Dodikova proslava zločinačkih namjera Genocid kao povijesna nužnost
Piše: Enver Kazaz
Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina
Samostalna Srpska u okviru BiH“ uzviknuo je Dodik na obilježavanju dvadesetogodišnjice Karadžićevog čeda i time postavio novi cilj srpske politike u BiH. Kao i obično, sarajevska politička scena i međunarodni krugovi u Dodikovom orgazmičkom uzviku vide tek puku govornu figuru a ne praktičnu politiku, nesposobni za iole ozbiljniju analizu svih poteza kojima je on podržavio Republiku Srpsku od pada Aprilskog paketa 2006. godine.
Do tada je srpska politika u BiH ili bila u defanzivi (neposredno postratni Karadžić i njegova zločinačka klika), ili je morala biti kooperativna zboga različitih razloga (Šarović, Poplašen), ili je vođena kao ozbiljna konstruktivna politika (Dragan Čavić). Od tada je pod Dodikom republičkosrpska politika sve više i više postajala secesionistička, da bi se na koncu ispostavilo kako je njen stvarni cilj – načiniti od srpskog entiteta državu u sastavu BiH, potom je u nekoj dalekoj budućnosti i pri povoljnim političkim okolnostima ujedinti sa „maticom“ Srbijom.
Dvadesetogodišnjica postojanja Karadžićevog čeda nije mali historijski period u nemirnoj historiji na Balkanu na kojem je predah između ratova u zadnjem vijeku trajao svega deseteljeće ili dva duže nego što ono postoji. Zbog toga griješe svi oni koji, uljuljkani bosanskohercegovačkim pseudopatriotizmom Lagumudžijnog ili Silajdžićevog tipa, olako negiraju tih dvadeset godina i proriču brzi nestanak Republike Srpske. Pogotovo ako se ima u vidu da je od rata naovamo iz potpune političke defanzive, iz osjećaja poraza u Daytonu, srpska politika u BiH prešla u veoma ofanzivnu, čak bi se moglo reći, bez obzira na svu gorčinu koju to izaziva, u pobjedničku politiku.
Ako je republičkosrpska politika odmah iza rata odbacivala Dejton kao sporazum kojim nisu ostvareni njeni ratni ciljevi, danas se ona, kako često ističe Milorad Dodik, negator srebreničkog genocida i ne samo zbog toga Karadžićev ideološki zombi, poziva na slovo Dejtona, videći koliko šansi joj ono nudi da ratne ciljeve ostvari u miru. Nadalje, dvadeset godina postojanja nečega što sanja da postane državom dovoljno je dug period za razvijanje svih vrsta identifikacija s njim te za uspostavljanje izrazito jakog republičkosrpskog patriotizma. To je danas, bez sumnje, najjači patriotski osjećaj u BiH, daleko jači i među bosanskim Srbima i apsolutno prihvaćeniji od onog bosanskog među Bošnjacima. Istodobno s tim, bosanskosrpsko identifikacijsko polje napunjeno je jakim simboličkim sadržajima koji gotovo stoprocentno privlače bosanske Srbe da se identificiraju sa Republikom Srpskom kao svojom domovinom. Imajući u vidu snagu te identifikacije, slobodno se može reći da je Karadžićevo čedo danas u smislu simboličkog kapitala na kojem postoji ispunjenije nego Bosna i Hercegovina, bez obzira na pseudopatriotske mantre o njenom hiljadugodišnjem državnom kontinuitetu i isto toliko dugoj običajnoj multikulturalnosti.
A to znači da se republičkosrpska politika potrudila da na osnovama rata konstruira nove simboličke vrijednosti, bez obzira na činjenicu što su u ime Republike Srpske i bosanskih Srba počinjeni najstravičniji zločini i pred međunarodnim sudom potvrđeni genocid u Srebrenici.
Na osnovu čega i kako je to uspjela republičkosrpska politička elita? Kako je uspjela masovne zločine i genocid učiniti kolektivno prihvatljivim, legitmirati ih u političkom polju, a potom izimaginirati nove simboličke vrijednosti koje Karadažićevom čedu trebaju omogućiti trajnost, odnosno budućnost? Odgovor na ta pitanja je nevjerovatno jednostavan.
Veliki nacionalni vođa: Milorad Dodik
Naime, sve dok je na vlasti u Srpskoj bio SDS kao partija koja je nosila hipoteku ratnih zločina i genocida, republičkosrpska politika je morala biti odbranaška i defanzivna. Onog trenutka kada je na vlast došao Dodik i njegov SNSD kao tobožnja opozicija ratnoj politici, hipoteka ratnih zločina mogla je biti skinuta sa institucija Karadžićevog čeda. Isto tako i krivica i odgovornost za ratne zločine mogla je preći sa tih inistitucija u domen individualne, što je mantra koja danas vlada u sve tri etničke javnosti u BiH. Dakle, onog časa kad su krivica i odgovornost za ratne zločine skinuti sa političkih i ideoloških subjekta koji su vodili rat, te sa institucija sistema koje su činile ratne zločine i izvele genocid, Dodikova politička elita mogla je stvarati novi nacionalni politički moral, političku kulturu i nove mitocentrične političke vrijednosti.
Jednostavno rečeno, krivica i odgovornost za ratne zločine je na paljanskoj političkoj eliti, kako govori Milorad Dodik, a ne na vojsci i policiji entiteta čiji je on predsjednik. Krivi su, po njemu, Karadžić, Mladić, Plavišćka, Koljević i drugi zločinci lično, ne i institucije koje su oni vodili. Srpska je tako postala potpuno nevina. Svaka njena institucija očišćena je od moralne i političke krivice i odgovornosti za najstravičnije ratne zločine. Drugim riječima, Karadžićev ideološki zombi demonizirao je pred bosanskim Srbima svog ideološkog prethodnika, kako bi zauzeo njegovo mjesto velikog nacionalnog vođe. On je tim gestom sprao moralnu odgovornost i grižnju savjesti sa javnog prostora Republike Srpske i ponudio najlicemjerniju gestu kao najvišu moralnu vrijednost. Na toj osnovi Dodik i njegova nacionalistička bulumenta izveli su najgori oblik negacije i političke legitimacije ratnih zaločina i genocida, anestezirajući javni prostor od svake odgovornosti za njih.
U takvom moralno anesteziranom javnom prostoru bilo je lako uspostaviti parolu o dobrim i lošim momcima na koju se, kao potpunu negaciju ratnih zločina, Karadžićev ideološki zombi veoma često poziva. Naime, insistirajući na toj paroli, Dodik veoma vješto igra na kartu kojom bosanskim Srbima poručuje da im druge nacije u BiH, prije svega Bošnjaci, neargumentirano pripisuju nacionalnu odgovornost za ratne zločine i genocid, a onda im kaže da nisu oni krivi, nego Karadžić i njegovi zločinci, te da oni, Srbi, nisu loši momci iz holivudskih filmova, nego narod ponosan na svoju veliku istoriju, vjeru, tradiciju, narod slavan i pošten, čak stalna historijska žrtva drugih, te zbog toga s tim drugima ne trebaju zajedno živjeti.
Na taj način potpuno je obrnuta slika stravičnog bosanskog rata u kojem su pripadnici Vojske Republike Srpske, te njene policije, ohrabreni Karadžićevom zločinačkom ideologijom, vršili urbicid, masovna silovanja, pokolje, otvarali koncentracione logore, a onda u julu 1995. godine izvršili geoncid u Srebrenici. Negacija krivice i odgovornosti za ta djela učinila je Karadžićevo čedo općeprihvaćenim unutar bosanskosrpskog nacionalnog korpusa. Genocidna tvorevina, kako je kvalificiraju mnogi, nije prema Dodikovom tumačenju rata nastala iz duha genocida, nego je rezultat vjekovnih bosanskosrpkih težnji.
A to znači da je za šesnaest godina od rata, te svega pet-šest od pada Aprilskog paketa, javni prostor u Karadžistanu prihvatio Dodikovu političku laž kao temeljnu historijsku istinu, čak kao istinu kolektivne egzistencije. Onako kako je Karadžić ideološkim manevrima izveo lobotomiju bosanskosrpskog javnog prostora, demonizirajući partizanski i uzdižući četnički pokret, isto tako je Dodik lobotomirao republičkosrpski javni prostor demonizirajući druge nacije u BiH, a nudeći bosanskim Srbima sliku o sebi kao narodu koji je u odbrambeno-otadžbinskom ratu ostvario svoje vjekovne težnje o srpskoj državi u BiH.
Međutim, to nisu jedina jaka simbolička mjesta u konstruktu dodikovskog društvenog pamćenja zadnjeg bosanskog rata. Gebelsovski ponavljajući laž da u Srebrenci nije počinjen genocid, Dodik se nametnuo bosanskim Srbima kao novi veliki nacionalni borac za nacionalnu istinu. Uz to, igrajući na kartu seljačke drčnosti i kafanskih manira, on se ciljano dodvoravao najprimitivnijem obliku populizma i patrijarhalnog mačizma, lično otjelotvorujući kolektivnu predstavu o sebi kao drčnom Srbinu i Krajišniku koji u brk može skresati svakome srpsku istinu o ratu i Srbima u njemu. Tako kreirana javna predstava o Dodiku, uz izrazitu nepismenost, psovke, bahatost i primitvni jezik kojim Karadžićev ideološki zombi začinjava svoje javne nastupe, proizvela je sliku u masama da, eto, naš običan čovjek, Srbenda sa dna kace, može uspješno voditi državu. Dodik je, dakle, sebe iskreirao kao potpuno ostvarenje slike prostačine na mjestu nacionalnog vođe. Znajući da je svaki oblik intelektualizma stran populističkom ukusu, on je refleksom lukavog političkog hohštaplera negacijom srebreničkog geoncioda poručio bosanskim Srbima da ni oni, a ni Srpska ni na koji način, ni u snu, a pogotovu na javi ne mogu biti odgovorni za taj geoncid.
Istodobno s tim, u javnom prostoru Srpske rekreiran je politički i historiografski mit Jasenovca, Jadovna i drugih mjesta srpskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, ali i u čitavoj nacionalnoj prošlosti, uz izrazitu osmanofobiju i mit o konvertitskoj krivnji Bošnjaka, te o Bošnjacima kao, kako je rekla Biljana Plavšić, srpskom genetskom otpadu.
Na taj način, bosanski stravični rat protumačen je ne kao proizvod ideološkog bestijarija krvožednih političkih elita, nego kao povijesna nužnost u kojoj su bosanski i svi Srbi s njima skupa morali da brane goli život od tobožnje povijesno dokazane genocidnosti drugih nacija, prije svega hrvatske. Rat kao povijesna nužnost postao je tako u dodikovskom, novom republičkosrpskom društvenom pamćenju najprije odbrambeno-otadžbinskim, a onda i oslobodilačkim.
Tako kreirana interpretacija rata dodatno je ojačana gradnjom čitavog niza spomenika i komemorativnim ritualima posvećenim bilo srpskim ratnim herojima, bilo žrtvama. Na toj osnovi u Srpskoj je stvorena čitava mitocentrična narativna infrastruktura koja je kapilarno prožela javni prostor, a dodatno je ovjerna od strane religijskih institucija. Pravoslavna crkva, te ćosić-noginski tip književnosti, ali i nacionalistička historiografija ekmečićevskog modela te druge vrste društvenih ideološki funkcionaliziranih znanosti, uz Kusturicu kao izrazito jaki amblematski znak prema kojem Bošnjaci mogu steći dostojanstvo jedino vraćanjem u pradjedovsku vjeru – postali su instrumentima za konstrukt nove republičkosrpske interpretacije zadnjeg rata u BiH i svih stravičnih zločina počinjenih u njemu, sa srebreničkim geonocidom kao njihovim vrhuncem.
Istodobno s tim, Dodik i njegova vlastodržačka elita su instrumentalizirali gotovo sve medije u Karadžistanu i preko njih nametnuli javnom prostoru fobiju od mogućeg nestanka Republike Srpske. Na taj način obnovljeni su mitovi o svesvjetskoj, prije svega islamskoj i vatikanskoj zavjeri protiv Srba, a jedini prijatelji srpskog entiteta u BiH su pravoslavni narodi, braća po vjeri, prije svih Rusi i Grci, a uz njih i Izrael, kao država koja simbolički nasljeđuje genocid nad Jevrejima iz Drugog svjetskog rata. Dodikova intrepretacija rata i nov koncept društvenog pamćenja u Republici Srpskoj oslanjaju se uz to i na panpravoslavnu fantazmu, utemeljujući religiju kao izvor ne samo nacionalnog nego i geopolitičkog pravoslavnog identiteta. Panreligijske fantazme sama su bit sva tri etnička nacionalizma u BiH, a na prostoru Karadžistana uz političke njih izrazito jako zastupaju i religijske elite.
Zato je Karadžistan teokratsko društvo po svemu, te teokratska država koja ima svog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu, u kojoj svaka institucija sve do razine seoskih osnovnih škola ima svoga posebnog sveca zaštitnika i svoju krsnu slavu. Dodikovska panpravoslavna fantazma preko svetosavskog mita otjelovoruje se i kao iskonska težnja bosanskih Srba za ostvarenjem pravoslavnog bratstva na globalnom političkom planu, a ne isključivo kao u Ćosić-Milošević-Karadžićevoj ideologiji težnja za duhovnim i političkim jedinstvom Srba, odnosno srpski državotvorni mit.
Zato je Karadžićevom ideološkom zombiju i nasušno potreban bio orden predsjednika Putina, panpravoslavnog svesvjetskog vođe, baš koliko mu je nužno bilo da u povodu dvadestogodišnjice odlikuje ordenom Republike Srpske mitrpolita dabrobosanskog Nikolaja, te sve i jednog episkopa, a uz njih Borisa Tadića kao novog svesrpskog nacionalnog lidera, potom svakog predsjednika Republike Srpske, izuzimajući predsjednicu, rasističku genetičarku Biljanu Plavšić, kojoj je posvećen poseban prostor na Dodikoviziji, tj. javnom televizijskom servisu Karadžistana. Zato je i obilježavanje dvadesetogodišnjce Karadžistana i njegove krsne slave otpočelo svetom arhijerejskom litrugijom koju je predvodio svesrpski patrijarh Irinej uz obred osveštenja slavskog žita i lomljenje slavskog kolača. Time je nacionalnoj masi poslana poruka da je Kardžistan sveta činjenica, te da je Bog u Dodikovom političkom mandatu potpuno na strani Srba. Ili, kako je to svojedobno, pred sami početak rata u BiH za vrijeme zasjedanja Skupštine ove nesretne zemlje rekao Karadžić: „U ovom mandatu i Bog je Srbin“, prijeteći pritom da u Bosni neće ostati živo ni jedno muslimansko uho.
Dodik nije Karadžićev ideološki zombi jedino zbog toga što negira genocid u Srebrenici, kao najveće zločinačko djelo prvog predsjednika Republike Srpske i njenog političkog oca, nego i zato što koristi sve instrumente Karadžićeve ideologije prekodirajući u izvjesnoj mjeri njene temeljne narative.
Dodik, ili drug Mića, kako ga je svojedobno od milja nazivao Zlatko Lagmudžija, nije ništa drugo do mirnodposki Karadžić. Budući da je sazdana od prekodiranih Karadžićevih narativa, njegova ideologija je najrigidniji nacionalizam. Baš zbog toga Republika Srpska je pod Dodikom namjesto emancipacije od karadžićizma, rekaradžićizirana, dodatno militarizirana, do kraja srbizirana i pravoslavizirana, postajući tamnicom za druge etnije u njoj, koje su tokom rata pod Karadžićem etnički oćišćene sa njenog teritorija, a pod Dodikom politički potpuno marginalizirane, u javnom prostoru stigmatizirane i do kraja ponižene. Istodobno s tim, Dodik nije samo Karadžićev nasljednik na mjestu nacionalnog vođe, on je po svemu i njegov nasljednik u totalitarnom obrascu vladanja a i u beskrajnoj žeđi za ličnim bogaćenjem. Pragamtični liderokrat kojemu je nacionalizam istodobno i politička misija, i sredstvo za totalitaristički obrazac vladanja, ali i izvor ličnog bogaćenja, on i može izjaviti na svečanoj akademiji u povodu dvadesetogodišnjice da je u Republiku Srpsku „ugrađena naša (srpska) borba protiv tiranije i zla, protiv fašizma i nacizma“. Elem, masovni zločini, urbicid, silovanja, etničko čišćenje, konclogori kakvi su bili npr. Keraterm i Manjača, genocid u Srebrenici, sve je to izraz, prema zombiranom ideološkom Karadžiću, „borbe protiv fašizma i nacizma“.
Ako je Karadžićeva Republika Srpska u ratu nastajala na genocidu, ratnim zločinima i etničkom čišćenju od nesrba, Dodikova nastaje iz duha najgore laži koja se prihvata kao bezuslovna istina. Ovjerenu arhijerejskom svetom liturgijom, osvještenjem slavskog žita i lomljenjem slavskog kolača, tu su laž religijski moćnici pokušali vjerskim ritualom učiniti i svetom nacionalnom istinom. Baš kao što su tokom rata osvještavali oružje kojim su počinjeni ratni zločini, odnosno vatrenim govorima huškali vojnike i policajce da se svojski potrude oko ratnih zločina i genocida.
Činjenica da je odabran 9. januar 1992. godine kao dan nastanka Republike Srpske, a ne npr. datum potpisa Dejtonskog sporazuma kojim je ovaj entitet dobio međunarodnu političku verifikaciju, dodatno pojačava poimanje ratnih zločina i genocida kao prihvatljivih političkih činjenica. Dodikova ceremonija obilježavanja dvadesetogodišnjice, njen medijski sjaj i moralna bijeda, potvrđuju činjenicu da je genocid njegovom negacijom moguće učiniti legitimnim političkim činom i od laži sazdati sistem nacionalnih istina. Međutim, nastao iz duha genocida i političke laži, Karadžistan je stekao međunarodnu političku legitimaciju u Dejtonu. A Dejtonski sporazum kao međunarodni mirovni ugvor daje Republici Srpskoj karakter političke trajnosti, u istoj onoj mjeri u kojoj koči Bosnu i Hercegovinu da se konstituše kao multietnička demokratska država nakon stravičnog rata. Tako je taj sporazum jednu genocidnu tvorevinu legitimirao u međunarodnom političkom kontekstu i kreirao BiH kao invalidnu zemlju koja nema šansi ni da umre, ali ni da ozdravi. U tom invalidnom stanju ona može egzistirati onoliko dugo koliko je međunarodno politička moć spremna da je održava na životu u stanju neprestane kome.
P.S. Činjenica da je Dodikovoj ceremoniji prisustvovao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a sa svojom političkom svitom, dokazuje da nije samo Radovan Karadžić sposoban za ideološko zombiranje u Dodika, nego da istu moć imaju u ideološkom nasljeđivanju Mate Boban i Dragan Čović. Čović kao zombirani Boban jedna je od najvećih poruga u politici kao povijesti općeg beščašća, baš kao što je Emir Kusturica svojom izjavom da Republika Srpska dobro stoji Ivi Andriću dokaz koliko zlo može biti banalno.