Konji ljubav uzvraćaju stostruko
Datum: 30.11.2009 13:00
Autor: Sreten Mitrović
Rogatica je poznata po krompiru, kajmaku i odličnom jagnjećem mesu. Ipak, najpoznatija je po konjima, koji se već punih stotinu godina uzgajaju na Boričkoj visoravni ukotljenoj između Drine i planina Sjemeć i Devetak.
Ergela na Borikama, koja se nalazi u sastavu AD “Agrokombinat” iz Rogatice, datira od 1895. Tada je ovdje počeo državni uzgoj konja arapske pasmine. Trinaest godina kasnije iz okoline Goražda na Borike su došli i konji bosansko-brdske pasmine i od te 1908. iz ovog kraja u narodni uzgoj, ali i za privredu, vojsku i druge potrebe, dolaze visokorasni konji po kojima je BiH postala poznata, ne samo u regionu nego i u Evropi, tvrde stručnjaci kojim je konj interes na bilo koji način.
Borička ergela imala je mukotrpan razvoj. Padala je skoro do uništenja u Prvom, Drugom i posljednjem ratu. Zahvaljujući samo ljubiteljima konja i tradiciji, ona je dizana iz pepela.
– Zabilježeno je da je poslije prvog velikog rata linija pastuva bosansko-brdske pasmine, obnovljena 1926. kupovinom “Miška 7” od jednog seljaka u Rakitnici kod Rogatice, priča inženjer poljoprivrede u penziji Mladen Vitomir, koji je jedan dio radnog vijeka proveo u brizi o konjima u ergeli na Borikama..
Ili, dodaje on, poslije Drugog svjetskog rata profesor Fahrudin Hrasnica iz Sarajeva podigao je boričku ergelu vraćajući iz raznih krajeva tadašnje Jugoslavije, Austrije pa i Njemačke numerisane konje koji su nosili oznake porijekla sa Borika.
Zlatne godine ergele na Borikama bile su sedamdesete i osamdesete prošlog vijeka. Tako, na primjer, 1979. brojala je 380 grla sa sedam rodova kobila arapske i isto toliko rodova bosansko-brdske pasmine i sa šest različitih uzgojnih linija pastuva.
– I posljednji rat bio je katastrofalan za boričku ergelu. Odnio je više od jedne trećine predratnih grla. Posebno su stradale kobile, pa je potpuno nestao rod “Kefija” i “Nasira”, a kraj rata nije dočekao podmladak nijednog roda kobila. Ili je sa majkama stradao u minskim poljima na i oko Borika ili su ih pojeli vukovi iz Junča, Mednika, Sjemeća i drugih okolnih šuma, kazuje poljoprivredni tehničar i dugogodišnji rukovodni radnik u ergeli Radomir – Raša Vučak.
Oživljavanje rada ergele u poratnom periodu bio je sa svega 50-tak grla slabe kondicije, zdravlja i rasne pripadnosti. Ali, ostalo je matično krdo kobila i jedne i druge pasmine. Kod arapskih kobila tu su bile Kadina, Luna, Hamdani, Obajan i Elhafi, a kod “bosanki” Mica, Iskra, Medina, Morina, Zorka, Una i Vidra.
Pastuvi pepinjeri su imali više sreće. O njima je vođeno nešto više brige i najveći broj je sačuvan u linijama sabih, gazal, siglavi i lenkoran u arapskoj i Miško i Barut u bosansko-brdskoj pasmini.
U ergeli se uzgaja 110 grla. Među njima su 43 grla arapskog porijekla, dva ponija i 65 grla “bosanaca”. Najstarije grlo u ergeli je kobila 651 Mica sa 23 godine i pastuv 86 Lenkoran, koji je sakupio 20 godina uz zapažen broj pripusta koji su donijeli na svijet veliki broj grla ove linije sa grlom Lenkoran 96, koji je rođen 2002. i već je dvije godine u pripustu, priča Raša Vučak.
– Za sva grla, dodaje on, vodi se stroga matična evidencija. Zna se ime majke i oca, godina rođenja, svaki pripust i ždrijebljenje… Pošto u ergelu godinama nije došlo nijedno novo grlo pastuva, “svježa krv” je hitno potrebna. Već se došlo do krvnog srodstva u trećem i četvrtom koljenu, a to kod konja vuče unazad.
Vučak kazuje da je u štalama ergele trenutno devet pastuva za priplod, pepinjera, kako se to ovdje naziva. Sva ostala grla su na slobodnoj paši. Mladi čekaju komisiju kaja će odrediti grla za držanje u ergeli i ona koja će se ponuditi tržištu, koje je širom bivše Jugoslavije, osim Vojvodine, u koju, koliko se zna, nikad, osim na Novosadski velesajam, gdje su uvijek ocjenjivani šampionskim nagradama, nije pošlo nijedno grlo.
Inače, ergelu na Borikama, kao i sve druge, pritisle su ovovremenske teškoće izazvane recesijom i ekonomskom krizom. Sa privatizacijom od državne prešla je u privatni posjed. Gazde gledaju svoj interes i konjima sve manje nude. Osim sijena i nešto zobi sve drugo je na kašičicu. Nedovoljan broj radnika ne može da im pruži ni odgovarajuću higijensko-zdravstvenu zaštitu. Zbog toga su im prelijepe grive i kosmati repovi pokupili sav čičak po boričkim prostranstvima, a mnogim želučano-crijevne bolesti oduzimaju snagu i ljepotu. O opremi da se i ne govori. Od rata traži obnovu od ulara do sedla i fijakera, koji još uvijek ide na točkovima od nekog bivšeg “juga”…
Uz Rašu Vučaka, kao “šefa”, koji je ladica za sve, pa i veterinarske poslove, osim hirurških zahvata, trenutno ergelu opslužuju tri radnika. Momir Kušić i Stevo Bojat, koji su uz boričke ljepotane od davne 1975. Tu je i 22-godišnji Radomir Šarenac sa nepunih pet godina rada u štalama i sa konjima.
Svi oni su vrlo popularni među konjima. Uzajamno se vole i poštuju. Raša Vučak kaže da su konji vrlo inteligentne i pametne životinje. Ako im se pruži ljubav, oni je stostruko uzvraćaju. Konj, tvrdi on, osjeti kad ga čovjek iskreno voli i on vraća istom mjerom.
Paradna štala
Ergela na Borikama je i u službi turizma. U paradnoj štali, koja je u neposrednoj blizini hotela “Borike”, nalazi se sedam grla elitnih jahaćih konja “arapa” i “bosanaca”, dva ponija za obuku djece u jahanju i dva konja za vožnju fijakera u ljetnom i saonica u zimskom periodu.
– Pošto je zamro turizam na Borikama, i pored skromnih cijena za jahanje i vožnju fijakerom, zarađeno ne može ni hranu konjima da obezbijedi, a gdje je naš rad – pita se Raša Vučak.
Manjež
U manježu pred okom kamere prošao je sivac Gazal, stari i mladi dorat Lenkoran arapskog porijekla i “bosanac” Miško sa kao gar masnom crnom bojom dlake. Ne zna se koji je ljepši, čije su nozdrve šire, koji jače i ljepše rže i njišti. Nadrealna slika i osjećaj. Kakav “punto” ili “mercedes”?!
GS