Mislim da ga je bilo uhvatilo neko bjesnilo. Ko zna šta je sve mogao i pojesti u toliko dana provedenih lutajući oko nas. Taj trenutak sam nekako podnio, ali sam se osjećao kao da sam izgubio najboljeg prijatelja. Ustajući, oteturao se desetak metara i ušutio u lišću, koje je prethodno jako šuštalo. Pomislio sam da mu je bilo veoma teško pustiti dušu. Ni Edinu nije bilo jednostavno. Povraćalo mu se dok sam ga tješio da je krajnje vrijeme da ga se tog dana riješimo, inače bi nas uvukao u nevolje. Istog momenta smo se udaljili sa tog mjesta i za sat vremena pronašli neke stare linije, jurišne i odbrambene1.
Lutali smo okolo sve dok nismo pronašli jedno mjesto okićeno jagodama. Jeli smo jagode i istovremeno nam je dopiralo neko kretanje cestom od koje smo se bili udaljili. Nismo bili sigurni da li je stvarnost ili su nastupile halucinacije, koje bi mogle biti pogubne. Odlučili smo da izvidimo. Edin je otišao putem kojim smo došli, a ja sam se uputio pravo ka cesti. Dogovor je bio da se nađemo odakle smo pošli jer je orijentir bila zemunica na kojoj je kora drveta otpala i zemunica je bila lahko uočljiva. Tek što sam prišao cesti i počeo osmatrati ulijevo, ustuknuo sam u gušću travu. Privukao sam dvogledom maksimalno dobro i bilo mi je drago kada sam uz velike napore prepoznao jednog svog imenjaka i dobrog jarana. Bio je to Mustafa Brgulja koji je zvjerlao na sve strane, samo ne u jednom pravcu. Išao je sredinom ceste, noseći pištolj u desnoj ruci. Neobrijan i prljav poput nekog četnika-odmetnika, išao je nesigurno i umorno pravo prema meni gdje je cesta zavijala u desnu stranu lijevo od mene. Brzo sam razmišljao kako da mu se javim i smirim ga uvjerljivo da ne puca u mene. Riješio sam da ga iznenadim pozivajući njegovo ime i ujedno se predstaviti. Tako je i bilo i ja sam mog imenjaka ipak zarobio da nije ni trepnuo. Gledali smo se neko vrijeme i skužio sam da je u nevjerici i da ne može da vjeruje da stojim pred njim.
Brzo sam ga upitao s kim je, sklanjajući ga pod cestu sa vidljivog mjesta. Rekao mi je da je sa Amirom Torlakom i da je i on tu negdje. Čekali smo ga kao i Edina. Pojavili su se skoro istovremeno, samo što je Amir dolazio s naše lijeve strane cestom bez imalo bojazni. Tako se ponašao. Musa ga je pozvao i na njegovo zaprepaštenje samo je buljio u nas kao u vanzemaljce. Prvo je šutio jedno vrijeme, pa je onda zajedno s Musom počeo dugu priču njihovog paćenja od Žepe, odnosno Radave do tog mjesta. Na tim prostorima su boravili već tri ili četiri dana, izgubljeni i obeshrabreni za dalje. Nisu mogli pronaći siguran prolaz. Meni i Edinu cilj su bile četničke linije oko Kladnja, a ostalo kako bude. Kad se nađu linije onda si već skoro prešao, samo je trebalo pametno izvesti prolazak i neopaženo. Ako bi bili u situaciji da moramo prihvatiti borbu, bili smo u stanju i to, samo da uspijemo preći. Njih dvojica su bili izmoreni glađu kao i mi, i pokazujući prazne ruksake nijemo su gledali u njihova dna na kojima je bilo nešto garderobe i municije. Oni nisu vjerovali da se može proći. Sreli su mnogo ljudi koji su preživjeli zasjede u kojima je, po pričama, stradao veliki broj naših. Govorili su kako su oni preživjeli zasjedu i kako su ostali sami od velike grupe ljudi koja se bila iznašla.
Nastavice se