Došli smo do naseljenih srpskih sela
12. august 1995. god.
Horoz!!! Nekoliko puta se oglasio najavivši svitanje. Bilo je još uvijek mračno i vidjeli smo samo vedro nebo potkovano zvijezdama. Nismo se mogli baš brzo pribrati i pokušavali smo bolje da odredimo pravac odakle se horoz oglašavao. Odlučili smo sačekati izlazak sunca, obzirom da je bilo vedro. Pas je drijemao pored nas, tik pored mene i osjećao sam kako diše. Nije se osvrtao na ranoranioca, horoza, koji je u našoj blizini nastavljao sa najavljivanjem izlaska sunca. Tada sam mu skinuo prijuzu* oko vrata koja je visila, a koju je pregrizao dan ranije. (Neka neko ne stiče dojam o paščetu sa dalekih prostora, koji je vezan iz nekih sumnjivih razloga) Svjetlost dana je razbijala mrak i sunce još nije izgrijavalo, kad smo počeli da određujemo strane svijeta pravcem kojim smo došli na to mjesto. Tako smo i gledali ispred sebe. Tražili smo pogledima smjer grana na stablima, pošto smo bili na priličnoj visini, a dalo se i zaključiti po oštrom povjetarcu koji je izgleda pirio sa sjevera. Grane većine stabala težile su ka nama. Sjever je znači bio tačno ispred nas. Vrlo je rizično povjerovati svim prirodnim pokazateljima u određivanju strana svijeta, jer ako nema sunca, labavo je i neprecizno. To smo iskusili u Devetaku gdje nam nijedan pokazatelj nije donio rezultate. Samo je sunce pravi vodič kroz nepoznate predjele, sve ostalo je samo nakratko i čim se promjeni konfiguracija terena, gotovo je. Bez busole i karte, ako nema sunca, ne može se putovati precizno i određeno.
Horoz koji se oglašavao i poslije svitanja, glasovi žena, zvuci stoke koju su puštali iz štala, dolazili su sa naše lijeve strane, sa zapada. Sunce je zatim pružilo zrake kroz krošnje drveća i potvrdilo našu orijentaciju. Trebalo je krenuti. Odlučili smo da provjerimo teren sa naše lijeve (zapadne) strane. Imali smo šta i vidjeti. Kuće, sve do jedne onako razbacano naseljene, ljudi u pokretima, svi stariji tjeraju stoku negdje. Popeli smo se još zapadnije iznad kuća odakle se pružao nevjerovatan pogled na sve strane. U predjelu koji se nalazio nasuprot nas vidjele su se neke kuće. Jedne su bile porušene, jedne uspravne i jedan objekat poput manje škole. Jutarnja tama i sivilo zraka otežavali su pokušaj da imamo precizno čistu sliku predjela okolo. U pozadini sela koje smo gledali, a udaljeno je bilo otprilike jedan do dva kilometra vazdušne linije od nas, nazirale su se neke planine i njihovi vrhovi. Nagađali smo, dok je starac protjerivao stoku samo stotinjak metara od nas, ne sluteći da je u našem objektivu. Pratili smo ga kud će dalje i gledali za njim i njegovim stadom goveda koje je brojalo sedam grla. Edin i ja smo se u jednom trenutku pogledali misleći na isto: da ga uhvatimo i da nam bude vodič za dalje. A da li uistinu i zna pravi i siguran put i da li će nas sa sigurnošću voditi pravim putem i ako ga zna? Ipak nismo mogli sebi dozvoliti da patimo starog čovjeka, bez puške i bez razloga. Konstatovali smo da je bez potrebe dodavanje još jednog rizika. Možda nas navede pravo u zasjedu i sa njim što god da bude. Zeznuti su ponekad stari četnici, žrtvuju se u većini slučajeva, k’o veli ”moj vijek je prošao”, mada taj možda i nije loših namjera.
Nastavice se