Obišli smo selo kod kojeg smo bili, a za koje Numo kaže da se zove Rubinići. Spuštajući se niz neko točilo, ponovo smo našli tragove koji su ukazivali na naše grupe. Ovaj put su bili svježi, možda da su prošli prethodne noći. Kad smo došli do pola točila, dolje ispred, ugledali smo asfalt. Spustili smo se malo niže, pored točila i prepoznao sam selo Nevačka, koje je bilo na putu Olovo-Pjenovac-Han-Pijesak. U tom selu i ispred zgrade Zadruge, koju smo gledali, bio sam prije rata nekoliko puta na igranci. Nekoliko objekata je bilo čitavo, samo cetar sela uz asfalt. Sišli smo do samog asfalta, čekali pola sata gledajući blatnjave tragove koji su prelazili asfalt, ukoso i lijevo od nas, do i preko malog mosta, gubeći se desno među ostacima nekih izgorjelih objekata. Bili smo uvjereni da nema nikoga, a i vrijeme zasjeda je po našem rezonu bilo prošlo. Bilo je oko osam sati kad smo prešli, trčeći u razmaku, istim blatnjavim tragom koje smo vidjeli. Taman smo bili pored jedne ruševine kad se začuo kamion. Uskočili smo u zidove ruševine nepromišljeno i glupo, ali srećom nije bilo mina već samo mnoštvo koprive koja nas je pokrila prištovima, već nakon deset minuta. Na glasno vikanje i naređivanje da stanu, kamion se zaustavio na sred mosta. Iskočilo je pet četnika i gledali su blatnjave tragove komentarišući.
-Opet su noćas prošli, majku im balijsku! -vikao je jedan đikan šetajući okolo.
-Daj bolan da idemo! Pusti sirotinju neka ide, šta imaš od toga? – galamio je vozač kamiona, što me dirnulo u tom trenutku.
-Jebo ti oni mater! Idi i ti Aliji kad si takav, pobiće nam narod! – ponovo će drugi.
-Kakav narod, o čemu pričaš! Ne diraj ih i nećeš imati problema. Oni žele da se izvuku, pusti to, to i onako nije naš pos’o! – ponavljao je vozač kamiona, dok je turirao motor, pokrećući ga, time dajući do znanja da idu.
Uskočili su na kamion i udaljili se u pravcu Pjenovca. Lahnulo nam je i odmah smo izašli i uputili se sokakom koji nekad bješe sokak, između ruševina i sjeverno. Kad je nestalo svih ruševina nastupile su pokošene livade, i to košene kosačicom, zatim sijeno uredno pokupljeno u male stogove.
Na više načina imali smo predstavu da su sve grupe koje su prošle ispred nas koristile noć da bi prošli teritoriju pod kontrolom Srba. Mi smo djelovali suprotno i mislim da je bilo bolje, jer nas je bilo dvojica i mogli smo kud hoćemo, sa mnogo manjim šansama da nas neko uoči. Ostatak dana smo proveli tu oko Nevačke i nismo se mogli daleko probiti zbog samih četničkih patrola koje su krstarile oko Nevačke, a sigurno s ciljem pronalaženja odbjeglih turaka. Pred sami akšam posmatrali smo teren koji smo to jutro gledali, a sad nam je bio sasvim blizu1. Zapazili smo tada jedno groblje koje je bez sumnje bilo srpsko, sudeći po spomenicima i načinu okretanja grobova. Tu smo prenoćili, na Nevačkim Brdima, sa psom koji nas je pronašao pred akšam. Jadan, bio je gladan kao i mi i bio je konstantno u potrazi za hranom, povremeno se vraćajući nama.
Nastavice se