Tek kad počnem pričati (pisati) o prošlosti, skontam kako je to davno bilo, pa me obuzme neko čudno osjećanje ponosa i straha – ponosa na svoju prošlost, tradiciju, kulturu a strah me da ne zaboravim, jer zaboravit se ne smije. Bilo je tu i dobrih i loših iskustava mada ova lošija više pamtim, vjerovatno zato što bole i ne daju mira, redovno se nepozvana vraćaju da me podsjete a možda je tako i bolje.
Ova druga, prijatnija, ugodnija, oko srca toplija iskustva, se moraju nečim dotaći i probuditi da bi se pojavila i uljepšala trenutak a ponekad i cijeli dan. Eto tako večeras, prelistavajući moju ličnu kolekciju dragih mi pjesama, dotakoh jedno od tih lijepih životnih iskustava. Vratih se u davnu ’82-gu kad završih osnovnu školu ili koji mjesec ranije. Ekskurzija. Prvi put da idem od roditelja i to na pet dana. Iako željno izčekivano, putovanje primih sa određenom dozom nevjerice i nestrpljenja.
Negdje trećeg dana putovanja, pošto smo imali dugo da se vozimo, da ne bi spavali u autobusu a onda naveće bihuzurili narod po hotelu, učitelji organizovaše „Mali Šlager Turneje“. Mogao se prijaviti ko je htio da na mikrofon u autobusu nešto otpjeva a glavna nagrada je bila velika čokolada kad stignemo na odredište. Budući da sam uvijek bio pomalo stidan, ja se ne prijavih, mada me raja prozivala. Kada su svi otpjevali pristupilo se glasanju i proglašenju pobjednika da bi mene posle svega učitelj, na prozivanje raje, natjerao da nešto otpjevam.
Zatečen situacijom, prilazeći prednjem dijelu autobusa, moradoh na brzinu donijeti odluku šta da pjevam! Sjetih se riječi stare narodne, uzeh mikrofon pa zapjevah:
NE KLEPEĆI S NANULAMA
Ne silazi sa čardaka,
I ne pitaj gdje sam bio,
Zašto su mi oči plačne,
Zbog čega sam suze lio.
Stajao sam kraj mezara,
I umrlu majku zvao,
Nosio joj dar od srca,
Ali joj ga nisam dao.
Ne klepeći s nanulama,
Kad silaziš sa čardaka,
Sve popmislim, moja draga,
Da silazi stara majka.
Kasnije je vozač autobusa, Nusret Makaš, pričao mom babi kako je bio pravo iznenađen i pjesmom i izvedbom. Za nagradu sam dobio sladoled od razrednog starješine, ali me zato ostatak ekskurzije raja stalno proganjala „De nam ba jednom onu tvoju“.
_________________