Morali smo ubiti mog psa
13. august 1995. god.
Jutro je osvanulo okupano u suncu. Na nebu su se istovremeno rojili oblaci koji su prijetili kišom. Bili smo gladni da i pogled nam se mutio. Jedva smo raspoznavali detalje na većoj udaljenosti, čak i pomoću dvogleda. Svaki put kad se pomjerimo, koraci su bili dukat. Razmišljali smo o varijanti da se vratimo do sela u kojem smo noćili noć prije prethodne, do Rubinića, gdje bi na neki ”prljav” način došli do hrane. Ko zna šta bi se sve odigralo, tako smo tada razmišljali, ali odlučili smo ne vraćati se. Već treći dan jedemo razno lišće, korijenje, poneku jagodu, kupinu… Sve to samo zagolica želudac u kojem nastane revolucija i traje po nekoliko sati, rezultirajući proljevom i jakim bolovima u stomaku. Nismo imali izbora, te se dadosmo na traženje jagoda koje su bile pri kraju roda.
Tražili smo razne načine prelaska preko nekog kanjona manje rijeke (Varošnica), kako bi se probili do Žeravica, jer su nam bile na našem zamišljenom pravcu, sjeverozapad. U toku lutanja pored kanjona, desno smo ugledali livade obrasle visokom travom, koja se godinama nije kosila. Kroz sred tih nepreglednih livada ukazivao se trag, ugažena i beskonačno duga staza, koja se završavala negdje prema brdima koja smo tada ugledali ispred sebe. Odatle, desno od nas, vidjeli smo jedan vrh koji je bio najviši u okolini. Zaključili smo da je to planina Žep kod Han-Pijeska. U tom pravcu je i Žepa. Okrenuli smo se leđima i ustanovili da ne idemo pravcem kojim je prošlo na stotine ljudi, išao je više sjeveroistočno. Pošto nismo mogli preći preko male rijeke do Žeravica, odlučili smo se spustiti krajem livada, sa lijeve strane što niže i probati lijevo odatle. Uspjeli smo neopaženo doći u dno livada pored kojih smo, mada oprezno i polahko, išli možda i jedan sat. Dolje smo našli ostatke neke vodenice koja je srušena, nekoliko desetina godina ranije. Tu nas je pas ponovo pristigao, lajući i trčeći okolo, što nas je nagnalo na skrivanje i osmatranje. Nije bilo nikoga. Pas je bio gladan i bijesan, kao i mi, i nije znao šta će. Postajao je sve agresivniji i bučniji što nas je natjeralo da ga ubijemo. Nisam mogao dići pušku na psa kojeg sam odgojio i koji mi je bio vjeran, a molio sam Edina da ga ubije. Bilo mi ga je žao kao insana i teško mi je to padalo. Edin je zaključio da je rizično pucati, bez obzira što smo u nekoj rupi, u nekom kanjonu uz mlu rijeku. Odlučio je da ga usmrti nekom suhom granom, na šta sam se gnušao. Postajao je još gori, trčeći od nas, potom se vraćao, cvilio i lajao tako glasno da je bilo nepodnošljivo. Izazivao je sudbinu koju je možda i predosjećao i bilo ga je teško primamiti da dođe k nama. Jednog trenutka kad se približio na metar od nas, režeći i lajući na nas kao da nas ne poznaje, Edin ga je svom snagom opalio legom* po glavi. Gledao sam kako mu odlijeće koža sa glave u trenutku dok je padao režeći isprekidanim glasom.
Nastavice se