Prvi maj ’90
Nesto razmisljam, s obzirom da je vecina “stare raje” sada porodicna, da mozda pomjerimo Prvomajsku festu za nedjelju 04. maja.
Ima jos dosta vremena tako da jos nista nije zvanicno.
Potrudicu se uz pomoc nekih od stare raje da kontaktiramo sto vise raje, tako da cu ja krajem marta izaci sa spiskom onih koji ce biti prisutni na uranku.
Festa ce biti otvorenog tipa sto znaci da svi oni koji bi rado bili prisutni su odmah i pozvani i dobrodosli na festu.
“Sto nas je vise to bolje” i naravno zabavnije.
Ovo je ujedno i pozivnica svoj raji sa stranice.
Pokusacemo da se festa odrzi negdje na nekoj vikendici kod Sarajeva ili eventualno nekoj kuci na periferiji……
…….A prvomajska prica iz ’90 ide ovako:
Ponedjeljak je, ako se dobro sjecam, 30 april ’90.
Neradni dan, jer je po nasim obicajima sastavljen vikend i Prvi maj.
Nervozno hodam ispred porodilista i cekam.
Po prvi put trebam da postanem otac.
Ne razmisljam puno ali ko i svaki Bosnjo nadam se da ce biti sin.
Izlazi doktor ginekolog Nihad i saopstava mi, na samo njemu svojstven nacin, da sam dobio sina.
Rijec je malo bezobrazna pa je necu spomenuti.
Odlazim kuci da radosnu vijest podijelim sa mojim ukucanima.
Naravno svi smo sretni i radosni….
Popodne se nalazim sa mojim jaranima: Fudom, Edom A.r., Pekarom…… i sa nekima od Motora….., da proslavimo.
Slavlje pocinje u “Topliku”, gdje i izlazi vecina raje kojoj je zajednicki nacin zivljenja i naravno muzika koja se slusa.
Vecina raje su rockeri mada ima i metalaca i onih malo umjerenijih i slobodno da kazem ozbiljnijih.
Mada nas ima koji imamo dvajes i neku jos smo “neozbiljni” i zivot shvatamo kao jednu veliku zabavu i samo mislimo na dobar provod.
Opusti se i uzivaj.
Da ne bi doslo do zabune, zbog naseg imidza, naravno vecina nas ima vec dugogodisnje radno iskustvo.
Boze mili kako to lijepa vremena bijahose.
Radost bilo kog od nas bila je kao i nasa licna i radovali smo se svi skupa.
Bijahose to godine kada nismo znali za zavist i pakost.
Tu zivotnu gorcinu ce covjek osjetiti tek koju godinu kasnije.
Najbitnije je da za nas vazi ona:
Jednom raja – uvijek raja,
i danas danile je tako sucur Allahu.
U neko doba smo se razisli.
Ja kuci na spavanje, a prva trojica nabrojanih takodje kuci ali nakratko.
Samo da se zaprte vec napakovanim rancevima i pravac Pticijak.
Sutra je ipak Prvi maj.
Stari obicaj u nasoj Rogatici, kao sto je vec do sada spominjano, bijase da je Prvomajski uranak pocinjo vec navece poslije izlazaka.
Umjesto u krevet na Pticijak, lozenje vatre, postavljanje satora i onda dernek.
Poznate velike Prvomajske vatre su vec zapaljene u prvim vecernjim satima i bice zhara do dvatri dana kasnije.
Najveca je steta sto se zhar tih vatri ne moze koristiti za pecenje raznjeva jer su gorele i kamionske gume i ne bi pecenje mirisalo fino.
Mogu samo zamisliti kako su moji jarani, u onakom stanju, uspjeli naloziti vatru i razapeti sator.
Probudio sam se rano ujutro i kreno pravac Pticijak uz Nisane.
Dogovor je bio da cu ih naci u Drugom (hrastovom) sumarku.
Na nisanima sam se malo odmorio i razgledo okolo Rogatice i primijetio vatre na sve strane.
Rogatica slavi i ovaj Prvi maj ’90 masovno.
Nastavio sam preko Hapinog prema Velikom igralistu koje se nalazi iznad Bandere, i dalje kroz ono sto je nekad bio Prvi sumarak.
Nema ga vise jer su ga oni koji su napravili kuce iskrcili skroz.
Bio je to ljeskov sumarak i tu smo uvijek brali ljeljke i pravili “luk i strijele”.
Narod je tu sjeko i pritke za buraniju.
U njemu su bile uvijek i jazavicije jazbine, a tu smo vadili i “sigu” od koje smo pravili razne predmete.
Naprimjer pistolje a na plocama smo urezivali i crteze za skolu (likovno).
Dalje sam se popeo kroz vocnjak i uso hrastovi sumarak.
Bilo je nekoliko drustava ali “mojih” nema.
Pito sam i rekose mi da su oni iza sumarka.
Naso sam ih tamo ispod onih jasika na cijim su se stablima upisivala pocetna slova dvoje zaljubljenih uokvirena srcem.
Pogodno mjesto jer si zaklonjen od pogleda a ima i dobar bunar hladne vode.
Naravno kad sam se pojavio nastala je halabuka, vika i galama.
Svi su tu i muski i zenske samo nevidim Edu.
Edu sam naso u satoru kako spava i izvuko ga za noge napolje.
Poslije dva fildzana kahve razbudio se.
Posjedili smo jos neko vrijeme i krenuli da obavimo jucasnji dogovor.
Naravno jedan par je osto da cuva stvari, ali im i nije bilo bas mrsko.
Mi ce mo pravac bolnice da obidjemo juce rodjenog mog sina i njegovu mamu.
Otisli smo prvo preko Zakule u Kruscicu.
Prvi je maj neradni dan ali znamo da je radnja Asima Vrazalice otvorena i to haman jedina u gradu.
Nasli smo Aska za pultom i kupili nesto slatkisa, par gustih sokova i voca.
Usput iduci uz Kruscicu prema bolnici smo otkinuli cvijeca iz avlija.
Mozda i nije bilo u redu to sa cvijecem, ali tada nam je to bilo normalno i sastavni dio zabave.
Cijelo vrijeme smo se zabavljali, derali i mahnitali ko kake budale.
Sada kad ponekad sretnem omladinu da se tako zeza samo uz osmijeh kazem:
“Ja budala majko mila” i vratim se sjecanjima u ta lijepa bezbrizna vremena.
Stajali smo ispod prozora porodilista i cekali da vidimo malog Cengica.
Utisavali smo jedni druge da ne pravimo galamu zbog drugih porodilja i novorodjenih malih Rogaticana.
Nismo se dugo zadrzali.
Predali smo babici darove i krenuli nazad put Pticijaka.
Za mene je to bio najljepsi Prvi maj u mom zivotu, i
uvijek sa ponosom gledam u mog sina Dzenisa koji ce ove godine uoci samog Prvog maja ako Bog da napuniti 18 (osamnes) godina……..