interesi toliko, koliko u ovom pitanju”
Podatke o spoljnim migracijama u periodu između dva rata prikupljao je Iseljenički komesarijat u Zagrebu. Smatra se da je kvalitet ovih podataka relativno zadovoljavajući, jer su podaci o iseljenicima “verovatno potcenjivani”. Broj iseljenika u vanevropske zemlje je po podacima ovog komesarijata u razdoblju 1921-1939. iznosio 195.938 ili prosječno 10.313 godišnje. Ima procjena da je u razdoblju 1919-1929. iz zemlje emigriralo oko 240.000 lica, a u periodu 1930-1938. još 127.300 lica. Podaci o iseljenicima u evropske zemlje postoje tek od 1927. godine. Njihov broj je u periodu 1927-1939. iznosio 170.667 ili 13.128 godišnje.207 Po zvaničnim jugoslavenskim statističkim izvorima u periodu 1927-1939. u Tursku je iseljeno 19.379, a u Albaniju 4.322 jugoslavenska državljanina. Po drugim službenim jugoslavenskim izvorima, koje navodi dr. H. Bajrami, u periodu od 1928. do oktobra 1935. u Tursku je iseljeno 31.000 ljudi sa Kosova i Sandžaka, ističući kako je te godine Turska bila spremna da primi još 15.000 emigranata. Postoje i procjene da se u periodu od 1931. do 1948. u Tursku iselilo oko 10.000 Bošnjaka i 20.000 Turaka “ako ne i više “. Iseljavanje muslimana iz Makedonije i sa Kosova iskoristili su mnogi da jeftino kupe velike površine plodne zemlje. Kralj Aleksandar je na taj način došao do velikog muslimanskog posjeda u Demir-Kapiji koji je besplatno obrađivala vojska. Nikola Pašić je u svom vlasništvu na Kosovu imao posjed od oko 3.000 hektara.
U periodu između dva svjetska rata u Bosni i Hercegovini, izuzimajući dijelom Cazinsku krajinu, nije došlo do “narodnog huka” prema Turskoj kao u vrijeme austrougarske uprave. Iseljavanje Bošnjaka iz Cazinske krajine, veoma nerazvijenog dijela BiH, uzelo je posebnog maha prvih godina nakon okončanja Prvog svjetskog rata. U vremenu 1926-1929. bilo je veoma pojačano iseljavanje sa prostora srednjeg Pounja (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bosanska Krupa). Samo sa područja tri matična ureda (Bužim, Stijena, Ostrožac) iselilo se u Tursku 136 porodica sa oko 700 članova. Time je produžen proces iseljavanja iz Bosanske krajine započet još 1878. godine. Po kazivanju Mehmeda Mehmedovića (u Turskoj Sevila) i Bajrama Isakovića (Kardumana), u maju 1926. u Erdek, mali gradić – kasabu u lijepoj i pitomoj uvali Erdečkog zaljeva na južnoj obali Mramornog mora, doseljene su bošnjačke porodice, većinom sa područja cazinske i bosanskokrupske općine. Kao razlozi za iseljavanje navedeni su i politički progoni, spajanje porodica i obećanje da se u Turskoj može besplatno dobiti zemlja i kuća. Alija Buljubašić iz Karakače kod Cazina je rekao docnije, da se njegov otac iselio jer nije htio biti radikal. Jazlikkoy, selo u adapazarskom kraju, osnovali su doseljeni Krajišnici. Radili su najprije kao nadničari i zakupci, štedeći da bi otkupili malo zemlje. Neke porodice koje su se 1926. doselile u Tursku iz bihaćkog kraja, kako se nisu snašle, htjele su da se godinu dana kasnije vrate. Međutim, u uputama koje su iz službenog Beograda slate jugoslavenskom konzulu u Istanbul naglašavano je “da ni u jednom slučaju nije poželjno, da se iseljenici iz Turske vraćaju u Kraljevinu
Nastavice se
Brojne porodice krenule su, pritisnute brojnim nedaćama, posebice iz Cazinske krajine 1928-1929. godine. Početkom 1928. na tom prostoru je stanovništvo bukvalno gladovalo zbog višegodišnje nerodice i velikog zaduženja seljaka. Tim iseljenicima turske vlasti su ponudile dodjeljivanje kuća i posjeda grčkog stanovništva, iseljenog iz Egejskog, Mramornog i Sredozemnog primorja, nakon tursko-grčkog rata (1919.-1921.) i Lozanskog ugovora 1923. godine. Pritisnuta neimaštinom, većina doseljenika nije mogla da se brzo privikne na toplu klimu dijelom močvarnih i malaričnih krajeva, pa je umirala, plaćajući na taj način veoma skupo proces adaptiranja u novoj sredini. Drugi su pak odbili da žive u tim selima, ostajući po gradovima, sna-lazeći se i živjeći od sezonske zarade. Većinom su oni zapravo dijelili sudbinu svojih prethodnika, koje su pratili zlokobni pratioci, bolesti i neimaštine, dajući najveći danak u prilagođavanja novom podneblju. Jedna grupa Krajišnika koja se 1928. doselila u Tursku bila je raspoređena u Gelibolu (Galipolje) na Dardanelima. Već nakon tri mjeseca većina njih je napustila taj kraj i uputila se prema Adapazaru. Na slabiji intenzitet iseljavanja iz BiH je, između ostalog, uticala i informiranost Bošnjaka o tome da je Mustafa Kemal Ataturk u Turskoj u potpunosti mijenjao temelje tradicionalnog društva potenciranjem svjetovnih aspekata nove Turske, što svakako nije nailazilo na njihovu naklonost. Rebecca West se u to uvjerila u aprilu 1937. u Sarajevu, prilikom posjete predsjednika turske vlade Ismeta Innenija i Kazima Oza-lipa, ministra odbrane “sa polucilindrima i u besprijekorno skorojenim odijelima “, kada ih je bez simpatija posmatralo hiljade ljudi koji su nosili fes i feredžu. Ona je o tome pisala: “Vidjeli smo kraj jedne priče koja je trajala pet stotina godina. Vidjeli smo konačni pad Osmanskog carstva “. Bošnjaci su se toga dana polahko, u tišini, po sitnoj kiši razišli svojim kućama “kao oni koji se vraćaju praznih ruku “. Uzeir-aga Hadžihasanović iz Sarajeva koji se, sa porodicom, iselio u Tursku, da bi prenio svoje zlato neopaženo preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi, u usputnim stanicama, točio vodu. Nije se snašao u Turskoj i vratio se u Bosnu, gdje je pričao kako kućevlasnici u Istanbulu nerado iznajmljuju svoje stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drveća, pa im je građa zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi.
U periodu između dva svjetska rata dio porodica doseljenih iz Sandžaka naseljen je i u vulkanskim oblastima El-Aziza i Erzinđana. Tamo su bili izloženi čestim i opasnim epidemijama koje su i među njima uzimale danak. Bilo je i onih koji su u nemogućnosti da se prilagode takvim uslovima bježali i spas tražili u Istanbulu i okolnim mjestima. Po navodima albanskih demografa između dva svjetska rata sa Kosova je odseljeno oko 50.000 Albanaca u Albaniju i oko 250.00 u Tursku, uz konstatiranje da je Kraljevina Jugoslavija iselila oko 40% Albanaca. Po nekim turskim izvorima, pak, u razdoblju između 1934. i 1949. iz Jugoslavije se u Tursku iselilo 2.340 porodica sa 8.969 članova.
Pregovori jugoslovenske i turske vlade oko planskog iseljavanja muslimana započeli su 1930. godine. Načelna suglasnost je bila postignuta već 1931. godine.226 U novembru 1933. u Beogradu je potpisan jugoslavensko-turski ugovor o prijateljstvu, nenapadanju i arbitraži. Tom prilikom su riješena i pitanja oko napuštenih turskih imanja u “Južnoj Srbiji”. Ona su uzeta pod sekvestar kao bezvlasnička, kao i agrarnih turskih optanata koja su pala pod udar agrarne reforme. Od 1935. su počele da kruže glasine o jugoslavensko-turskim pregovorima o preseljavanju muslimana koje bi, naravno, obuhvatile i mnoge etničke Albance. Već te godine u Beogradu se održavaju sastanci na visokom državnom nivou na kojima se razmatraju sve mogućnosti za iseljavanje muslimana sa Kosova, iz Makedonije i Sandžaka u Tursku. Kraljevina Jugoslavija je, napravila 1934. projekat o iseljavanju, te ujedno nastojala da u pregovorima sa Turskom riješi “pitanje” muslimana iz “južne Srbije’, odnosno iz Sandžaka, sa Kosova i iz Makedonije, kao što su to planski “rješavale” Grčka, Bugarska i Rumunija. Na kongresu evropskih muslimana koji je održan polovinom septembra 1935. u Ženevi, predstavnici muslimana iz Jugoslavije, iz njenih južnih krajeva, su isticali kako se, nakon balkanskih ratova, iselio znatan broj muslimanske inteligencije, učitelja i vjeroučitelja, te da je narod ostao bez vođstva, obezglavljen i pometen, ustvrđujući da su seobe nastavljene i nakon Prvog svjetskog rata “naročito prosvjećenih slojeva.
Nastavice se
Pored seoskog, moglo se iseljavati i gradsko stanovništvo. Odredbe konvencije odnosile su se zvanično samo na tursko stanovništvo, ali indirektno i na Albance i sve muslimane koji su se izjašnjavali kao Turci, ukoliko su željeli da se isele iz Jugoslavije. U strogo povjerljivom tumačenju te konvencije kaže se daje ona “tako redi-govana da se može primeniti ne samo na tursko već i na arnautsko stanovništvo; iseljavanje albanskog stanovništva je pravi njen smisao”.236 Kratkotrajno zadržavanje u navedenim srezovima i izjašnjavanje u turskom nacionalnom smislu omogućavalo je svima onim koji su htjeli da idu u Tursku, da dobiju to pravo. Konvencija ( “Convention “) je trebala stupiti na snagu na dan kada je potpišu jugoslavenska i turska vlada.237 Konvencija nije bila ratificirana u turskom parlamentu zbog smrti predsjednika Turske Mustafe Kemala Ataturka, čiji su roditelji, smatra P. Imami, bili albanskog porijekla. Albanski predstavnici sa Kosova i Makedonije su se suprostavljali primjeni ove Konvencije zahtijevajući da ona ne obuhvati Albance. Ferhad-beg Draga, jedan od albanskih vođa, intervenirao je preko ministra Mehmeda Spahe da se ovaj sporazum ne potpisuje. Albanija je bila obaviještena da se ovim sporazumom trebaju iseliti Albanci a ne Turci. Da bi spriječila primjenu sporazuma, albanska vlada je slala svog ministra inostranih poslova u Tursku. Na primjeni sporazuma insistirali su Ministarstvo poljoprivrede i Glavni generalštab, a to mišljenje je zastupalo i Ministarstvo inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije.
Ivo Andrić 23. avgusta 1938. u svojstvu ministra pomoćnika za vanjske poslove cirkularnim pismom o “iseljavanju muslimana iz Južne Srbije ” obavještava iz Beograda jugoslavensko poslanstvo u Londonu: “Potrebno je, ipak, već sad reći da se radi, ukoliko se nas tiče, na iseljavanju iz Južne Srbije življa turskog jezika i turske kulture. Prema našim statističkim podacima turska manjina u Jugoslaviji broji oko 150.000 duša, dok Turci smatraju da njen broj dostiže i do 250.000. U tim granicama svakako će biti utvrđena iseljenička kvota. Za nas kao iza Tursku ovo nije samo jedno nacionalno-političko pitanje, kao što se to često pominje. Socijalni razlozi nam naročito nalažu da se što pre ostvari plan o iseljavanju turskog življa. Iseljavanjem Turaka oslobodile bi se velike površine ziratnog zemljišta na kome bi se mogao smestiti veliki broj naših sunarodnika iz pasivnih krajeva države (Crna Gora, Dalmacija, Hercegovina, Lika)” – opšir. I. Andrić, Diplomatski spisi, Beograd 1992,193-194.
U pripreme za masovno iseljavanje stanovništva iz Kraljevine Jugoslavije, koje se izjašnjavalo kao tursko, bilo je uključeno više državnih organa, naučnih institucija. Veliki broj zahtjeva za iseljavanjem iz Jugoslavije neki su naučnici pokušavali da objasne kao “nedoraslost građanskom pravnom poretku “, bez uzimanja u obzir djelovanja svih faktora koji su pratili i podstrekivali obim emigracije. Turske vlasti su bile planirale da iseljenike iz Jugoslavije nasele na granične prostore prema Kurdima u Iranu i Iraku. Pokušaj naseljavanja domaćeg turskog stanovništva u ove nesigurne predjele nije uspio jer Turci nisu željeli da idu u brdske i borbama izložene krajeve. Drugi svjetski rat je omeo realizaciju iseljavanja stanovništva iz Jugoslavije u Tursku, ali je taj proces nastavljen ubrzo nakon završetka rata.
Izvjesnu nedoumicu su među zapadnim zemljama u vezi ovog sporazuma unosile nejasne granice između “muslimana” i “Turaka”. Turska vlada sa svoje strane nije učinila ništa da te nedoumice otkloni. U martu 1938. Haydar-beg, turski ministar, je u Beogradu u razgovoru sa svojim albanskim kolegom precizirao stav svoje vlade o sporazumu za iseljenje Turaka iz Jugoslavije. On je izjavio daje u vezi sa iseljavanjem dobio striktna uputstva od predsjednika Turske, Kemala Ataturka, da Turska nije muslimanska republika, niti je to trebala da postane prihvatanjem muslimana ostalih “rasa “. Turska vlada nije htjela da otvori vrata albanskim iseljenicima iz Jugoslavije. Na ovakve tvrdnje Haydar-bega albanski ministar ga je upitao koliko onda ima Turaka u Jugoslaviji. Ovaj je odgovorio da se radi o 250.000 osoba. Očito je, međutim, daje ovaj sporazum trebao da se primjeni na kompleksnoj etnovjerskoj strukturi stanovništva Kraljevine Jugoslavije. Evropski diplomatski posmatrači nisu imali principijelnih primjedbi protiv konvencija o iseljavanju muslimanskog stanovništva, mada su konvencija, kao štoje bila tursko-rumunska i tursko-jugoslavenska, podrazumijevale izvjestan stepen pritiska na stanovništvo kako bi se primoralo na iseljavanje. Dokumenti otkrivaju i stalno prisutnu dvoličnost kod diplomatskih posmatrača, pri etnovjerskom poimanju muslimanskih manjina, koja je djelimično bila u samim stvarima, a djelimično zavisila od znanja, predrasuda i njihove čisto političke opredjeljenosti.Početkom oktobra 1938. prošao je kroz Novi Pazar reis ullema Fehim ef. Spaho i, na kratkom zadržavanju, pozvao Bošnjake da svoju zemlju ne napuštaju, jer je njihova, da su je oni stekli.
U Istanbulu su nakon Prvog svjetskog rata, uz odobrenje turskih vlasti i uz pomoć jugoslavenskih diplomatskih predstavnika, jugoslavenski državljani nemuslimani, kojih je bilo nekoliko hiljada, osnovali iseljeničko društvo “Jugoslovenska sloga”. Članovi ovog društva su mahom bili oženjeni Grkinjama ili udati za Grke, i malo je njih znalo srpski ili makedonski jezik. U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri porijeklom iz Jugoslavije, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidosti rukovodstva društva i diplomatskih predstavnika Jugoslavije. I jedni i drugi smatrali su muhadžire porijeklom iz Jugoslavije Turcima u punom smislu te riječi. Turska je bila poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog državnog programa stvaranje etnički homogene državne zajednice.
Sazeti rad Safeta Bandzovica objavljen pod naslovom “PROGON MUSLIMANA SRBIJE 1830-1867. GODINE”
Nekažnjeni zločin nad Bošnjacima: Nikola Stanišić živi u komšiluku SIPA-e!
I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u KasindoluAutor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 22.07.2012. u 10:27
Autobus u Sokolini kod Srednjeg: U njemu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.
Porodica Hajre Delića očekivala je da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza s Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka.
Rahmetli Hajro Delić: Ubio ga komšija
Uzalud čekali
Punih 16 godina, otkako se obilježava zločin nad stanovništvom tih naselja, svakog juna ponavlja se ista priča da je to jedan od najvećih sarajevskih nekažnjenih zločina. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29. maja 1992., kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići.
Nakon četverodnevnog otpora, uzalud čekajući da im stigne obećana pomoć iz Sarajeva preko Stupa, Otesa i Doglada, te Visokog i Rakovice, branioci Ahatovića, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili su prinuđeni na predaju. Nakon predaje došlo je do potpunog etničkog čišćenja ovih naselja, a svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su prvi formirani na području sarajevske općine Novi Grad.
Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Poslije 12 dana teškog mučenja, nakon što su prethodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu.
Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju, 14. juna, 1992. potrpani u GRAS-ov autobus i u pratnji četiri putnička vozila odvezeni odatle. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da, navodno, natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje poslije 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.
Elvir Jahić imao je tada 18 godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.
Preživjeli iz autobusa smrti: Asim Gačanović i Elvir Jahić
– Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu, preživim s još sedam komšija. Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja – sjeća se Jahić.
Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se s poprišta zločina udaljila vozila s ubicama, otpuzao je do obližnje rječice. U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjelo se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela.
Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je umro nakon rata. Ahmedu Bećkoviću zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova, Ahmila, Fadila i Nusreta.
– U toku vožnje čuo sam da jednog od njih oslovljavaju sa Žuti iz Zabrđa, a on je bio vozač Momčila Krajišnika. Zatim se spominjalo ime Dragana Ikanovića, mještanina Visojevice, koji je, navodno, bio komandir jedinice u Srednjem – sjeća se preživjeli Emir Mujkić.
Krvnik Šok
Osim 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je i pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i nakon rata ekshumirani u groblju Vlakovo.
Nekoliko stotina logoraša, među kojima najveći broj žena i djece, razmijenjeno je kod Božića pumpe u Briješću 13. juna 1992. Zasigurno je da je glavnu riječ o svemu što se dešavalo s logorašima u Rajlovcu vodio Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine BiH. Krajišnik je pred Tribunalom u Hagu, gdje je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog, proglašen krivim i za zločin nad Bošnjacima Ahatovića.
Za mučenja stanovnika ovih naselja do sada su pred Sudom BiH pravosnažno osuđeni Goran Damjanović na 11 i njegov brat Zoran na 10 godina i šest mjeseci zatvora, dok preživjele žrtve još ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.
Nažalost, prepuna je Bosna dželata koje još niko ne hapsi. Neki od njih, poput Nikole Stanišića, jednog od najodgovornijih za zločine nad stanovništvom Dobroševića, uopće se i ne kriju. I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodaje svoje imanje u Dobroševićima, a do prije nekoliko mjeseci je faktički u avliji SIPA-e u Istočnom Sarajevu držao restoran “Rajlovac”.
Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo Dvora. Prema nekim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi. Inače, sestra zloglasnog Šoka je bila udata za Bošnjaka Asima s Grbavice.
Stanišić, Stojanović, Radomir Špirić i Krsman, osim što su odgovorni za zločine, ujedno su i osobe koje znaju imena ostalih nekažnjenih egzekutora nad Bošnjacima Ahatovića u autobusu kod Srednjeg.
Bezuspješno se pokušavao ubiti
Kako bol nije mogao podnijeti, Elvir Jahić bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.
– Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva spasio mi je život, jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu “jetta” i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: “Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku”. Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neko doba po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića – priča Jahić.
OSBiH zabranjuju žrtvama posjete mjestu stradanja
Ono što možda najbolje oslikava odnos prema žrtvama rajlovačkih logora jeste bolna stvarnost u kojoj im se zabranjuje da posjete mjesto stradanja i mučenja po receptu Omarske i Zemljoradničke zadruge u Kravici. Naime, godinama Oružane snage (OS) BiH, iako je Rajlovac u Federaciji, ne dozvoljavaju porodicama žrtava i preživjelim logorašima da prouče Fatihu i polože cvijeće u logore Velika i Mala cisterna u krugu kasarne u Rajlovcu.
Dedo, evo sam ja dodo slike koje pripadaju ovom tvom textu.;)
Nekažnjeni zločin nad Bošnjacima: Nikola Stanišić živi u komšiluku SIPA-e!
I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu
Autor Avdo HUSEINOVIĆ | Objavljeno 22.07.2012. u 10:27
Autobus u Sokolini kod Srednjeg: U njemu je ubijeno 48 Bošnjaka iz AhatovićaUbili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.
Porodica Hajre Delića očekivala je da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza s Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka.
Rahmetli Hajro Delić: Ubio ga komšijaUzalud čekali
Punih 16 godina, otkako se obilježava zločin nad stanovništvom tih naselja, svakog juna ponavlja se ista priča da je to jedan od najvećih sarajevskih nekažnjenih zločina. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29. maja 1992., kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići.
Nakon četverodnevnog otpora, uzalud čekajući da im stigne obećana pomoć iz Sarajeva preko Stupa, Otesa i Doglada, te Visokog i Rakovice, branioci Ahatovića, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili su prinuđeni na predaju. Nakon predaje došlo je do potpunog etničkog čišćenja ovih naselja, a svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su prvi formirani na području sarajevske općine Novi Grad.
Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Poslije 12 dana teškog mučenja, nakon što su prethodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu.
Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju, 14. juna, 1992. potrpani u GRAS-ov autobus i u pratnji četiri putnička vozila odvezeni odatle. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da, navodno, natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje poslije 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.
Elvir Jahić imao je tada 18 godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.
Preživjeli iz autobusa smrti: Asim Gačanović i Elvir Jahić– Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu, preživim s još sedam komšija. Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja – sjeća se Jahić.
Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se s poprišta zločina udaljila vozila s ubicama, otpuzao je do obližnje rječice. U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjelo se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela.
Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je umro nakon rata. Ahmedu Bećkoviću zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova, Ahmila, Fadila i Nusreta.
– U toku vožnje čuo sam da jednog od njih oslovljavaju sa Žuti iz Zabrđa, a on je bio vozač Momčila Krajišnika. Zatim se spominjalo ime Dragana Ikanovića, mještanina Visojevice, koji je, navodno, bio komandir jedinice u Srednjem – sjeća se preživjeli Emir Mujkić.
Krvnik Šok
Osim 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je i pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i nakon rata ekshumirani u groblju Vlakovo.
Nekoliko stotina logoraša, među kojima najveći broj žena i djece, razmijenjeno je kod Božića pumpe u Briješću 13. juna 1992. Zasigurno je da je glavnu riječ o svemu što se dešavalo s logorašima u Rajlovcu vodio Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine BiH. Krajišnik je pred Tribunalom u Hagu, gdje je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog, proglašen krivim i za zločin nad Bošnjacima Ahatovića.
Za mučenja stanovnika ovih naselja do sada su pred Sudom BiH pravosnažno osuđeni Goran Damjanović na 11 i njegov brat Zoran na 10 godina i šest mjeseci zatvora, dok preživjele žrtve još ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.
Nažalost, prepuna je Bosna dželata koje još niko ne hapsi. Neki od njih, poput Nikole Stanišića, jednog od najodgovornijih za zločine nad stanovništvom Dobroševića, uopće se i ne kriju. I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodaje svoje imanje u Dobroševićima, a do prije nekoliko mjeseci je faktički u avliji SIPA-e u Istočnom Sarajevu držao restoran “Rajlovac”.
Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo Dvora. Prema nekim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi. Inače, sestra zloglasnog Šoka je bila udata za Bošnjaka Asima s Grbavice.
Stanišić, Stojanović, Radomir Špirić i Krsman, osim što su odgovorni za zločine, ujedno su i osobe koje znaju imena ostalih nekažnjenih egzekutora nad Bošnjacima Ahatovića u autobusu kod Srednjeg.
Bezuspješno se pokušavao ubiti
Kako bol nije mogao podnijeti, Elvir Jahić bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.
– Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva spasio mi je život, jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu “jetta” i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: “Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku”. Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neko doba po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića – priča Jahić.
OSBiH zabranjuju žrtvama posjete mjestu stradanja
Ono što možda najbolje oslikava odnos prema žrtvama rajlovačkih logora jeste bolna stvarnost u kojoj im se zabranjuje da posjete mjesto stradanja i mučenja po receptu Omarske i Zemljoradničke zadruge u Kravici. Naime, godinama Oružane snage (OS) BiH, iako je Rajlovac u Federaciji, ne dozvoljavaju porodicama žrtava i preživjelim logorašima da prouče Fatihu i polože cvijeće u logore Velika i Mala cisterna u krugu kasarne u Rajlovcu.
link:
-
AuthorPosts
- You must be logged in to reply to this topic.