Ponavljao je da sam mlad i da će me poštedjeti. Rekao mi je da moram da gledam kako prolaze zločinci i naredio je svojima da uvedu nekoga. U sobu su uveli Amira Imamovića iz Žepe, kojeg sam znao. On je bio komandant Civilne zaštite u Žepi. Rekli su da je to jedan od zločinaca iz bošnjačkog naroda. Tu su ga počeli tući, svi, a ja sam morao da gledam i najednom je jedan pogledao Kušića rekavši:
-Šefe, o’ladio je! – Kušić je pogledao u mene i onda se okrenuo svojima rekavši im da odnesu čoveka u Dom Zdravlja da se oporavi.
Amira su odatle prosto izvukli iz sobe, da bi nakon njega uveli efendiju Mehmeda Hajrića, koji je inače bio je na dužnosti predsjednika ratnog predsjedništva Žepe. Poznavao sam i njega odlično. I njega su počeli tući zato što je bio hodža i tjerali su ga da ezani. Rajko Kušić ga je u jednom trenutku upitao:
– Zašto ste se ti i Amir tukli? – Mehmed je odgovorio da se nisu tukli, na što je Kušić izvadio pištolj nišaneći u efendiju i ponovo pitao:
-Jeste li se ti i Amir tukli između sebe? – Efendija Hajrić je bio prisiljen da kaže da jesu, da potvrdi izmišljotinu. Kušić je pitao efendiju da li bi volio da Amir ostane živ ili da ga ubije? Efendija je odgovorio da bi volio da ga ostave živa. Kušić je odgovorio:
-Neka ti bude! – i naredio da ga vrate u zatvor.
Kad su se vratili mene su ponovo odveli u sobu gdje sam zatekao i Efendiju. Toga dana 14. i 15. augusta su često dolazili i tukli efendiju Hajrića. Najviše ga je tukao neki Dragan Nikolić i jedan Slaviša Đerić. Dolazili su na petnaestak minuta i tukli efendiju Hajrića.
Petnaestog augusta 1995. godine, uvečer, došli su neki Panto Pantović, potom neki Franco i Peđa Nikolić, zvani Šiki. Pitali su nas da li želimo izaći u WC. Kad smo krenuli Panto je rekao:
-Jedan po jedan!
Ja sam prvi izašao, a kad sam se vratio vidio sam da su Efendiju već bili izveli i Panto Pantović je zaključao sobu. Poslije tri – četiri minuta čula su se tri pucnja i efendija Mehmed Hajrić se više nikada nije vratio. Ostali smo ponovo sami, ja i Kadrija Sulejmanović, sve do 20. augusta 1995. godine. Tada su nam u sobu doveli Muju Hodžića, starijeg čovjeka, rodom iz Rogatice, a živio je kao izbjeglica u Žepi. Njega su zarobili u Žepi, a neprestano su dolazili i tukli ga. Nas trojicu su krili od ostalih zarobljenika i nismo bili prijavljeni Crvenom krstu, mada smo kradom kroz prozor vidjeli ko sve ima od naših, jer su ih neprestano izvodili i dovodili. Dvadeset i četvrtog augusta 1995. godine ponovo je predvečer došao Panto Pantović, pitajući Muju Hodžića hoće li u WC. Mujo je odgovorio da nema potrebu, međutim Panto ga je drsko pozvao i izveo ga. Ista stvar kao i sa Efendijom. Nakon nekoliko minuta ponovo tri pucnja i ni Mujo se više nikada nije vratio.
Poslije toga mene i Kadriju niko nije uznemiravao, bili smo sami u toj sobi. Nikad nas nisu puštali vani sve do 31. augusta 1995. godine. Tada je u pratnji Rajka Kušića došao general Ratko Mladić, ušao u našu sobu i raspitivao se da li nas neko dira i slično. Pitao je mene da li sam bio vojnik i šta sam uopće radio.
Nastavice se