Petak 6 juli ’07 Lukomir
Maglovito jutro, znaci da ce i danas biti suncano.
Metereolozi predvidjaju za Sarajevo 27 stepeni.
Na Bjelasnici koji stepen manje ali nema veze bice dovoljno toplo.
Na kahvi saznajemo od Mute i punca Mumina da oni odustaju od dogovora.
Prvi ima nekakvih obaveza, a drugi hoce na dzumu u Hadzice.
Ja i Zenga se zezamo govoreci da i na Bjelasnici ima nekoliko dzamija i da ce mo u svakom slucaju stici na vrijeme, i da izabere u koju ce mo.
Ne uspijeva nam ali nije nam ni mrsko.
Zenga voli popit pivu pa stavljamo i poljski frizidercic u gepek.
Svratimo u Hadzice kupimo 2 po dva litra, kilu bureka i kilu sirnice.
Kiselo mlijeko nam i ne treba.
Vozili smo asfaltom do poslednjeg sela prema Lukomiru.
Nesta asfalta i sad ima jos 13 kilometara makadama.
Taj dio nas i interesuje kao i sam Lukomir i kanjon Rakitnice ispod njega.
Zenga i jes rodjen u Umoljanima pa ce mi pricati razne legende i dozivljaje iz svog djetinjstva a i ovog zadnjeg rata.
Padom Hadzica su i izbjegli bili na Bjelasnicu.
Ja ga zezam da nisu izbjegli nego se samo vratili na svoje.
I tako smo ti mi tih 13 kilometara makadama putovali pola dana.
Gdje god vidimo lijepo mjesto mi stanemo, izvadimo frizidercic i razastremo sofru.
Samo nismo vodili racuna pa su nam mravi napali pitu, pa smo je morali ostaviti da zvjerke pojedu.
Ali nema veze, jescemo gore u selu.
Milo meni slusati Zengine besjede, a i on vidim ja, voli da se sjeca proslih vremena.
A priroda cista, vazduh mirise ostrinom.
Tisina i samo ponegdje cujes koju pticu i vidis ponekog cobana sa stadom.
Ni ovaca nema puno, veli Zenga, kolko je nekad bilo.
Bijelila se Bjelasnica i ljeti i zimi.
Ljeti ovcama a zimi neprohodnim snijegovima.
Valjda po tome i dobi ime, zakljucujem ja.
Na nekoliko mijesta izvori ciste planinske vode, pa ne propustamo niti jedan.
Prolazimo polahko Dugo polje, a i jes mu neko pravo ime dao.
Okolo gola brda a ono se pruzilo.
Zaustavljamo se pored hair cesme koju su podigli otac hadzi Emin Maslesa i majka hadzi Emina sinovima: Nedzadu, Elminu, Edinu i Mirzi Maslesi i Tresnjo Adisu koji su poginuli u auto udesu dole negdje od Hadzica prema Konjicu.
Boze mili goleme tragedije, tuge i zalosti.
U neko doba popodne ukazuje nam se Lukomir, selo na najvecoj nadmorskoj visini u Bosni nam.
Isto ko da si se vratio sto godina unazad.
Kuce kamene pokrivene shindrom i limovima.
Sokaci kaldrmljeni kamenom.
Iznenadjuju me silni plastovi sijena u polju prije sela i krompirista sa jedro zelenom ciminom.
Primjecujem to i Zenga mi veli da povrce uspijeva dobro.
Nailazimo pored seljana koji rade u poljima i njivama.
Kako naidjemo tako podignu pogled pogledaju nas, poselame rukom, i nastave dalje.
Dosta ih je neobicno obuceno, u starinsku planinsku nosnu.
Prolazimo kroz selo i zaustavljamo se na kraju pred domom.
I da hoces dalje nemere, jer je selo nadneseno nad sami kanjon Rakitnice, dubine nekoliko stotina metara.
Dole u kanjonu imas nesto kao poljane.
Nekad se i to kosilo, veli Zenga.
Najvise me iznenadio natpis na jednom vanjskom klozetu blizu doma, gdje je stajalo da je to “javni wc”.
Naravno da gore u Bosanskim vrletima nema kanalizacije.
Dom ima nekoliko soba i moze se spavati za koju marku, a mozes kod “domarke” naruciti pitu, varivo, kahvu, mlacenicu i sta hoces.
Dok se ti nauzivas prirodnim ljepotama i prelijepim pogledima na nedirnutu prirodu, gore nad kanjonom i iznad sela, rucak bude gotov.
Najveca mi je cast bila sto sam se sliko sa “domarkom”, koja je obucena u staru narodnu nosnju.
I Zenga prica:
Mjestani Lukomira vode porijeklo odnekud iz zapadne Hercegovine.
Vrag ce ga znati kakva ih je nevolja natjerala, ali kada su birvaktile dosli nisu se bili naselili na mjesto gdje je sada selo, nego su pravili kuce u samom kanjona.
Od neke sile su se krili, to je sigurno.
Kaze da u zimskom periodu kad bi se neko zaprti tovarom sijena, znalo je tako puhnuti da bi ga odnijelo skupa sa tovarom dole u kanjon u neizbijeznu smrt.
Vremenom su poceli izlaziti gore na kanjon i praviti kuce, tako da se selo oformilo.
Dan se blizio kraju uz moju konstantaciju da cu iduci put ovdje doci sa porodicom na par dana i obici vise sela, krenuli smo polahko nazad u Hadzice.
Naravno i u povratku smo odmarali
tako da nas je noc ufatila negdje na Igmanu……..