Rogatica
Bez Bosnjaka Rogatica nema dusu koju je imala
Enver Kazic, mujezin Sudzaudinove dzamije
Oni koji ga poznaju plasili su se da ne dozivi infarkt od silnog uzbudzenja kada je cuo svoje ime i poziv da bas on svecano otvori vrata Sudzaudinove dzamije u Rogatici, gradu u kojem je proveo svoju mladost i u koji se vratio prije vise od pet godina.
– Najsretniji covjek bio sam tog momenta. Nisam vjerovao. Zvali su s bine, a ja sam se okretao da vidim zovu li to nekoga drugog – kaže Enver Kazic, mutevelija i mujezin Sudzaudinove dzamije, sekretar Medzlisa IZ Rogatica, prvi povratnik u ovaj grad.
Granatiranje grada
U Rogatici se skolovao, zavrsio autoelektricarski zanat i radio u “Tehnotransu” te bio clan prve generacije rukometasa Mladosti.
– Moje komsije bili su Savo, Mirko, Miko… tako smo se druzili da, kada bismo jednu jabuku zagrizli, ona bi obisla sve – priča Kazic.
A onda su komsije Srbi napustili grad, pocela su zestoka granatiranja, od kojih se oko hiljadu Bosnjaka skrivalo u podrumima stambenih zgrada.
– U kucama nismo smjeli biti – kaze Kazic.
Nakon tri mjeseca, u noci sa 19. na 20. juni 1992. godine, kolona od oko 1.000 civila preko Mejtasa, Vragolova i Karacica stigla do Ustiprace
– Imam dvije kcerke i usput smo se razdvojili, kako bi bar neko prezivio – sjeca se Kazic.
Iz Gorazda je otisao 1993. godine, a 1994. se zaposlio u TE Tuzla, gdje je docekao penziju.
Razruseni mezari
– Nesto me vuklo od pocetka. Vidim povratak prema Zvorniku, Mahali, vrlo rovito. Ubijali su tada te povratnike. Ja sam, medzutim, uvijek imao nadu da cemo se i mi vratiti. Kada sam prvi put dosao u Rogaticu, mene nije interesovala kuca, nego mezarje gdje su moji roditelji, braca i sestre ukopani. Kada sam vidio da je to razruseno, razocarao sam se – kaze prvi povratnik u Rogaticu.
Od 5. januara 2002. godine, kada se vratio u ostatke svog doma, Kazic vise nije napustao grad. Pratili su ga podozrivi pogledi, ni komsije s kojima je odrastao nisu smjele kontaktirati s njim, a ako bi mu neko i pomogao, uradio bi to krijuci od drugih.
– Sada je drugacije. Ovom svijetu u Rogatici, pravim i postenim Srbima, mi nedostajemo. Moj prijatelj Savo cesto mi kaze da bez nas ovo nije ta carsija, nema onih ducana, one duse koju je grad imao – kaze Kazic.