Izvod iz recenzije
Hazim Karić
Najbolje hroničarsko štivo na ovim prostorima
Zapisivanje i bilježenje hronologije događanja na ovim prostorima staro je koliko i pismenost. Fragmentarni i rijetki zapisi sačuvani na marginama crkvenih knjiga govore da je čovjek imao od davnina potrebu da zabilježi svoje misli, opažanja, doživljaje i posebne događaje. Za turskoga vakta, prema brojnim sačuvanim dokazima, napisano je više porodičnih hronika koje, na žalost nisu u potpunosti sačuvane do danas ili nam nisu dostupne za analizu, njihovu naučnu valorizaciju i upotrebu za običnog čitatelja.
Najpoznatiji i najbogatiji hronološkim sadržajima i dokumentarnim historijski važnim podacima za analizu i proučavanje, hronološki je zapis o stanju i životu u Sarajevu u drugoj polovini 18. stoljeća autora Mula Mustafe Bašeskije. Kako vrijeme prolazi ova hronika dobija sve veću kulturnu vrijednost jer prikazuje najeksplicitniju stvarnost i zbilju u autorovom okruženju što ovoj hronici daje neprocjenjivu vrijednost kao neiscrpnom izvoru za historiografsku, ekonomsku, demografsku analizu stanja i prilika toga vremena. Bašeskijina želja i namjera je bila samo da zabilježi ono što je vidio i čuo, a smatrao važnim da ostane u pamćenju.
Hroničarsko dokumentaciona štiva bila su posebno popularna i zanimljiva za spisatelje u vrijeme turbulentnih perioda u historiji Bosne. A takvih perioda nije manjkalo, naprosto zato što sudbina i percepcija okruženja svakog pojedinca mogu biti hronika za sebe u vrijeme nesvakidašnje i burno. Takav jedan hroničarski zapis iz ličnog ugla autora, sa svim elementima dobrog i manje dobrog, jeste ratni dnevnik Žepe. U njemu je sadržana hronika autorovih doživljaja od početka ratnih zbivanja 1992. godine do kraja odbrambeno oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, 1995. godine. Posebni segmenti su dopunski sadržaji poput historiografskih segmenata iz burne prošlosti koji jasnije i direktnije prikazuju stanje u istočno-bosanskoj čaršiji i serviraju je pred čitatelja koji dobija mnogo više od hroničarski priređene infomacije o ovom kraju. Dodaci poput historijskog presjeka žepskog kraja od davnina, preko autentičnih izjava svjedoka događaja čijim je svjedokom sam autor bio, čine njegov trud u ovom dnevniku isplativijim i još više cijenjenim kod čitatelja.
Autor dnevnika Žepe se nastojao distancirati i staviti u perspektivu izvan okvira radnje prikazane u segmentima koji govore o uzrocima i posljedicama opisanih događaja. Sve dok se ovi događaji ne počnu ticati samog autora koji punim plućima postaje sudionikom turbulentnih vremena, kada on manirom literarnog znalca iskazuje svoje umijeće pripovijedanja. Njegova literarna vještina se posebno naglašava u momentima kada zapisuje svoje misli, osjećanja i sjećanja i tako počne da vješto veze sliku zbilje i stvarnosti.
Život piše romane, poznata je krilatica često upotrebljavana u skorijoj prošlosti na ovim prostorima. Ako se smogne snage, upotrijebi mašta i nađe vremena da se strpljivo bilježe crtice i sjećanja otrgnu od zaborava u bilježnicu, svaki proživljeni i u ratnom vremenu preživljeni dan postaje zasebna priča, svaka zgoda i pripovijest, događaj ili sjećanje roman je za sebe.
Ratni haos, košmar unutrašnji i spoljašnji čovjekov, nadopunjeni haosom i košmarom sredine u kojoj preživljava, izrodili su u autoru zebnju, strah, samoću, pokušaj bijega od stvarnosti, pobuđivali želje, sjećanja pretočena u zapise svakodnevne neprocjenjivo su dokumentaciono faktografsko štivo za analizu, čitanje, proučavanje i upoznavanje sa opisanim vremenom. Autor je pupčanom vrpcom vezan za rodnu Žepu i ta njegova neraskidiva nit daje literarni i na momente lirski ugođaj tokom čitanja. Ipak, najveći dio sadržaja ratnog dnevnika Žepa čitatelj prelistava u grču i grozničavo grabi za sljedećom stranicom da mu ne pobjegne misao dok hrli ka novom saznanju, novoj informaciji o ratnoj zbilji i sudbini stvarnih likova, ka novoj bilješci autorovoj. Zato je ratni dnevnik Žepa najbolje hroničarsko dokumentaciono štivo sa ovih prostora koje će zaintrigirati brojne čitatelje, kako one koji su bili sudionicima ovih zbivanja, svakako mnoge Žepljake čiji se doživljaji i imena spominju u ovom štivu, a koji će se nedvosmisleno prepoznati i prisjetiti prošlosti. Ovo štivo ima i veliku faktografsku vrijednost jer brojni likovi iz tragičnih žepačkih događaja nisu danas među živima, a ovo će biti možda jedinstvena prilika za očuvanje sjećanja na njih i njihovu sudbinu. Naravno, ovo će štivo zaintrigirati i zainteresirati mnoge druge čitatelje koji će biti upoznati na najdirektniji način o ratnim zbivanjima u okovanoj Žepi.
U Tuzli, mart 2006.